Evo zašto ekolozi hvale pandemiju koronavirusa

The Atlantic
Svijet je postao tiši, a život sporiji. Ne tišti nas više neprestano nesnosna buka strojeva, nego na usamljenim šetnjama slušamo fijuk vjetra, ptičji pjev i lepet krila.

Više hodamo, više se vozimo biciklima. Nema više hektičnog i besmislenog konzumerizma, a ljudi, htjeli to ili ne, vraćaju se brizi za ono što je uistinu važno: za vlastito zdravlje, za bližnje, za zajednicu, za uzgoj hrane, za smisao, za samoodrživost… Ako postoje dobre posljedice pandemije virusa COVID-19, one su prije svega ekološke: život je usporio, a temeljna pitanja odjednom postala važna – doslovno preko noći, prijetnja virusom postigla je ono što ekolozi svih usmjerenja, od religijskih do političkih, već desetljećima uglavnom uzaludno ponavljaju.

Postoje i egzaktni dokazi da je globalna obustava svakodnevice usporila, pa nakratko i odgodila, ono što znanstvenici već stanovito vrijeme nazivaju nadolazećom klimatskom apokalipsom: Europska agencija za okoliš (EEA) objavila je kako je zagađenje zraka u više velikih gradova Europe tijekom ožujka bitno smanjeno u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

U Rimu, koncentracija dušikovog dioksida (NO2) u ožujku smanjena je za trećinu u odnosu na ožujak prošle godine; u Barceloni i Lisabonu, smanjivala se četrdeset posto tjedno nakon što je proglašena karantena, a razine u odnosu na isto razdoblje prošle godine bile su niže i za polovinu.

Osim u Europi, niža razina onečišćenja dušikovim dioksidom, koji ispuštaju automobili, kamioni, autobusi i električne centrale, zabilježen je i Kini. Pa su znanstvenici, paradoksalno, zaključili kako pandemija, s jedne strane, ubija, a s druge – posredno – spašava živote. Marshall Burke, profesor ekologije na američkom Sveučilištu Stanford, ocijenio je ovih dana kako je aktualno smanjenje najopasnijih formi zagađenja, povezano s izbijanjem pandemije, u dva ovogodišnja mjeseca »spasilo živote četiri tisuće djece i 73 tisuće starih u Kini«.

Neki znanstvenici, poput Roba Jacksona, voditelja Globalnog projekta o ugljiku (GCP), tvrde da bi obustava socijalnog života mogla uzrokovati najveći pad emisije ugljičnog dioksida u posljednjih sedamdesetak godina.

Dojam, pak, o povratku tišine nije tek svakodnevni osjećaj prolaznika, nego je znanstveno dokazana činjenica. Američki magazin »The Atlantic« objavio je ovih dana članak s nalazima seizmologa koji su diljem svijeta, od Europe preko SAD-a do Novog Zelanda, ustanovili smirivanje seizmičke aktivnosti, izravno povezano s općom karantenom.

Thomas Lecocq, seizmolog u Kraljevskom opservatoriju Belgije, zapazio je »trenutačan« pad seizmičke aktivnosti Bruxellesa jutro nakon što je u zemlji proglešena karantena. »Trenutačno«, piše The Atlantic, »običan dan u Bruxellesu podsjeća na Božić«.

Ali nisu to, naravno, razlozi za trajno zadovoljstvo. Hektičnost ljudskog svijeta usporila je smrtonosna pandemija, a ne iznenadna spoznaja da čovječanstvo mora promijeniti način života. Znanstvenici stoga strahuju da će se jednom, kad pandemija prođe, ubrzo sve vratiti na staro.

Postoje za to već i jasni pokazatelji: otkad je Kina počela popuštati mjere izolacije, emisija štetnih plinova odmah se počela »oporavljati« nakon pada za gotovo četvrtinu tijekom najstrože karantene.

Voditelj matematičkog modeliranja klimatskih sustava na britanskom Sveučilištu Exeter Pierre Friedlingstein izjavio je kako će, s klimatskog stajališta, biti »zanemarivo« čak i ako emisije štetnih plinova ove godine padnu deset ili dvadeset posto, prenosi Novi list

You may also like

0 comments