Energetsku uniju svatko drugačije shvaća

Najambiciozniji energetski projekt još od Europske zajednice za ugljen i čelik izaziva neslaganja među članicama. S obzirom na krizu u Ukrajini i sankcije protiv Rusije, naravno da je i čelnicima Europske unije stalo da bude stvorena energetska unija koja bi se protezala Starim kontinentom, piše Deutsche Welle (DW).

Ali ako se pogledaju detalji ovog sporazuma koji bi ujedinio tržište svih energenata u čitavoj EU, onda europski povjerenik Maroš Šefčovič ima pravo kada tvrdi kako je to “bez sumnje najambiciozniji energetski projekt još od Europske zajednice za ugljen i čelik u pedesetim godinama prošlog stoljeća” te kako i on, kao i ta udruga koja je postala temelj EU-a, “ima potencijal za poticanje europske integracije”. Rusija je zapravo još 2009. pokazala Europi koliko je Stari kontinent ovisan o ruskom plinu kada je prvi put eskalirala sukob oko isporuke plina Ukrajini.

Neke zemlje, poput Bugarske ili Slovačke, praktično isključivo koriste ruski plin, a na razini EU-a je to 39 posto plina, a 37 posto nafte. Zato nije sporna želja da se Europa ujedini u svom tržištu energentima, ali to ne interpretiraju svi jednako. Tako Donald Tusk, predsjednik Europskog vijeća, ističe da bi se tako zajednički, na europskoj razini, dogovarala i nabava energenata što bi onda trebalo značiti i bolju cijenu. Ali već tu počinju problemi: njemački državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Michael Roth koji je vodio posljednje pregovore o energetskoj uniji spremno tvrdi kako on “uopće nema kritika” na to povezivanje tržišta i kako je to “jedna od najvažnijih zadaća” Europske unije.

No istovremeno u Berlinu imaju velikog razumijevanja za argumente ovdašnjih energetskih koncerna koji su do sada uvijek sami pregovarali o isporukama i nipošto im nije stalo da sada to radi nekakvo nadnacionalno, europsko tijelo. Konačno, radi se o slobodnom tržištu i o poslovnim tajnama tako da nekakvi zajednički pregovori o isporuci mogu postojati “samo u izuzetnim slučajevima”, misli zamjenik kancelarke i ministar gospodarstva, socijaldemokrat Sigmar Gabriel.

Isto tako, čini se da vlada zbrka i među europskim partnerima oko toga što znači deklarirani cilj o “posezanju za drugim izvorima energenata”. Za jedne to tek znači otvaranje prema drugim tržištima – od ponovnog pokretanja projekta plinovoda Nabucco pa do gradnje mreže luka za prihvat ukapljenog plina iz udaljenih nalazišta. A tko zna, ako se pregovori o atomskom programu uspješno završe, možda jednog dana i Iran bude važan izvor plina za Europu.

You may also like

0 comments