Esejčić o plinskom suverenitetu

Riječ rat se treba vrlo ozbiljno koristiti, no ovo što se dešava upravo sada, nema bolju atribuciju. Zaraćene strane su osobito zadnje stoljeće, standardno iste, samo se mijenjaju sredstva koja se rabe za bitke. Sve drugo je patetično isto. Hladni rat, nezavršen kakav je voljom pobjednika ostao, izronio je ispod tepiha zdrav i veseo i krenuo u nove bitke. Mis en scene je isti, ista jadna razjedinjena, opljačkana i osiromašena Europa, uz malu izmjenu, USA i VB nisu vodene liderima tipa Churchilla, Trumana, Eisenhowera, Adenauera, Ebharda, Lady Margareth, Ronalda Reagana ili oca i sina Busha, već gomilom, za svoje stoličice ustrašenih, birokrata najgore vrste. Tu je i početak problema.

Problem je da današnja Europa ili preciznije EU, nema nikakvu politiku ni oko čega, te na izazove reagira samo kada se dese. A i to, panično i pogrešno. U vrijeme kada sam bio friški Belgijanac i pripadnik OSA u pričuvi, te nedaleke 1987.g. sve je bilo jednostavno. Tamo je bilo 20.000 tenkova, uglavnom T – 72, upaljenih motora, spremnih da krenu na Biskajski zaljev i mi, mi u helikopterima i uplašeni i hrabri, oni koji su vjerovali i vjeruju da su prva i zadnja brana tom arhizlu. Nismo vjerovali u svoje moćne puške, topove, tenkove i zrakoplove da će nas zaštititi toliko, koliko nas štiti vjera u Boga i vjera da smo u pravu i da imamo pravo biti slobodni ljudi, slobodnog života, slobodnog tržišta i prava da ne živimo pod ičijim monopolom ili čizmom. Skoro smo dobili taj rat. Skoro.

SSSR/Rusija, nije izgubila taj rat, o Grunfe veliki, samo zato što ga mi nismo željeli dobiti i sada smo tu gdje jesmo. Kada smo spašavali Rusiju, slomljenu od raspada SSSR-a, nismo joj postavili jasne uvjete te pomoći i desilo se da nas je skoro ispravno shvatila za kukavice. Onda je bilo pitanje dana kada će hladni i trijezni šef KGB-a, po svom osobnom priznanju i moralno srušen padom Zida, zamijeniti poluludog i bolesno pijanog Jeljcina i krenuti u osvetu pale imperije. Jer sve što Putin radi zadnjih godina je osveta, osveta uvrijeđenog Sovjeta potpuno svjestan da je njegova, tj. sovjetska ili ruska vojna moć, nemoćna da se nosi sa Zapadom na bilo koji način osim trgovinom i jedinim artiklom na skladištu, energijom. Plin se pokazuje moćnijim oružjem od 20.000 tenkova. Glad Zapada za energijom, pokazuje se kao njegova kapitulantska slabost.

Kada je stvoren ovaj svijet, svatko je dobio nešto na dar od Boga da unaprijeđuje i gradi se sebe u novog, modernog čovjeka, okrenutog boljoj budućnosti, svojoj djeci i njihovom napretku. Da skratim ovu patetiku, izravno mislim na europske zemlje političkog Zapada, primarno one na Sjevernom moru, koji dar nafte i plina koriste za gradnju i država i sustava na ponos ljudskom rodu. Pogledajmo sa druge strane, što je taj isti blagoslov učinio sa zemljama Arabijskog poluotoka, Venecuelom ili redom afričkim zemljama, gdje slučaj Nigerije i nije najgori. Ništa bolje nije ni u Rusiji nego što je bilo za SSSR-a. Okrenuta izvozu sirovina i nešto oružja Trećem svijetu, ona nema proizvod ikakve složenosti osim balvana, plina i nafte. U normalnim okolnostima, jedva dovoljno za normalan razvoj, a kamoli za Putinovo liječenje frustracija. Ipak, čudo se dešava. Cijene barela i kubika eksplodiraju i dugo, danas znamo predugo, skreću golemu rijeku živog novca u Moskvu. Iako se veći dio toga novca odmah “reeksportira” na privatne račune svojih SILOVIKA, pretiče dovoljno za projekt Nove Rusije, zamijene za nestali SSSR. Ipak, brzo pročitan, osobito od onih koji mu se sjećaju i broja crvenoarmijske čizme, a gdje Angela Merkel sigurno iako značajna, nije jedina, shvaća da je prebrzo pokazao karte. Jednostavno, ništa više nije isto.

