Komentari

David Popkov/TownHall
Milenijalci i generacija Z preplavljuju se idejom o klimatskim promjenama kao neospornom činjenicom.

Gallupova anketa iz ožujka 2019. godine pokazuje da su 67 posto onih u dobi od 18-29 godina “zabrinuti vjernici” u “globalno zatopljenje”. S obzirom na činjenicu da se očekuje kako će birači ispod 35 godina predstavljati najveću dobnu skupinu na predstojećim izborima, oni se ne smiju otpisati, već im se treba približiti.

Ljevica već desetljećima promiče narativu o nadolazećoj katastrofi klimatskih promjena. Članci koji upozoravaju na predstojeću propast zbog ovisnosti o nafti i kapitalističkim ekscesima počeli su se redovito pojavljivati u publikacijama poput Times-a i Newsweek-a u 1970-ima. Kasnih 70-ih i 80-ih, političari poput zastupnika Ala Gorea Jr.-a počeli su promicati narativu da je zemlja osuđena na propast ako se ne eliminiraju fosilna goriva. Kasnije, nakon što je postao potpredsjednikom, njegov utjecaj prodro je u mainstream Demokratske stranke. Godine 1993., dr. William Halper otpušten je s mjesta direktora istraživanja u Ministarstvu energetike nakon svjedočenja pred Kongresom da znanstveni podaci ne podržavaju tvrdnje o klimatskim promjenama uzrokovanim ljudskim djelovanjem. Od tog vremena, ljevica je nastavila promociju narative o nadolazećoj klimatskoj katastrofi. Njezine tvrdnje ne samo da su ostale neprovjerene i neosporavane, već su podržane u medijima.

Sjećate se priče o populaciji polarnih medvjeda koji su u opasnosti zbog topljenja leda? Jeste li se ikada zapitali što se dogodilo s njima? — Američko geološko istraživanje pronašlo je da je, umjesto pada u populaciji od 67 posto predviđenog 2007. godine, njihova procijenjena populacija narasla s 24.500 2005. godine na 29.500 2018. godine — najviše od 1973. godine. Ili što je s tvrdnjom da će led nestati na Sjevernom polu do 2016. godine? Slične tvrdnje sežu desetljećima unazad, poput one iz 1970. godine da će oceani biti mrtvi za manje od desetljeća.

Ne samo da takve tvrdnje ostaju neosporavane i zaštićene, već demokrati čak pogoršavaju neke od onih osnovnih. Ljevica emisije fosilnih goriva redovito naziva “ugljičnim”, uključujući trenutačne demokratske predsjedničke nade. Stvarnost je da CO2, ili ugljični dioksid, nije samo “ugljik” te da je neophodan za život. Biljke ga koriste u fotosintezi kako bi proizvele energiju, emitirajući kisik kao nusprodukt… neophodan za ljude i životinje. Istraživanje Ranga Myneija sa Sveučilišta u Bostonu ukazuje da se zemlja značajno ozelenila tijekom posljednjih 38 godina, a emisije ugljičnog dioksida predstavljaju 70 posto uzroka.

Republikanci su ušetali u zamku fiksirajući se na financijske troškove ljevičarskih energetskih politika. Kao odgovor na to, ljevica kontinuirano inzistira na visokim troškovima implementacija politika, prikazujući republikance kao “pohlepne kapitaliste”. Ono što republikancima nedostaje jest sveobuhvatna rasprava o tom pitanju. Da, ljevičarske energetske politike utjecale bi na cijenu hrane i robe; one se transportiraju korištenjem fosilnih goriva. No, utjecaj je neproporcionalan učinku koje bi one imale na obitelji s niskom prihodima, zbog nedostatka resursa kojima bi mogli podnijeti povećane troškove hrane i ostalih potrepština — one iste ljude za koje ljevica tvrdi da štiti. U isto vrijeme, CO2 je neophodan za život… biljkama je potreban za njihov opstanak, što utječe na životinje koje se oslanjaju na biljke za hranu (i kisik) te utječe na ljude koji se oslanjaju na biljke i životinje za hranu (i na biljke za kisik).

Kako bi se republikanci mogli približiti milenijalcima i generaciji Z — oni se u cijelosti moraju pozabaviti pitanjem, na privlačan način razotkriti nedostatke u tvrdnjama, zalagati se za inovacije u privatnom sektoru i izbjegavati padanje u zamku fokusirajući se samo na financijske troškove predloženih politika. Također, naglasiti da se, iako je upravljanje okolišem važno (nitko ne želi prljavi zrak i vodu), ono može postići bez uništavanja postojeće kvalitete života. Uostalom, eliminiranje “emisija ugljika” zahtijevalo bi eliminiranje svih živih bića (uključujući životinje) koje emitiraju ugljični dioksid, stoji u komentaru.

Pogled s vrha
Neka drukčija Hrvatska se okupila u četvrtak u 11 sati na 17. katu Westina na prvom po redu business brunchu “Pogled s vrha”.

Pedesetak poduzetnika iz raznih industrija i dijelova Hrvatske pristiglo je razmotriti izglede poslovanja u 2020. godini. Tri su organizatora ovog događaja koji želi postati tradicionalnim: Altius savjetovanje, konzultantska kuća specijalizirana za uvođenje kontrolinga, Prima Bon, dio Prima Grupe zaduženo za bonitete i business intelligence te Serdarusic.com, koji nudi savjetničke usluge u području poslovnih financija i upravljanja.

Na panelu, kao središnjem dijelu događaja, sudjelovali su ekonomski analitičar i pokretač portala Ekonomski lab, Velimir Šonje, i konzultant u području financija, spajanja i akvizicija, ujedno i poznati komentator, Andrej Grubišić. Razgovor je moderirala jedna od suorganizatorica, Andreja Švigir iz Altius savjetovanja, ujedno konzultantica za kontroling, poslovno upravljanje i poslovno odlučivanje.

Goste je najprije pozdravio Hrvoje Serdarušić, konzultant iz područja poslovnih financija i upravljanja te suorganizator. Naglasio je kako ovaj događaj organiziraju poduzetnici za poduzetnike, o temama koje su za njih važne.

Moderatorica je otvorila panel aktualnim pitanjem o održivosti javnog sektora i rashoda za zaposlene, koje financiraju porezni obveznici. Velimir Šonje je iznio podatak kako u Hrvatskoj 11,7% BDP-a odlazi na masu plaća u javnom sektoru, čime se svrstavamo među zemlje s najvišom razinom mase plaća u BDP-u unutar EU. Njegova je procjena da porast plaća u ovom trenutku ne može ugroziti državne financije, barem do sljedeće recesije.

Andrej Grubišić je na svoje prvo pitanje, o utjecaju neučinkovitosti institucionalnog okvira na realni sektor, komentirao kako postoje četiri načina trošenja novca: kad se vlastiti novac se troši na sebe, kad se vlastiti novac troši na drugog, trošenje tuđeg novca na sebe te trošenje tuđeg novca na drugoga. Odluke birokrata u Hrvatskoj uvelike se tiču trećeg i četvrtog načina potrošnje. Dodao je da u Hrvatskoj, zbog niske stope aktivnosti stanovništva, zapravo jako malo ljudi radi. Ujedno, još je manje stvarno produktivnih radnih mjesta.

Smatra kako je hrvatska država najveći generator problema te da se to može riješiti tako da se vrati inicijativa privatnom sektoru. Nemamo priliku liberalizirati goruće sektore: mirovine, zdravstvo i obrazovanje. Privatni sektor treba tražiti liberalizaciju tih sektora gdje je država neučinkovita, kao i oslobađanje tih sredstava privatnoj inicijativi.

Šonje: “Očekujem određeno usporavanje sljedeće godine, no ne i recesiju”
Što se tiče strukturalnih promjena, Velimir Šonje je istaknuo kako je kompleksnost problema javnog sektora s kojom se borimo u velikoj mjeri naslijeđena. Napomenuo je kako na Doing Business stojimo loše i zato što ne postoji dovoljno dobra koordinacija između ministarstava. Za velike rezove, po njegovom mišljenju, nemamo menadžerski kapacitet u javnom sektoru. Osim restrukturiranja i privatizacije, važna je i reforma pravosuđa, posebno stečajnog prava. Ne očekuje da će ova Vlada riješiti ove probleme, već da će se sve prolongirati za vrijeme nakon izbora.

