Komentari

Francuski predsjednik Emmanuel Macron jasno je prošli tjedan tijekom svog govora u Europskom parlamentu rekao da neće biti skorog proširenja EU na zapadni Balkan. Predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker mu je odgovorio da bez europske perspektive zapadnom Balkanu prijete sukobi iz devedesetih.
Upitan da u tom kontekstu prokomentira provokacije koje su iz Srbije stigle u proteklih nekoliko dana, prvo od osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja pa onda i od srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina, profesor doktor Goran Bandov za emisiju Hrvatskog radija “U mreži Prvog” rekao je kako je Hrvatskoj potpuno nerazumljivo zašto se Srbija upušta u ovakve provokacije u ovom trenutku. Te izjave, kaže, ne doprinose miru, suradnji i stabilnosti.

One ne doprinose europskoj profilaciji Srbije, dodaje. Vjeruje međutim da sam predsjednik Aleksandar Vučić promišlja o tome te da će doći do određene promjene retorike. “Ako ne dođe do promjene retorike, bojim se zapravo da će ovaj put koji Srbija javno priželjkuje biti značajno otežan. Kao što vidimo, u samoj Europi postoje različita promišljanja što treba učiniti sa zemljama zapadnog Balkana, zemljama jugoistočne Europe, kako ih treba ugraditi u EU ili ograditi Europskom unijom”, rekao je.

Što se tiče srbijanskog ministra obrane ministra Vulina i njegovih provokacija, za njega kaže da je nije osoba od pretjeranog političkog kredibiliteta u Srbiji. “O njemu i njegovom položaju u vladi odlučuje s jedne strane premijerka, a s druge strane odlučuje i ona silna potpora koju u konačnici dobiva predsjednik Vučić. Predsjednik Vučić će sigurno zauzeti mudriji stav nego što to trenutno vidimo u slučaju samoga ministra Vulina. Moramo znati da je jedno provokacija nekog građanina, a jedno je provokacija koja dolazi s ministarske razine. One nemaju jednaku poruku”, rekao je Bandov, zaključivši kako je i izostanak reakcije, u ovom slučaju osude ili izostanka osude nečijih provokacija od strane državnog vrha, također reakcija.

Poruka francuskog predsjednika Macrona da skorog proširenja Europske unije neće biti, ne znači da je nada za Srbiju izgubljena, kaže doktorica znanosti Senada Šelo Šabić.

“Mislim da je potpuno jasna poruka da Europska unija želi proširenje, želi uključiti sve ove zemlje, ali predsjednika Macrona morate shvatiti kao jednog velikog eurofila, jednog velikog zagovornika jake, napredne, dinamične Europske unije, koja u ovom trenutku ima niz unutrašnjih problema. Njihov fokus je na reformama unutar EU, pitanje eurozone, migracija, Brexita, ponašanja liberalnih i neliberalnih režima u EU… Po meni je sasvim logično da je potrebno reformirati EU unutar sebe, da bi mogla na zdrav način primiti nove članice. Ali to ne znači da proces reformi u zemljama koje žele jednog dana postati članice EU treba stati”, kaže Šelo Šabić za HRT.

Jedva da je koja stranka postigla toliki uspjeh u samo pet godina. Ali još uvijek nije rečeno da će Alternativa za Njemačku opstati već i zbog “mangupa u svojim redovima”.
Makar tek pet godina stara, Alternativa za Njemačku je promijenila ovu zemlju. Istovremeno sa usponom desničarske populističke stranke se i Njemačka politički polarizirala kao što to nije već desetljećima. To se prvo osjećalo u provincijskim gostionicama, onda i na ulici, a od jeseni je i u Bundestagu po prvi puta neka stranka koja politički stoji još više desno nego kršćanski demokrati. I povrh toga, odmah je i postala najjača oporbena stranka.

Angela Merkel, kancelarka od 2005. je često obrazlagala temeljna pitanja svoje politike argumentom kako „nema alternative”. Desničarski populisti tako već i nazivom proturječe ovoj kancelarki. Njihov uspon ima i priču prije početka, a moglo je i ispasti drugačije.

Tko je i u godinama prije 2013. prolazio kroz Njemačku i razgovarao sa građanima, već je mogao čuti negodovanje na svim stranama. Merkeličina politika spašavanja zajedničke valute eura sa niskim kamatama koje su uvedene su već ugrozile ušteđevine, životna osiguranja i dodatne mirovine mnogih Nijemaca. Onda je došlo i napuštanje atomske energije, a povećanje računa za električnu energiju je iznenadilo i one koje znaju i trebali bi znati računati.

Mnogi su se počeli brinuti za svoje blagostanje i više nisu vidjeli da netko još zastupa njihove interese. Negodovanje je postajalo sve glasnije, ali je još uvijek bilo mnogoglasno. Bilo da je riječ o vladi u Berlinu, pokrajinskim vladama ili općinama, golema većina političara se nije htjela suočiti sa tim nezadovoljstvom. Uspon AfD-a je počeo.

„To će nestati samo od sebe”, čulo se iz gotovo svih drugih stranaka kad je 2013. AfD umalo promašio izborni prag od 5%. Ali izbjeglička kriza 2015. je prelila čašu. Jedva da je bilo izbora u kojima AfD nije uspio ući u neki parlament ili gradsku i komunalnu skupštinu. Ti glasovi su negdje morali nedostajati tako da su barem nakon posljednjih parlamentarnih izbora kad su i CDU/CSU i SPD pretrpjeli povijesni minus glasova, objavili kako su „naučili lekciju” iz uspjeha AfD-a.

