[vc_row][vc_column width=”1/3″]I prije jučerašnjeg troipolsatnog govora na summitu Komunističke partije Kine, na kojem je najavio zaokret u vanjskoj politici, uključivanje u afričku geopolitiku te kontrolu svoga dvorišta, ali i gospodarsko usporavanje koje zahtijeva nove domaće i strane (u prvom redu privatne) investicije,[/vc_column][vc_column width=”2/3″] Xi Jinping je proglašavan najmoćnijim čovjekom na svijetu. Ta upravlja establishmentom od 38 milijuna članova jedne stranke u jednostranačkoj Kini.
Bio je to slučaj u liberalnom The Economistu, a nakon ovoga govora naslovnice i naglasci svih svjetskih kuća prema njemu imaju određeno strahopoštovanje. [/vc_column][/vc_row]
Nije to ništa novoga. Naime, američki predsjednici imaju dugu tradiciju opisivati svoje kineske kolege kao državnike koji mijenjaju svijet. Nixon je imao takav odnos prema Mao Zedongu, Carter prema velikom ekonomskom reformatoru Deng Xiaopingu, a Clinton prema Juang Zeminu. Trump ovdje nije izuzetak pa u Washington Postu izjavljuje kako je Xi Jinping vjerojatno najmoćniji čovjek kojega je Kina imala.
Novi Mao, govore danas mnogi analitičari. Je li Trump takvim odnosom prema kineskom kolegi počinio geopolitičko samoubojstvo?
Ono što je sigurno jest kako je kinesko gospodarstvo još uvijek na drugome mjestu globalno, odmah iza SAD-a, baš kao i vojna moć, koji imaju svojevrsnu progresiju. Stoga, SAD seu još uvijek najmoćnija država na svijetu, ali utjecaj njihova predsjednika sve je slabiji kod kuće i sve manje utjecajan u inozemstvu, ne samo radi toga što je odlučio prodrmati neke vrijednosti i saveze u koje je ušao SAD.
S druge strane, predsjednik najveće autoritarne države na svijetu u Kini ima čvrstu podršku, možda najčvršću od sviju predsjednika poslije Maoa. I tu dolazimo do glavne razlike. Naime, u vrijeme Maoa Kina je bila kaotična i vrlo siromašna, a u vrijeme Xia Kina je jedan od motora globalnog rasta.
Na brojnim stranim turnejama Xi se predstavlja kao apostol mira, glas razuma u zbunjenom svijetu. Tako je u Davosu u siječnju obećao biti lider globalizacije, slobodne trgovine te usvajanja Pariškog sporazuma o klimi. Sugovornici u Davosu su odahnuli, naime našli su stup stabilnosti u jednoj globalnoj sili, kada je već Trump toliko protiv globalizacije.
Kina ima jednu od najvećih zaliha deviza na svijetu, a Xi je poručio kako će ih kineski državni fondovi ulagati diljem svijeta u infrastrukturu i energetiku, poglavito u nerazvijenim zemljama. Ovakva bi ekonomska politika mogla postati utjecajnija od Marshallova plana u zapadnoj Europi onomad.
Također, Xi je ove godine otvorio prvu vojnu bazu u inozemstvu, u maloj afričkoj državi Džibuti, uključili su se u vojne manevre u dvorištu NATO sveza na Baltiku. Odrekli su se ofenzivnog rata prema svima osim Tajvana, kojeg smatra svojim teritorijem. Tako i umjetne otoke u Južnom kineskom moru smatra obrambenima. Stoga, za razliku od Putina, Xi teško može biti percipiran, prema pisanju The Economista, kao čimbenik rastakanja zapada osim u slučaju velike tolerancije prema Sjevernoj Koreji. Također, neki od vojnih politika Kine idu na živce Indiji i Japanu.
Ipak, unutrašnja Xijeva politika na liniji je njegova ruskog kolege. Proganja ga sudbina Sovjetskog saveza te se čini odlučnim u rezanju svake pomisli na razvoj civilnog društva koji promiče nova smartphone srednja kineska klasa.