Andreja Švigir je konstatirala kako je 16.590 poduzeća, odnosno društava s ograničenom odgovornošću u Hrvatskoj u većinskom vlasništvu poduzetnika generacije 55 plus. To je oko 31% ukupnog broja poduzeća s oko 179.000 zaposlenih kojima su vlasnici, odnosno menadžeri, blizu dobi za umirovljenje. Shodno tome, postavila je pitanje Andreju Grubišiću: “Kakvo je vaše iskustvo, na koji način vlasnici provode prijenos vlasništva ili upravljanja?” odgovorio kako ne vjeruje da država treba imati bilo kakvu strategiju: “Njih obično pišu interesne skupine. Bilo kakva pomoć države znači da će ona nešto i koštati. Nije na državi da se bavi turizmom ili bilo kojom drugom granom, već na privatnom sektoru. Takvi su potezi rezultirali stotinama milijardi kuna poticaja, a znamo kako je to završilo. Država trenutno intervenira direktno i indirektno, i ometa tržišnu utakmicu, diskriminirajući jedne poduzetnike nauštrb drugih.” Kritizirao je diskriminatornu mjeru smanjenja ili ukidanja poreza na dohodak za mlade jer se time postavlja pitanje zašto se isto nije učinilo za neku drugu skupinu. Po njegovom sudu, o zapošljavanju bi trebalo odlučivati tržište. Zaključio je konstatacijom da je za zdravstvo i obrazovanje najbolja mjera liberalizacija tržišta, tako da mogu promijeniti poslodavca ako smatraju da dobivaju premalo.

Potom je moderatorica ustvrdila kako joj se liberalizacija tržišta čini odveć apstraktnom i neprovedivom te navela primjere državne intervencije u zapadnom svijetu: Merkel 2008., koja je pozvala sve proizvođače da se vrate u Njemačku, Leeja Iacoccu koji je dobio državna jamstva od Cartera te trgovinski rat između SAD-a i Kine koji utječe na EU kroz Njemačku, jer je ovisna o izvozu u azijske zemlje. Nadovezavši se na to, postavila je pitanje Velimiru Šonji o temi koja je zanimala veliku većinu okupljenih: “Kako slabije stope rasta u Njemačkoj utječu na Hrvatsku, s obzirom na tri faktora koja negativno utječu na njemačko gospodarstvo, a to su pad industrijske proizvodnje, veliku izvoznu ovisnost te poslovanje s Azijom?” Šonje je na to komentirao da je Njemačka u takozvanoj industrijskoj recesiji, jer se uslužni sektori još uvijek drže jako dobro pa nema općeg pada BDP-a. Ipak, ponajprije zbog pada izvozne potražnje, industrija je u poteškoćama, a posebno se to odnosi na autoindustriju. Druge se zemlje, kao Francuska, još uvijek dobro drže. Naveo je da je potrošački optimizam u Hrvatskoj veći nego u Njemačkoj, odnosno na povijesnom je maksimumu. Maloprodaja u nas raste oko 3,5% na godišnjoj razini. Ipak, on očekuje određeno usporavanje iduće godine, no naglašava da ne očekuje recesiju.

Na pitanje moderatorice, Andreje Švigir, o tome vjeruje li kako se menadžment u javnom sektoru može profesionalizirati u smislu zapošljavanja na temelju stručnosti, a ne podobnosti, Grubišić je odgovorio kako je to stvar odluke te dodao: “Hrvatska je još uvijek suvlasnik u Podravci jer je strateška grana. Ne razumijem kako je Čokolino strateški proizvod. Država je suvlasnik i ACI Marine, pa ne razumijem ni kako su to vezovi strateški proizvod.”

Naveo je kako u nas, zbog uplitanja države u strateške grane, postoji i svojevrstan poslovni incest. Netko je konkurent, a istovremeno određuje pravila igre. Primjerice, netko može oporezivati dobit naših banaka u privatnom vlasništvu, i tim novcem dokapitalizirati HPB. Zaključio je kako su u Hrvatskoj pogonsko gorivo rasta bili EU fondovi te strane doznake, koje na godišnjoj razini iznose oko 5% BDP-a, tako da ne možemo biti sigurni koliko je rast znak sposobnosti domaćeg gospodarstva: “Tek smo se vratili gdje smo bili 2008. godine. Svi su nas prestigli osim Bugara. I Rumunji su nas prestigli po realnom paritetu kupovne moći.”

Moderatorica se osvrnula na nedavno predstavljenu knjigu Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989.-2019., čiji je koautor Velimir Šonje: “Zemlje iza željezne zavjese bilježe značajan rast. Zbog čega Hrvatska nije u tom društvu?” Šonje je odgovorio: “Naša je strategija bila razviti infrastrukturu prije ulaska u EU, kao što su autoceste, a to je bilo financirano skupim kreditima. To je bila loša odluka. Sve to ne bi bilo tragično da mi u javnom sektoru nismo izgubili kapacitet za reforme.” Dodao je i primjer s nedavnog susreta s bivšim estonskim premijerom, koji mu je pojasnio kako je Skype potaknuo poduzetnički optimizam u toj zemlji: “Država je dizala privatna poduzeća svojom strategijom procurementa umjesto da je osnivala državna poduzeća koja bi se time bavila, kao što je APIS IT kod nas.”

Posljednje pitanje Andreje Švigir za Andreja Grubišića ticalo se teme zbog koje je često gostovao u vrijeme krize poznatog giganta: “Mnoga poduzeća su se oslanjala na Agrokor. Zamagljuje li oslonjenost na velika poduzeća potrebu za jačanjem izvoznih kapaciteta?”

Andrej Grubišić je ustvrdio da je s Agrokorom svima bilo dobro raditi, inače bi radili s nekim drugim. Dodao je kako treba bježati od lova na vještice, i objektivno gledati na stvari. Ako je Agrokor trebao posrnuti, to je fer. Naveo je i da nas Agrokor podsjeća da nitko nije cijepljen od loših poslovnih odluka. Nada se da takvih državnih intervencija više neće biti te da država treba jačati sudstvo, a ne intervenirati u poduzetništvo kao što je bio slučaj s Lex Agrokor.

Uslijedila su zanimljiva pitanja iz publike. Tako je Gordan Horbec iz Opulenta pitao g. Grubišića: “Spominjali ste PDV u turizmu. Ispada da većina europskih zemalja ima povlaštene stope. Konkurencija nas tjera da ga smanjimo, zar ne?”

Grubišić odgovara: “Nemam ništa protiv 13%, ali hajdemo svi na 13%. To bi bilo značajno manje poreznih prihoda, ali onda i rashoda. Velimir je spomenuo uravnoteženi proračun. Ja mislim da to uopće nije dobro. Suficit znači da uzimam više nego što sam potrošio. Ja sam za reduciranu državnu potrošnju, pa i po cijenu deficita.”

Matija Magerl, odvjetnik, pitao je paneliste: “Koliko je vaših faktura izdano državi? Trebamo li mi štrajkati, kao i javni sektor, ali u poslovanju s državom? Možda trebamo potpuno zaobići državu i prestati poslovati s njom.”

Velimir Šonje je na to odgovorio kako rješenje nije u potpunom zaobilaženju države, već u tome da se poduzetnici fokusiraju na izvoz i time budu neovisniji o državi. Andrej Grubišić je rekao kako mu je svejedno koja je stranka na vlasti, ali uglavnom se svađaju je li nečija ekipa bolja ili lošija. Ne razgovaraju o tome treba li ekipa biti manja.

Darko Smoljan iz Preokret d.o.o. izjavio je: “Skeptičan sam oko toga da sljedeća kriza neće toliko pogoditi naše građane. Nitko od nas ni 2008. nije očekivao, koliko god bio oprezan, da će ona biti tolikih razmjera i da će toliko trajati. Jeste li stvarno mišljenja da nova kriza neće biti toliko značajna?”

Šonje je na to odgovorio: “Ne očekujem veliko smanjenje BDP-a zbog kraja proračunskog razdoblja kod EU fondova, jer se oni mogu koristiti do 3 godine od isteka razdoblja. Prognoze se mogu sastavljati za sljedećih 12 do 18 mjeseci, tako da je recesija 2021. ili 2022. moguća.”