SJEVERNI TOK je uspio odraditi za vladavine Gerharda Schroedera, jednog tipično pohlepnog SPD kancelara i političara, koji danas besramno sjedi u odboru ruske energetske tvrtke kojoj je pomogao da tu dođe, doslovce na energetsku vlast u konkurenciji bitno bližih, dakle i jeftinijih, savezničkih zemalja sa Sjevernog mora. Njegov profil i odnos prema svim saveznicima je precizno opisan u memoarima GW Busha, Decision points. Ni slova dodati. Osim što raspolažem glasinom da DO u Wiesbadenu utiho radi na cijelom slučaju. Dolazak Angele Merkel, sprječava dalju rasprodaju suvereniteta i vezivanje jedne moćne zemlje samo za jedan izvor i jednu zemlju. Sjećala se gđa kancelarka zvuka ugrijavanja 20.000 tenkova. A ni plin im nije baš jeftin.

Iako teško, znajući i platežnu i političku važnost Njemačke, Putin prihvata činjenicu da je pročitan i da neće imati monopol na snabdijevanje sjevera EU. Kao i da će svako iz njegovog ganga prolaziti provjere kao u sred Hladnog rata. Okreće se jugu i JUŽNOM TOKU kao bitno sigurnijem ulasku u EU, punom sitnih i lako korumpiranih zemalja, gdje je bitno lakše osigurati piede a terre za oslonac, a onda i monopol svog proizvoda. Diljem Europe počinju akvizicije svega i svačega, često na oko bez ikakve veze među sobom ili energijom. Kupuju se banke raznih vrsta i veličina osobito u Austriji i po poreznim otocima, tone, zaista tone novca, težinske i metrične se ulažu infrastrukturu budućeg energetskog monopola, a dijamantska trgovina u Antwerpenu, dobiva nove ciljeve.

Da ne smetnemo, monopol na izvor energije je gubitak suvereniteta i okupacija. Kako god da se to zvalo diplomatski.

JUŽNI TOK je bio prvobitno zamišljen kao bitno jeftinija i brža zamisao od EU Nabucca kojeg najviše i davi strogo reguliranje i zakonodavstvo država članica. Putin nema problema s tim. Niti s ikakvom regulativom ičega. Plin kupuje na granici zemalja proizvođača, Azerbejdžana, Kazakhstana ili Turkmenistana i dalje ga svojim plinovodima naslonjenim na transsibirski, reeksportira. Sve do Ukrajine. Tu je i počeo 1. Plinski rat, a uzroci su mu skoro stoljetni. Ne da mi ih se sve nabrajati, a ima i čiste ezoterije. Putin, zaglavljen u Harkivsko blato, isto u kojem je nekoliko godina bio zaglavljen i uzor mu Staljin, hitno sprema drugi pravac, no previđa mnogo toga, uvjeren od raznih jurodivih iz svog okruženja, osobito Dugina i sličnih, u svoju nepogrješivost. Čini grešku za greškom. Prva i ključne su mu “pravoslavna” i “slavenska” braća Bugari i Srbi.

Sa Bugarima je sve jednostavno. Definitivno najkorumpiranija zemlja EU, za koju nitko zapravo ne zna kojim trikom je tu došla, odustaje od Južnog toka odmah nakon dva osrednja šamara iz Brusselsa i vjerojatno nekom sparušenom mrkvicom. Vrijeme debelih i sočnih mrkvi, za Sofiju je gotovo. Sa Srbima je bilo malo složenije. Nakon što su morali predati NIS za sitniš, Kosovo za još manje, nije im se više dalo igrati pravoslavne i slavenske braće, pa se uz tradicionalni smiješak Moskvi, sele Emiratima, što će za zadnji dio ovog teksta, imati dodatno bojenje.

Putin ne paniči. Pukovnik KGB-a je treniran da nikada ne paniči. U Trstu sa Renzijem prije sada skoro dvije godine, potpisuje 16 raznih ugovora o prodaji ruskog plina i nafte Italiji. Sve bi bilo ok, dvije zemlje trguju i tako, da nije preko 1.000 bušotina u Jadranu i tko zna koliko još drugom stranom obale. Alžirski i Libijski plin je na putu i sad najednom Putin tu?! Najednom kreće vriska oko bušenja na hrvatskoj strani?! Najednom ohrabreni Crnogorci – da neće biti ENI koji sjedi u cijeloj državi – postavljaju pitanje razgraničenja, zaboravljajući u čas kako je milosrdno riješena ratna odšteta?! I to sve u par mjeseci?!

