Komentari

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tijekom posjeta Hrvatskoj održao je tête-à-tête susret s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović.
A prema protokolu je najavljeno da će takav susret kasnije imati i s premijerom Andrejom Plenkovićem. Riječ je o razgovoru u četiri oka.

Stručnjak za međunarodne odnose prof. Goran Bandov za Index je objasnio što to znači.

“To je uobičajeno diplomatsko komuniciranje kod kojeg jedna strana ili svi akteri naglašavaju povjerljiv karakter razgovora te kroz tu formu razgovora zahtijevaju da se razmijenjene informacije tretiraju s posebnom pažnjom kako ne bi došle u ruke onih koji nisu sudjelovali u tom razgovoru.

Inače pri tim razgovorima ne postoje bilješke, koje su u diplomatskom komuniciranju redovna praksa. Ipak, postoji mogućnost da jedna od strana zamoli hvatanje bilješki, s čime se ostale strane koje sudjeluju u razgovoru trebaju usuglasiti. Ako se drugi ne bi usuglasili, bilješke se ne bi mogle zapisivati, kako ne bi ostao pisani trag izrečenom”, rekao nam je prof. dr. sc. Goran Bandov, stručnjak za međunarodne odnose i međunarodno javno pravo, izvanredni profesor, prodekan Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld.

Kad god se razgovara o osjetljivim temama, one su, kaže nam, redovito u četiri oka.

“Pred kamerama i u širem krugu se redovno šalju indirektno poruke javnosti. Konkretne stvari se dogovaraju u četiri oka bez nepotrebnog opterećivanja javnosti dok ne dođe do konkretnih rezultata koji su dogovoreni u četiri oka”, objasnio je prof. Bandov za Index.

Francuska je jedna od glavnih predvodnica međunarodnih inicijativa za zaštitu okoliša, a francuska metropola odlučno se opredijelila za napuštanje korištenja fosilnih goriva, posebice otkad je prije tri godine na 21. zasjedanju Konferencije stranaka (COP 21) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) postignut Pariški sporazum o klimatskim promjenama.
Gradsko vijeće Pariza namjera iskoristiti svoj utjecaj u sklopu C40 Cities Climate Leadership Group, kojim predsjedava gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo, kako bi i druge velike svjetske gradove uključio u borbu za napuštanje fosilnih goriva.

Ovog mjeseca Pariz je ponovno pretrpio ogromne štete uzrokovane poplavom rijeke Seine, koje prema gradonačelnici Hidalgo predstavljaju „jasno pitanje prilagodbe grada na klimatske promjene“ donosi Ekovijesnik.

Naime, istraživanja provedena nakon poplava koje su ugrozile Pariz u svibnju 2016. godine pokazuju kako su klimatske promjene gotovo dvostuko povećale šanse za pojavu poplava. Nakon one njujorške iz siječnja ove godine, pariška najava mogućnosti podizanja tužbe protiv industrije fosilnih goriva pokazuje kako su veliki svjetski gradovi ipak spremni poduzeti odlučne mjere radi ublažavanja posljedica klimatskih promjena.

Klimatska organizacija 350.org želi na radikalan i sasvim nesuzdržan način javnosti predstaviti vidljive i stvarne štete uzrokovane klimatskim promjenama, a koje se svake godine sve više osjećaju. „Fantastična je vijest da se gradovi poput New Yorka i Pariza mobiliziraju kako bi zaštitili svoje građane i pritom se suprotstavljaju multinacionalnim tvrtkama koje drže odgovornima za štete koje uzrokuje korištenje fosilnih goriva. To je velik napredak u naporima za napuštanje fosilnih goriva i za tisuće ljudi diljem svijeta koji primoravaju gradove da se zauzimaju protiv onečišćivača koji uništavaju našu klimu i planet“, izjavila je Clémence Dubois iz francuske klimatske organizacije 350.org. „Multinacionalne tvrtke kao što su Total, Shell, BP i Exxon uzrokuju poplave i toplinske valove koji se sve očitije pojačavaju i u Parizu, a u Francuskoj i širom svijeta uzrokuju velike poplave, suše, šumske požare i porast razine mora. Pozdravljamo namjeru Grada Pariza i smatramo je ključnim korakom prema budućnosti bez korištenja fosilnih goriva“, dodala je Dubois.

Kao što smo već ranije izvještavali, dana 10. siječnja 2018. gradonačelnik New Yorka, Bill de Blasio, najavio je kako će tijekom sljedećih pet godina njujorški mirovinski fondovi vrijedni 189 milijardi dolara preispitati i zaustaviti ulaganja u naftnu industriju te se u potpunosti okrenuti prema „čistoj“ energiji. Također, najavljena je i tužba protiv kompanija BP, Shell, ExxonMobil, Chevron i ConocoPhillips. Sličnom najavom Paris potvrđuje svoju solidarnost s hrabrom njujorškom odlukom. Veliki gradovi kao što su Sydney i Cape Town, kao i mnogi europski glavni gradovi poput Berlina, Osla, Kopenhagena i Stockholma, već su se obvezali na napuštanje fosilnih goriva. Može li to biti početak velikog vala gradova i institucija koje tuže industriju fosilnih goriva za štetne posljedice klimatskih promjena? Još 33 francuska grada, među kojima su Bordeaux, Lille, La Rochelle i Dijon, opredjelila su se za napuštanje fosilnih goriva po uzoru na Pariz i druge svjetske gradove.

