Dadić: Naš novac troše na kazne umjesto na sigurnost

Posljednji dan kolovoza na prometnicama u Hrvatskoj poginule su četiri osobe, nekoliko dana prije život su u automobilu izgubile dvije petnaestogodišnjakinje, u prometnoj nesreći u Splitu troje je poginulih… Crna je to statistika koja se na našim cestama nastavlja iz godine u godinu, a ovogodišnji je kolovoz najgori u posljednje tri godine. U prvih osam mjeseci ove godine na našim je prometnicama poginulo 199 osoba, 18 manje nego lani u istom razdoblju.

Desetogodišnjim Nacionalnim programom sigurnosti cestovnog prometa predviđeno je da će 2020. na hrvatskim cestama smrtno stradati 213 ljudi, upola manje nego 2010. godine. No, taj cilj teško da će biti i ostvaren, kaže prometni stručnjak, umirovljeni profesor Ivan Dadić, za Večernji list.

“Prije petnaestak godina sanirali smo opasna mjesta na kojima je bilo poginulih. Radilo se o izmjeni okoline, tako da vozači prepoznaju opasnost i izbjegnu je. Nakon sanacije je za 90 posto smanjen broj nesreća, a smrtnih slučajeva gotovo da i nije bilo. Za sve prethodne nesreće bili su optuženi vozači, a pokazalo se da nisu oni krivi. Relativno jeftinim mjerama moglo bi se 70-80 posto smanjiti broj nesreća. Ali, nedovoljno radimo. I preblagi smo prema recidivistima u prometu”, kaže Dadić i dodaje:

“Zakoni su krivi što je tako. Ako vas policija 20 puta uhvati da vozite bez dozvole, a vi i dalje vozite pa 21. put napravite nesreću, za nju bi trebalo biti krivo društvo jer nije poduzelo ništa da takvog čovjeka isključi iz prometa. Ima nesreća koje nikad nećemo moći spriječiti – poput infarkta u vožnji, ali ostaje puno onih nesreća koje su se dogodile zbog stjecaja nepovoljnih okolnosti, a nismo ništa napravili da se taj stjecaj nepovoljnih okolnosti izbjegne ili bar da jednu okolnost isključimo. Nažalost, ne radimo dovoljno na tome, kao društvo nismo dobro organizirani. Nemamo čak ni agenciju za sigurnost cestovnog prometa.”

Pita se i zašto ne ulažemo u prevenciju.

“Prometne nesreće su veliki trošak za društvo. Hrvatska gubi između 1,5 i 2 posto BDP-a zbog prometnih nesreća. Oko milijun eura godišnje otpada na jednog poginulog u prometu. Pogine li 300 ljudi, to vam je tristo milijuna eura. Kad bismo sustavno investirali barem dio toga, mogli bismo prepoloviti taj broj. Takve bi investicije bile u funkciji povećanja BDP-a na najbolji mogući način. Imamo mnogo prometnih nesreća, stradavaju mladi ljudi, a s druge strane imamo demografsku katastrofu i to nas jedno s drugim vuče u provaliju.”

U javnosti je dojam da policija najviše radi na tome kako pronaći sigurno mjesto na kojem će naplatiti kaznu? “Nažalost, tako je. A za to su često zaslužni rukovoditelji u policiji koji traže da se vozače kažnjava. Za blage prekršaje trebalo bi upozoravati, a ne kažnjavati. Policiju ionako plaćamo iz proračuna. Ne bi smjeli zarađivati. No, oni se i dalje kriju u zasjedama po lijepom vremenu i na pravcu gdje ćete malo brže voziti. To im je prilika da rade vrlo malo, a ispune zadatak. Po kiši ih nećete vidjeti. Srećom, ipak nisu svi takvi. I ja sam nekada davno počeo raditi u prometnoj policiji u Splitu pa imam i policijskog iskustva.”

Jeste li i vi kažnjavali vozače? “Ne, nisam se bavio tim poslom. Želio sam se baviti upravo saniranjem opasnih mjesta, da ne bismo stalno optuživali vozače. Imali smo kod starog rodilišta u Splitu jedan grm zbog kojeg je bilo puno nesreća, čak i smrtnih jer bi pješaci iza toga grma izletjeli pod vozilo, a vozač ih ne bi vidio. Za sve te nesreće nisu bili krivi ni vozači ni pješaci, već onaj tko nije vidio da grm smeta.”

You may also like

0 comments