Energetske spletke Rusije na Balkanu

Rusija je kroz povijest tretirala Balkan kao jednu od ključnih interesnih sfera. To čini i sada. U međuvremenu, zabrinutost Zapada zbog mogućeg razvoja događaja na Balkanu je porasla nakon ruske invazije Ukrajine, jačanja njenog vojnog prisustva u Crnom moru i mogućeg širenja operacija, uključujući i na “proto državu” Moskve u moldavskoj separatističkoj regiji Pridnjestrovlju – pa čak i napad na samu Moldaviju, piše Stephen Blank, a prenosi Radio Slobodna Europa.

Kremlj primjenjuje svaki instrument moći koji posjeduje da poveća svoj utjecaj i umanji nazočnost Zapada na Balkanu, pa u tom cilju koristiti svaki problem u ovoj regiji da ostvari svoje interese. U ovom slučaju je riječ o Makedoniji. Nezadovoljstvo zbog vladinog programa prisluškivanja oponenata pretvorio se u velike demonstracije protiv Vlade Nikole Grujevskog. Osim sukoba vlasti i oporbe dogodio se i napad albanskih ekstremista u blizini Kumanova u kome je poginulo osam policajaca i deset militanata. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je odmah optužio Zapad za ovaj incident kao i za podrivanje Vlade u Skoplju – navodno zbog njene snažne podrške ruskom projektu gasovoda “Turski tok” a Makedonija je, po rečima ruskog ambasadora u EU Vladimira Čižova, jedina održiva ruta za njegov prolazak.

Ovakav stav Rusije prema aktualnim vlastima u Skoplju motiviran je odbijanjem premijera Nikole Gruevskog da se pridruži zapadnim sankcijama Moskvi, kao i njegovom sve većom ovisnošću o Kremlju zbog povlačenja podrške Zapada nakon skandala o prisluškivanju i etničkih incidenata u Makedoniji. Komentari Lavorva i Čižova, ustvari, pokazuju ne samo potpuni cinizam Moskve, već je to i dugotrajna karakteristka ponašanja Rusije na vanjskopolitičkom planu, uključujući i sovjetske vlasti za vrijeme Vladimira Lenjina.

Ovaj fenomen je rezultat egocentričnog i paranoidnog uvjerenja Rusije da je, što god se događa u svijetu – naročito u njenom “proširenom” susjedstvu – posljedica njenog djelovanja ili makinacija Washingtona ili Bruxellesa da podriju moć Moskve i smanje njen međunarodni utjecaj. Ovaj “sveti egoizam” ojačava paranoju Rusije i potvrđuje sindrom velike sile jer implicitno odbacuje tvrdnju da unutarnja zbivanja u drugim zemljama nisu povezana s ruskom politikom.

Stoga lenjinistički tip ruskog vanjskopolitičkokg egoizma, kao i njeno istorijsko nastojanje da suzbije uticaj Zapada na Balkanu i stvori svoju interesnu zonu – idu korak u korak: oni ilustriraju beskonačni napor Moskve da kontrolira balkansku regiju. Jedno od najurgentnijih regionalnih pitanja za Kremlj je transport ruske energije preko Balkana do Europe. Moskva na taj način nastoji uspostaviti monopol. Međutim, ona zanemaruje praktične probleme u gradnji plinovoda ili pridobijanju vlada u regiji za taj projekat.

U nastojanju da eliminira rivale, Rusija opstruira napore Azerbejdžana da kupi 66 posto dionica u grčkom operatoru plina DESFA. Moskva već duže vrijeme teži da dođe u posjed ne samo ove grčke kompanije već i drugih distributivnih mreža u Europi. Ukoliko uspije u namjeri da blokira Azerbejdžan i kupi grčkog operatora, moći će kontrolirati ne samo distribuciju plina u ovoj zemlji već i utjecati na njenu političku scenu. Što je još važnije, u slučaju da preuzme DESFA Rusija će biti u stanju onemogućiti azerbejdžanski i turski transanatolski plinovod (TANAP), koji bi se trebao povezati sa planiranim transjadranskim plinovodom (TAP). Ako se ostvari taj scenarij, Rusija bi postala jedini opskrbljivač energijom preko Balkana do Italije ili Austrije i Nemačke.

Ove spletke ukazuju na ključnu ulogu Grčke za razne projekte balkanskih plinovoda. Međutim, pritisak Rusije na manje zemlje podriva njenu pozicije zbog grube i arogantne politike. Tako je zbog naglog odustajanja Gazproma od Južnog toka u prosincu 2014, a da pri tom nikoga o tome nije obavijestio, Srbija bila veoma nezadovoljna. Zbog toga je premijer Aleksandar Vučić nedavno javno najavio da će Beograd prihvatiti poziv SAD da smanji ovisnost o ruskom plinu, pridružujući se plinovodu TANAP-TAP. To bi bio veliki udarac za “Turski tok” jer svi balkanski plinovodi prema Zapadu moraju proći preko Srbije ili da se po veoma visokoj cijeni preusmjere preko Mađarske i Slovačke. Iako se Beograd odbio pridružiti zapadnim sankcijama protiv Rusije, njegov vanskopolitički prioritet je ulazak u EU.

Na kraju, diplomati u Washingtonu ističu da usprkos svim pričama o “Turskom toku” i izvještajima koje očito pospješuje Rusija da će mu se pridružiti Mađarska i Grčka – do sada nije potpisan bilo kakav sporazum niti utvrđen financijski plan. Stoga Rusija donekle blefira uviđajući domaće kao i američke prepreke za ostvarenju svoje politike u Makedoniji, Grčkoj i Srbiji. Moskva će, bez sumnje, nastaviti da koristi svaku političku pukotinu na Balkanu za svoje interese. Međutim, stječe se dojam da se i Zapad sada ozbiljno uključio u igru na Balkanu, a pri tom ima resurse da pruži vidljive benefite ovoj regiji po razumnoj cijeni. Kao što radio voditelji kažu: slušajte nas i dalje, rivalstvo na Balkanu se vjerojatno usijava.

You may also like

0 comments