„Naša će se organizacija mobilizirati na lokalnoj razini kako bismo utjecali na odluke ostalih gradova. Zajednice imaju nevjerojatno veliku snagu i odlučno ćemo se boriti protiv korištenja fosilnih goriva. Mi imamo pravo utjecaja na Caisse des Dépôts et Consignations (francuska državna financijska institucija pod parlamentarnim nadzorom) koja upravlja našim mirovinama i tražit ćemo da ova ključna javna financijska institucija prati naš pokret koji se širi diljem zemlje“, izjavila je Clémence Dubois. Pariškom najavom tužbe dodatno se povećava pritisak na industriju fosilnih goriva, a globalnom se pokretu dosad pridružilo više od 800 svjetskih institucija, uključujući sveučilišta, vjerske i medicinske organizacije. Protivnici fosilnih goriva i zagovornici zaštite okoliša ne miruju i pripremaju se za pokretanje vala lokalnih akcija širom svijeta kako bi fosilna goriva ostala pod zemljom i kako bi se ubrzao prijelaz na 100-postotnu obnovljivu energiju.

Prosinački uspon crypto ‘valute’ Bitcoin na 19.400 USD – i najnoviji pad na 5.900 USD – izazvao je beskrajne rasprave na društvenim mrežama, te pokušaje razumijevanja i analitičkog promišljanja u medijima.
Vatreni promotori Bitcoina tvrde kako pad sa 19.400 na 5.900 uopće nije važan, jer je ta izvorna crypto ‘valuta’ počela 2017. godinu na 1023 USD, tako da oni koji ga drže od prije tog datuma, i dalje imaju višestruki dobitak.

Kritičari Bitcoina, među koje su se upisali i Warren Buffet   te Nouriel Roubini ustrajavaju u svojim argumentima da BTC nema nikakvu intrinzičnu vrijednost, ili u najboljem slučaju – da ima vrijednost koja proizlazi iz trenutnog volumena uporabe u stvarnoj trgovini – a to je 20 USD.

Po strani od tehničke analize, ono što je meni kako medijskom analitičaru najzanimljivije je – ogromna manipulacija nadom i strahom financijski neupućenih. ‘Argumentima’ koji dolaze iz dubine besmisla – a to je da će Bitcoin 2018. zamijeniti dolar, narasti na 100.000 USD, postati ‘digitalno zlato’, stvoriti novu budućnost neovisnu o centralnim bankama, itd – naivni su ljudi uvjeravani da je ulaganje u BTC najbolji način da si osiguraju sretnu starost, i doslovce poticani da se zadužuju, podižu kredite, ili u najblažem slučaju ‘ulaze’ u revolving limit na kreditnim karticama kako bi na Internet mjenjačnicama ‘nabavili’ bitcoine.

Upravo u tim Internet mjenjačnicama leži dubina BTC krize koja izmiče većini mainstream medija. Naime, ako pogledamo komentare na android appovima za kupnju bitcoina, kao i komentare na odgovarajućim hashtagovima na Twitteru – lako je vidjeti da očajni bitcoinaši već dva tjedna imaju ogromnih problema s povratkom crypto valute u dolare i eure, premda i po mnogo nepovoljnijem kursu.

Naime, njihovi nalozi su – na čekanju. I tako danima…. U najgorem slučaju, bitcoin ‘mjenjačnice’ ih za povrat novca traže dokumentaciju koja nije tražena kad su ‘ulagali’.

Specijalisti za povijest i tehnologiju crypto valuta kao odgovor na pitanje nemogućnosti povratka u klasičnu valutu navode situaciju s ‘Tetherom’. ‘Tether’ je kriptovaluta koja je navodno imala pokriće u američkim dolarima, a koristila se u tehničkim transakcijama .

Sva je prilika da je većina manjih ‘mjenjačnica’ transakcije svojih klijenata osiguravala u Tetheru, a ne u stvarnim USD. Ako je tomu tako – a velik broj insidera kaže da jeste – onda ogroman broj ulagača nikad neće moći ‘vratiti’ svoje bitcoine u bilo koju stvarnu valutu, čak niti po najmanjem kursu.

Takva situacija bi dovela do sloma povjerenja cijele jedne generacije u financijsko poslovanje, s posljedicama koje je teško procijeniti. A sve zbog sna o BTC na 100.000 USD i digitalnoj mirovini.

Piše: Vladimir Milinović, medijski analitičar iz Zagreba

Angela Merkel se uspjela dogovoriti s vrhom SPD-a o koalicijskom ugovoru. No, još uvijek je otvoreno pitanje koliko dugo će šefica CDU-a biti na funkciji njemačke kancelarke.
Sumrak kancelarke? Angela Merkel, koja je trenutno samo šefica tehničke vlade, gubi podršku. To pokazuju rezultati najnovijih anketa. Od izbora za Bundestag u rujnu 2017., zadovoljstvo njezinim političkim radom je stalno opadalo. Danas samo još 51% Nemaca smatra da bi bilo dobro da se ona još jednom kandidira za kancelarsku funkciju. 46% građana smatra da to ne bi bilo dobro ili čak da bi bilo loše.

Angela Merkel zna da bi njezin četvrti kancelarski mandat bio i posljednji. Još i prije izbora joj je dugo trebalo da se odluči na četvrtu kandidaturu. A obnovu ne traži samo oporba. Neki demokršćani traže da ona ode, i to bolje prije nego kasnije, iako kritičari to ne izgovaraju baš glasno.

