Home TribinaAnalize Europa se muči u nabavci oružja i municije

Europa se muči u nabavci oružja i municije

by Energypress.net

Analiza

Rat u Ukrajini nemilosrdno razotkriva koliko je EU daleko od zajedničke sigurnosne politike. To je posebno vidljivo kada se radi o vojnim projektima.

Rat u Ukrajini zahtijeva ogromnu količinu oružja, streljiva i ratnog materijala. “S jedne strane vodi se rovovska borba, kao u Prvom svjetskom ratu. S druge strane upotrebljavaju se dronovi i umjetna inteligencija”, kaže Burkhard Schmitt, koji je zadužen za sigurnost i obranu u Savezu europske zračne i obrambene industrije (ASD) u Bruxellesu. Dakle, uz veliku potražnju za konvencionalnim oružjem tu je i potražnja za visokotehnološkim proizvodima.

Ova velika potražnja nailazi na europsku vojnu industriju koja je desetljećima bila u nekoj vrsti kome i sada je žele što prije oživjeti. Novac je zapravo dostupan, možda još uvijek ne dovoljno, ali prilično velika svota od 380 milijardi dolara izdvojena je samo za ovu godinu, ponosno je objavio glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg.

„Gotovo 80 posto vojnih izdataka Europske unije u protekle dvije godine išlo je američkim tvrtkama i Izraelu”, kaže Schmitt: „Veći proračuni proteklih godina uglavnom nisu koristili europskoj industriji oružja.” Poljska je svoja borbena vozila naručila u Južnoj Koreji, gdje su brzo bila dostupna. Kome danas treba oružje ili tenkovi, lakše će ih naći u zemljama koje su navikle živjeti s prijetnjom – poput SAD-a, Izraela ili upravo Južne Koreje.

Drugačije je bilo u mirnoj Europi. Europske obrambene politike u svakom slučaju nema, do sada se nije smatrala ni potrebnom. Europska komisija čak ne smije ni kupovati oružje. Za obranu je zadužen Thierry Breton, iako se ovaj europski povjerenik istovremeno brine i o digitalizaciji, unutarnjem tržištu i uslužnim djelatnostima. Tek sada se razmatra imenovanje posebnog europskog povjerenika za obranu.

Uvijek se radi o novcu. Primjer je tzv. „Facilitet za mir”, zaseban fond pokrenut 2021. godine iz kojeg treba podupirati države izvan EU-a, tzv. treće zemlje. EU je skupio pet milijardi eura, koje će se moći koristiti za sigurnost u Europi u sljedećih nekoliko godina. Tako će se na primjer kompenzirati zemlje koje isporučuju ratni materijal Ukrajini.

Francuska to želi povezati s „klauzulom buy Europe” odnosno obavezom kupovine oružja i vojne opreme u Europi. Njemačka raspravlja o iznosu udjela u Facilitet za mir i zahtijeva da se uzmu u obzir vlastiti bilateralni doprinosi Ukrajini. Sve to dugo traje, a vrijeme je u ratu važan čimbenik. A Ukrajina ga nema. I usprkos ogromnom pritisku, sve to traje predugo. “Potrebno je vrijeme za promjenu mentaliteta, to vrijedi kako za ustanove tako i za industriju. Dakle, postoji proturječnost između onoga što se čuje i onoga što se stvarno događa”, kaže Schmitt.

Službe za nabavu ne pretvaraju se preko noći u dobro uspostavljene internetske trgovine, a i tvrtkama je potrebno vrijeme. Za nove pogone, na primjer, potrebne su dozvole, kompanije moraju zaposliti ljude i kupiti materijal, a za to im je prije svega potrebna pouzdanost, kažu u Savezu industrije naoružanja. „Vojna industrija ima samo jednog kupca, a to je država i njezine institucije. Ako oni ne naprave narudžbu, ništa se ne proizvodi.”

I pored impresivnih govora na konferencijama i sastancima ministara, naoružavanje ipak nije tako jednostavno. Novca je malo, a mora se misliti i na to, što kaže birač i koliko su pouzdani Amerikanci? Isto tako nitko ne zna koliko će dugo trajati rat u Ukrajini i koliko bi oružja bilo dobro naručiti sada.

I bez obzira na “mi”, u Europi postoji i veliko “ja”. Svaka zemlja ima svoje interese, koje stavlja na prvo mjesto. Istočni Europljani, u čijem susjedstvu se vodi rat protiv Ukrajine i koji imaju povijesno opterećen odnos s Rusijom, žele što prije napuniti svoja skladišta. Zemlje na jugu su više udaljene od ratnih događanja.

Svaka zemlja razvija vlastite vojne planove, podržava vlastite tvrtke. Njemački ministar gospodarstva Robert Habeck nedavno se, na konferenciji za sigurnost u Münchenu, požalio zbog “protekcionizma pojedinih zemalja koji se odnosi na vlastitu vojnu industriju”. Velika potražnja također povećava cijene.

Jedan od rijetkih velikih zajedničkih projekata je narudžba milijun granata za Ukrajinu. Prošlog ožujka (2023.) su se ministri obrane EU-a obvezali da tu količinu dostave u roku od godinu dana – krajem siječnja EU je morao priznati da je taj cilj znatno promašen.

Narudžbeni nalog se izvršava, između ostalog, preko EDA-e, Europske agencije za obranu sa sjedištem u Bruxellesu. Do sada je nabavljeno nešto više od polovice topničkog streljiva, kaže zamjenik direktora EDA-e Andre Denk, prenosi SEEbiz.

„Do kraja ove godine cilj je dostići milijun, dakle zaostajemo za vremenskim planom. Međutim, ako realno sagledamo vremenski okvir, stojimo znatno bolje nego što se moglo očekivati.” Pa ipak, za Andréa Denka, time misija nije okončana. “Moramo dalje ulagati novac i nastaviti s narudžbama. Jer, ako danas naručim streljivo, ono će tek za godinu dana moći biti dostavljeno.”

Related Posts