Još donedavno su se „zabrinuti” građani još psovali kao „gomila” kad su izlazili na ulice, a svatko tko je kritizirao izbjegličku politiku se optuživao da je nacist. Sad žele ozbiljnije shvatiti tu zabrinutost građana, socijaldemokrati žele skrenuti malo više lijevo, kršćanski demokrati malo više u smjeru konzervativnosti, a i jedni i drugi žele nešto represivniju politiku prema došljacima.

Ali kod svih napora „prilagoditi” politiku tekućim problemima, sve stranke bi se trebale čuvati od izazova na populizam odgovoriti populizmom. Dobra politika je mnogo složenija stvar.

Uspon AfD-a nipošto nije „bez alternative”. Naravno da će djelovanje drugih stranaka po principu spojenih posuda utjecati i na sudbinu AfD-a. Ali odlučujuća će biti i politika samog AfD-a.

Stranka „Alternativa za Njemačku” ima izuzetni samouništavajući karakter. Još od njenog osnutka su na noževe posvađani razmjerno umjereni i ekstremno desni članovi u borbi za vlast. Gotovo na svakom stranačkom kongresu prijeti opasnost da će se stranka rascijepiti u tim borbama frakcija. Već dva puta u samo dvije godine su čelnici stranke otjerani bez milosti. Zapravo se u oba slučaja radi o razmjerno umjerenim glavama.

I tu leži opasnost: ako radikalna desnica konačno osvoji premoć, onda će i AfD, strateški gledano, izgubiti sposobnost biti još stranka sa kojom se može računati. A bez ikakvog izgleda da će realno nešto moći promijeniti – na primjer kao austrijski FPÖ – će onda i veoma brzo postati neatraktivna za one brojne konzervativne i građanske birače koji su prije svega razočarani politikom CDU/CSU-a, piše DW.

Onda će i AfD pogoditi ista sudbina kao i brojne druge ekstremno desne stranke u poratnoj povijesti Njemačke: od izbora do izbora će bilježiti sve manje uspjeha, sve dok ne izumru u beznačajnosti.

Nakon što se premijer Plenković i njegova Vlada kompromitirala s prijedlogom Saboru za imenovanje predsjednika Vijeća HAKOM-a da se imenuje brat od ministrice Obuljen-Tonko Obuljen iz više izvora smo doznali da je Vlada predložila imenovanje Darka Josipovića za zamjenika predsjednika Vijeća Hakoma bez da ispunjava minimalne uvjete a to je pet godina radnog staža u u području elektroničkih komunikacija,poštanskih usluga ili željezničkog prometa.
Naime Darko Josipović je doveden u Hrvatsku poštu 1.lipnja 2013 godine na mjesto Izvršnog direktora ureda za javnu nabavu za vrijeme – Vlade i bivšeg predsjednika uprave Alena Premužaka.

Piše: Krešimir Marković

Javna je tajna da se na direktorska mjesta posebno izvan sustava dolazi po snažnoj preporuci odnosno stranačkoj iskaznici političke elite koja je trenutno na vlasti tako da je Josipovića (možda i zbog prezimena) tadašnja SDP-ova vrhuška insertirala na funkciju izvršnog direktora javne nabave u Hrvatskoj pošti a najbolji dokaz za to da je smijenjen dolaskom novog predsjednika uprave Ivana Čule kojeg je doveo HDZ odnosno bjelovarski lobi u Vladi.

Nakon dolaska sadašnjeg predsjednika uprave Ivana Čule Josipović je degradiran i preseljen na nerukovodeće mjesto u uredu za regulatorne poslove. Prema javno dostupnim podacima s interneta Darko Josipović je prije dolaska u Poštu radio u Središnjem uredu za javnu nabavu a prije toga u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Gledajući samo staž u Hrvatskoj pošti Darko Josipović nema osnovne uvjete za predlaganje Saboru za imenovanje na tako visoku i lukrativnu funkciju. Vlada je napravila ogroman i neoprostiv propust posebno ako se uzme i činjenica da je posao koji je za kratko vrijeme obavljao u Hrvatskoj pošti a vezan je za javnu nabavu tog trgovačkog društva ikako poveziv s terminom radnog iskustva u poštanskim uslugama.

Plenković se izlaže opasnosti da se cijela stvar javno obznani na sjednici Sabora kada bude javna rasprava o tome te da oporba odmah uputi zahtjev za razrješenjem ako uopće dođe do takvog imenovanja obzirom da je temeljem članka 9. Zakona o elektroničkim komunikacijama propisano da će Hrvatski Sabor razriješiti dužnosti člana Vijeća Agencije ako se utvrdi da je prigodom predlaganja za člana Vijeća agencije iznio o sebi neistinite podatke ili je propustio iznijeti podatke o okolnostima bitnim za utvrđivanje prijedloga.

Sigurno je da je bilo više kandidata koji su više nego ispunjavali minimalne uvjete od 40-ak koliko ih se prijavilo ali samo Premijer ili netko blizu njemu znaju zašto su na iglene ušice kandidirali Josipovića pored mnoštva kandidata i izložili se velikom političkom riziku i minusu u očima javnosti.