Grubišić se zapitao: “Što pokazuju praktična iskustva? Većina menadžera ima izrazito lošu sposobnost dugoročnog predviđanja. Nisam u životu vidio petogodišnji plan koji nije optimističan. Da ste 2007. pitali predsjednike uprava banaka ili građevinskih poduzeća o petogodišnjem planu, mislite li da bi neki od njih u sebi imao recesiju? U Talebovom Black Swanu se to zove epistemološka arogancija. Meni se sviđa McKinseyjevski pristup MECE (mutually exclusive, commonly exhaustive). Jako malo kompanija to doista radi na taj način. Praksa pokazuje da intuicija kao takva ne postoji, već samo sposobnosti uočavanja uzoraka.” Preporučio je poduzetnicima da rade stres-testove i računaju s tim da se država neće povlačiti iz svoje potrošnje, odnosno da se porezi neće smanjivati.

Formalni dio zaključio je treći suorganizator, specijalist za procjenu rizika i kreditnog rejtinga, Predrag Novačić iz poduzeća Prima Bon. Pozdravio je poduzetnike te ih pozvao da ostanu još neko vrijeme s panelistima na brunchu i umrežavanju, ali i da se pridruže i narednom događaju, koji je predviđen za veljaču 2020. godine. Većina je poduzetnika ostala još neko vrijeme na vrhu zagrebačkog hotela, komentirajući kako dobra atmosfera i sažeta forma čine ovaj događaj pravim osvježenjem na poduzetničkoj sceni.

Milijarde eura poticaja
Njemačka je odlučna ostvariti ciljeve zaštite klime pa će i dalje teći milijarde eura poticaja za kupnju e-automobila. No jedva da se čuje najvažnije pitanje: zašto milijuni Nijemaca moraju sjedati u svoje automobile?

I nakon nedavnog sastanka kancelarke Angele Merkel s čelnicima njemačkih automobilskih koncerna su se opet čule optužbe kako ova kancelarka i dalje tim koncernima dijeli poklone, makar je neosporna njihova krivinja u krivotvorenju vrijednosti ispušnih plinova kod dizel vozila. Ali i ta prevara se polako pretvara u korist za automobilsku industriju: prije skandala s dizelom su ionako bili suočeni s upravo beznadnom zasićenošću (njemačkog) tržišta: u ovoj zemlji je registrirano preko 47 milijuna vozila na osamdesetak milijuna stanovnika. Automobil je sve manje nekakav pokazatelj socijalnog statusa i više niti imućnima ne smeta ako isti auto imaju i nekoliko godina.

Utoliko su električni automobili i proizvod s kojim se i automobilski koncerni opet nadaju navali u trgovine automobilima. A na sastanku “na auto-vrhu” kako ga ovdje zovu, održanom prošlog tjedna u Berlinu je kancelarka opet automobilske koncerne zasula milijunima: argumentirajući kako se inače neće moći ispuniti klimatski ciljevi emisije ugljičnog dioksida do godine 2030., ne samo da je produžen rok državnih poticaja građanima za kupnju električnih automobila, nego je i iznos povećan. Za električne automobile cijene do 40.000 se državni poticaj podiže sa 4.000 na 6.000 eura, za one skuplje poticaj se ne povećava toliko i iznosi 5.000 eura. Povećani su poticaji i za hibridna vozila tako da će do godine 2025. država i industrija svaka izdvojiti po 600 milijuna eura kako bi povećala broj takvih vozila na njemačkim cestama.

Njemačka kancelarka rado izlazi u susret automobilskoj industriji, ne samo zato jer je to jedna od najvažnijih industrijskih grana u ovoj zemlji.

Usprkos svim pozivima kako će električni automobili spasiti klimu i zaustaviti zatopljenje naše planete, oni su u Njemačkoj bili i ostali tek igračka za bogate. Već i na sastanku “auto-vrha” 2016. se očekivalo kako će biti najmanje 300.000 zahtjeva za takav poticaj – ali do konca rujna ove godine je postavljeno jedva 140 tisuća zahtjeva. Prema podacima Ureda za registraciju, na 1000 vozila u Njemačkoj niti dva nisu električna, jedva ih je sedam na hibridni pogon. Ali je zato više od 400 vozila koja su starija od 10 godina – njih samo nešto više od 130 je mlađe od dvije godine.

Čini se kako nije Njemačka jedina koja zapravo uopće ozbiljno ne shvaća pitanje mobilnosti građana. Taj problem definitivno daleko prelazi želje i zahtjeve mlade Grete Thurnberg i drugih aktivista za zaštitu okoliša. Nije sporno kako je promet, doduše tek nakon energetskih postrojenja i industrije, jedan od najvećih uzročnika emisije ugljičnog dioksida. No jedva da se tko usuđuje postaviti pitanje, zašto Nijemci tako rado i uporno sjedaju u svoje automobile.

Odgovor je jednostavan: zato jer moraju i to nipošto ne čine iz nekakve ljubavi prema automobilu. U našem razdoblju industrijalizacije čini se normalno od zaposlenika tražiti mobilnost jer se i proizvodnja centralizira na tek nekoliko tvornica – i to ako uopće ostaje u Europi i nije preseljena na Daleki istok. Tako je sve više zaposlenih u Njemačkoj koji moraju putovati, a i udaljenost je sve veća. Gotovo 13 milijuna Nijemaca ima radno mjesto u drugom okrugu, čak za 6,9% zaposlenih je radno mjesto dalje od 50 kilometara od mjesta stanovanja – otprilike bi to bilo u najmanju ruku živjeti u Karlovcu ili Čazmi i raditi u Zagrebu. Statističari su izračunali kako je prosječan put do radnog mjesta još 1999. bio 14,6 kilometara, danas je to preko 17 kilometara.

Zaposleni nipošto nisu sami na cestama i mobilnost je nešto na što se Nijemci navikavaju od malih nogu. Možda je još jedino (četverogodišnja) osnovna škola bila u blizini mjesta stanovanja, ali već kod srednje škole na prvom mjestu izbor ovisi o ambicijama za buduću karijeru. To onda može značiti i gimnaziju u posve drugom dijelu grada, a to je još više izraženo kod izbora mjesta studija. Već je gotovo tradicija da se ovdje ne studira u gradu iz kojeg se potječe. Ali zbog enormnih stanarina u čitavom nizu sveučilišnih gradova, sve je više i studenata koji ipak svaki dan putuju na predavanja i vraćaju se u roditeljski dom.

Dvije trećine tih svakidašnjih putnika sjeda u automobil – i pogotovo za one iz ruralnih područja, nekakve realne alternative često uopće niti nema. Kod poslovnih putnika bi teoretska mogućnost mogla biti i pokazna karta Njemačkih željeznica kojom se slobodno može voziti u bilo kojem vlaku u ovoj zemlji (Bahncard 100), ali i ona košta 4.395 eura na godinu. Nakon iskustva sad već legendarnih gužvi i zakašnjenja Njemačkih željeznica gdje nije rijetko da se mora i stajati od Kölna pa sve do Berlina, ozbiljni poslovni ljudi će možda poželjeti takav pokaz i za prvi razred – makar takva karta košta 7.435 eura. Prije su postojali pokazi samo za određene relacije između dva grada – idealno za redovne putnike na radno mjesto. Ali tu opciju su Njemačke željeznice (čiji je glavni vlasnik još uvijek njemačka država) već davno ukinule.

Samo još oni koji nisu malo bolje isprobali Njemačke željeznice vjeruju u njenu točnost – i brigu za udobnost putnika.

U svim tim pokličima za alternativnim oblicima prijevoza kako bi se spasila klima se također jedva obraća pažnja na to tko je to na njemačkim cestama: osim tih petnaestak milijuna zaposlenih i studenata su tu i kombiji zanatlija i mnogi od oko milijun prijavljenih majstorskih radionica naravno da moraju putovati na mjesto gdje će raditi. A onda dolazi i teška kategorija: teretni transport.

Prošle godine je njemačkim cestama prošlo 3,2 milijarde tona robe – gotovo deset puta više nego što je prevezla željeznica. Opet se tu industriji izlazi u susret i kako bi se smanjili proizvodni troškovi je posve normalno tražiti isporuku “just in time”, dakle isti dan kad će roba ući u proizvodnju. Tako se štede troškovi skladištenja, a i u poslovnim knjigama nema “mrtvog kapitala” u skladištu. Nije tek dojam korisnika njemačkih cesta kako je kamiona sve više: od ujedinjenja Njemačke 1990. pa do danas se broj prevožene robe doslovce udvostručio, na oko 500 milijardi prijeđenih tona po kilometru.

