Ekumenski bi bilo ujednačiti kalendare

Ekumenizam je bio divna stvar. Namjerno kažem bio divna stvar, jer po svemu sudeći, kako je pao Berlinski zid, a s njim i komunizam, pravoslavne crkve nemaju baš više potrebe za protestantskim novcem koji ih je održavao poslije Drugoga svjetskoga rata, a Katolička crkva sama nije baš pretjerano sigurna želi li nešto više od prigodnih fraza, dok protestanti zapravo nikada i nisu imali zajednički stav spram ekumenizma s obzirom da su luterani i katolici međusobno sličniji, nego luterani i pentekostalci među sobom. Doduše, postoji jedan twist, a to je da novi duhovni pokreti unutar Katoličke crkve imaju puno više zajedničkoga s pentekostalcima, nego s preostalim katolicima. Čudesan je svijet kršćanstva, čudesan i dubinski podijeljen.

Pjeva Đorđe Balašević jednu divnu zimsku pjesmu imena “Kad odem”. U njoj su stihovi koji glase: “Kresni samo jednu sveću na svetog Jovana.”. Sveti Ivan Krstitelj kao slava po pravoslavnom (julijanskom) kalendaru slavi se 7. januara, što bi prevedeno po gregorijanskom kalendaru bilo 20. siječnja. Rođenje Ivana Krstitelja pak je zajedničko 24. lipnja (odnosno 7. jula), a nema se vremena spomenuti sve ostale blagdane/praznike vezane uz Ivana/Jovana Krstitelja, koji su raštrkani pravoslavnim i katoličkim kalendarom.

Slijedeći istu logiku, 7. siječnja bio je Božić većini pravoslavaca, dijelu Kopta, dijelu orijentalnih crkava i dijelu grkokatolika. Primjerice, Grci slave 25. siječnja, jednako tako i Rumunji, Bugari i pravoslavni Albanci. S druge strane, ukrajinski grkokatolici slave 7. siječnja jer većina Ukrajinca slavi toga dana, dok hrvatski grkokatolici pak slave 25. prosinca, jer pogađate, većina Hrvata slavi tada. Da ne govorimo da braća Srbi svoj Božić nazivaju srpskim, pa su se tako u Kraljevini Jugoslaviji pojavile čestitke na kojima se čestitao “Hrvatski Božić”, što bi danas izazvalo mnogo čudnih pogleda među navedenim Hrvatima.

Pravoslavna braća spremaju u lipnju ove godine svoj osmi svepravoslavni ili ekumenski koncil u Carigradu. Prvih sedam crkvenih sabora svi priznaju (katolici, pravoslavni, veći dio protestanata), dok Katolička crkva sve svoje koncile poslije Drugog nicejskog sabora (787.) broji kao ekumenske, pa je tako Drugi vatikanski koncil bio dvadeset i prvi po redu. Skromnog sam mišljenja da bi ekumenski koncil jedino mogao biti zajednički katoličko-pravoslavno-protestantski sabor, ali tko sam ja da me se pita.

Doduše, teško je nazvati ovaj koncil i svepravoslavnim, jer nema mjesta za predstavnike dvije autokefalne ukrajinske crkve ili pak za predstavnike Makedonske pravoslavne crkve, koje po mjerilima RPC-a i SPC-a nisu punopravne pravoslavne crkve, tj. MPC je crkva, ali nikako nije autokefalna. Ali one neće na raspravu, puno je važnije pitanje marginalaca kao što su Finska, Estonska, Japanska i Kineska pravoslavna crkva, omanjih i beznačajnih pravoslavnih crkava u odnosu na Makedoniju i Ukrajinu. Od velikih crkava na raspravi bit će jedino Američka pravoslavna crkva, koja za jedne je autokefalna, a za druge nije, iako ima vrlo vjerojatno crkva koja ima najbogatiji vjernički život od svih pravoslavnih. Bratska ljubav na razini.

Jedna od tema koje bi autokefalni pravoslavci trebali raspraviti je i pitanje kalendara. Možda, jedno veliko možda, ali pravoslavne crkve bi se mogle prebaciti neizravno na gregorijanski kalendar prihvativši “Novojulijanski kalendar” kojega je 1923. izradio čuveni Milutin Milanković, a prihvatili su ga Grci, Bugari i Rumunji i svi ostali koji slave Božić kada i većina kršćanske ekumene. Hoće li se to dogoditi, tek trebamo vidjeti, meni se čini da vrlo vjerojatno neće. Ali, Duh Sveti je jači od moga pesimizma i ako se stvarno uskladi kalendar, bit će to radosni događaj. Zanimljivo, klasična teološka pitanja koja drmaju 21. stoljeće neće se spominjati.

*Autor teksta je Mislav Miholek, magistar teologije i doktorand prava

You may also like

0 comments