Također kandidat Nikola Popović koji je predložen u kvoti pravnika a kojemu će ovo biti četvrti mandat u istoj Agenciji je pitanje za anale političkog preživljavanja i prevrtljivosti. Osobito je očigledna činjenica da prema javno dostupnoj imovinskoj kartici Nikola Popović ima u vlasništvu četiri stana, garažu bez kredita i štednju od 120.000 kuna i 50.000 Eura a zna se da cijeli život radi na državnim primanjima što Ministarstva što Agencija. Imovina u vrijednosti od preko 3,2 milijuna kuna kako je prikazano u imovinskoj kartici.Više nego očigledni nesrazmjer prihoda i imovine je dovoljan razlog za ozbiljnu provjeru institucija ove države posebno porezne uprave prije ikakvog ozbiljnog razmatranja kandidata za prijedlog na ovako visoku državnu funkciju.

Budući da trenutno HAKOM nema Vijeća jer je postojećima istekao mandat koncem veljače ove godine a Sabor ih još nije imenovao, a kako stvari stoje i neće prije polovice travnja pokazuje svu birokratsku usporenost ove Vlade i premijera Plenkovića koji predugo važe odluke a koje su u konačnici pogrešne i umanjuju kredibilitet Vlade i Premijera.

Prvi put nakon aneksije Krima, međunarodne sankcije uvedene 6. travnja izazvale su lom na ruskim tržištima dionica i deviza. A nakon tog „crnog ponedjeljka“ uslijedio je i „crni utorak“. Kraj još nije na vidiku.
„Sankcije? Na to naše nuklearne rakete umiru od smijeha.” Kada su 2014., nakon ruske aneksije Krima, uvedene sankcije, mnogi Rusi nosili su majice s otprilike takvim podrugljivim natpisima. U početku se sa sankcijama oklijevalo i bile su prilično ograničene.

Rusija se prilagodila „novoj ekonomskoj realnosti” – to je inače moskovski eufemizam za konfrontaciju sa Zapadom. A i gospodarstvo je 2017. ponovo počelo rasti. Međutim, pitanje je hoće li se to tako nastaviti i nakon nove runde sankcija.

Gubici vrijedni milijarde

Po prvi put nakon aneksije Krima nove mjere koje su uvedene 6. travnja izazvale su lom na ruskim tržištima vrijednosnim papirima i devizama. Sankcije protiv 24 oligarha, vodećih državnih službenika i 15 poduzetnika su, prema ruskim medijima, za samo nekoliko sati u ponedjeljak izazvale dvoznamenkaste gubitke koji se mjere milijardama.

Pad se nastavio i u utorak, a kraj nije ni na vidiku. Pritisak na ruske vrijednosnice i rublju raste i zbog mogućih novih američkih sankcija zbog slučaja nekadašnjeg rusko-britanskog špijuna Sergeja Skripalja. U američkom Kongresu postoji prijedlog da se sankcije uvedu i na ruski državni dug. Ako se to dogodi, bit će to „ekonomski rat”, kaže Aleksandar Šohin, predsjedavajući ruskog Udruženja poduzetnika RSPP.

Pritom zbog novouvedenih sankcija ne trpe samo direktno pogođene osobe i firme, već i drugi poduzetnici i banke. Gubici na dionicama pogodili su i rusku najveću banku – Sberbanku. Vlada, međutim, tvrdi da situaciju drži pod kontrolom i obećava financijsku podršku.

Državna pomoć će sigurno biti potrebna 50-godišnjem poduzetniku Olegu Deripaski i to više nego drugima. On je, smatra Washington, jedan od Kremlju posebno bliskih oligarha i najžešće je osjetio posljednje američke sankcije. Njegov ekonomski imperij „Basic Element” žestoko je pogođen. „Basic Element”, prema navodima iz same tvrtke, zapošljava širom svijeta više od 150.000 ljudi. Na njihovim internetskim stranicama stoji da više od 15 posto ruskog stanovništva „direktno ili indirektno” ovisi od tog koncerna. Tu se još ubrajaju najveći svjetski proizvođač aluminija „Rusal” ili koncern „Ruski strojevi”, s poduzetnicima iz automobilske industrije, zrakoplovne industrije i željezničke tehnike.

Simboličan detalj je to što „Ruskim strojevima” pripada proizvođač automobila GAZ iz Nižnjeg Novgoroda. To je tradicionalno rusko poduzeće pred čijim radnicima je Vladimir Putin u prosincu 2017. najavio svoju četvrtu kandidaturu za dužnost predsjednika. U ožujku je ponovo izabran.

Još je nejasno jesu li zbog sankcija ugrožena radna mjesta u Deripaskinim tvrtkama. Istina je da je SAD vrlo važno tržište za aluminij, ali ipak najveći dio proizvodnje „Basic Elementa” ide na domaće tržište. Čini se da je ipak stvarni problem njegov vanjski dug težak milijarde. Zbog sankcija se ti dugovi mogu otplaćivati samo uz državnu pomoć. Analitičari procjenjuju da bi država tako mogla preuzeti Deripaskin imperij.

Mnogi Rusi su do sada osjetili sankcije Zapada, ali ograničenja nisu bila tako dramatična. Sličan lom na tržištu devizama dogodio se krajem 2014. Razlog za to tada je bio pad cijena nafte na svjetskom tržištu, što je najvažniji ruski izvozni proizvod i izvor deviza.

U ovom trenutku se u Rusiji diskutira o tome je li devalvacija rublje problem za one Ruse koji planiraju odmor u inozemstvu. U svakom slučaju, prošle godine je pao broj Rusa koji su odmor provodili izvan domovine.

Osim toga, mnogi Rusi bi prve posljedice pada rublje uzrokovane sankcijama mogli uskoro osjetiti u prodavaonicama elektronskih uređaja. Gospodarski časopis „Vedomosti” pisao je da se očekuje povećanje cijena za pet do deset posto za pametne telefone ili računala.