Kad se svi onda tako nađu na njemačkim cestama, svaka romantika vožnje veoma brzo prestaje – najkasnije u jednom od oko 2.000 zastoja dužih od 5 kilometara koja se svakog dana stvaraju na njemačkim cestama. Ukupna dužina tih zastoja u Njemačkoj je 2018. bila 1,5 milijuna kilometara, dakle kolona koja će prostirati oko cijele zemljine kugle – 38 puta! Sva ta vozila pale motore barem da bi prošla tih pet metara koji su postali slobodni i jedva da itko u toj koloni ne bi radije sjedio kod kuće, ne samo zbog ugljičnog dioksida.

Za spas klime će prije ili kasnije možda biti nužno promijeniti mnogo više toga od automobila – jer je i to zapravo neposredna posljednica globalne podjele rada.

A i to je još jedna nepravda: baš one koji moraju putovati na posao sad optuživati i za uništavanje klime. Statistički, oni su u pravilu bolje obrazovani, ali i češće bolesni. Mnogo češće imaju i problema s obitelji koja također trpi što je otac ili majka (žene u prosjeku putuju tek koji kilometar kraće od muškaraca) satima svaki dan mora putovati.

Utoliko je i apsurd Nijemcima govoriti kako se “nerado odriču svog ljubljenog automobila” – što je danas na granici optužbe. Bilo bi možda točnije reći kako Nijemci vole svoje automobile isto tako kako i Talijani vole svoje cipele: bez njih se ionako ne može i onda je jedina utjeha da su i napravljene kako i trebaju biti i da vas neće ostaviti na cjedilu nakon par kilometara (točnije – to se prije odnosi na njemačke automobile nego na talijanske cipele). No ako se doista želi nešto učiniti za spas klime, onda će to prije ili kasnije morati ići mnogo dalje od pitanja, hoće li se tek stati kod benzinske crpke ili utičnice sa strujom, piše DW.

Goran Granić
U sljedećih 30 godina u energetskom sektoru dogodit će se promjene kakve nisu viđene u zadnjih 100 godina, izjavio je u petak predsjednik Hrvatskog energetskog društva (HED) Goran Granić na 28. Forumu Dan energije u Hrvatskoj.

Na skupu održanom u organizaciji HED-a, Granić je kazao da tranzicija energetskog sektora nije samo energetski, već širi društveni problem. “Gotovo sve će se promijeniti u energetskom sektoru u idućih 30 godina, pogotovo ako se postave visoki ciljevi smanjenja štetnih emisija. Ne postoji osoba, tvrtka odnosno društvo koje neće osjetiti energetsku tranziciju”, smatra Granić.

Smatra kako se radi o velikom izazovu, pogotovo jer tehnologija još nije spremna za tako velike promjene. Ocjenjuje da će se relativno lako doći do smanjenja štetnih emisija za 30, 50, pa čak i 70 posto, ali da bi se veliki problemi mogli pojaviti kada će trebati odraditi zadnjih 30 ili 20 posto do potpunog prelaska na čistu energiju, odnosno energiju iz obnovljivih izvora.

Hrvatska će, kao dio EU-a, u tome dijeliti sudbinu ostatka Europe. Ne može predvidjeti kojim će se ritmom sve odvijati, ali Granić je siguran da na kraju procesa energetske tranzicije, do 2050. godine, neće biti kuća bez izolacije, dok će cestama voziti tzv. čista vozila.

Smatra da u Hrvatskoj posebno promet predstavlja veliki izazov. Zbog lošeg standarda, naime, hrvatskim cestama voze stara vozila, kamioni, autobusi, nesigurna i neefikasna vozila. “Proces energetske tranzicije mora se pokrenuti razgovorima i to ćemo još godinama činiti”, naglasio je Granić, dodavši da u relativno kratkom vremenu treba definirati vrlo čvrste ciljeve.

Istaknuo je da je u odnosu na energetsku tranziciju sve drugo minorno. “Nužan je tehnološki razvoj, on nam mora biti u fokusu. Za ostvarivanje tranzicije moramo imati i komercijalno dostupne tehnologije. Energetska tranzicija najveći je izazov za sve države”, rekao je Granić.

Mišljenja je i da će tranzicija zasigurno naštetiti nekim tvrtkama jer će smanjiti njihovo poslovanje, ali da je nužna radi bolje budućnosti.

Direktorica Sektora za energetiku i zaštitu okoliša Hrvatske gospodarske komore Marija Šćulac Domac smatra da je energetska tranzicija energetsko i gospodarsko, ali i socijalno i političko pitanje. Tranzicijom se, kazala je, trasira put ka novom razdoblju niskougljične energije. Investitorima je, s druge strane, bitno da znaju u kojem smjeru i kojom brzinom će država ići u ostvarivanju svojih planova tranzicije.”Energetskim tvrtkama potrebno je jasno strateško opredjeljenje države “, smatra Šćulac Domac te dodaje da će problem biti financiranje tih promjena. “Financije su veliki izazov, no sva će se ulaganja u energetsku tranziciju višestruko isplatiti”, zaključila je.

Američki kongres saslušava svjedoke u istrazi protiv Donalda Trumpa.
I to se može pratiti uživo, preko televizije. Dosad se nije moglo čuti puno novoga, smatra dopisnica DW-a iz Washingtona Carla Bleiker.

Američki Demokrati i Republikanci jasno su podijeljeni oko pitanja opoziva Donalda Trumpa. Ta podjela bila je posebno vidljiva u prvom otvorenom saslušanju ove srijede. Demokrat Adam Schiff, predsjednik odbora za tajne službe u Predstavničkom domu američkoga Kongresa, bio je ogorčen ponašanjem američkog predsjednika u Ukrajini: „Ako ovakvo ponašanje ne zaslužuje opoziv, što bi onda to zaslužilo?”- zapitao se on.

A Devin Nunes, predstavnik Republikanaca u tom istom odboru, opisao je cijeli postupak kao „pažljivo orkestriranu zlonamjernu medijsku kampanju” protiv američkog predsjednika. Dakle, sve je kao i obično. Ispitivanje prva dva svjedoka vjerojatno nije puno utjecalo na mišljenja Trumpovih pristaša, a ni njegovih protivnika.

Doduše, obje strane su se pošteno potrudile. Saslušanja su trajala oko šest sati, pitanja su postavljali članovi Kongresa i odvjetnici političkih stranaka, a odgovarali su obnašatelj dužnosti američkog veleposlanika u Ukrajini William Taylor i američki diplomat i stručnjak za Ukrajinu George Kent.

Šest sati – dva puta duže nego najnoviji film iz Marvelovog niza Osvetnici, ali s puno manje akcije. Čak su i ljubitelji politike u Washingtonu morali prije ili kasnije zadrijemati. A ako već od ranije niste znali što je to Trump rekao ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, tko je Rudolph Giuliani, tko je bivša američka veleposlanica u Ukrajini Marie Yovanovitch, tko je američki izaslanik za Europsku uniju Gordon Sondland, tko je što nudio ili nije nudio – vjerojatno ste zadrijemali već tijekom početnih govora dvojice svjedoka.

Odvjetnici američkog predsjednika Donalda Trumpa od američkog Vrhovnog suda traže da zaustavi objavu njegovih poreznih prijava, čime se borba za informacije o predsjednikovom financijskom stanju seli na najviše pravno tijelo u SAD-u.

Nismo doznali puno. Ali iskaz Williama Taylora, iskusnog diplomata, koji je već služio kao veleposlanik u Ukrajini za vrijeme vladavine Georgea Busha mlađeg, ipak je bio donekle depresivan. Taylor je rekao da ga je prije preuzimanja dužnosti veleposlanika u lipnju 2019. državni tajnik Mike Pompeo uvjeravao da se ništa neće promijeniti u američkoj podršci Ukrajini. A zatim Taylor kaže da je iz dana u dan bivao sve zabrinutiji kada je ustanovio da je američka vlada zaobilazila diplomatske kanale, i – kako on kaže – bila spremna pomoći Ukrajini samo ako Zelenski na televiziji objavi istragu protiv Huntera, sina Joea Bidena.

Taylorov iskaz ima veliku težinu, posebno jer se u srijedu pokazalo da on nije ni fanatični Trumpov protivnik ni pristaša Demokrata, već samo iskusni diplomat koji nije znao što da radi zbog ponašanja svoje vlade i koji više nije znao kako odgovoriti na pitanja svojih ukrajinskih sugovornika.

Jedan od glavnih argumenata Republikanaca u srijedu je bio da nijedan od svjedoka nije osobno razgovarao s predsjednikom Trumpom i da su dio iskaza bazirali na onome što su čuli iz druge ruke. Kritičari smatraju da to znači da njihove informacije nisu pouzdane, jer osobe koje su razgovarale s Kentom ili Taylorom možda nisu bile u pravu ili su namjerno lagale.

