[vc_row][vc_column width=”1/3″]Sutra će predsjednik SAD-a Donald Trump govoriti na općoj skupštini UN-a. Par dana kasnije, u četvrtak, provest će se ministarsko zasjedanje Vijeća sigurnosti posvećeno Sjevernoj Koreji. [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Prema najavama Trumpovog savjetnika za sigurnost McMastera, jedna od ključnih tema bit će reforma UN-a i smanjenje birokratske razine te međunarodne organizacije. Komentirajući Sjevernu Koreju i implementaciju sankcija predstavnica SAD-a Nikki Haley opisala je situaciju kao vrlo jasan „ili-ili“ odabir između SAD-a i Pyongyanga te najavila sankcije zemljama koje zaobilaze implementaciju rezolucije Vijeća sigurnosti, analizira ekskluzivno za naš portal dr.sc. Branimir Vidmarović.[/vc_column][/vc_row]
Shvaćao on to ili ne, UN je za američkog predsjednika jedan od najtežih terena. Od ukupno 193 zemlje svega pedesetak zemalja ulazi u tzv. razvijene i tranzicijske ekonomije. Ostale 3 četvrtine su zemlje koje se prema SAD-u odnose skeptično i bez oduševljenja a zato gaje dobre odnose s Kinom ili Rusijom. Budući da te većinske zemlje u razvoju tradicionalno smatraju UN jedinim mjestom gdje još postoji kakvo-takvo pravo glasa i redovito naglašavaju njegovu ulogu (ili nedostatak iste) u svjetskom miru, Trump bi trebao pomno birati riječi i tonalitet kritike UN-a.
[quote_box name=””]
Premijer Andrej Plenković u ponedjeljak je otputovao u New York na redovito zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda.
U povodu 72. zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku Plenković predvodi hrvatsko izaslanstvo od 18. do 21. rujna, a s njim je i potpredsjednica Vlade te ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić. Već danas po dolasku u New York Plenković će se susresti s predstavnicima hrvatske zajednice, a sutra će sudjelovati na prijemu dobrodošlice koji za šefove izaslanstava priređuje glavni tajnik UN-a Antonio Guterres i potom nazočiti otvaranju opće rasprave na 72. zasjedanju Opće skupštine UN-a.
Opća rasprava počinje 19. rujna i traje do 25. rujna, a glavna tema je “Fokusiranje na ljude: stremljenje miru i dostojnom životu za sve na održivom planetu”, uz niz popratnih događanja na najvišoj razini.
Plenković će se Općoj skupštini UN-a obratiti u četvrtak, 21. rujna, a tijekom boravka u New Yorku sastat će se s Guterresom, ali i održati i niz drugih bilateralnih sastanaka, a održat će i predavanje na Sveučilištu Columbia u sklopu Columbia World Leaders Foruma na temu: “Budućnost Europe – hrvatska perspektiva”.
Podsjetimo, Opća skupština Ujedinjenih naroda je jedno od šest glavnih tijela UN-a, sastavljeno od svih država članica (193) od kojih svaka ima jedan glas, a 12. rujna 2017. godine započinje 72. zasjedanje OSUN-a, kojim predsjedava slovački ministar vanjskih poslova Miroslav Lajčák.
Inače, u New York je planirala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, no ipak je odustala. Ona se idući mjesec u Moskvi sastaje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
[/quote_box]
Općenito gledajući, Trumpovski glasan ulazak u razgovor o bilo kakvom reformiranju UN-a je u startu promašena stvar. Bez obzira na sve probleme koje generira birokracija UN-a i bez obzira na hrpu besciljnih stipendija, projekata i financiranja često opskurnih i sumnjivih NVO-a, UN je ipak mjesto sa snažnom društvenom komponentnom gdje svoj stav i mišljenje mogu iznijeti brojne građanske i nevladine udruge s bogatom lepezom problema i pitanja. Kritika takve strukture može naići na snažan otpor s mnogih strana.
Osim toga, glavna reformatorska tema u UN-u je tema reforme Vijeća sigurnosti. Diskusija je bila posebno snažna polovicom 2000-h godina a jedan od ključnih aktera bio je Japan. Naime, raspravljalo se o proširenju stalnih članova VS a Japan se postavljao kao jedan od glavnih kandidata. Još su se spominjale Njemačka, Brazil i Indija no diskusija je brzo splasnula nakon što su veliki igrači povukli ‘ručnu’. Duboka i pametna reforma VS, koja se neće odnositi samo na napuhavanje tijela je dobar i neophodan poduhvat. Ali ako Trump naprasito i površno spomene taj problem, samo će probuditi stare ambicije i frustracije reformatorski nastrojenih zemalja, posebice Japana.
Ni Sjeverna Koreja nije šetnja Maksimirom. N. Haley postavlja neugodne blokovske uvjete koje ne odgovaraju većini zemalja današnjeg svijeta. Zemlje, kao i ljudi danas vole imati opcije i varijante. Svijet je isprepleten a politička paradigma je hibridnost. Stoga američki povratak ka svijetu crno-bijelog filma ne može naići na cjelovitu podršku, posebno kod zemalja vezanih za Kinu.
Striktna implementacija sankcija ne može biti ostvarena već i zbog toga što je tekst rezolucije omekšan i ostavlja dosta sasvim legalnog manevarskog prostora za zemlje. Dodatni pritisak na Kinu i indirektna prijetnja sankcijama prema Pekingu (i Moskvi) je štetan i besmislen poduhvat jer Kina neće ugroziti vlastitu nacionalnu sigurnost riskantnim potezima s nepredvidljivim posljedicama. Sjeverna Koreja strahuje da će sukladno teorijama nagodbe između SAD-a i Kine postati predmet licitacije, pa zato nastoji i Pekingu pokazati odlučnost i prkos. Posljedice bilo kakvog remećenja statusa quo su nepredvidljive i potencijalno opasne. Igra sa sankcijama prema Kini je iznimno oštar dvosjekli mač i to bi u Washingtonu trebali shvaćati.
