Nakon najave Premijera Plenkovića na Badnji dan prošle godine o preuzimanju INA d.d. od strane hrvatske države, pojavili su se mnogi komentari i javnost se malo više zainteresirala za energetski sektor. U medijskom prostoru pojavili su termini energetska neovisnost u RH i geopolitička uloga energije. Svi pričaju o nacionalnom interesu u energetici i gospodarstvu. Razno razni stručnjaci i profesori (sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu) neuspješno pokušavaju objasniti što je nacionalni interes ili strateška tvrtka iz energetskog sektora, a spominje se i pojam energetska sigurnost.
Piše: Igor Grozdanić
Pojam energetske sigurnosti uveo je daleke 1914. Sir W. Churchill, tada admiral UK mornarice tijekom I. svjetskog rata. On je umjesto ugljena u britanskoj mornarici počeo koristiti naftu. Zatim je taj pojam dobio na značaju u SAD pod predsjednikom F. Rooseveltom (više u gospodarskom području u vrijeme ekonomske krize i opskrbe naftom), a s tom problematikom su se bavili i njemački generali u Africi. S gospodarskim razvojem kroz povijest rasle su i potrebe za energentima, a tako je i važnost sigurnosti opskrbe energentima (energetska sigurnost) dobivala sve više na značaju. Ona je prešla iz vojnog u gospodarski sektor. Energetska sigurnost predstavlja važnu sastavnicu nacionalne sigurnosti svake zemlje. Dostupnost energije i energetskih izvora od golemog su značenja kako za kvalitetu života ukupnog pučanstva neke zemlje tako i za gospodarstvo i javni sektor.
Iz energetske sigurnosti slijedi i energetska neovisnost kao cilj svake države ili barem pokušaj jedne države približiti se tom cilju energetske samodostatnosti! Odmah na početku da kažemo da energetsku neovisnost jedino danas u svijetu postiže Ruska Federacija. Republika Hrvatska samo djelomice podmiruje svoje potrebe za energentima i primarnom energijom proizvodnjom nafte i prirodnog plina. Vlastita opskrbljenost ukupnom primarnom energijom u Republici Hrvatskoj je iznosila 1988. godine 65 %, 1995. 55 %, 2000. 50 %, a 2005. godine oko 45 %. U domaćoj proizvodnji primarne energije najvećim udjelom sudjeluju nafta i prirodni plin čiji se udio do 2020. kreće između 65 i 70 %.
Ukupna potrošnja energije u Hrvatskoj u 2014. godini smanjena je za 3,1 posto u odnosu na prethodnu godinu. Istodobno je bruto domaći proizvod smanjen za 0,4 posto, što je rezultiralo smanjenjem energetske intenzivnosti ukupne potrošnje energije za 2,7 posto. U odnosu na prosječnu energetsku intenzivnost u Europskoj uniji (EU 28), energetska intenzivnost u Hrvatskoj bila je veća za 30,5 posto.
Međutim, kako će potrošnja energije rasti tako će smanjivanjem ulaganja u domaća naftna i plinska polja padati proizvodnja, a rast će uvoz i bit ćemo sve ovisniji o uvozu nafte i prirodnog plina.
Ovisnost o uvozu energije i energetskih sirovina predstavlja rizik u osiguravanju ukupne potrebne energije, kako zbog tržišnih čimbenika tako i netržišnih čimbenika (elementarne nepogode, opasnost od ratnih sukoba i/ili terorističkih udara).
