Energenti vrte tamo gdje vojska ne može

Nesumnjivo, vijest prošloga tjedna je dogovor Erdogana i Putina o miru u Siriji.
Pohvale stižu sa sviju strana, neki govore o mudrosti, drugi o pragmi, treći o zaokretu SAD-a u biranju saveznika. Po srijedi jest sve od toga, ali i nekoliko partikularnih interesa.

Piše: Ivan Brodić

Dogovor Erdogana i Putina o odsustvu bitke za Idlib, spriječio je veliko krvoproliće u tom sirijskom gradu koji se nalazi pod opsadom, ali je i ostavio SAD po strani u rješavanju sukoba koji bi njihovom intervencijom postao neminovan.

Analitičari ovaj Erdoganov potez smatraju neuobičajenim, ali i važnim. Naime, ovaj je turski državnik u svojoj političkoj karijeri ostao zapamćen po širenju sukoba. Ovaj je puta Erdogan pokazao kako zna zatomiti sukobe te je time proširio svoj utjecaj u jednom od najosjetljivijih dijelova svijeta, što je na tragu dvogodišnje politike, koju Erdogan vodi od izbora Donalda Trumpa na ovamo, želeći se pokazati nezaobilaznim igračem u regiji.

Kao jedna od članica NATO saveza, s jednom od najvećih stajaćih vojski, Turska niti po čemu ne bi trebala biti u dobrim odnosima s Rusijom. Međutim, uhićenje američkog pastora Andrewa Brunsona i želja za izručenjem Fethullaha Gülena (klerika kojega Ankara optužuje za neuspio državni udar iz 2016. godine) Turskoj, stoje na putu odnosa.

Putin i Erdogan, osim dogovora o Siriji, posluju jako dobro. Dogovorena je isporuka sustava S- 400, gradnja nuklearke na turskoj obali Sredozemlja (koju će graditi ruska tvrtka Rosatom), gradnja Turskog toka…. Projekti su to koji će stajati preko 20 milijardi dolara. U cijelu priču se uključio i Iran koji, u jeku sankcija traži saveznike, poglavito na energetskom planu, planu izvoza nafte.

Europskoj uniji, u njenom širenju na jugoistok, upravo Turska postaje glavni konkurent, jer osim igara na Bliskom istoku, Ankara, temeljem doktrine Dubinske strategije, ulaže velike količine novca na području nekadašnjih granica Osmanskog carstva, kako kroz državne fondove, tako i u privatnoj inicijativi.

Karta velikog i nepremostivog lidera, ključara Balkana i Sredozemlja, nije nimalo blesava igra Erdogana, u smislu spomenutih interesa.

Jer, nakon godina upozoravanja na deficite turske demokracije pod Erdoganom, pojavio se beskrupulozni Mohammad bin Salman. Reakcija Erdogana nakon ubojstva Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu dala je jasno do znanja kako je Erdogan poželio dokazati kako je upravo on postao liderom sunitskoga svijeta. A nakon niza godina neuspješnog rušenja Assada, možda je upravo sporazum oko Idliba i Assadovo pacificiranje moneta kojom Erdogan kupuje mjesto posebnog NATO saveznika u tom cijelu svijeta?

Jer, energenti vrte tamo gdje vojska ne može.

You may also like

0 comments