Ovaj argument djeluje uvjerljivo na prvi pogled, ali gubi na težini ako se uzme u obzir da je Trumpova administracija zabranila mnogim svjedocima da se pojave pred Kongresom, iako možda imaju informacije iz prve ruke. Nakon žalbi Republikanca jedan predstavnik Demokrata je predložio da se Trump osobno pojavi kao svjedok. „ Može sjesti upravo tamo”, rekao je taj zastupnik, pokazujući na klupu za svjedoke.

Od toga vjerojatno neće biti ništa. Saslušanja će se nastaviti u petak iskazom Marie Yovanovitch, bivše veleposlanice koju je Trump smijenio ovog ljeta. Poslije prijenosa u srijedu Yovanovitch se može samo nadati da će njezino svjedočenje trajati manje od šest sati, stoji u komentaru DW-a.

Komentar
Iako su prošloga tjedna neki od “uglednih” ekonomskih analitičara bili osobito angažirani na promoviranju teze kako je plin emergent koji je izgubio značaj, istina je daleko od toga.

Naime, usprkos višedesetljetnom plašenju kako je nafta dosegla svoj vrhunac te kako će je naslijediti plin, to se još nije dogodilo, pa samim time tranzicija prema svijetu bez nafte još nije počela, ma koliko to neki priželjkivali. Želja je, neprijeporno, vrlo velika, a motive ima u objašnjenjima većeg dijela znanosti kako čovjek utječe na okolinu, te kako je potrebno stvoriti niskougljično društvo, što je dugoročna neminosvnost.

Umjetna potražnja, koju stvaraju regulacije i državne dotacije, trebala je u tome pomoći, međutim, kako to obično biva, tehnologija se ne može razviti na restrikcijama energenata, kao motora ekonomije.

Izazovi neugljičnih energija su naime brojni, poput nerazvijene tehnologije i granične mogućnosti tržišne proizvodnje, izazova glede akumulacije takve energije bez njena pretjeranog gubitka, ali Iimaterijala koji služe u akumulaciji, proizvodnji baterija. Najrašireniji od njih je litij, a rudarenje njega onečišćuje okoliš više nego li bušotine ugljikovodika. Međutim, možda je najveći izazov to što je nemoguće proizvesti alternativnu energiju bez udjela ugljikovodika u njegovoj proizvodnji.

Podsjetimo, upravo se plinom kao energentom budućnosti bavila konferencija Večernjeg lista “Plin – emergent budućnosti”.

Konferencija se bavila geopolitičkim izazovima u svijetlu skorog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, pitanjima sigurnosti opskrbe, u energetskoj razmjeni sa Rusijom od 210 do 240 milijardi kubičnih metara plina, te energetskom sigurnošću.

Anvar Azimov je tom prilikom pozvao Hrvatsku ne bi li osigurala mirenje EU-a i Rusije u svjetlu sankcija zbog aneksije Krima, pritisaka SAD-a na trgovinu pojedinih zemalja ruskim plinom, poput pritisaka na Njemačku, čiji je parlament prije nekoliko dana usporio završetak Sjevernoga toka, što bi moglo donijeti štetu od 200 milijardi dolarai ugroziti komercijalni tijek energenata koji nije stao niti u vrijeme Hladnoga rata.

Na panelu o LNG terminalu sudjelovali su Davor Štern, Igor Dekanić i Christian Cleutinx te su naglasili kako je plin emergent budućnosti, barem u srednjem roku. Hrvatska mora nastaviti trgovinu plinom kopnenim putem, ali mora misliti na svoje interese te završiti, nakon 25 godina planiranja, LNG terminal na otoku Krku.

Taj nam je terminal potreban, iako još nije na vidiku kontekst u kojem bi prijevoz plina kopnom postao skuplji od prijevoza plina brodom ili kontekst tolikog pojeftinjenja tehnologije za ukapljeni plin, radi postavljanja energetske infrastrukture te povećanja energetske sigurnosti.

Postiže se to multipliciranjem izvora i pravaca, raspoloživih za trenutno djelovanje. Međutim, LNG košta, a osim EU, glavni lobist za takvu infrastrukturu SAD, u hrvatsku je energetiku investirao vrlo malo ili ništa, naglasili su panelisti.

Općenito, plin je emergent na koji se sve više, u ugljičnim izazovima, prilikom nedostatka cjenovno, dostupno te ugljično prihvatljive alternative oslanjaju industrije razvijenih zemalja. One kojima je nuklearna energija neprihvatljiva zbog cijene ili možebitnih kataklizmičkih učinaka ovise do 50 posto o plinu, poput najrazvijenije industrije Europe Njemačke. Upravo radi industrijskih potreba trenutno se u Europi (LNG infrastruktura, Sjeverni tok, Turski tok…), no  i drugdje (Snaga Sibira) radi toliko plinske infrastrukture. U tom smislu, plin neće imati alternativu u nekom srednjem roku, onom tranzicijskom prema učinkovitim alternativnim energijama, u svim njihovim vidovima.

Stoga, reći kako je došao kraj ere plina, odaje dominantno ne znanje problematike. Ili netko ima kristalnu kuglu pa zna kada će točno izazovi biti nadiđeni?

Konferencija Plin u budućnosti
Hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može pomoći uspostavi boljih odnosa i kvaliteti dijaloga između EU-a i Rusije, rekao je u utorak veleposlanik Ruske Federacije u Hrvatskoj Anvar Azimov na konferenciji “Plin – energent budućnosti”.

Ustvrdivši da i Europa i Rusija gube sankcijama (uvedenima Rusiji zbog Krima), Azimov je na konferenciji u organizaciji Večernjeg lista kazao kako predlaže da se u Hrvatskoj tijekom njezina predsjedanja EU-om u prvoj polovici iduće godine održi međunarodna energetska konferencija koja bi okupila europske i ruske stručnjake i koja bi bila početak dijaloga između dviju strana.

Hrvatska bi tako bila spona koja bi ih ponovno povezala, rekao je Azimov.

Europskim kupcima Rusija godišnje dostavi više od 210 milijardi kubnih metara plina s tendencijom rasta na 240 milijardi do 2030. godine. Azimov je ustvrdio da SAD snažno lobira kako bi u Europi završilo što manje ruskog plina, ali i da energetska sigurnost EU-a ipak dobrim dijelom ovisi o plinu iz Rusije.

Hrvatska je, kao je rekao, “disciplinirana članica EU-a, no trebala bi gledati i svoje interese”. Istaknuo je da “nema problem” s krčkim LNG terminalom, ako ga Hrvatska sama želi. Tvrdi, međutim, da SAD, uz sva svoja lobiranja, nije uložio ni cent u izgradnju tog terminala, ali i da slični terminali u Europi koriste u prosjeku tek jednu četvrtinu svog kapaciteta. Tvrdi da će ruski plin biti jeftiniji od plina iz krčkog terminala.

Siguran je da će se ruska strana uvijek držati ugovora i da isporuka plina nikada neće doći u pitanje. Predstavnik ruskog Ministarstva energetike Dmitrij Semjonov istaknuo je da je Rusija najveći svjetski proizvođač plina te da glavninu potroši za vlastite potrebe. Naglasio je da su fiksne cijene plina, koje svi očekuju i oko kojih svi politiziraju, poželjna ali neprovediva kategorija.

Bivši ministar gospodarstva i direktor Ine, a sada direktor Trade Consultinga Davor Štern smatra da plin nije prijelazno gorivo ka potpuno čistoj energetici, nego će još dugo vladati svijetom. “Kada govorimo o našoj zemlji, ne bih odustao od plina. Dobro je što se provode natječaji za istraživanje nafte i plina u kontinentalnoj Hrvatskoj. Od istraživanja nafte u moru bih odustao”, rekao je Štern.

Mišljenja je da je EU često nepravedan prema Rusiji kao opskrbljivaču Europe energijom te da Hrvatska ponajprije mora gledati svoje interese. Na pitanje treba li nam projekt LNG-a i kako ga učiniti isplativim, energetski stručnjak Igor Dekanić kazao je da nam treba kao element energetske sigurnosti i kao element energetske infrastrukture. “Energetska sigurnost se postiže ako imate više izvora, više pravaca, više energetskih infrastruktura raspoloživih za momentalno djelovanje. U tom smislu nam treba LNG kao element diversifikacije”, smatra Dekanić. Međutim rekao je i da svaka sigurnost košta, pa tako i LNG.