Ali ima i onih koji od ovakvog razvoja događaja profitiraju, prije svih turizam. Tako bi mnogi Rusi umjesto u Turskoj ove godine mogli ljetovati na poluotoku Krimu, stoji u komentaru DW-a.

Nejasno je kako nazvati analitičare koji su isplivali u javni prostor nakon trovanja dvostrukog obavještajca u Salisburyju.
Analitičari opće prakse, iznenadni obavještajni stručnjaci, informatolozi, novoenergetski analitičari, filozofi, cijela bulumenta marširajućih hladnoratovskih profitera koji u svakom geopolitičkom sukobu vide prostor za raširiti moralno-vrijednosnu paniku kako bi zaradili pokoji groš, bačen sa stola za kojim sjede raznorazni konzultanti, autori kvazistudija, želeći profitirati u tom posvemašnjem javnom neredu.

Pod njihovim utjecajem političari zapadnog vrijednosnog kruga, poveli su veliku akciju solidarizacije s Velikom Britanijom, manifestiranu u proporcionalnom diplomatskom protjerivanju, legitimnu, no daleko preuranjenu, jer pojma nemaju što se zapravo zbilo, ili u trenutku protjerivanja vojske ruskih diplomata nisu imali. Ne pomaže tome niti svojevrsno europsko ministarstvo informiranja u osnivanju, koje se planira baviti lažnim vijestima, mahom iz radionica smještenih u Rusiji, kažu upućeni. Nisu u tome promašili jer prema istraživanju EUobservera većina građana Europske unije ne želi misliti svojom glavom te na visokom mjestu postavljaju traženje za djelovanjem državnog aparata prema lažnim vijestima.

Kada kriterije informiranja određuje država, obično smo blizu rata, no to je druga tema, ili možda nije? Kina, prema knjizi Michaela Pillsburyja Stogodišnji maraton, izbija na svjetsku scenu kao treći svjetski moćnik, što smo u cijeloj ovoj panici hladnoratovskih profitera, namjerno ili slučajno smetnuli s uma, potvrđuje to u današnjoj emisiji U mreži prvoga stručnjak za međunarodne odnose prof.dr.sc. Goran Bandov.

Upravo je Kina glavna crvena krpa novoga američkog predsjednika Donalda Trumpa. Čini se kako mnogi zanemaruju carinski i trgovinski rat koji su poveli Trump i Xi Jinping na velikoj šahovskoj ploči. Ima tu svega, međutim, energetske sirovine poput solarnih ćelija ili ugljena vapiju u geopolitičko nebo. Kineski novi komunistički doživotni vlastodržac, čini se, misli ozbiljno, u carinskom bi ratu mogao na svoju stranu privući neke države nesklone petrodolaru (poput država okruženja ili država subsaharske Afrike) te su pripreme za uvođenje petrojuana u punom jeku.

Taj mračni predmet želja, povratak na energetsku kartu svijeta Sjedinjenih država, što je Trumpovoj administraciji, paradoksalno, omogućio Barack Obama, ukinuvši zabranu američkog izvoza energenata (uzrokovanu pojeftinjenjem tehnologije za istraživanje nekonvencionalnih ugljikovodika) možda je najveći motiv za geopolitičke pritiske glede gradnje sustava LNG terminala u Europi, Iako je takav plin, zbog prijevoza brodom, umjesto transporta plinovodom, do 20 posto skuplji te iako niti jedan LNG terminal u Europi (plutajući ili stacionarni) ne radi punim kapacitetom, izvoz američkog ukapljenog plina se učetverostručuje. Jer, u nadolasku Kine, SAD mora osigurati opskrbu vlastitim energentima svojega bloka. To što će pri tome profitirati izvoz Katara, Alžira ili Izraela, kolateralna je povlastica tih država.

Pri tome se ne biraju sredstva, pa hladnoratovski profiteri i sijači moralno vrijednosne panike proglašavaju legitimne vanjskotrgovinske artikle poput ruskih energenata nepoželjnim gospodarskim utjecajem na demokratsku Europu. To što u toj istoj Europi vlasti žele uvesti kontrolu informiranja, to što nas kod Rusa brine državno vlasništvo, ali ne bismo privatizirali svoje kompanije ili bismo nacionalizirali tuđe (kad smo već kod poveznice energetike i domaćih profitera), to gore po činjenice.

Kao, ruske kompanije plinovodima puštaju otrov iz Salisburyja, pa nas isti truje kad god ujutro pristavimo kavu? Kao rafinerije ruskih kompanija na sjeveru EU-a prerađuju baš taj otrov umjesto naftnih derivata?

Nitko pametan nema iluzije prema prirodi režima Vladimira Putina (čija se stranka pokazala amaterskom, trebala je angažirati našu twitter energetsku stručnjakinju, pobijedili bi aklamacijom umjesto samo sa 75 posto podrške), nitko normalan, osim marginalaca na ljevici ili desnici, ne bi htio živjeti u takvom političkom sustavu koji guši slobodu izražavanja te individualne ekonomske slobode, međutim, postoje pametni ljudi koji ništa suspektno ne vide u poslu trgovine potrebitim energentima ili ruskim investicijama.