Prije svega desno krilo njezine stranke ne može joj oprostiti što je konzervativni CDU povela liberalno-socijaldemokratskim putem. Službeno se, međutim, čuju samo krajnje oprezne i uvijene izjave poput one Daniela Günthera, premijera savezne pokrajine Schleswig-Holstein.

„Pri formiranju vlade, trebalo bi povesti računa i o licima koja će imati perspektivu i u vremenu nakon Angele Merkel.”

Otkako je Merkel kao kancelarka u jesen 2015. otvorila njemačke granice za izbjeglice, i društvo i demokršćani su podijeljeni. I dok su birači Zelenih hvalili kancelarku zbog te odluke, čulo se mnogo kritika iz redova samih demokršćana. I u predizbornoj kampanji je to bila važna tema.

Cilj da Angela Merkel ostane kancelarka

Zastupnik u Bundestagu Andrew Ullman u emisiji N1 studio komentirao je postizanje dogovora o stvaranju velike koalicije CDU-a, CSU-a i SPD-a u Njemačkoj.

“Ono što me je iznenadilo, nisam pogledao cijeli sporazum,nego sam samo čuo informacije o njemu na vijestima, je da planiraju novo ministarstvo domovine. Mislim da se neće dogoditi ništa važno za njemačku budućnost. U sporazumu ništa ne piše o digitalizaciji, a to je bilo vrlo važno za nas iz FDP-a i mi smo htjeli da se osnuje ministarstvo digitalizacije”, kazao je liberalni zastupnik Ullman.

“Ova koalicija je imala za cilj samo to da Angela Merkel ostane kancelarka”, kazao je Ullman te dodao kako smatra da Merkel nema viziju njemačke ekonomije budućnosti.

Pad je počeo još prije izbora. Lajtmotiv predizborne kampanje Angele Merkel je glasio: „Za Njemačku u kojoj živimo rado i dobro“. I to je bilo na svim njezinim plakatima. Račun za taj bezbojni slogan je dobila 24. Rujna u obliku rezultata izbora koji je bio prava katastrofa. CDU i njezina bavarska sestrinska stranka CSU su dobile samo 33% glasova. Lošiji rezultat je Unija zabilježila samo 1949.

No, kancelarka nije htjela uvidjeti svoje greške i pokušala je najprije formirati koaliciju sa Zelenima i Liberalima, no, ti partneri nisu bili baš uvjereni u smisao tog saveza (pogotovo FDP). Nakon višetjednog pregovaranja, šef Liberala Christian Lindner je prekinuo razgovore. Bio je to poraz i za Angelu Merkel. Ona nije uspjela da tom projektu da neku ideju, neki slogan, neki moto.

Ako ne uspije i treće izdanje „velike koalicije”, bit će to vjerojatno kraj kancelarke. Ona se inače vrlo jasnim riječima usprotivila ideji o manjinskoj vladi, jer je to model koji smatra lošom idejom za Njemačku. Je li ovo sumrak kancelarke? Angela Merkel je žilava i poznata je kao taktičarka koja ne voli eskalaciju, ali zna kako da se izvuče, komentira DW.

A nove se ankete može čitati i ovako: gotovo 90% birača Kršćansko-demokratske unije bi htjelo da ona bude nositeljica izborne liste – ako do izbora dođe.

Projekt LNG-a u Hrvatskoj ima status onih projekata o kojima se govori godinama, pa i desetljećima. Pokušaja je bilo nekoliko, no u nedostatku investitora koji bi preuzeli rizik, sudionici su odustajali.
Kako stvari neće završiti poput bolnice u Blatu ili svima poznatog Obrovca tvrde iz Vlade te su projekt proglasili strateškim, ali i donijeli zakon koji bi taj projekt učinio još važnijim. Europska komisija je dodijelila dio novca, kako za kupnju broda tako i za izgradnju infrastrukture.

Međutim, kritike na sporost izvedbe, tog za zapadne saveznike važnog geopolitičkog projekta, koji teško može imati ekonomskog smisla u vremenima redovne i regularne kopnene isporuke ruskog plina (koja je uvijek jeftinija, a za koju u Hrvatskoj desetogodišnji ugovor ima Prvo plinarsko društvo) nije iznijela samo Predsjednica, nego i brojni partneri poput SAD-a, Norveške, Poljske, ali i Litve.

Tako je novi veleposlanik SAD-a Robert Kohorst, koji je nedavno počeo svoj mandat u Zagrebu, jasno je u neslužbenim razgovorima s predstavnicima Vlade dao do znanja da očekuje da LNG projekt bude uskoro realiziran. O tom projektu govorilo se na sastancima svih razina s predstavnicima SAD-a, a njegovo spominjanje nije mimoišlo niti hrvatskog ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića tijekom posjeta Washingtonu.

Kako se može razaznati iz neslužbenih poruka koje predstavnici SAD-a šalju hrvatskim vlastima, novi veleposlanik naglasak će u Hrvatskoj staviti na nekoliko područja koja su od najvećeg interesa za SAD, a kako je LNG terminal uspješno izveden u Litvi, SAD navodno (prema informacijama portala Direktno) predlaže Hrvatskoj korištenje litavske tvrtke Klaipedos Nafta, kako bi ona ubrzala gradnju LNG terminala. Od Hrvatske se očekuju konkretniji koraci vezano uz taj projekt, naime.