– Plin prati cijenu nafte. U nekakvoj budućnosti, u svijetu u kojem će biti preko 10 milijardi ljudi, mora se vratiti ili starim temeljnim vrijednostima ili izmisliti nešto novo. Kad govorimo o cijenama, one se skoro uvijek formiraju temeljem vijesti. Mi smo po navalom lažnih vijesti, fake news, o tome svi govore. Ja sam iz toga izveo izvedenicu “fake value” – lažna vrijednost. Jedno je cijena, a drugo vrijednost. Nafta je danas, po mom dubokom uvjerenju, na granici najviše cijene koja bi se trebala dopustiti proizvođačima jer je u njoj sadržan toliki profit zbog kojeg cijelo čovječanstvo pati i trpi. To nije dobro ni proizvođačima jer svaka promjena cijene njima ruši njihovo dugoročno ulaganje, perspektivu ulaganja u nova nalazišta. Nama kao potrošačima isto tako ne odgovaraju stalne promjene cijena. Pitanje vrijednosti energije i energenata vrlo brzo će se morati naći na stolu ljudi koji odlučuju u svijetu, rekao je Štern.

Dodao je kako nije zagovornik dogovorne ekonomije, socijalizma, no naglasio je da tržišna ekonomija ima svoje limite.

– Neoliberalizam je pokazao da u tim limitima moramo naći nešto novo kako ne bismo bili žrtve prevelikog apetita. Danas cijene energenata određuje Wall Street, a ne proizvođač. Tu se mora svijet odmaknuti od toga i početi stvari nazivati pravim imenom. Svaka roba ima svoju vrijednost. Ta vrijednost se sastoji od troškova proizvodnje, prerade, transporta itd. Ove basnoslovne zarade preko kojih se milijarde u džepove, nemam ništa protiv Bliskog istoka i šeika, ali su to puste milijarde koje su se tamo slile, to su milijarde koje smo svi mi platili, smatra Štern.

Bizarno 
Radnička fronta je nedavno objavila na Facebooku status sljedećeg sadržaja:

„A možemo li malo ‘poduzetnike’ srezati? Bilo je bolje dok nisu postojali.“ Prilično minoran komentar je dobio na publicitetu kada ga je prenio Indeks uz anketu da li zaista poduzetnike treba srezati ili ne. Malo sam pogledao komentare ispod objave i moram priznati da su urnebesni i da se mnogi frontaši sa sjetom prisjećaju nauka Karla Marxa, dok se većina ostalih zgražava nad njihovim idejama.

Za sve koji se ne sjećaju ili se ne žele sjećati, evo jedna kratka i besplatna lekcija iz povijesti i sadašnjosti. U socijalizmu je postojala dogovorna ekonomija, koja nije bila bazirana na tržištu. Nakon 1991. većina te ekonomije je propala iz dva razloga – nije radili proizvode koji su bili konkurentni na tržištu ili su pod pokroviteljstvom politike tvrtke bile poklonjene podobnim tajkunima iz dobro poznatih dvjesto obitelji.

Uzroke propasti i sadašnjeg stanja u državi i društvu (ne samo gospodarskog, nego općenitog stanja) možemo tražiti dakle isključivo u socijalističkoj baštini, te hrvatskim debilnim političarima, tajkunima i sindikalistima. Jedini koji drže ovu jadnu državu nad vodom su strani vlasnici turističkih i maloprodajnih lanaca, telekoma, banaka, pa čak i prehrambene industrije (a od nedavno i Agrokora), nekolicina kvalitetnih velikih poduzetnika koji imaju uspješne tvrtke (Atlantic, Orbico, Adris) i mnoštvo malih poduzetnika. To je segment gospodarstva koji plaća poreze i doprinose i koji puni državnu kasicu-prasicu iz koje se ne financiraju samo učitelji, liječnici i vatrogasci, a koju gore navedeni političari i sindikalisti desetljećima nezasitno sišu. Sve ove tri grupe zapošljavaju kvalitetne radnike, plaćaju ih koliko mogu i da, naravno, pokušavaju ostvariti profit.

Vratimo se malo na sindikate – ako se sjećate iz američkih filmova, sindikati su uvijek pregovarali sa zločestim poslodavcima, automobilskom industrijom u Detroitu, mesnom industrijom u Chicagu i slično. S kim hrvatski sindikati pregovaraju? Samo s Vladom, jer je ona jedini poslodavac kod kojeg su stalno neke budalaštine i od kojeg se mogu užicati neki postotci! Jeste li ikad u zadnjih 28 godina čuli za štrajk sindikata bankara ili radnika u telekomunikacijama, u Drogerie Marktu ili u informatičkim tvrtkama? Naravno da niste, jer toga nema! Neka budaletina bi mogla reći da je to zbog toga što zli kapitalisti ne dozvoljavaju sindikatima da dignu glas, ali razlog je upravo suprotan – dobri poslodavci brinu za dobrobit svojih radnika i razlozi za štrajk ne postoje, te se sindikati mogu baviti uobičajenom distribucijom svinjskih polovica, ako uopće postoje.

Sjetite se štrajkova u gospodarstvu, ono nekoliko što je bilo – Kamensko, Varteks, Uljanik, Đuro Đaković – sve je bio isti scenario, ili je Vlada postavila nesposobne lopove da upravljaju firmom ili je firmu upropastio „kontroverzni poduzetnik“ (čitaj: kriminalac), a onda su radnici i sindikati naravno isticali svoje zahtjeve Vladi (ne poslodavcu) da ih spasi. Dakle, tko je ovdje lud?

Bez nas poduzetnika i stranih investitora Hrvatska bi bila još daleko gora i beznadežnija rupčaga nego što je sada. Predstavnici poduzetnika i poslodavaca i radnika u privatnom sektoru bi ustvari trebali biti saveznici u pregovorima gdje bi im s druge strane zajednički sjedili suprotstavljeni Vlada i sindikati.

Ovo je zaista paradoksalna situacija – privatni sektor puni kopanju iz koje žderu i Vlada i sindikati, oni se glođu tko će više uzeti iz kopanje, a neka tamo radnička fronta kaže da treba odrezati jedinu granu na kojoj svi sjede i jedinu jadnu kost koju svi glođu.

U spomenutoj anketu na Indexu 28% kaže da poduzetnike u Hrvatskoj treba srezati. Nekima se taj postotak čini velik, ali meni se iskreno, s obzirom na sveopće stanje u Hrvatskoj, čini zaista malen… Možda za koje desetljeće zaista pokažemo neke znakove razumijevanja za rast, razvoj i napredak i pojedinca i društva, komentira Dražen Oreščanin za Mrežu

Konferencija SEEBDN
Danas je u prostorijama Euroherc osiguranja održana Prva poslovna konferencija jugoistočne Europe na temu ekonomskog rasta i razvoja potpomognutih inicijativom privatnog sektora u organizaciji South East Europe Business Development Networka (SEEBDN), Hrvatske udruge poslodavaca i Euroherc osiguranja. Konferencija se dotaknula ključnih faktora nužnih za razvoj stabilnosti i prosperiteta svake zemlje.

Uvodno se nazočnima obratila Mladenka Grgić, predsjednica Nadzornog odbora Euroherca i članica Uprave SEEBDN-a: „Ova asocijacija može svima nama pridonijeti kako bismo bili bolji i efikasniji u svim područjima djelovanja te nam pomoći za osiguravanje kvalitetnije međunarodne suradnje. Danas ćemo imati priliku čuti brojna iskustva uglednih govornika i gospodarstvenika kako bi nas upoznali sa svim poslovnim izazovima s kojima se možemo susresti na novim tržištima, a nadamo se da ćemo danas uspjeti sklopiti i nove poslovne suradnje.“

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a, u svom je govoru izjavio: „Bez poslovnih savezništava i povezivanja s poslovnim partnerima Europe, ali i svijeta, nema konkurentnosti ni opstanka gospodarstva. Sami pojedinačno kao zemlje i tvrtke ne možemo puno i jedini način širenja poslovanja je stvaranje partnerstava van Hrvatske. Mi smo još uvijek malo gospodarstvo koje se uči kako biti poslodavac i funkcionirati na zajedničkom tržištu. HUP će se nastaviti boriti da stvorimo uvjete u kojima ćemo biti konkurentni, u kojima ćemo moći izvoziti proizvode i poslovati neometano, kako bi naše tvrtke bile kvalitetnije i time zanimljivije partnerima u regiji. Borit ćemo se za to da Hrvatska bude uspješna zemlja regije s održivim i konkurentnim gospodarstvom.“