Pa svi znamo da u domicilnoj proizvodnji nitko ne zarađuje osim proizvođača i poreznika. U trgovini zarađuje cijeli prehrambeni lanac i tu je i nevolja. Treba doći do Italije, a unatoč golemom doprinosu znanosti, Rusija i Putin su daleko od teleportacije. Da skratimo, na putu do sklopke za Italiju su samo tri vrlo sitna problema. I jedan krupni previd.

Sitni problemi su Mađarska, Hrvatska i Slovenija. Krupni previd je hrvatsko – slovenačka arbitraža o granicama, koja je i pokrenula, ne onu simboličnu grudicu, već bolje rečeno topovsku kuglu većih dimenzija.

Sitni problem Mađarske je riješen politički. I desnica i ljevica u Europi je ujedinjena oko Putina iz zajedničkih im razloga, istih onih od pakta Hitler – Staljin, čiji je btw, štovalac i Vladimir Vladimirovič. Ni Viktor Orban nije drugačiji, iako mi se čini da je tanji karakter od legendarnog Janosza Kadara, kojeg je u Istočnom bloku u ljubavi prema majci Rusiji/SSSR-u, šio samo još legendarniji Todor Živkov. Orban postaje kroz infrastrukturu strogo kontroliranih tvrtki poput MOL-a, izvođač radova i u susjednoj Hrvatskoj, gdje upravo traje bitka zaraćenih filoruskih frakcija od koalicije SDP/HNS, do HDZ-a. Svi sa jednim ciljem, kako postati Putinov glavni čovjek za taj komad plinovoda. U Sloveniji je sve i onako riješeno, Rusi već ulažu u luku Piran i samo se čekao rezultat arbitraže koji je trebao Sloveniji omogućiti kontrolu čvorišta prema Trstu i Zapadu. A Hrvatskoj ograničiti pristup, npr. plinskoj platformi Ivana K.

Za neupućene koji se slabije služe Googleom i Google Earthom, Ivana K pored bušilačkih osobina, ima i transportne, pa je Rusima, Talijanima, Slovencima, Mađarima ili prodanim Hrvatima led u srcu od pomisli da uz nju nikne npr. mobilni LNG terminal i počne slati njenim plinovodom ukapljeni plin na kopno?! Takvu glupost je trebala spriječiti međunarodna arbitraža i sve bi išlo svojim tijekom, a Republika Hrvatska, rođena u krvi, bi pala bez opaljenog metka ondje gdje njeni građani nikada nisu potpisali da budu. Naime nikada nismo potpisali da budemo bilo čija gubernija, osobito Ruska. Potpisali smo Zapad, NATO i EU. Razvoj, demokraciju i slobodu.

Tu se sada i pokazuje da unatoč vjerojatno najgorem predsjedniku i USA administraciji od kraja Drugog Svjetskog Rata, ipak dostaje pameti o čemu se sve radi i što se svima sprema. G. Milanović nije krio svoju oprijedjeljenost kada je sa svojom vladom otišao na poklonjenje novom Staljinu. Nije to promaklo ni EU, ni NATO-u, ni USA. Ne vjerujem da je ikomu iz struktura američke nacionalne sigurnosti trebalo ikakvo ozbiljnije vrijeme da poveže sve te konce i krene u OPOMINJUĆU akciju. Ovo s arbitražom je samo žuti karton svima na terenu. Crveni karton će se sastojati od konkretnih brojki kojima su sudionici igre nagrađeni za sjedanje za stol. A tada više ništa neće biti isto. Niti su kikiriki brojke za koje je Ivo Sanader osuđen, u pitanju. Naime znanac iz naftaških krugova u Belgiji mi je prije par godina ozbiljno rekao da je za prijenos upravljačkih prava na toj razini, cifra provizije makar desetostruko veća.

Sada je vrijeme i običnom građaninu Hrvatske da se zapita, zašto nam najednom prave probleme da imamo više izvora snabdijevanja plinom i u čijem je interesu da to bude samo jedan? Ruski? Zašto ne pored ruskog, domaći iz Jadrana, te ukapljeni s moguće i pokretnog LNG terminala koji bi se mogao dobiti i na leasing?! Zašto ne uskoro i sjevernoafrički?! Ili i katarski?!

Zašto je podnaslov essay o suverenosti? Pa zamislimo na 20. godišnjicu Oluje da smo 1991. g. bili bez svojih luka, bili bez svojih izvora energije, bili bez svojih transportnih brodova i najvažnije od svega, bez ideje o svojoj suverenoj Republici Hrvatskoj?! Ne bi nas bilo. A sa tornja katedrale u Zagrebu bi se vidjele Reliquiae Reliquiarium Olim Regni Croatiae…

*Stavovi izneseni u tekstu ne odgovaraju nužno stavovima redakcije

You may also like

0 comments