Inače, projektu LNG-a u Hrvatskoj protive se predstavnici ekoloških udruga, ali i dio vlasti u Primorsko-goranskoj županiji (SDP). No, postojale su i druge tvrtke koje su na tom mjestu htjele graditi ekonomski isplativije prihvatne stanice za LNG. Međutim, kako se terminal gradi gotovo isključivo radi američkog izvoza, SAD taj projekt nisu odobrile.

 

Kad već Ramljak i Dalić više skrivaju nego li otkrivaju, posao glasnogovornika jednog i drugog preuzeo je Borislav Škegro. U intervjuu za N1 nahvalio je rad i izvanrednog povjerenika i ministrice gospodarstva.
Škegro zna tko je pisao Lex Agrokor, a isto tako zna i da su predsjednica i predsjednik Sabora bili dezinformirani o angažmanu savjetnika.

Iako pun informacija, Škegro ih je malo podijelo s javnošću.

Za mnoge onaj koji vuče konce iz sjene u hrvatskoj vladi i Agrokoru danas žestoko brani Martinu Dalić i Antu Ramljaka. Oni koji ih se usude kritizirati za njega su – obmanuti.

“Ni predsjednica ni predsjednik Sabora nisu bili u potpunosti informirani o čemu se radi, tko koga angažira, o čemu se radi. Oni su bili obmanuti dezinformacijama koje su se plasirale na ovoj priči. To je ta riječ obmana”, kazao je u Toči na tjedan Borislav Škegro, bivši ministar financija.

A obmana je, tvrdi, i da je znao da se priprema Lex Agrokor. No, ipak, zna ono što se javnost pita već mjesecima.

Na pitanje li znao tko je pisao Lex Agrokor, odgovorio je: “Jesam.”

Je li među tim stručnjacima Ante Ramljak, Tomislav Matić?

“Pretpostavljam da je logično da pitaju ljude koji u ovoj državi najviše znaju i spadaju u nevelik broj ljudi koji su kompetentni o pojedinim sektorima.”

Nakon što su visoki iznosi savjetničkih honorara konzultanata iz bivše tvrtke izvanrednog povjerenika Agrokora Ante Ramljaka izazvali brojne komentare u javnosti, čini se, s njima će se pozabaviti i premijer Plenković. Plenković je zatražio dodatnu analizu savjetničkih ugovora, a o svemu bi u ponedjeljak mogao progovoriti i javno

Ova izjava naišla je na žestoku reakciju Mosta.

“Taj pritajeni jastreb i dalje odlučuje o svim bitnim stvarima u Hrvatskoj. To je uostalom sam priznao. Govorio je da je kad se donosio Lex Agrokor bio u SAD-u, a danas je rekao da zna tko je sve sudjelovao u pisanju Lex Agrokora. Znači, javnost ne zna, mediji ne znaju, narod ne zna, ali bitno je da zna Borislav Škegro”, napisao je Nikola Grmoja na Facebooku.

Svi koji napadaju Dalić i Ramljaka, za Škegru, rade štetu nagodbi koja je već na putu. Za priču o naknadama savjetnicima, baš kao i Dalić, kaže da su je planirali oni koji žele srušiti nagodbu.

“Pa ćete vidjeti da se može sasvim argumentirano tvrditi da su neke naknade koje javnost doživljava kao ekscesno visoke da su ustvari niske i ponižavajuće./TO ne samo da je normalno, to je premalo. Agrokor ima 77 poduzeća”, kazao je Škegro.

Da je to premalo opovrgava Goranko Fižulić koji objavljuje podatke stranice GlassDoor o plaćama u Alix Partneru

“Direktor u AlixPartners u SAD-u godišnje zarađuje brutto iznos koji AlixPartners Ukrajina plaća mjesečno hrvatskim savjetnicima. Valjda su svi bili zauzeti ili ne razumiju specifičnu hrvatsku situaciju”, napisao je Fižulić na Facebooku.

No Škegrin stav o plaćama savjetnika podržava i bivši direktor Konzuma.

“To su zaista mali iznosi ako se uspije savršeno riješiti kriza i postići nagodba, prpiremiti plan restrukturiranja. Ovime je sasvim sigurni da svi ti savjetnici uzimajući tako veliki fee su de facto čvsto obećali da će to odraditi savršeno”, kazao je Drago Munjiza, bivši direktor Konzuma.

A da je sve savršeno transparentno – nije. Po mnogima je nedopustivo da se za domaće savjetnike odabere bivša tvrtka Ante Ramljaka s toliko visokim naknadama koje u dosadašnjim poslovima nikad nije dobivala.

“Ja mislim da ovdje postoje jasni indikatori koruptivnog ponašanja./I onaj koji bi trebao nešto poduzeti prvo su konkurenti Alix Partnera koji nisu dobili taj posao. A nakon toga vlasnici i viši menadžment Alix Partnera koji je možda oštećen naručivanjem usluga koje su mogli dobiti jeftinije”, kaže Danko Sučević, stručnjak za krizni menadžment.

Uz Antu Ramljaka, jedini koji se dosad nije oglasio i od izbijanja afere bježi od medija je premijer Andrej Plenković, javlja N1.

Državne su službe prestale s radom i federalni su zaposlenici poslani doma. No teško je očekivati da će porezni obveznici takvom metodom dugoročno uštedjeti novce. Američki je sistem isprepleten stotinama vladinih agencija, svaka s vlastitom iznimno važnom funkcijom.
“Radi se o troškovima u milijardama dolara kada pogledamo različite dijelove vlade i kako nas sve to više košta – što duže pauza traje,” rekao je Stan Collender, dugogodišnji kongresni ekonomski savjetnik te predsjednik Qorvis MSL Grupe u Washingtonu. “Nećemo ovim metodama uštedjeti novce, i takvo stanje zaista nije dobro za našu ekonomiju.”