Fritz Kaltenegger, predsjednik SEEBDN (South East European Business Development Network) rekao je: „Spajanje ljudi i kreiranje poslovnih prilika glavni su ciljevi SEEBDN-a. Jaka umreženost preduvjet je za stvaranje uspješnih poslova, ali isto tako važno je poticati ekonomski rast na području jugoistočne Europe, a to je moguće jedino jakom inicijativom privatnog sektora. Pozivam vas sve na uključenje u našu inicijativu jer kroz zajednički rad i razumijevanje možemo doprinijeti prosperitetu svih EU zemalja, a posebno u regiji.“

Ivan Gros, član Uprave SEEBDN i CEO Grimex Consult: „Okupili smo se s ciljem još boljeg i efikasnijeg povezivanja novih tržišta. Strateški cilj naše mreže je vizija da privatni sektor u jugoistočnoj Europi kroz umrežavanje i povezivanje može pozitivno utjecati na rast regije. Suradnja s privatnim sektorom je faktor stabilnosti i prosperiteta svih zemalja. Fokus su nam male i srednje ambiciozne kompanije koje nadilaze prostor svog nacionalnog tržišta, a suradnja s njima pomoći će ostvariti i pozitivno poslovno okružje regije. Hrvatska treba biti predvodnica ove suradnje i povezivanja regije s ostatkom EU.“

Državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva, poduzetništva i obrta, Zdenko Lucić izjavio je:

“Kada govorimo o gospodarskom rastu i razvoju, suradnja privatnog i javnog sektora je neizostavna i vrlo važna karika u tom procesu, odnosno uz državu koja treba stvoriti poticajno poslovno okruženje, ključna je upravo inicijativa privatnog sektora. Podsjetit ću da je Vlada RH s ciljem poticanja privatnih investicija, rasterećenja gospodarstva, povećanja konkurentnosti i poticanja rasta, poduzela i poduzima niz mjera, ali isto tako želim zahvaliti i predstavnicima poslodavaca, odnosno privatnom sektoru na njihovim aktivnostima i inicijativama. Drago mi je da danas pričamo o onome gdje smo jaki, ali i o segmentima na kojima svi zajedno u Hrvatskoj moramo dodatno poraditi, za bolje sutra, za snažniji napredak. Nastavljamo sa svim aktivnostima usmjerenima prema stvaranju konkurentnijeg poslovnog okruženja te boljih uvjeta rada i života za sve nas, a nastavljamo i suradnju s privatnim sektorom kojem i dalje stojimo na raspolaganju i koji nam predstavlja važnog partnera.”

Tema prvog panela bili su uspjesi i iskustva austrijskog modela poslovnog razvoja. Na panelu su sudjelovali Gerhard Sturm, izvršni dopredsjednik Palfinger Group; Gerald Gerstbauer, stariji dopredsjednik Atos IT Solutions and Services, predsjednik Austrijsko-azerbejdžanske gospodarske komore i član Savjetodavnog odbora SEEBDN; Christoph Neumayer, glavni tajnik Federacije austrijske industrije; Gabriel Lansky, Managing Partner – Lansky, Ganzger + Partner i Tillmann Fuchs, zamjenik direktora komunikacija Vienna International Airport i bivši član Vlade Donje Austrije. Panel je moderirao Wolfgang Petritsch, predsjednik Austrian Marshall Plan Foundation, član Savjetodavnog odbora SEEBDN.

Gerald Gerstbauer, stariji dopredsjednik Atos IT Solutions and Services, predsjednik Austrijsko-azerbejdžanske gospodarske komore i član Savjetodavnog odbora SEEBDN: „Kreirali smo platformu zajedno s ostalim komorama i sindikatima putem koje razgovaramo o digitalizaciji i industriji 3.0 – mnogo je prilika za razvoj automatizacije i dovođenja proizvodnje u EU. Također postoje i mnogi izazovi, ponajviše u vidu promjene klasičnih oblika rada prema novim modelima kojima će se radna snaga morati prilagoditi.“

Christoph Neumayer, glavni tajnik Federacije austrijske industrije: „Važno je da zajedno radimo na ovim izazovima i dobra je stvar što Hrvatsku očekuje predsjedanje EU iduće godine. Federacija austrijske industrije ima dobru suradnju s hrvatskim poslovnim sektorom. Kroz BusinessEurope usklađujemo naše ciljeve i zajednički se borimo s izazovima na razini Bruxellesa.“

Gerhard Sturm, izvršni dopredsjednik Palfinger Groupa: „Mnogi su izazovi pred nama na globalnoj razini, Brexit, trgovinska kriza SAD-a i Kine, a jedino umrežavanjem i zajedničkom suradnjom možemo ostvariti značajniji uspjeh i nadići ove probleme.“

I ostali govornici panel rasprave istaknuli su pozitivna iskustva u razvijanju suradnje s regijom i ostatkom EU. Hrvatska i dalje ne koristi u dovoljnoj mjeri sve privilegije članstva u EU, ne povlači dovoljno sredstava iz EU fondova te se ne povezuje s ostalim članicama na zajedničkom tržištu onoliko koliko bi mogla. Rast i razvoj suočeni su i s izazovom održivosti, kako je istaknuo g. Tillmann Fuchs na primjeru Bečke međunarodne zračne luke (Vienna International Airport) koja se trudi zadržati CO2 razine na minimumu usprkos širenju poslovanja.

Drugi panel bio je fokusiran na brendove i korporativnu izvrsnost jugoistočne Europe. Na njemu su sudjelovali: Marin Pucar, predsjednik Uprave Podravke; Venan Hadžiselimović, predsjednik Uprave Hifa Oil Group; Darko Budec, CEO Buck Lighting, Član Uprave SEEBDN i prof. dr. Dubravka Sinčić Ćorić, redovna profesorica na Odsjeku za marketing, Ekonomski fakultet Zagreb, raspravu je moderirao Ivan Hrstić, novinar N1 televizije.

Marin Pucar, predsjednik Uprave Podravke: „Većina prihoda Podravke dolazi s domaćeg tržišta, no preko 40% prihoda dolazi izvan jugoistočne Europe, tj. već odavno smo krenuli u internacionalizaciju i prisutni smo na svim tržištima JI Europe i šire. Brend Vegeta je jedan specifičan proizvod u Hrvatskoj, samo 12% prihoda mu dolazi s tržišta Hrvatske, a preko 75% prihoda izvan JI Europe i to je glavna snaga Podravke. Očekujemo da će Podravka sa svojim dobrim upravljanjem i korporativnom kulturom i dalje ostvarivati iznadprosječne rezultate.“

Darko Budec, CEO Buck Lighting: „Bavimo se inovativnim projektima u osvjetljenju, a najvažnije nam je bilo dugoročno graditi brend na kvalitetan način od samih početaka. Tražili smo unique selling proposition, posebnost koja će nas izdvajati od konkurenata te smo spajajući lijepo i korisno nadogradili dizajn naših proizvoda na inovativan i originalan način što su kupci prepoznali, a za manje od pet godina dobili smo većinu svjetskih znamenitih nagrada za dizajn. Kao mala kompanija morali smo vrlo pomno pratiti konkurenciju i neprestano razvojem nove tehnologije pratiti trendove i brzo se razvijati.“

Venan Hadžiselimović, predsjednik Uprave Hifa Oil Group: „Hifa Oil je vizija vlasnika koji se odlučio baviti veleprodajom u naftnom biznisu i postati lider na području jugoistočne Europe u tom sektoru. U početku smo angažirali mlade stručnjake koji su pratili viziju vlasniku i koji su je pomogli ostvariti. Sljedivost vizije ostvarena je kroz ljudske resurse. U okviru grupacije imamo 12 poslovnih subjekata koji rade na 10 tržišta jugoistočne Europe, a namjera nam je i dalje nam se širiti i na ostala tržišta. Ulazak BIH u EU će nam sigurno pomoći i to željno iščekujemo.“

Dubravka Sinčić Ćorić, prof.dr., redovna profesorica za marketing Ekonomskog fakulteta u Zagrebu: „Osnove izvrsnosti u ova tri primjera sadrže zajedničke karakteristike, a to su: ideja, odnosno vizija, zatim ljudi i na kraju partnerstvo koje se ostvaruje na različite načine. Sve drugo možemo kopirati i naučiti, no ove tri stvari čine identitet brenda poduzeća i nije ih moguće preuzeti. I u Hrvatskoj i zemljama u okruženju možemo pronaći brojne ovakve primjere izvrsnosti koji mogu pomoći u stvaranju bolje prepoznatljivosti i širenja optimizma u regiji.“

Posljednji panel osvrnuo se na makroekonomsku perspektivu jugoistočne Europe i na mogućnosti financiranja i subvencioniranja privatnog sektora. Sudionici panela bili su: Kiril Kolemisevski, zamjenik ministra ekonomije Sjeverne Makedonije; Spomenka Đurić, državna tajnica, Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU i Aleksandar Vlahović, predsjednik Saveza ekonomista Srbije, ministar gospodarstva i privatizacije Srbije (2001-2004), član Savjetodavnog odbora SEEBDN-a. Panel je moderirao Mladen Sirovica, novinar HRT-a.

