[vc_row][vc_column width=”1/3″]Euroazijska unija Srbiji i ostalim zemljama regije ne može biti alternativa Evropskoj uniji, to je iluzija, ali taj savez predvođen Rusijom mogao bi predstavljati prijetnju, ukoliko bi postao ugrožen geopolitički projekt EU-a, kažu analitičari.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Diskusija o Euroazijskoj uniji (EAS) ili Euroazijskom ekonomskom savezu, kao alternativi EU-u, aktualizirana je nakon posjete predsjednika Rusije Vladimira Putina Srbiji. Neki su išli čak dotle da su tvrdili da određene snage u Srbiji samo čekaju trenutak kada će EU posrnuti, da se ta zemlja u potpunosti može okrenuti savezu s Rusijom. Euroazijska unija je organizacija pet država, nekadašnjih članica Sovjetskog Saveza. Osnovale su ga Rusija, Bjelorusija i Kazahstan 2014. godine, a Sporazumu o osnivanju su pristupile i Armenija i Kirgistan.[/vc_column][/vc_row]
To je od raspada SSSR-a, kaže vanjskopolitički analitičar iz Srbije, Boris Varga, najtešnja integrativna inicijativa koju predvodi Rusija i koja predstavlja jedinstveno tržište roba, usluga, kapitala i radne snage za više od 170 miliona potrošača, sa ukupnim bruto domaćim proizvodom od oko 4,5 hiljada milijardi američkih dolara, što je procjena iz 2014.
I ranije su, kako navodi, na prostoru bivšeg SSSR stvarane razne integrativne strukture i organizacije, poput Saveza nezavisnih država, Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti, Euroazijske ekonomske zajednice, Carinskog saveza, “ali po prvi put od kraja Hladnog rata postovjetske države obrazuju jedinstveni međunarodni pravni subjekt“.
Politički analitičar iz Zagreba Davor Gjenero smatra da je savez pest postsovjetskih republika jedinstveno tržište zaostalih i siromašnih ekonomija.
“Ukupan opseg tog tržišta je na razini godišnjeg BDP-a od oko četiri hiljade milijardi dolara, dakle tek četvrtina obima tržišta EU. Euroazijska unija može biti alternativa Europskoj uniji, otprilike u onoj mjeri u kojoj je SEV mogao biti alternativa EEZ. Bivša Jugoslavija na tržištima SEV-a je prodavala onu robu koju nije moglo prodati na Zapadu, dakle nekvalitetnu i preskupu, ili ono što zemlje SEV-a same nisu mogle nabaviti na Zapadu, pa je Jugoslavija uvozila tehnologiju i komponente za devize, a isporučivala proizvode svoje „šarafinciger industrije“ zemljama SEV-a. Formalno se u takvim poslovima zarađivalo fantastično, ali, kao s Radio Erevana, uvijek postoji mali problem – tim poslovima nisu zaređivane devize nego „klirinški novac“ koji se mogao upotrijebiti samo za uvoz onoga što su na Istoku bili sposobni prodati. Iako tržište Euroazijske unije nije više klirinško, ipak su dobiti na njemu prividni“, ističe Gjenero.
Srbija, kaže Gjenero, dugo pokušava ostvariti profite s tog tržišta, ali rezultati su po njemu bijedni. “Otvoren im je pristup samo onim robama koje na tim tržištima nedostaju, a nade u, na primjer plasman Fiatovih automobila (500 L) proizvedenih u Kragujevcu u Rusiju i Euroazijsku uniju izjalovile su se. Ovaj auto će se uskoro prestati proizvoditi, a unatoč bučnim obećanjima, od njegova plasmana u Rusiju nije bilo ništa“.
Srbija, smatra Gjenero, je uvidjela da nema niti snage niti volje provoditi reforme potrebne za pristupanje EU, “pa njeni policy planeri traže izlaz na mekim tržištima izvan Unije“. Osim toga, nastavlja, Srbija na Euroazijsku uniju gleda onako kako su državna vodstva država Istočnog bloka gledala na SEV – “kao na politički, a ne ekonomski projekt“. “U Srbiji prevladava iracionalna politička klima pa su tamošnji građani uvjereni kako Rusija snažno pomaže Srbiji humanitarno i donacijama, odnosno kao investitor. Investicije iz Rusije pokazale su se, međutim, kao fatalne za Srbiju, pogotovo u slučaju prepuštanja, skoro poklanjanja NIS-a ruskom državnom Gazprom-neftu. Srbija je bila primorana na tu „donaciju“ svoje infrastrukture, a za uzvrat je dobila najnekvalitetnije naftne derivate u regiji po najvišoj cijeni i posve neizvjesnu opskrbu ruskim prirodnim plinom. Unatoč tome, Gazprom je uporno opisivan kao investitor prijateljski prema Srbiji“.
Srbija, navodi, ima sređene evidencije o donacijama samo za periode 2000-2013, a u tom je periodu od članica EU-a Srbija dobila 3,5 milijarde eura donacija, od čega samo iz IPA programa EU-a 2,4 milijarde. “Od SAD u tom je razdoblju Srbija primila 650 milijuna eura donacija, od Njemačke 325 milijuna, od Švedske skoro 200 milijuna, a od Rusije nije evidentirana niti jedna donacija. Jedino što je Srbija dobila od Rusije otpisano je rusko naoružanje, za koje se onda plaća skupi remont u ruskim kompanijama“.
Nitko osim Srbije, ističe Gjenero, ne vidi Rusiju kao alternativu Europskoj uniji, a projekt ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova o četiri neutralne države na Balkanu pod vodstvom Srbije, neslavno je propao, “unatoč rusko-srpskom pokušaju državnog udara u Crnoj Gori i pokušaja opstrukcije smjene vlasti u Makedoniji i dogovora Makedonije s Grčkom, koji je toj državi otvorio euroatlantsku perspektivu“.
“U brilijantnom tekstu na portalu Peščanik Mijat Lakičević, ugledni beogradski ekonomski analitičar, naslovljenom ‘Severna Makedonija i tuđna Srbija’ autor jasno najavljuje kontekst Putinova posjeta Beogradu, kao jedinom glavnom gradu u Europi u kome može očekivati takav prijem. Nitko osim Srbije u Rusiji i Euroazijskoj uniji ne vidi ekonomsku niti političku alternativu, s susret Putina i Aleksandra Vučića bio je zapravo susret dvojice gubitnika. Groteskno je bilo kad je Vučić gostu, kad mu već ne može pokloniti Makedoniju, koja je upravo donijela odluku da želi biti dio Europske unije i euroatlantskih struktura, poklonio Makedonskog ovčarskog psa, kolokvijalno Šarplaninca“, piše Al Jazeera Balkans.