Senatori su u ponedjeljak započeli s radom na zakonu koji bi omogućio vladi veće izdvajanje za potrebne troškove ovakve iznimne situacije. Republikanci tvrde da će podržati novi zakon, a iz Bijele su Kuće objavili da se slažu s prijedlogom te da će ga predsjednik Donald Trump potpisati.

 Kada je Američka vlada prošli put prestala s radom 2013. godine pauza je trajala čak 16 dana. Rezultat situacije je bio trošak od sedam milijuna dolara, u izgubljenim zaradama od ulaznica za nacionalne parkove i slično, ali i rezultat gubitka zarade od američke službe za ubiranje poreza koja je u prosjeku skupljala do milijardu dolara tjedno od Američkih građana.

Očekivala se ušteda na plaćama državnih zaposlenika, no nažalost troškovi su bili na kraju još veći jer je Američki senat morao odobriti cifru od 2.5 milijarde dolara kompenzacije za 850 tisuća zaposlenika nakon što su se vratili na svoje poslove. “Ako prestanete s poslom, to državu košta novce,” rekao je Douglas Holtz-Eakin predsjednik American Action Foruma, te nekadašnji glavni savjetnik za ekonomska pitanja predsjednika George W. Busha.

“To nije kao u privatnoj firmi, nekome date otkaz pa ste uštedjeli.”

Office of Managment and Budget izvještaj navodi da su neispunjene papirologije, nepotpisani ugovori i jednostavno zatvorena vrata državnih službi rezultirali s raznolikim problemima za Američke građane ali i ekonomiju koja ovisi o mnogim takvim službama.

Više od dva milijuna litara alkohola je stajalo na terminalima za isporuku, jer da bi bili poslani moraju na sebi imati posebne oznake koja samo vladina agencija može izdati. U sjevernoj državi Aljasci je sezona lova i izvoza rakova. U pauzi od četiri dana rada ribari su izgubili tisuće dolara zarade jer vladina agencija National Oceanic and Atmospheric Administration nije najavila dopuštene razine ulova niti izdala potrebne dozvole za lov na rakove.

Vladina agencija koja je zadužena za proučavanje okoliša i sprječavanje prirodnih katastrofa te problema u prirodi Geological Survey je propustila priliku da testiraju tehniku koja bi spriječila širenje agresivne vrste riba, azijskog šarana u njihovim jezerima Great Lakes.

Otprilike 700 različitih firmi je podnijelo zahtjeve za poslovne kredite u sveukupnom iznosu od preko 140 milijuna dolara, svi su bili odgođeni. U OMB izvještaju također navode kako je vladina agencija zadužena za penzije građana imala odgode pri odobravanju uplata građanima s invaliditetom.

Njihov centar za zarazne bolesti u Atlanti i ostale podružnice su prestale nadgledati stanje širenja zarazne gripe, donosi Bloomberg u svojoj analizi.

Iz S&P Global Ratings su za gašenje vlade u 2013. rekli da je to Američke građane koštalo 24 milijarde dolara te smanjilo njihov GDP u četvrtom kvartalu za barem 0.6 posto. Zadnja takva situacija se dogodila 1996. i Congressional Research Service izviještaj iz te godine procjenjuje da je Američke porezne obveznike koštala 1.4 milijardu dolara. To je više od 2.1 milijarde dolara prema današnjoj vrijednosti valute. (Preveo Ivo Ott)

Posljednjih se dana zagužvalo u INA-i. Permanentni rat oko redefinicije Rafinerije Sisak traje, pitanje modernizacije Urinja stalno se postavlja, a INA odbija sudjelovati u konzorciju za Petrokemiju te joj nastaviti isporučivati plin.
Već neko vrijeme smo svjedoci kako su, u ovoj zemlji, o energetici informirani svi. Više je, naime, ljudi koji “znaju” što treba napraviti s INA-om nego li onih koji znaju nabrojati sastav vatrenih iz 1998. godine. Nije to sporno, ta Hrvatska je dioničar te kompanije koja je godinama bila bankomat politike, a populisti su osobito nervozni kad takvi bankomati uvedu zakonske, porezne, limite na isplatu.

No, što još nećemo doživjeti u ovoj zemlji? Dvije nominalno liberalne sastavnice aktualne vlasti pozivaju na nacionalizaciju tržišnog subjekta.

Dok je to za HNS iz pragmatične vizure politike razumljivo, ta njihov se predsjednik-povratnik žustro angažirao u uvjeravanju javnosti u ispravnost oba arbitražna procesa INA-MOL, uvjeren u pobjedu. Ipak, biti liberalna stranka, u kampanji zastupati neovisnost menadžerskih odluka u javnim i javno-privatnim kompanijama, a pisati priopćenja koja se bave poslovnim odlukama tih kompanija, kako to čini HSLS, protuprirodni je blud.

Zastupati ekonomsku liberalnu misao, kako je to činio Darinko Kosor, a na shvaćati kako je INA kompanija izlistana na burzi koja nije državno regulirani infrastrukturni monopol graniči s diletantizmom. Zna to ugledni član HSLS-a Davor Štern, koji se danas u Studiju 4 javne televiziji imao potrebu ograditi izjavivši kako je redefiniranje Rafinerije Sisak i njeno pripajanje Urinju dobra poslovna odluka. Svjestan, valjda kako se o sudbini Siska zdvaja još od prije ulaska Mađara u INA-u.