Aleksandar Vlahović, predsjednik Saveza ekonomista Srbije: „Tržište zapadnog Balkana čini 17,9 milijuna stanovnika, a ako bismo usporedili prosječne stope rasta zapadnog Balkana s ostatkom Europe, u optimističnom scenariju dostići ćemo konvergenciju za tek 35 godina, a u pesimističnom za 200 godina. Pogledamo li uvoz i izvoz, vidjet ćemo visoku stopu nekonkurentnosti, posebno u Crnoj Gori i na Kosovu, kako pokazuje i Globalni indeks/ ljestvica konkurentnosti na kojoj sve zemlje zapadnog Balkana stoje dosta loše.“

Kiril Kolemisevski, zamjenik ministra ekonomije Sjeverne Makedonije: „Plan naše Vlade je postići stope rasta veće od 6%, a prvi preduvjet za to je promjena našeg mentaliteta (i dalje previše očekujemo od države), kako bi se strani i domaći investitori ohrabrili i odlučili za investicije u našoj zemlji. Kao mala ekonomija i mala država možemo puno postići i ostvariti značajan uspjeh ako se prema tome usmjerimo. Imamo vrlo nizak porez, corporate i personal income tax su nam na 10%, a investitori su na deset godina oslobođeni od income taxa. Nadamo se da će sve ove mjere utjecati na značajnije privlačenje investicija u Sjevernu Makedoniju.“

Spomenka Đurić, državna tajnica u Ministarstvu regionalnoga razvoja i fondova EU: „Iskustvo koje Hrvatska ima je za naše susjede neprocjenjivo jer je ovo prva financijska perspektiva koju Hrvatska koristi u cijelosti i u mogućnosti smo pružiti iskustvo iz prve ruke zemljama u okruženju koje se s tim još nisu suočile. Time će i njihov početak u EU biti lakši i moguće da će ga kapitalizirati brže i uspješnije nego smo mi imali priliku. Hrvatska je trenutno na sredini po korištenju strukturnih i investicijskih fondova, za usporedbu, sada smo na razini prosjeka EU po razini alokacije sredstava. Do kraja 2019. smo postigli skok sa 8% na 90% korištenja sredstava iz Operativnog programa konkurentnosti i kohezija. Zadovoljni smo učinjenim, ali smo svjesni da uvijek možemo biti još i bolji.“

Konferencija SEEBDN
Danas je u prostorijama Euroherc osiguranja održana Prva poslovna konferencija jugoistočne Europe na temu ekonomskog rasta i razvoja potpomognutih inicijativom privatnog sektora u organizaciji South East Europe Business Development Networka (SEEBDN), Hrvatske udruge poslodavaca i Euroherc osiguranja. Konferencija se dotaknula ključnih faktora nužnih za razvoj stabilnosti i prosperiteta svake zemlje.

Uvodno se nazočnima obratila Mladenka Grgić, predsjednica Nadzornog odbora Euroherca i članica Uprave SEEBDN-a: „Ova asocijacija može svima nama pridonijeti kako bismo bili bolji i efikasniji u svim područjima djelovanja te nam pomoći za osiguravanje kvalitetnije međunarodne suradnje. Danas ćemo imati priliku čuti brojna iskustva uglednih govornika i gospodarstvenika kako bi nas upoznali sa svim novotarijama s kojima se možemo susresti na novim tržištima, a nadamo se da ćemo danas uspjeti sklopiti i nove poslovne suradnje.“

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a, u svom je govoru izjavio: „Bez poslovnih savezništava i povezivanja s poslovnim partnerima Europe, ali i svijeta, nema konkurentnosti ni opstanka gospodarstva. Sami pojedinačno kao zemlje i tvrtke ne možemo puno i jedini način širenja poslovanja je stvaranje partnerstava van Hrvatske. Mi smo još uvijek malo gospodarstvo koje se uči kako biti poslodavac i funkcionirati na zajedničkom tržištu. HUP će se nastaviti boriti da stvorimo uvjete u kojima ćemo biti konkurentni, u kojima ćemo moći izvoziti proizvode i poslovati neometano, kako bi naše tvrtke bile kvalitetnije i time zanimljivije partnerima u regiji. Borit ćemo se za to da Hrvatska bude uspješna zemlja regije s održivim i konkurentnim gospodarstvom.“

Fritz Kaltenegger, predsjednik SEEBDN (South East European Business Development Network) rekao je: „Spajanje ljudi i kreiranje poslovnih prilika glavni su ciljevi SEEBDN-a. Jaka umreženost preduvjet je za stvaranje uspješnih poslova, ali isto tako važno je poticati ekonomski rast na području jugoistočne Europe, a to je moguće jedino jakom inicijativom privatnog sektora. Pozivam vas sve na uključenje u našu inicijativu jer kroz zajednički rad i razumijevanje možemo doprinijeti prosperitetu svih EU zemalja, a posebno u regiji.“

Ivan Gros, član Uprave SEEBDN i CEO Grimex Consult: „Okupili smo se s ciljem još boljeg i efikasnijeg povezivanja novih tržišta. Strateški cilj naše mreže je vizija da privatni sektor u jugoistočnoj Europi kroz umrežavanje i povezivanje može pozitivno utjecati na rast regije. Suradnja s privatnim sektorom je faktor stabilnosti i prosperiteta svih zemalja. Fokus su nam male i srednje ambiciozne kompanije koje nadilaze prostor svog nacionalnog tržišta, a suradnja s njima pomoći će ostvariti i pozitivno poslovno okružje regije. Hrvatska treba biti predvodnica ove suradnje i povezivanja regije s ostatkom EU.“

Državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva, poduzetništva i obrta, Zdenko Lucić izjavio je:

“Kada govorimo o gospodarskom rastu i razvoju, suradnja privatnog i javnog sektora je neizostavna i vrlo važna karika u tom procesu, odnosno uz državu koja treba stvoriti poticajno poslovno okruženje, ključna je upravo inicijativa privatnog sektora. Podsjetit ću da je Vlada RH s ciljem poticanja privatnih investicija, rasterećenja gospodarstva, povećanja konkurentnosti i poticanja rasta, poduzela i poduzima niz mjera, ali isto tako želim zahvaliti i predstavnicima poslodavaca, odnosno privatnom sektoru na njihovim aktivnostima i inicijativama. Drago mi je da danas pričamo o onome gdje smo jaki, ali i o segmentima na kojima svi zajedno u Hrvatskoj moramo dodatno poraditi, za bolje sutra, za snažniji napredak. Nastavljamo sa svim aktivnostima usmjerenima prema stvaranju konkurentnijeg poslovnog okruženja te boljih uvjeta rada i života za sve nas, a nastavljamo i suradnju s privatnim sektorom kojem i dalje stojimo na raspolaganju i koji nam predstavlja važnog partnera.”

Tema prvog panela bili su uspjesi i iskustva austrijskog modela poslovnog razvoja. Na panelu su sudjelovali Gerhard Sturm, izvršni dopredsjednik Palfinger Group; Gerald Gerstbauer, stariji dopredsjednik Atos IT Solutions and Services, predsjednik Austrijsko-azerbejdžanske gospodarske komore i član Savjetodavnog odbora SEEBDN; Christoph Neumayer, glavni tajnik Federacije austrijske industrije; Gabriel Lansky, Managing Partner – Lansky, Ganzger + Partner i Tillmann Fuchs, zamjenik direktora komunikacija Vienna International Airport i bivši član Vlade Donje Austrije. Panel je moderirao Wolfgang Petritsch, predsjednik Austrian Marshall Plan Foundation, član Savjetodavnog odbora SEEBDN.