Dovoljno je loše, treba li još i namjerna poslovna šteta?

Komentar

Cijela šuma tekstova iz svih navijačkih pozicija ovih je dana napisana o eskalaciji situacije na istoku Ukrajine tj nakon što je Vladimir Putin pokrenuo agresiju na ovu međunarodno priznatu i suverenu zemlju.

Stoga nije potrebno podsjećati na činjenice, nego se osvrnuti na nekoliko prilično ružnih propagandnih uradaka koji imaju za cilj obračun s poduzetnicima koji, urednicima i autorima tih uradaka, iz tko zna kojih razloga ne konveniraju.

Jer, dok je sve bilo na iznošenju netočnih podataka, namjerno ili zbog lijenosti u provjeravanju, stvari su bile benigne i nije trebalo inzistirati na ispravljanju usprkos tome što su i takvi analitičarski izleti radili veliku štetu, kako tržištu, tako i biznisu kao takvom.

Tako je jedan analitičar izjavio prije nekoliko tjedana, u jednom dnevnom listu i na jednom news kanalu, kako je na terminal za ukapljeni plin na otoku Krku stiglo kumulativno najviše plina iz Katara, dok je prava istina, prema financijskom izvještaju tvrtke koja upravlja tim terminalom, LNG Hrvatska, kako je na brod u tom trenutku stiglo 23 broda (danas jedan ili dva više) od čega 12 iz SAD-a, a tak dva iz Katara.

Isti taj analitičar, nešto je kasnije, opet u istom dnevnom listu i na istome news kanalu, a perpetuirali su to razni portali kao gotovu činjenicu, uspio je izjaviti kako Hrvatska proizvodi 40 posto vlastitoga plina, dok ostatak zadovoljava iz ruskih izvora putem ekskluzivnog dobavljača Prvog plinarskog društva (PPD-a). I kako je kao takva zarobljena ruskim utjecajem (!). Prava je pak istina to kako Hrvatska potrebuje 2.6 – 2.7 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Sama proizvodi, prema podacima INA-e (jer dvije tvrtke koje osim INA-e imaju koncesije, još su u fazi istraživanja, a ne eksploatacije) proizvodi 0.7 milijardi kubičnih metara plina.

Elementarna nas matematika uči kako, ako 0.7 podijelimo sa 2.6, a rezultat umnožimo sa sto, nikako ne možemo dobiti 40. Dao dragi Bog da je 40 posto. No, za postizanje tog postotka trebat će javna podrška davanju koncesija za istražna polja ugljikovodika, U Panonu, Dinaridima i Jadranu. U vrijeme ministrovanja Ivana Vrdoljaka u vladi Zorana Milanovića, ta je javna podrška izostala, uz ismijavanje. Svaka druga vlada to je smatrala prevelikim rizikom. Nemoguće je, naime, eksploatirati bez istraživanja, a ona su nemoguća bez koncesija, budući smo se opredijelili za tržišnu ekonomiju. Zato smo INA-i uzeli koncesije, čak i tamo gdje je INA uložila puno u snimanje podzemlja, pa onda optužili MOL (sjećate se, suvlasnik je to INA-e s upravljačkim pravima) kako je jedini krivac što istraživanja nema.

S druge strane financijsko izvješće tvrtke LNG Hrvatska od prije nekoliko dana otkriva nam nekoliko činjenica. Prvo, na terminalu se kao jedan od kumulativno najvećih trgovaca pojavljuje upravo Prvo plinarsko društvo. Drugo, na terminal nije došao niti jedan brod iz Rusije. Treće, terminal je zakupljen za proteklu godinu u punom kapacitetu od 2.6 milijardi prostornih metara, a 95 posto plina dospjelog na terminal je ostalo u Hrvatskoj. Gdje je tu ruski plin?

Naš se junak proslavio i kod lobiranja protiv, sada već dogovorenog, odobrenog i izglasanog delistiranja kutinske Petrokemije sa Zagrebačke burze u sklopu jednostavnijeg ulaska turskog strateškog partnera u tu tvrtku. Tada je insinuirao kako je Petrokemija ovisna isključivo o ruskom plinu. Nije jasno kako je to gospodin analitičar zamislio, jer u assetu kutinske Petrokemije ne postoji prijavljena cijev koja je spojena direktno na Turski, Ukrajinski tok, Yamal ili neki drugi plinovod koji se puni ruskim plinom.

Dapače, u financijskom izvješću te tvrtke, koje je do jučer bilo dostupno na stranicama Zagrebačke burze, vidljivo je kako je ta tvrtka imala tri dobavljača plinom, a posljednju godinu dva. Od ta dva, jedan je jedini proizvođač plina u Hrvatskoj, a drugi veliki trgovac na terminalu, gdje nije došao niti jedan brod ruskog plina, ponovimo za one kojima je mrsko otvarati izvješća tvrtke LNG Hrvatska.

Kada smo to apsolvirali, vratimo se u sadašnjost. Jer kao da razvoj događaja nije toliko loš pa je još potrebno raditi namjernu štetu jednom od najvećih poreznih obveznika u Republici Hrvatskoj.

Uskrsnule ovih dana priče o zarobljavanju ruskim plinom. Rade se video uradci, vrši se pritisak iz kolumni, news kanala i opskurnih televizijskih emisija, a ne zaostaju za time niti ugledni informativni Influenceri, PR-ovci i razni drugi sudionici hrvatskih kuloara. Motive možemo samo naslućivati.