Najbolje se to vidi u ordoliberalnom sustavu Savezne Republike Njemačke. Dok pozivaju na dijalog, ali i diverzifikaciju energetskih pravaca uključivanjem u sustav LNG terminala, izdali su dozvolu za drugi profil Sjevernog toka. Znaju Nijemci kako njihovo gospodarstvo ovisi o dragocjenom energentu koji dolazi tim plinovodom (a koji, provjereno je, nije bio sadržajem čaja Aleksandra Litvinenka). Čak i kada bi postali manje ovisni, pišu njemački analitičari, trebalo bi zadržati taj opskrbni pravac, jer diverzifikacije nikada dovoljno. Nadalje, ključna europska sportska natjecanja sponzoriraju ruske kompanije i banke, opskrbljuju energentima velike europske gradove, a ruski je novac više nego dobrodošao u London Cityju. Potonje će se ponešto promijeniti u sklopu zaoštravanja, uzrokovanog dokazanim trovanjem ili potrebom homogenizacije Britanije zbog Brexita, kako kaže Sergej Lavrov, svejedno je.

Kako u Hrvatskoj strategije obično služe kako bi skupljale prašinu (ta imamo ih preko 200 koje se ne primjenjuju) tako nema niti jasne javne komunikacije, i dogovora, što nama zapravo treba. Imamo tribalizirane navijače, koje interesne politike stranih veleposlanstava sva tri globalna igrača vrlo brzo, za pokoju stotinku groša, mobiliziraju. Tako imamo ljude koji tvrde kako će Hrvatska dugoročno moći bez plina koji dolazi kopnom s istoka (jer eto Velika Britanija koristi samo 10 posto ruskog plina, pa ćemo i mi), profitere koji smatraju kako nam uopće ne treba infrastruktura za ukapljeni plin, ovisnike o proračunu koji sanjaju kako je moguće ugasiti državu dok oni akumuliraju energiju iz vjetra ili sunca kako bi bila jednakovrijedna akumuliranoj energiji iz ugljikovodika te brojne “stručnjake” poput onih profesora, akademika, oporbenih lidera i njihovih medijskih glasnogovornika koji tvrde kako bi trebalo podržaviti sve energetske kompanije, prestati uvoziti energente te postati energetski samodostatna zemlja.

Valja podsjetiti na to kako niti jedna zemlja na svijetu, u povijesti modernih energenata, nije bila energetski zatvorena i samodostatna. Trgovalo se energentima u vrijeme najljućih sukoba, trgovat će se u vrijeme ovoga novog, kojega profesorica Jelena Jurišić naziva drugim hladnim ratom. Anticipirao je to na Zagrebačkom Security Forumu Gordan Akrap s Instituta za istraživanje hibridnih sukoba rekavši kako za niti jednu zemlju nije dobro da ovisi samo o jednom energentu ili o jednom dobavnom pravcu, ma koliko neki od njih bio jeftiniji.

Umjesto zaključka, ne bih volio biti u koži liderima oporbe, tribaliziranim analitičarima opće prakse i hladnoratovskim profiterima kada dođe do normalizacije, a ona slijedi nakon svake krize. Ili se možda varam? Ta, prosječni stanovnik Hrvatske pamti od Jutarnje kronike do središnjeg Dnevnika, ako se ne dogodi kakva prijelomna svjetonazorska vijest u podne.

Tko je još uvijek skloniji Gripenima, neka se malo informira kako smo prošli u baš svakoj kupovini oružja i opreme koju smo radili sa skandinavcima…
Hajdemo sad u miru prozboriti još malo o kupovini F-16, bez pretenzije da se postavljam kao stručnjak za borbeno zrakoplovstvo, jer to nisam, ali koristeći svima lako dostupne informacije s interneta. Naravno, glupo je pitati zašto ih svi drugi koji raspravljaju o ovoj temi ne koriste, jer odgovor je tako očit.

Piše: Ante Gugo 

Nije sporna kupovina zrakoplova. Njima je sporno to što je aktualna Vlada napravila ono što niti jedna prije nje nije, a to boli, posebno kad tvrdite da to nije hrvatska Vlada, da ne vodi brigu o nacionalnim interesima… Sami f-16 su u svim tim raspravama najmanje važni.

Dakle ovako, zašto baš f-16, a ne švedski Gripeni? Ne daj Bože odgovor na to pitanje saznati u slučaju neposredne ratne ugroženosti, a da u Švedskoj premijer bude neki novi ili stari Carl Bildt. U hangarima bismo umjesto dobrih lovaca presretača imali hrpu starog željeza. A, ima tu i još nešto. Da bi se to objasnilo valja se prisjetiti jedne zgode iz Afganistana. Tijekom sudjelovanja u jednoj operaciji naši dečki koji su tamo bili u mirovnoj misiji ostali su u okruženju. Izvući ih se moglo samo zračnim putem. Naši su zatražili pomoć od Amerikanaca. Oni su obavili procjenu i odlučili da je izvlačenje previše rizično. Nisu odobrili svojim pilotima let, ali su našim dečkima ponudili helikoptere. Ljudi im vrijede puno, tehnika je za njih samo mnovi posao i nova narudžba. Bilo je to prije nego smo dobili Kiowe koji su stepenica do nabavke Apachiea. Naši piloti su mogli samo zahvaliti na ponudi jer nitko od naših nije znao letjeti na letjelicama koje koristi NATO. I tu počinje priča o tome zašto F-16, a ne Gripen. Naravno, osim povoljnije cijene po kojoj smo dobili F-16, ali o tome nešto kasnije. Pripadnici hrvatskog kontigenta u okruženju izvučeni su tako što je naš pilot uzeo ruski helikopter afganistanske vojske i njime odletio po svoje kolege. Tako je ta ružna priča imala sretan završetak. O njoj se malo zna jer su je od javnosti skrivali oni koji su iz Ukrajine u kamionima dovozili rashodovane MIG-ove kako bi uporno odgađali nabavku suvremenih zrakoplova kakve koristi NATO-o.