Analiza stanja u RH s ciljem utvrđivanja kritičnih elemenata u snabdjevanju naftom; Potrošnja tekućih goriva u RH predstavlja glavni izvor energije u našoj zemlji. S obzirom na geografske značajke RH kao i gospodarski značaj prometa i turizma za budući razvitak, procjenjuje se da će uloga tekućih goriva u energetskoj potrošnji RH i dalje biti vrlo značajna. Očekuje se da će nakon 2020. potrošnja tekućih goriva pasti. U aktualnoj energetskoj strategiji iz 2009. godine bilo je predviđen porast između 2009. i 2020. od 1,3 % naftnih derivata (4,8 miliona t u 2006. na 5.8 miliona t u 2020.) i porast od 1,6 % (5 miliona t u 2006. na 6,2 mil. t u 2020.) sirove nafte. Što se tiče energetske bilance tekućih goriva, proizvodnja je u 2009. je iznosila 776,2 tisuća tona, u 2010. 720,4 t dok je u 2012. ona pala ispod 600 tisuća tona. Pad potrošnje tekućih goriva iznosio je 12.7 % u 5 godina (2009-20014.). Napomena* Još uvijek nisu objavljeni podaci za 2015. godinu, tako da zadnju referentnu uzimamo 2014. Usporedimo li pad potrošnje od 12,7 % i pad proizvodnje od 4,9 % dolazimo do rezultata da smo manje uvozili tekućih goriva, ali to je rezultat smanjene potrošnje tekućih goriva u RH.
Analiza stanja u RH s ciljem utvrđivanja kritičnih elemenata u snabdjevanju prirodnim plinom; Sigurnost opskrbe prirodnim plinom spada pored opskrbe naftom u jedan od glavnih ciljeva sigurnosti oskrbe energijom u Republici Hrvatskoj. U domaćoj proizvodnji primarne energije najveće udjeluje imaju nafta i plin čiji će udio do 2025. biti oko 25 %. Potrošnja prirodnog plina od 2010. godina do 2014. opada da bi se napokon u 2015. malo oporavilo tržište (potrošnja).
U Hrvatskoj više od dvije trećine prirodnog plina dolazi iz domaće proizvodnje, pri čemu se dio proizvodnje izvozi prema ugovoru o podjeli proizvodnje između INE d.d. i talijanske tvrtke Agip, koja je sudjelovala investiranjem u razradu i privođenje proizvodnji plinskih polja u Sjevernom Jadranu. Ostatak potreba se zadovoljava uvozom.
Prirodni plin se proizvodi iz 16 plinskih polja Panona i 10 plinskih polja Jadrana čime se podmiruje 71,5 posto domaćih potreba. Međutim, kada se u proračun uključi samo prirodni plin iz Jadrana koji pripada Hrvatskoj, domaćim prirodnim plinom je podmireno 55,4 posto ukupnih potreba. Proizvodnja plina iz Jadranskog podmorja neznatno je veća od proizvodnje ostvarene u Panonu. Hrvatska je prema projekcijama potrošnje prirodnog plina iz 2009. imala potrebe za izgradnjom novog skladišta prirodnog plina (danas imamo samo jedno skladište (PSP) Okoli). Direktivama Europske unije i zakonima RH nisu predviđene obvezne zalihe prirodnog plina (iako ih neke zemlje Europske unije propisuju). Sigurnost opskrbe prirodnim plinom bitno će se povećati izgradnjom terminala za LNG/UPP i njegovih velikih skladišnih kapaciteta. Ocjenjuje se stoga da je dovoljno da obvezne zalihe prirodnog plina budu na razini sedmodnevnih potreba u prosječnom, meteorološki najnepovoljnijem zimskom razdoblju, što iznosi oko 5 % godišnje potrošnje. Upotreba prirodnog plina, porast geopolitičke uloge prirodnog plina koji na istovrstan način pridonosi politizaciji plina u budućnosti, kao što je danas slučaj s naftom, plinofikacija Hrvatske kao i porast potrošnje plina nameću potrebu stvaranja strateških zaliha plina u perspektivi.
INA svojom mogućom proizvodnjom nafte i prirodnog plina ne može Hrvatskoj donijeti energetsku neovisnost, ali može dati bolju poziciju u opskrbi naftom i plinom, može pojačati energetsku sigurnost Hrvatske i što je najvažnije može svojim djelovanjem postati generator razvoja hrvatskog gospodarstva.
