Home TribinaAnalize Dvije godine rata, tko su dobitnici novoga poretka

Dvije godine rata, tko su dobitnici novoga poretka

by Energypress.net

Ivan Brodić za Poslovni dnevnik

Ušli smo u treću godinu ruske agresije na Ukrajinu, koju kremaljski establišment, pomalo cinično, i dalje naziva specijalnom vojnom operacijom. Na bojišnici stvari izgledaju promjenjivo, a čini se kako je ruska strana trenutačno u određenoj prednosti.

Premda, o zapadnoj vojnoj pomoći ovisna, Ukrajina najavljuje protuofenzivu, a neke europske nuklearne sile razmišljaju o slanju vojnika. Mir je još daleko, premda se već naglas razmišlja o mirovnom summitu, koji bi, ako se dogodi u ovom trenutku, vjerojatno zamrznuo konflikt. Dugoročno.

Kako je pak svaki rat, između ostaloga, posao u kojem, osim pogrebnog, izvrsno zarađuju i sektori potrebni za izvođenje ratnih operacija, poput vojne industrije ili energetskog sektora. Upravo se u potonjem dogodio i game changer. Poluga kojom se stvarala geoekonomska osovina germanske tehnologije pogonjene ruskim energentima, doživjela je slom, od kojega će se, malo je vjerojatno, tako skoro oporaviti.

Inzistiranje američkog establišmenta iz vremena predsjednikovanja Donalda Trumpa za povećavanjem izdvajanja za obranu sjevernoatlantskih saveznika, kako bi se rasteretio SAD kao globalni policajac, vojno i ekonomski, te za prestankom kupovanja energenata iz istočnih izvora, počeo se, čini se, obistinjavati u mandatu Joea Bidena. A kako će to izgledati u sljedećem američkom predsjedničkom mandatu, u kojem nije nerealno ponovno očekivati Donalda Trumpa, ostaje za vidjeti.

Nekoliko valova energetskih sankcija Rusiji, kako bi joj se nanijela šteta izbacivanjem s lukrativnog tržišta Europske unije, okrenula je energetske kompanije te zemlje prema drugim tržištima. Dugoročno, uništavanje projekta Sjeverni tok, bez obzira tko ga izveo, stvar je barem na srednji rok – zapečatila.

Katarska kompanija Qatar Energy okladila se, ulažući u nove kapacitete, na još nekoliko desetljeća pojačane trgovine ukapljenim plinom.
Europa se morala snaći. Uslijedila je ubrzana priprema diverzifikacije dobave energenata, pogotovo onih koji su u velikom postotku, prije ukrajinskog rata, dolazili iz Rusije, gdje je cijena na velikim bušotinama postizala neusporedivo niže cijene nego li su to postizale bušotine u Europi.

Dobra organizacija novih dobavnih pravaca, ubrzan rad na novim kapacitetima terminala za ukapljeni plin te naftnih terminala, pad potražnje uslijed pada industrijske proizvodnje, dobra organizacija popunjenosti europskih skladišta plina te nekoliko blagih zima pomogli su da inicijalna cjenovna energetska kriza ne potraje dugo.

Najnoviji pad cijene plina na referentnoj burzi u Groeningenu dokazuje kako takvu situaciju možemo još neko vrijeme očekivati. Najveći energetski dobitnik rata, dakle, jesu kompanije koje su nadomjestile opskrbu Europe plinovodima s istoka, u ove dvije godine. To su mahom kompanije koje se bave trgovinom i prijevozom ukapljenog plina. Afrika, Katar, Australija, SAD i Norveška najznačajnije su im destinacije. Kada govorimo o EU, postotno su protekle dvije godine najveći uvoznici dolazili iz SAD-a i Norveške.

Takva je situacija ovdje kako bi opstala. Dokazuju to novi investicijski ciklusi u postrojenja za ukapljeni plin u Australiji i SAD-u, koja su tek ograničeno suspregnuta predizbornom odlukom administracije Joea Bidena, kojoj želi odobrovoljiti okolišne aktiviste, da zaustavi nove projekte proizvodnje ukapljenog plina nekonvencionalnim metodama (frackingom).

Premda je Međunarodna agencija za energiju (IEA) u nedavnoj analizi istaknula kako će vrhunac plina proći ovoga desetljeća, a veliko tržište energenata u EU bilježi povijesne minimume potrošnje plina, na još nekoliko desetljeća pojačane trgovine ukapljenim plinom, kao tranzicijskim gorivom prema zelenom i niskougljičnom gospodarstvu, okladila se i javna katarska kompanija Qatar Energy, ulažući u nove kapacitete, ne bi li kroz nekoliko godina postala prvak globalnog tržišta.

Kako sve ne bi bilo idealno, računicu trgovcima ukapljenog plina, pomalo kvari konflikt u Crvenom moru koji također tendira, barem u srednjem roku, postati zamrznuti konflikt. Usprkos zapadnim zaštitnim operacijama, brojni brodari, pružatelji usluga tankerskog prijevoza zaobilaze dva prolaza, Hormuški tjesnac i Sueski kanal, kroz koje prolazi vrlo velik postotak trgovačkih ruta prema Europe.

To zbog produženja putovanja, ali i povećanja izdataka za osiguranja, značajno poskupljuje prijevoz, a time i cijenu tereta, što će referentne burze, prije ili kasnije uračunati u cijenu robe za krajnjeg korisnika.

Kako bilo, čini se da niti u najoptimističnijoj varijanti, kada bi se postigao mir u Ukrajini u sljedećih nekoliko tjedana i mjeseci, a ruski energenti postanu ponovno nazočni na europskom tržištu, oni više nikada, ili barem ne za naših života, neće biti zastupljeni u tako velikom postotku, da bi mogli svojim naprasnim prekidom izazvati energetsku krizu.

To trgovinu ukapljenim plinom čini puno dugoročnijim dobitnikom, nego li je to trajanje konflikata, od kojih svaki, prije ili kasnije, završi mirovnim sporazumom.

Svjesni su toga i zakupnici hrvatskog terminala za ukapljeni plin, na kojem se tijekom prošle godine dogodio značajan obrat. Kada je Prvo plinarsko društvo dugoročno zakupilo postojeće kapacitete na terminalu u partnerstvu s dobavljačem British Petroleumom, postalo je jasno kako hrvatska energetska infrastruktura, LNG terminal, ali i sustav Jadranskog naftovoda, postaje ključna za energetsku sigurnost ovog dijela Europe, piše Ivan Brodić za Poslovni dnevnik

Related Posts