[vc_row][vc_column width=”1/3″]Ukoliko bi se budućnost Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza gledalo isključivo kroz prizmu medijskih reportaža i naslovnica, budućnost bi im u najmanju ruku bila siva. Nije to počelo s američkim predsjednikom Trumpom. Zaokret Obamine vanjske politike prema Aziji isto tako je izazivao nedoumice, posebno u Europi, a i broj američkih vojnika stacioniranih u zapadnoj Europi se smanjivao godinama iza nas, uz također nerijetke senzacionalističke natpise.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]
Komentira Denis Avdagić, geopolitički analitičar
Pitanje budućnosti NATO-a se propitivalo ne samo od ujedinjenja Njemačke i završetka hladnog rata, nego i ranije, primjerice 1966. kada je Francuska izašla iz vojnog krila Saveza. Europska unija s druge strane je već u drugom desetljeću kriza, od financijske ili monetarne, institucionalne pa do ove zadnje takozvane migrantske. No kohezivni faktor je i dalje tu, on se oporavlja od svakog šoka, tako da se danas i ovaj s izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva više ne čini nerješivim problemom za budućnost Unije.[/vc_column][/vc_row]
Unutar EU-a i NATO-a postoje brojna neslaganja među zemljama članicama, nacionalni interesi ne nestaju integracijama, i već to samo po sebi znači da su nesporazumi i sukobi neizbježni. Tako je uostalom i s pitanjem ciljane potrošnje dva posto BDP-a za obranu u NATO-u, o čemu se odlučilo još 2014., dakle davno prije nego je Trump i krenuo u kampanju za predsjednika. SAD je i ranije tražio da se potrošnja podigne ali europske zemlje imaju drugačije postavljene proračunske prioritete i interese.
Snažno lobiranje i pritisci prema Europi dolaze i s njenog lijevog „obiteljskog” boka, preko Atlantika, kao i s desne Euroazijske strane od prvog susjeda Rusije. Dramatično izgleda ta stiješnjenost, posebno ako ju se tako predstavlja. Međutim, realitet je da se zapravo nalazimo u vremenima kada su informacije dostupnije nego ikada prije i vremenima kada napokon treba donositi odluke koje su u prethodim godinama odgađane i ostavljanje nekome drugom.
Putin i Trump nisu prijetnja niti Europskoj uniji niti NATO-u. Nedostatak želje da se postiže kvalitetniji kompromis ali i donose možda i nepopularne odluke jesu. Politička realnost i pragmatizam moraju nadvladati nesigurnost i neodlučnost u Bruxellesu i drugim metropolama. Konsenzus je moguć među zemljama ali on podrazumijeva male korake, blage promjene i više vremena. Na takvoj bazi je nastala današnja EU, koja se polagano gradila, gdje su promjene studiozno pripremane. Tako je preživio i Sjevernoatlantski savez, polagano gradeći organizaciju koja danas kao i Europska unija izgleda posve drugačije nego u trenucima samog osnivanja.
Danas se grčka ili ciparska financijska kriza gotovo niti ne spominju, a bili su momenti u kojima se činilo kako bi se mogla duboko narušiti Unija. Seljenje sjedišta NATO-a zbog izlaska Francuske iz njegovog vojnog krila ostala je samo crtica u povijesti, koju vjerojatno ni vrsni kvizomani ne bi znali navesti na pitanju za pozamašni nagradni fond.
Razlog zbog kojeg će Savez i EU preživjeti i nadživjeti i današnje probleme je identičan onomu zbog kojeg i dolazimo u krize. Radi se o interesima. U interesu članica je da te organizacije prežive. Uostalom pitanje je i koliko je uopće u interesu onih izvana da se ta politička arhitektura naruši. Je li doista Putinu i Rusiji potreban nestanak i gašenje NATO-a ili je čak i za unutarnju politiku postojanje moćnog „neprijatelja” prednost koja zemlji donosi motivacijski efekt? Pitanje je uostalom kolika bi bila i motivacija članica Saveza za rješavanje izazova bez jakog istočnog susjeda. I upravo zbog toga, zbog unutarnjih interesa svih zainteresiranih, multilateralni poredak će opstati, ne zato što to Putin ili Trump to ne žele, nego zato što je to interes i njih i drugih unutar tih organizacija, zato što je to interes i Hrvatske i Mađarske i Njemačke, Rusije, SAD-a…
