[vc_row][vc_column width=”1/3″]Već i ptice na svakoj europskoj grani pjevaju kakva je naša zemlja ozračje za investicije. Dokaz tomu je drugi čovjek udruženja njemačkih gospodarskih komora, Volker Treier, koji u današnjem Jutarnjem listu, urbi et orbi, govori svekolikoj hrvatskoj javnosti kako će je i u buduće svaka, iole pristojnija investicija zaobilaziti. Otići će u Srbiju. [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Kao razloge navodi veliko porezno opterećenje, parafiskalne namete i prema investicijama neprijateljsko birokratsko okruženje, u kojem se ne poznaju pravila prema kojima se rješavaju prijepori.
Piše Ivan Brodić
Mi bismo mogli nastaviti nabrajati u nedogled. Pravni sustav, dinamičan samo po tome što stremi prema jednakom broju specijalnih zakona i broja stanovnika. Broj antisistemskih političara u Saboru u odnosu na sveukupni broj zastupnika, na svim poljima političkoga spektra.[/vc_column][/vc_row]
Spomenimo samo uvaženog zastupnika Bulja, koji ne vidi ništa sporno u svojoj današnjoj egzaltiranoj izjavi kojom je rekao kako ne priznaje parlamentarni akt, kao nedemokratski, zato što, eto, on za njega nije glasovao. Mogli bismo spomenuti i želje za nacionalizacijama, ratove protiv stranih kompanija, arbitraže, suspenzije ortačkog kapitalizma potpunim odsustvom tržišnih rješenja…. No, ono što smo posljednjih dana osvijestili, nadilazi sve nadrealne scenarije.
Svatko je pametan mislio kako se netko s nama zavitlava prije par mjeseci dok je jedan luxenbourški poduzetnik nudio puste milijune za Uljanik, ako mu država da u dugotrajnu koncesiju milijune, čini se kako je to bila topnička priprema za sličnu situaciju.
Vlada koja je došla u poziciju borbom protiv netransparentnosti upravljanja u jednoj velikoj kompaniji (dapače, riskira velike svote novca poreznih obveznika kako bi tu situaciju poništila), koja se hvali pobjedom protiv ortačkog kapitalizma u najvećem hrvatskom koncernu i koja je prije nekoliko tjedana, na promociji jedne knjige, deklarirala kraj tranzicije, pristaje na tranzicijsku situaciju gotovo tri desetljeća poslije tranzicije iz društvene u tržišnu ekonomiju.
Naime, danas smo saznali kako su se nova uprava i nadzorni odbor Uljanika i službeno odlučili za poslovanje kontinuiteta, prilikom predstavljanja novog plana restrukturiranja grupe. Naime, ne samo što je u poziciji ostala ista ona uprava koja je, uz pomoć nadzornih tijela i cijele mreža državnih birokrata i državnih bankara, manipulirala jamstvima i poreznim obveznicima stvarala gubitak od 100 milijuna kuna po brodu (namjerno (?) loše ugovarajući brodove i ne koristeći financijske instrumente osiguranja, te deklarirajući milijardu kuna javnog novca kao poštapalicu), nego su se odlučili nastaviti suradnju sa strateškim partnerom Dankom Končarem (njegovim tvrtkama).
Tim su potezom osudili najmanje jedno brodogradilište, člana Uljanik grupe, na propast. No, i to je pitanje kontinuiteta, jer podsjetimo na odgovor Uljanik grupe na ponudu iz Splita, odakle su htjeli preuzeti 3. maj, kupiti dionice Lenca i dati likvidna sredstva Uljaniku. Odgovor je bila odbijenica. Razlog, strah kako bi novi vlasnik vratio unutargrupne pozajmnice 3. maja Uljaniku, od kojih je potonji pet godina krpao svoju manipulaciju percepcijom među poreznim obveznicima.
Sada, evo recepta za sve one koji su poželjeli biti tranzicijski tajkuni, a rodili su se tridesetak godina prekasno. Uprava je odlučila, od ukupno 1.3 milijarde eura koliko je potrebno Uljaniku (gubici za koje je odgovorna upravo ta uprava, ako stvari pojednostavimo do fundamenta), novi stari strateški partner, dat će tak novih 25 milijuna eura. Država će, i pripadajuća lokalna samouprava, bilo novcem ili prenamjenom zemljišta u turističko, sudjelovati s gotovo polovicom tog iznosa.
No, nije da korisnik prenamjene takvu situaciju nije najavio. Još nedavno je, u Nedjeljom u 2, ponovio svoje stajalište kako očekuje da mu država da Uljanik grupu, a da on više ne da niti kune. Ranije je to rekao u trenutku kada je dospio u probleme s finskim regulatorom financijskog tržišta, koji mu je zapriječio kaznu zbog netransparentnog stjecanja vlasništva, pisao je Poslovni dnevnik. A još je ranije, prema pisanju medija, o tome govorio kada su banke aktivirale jamstva za podiznu platformu koju je trebalo završiti trogirsko brodogradilište, u njegovu vlasništvu, nakon što je HBOR odbio refinancirati kredite.
Uzgred, gospodin Končar je ponudio, u razgovoru za jedan dnevni list, iz pozicije vlasnika brodogradilišta koje ima problema s likvidnošću za osobne dohotke, spasiti jedino brodogradilište koje, barem za sada, posluje u pozitivi i koje, prema nalazu državne inspekcije, nije nenamjenski trošilo sredstva za restrukturiranje. Govorimo, dakako, o Brodosplitu.
Dok je prilikom tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju, iz društvene u onu s titularom vlasništva, kada tržište i pripadajuća pravila nisu postojala, bilo moguće steći nešto za desetinu ili dvadesetinu vrijednosti, postavlja se legitimno pitanje zašto i kako je to danas moguće? Pogotovo što postoje pravila koja bi u, uokvirenoj, tržišnoj ekonomiji trebala biti vrlo osjetljiva na potrošeni novac poreznih obveznika. I ona koji se još ima potrošiti.
Odgovor treba tražiti u zaštiti davno stečenog odnosa jednog dijela ortačkih kapitalista, koji su u nekim drugim slučajevima pomogli u demontaži onog drugog dijela ortačkog kapitala.
Upravo je zato pametnije zakopati vlastiti novac duboko pod zemlju, nego li investirati u Hrvatsku. Ili, Kraljica Hrvata neka nam oprosti, investirati u Srbiju!
