[vc_row][vc_column width=”1/3″]Sve zemlje članice EU-a obvezale su se da će raskinuti bilataralne sporazume o zaštiti ulaganja koje su međusobno potpisale, većina ih se obvezala da će poduzeti mjere kako bi osigurale da se ugovor o energetskoj povelji ne može koristiti kao temelj za arbitražu, no ne i Mađarska koja je na temelju toga ugovora pokrenula arbitražni postupak u slučaju INA-MOL u Washingtonu.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Slijedom presude Suda EU-a iz ožujka prošle godine, prema kojoj su bilateralni sporazumi o zaštiti ulaganja između zemalja članica EU-a, koji predviđaju arbitražu kao način rješavanja sporova između članica, protivni ugovorima EU-a, sve su se zemlje obvezale da će raskinuti te ugovore. Odluka Suda EU-a donesena je u slučaju tužbe nizozemskog osiguravajućeg društva Achmea protiv Slovačke.  Zemlje članice potpisale su izjavu o pravnim posljedicama presude u slučaju Achmea.[/vc_column][/vc_row]

Potpredsjednik Komisije zadužen za financijsku stabilnost i financijske usluge Valdis Dombrovskis pozdravio je činjenicu da su se zemlje članice obvezale raskinuti sve bilateralne sporazuma unutar EU-a.

“To će osigurati da svi investitori u EU budu jednako tretirani u potpunoj usklađenosti s pravom EU-a”, rekao je.

“Kao što je Komisija dosljedno tvrdila, mehanizmi za rješavanje sporova koji su predviđeni tim ugovorima kao i njihova primjena unutar EU-a ugovora o energetskoj povelji nisu kompatibilni s pravom EU-a i diskriminiraju investitore u EU”, navodi Komisija koja pozdravlja potpisivanje izjave.

Komisija je također pozdravila “činjenicu što se većina država članica obvezala poduzete mjere kako bi osigurale da se ugovor o energetskoj povelji ne može koristiti kao temelj za arbitražu među investitorima i zemljama članicama EU-a.”

Među tom većinom nije Mađarska koja je potpisala zasebnu izjavu. U toj izjavi, koju je potpisao stalni predstavnik Mađarske pri EU-u, kaže se da će mađarska vlada raskinuti sve bilateralne sporazume o zaštiti investicija zaključene s drugim državama članicama bilo kroz multilateralni sporazum ili bilateralno ako se obje strane slože da je to brže.

Međutim, Mađarska smatra da se presuda u slučaju Achmea odnosi samo na bilateralne sporazume o zaštiti investicija, a ne i na klauzulu o arbitraži u ugovoru o energetskoj povelji. Presuda u slučaju Achmea “ne odnosi se na postupke arbitraže koji su u tijeku ili koji će biti pokrenuti na temelju ugovora o energetskoj povelji”, kaže se u mađarskoj izjavi.

Trenutačno se protiv Hrvatske pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu vodi osam sporova. Neki od tih sporova su pokrenuti na temelju bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja između Hrvatske i država iz koje investitori dolaze, a neki na temelju ugovora o energetskoj povelji. Mađarska je upravo na temelju ugovora o energetskoj povelji pokrenula arbitražu u slučaju Ina-MOL.

Hrvatska se ne slaže s mađarskim tumačenjem. U zaključcima sa 136. sjednice hrvatske vlade od 10. siječnja 2019. kaže se da “osim dvostranih ugovora o ulaganjima između država članica, presuda je važna i u kontekstu mehanizma za arbitražu između ulagatelja i države utvrđenog ugovorom o energetskoj povelji. S obzirom na nadređenost prava Unije, arbitražna odredba u ugovoru o energetskoj povelji, ako se tumači kao odredba koja se primjenjuje unutar EU-a, nije u skladu s primarnim zakonodavstvom EU-a i time nije primjenjiva”.

Komisija već niz godina upozorava da bilateralni ugovori o ulaganjima unutar EU-a (BIT) nisu kompatibilni s ugovorima EU-a i da su prema tome arbitražni mehanizmi predviđeni u takvim ugovorima protivni zakonodavstvu EU-a. Komisija smatra da ti ugovori fragmentiraju jedinstveno tržište tako što na bilateralnoj osnovi daju prava državljanima zemalja s takvim ugovorima, a ne svim investitorima u EU.

Arbitražni postupci predviđeni tim ugovorima isključuju nacionalne sudove i Sud EU-a i stvaraju situaciju u kojoj ti sudovi ne mogu osigurati puni učinak europskog zakonodavstva, smatra Komisija.

Tijekom proteklih desetljeća države su poticale prekogranična ulaganja sklapanjem dvostranih ugovora o ulaganjima. Takvi ugovori obično uključuju nacionalni tretman i tretman najpovlaštenije države, pravo na pošteno i pravično postupanje, zaštitu od izvlaštenja i neometan prijenos sredstava. Temeljem toga, ulagatelji mogu tražiti naknadu za povrede tih odredbi pred arbitražnim sudovima za arbitražu između ulagatelja i države. Slične odredbe mogu se pronaći i u ugovoru o energetskoj povelji (ECT), multilateralnom ugovoru o ulaganju čije je sklapanje Europska unije potaknula radi poticanja ulaganja u energetski sektor.

Mnogi od tih BIT-ova zaključeni su prije proširenja EU-a 2004., 2007. i 2013. Oni su uglavnom sklopljeni između postojećih država članica EU-a i onih koje su kasnije postale članicama. Njihov je cilj bio pružiti dodatnu sigurnost ulagateljima koji su htjeli ulagati u buduće članice. Međutim, s ulaskom tih zemalja u EU, Komisija smatra da ta dodatna osiguranja nisu više potrebna jer sve države članice podliježu istim pravilima EU-a na jedinstvenom tržištu, uključujući ona o prekograničnim ulaganjima.

Svim ulagateljima iz EU-a također je na raspolaganju ista zaštita zahvaljujući pravilima EU-a (npr. nediskriminacija na temelju državljanstva). Za razliku od toga, BIT-ovima unutar EU-a na bilateralnoj se osnovi dodjeljuju prava ulagateljima samo iz nekih država članica, a u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda Europske unije takva diskriminacija na temelju državljanstva nije sukladna pravu EU-a.

Iako su sve zemlje članice obećale raskinuti bilateralne ugovore o zaštiti ulaganja, njih 22 potpisalo je izjavu prema kojoj se i arbitražni postupci na temelju ugovora o energetskoj povelji također protivni pravu EU-a. “Međunarodni ugovori koje je zaključila Unija, uključujući ugovor o energetskoj povelji, integralni su dio pravnog poretka EU-a i stoga moraju biti u skladu s ugovorima EU-a. Arbitražni sudovi interpretirali su da ugovor o energetskoj povelji također sadrži klauzulu o arbitraži koja je primjenjiva među zemljama članicama. Interpretirana na taj način, ta klauzula bi bila protivna ugovorima EU-a i stoga se ne bi trebala primjenjivati”, stoji u izjavu koju su potpisale 22 zemlje članice.

Zemlje potpisnice su Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija Njemačka, Irska, Grčka, Španjolska, Francuska, Hrvatska, Italija, Latvija, Litva, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Velika Britanija. Preostale zemlje dale su zasebne izjave, ali sve su spremne raskinuti bilateralne ugovore o zaštiti ulaganja.