Kao što rekoh, Švedska nije članica NATO-a. Elektronski sustavi ugrađeni u Gripene nisu integrirani sa sustavima koji se koriste u letjelicama NATO saveza. Što to konkretno znači? Američki helikopteri Kiowe, koje smo nabavili u sebi imau radarske sustave Lockheed Martin kakvi su ugrađeni i na našim radarsko-osmatračkim postajama. To znači da onog trenutka kad radar na nekom uzvišenju (da sad baš ne nabrajam kote na kojima se nalaze) uhvati neki podatak, u realnom vremenu to isto vidi pilot Kiowe. Pilot Gripena to ne bi mogao, ali pilot izraelskog F-16 Barack, kakve smo kupili, to može jer u tim zrakoplovima je integriran isti radarski sustav, Lockheed Martin. Time je povezano cijelo taktičko djelovanje, od radarske postaje, preko helikoptera koji negdje također može biti kao izvidnica i služiti za navođenje projektila preko zrakoplova koji projektil može ispaliti.

A sad nešto o cijeni. Sa izraelcima smo sklopili posao o nabavci zrakoplova koji su prema potvrdi samog proizvođača koji u to ima uvid i koji je praktično bio konkurencija u ovom poslu, jako dobro održavani i servisirani. Jesu li to stare kante? Naravno da nisu jer svi važni dijelovi u zrakoplovu imaju ograničen rok trajanja i oni se mijenjaju, uključujući i dijelove trupa i krila. To znači da onoliko koliko su formalno stari ti zrakoplovi stara je samo potvrda o njihovoj isporuci kupcu. Ništa drugo. U cijenu posla s Izraelom uključena je obuka pilota, nabavka simulatora leta, opremanje remontnog centra u Hrvatskoj i još puno toga. I sad se tu vraćamo na onu priču iz Afganistana. Površno gledajući, Gripeni su bili jeftiniji, američka ponuda za nove gole zrakoplove nije bila puno skuplja, a mi smo kupili rabljene izraelske. Istina, ali kupili smo i mogućnost obuke vlastitih pilota i samostalnog održavanja tih zrakoplova. Kupili smo i naoružanje za njih.

Sad će opet neki stručnjak za borbeno zrakoplovstvo tipa neke medicinske sestre, ekonomskog referenta koji u pauzi voli praviti avione od papira ili netko sličan pitati što će nam simulatori leta i obuka novih pilota kad Izraelci lako obuče 12 ljudi za ovu eskadrilu koju smo kupili.

Niti jedna pametna država ne temelji vlastitu sigurnost na samo 12 zrakoplova. Ne zaboravimo da je Izrael tri puta manji od Hrvatske, a ima oko 300 zrakoplova. U našem susjedstvu opet odzvanja ratna retorika malih aga i voždova. Ako imamo ljude koji znaju letjeti i koji su obučeni na letjelicama kakve koristi NATO, mi kao članica imamo zrakoplova koliko god nam treba. U slučaju bilo kakve potrebe mi iz Aviana možemo za pola sata dobiti eskadrilu, ali bez ljudi. Eskadrilu čiji su radarski sustavi integrirani s našim promatračkim radarima. Ukratko, ovi zrakoplovi koje smo kupili od Izraela samo su klica velikog stabla pod čijom krošnjom ćemo dugoročno biti sigurni.

Tko je još uvijek skloniji Gripenima, neka se malo informira kako smo prošli u baš svakoj kupovini oružja i opreme koju smo radili sa skandinavcima. Topovi za topovnjače koje su nam Šveđani isporučili bez elektronike čekaju malo bolju sijenu starog željeza, pa da se tako iskoriste. Finske Patrie su oklopljeni automobili bez oružja koje je nemoguće registrirati za vožnju cestom. Jesu li nas isporučitelji prevarili? Naravno da nisu. Netko je o tome pregovarao i netko je znao što kupujemo. Znali su i ti pregovarači u zemljama s niskom tolerancijom na korupciju da tu nešto nije u redu, ali ta zemlja u koju prodaju nije njihova, a zarada jest njihova. Isto kao što je onaj tko je donosio odluke o poslu sa skandinavcima znao da se MIG-ovi mogu remontirati u Izraelu i to pošteno, ali za malo više novca nego u Ukrajini.

Međutim, kad na vlasti imaš ljude koji misle da se oružje nabavlja tamo gdje je najjeftinije, a ne tamo gdje je najbolje, ili mu je to barem dobra krinka, onda dobiješ iz Ukrajine MIG-ove koji ne lete, dobiješ nepravedno optuženog Berislava Rončevića koji prije pravomoćne oslobađajuće presude za nabavu vojnih kamiona koji su odliučni i voze svaki dan, proživi petogodišnji pakao povlačenja po sudovima, ali ne dobiješ nikoga osuđenog za posao s Patriama, iako su čak i sami Finci potvrdili da je tu bilo korupcije. Zanimljivo je kako se ni u slučaju remonta MIG-ova u Ukrajini ni u slučaju kupnje Patria nisu oglašavali oni koji danas tako glasno galame protiv kupovine F-16 od Izraela. Zašto?