Uzgred, spas Siska u vidu biorafinerije i logističkog centra, kao uostalom i fiskalno privlačenje neke druge industrije, zaustavila je združena akcija politike i sindikata iz već spomenutih razloga. Njihov oblik ekonomskog domoljublja temelji se na uzimanju iz proračuna.

S druge je strane imao potrebu ostaviti dojam kako bi se zbog tih poslovnih odluka menadžmenta i vlasnika INA-e na tu kompaniju trebao primijeniti zakon o sistemskim kompanijama te načiniti energetska strategija koja bi dopustila proračunsko financiranje proizvodnje ugljikovodika. Nejasno je što bi mu na to rekao Igor Sečin iz Rosnjefta, za čiji je dolazak kao strateškog partnera u INA-u, ne neopravdano, Štern lobirao? No to je druga tema.

Sindikalni Mostovac ili mostovski sindikalac, kako vam drago, Predrag Sekulić, umalo je doživio orgazam. U toj ekstazi, u 21. stoljeću, kada zemlje prebogate energentima, poput Saudije, diferenciraju kapital uložen u energetiku, ali i tijekove proizvodnje, Sekulić je uspio izgovoriti tezu o potrebi energetskog suvereniteta ove zemlje. Ideja za Nobela. Naime, niti zemlje koje tvrde kako su ekonomski samodostatne ne prekidaju energetske tijekove i investicije. Svjedoči tome Kimova Sjeverna Koreja, strani investitori u Homeinijevom Iranu, tijek nafte istok-zapad u vrijeme Hladnog rata……

Nobela valja potkrijepiti izjavom, koja pokazuje kako Sekulić ima organ koji žene nemaju, parafrazirajmo Davora Dominikovića. Smatra, naime, kako revizorske kuće tipa Deloitte nisu vjerodostojne jer rade za naručitelja i novac. Poziva, stoga, da se posao revizije u INA-i dade uglednim naftnim konzultantima poput Jasminka Umičevića. Kao da gospodin Umičević ne bi radio za nekog naručitelja ili bi donirao rad bez nekog interesa?

U cijeloj toj gužvi još je INA odbila isporučivati plin svome dužniku Petrokemiji i sudjelovati u konzorciju koji će preuzeti kutinskog proizvođača., kao da se ne uvažava dug međusobni odnos Petrokemije i INA-e, kao da je kompanija izlistana na burzi pozvana zanemariti interes dioničara i pomagati (još uvijek) javnoj tvrtki. Kao da dioničari tj njihovi predstavnici nemaju pravo odlučiti u koju će privatizaciju ući, a u koju neće.

Televizije, novine, radio i portali prepuni su svakojakih tumačenja, no nitko ne iznosi ništa izvan teorija zavjere i tumačenja koja ne mogu izdržati test elementarne logike, tek možda test vlastitih osobnih emocija.

Tako nitko ne govori o tomu kako to sve nije posljedica nekakvog kolonijalnog djelovanja iz Mađarske ili pak oklijevanja Andrea Plenkovića s Božićnom odlukom ili izborom savjetnika za otkup dionica, u kojoj radnji, mađarska strana, priznali su i Plenković i Adoltt i Orban i Hernadi, surađuje. Radi se o političkom inatu hrvatskih bivših i sadašnjih političkih struktura, zbog kojih menadžment relativno većinskog vlasnika s, na arbitraži potvrđenim, upravljačkim pravima donosi neke odluke, kako bi zaštitio one koji kontroliraju najviše dionica. Radi se, uostalom i razlozima za blokadu ulaska Hrvatske u klub slobodnotržišnih zemalja.

Suprotno, dakle, teorijama zavjere u hrvatskim medijima, i interesnim grupacijama željnim ovisnosti o proračunu, što su dva dominantna hrvatska antitržišna svjetnonazora opredmetnjena u dvije antisistemske stranke i pripadajućim im klonovima u sistemskim strankama, koji bi bili u stanju nacionalizirati privatnu kompaniju ukoliko odbije primiti proračunske poticaje ili ne dopustiti tvrtki da sama prođe restrukturiranje u dogovoru s vjerovnicima, jer se nekome iz tiju interesnih grupacija u jednome oku okreće dolar, a u drugome euro.

A u rujnu prošle godine je o tome pisao tjednik 24Express. Donio je tekst koji im je potvrdio državni tajnik za energetiku. Bivši strateški partner u Plenkovićevoj Vladi namjeravao je upotrijebiti represivni aparat kako bi prisilio pretežitog vlasnika INA-e da napusti Hrvatsku. Represivno su namjeravali djelovati prema svim suradnicima i zaposlenicima MOL-a, ali i onima koji su smatrali kako je upuštanje u arbitražu kontraproduktivno i za kompaniju i za državni proračun. U svojstvu potpredsjednika vlade Božo Petrov je tako, u vrijeme pada Oreškovićeve vlade, sve takve prozvao nacionalnim izdajicama u središnjem Dnevniku HRT-a (a jučer govori o slobodi govora).

