[vc_row][vc_column width=”1/3″]Vjeran Piršić za Glas Istre[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Podsjećam da je Tehnomont koji radi vrhunske solarne panele opstao, iako je, recimo, Solaris u Novigradu na istom poslu, nažalost, bankrotirao. [/vc_column][/vc_row]
Naše teorije provjerila su dva nezavisna stručnjaka, jedan iz Španjolske, jedan iz Njemačke, i potvrdili da možemo s 250 megavata fotonapona plus vjetar proizvesti dovoljno posla za tolike radnike, kaže Piršić
Brodogradilište Uljanik, posljednji proizvodni gigant Istre, na izmaku je snaga. S nekadašnjih više od četiri tisuće radnika koji su ovdje proizvodili brodove, spao je na tek nešto više od tisuću. Plaće nisu dobili mjesecima, ne znaju ni hoće li ih dobiti, ni kada. Iako je to mnogima teško prihvatiti, čini se da će i preostali brodograditelji uskoro morati razmišljati o novom zaposlenju. Je li moguće da se za tisuću i nešto radnika nađe posao ovdje, u Istri, i to blizak njihovoj struci? Poznati okolišni aktivist s Krka Vjeran Piršić smatra da može. Štoviše, uvjeren je da je to ta slamka spasa o kojoj se itekako ozbiljno valja razmišljati u ovom trenutku. Upravo je o tom svom prijedlogu govorio na dobro posjećenom predavanju “Energetska tranzicija kao generator novih radnih mjesta” na pulskom FET-u.
Osnovna teza predavanja je da energetska tranzicija, koja je na globalnoj razini već odavno započela, predstavlja integralan dio industrijske revolucije te je u razumnim državama generator novih radnih mjesta. Nasuprot tome, u državama koje ignoriraju sasvim razvidne globalne trendove, kao što je Hrvatska, sustavno kočenje energetske tranzicije od strane izvršne vlasti za posljedicu ima nov oblik neokolonijalizma u kojemu se lokalni resursi za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora maltene besplatno prepuštaju stranim investitorima, uz davanje poticaja iz novca prikupljenog od gospodarstva i građana.
U takvoj situaciji, kad se izvršne vlasti ponašaju nerazumno, ističe Piršić, neophodno je jačanje i udruživanje civilnog sektora te ugledanje na pojedine lokalne inicijative koje, korištenjem iskustava zemalja sa sjevera Europe, rade na modelima lokalnog organiziranja i povezivanja sa sve boljim rezultatima. U Hrvatskoj postoje različite zadruge, a neke od njih su i energetske. Među 10-ak pionirskih energetskih zadruga je i Otok Krk, a njeni su članovi zajedničkim nastupom uspjeli dobiti 40 posto povoljniju cijenu solarne opreme te napraviti sunčanu elektranu snage 137 kW. U planu im je Energetski edukativni centar, izgradnja vjetroelektrane 36 MW, elektrana na bioplin, kogeneracija na biomasu.
– Činjenica koju ne možemo ignorirati je da cijela Europa provodi energetsku tranziciju. To znači da se sve više gradova i zemalja odmiče od fosilnih goriva i “staromodnih” izvora električne energije, ponajviše jer se više ne mogu zatvarati oči pred očitim klimatskim promjenama. I naravno da se postavlja logičko pitanje a gdje smo tu mi, Hrvatska. Na primjer, Njemačka vam trenutno dnevno proizvodi toliko megavata koliko Hrvatska ima maksimalno instalacija po energetskoj strategiji koju je sastavila. Da bi Hrvatska dosegla europski prosjek, mora proizvoditi 200-250 megavata solarne energije godišnje plus energija od vjetroelektrana. Kada to pretvorite u radne sate koji su dobro poznati, jer imate hrpu malih i nekoliko velikih fotonaponskih elektrana koje se sada rade, ispada da odmah možemo zaposliti oko dvije tisuće radnika koji će raditi instalaciju, montažu i održavanje solarnih elektrana i oko tisuću radnika koji će obavljati druge popratne poslove, tipa marketing, financije, projektiranje i drugo.
Što to znači? To znači da Hrvatska sada, u ovom trenutku, ako ima ikoga iole pametnog, može tijekom ljeta sa samo 60 sati edukacije prekvalificirati kompletan broj radnika i Uljanika i 3. Maja da rade na solarima. To su vješti radnici raznih struka koje su provjereno kompatibilne s ovom vrstom posla i nema veze koliko godina imaju, za svakoga od njih se bez problema može naći adekvatno radno mjesto. Usput, pokrećući proizvodnju solara, možemo konačno maknuti i azbest s naših krovova koji nas ubija i zadržati sve te radnike ovdje, a u startu će imati posla najmanje 10 godina dok Hrvatska uopće dosegne prosjek EU-a. U međuvremenu ćemo svi držati fige da se za Uljanik pronađe poslovni model koji je održiv i isplativ pa će se ti radnici jednog dana moći vratiti na svoje radno mjesto, objasnio je Piršić svoju viziju, donosi Glas Istre.