Ide li svjetsko odmjeravanje odnosa moći prema zaoštravanju ili smirivanju, nakon recipročnoga protjerivanja zapadnih diplomata iz Rusije kao odgovora na izgon ruskih dužnosnika iz SAD-a, velikog dijela Europske unije, Kanade i Australije?
Raste li u toj globalnoj igri moći uloga Kine, u svjetlu iznenadnog posjeta Pekingu sjevernokorejskoga vođe Kim Jong Una-a, te najave kineskih carina na američke proizvode u eventualnom trgovinskom ratu s SAD-om i Europom? O tome je  “U mreži Prvog” govorio prof.dr.sc. Goran Bandov, prodekan Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld.

Upravo dok razgovaramo o odnosima SAD-a, EU-a i Rusije, moguće je da gubimo jednu novu perspektivu, a to je dolazak Kine, kazao je Goran Bandov. Što se tiče odnosa SAD-a, Rusije i EU-a – oni dobivaju jednu novu dimenziju. Imamo situaciju da nismo u potpunosti sigurni što se dogodilo u Velikoj Britaniji, a imamo i situaciju cijelog niza država koje su se solidarizirale sa stajalištem Velike Britanije. Mi i dalje ne znamo što se događa, dodao je.

Istodobno imamo i reakciju koja je u diplomatskom žargonu jedna od prvih mogućih sankcija. Neke države su pristupile vrlo oštro, a cijeli niz, uključujući i Hrvatsku, na simboličnoj razini. Reakcija Rusije prema nekima je bila oštrija, a prema nekima značajno blaža, izjavio je Bandov.

Od prve najave premijera Andreja Plenkovića da Vlada namjerava od mađarskoga Mola preuzeti njegov udjel u INA-i prošlo je 15 mjeseci, a još uvijek nije izabran ni investicijski savjetnik za operaciju otkupa i razmatranje potencijalnih strateških partnera. 

Nakon što je od inicijalnih rokova za prijave interesenata prošlo nepunih dva mjeseca, a prvotno se za taj posao javilo sedam međunarodnih igrača, u Vladi su napokon napravili uži izbor.

Vladino posebno povjerenstvo tako bi odluku ubrzo trebalo prelomiti između tri imena: JP Morgan, Morgan Stanley (u konzorciju s PBZ-om kao lokalnim partnerom) te Lazard.

U užem krugu se nije našao, možda najzvučniji, Goldman Sachs koji se na natječaj javio u suradnji s Interkapitalom što analitičari pripisuju ponuđenoj cijeni, dok su Deutsche bank ili pak Rothschild isključeni zbog svojih ranijih angažmana s MOL-om.

No, poslovna zajednica, upućeni, a i neki koji su o tome ranije pisali govore kako je sve manje mogućnosti da će se otkup dionica koje posjeduje MOL (49.7 posto) dogoditi na način koji neće povećati javni dug. Jer koliko god se kretale procjene kompanije s obzirom na EBITDA-u ili naftene rezerve, na kraju u svakom poslu vrijednost određuje prodavatelj. Naime, s mađarske su strane dosad uglavnom isticali da očekuju barem onoliko koliko su uložili u INA-u i to negdje između 1,4 ili 1,7 milijardi eura, a bilo je i nešto većih procjena.

S druge strane, Vladini savjetnici radit će procjenu kompanije prema pozivnom natječaju. Definirano je kako  angažman savjetnika podrazumijeva tri faze: pripremu, savjetovanje u samoj kupnji dionica strateško promišljanje u smislu mogućeg uvođenja strateškog partnera Ine. Proizvodnja INA-e danas iznosi oko 38 tisuća barela dnevno. Uz takve parametre, tvrde, cijela INA danas teško vrijedi više od 2,1-2,2 milijarde eura. Savjetnici, dakle, gotovo sigurno neće podržati pretpostavljenu cijenu koju bi mogao tražiti MOL za svoju polovicu vlasništva.

Uz dubinska snimanja i valuacije, posao savjetnika uključuje i opcije financiranja za otkup dionica INA-e koji ne bi opteretio državni proračun i javni dug. Najglasnije se spominjala privatizacija HEP-a, od koje se, čini se odustalo iz niza razloga, kao što su blizina novih izbora, ne razdvajanje HEP-a na infrastrukturu i distribuciju (prema nalogu Europske komisije i pravilima energetske unije), nepopularnosti ideja privatizacije i privatne inicijative u javnosti, ali i relevantnim analizama prema kojima bi za otkup INA-e trebalo 80 posto tržišne kapitalizacije HEP-a.

Procjenjuje se i kako arbitražni spor INA-e i MOL-a pri Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu preteže na stranu MOL-a. U tom slučaju Hrvatsku bi gubitak stajao između dvije i tri milijarde kuna.

Zbog svih ovih argumenata, a prema intenciji Zakona o privatizaciji INA-e, koji je tendirao prodati 75 posto kompanije, a zadržati 25 posto plus jednu dionicu u državnom vlasništvu (radi zaštite imena, sjedišta i djelatnosti), Mađari bi mogli aktivirati svoj plan, koji je bio na stolu i u vrijeme razgovora o dogovoru zbog povlačenja prve arbitraže (u vrijeme prve vlade HDZ-Most, premijera Oreškovića). Tada je na stolu bio dokup 19 posto dionica INA-e i odustanak od obje arbitraže.

U međuvremenu su neformalni krugovi bliski nekim konzultantima, i od njih podupiranim medijima, u igru uveli i moćno rusko dioničko društvo Rosnjeft. Iako službena ponuda nikada nije došla za stol, jedno je sigurno. Poučeni iskustvom, niti jedan ozbiljan strateški partner u INA-i više neće ostati ili doći ako ne bude imao potpunu kontrolu nad kompanijom.

Pojednostavljeno, ukoliko iz utjecaja na kompaniju ne izbaci one interese koji INA-u shvaćaju kao bankomat za vlastite klijente.