O pravosudnom dijelu priče, prije dva je mjeseca pisao kolega Mazzocco za Index. Donio je dokumente i obrazloženje gubitka arbitraže. Ticali su se udruženog poduhvata državnog odvjetništva, politike, jednoga suca u instrumentalizaciji dokaza i ključnoga svjedoka. Posredno tomu, tjeralicu za predsjednikom uprave MOL-a, mnogi smatraju političkim pritiskom zbog preuzimanja privatnog dijela kompanije. Uostalom, o tome je pisao zagrebački Večernji list, beogradske Večernje novosti, portal Index.hu, ali prije sviju kolega Pleše u Telegramu.

Na obzoru se vidi kopno. Na potezu je država. Valja redefinirati oblik domoljublja, na što je, posredno, pledirao i general Gotovina danas na obilježavanju vojno redarstvene akcije Maslenica. Oblik domoljublja usmjeren na nepotreban život na proračunu neće tome pomoći.

No, što očekivati u zemlji u kojoj ministri financija govore o brižljivom čuvanju rashodovne strane proračuna, sindikati i političke stranke se bore protiv privatnih investicija, a tvorac filmova Gazda Damir Juričan – potke za gospodarsko djelovanje najmanje dvije parlamentarne stranke – danas u udarnom terminu N1 televizije javno poziva Predsjedničke i Banske dvore na marš kroz pravosuđe i aktivno ekonomsko djelovanje?

Prošla je godina dana otkako je Donald Trump na vlasti. Njegovi kritičari stvari previše pojednostavljuju, smatra glavna i odgovorna urednica DW-a Ines Pohl.
Osobe, koje su predmet mržnje, imaju prednost što se iza njih može okupljati. Mržnja ljude čini slijepim. Sve razlike, suprotnosti i proturječnosti nestaju u zajedničkoj mržnji. Mržnja ujedinjuje. Mržnja daje osjećaj boljeg života, kada nedostaju prave ideje i vizije.

Ako pogledamo SAD ovih dana, kad da zemlju više ne drži i ujedinjuje san o boljem životu, kao što je to bilo stoljećima. Ako tamo i postoji neki dominantan osjećaj, onda je to osjećaj mržnje prema drugom političkom taboru. U dvostranačkom sustavu to je relativno jednostavno. Poput riječi iz Evanđelja po Mateju (poglavlje 12, stih 30): “Onaj tko nije sa mnom, je protiv mene.”

Neposredno praćenje predizborne kampanje

2016. godine, kada je Donald Trump izabran za američkog predsjednika, bila sam dopisnica Deutsche Wellea iz SAD-a. Putovala sam tisućama kilometara od istoka do zapadu, od sjevera do juga. Boravila u metropolama, ali i u malim gradovima i sportskim arenama. Od početka sam pratila njegovo marširanje prema Bijeloj kući. Doživjela sam kako je oduševljavao mase – studente i radnike, umirovljenike, majke, domaćice i poslovne ljude. Vidjela sam koliko je dugo trebalo da demokrati shvate da bi ovaj čovjek zapravo mogao ostvariti svoj cilj – najprije se potvrditi kao kandidat republikanaca, a zatim pobijediti u izravnoj borbi protiv Hillary Clinton.

Bila je to arogancija vlasti, koja nije mogla pojmiti kako je moguće da se jedna TV zvijezda izbori protiv aparata moći, kakav je stajao iza Hillary Clinton. Žene, koja je pokazala svoje pravo lice kada jeTrumpove pristaše opisala kao jadnike.

Nedemokratski refleks

Prije godinu dana Donald Trump je položio zakletvu u sivom kišovitom Washingtonu. Od tada je razumno suočavanje s predsjednikovom politikom – postalo nemoguće. Refleksno se ponavlja “kako je sve strašno, grozno i loše”. To je nedemokratski. Konačno, Trump je izabran u skladu s američkim izbornim zakonom. Pored toga to je i glupo. Mnogi liberalni mediji gube svoj kredibilitet.

Naravno da je posao medija ukazivati na to koliko su opasne mnoge Trumpove izjave na Twitteru. I istraživačkim novinarstvom i činjenicama otkrivati tko istinski i dugoročno profitira od porezne reforme. Ali za svaki kritički duh trebalo bi biti samo po sebi razumljivo da i kod političkog protivnika otvoreno i bez pjene na ustima istakne i cijeni ono što je ispravno i dobro.

Ispravan zahtjev Njemačkoj

Što je, primjerice, pogrešno kod zahtjeva da Europa konačno stvori zajedničku i snažnu vanjsku i obrambenu politiku? Zašto američki predsjednik ne bi trebao pozvati Njemačku da uplaćuje više novaca u NATO? Upravo bi Njemačka morala pomnije pogledati svoju europsku politiku kada kritizira Trumpovo “America first”. Jer i naš ministar financija je sa svojom politikom štednje u posljednjih nekoliko godina prije svega imao na umu dobrobit vlastite zemlje. Također su isto tako značajne teme i prekomjerna birokracija i loše vođenje UN-a.

I mene su prestrašili Trumpove agresivne izjave na Twitteru protiv Sjeverne Koreje. Ali vidjela sam i nesposobnost administracije Baracka Obame da prepozna stvarne razmjere nuklearnog naoružanja Pjongjanga. I da, zabrinjava me kada vidim kako Rusija i Kina popunjavaju vakuum koji su iza sebe ostavile Sjedinjene Američke Države povlačeći se s dužnosti svjetskog policajca. Ali i ovdje se, ako želimo kompletnu sliku, mora reći da je Barack Obama bio taj koji je uveo novu doktrinu pod nazivom “leading from behind” – “voditi iz pozadine”. I njegov neuspjeh u Siriji, osobito na Srednjem i Bliskom Istoku, ne može se baš pripisati Trumpovoj administraciji.

