Evo tko će naposljetku platiti LNG igračku zapadnih saveznika

Kao što sam nekoliko puta upozoravao, a navijači raznih tabora me u analizama i pseudoanalizama pokušali demantirati, niti jedan projekt, pa tako niti LNG terminal ne može uspjeti bez investitora, jednog ili više, s imenom i prezimenom.
Ne može uspjeti bez jasne odrednice interesa i rizika koji će taj interes nositi. Dokazuje to novi, zamolbeni, natječaj za predaju obvezujućih ponuda za zakup 1.5, od 2.3 milijarde kubika, milijardi kubika plina u pratećem skladištu strateškog projekta LNG terminala na otoku Krku.  Dokaz tome je i nervoza ministara Ćorića i Zdravka Marića glede opstanka projekta.

Piše Ivan Brodić, urednik portala

Jer, nakon što je obvezujuća ponuda na propalim i djelomično uspješnim bivšim natječajima dosegla sramotno niske razmjere od 100 milijuna kubika, koje je obećala zakupiti INA, i pola milijarde politički iznuđenog zakupa HEP-a, ova dva ministra jučer testiraju javnost kako bi refinancirali, već zadani, proračun za ovu godinu ne bi li uspio projekt od strateške važnosti za ovu vladu i njene zapadne saveznike.

Ovaj test javnosti valja promatrati u svjetlu propasti posla s borbenim zrakoplovima, američkim porukama o LNG-u, ali izostanku njihove investicije, posjetu Putina Srbiji, ali i legitimnoj želji potencijalnih obvezujućih investitora za upravljanjem zakupljenim kapacitetima. Naime, niti jedan odgovoran investitor, koji odgovara vlasniku kapitala, neće pristati biti bankomatom za imaginarne strateške interese.

Iako je LNG brod u procesu prenamjene, iako je EU za tu svrhu dala novac, projekt LNG-a koliko god imao smisla iz vizure diversifikacija dobavnih pravaca, energetske sigurnosti i postavljanja infrastrukture, jest imaginaran. Ne, samo što je plin koji se nabavlja tim putem i do dvadeset posto skuplji nego kopneni plin (projekcije su kako će to za 20-30 godina prestati biti slučaj), valja uzeti u obzir i poruku Viktora Orbana koji kaže kako su njihove potrebe za plinom iz LNG-a lakše zadovoljive iz terminala u Gdansku, zbog postavljene infrastrukture, ali i zbog toga što je projekcija cijene znatno niža nego li je to s terminala na Krku.

Naime, naš operator ima nekoliko puta skuplji transport plina nego li je to slučaj u zemljama u okruženju. Time se akumulira veliki višak novca na računima javnih monopolista, ali to ne druga tema koja se tiče nefleksibilnosti i diletantizma dužnosnika regulatora.

Projekt će postajati sve imaginariji i radi želje najvećeg trgovca plinom u Europi, ruskog Gazproma (40 posto potreba Europe) za diversifikacijom vlastitih dobavnih pravaca, uslijed krize u Ukrajini. U tu je svrhu u izradi ne samo projekt drugog (uskoro i trećeg) profila Sjevernog toka, nego i zamjene za Južni tok (propale zbog ne poštivanja procedura u zemljama kroz koje je trebao prolaziti) Turskog toka.

Ako jučer potpisani sporazum o trasi Turskog toka kroz Srbiju (ostaje pitanje hoće li ići iz Grčke preko Bugarske ili Makedonije) prema Mađarskoj, ili manje je vjerojatno Hrvatskoj i Mađarskoj, zaživi, energetska sigurnost i dobavni pravci regije Triju mora bit će zadovoljeni i bez LNG terminala na otoku Krku. Mađarska će time dobiti dva neovisna ulaza ruskog plina u svoju zemlju, zadovoljene potrebe za LNG-om iz Gdanska, o kojem sve više ovise Poljska, Slovačka i Litva, Češka svoje potrebe zadovoljava iz Sjevernog toka, a Slovenija iz Austrije uz ugovore o snabdijevanju mediteranskim plinom iz Italije.

A mi? Već dvadeset godina raznim pravnim i izvršnim aktima tjeramo investitore iz naše zemlje, pa su se tako već nekoliko puta razbježali ozbiljni investitori za LNG terminal (plutajući ili fiksni, za ovu priču je nevažno), a odbili smo, zbog želje zapadnih saveznika (uz izostalu investiciju), napraviti pristupnu točku za LNG, uz iznajmljivanje talijanskog broda, koji radi kapacitetom manjim od 30 posto. Naše potrebe za plinom posve su dobro zadovoljene uvozom kopnenog plina, za koji postoji sigurnost desetogodišnjeg ugovora, postoji i vlastita proizvodnja, a mogli bismo obnoviti ugovor s ENI-jem o uvozu mediteranskog plina, u svrhu energetske sigurnosti. Ukoliko, mala je vjerojatnost zbog nesposobnosti hrvatskog pregovaranja, prođe i Turski tok preko Hrvatske, LNG terminal će postati zapadna geopolitička igračka, potencijalno isplativa tek kada pojeftini tehnologija dobivanja i transporta takvog plina (za 20 do 30 godina)

Zbog svega toga, i želje za dokazivanjem kako jedan strateški projekt u korist zapadnih saveznika možemo napraviti (to što im se dokazujemo sudjelovanjem u mirovnim misijama brojčanom razinom nuklearnih sila poput Francuske, valjda im nije dovoljno), postoji dakle realna opasnost da ćemo, kao porezni obveznici, platiti i LNG igračku.

Ne bi to izdržali porezni obveznici s primanjima nalik kuvajtskim šeicima, a ne hrvatski, poniženi i preopterećeni velikim porezima za ogromnu državu, već plaćene intervencije i dugova, ali i one koje tek imamo platiti, vidljive i prikrivene.

You may also like

0 comments