No, o tzv. Zarobljavanju ruskim plinom, čija insinuacija implicira sluganstvo Putinovoj politici, pa i agresijama, u trenutku kada mnoge zapadne kompanije napuštaju zajedničke projekte u Rusiji i s ruskim tvrtkama, zbog Putinove prilično iracionalne agresije na suverenitet i teritorijalni integritet susjedne zemlje, valja nešto kazati.

Prvo plinarsko društvo doista ima ekskluzivan ugovor za opdkbu ruskim plinom s ruskim energetskim divom, Gazpromom za koji se u Rusiji kaže kako nije jasno gdje završava ta tvrtka, a počinje država. Ili je bilo obrnuto. I to za, temeljnim ugovorom i aneksima, 2 milijarde prostornih metara plina.

Ugovor s tom tvrtkom PPD je dobio u trenutku kada su ga imale većina velikih svjetskih kompanija, popu Shella, E.ona, Totala, Enia i drugih, na razdoblje od deset godina. Europa je jednostavno u mnogome ovisna o uvozu gotovo svih resursa, a posebno energenata, uvoz ruskog plina u Europu čini više od 40 posto uvoza.

Iz toga su posla profitirali i Rusija, čiji proračun ovisi o izvozu resursa, i Europa, čija je industrija u kontekstu zelene tranzicije (i gašenja nuklearki i elektrana na ugljen) ovisna o uvozu tranzicijskog goriva, plina. Dakle, više nego legitiman, jer želi zadovoljiti tržište, i legalan, jer niti jedan od spomenutih subjekata niti je procesuiran zbog same činjenice uvoza energenta, niti je stavljen van zakona. Barem do sada.

Međutim, izvješća o rezultatima ove tvrtke, koja su prilično javna, nam pokazuju kako ta tvrtka najviše posluje na tržištima izvan Lijepe naše. Otprilike dvije trećine prihoda ostvaruje u inozemstvu. U Mađarskoj, Švicarskoj, BIH, Ukrajini….

A u Hrvatskoj, evidentno, trguje plinom iz drugih izvora. Partneri su im Shell, Vitol, Glencore… Neće valjda biti da su svi spomenuti energetski partneri Gazproma zarobljeni ruskim plinom? Neće biti niti to da su moćni partneri PPD-a zarobljeni ruskim plinom?

Pa ipak, kod PPD-a se ide i dalje. Tvrdi se kako je ulaganje legitimne zarade iz legitimnog i legalnog posla u hrvatske gospodarske subjekte Putinova igra. Posebno je to apsurdno u Luci Rijeka gdje je ,PPD-u sestrinskoj tvrtki, partner danska logistička tvrtka Maersk putem svoje nizozemske tvrtke.

Poput kakve jeftine prodajne televizijske strategije, moramo uskliknuti, ali niti to nije sve!

Posebna tragikomedija je optužba za sudjelovanje u zarobljavanju Fortenova grupe ili pak Pevexa. Jer je u te tvrtke uložio vlasnik PPD-a Pavao Vujnovac svog vlastitog novca, iz profita svoje vlastite tvrtke, riskirajući otkupom udjela malih suvlasnika koji su prestali vjerovati u tvrtke u kontekstu Lex Agrokora ili dobro poznatog procesa pretvaranja Peveca u Pevex.

Dobro je poznato kako je dominantni hrvatski mentalitet okrenut protiv ljudi koji imaju poduzetnički i investicijski impuls, pogotovo ako ulažu u Hrvatsku. Jer, osvjedočeni prijatelj, omiljeni hrvatski tajkun, fondacija koje pomažu fondacije koje pak simpatiziraju autore spomenutih uradaka, za razliku od “plinskog profitera” ulaže u susjedne zemlje. Možda je doista pametnije bilo, kao prosječni vlasnik hrvatskih medija, dobit odnijeti u Švicarsku ili Panamu. Svakako manje muke.

Ili možda on nije pravi vlasnik?

Samo za tu bi provjeru trebalo angažirati sestrinski portal autora video uratka koji ima za cilj gospodinu Vujnovcu i PPD-u, u kontekstu vrlo izazovnih geopolitičkih i ekonomskih prilika, načiniti poslovnu štetu. Za koju je, uzgred, za razliku od većine drugih inkriminacija, na većini sudova kontinentalne Europe teret dokazivanja, kažu mi neki odvjetnici, na tuženome.

Valjalo bi priupitati dežurne čuvare činjenica tko je vlasnik Prvog plinarskog društva. Jesu li to Ivan Vrdoljak, Milijan Brkić, Dragan Čović, Vanja Špiljak, Mladen Pejnović, SOA ili neki imaginarni Rusi iz Putinove kuhinje?

Pitamo to zato što nikako da se dogovorimo, paralelno sa svakim uratkom o plinu, netko je drugi zamijenio gospodina Vujnovca.

Javnost ima pravo znati! Naime, radi se o jednom od najvećih hrvatskih poreznih obveznika. A o poreznom novcu ovise ceste, šume, vetići, bolnice…. Da ne govorimo o sponzorstvima vrhunskog i manje vrhunskog sporta ili, ne dao Bog da se sjetimo doniranih respiratora.

You may also like