Mandat još dugo traje

Ključnu rečenicu cijelog predizbornog spektakla izrekla je, po mom mišljenju, Michelle Obama: “When they go low, we go high” – što bi u slobodnom prijevodu značilo: „Kada se drugi loše ponašaju, mi ćemo odgovoriti pristojno i sa stilom”. To je ono što bi svi Trumpovi kritičari trebali uzeti k srcu, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Donald Trump je na dužnosti predsjednika godinu dana. Bez obzira na sve nade u mogući postupak za udaljavanje s te dužnosti izgleda da će Trump i dalje ostati na vlasti, barem još neko dogledno vrijeme, piše DW.

Postoji lijepa američka izreka: “Get over it.” ili “Prijeđi preko toga” ili “Preboli to”, u slobodnom prijevodu: “Sada je tako, kako je”. To je, dakle, pravi trenutak da se objektiviziraju rasprave o Trumpu. Da se više ne bavimo njegovom kosom i tenom – već politikom koju vodi. Objektivno i odmjereno. I da se ne uzbuđujemo zbog svakog njegovog tvita, već da osvijetlimo ono što je pogrešno, ali i ono što ima smisla kada su u pitanju Trumpovi politički zahtjevi. I da pritom priznamo koliko je kompleksno nositi političku odgovornost na ovom svijetu.

Jer, mrziti je jednostavno. Puno je teže pronaći i ponuditi istinsku alternativu.

Elizejski jubilej je povod za obnavljanje suradnje između Francuske i Njemačke. Kancelarka Angela Merkel i predsjednik Emmanuel Macron bi mogli dobiti novi poticaj za reformu Elizejskog ugovora.
Četiri mjeseca poslije izbora za Bundestag, zastupnici u Berlinu i dalje čekaju. Još nema vlade, pa je parlamentarni rad praktično paraliziran. U Francuskoj je sasvim drugačije. Tamo je 44-godišnji Francois de Rugy predsjednik jednog parlamenta koji radi punom parom. Posljednjih mjeseci su zastupnici donijeli više reformi, među njima i reformu tržišta rada.

Kada de Rugy u ponedjeljak (22.1.) bude uzeo riječ, na dnevnom redu će biti reforma Elizejskog ugovora koji je star 55 godina. To je povijesni ugovor koji su potpisali kancelar Konrad Adenauer i predsjednik Charles de Gaulle 22. siječnja 1963. Neće biti u pitanju samo obnavljanje starog ugovora koji u biti obvezuje dvije vlade na intenzivniju suradnju, nego i o „novom političkom opredjeljenju” za njemačko-francusku suradnju, kako je to formulirao poslanik CDU-a iz Freiburga Andreas Jung. On predsjedava njemačko-francuskom parlamentarnom grupom i radio je na dokumentu koji je sada usvojen u Bundestagu i u francuskoj Nacionalnoj skupštini.

Rezolucija bi bila signal predsjedniku države Emmanuelu Macronu da Njemačka dijeli njegove želje za reformama EU. U dokumentu su nabrojani razni projekti i teme koje su u agendi njemačko-francuske suradnje. U to spada otvaranje njemačko-francuskih centara za stručno školovanje, formiranje bilingualnih školskih razreda, ali i poboljšanje infrastrukture u pograničnoj regiji. Govori se čak i o zajedničkom centru za umjetnu inteligenciju.

Andreas Jung kaže da se nada i širenju ekonomske suradnje. „Prvi put imamo jasno opredjeljenje za njemačko-francuski ekonomski prostor – ne samo sa zajedničkim tržištem, ili zajedničkim regulativima u privrednom pravu, nego i drugim područjima. Bolji smo zajedno nego svako za sebe”, rekao je Jung.

Dosadašnji bilanca nije spektakularna

Ne zna se koliko će toga rezolucija moći stvarno pokrenuti. „Potrudili smo se da proučimo sve dosadašnje njemačko-francuske izjave o namjerama i – samo minimalni broj njih je ostvaren”, kaže Frank Baasner, šef Njemačko-francuskog instituta iz Ludwigsburga. On spominje kako je projekt izjednačavanja poreskih odredbi o poduzećima pokrenut još 2011, kada su ga potakli kancelarka Angela Merkel i tadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy. No, od toga do danas nije bilo ništa.

Jačanje vojne suradnje

Frank Baasner smatra da je i pored toga elan zastupnika vrlo važan. On podsjeća na to da neke stvari treba stalno iznova isprobavati: „Njemačko-francusko sveučilište je stara ideja koja nikada nije ostvarena – ali sada postoji, recimo, krovna organizacija u okviru koje njemačka i francuska sveučilišta uspješno surađuju.”

Baasner navodi tri oblasti koje su podesne za prisniju suradnju: obranu, oporezivanje poduzeća i mobilnost između Njemačke i Francuske. Posebno je vojna suradnja značajna – većina zemalja EU (23 od 28) je složna kada se govori o ostvarenju takve suradnje. Baasner smatra da bi Njemačka i Francuska u tom projektu mogle imati ulogu avangarde.

No, ne samo vojnici, nego i parlamentarci, mogli bi da prisnije surađuju. Istina, na sastancima im je potreban prevoditelj , ali parlamentarni odbori bi se mogli još češće sastajati kako bi radili na zajedničkim rješenjima za europska pitanja, prenosi DW.