Puno veće izglede za koordinirane napore SAD ima s ruskim čelništvom za koje Sjeverna Koreja ne predstavlja opasnost i koji se s Pyongyangom osjećaju vrlo dobro. između zemalja postoji solidno povjerenje i dobre gospodarske veze. No Putin ne želi intervenirati jer je očigledno da Rusija sa smiješkom prati konfuziju i stalno soljenje američkog repa. Postoji mogućnost da Putin čeka da ga SAD zamoli za pomoć, što bi mu odgovaralo za dizanje međunarodnog statusa. No čak i tada bi čitav poduhvat bio malo izgledan jer je Rusija na primjeru Sirije i Irana stekla uvjerenje da se napor koji ulaže u borbu protiv terorizma i proliferacije ne cijeni.
Situacija sa Sjevernom Korejom je zamršena koliko je i vrlo očigledna. Pjongjang je nedavno u vrlo jasnoj formi i na zapanjujuće otvoren način obznanio ponovio svoje dugoročne planove i smisao naoružanja:
[quote_box name=””]„…konačni cilj [naoružavanja] je dostizanje balansa snage sa SAD-om kako se američki lideri ne bi usudili razmatrati vojnu opciju protiv NDRK“, stoji u priopćenju agencije KCNA.[/quote_box]
Oko opcija se lome koplja: stručna zajednica, eksperti iz Bulletin of Atomic Scientists i poneka vojna lica se slažu oko neophodnosti diplomatskog rješenja. No, problem je u tome što linearna rješenja više nisu učinkovita. Princip „riječi za riječi, djela za djela“ iz doba pregovora Šest zemalja iscrpio je svoj potencijal. Potrebni su apstraktni koncepti u kojima neće biti naizmjeničnih poteza već istovremenih djela na nekoliko razina odjednom. Na tabeli su označene osnovne karakteristike zemalja u ovom problemu. Crvenim strelicama označene su konstante koje stvaraju napetost. Do sada, SAD se fokusirao na realne ciljeve poput moratorija na ispitivanja, puštanja međunarodnih promatrača, postepene korake itd. ali s neprihvatljivim za Sjevernu Koreju metodama i procesima. Kako bi se kriza pokrenula s mrtve točke, valja se koncentrirati na motivacijama i apstraktnim (srednjoročno nedostižnim) ciljevima ali uz prihvatljive za Pjongjang metode i procese. Dodirne točke označene su zelenim strelicama.
Nastupajući kao odgovorna globalna sila s čitavom lepezom diplomacije i iskustva, SAD bi trebala izvagati metode i uvjete i doći do zaključka da su životi ljudi i sigurnost saveznika izvorni temelji američkog poretka i kao takvi puno vredniji od demonstracije snage i moći u čudnovatoj situaciji gdje realne opasnosti zapravo i nema a strane ne pate od animoziteta već od slabog obrambenog potencijala jedna naspram drugoj.
Dobar početni korak bio bi prenošenje prijedloga preko Pak Kil-Yona, sjevernokorejskog predstavnika u UN-u ili ministra vanjskih poslova Ri Su-Yonga u kojemu bi SAD predložio uzajamno ograničenje (smanjenje intenziteta) količine testiranja projektila na Sjeveru i vojnih vježbi na Jugu na određeno razdoblje, nakon čega bi se predložio šestomjesečni dvostruki moratorij na isto. U isti mah, valjalo bi predložiti da Kina i Rusija budu uz SAD supotpisnici privremene garancije nenapadanja tijekom probnog razdoblja i moratorija. Istovremeno, plasirao bi se prijedlog o dvostrukoj medijskoj i političkoj šutnji po principu „aut bene aut nihil“ – Pjongjang i Washington obustavili bi agresivnu retoriku i pretvarali se da strane ne postoje. U slučaju proboja u povjerenju, strane bi pohvalile jedna drugu za napore. Istovremeno, u nekom trenutku procesa, valjalo bi oslabiti sankcije prema Sjevernoj Koreji i započeti rudimentarnu trgovinu, pri tome ostavljajući više manevarskog prostora Rusiji i Kini; Pjongjang se može uvrijediti ako Washington predloži službenu ekonomsku injekciju. Ekonomija je snažan alat koji bi u pravim rukama, suptilno, i uz Seul, mogao pomoći ponovnom uključivanju Sj. Koreje u globalni život. Na odmet ne bi bilo ni otvaranje posebnih kvota za sjevernokorejske studente na raznim zapadnim sveučilištima. Po završetku ovog procesa, koji bi mogao potrajati od 3-6 godina, SAD i Sj. Koreja mogli bi se vratiti ka Okvirnom sporazumu i na temelju postignute razine neutraliteta jedan prema drugome odrediti daljnje korake: mir za mir, poštivanje integriteta u zamjenu za smanjenje provokacija, poštivanje volje naroda Koreje i simbolična izjava o tome da dvije Koreje rješavaju svoje probleme suvereno i bez ičijeg uplitanja. Nakon dogovorenog razdoblja, SAD bi mogao predložiti potpisivanje Mirovnog sporazuma.
No, ni u jednom trenutku se ne bi smjela spominjati kompletna denuklearizacija ili potpuna zabrana raketnog programa. SAD bi morao shvaćati da primarni cilj nije Pjongjang već Peking i očuvanje kontrole nad Tajvanom. Hoće li ključni ljudi prepoznati nužnost političke kreativnosti u ovoj zadaći? Nadajmo se.
Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.