Putinova uvjerljiva pobjeda na pseudoizborima nije nikakvo iznenađenje. On će nastaviti kursom u kojem se ekonomski problemi zemlje prikrivaju ratnom retorikom
Kremlj kontrolira sve političke procese u Rusiji, a kod izbornog spektakla se ništa ne prepušta slučaju. Zato je tako teško analizirati preko 75 posto glasova koliko je izbrojano za Vladimira Putina.

Ingo Mannteufel, urednik redakcije DW-a na ruskom

Svakako da ga podržavaju mnogi Rusi.

Njegova popularnost u stanovništvu je neupitna, ali dio razloga je upravo u tome što Kremlj godinama sprječava da drugi političari u kontroliranim medijima razviju vlastiti imidž.

Ne vrijedi to samo za maltretiranu pravu oporbu poput poznatog Putinovog protivnika Alekseja Navalnog već i za konstruktivnu oporbu pa čak i za Putinove sljedbenike poput premijera Dimitrija Medvedeva. Osim represije državnih organa, važan izvor Putinove moći je medijski upravljana predstava po kojoj je on vladar bez alternative.

Objavljeni ishodi ovakvih pseudoizbora su zato bez značenja sve dok u Rusiji ne bude prave političke utakmice. Politička konkurencija se tamo glumi. Ostali kandidati kojima je dozvoljeno sudjelovati nisu ni imali realnu šansu. Od početka su tu samo da bi ispunili formu, a sada su odigrali svoje uloge i otišli s pozornice.

Kremlj se, znajući za tu slabost, potrudio organizirati formalnu potvrdu Putinove moći, ali ne samo to – trebalo je doći do podrške od preko 70 posto pri što većem odazivu birača kako bi rezultat bio impresivan, a sve moguće sumnje u Putinov legitimitet raspršene. No tom igrom velikih brojki mogu biti impresionirani samo naivni. To politički stratezi u Kremlju dobro znaju jer oni su do željenog ishoda došli brojnim trikovima, manipulacijama i prijevarama.

Kamo će Putin voditi Rusiju idućih godina? Na Zapadu se strahuje od neuračunljivog i agresivnog vanjskopolitičkoga kursa Rusije, kao što je objasnio glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. Trovanje bivšeg ruskog agenta Sergeja Skripala u Engleskoj vojnim nervnim otrovom je jasno pokazalo da je Putin spreman pojačati konfrontacije sa Zapadom.

Ekspanzionističkom i agresivnom vanjskom politikom Kremlj želi skrenuti pozornost s bijede u zemlji. Posljednjih šest godina bile su u svakom pogledu izgubljeno vrijeme za Rusiju. BDP je tek blago porastao, povećalo se ekonomsko i tehnološko kašnjenje za lokomotivama svjetskoga gospodarstva, posebno za Kinom, ali i za Sjedinjenim Državama, Japanom i Europskom unijom.

Rusi doduše osjećaju da realno imaju sve manje novca u novčaniku, pa ipak domaći uzroci gospodarske i društvene stagnacije bivaju nadjačani propagandnom mašinerijom, protuzapadnom retorikom i objavama tobožnje vojne snage, piše DW.

Putin neće promijeniti smjer ni u dolazećem mandatu. Prave reforme u ekonomiji i javnoj upravi poljuljale bi temelj njegove vladavine. Ako se išta može očekivati, onda su to tek imitacije reformi. Izgleda da će, kao u posljednjem govoru o stanju nacije, nastaviti dosadašnju politiku i pričati o naoružavanju države. Odavno je prošlo vrijeme iluzija o Putinovoj Rusiji.

Odlaskom Rexa Tillersona SAD gubi jedan umjereni glas. Njegov nasljednik je poznati tvrdolinijaš po mjeri predsjednika Trumpa. Nimalo optimistični izgledi za odnose Europa i SAD-a, smatra Alexandra von Nahmen sa portala DW.
Otkaz preko Tweeta. Način na koji je američki predsjednik smijenio svog ministra vanjskih poslova je pljuska bivšem vodećem dužnosniku Bijele kuće. Bez respekta i ponižavajuće. Već se mjesecima špekulira oko trenutka odlaska Rexa Tillersona. Činjenica da se to dogodilo upravo sada će štetiti SAD-u.

Rex Tillerson je doduše kao diplomat bio neiskusan i u vlastitom ministarstvu baš i nije imao mnogo prijatelja, ali si je na međunarodnom planu u međuvremenu izgradio solidnu reputaciju. No činjenica da se uvijek iznova zauzimao za umjerena rješenja, recimo u slučaju Sjeverne Koreje i Irana, prilično je živcirala njegovog šefa Trumpa.

Tu i tamo predsjednik daje do znanja da s jednim takvim „genijem” kao što je on, SAD-u zapravo i ne treba vlada. Jer on je jedini koji na kraju sve rješava. Ovaj predsjednik izvrsno utjelovljuje dvije osobine: grandomaniju i naivnost.

S Mikeom Pompeom Trump u ministarstvo vanjskih poslova dovodi jednog tvrdolinijaša koji slovi kao poslušni izvršitelj predsjedničkog projekta „America First”. Tillerson je tako npr. bio protiv izlaska SAD-a iz Pariškog klimatskog sporazuma. Pompeo ne vjeruje u klimatske promjene kao ni njegov šef Trump.

Kad je u pitanju nuklearni sporazum s Iranom, Tillerson je argumentirao da je u interesu SAD-a zadržavanje ovog međunarodnog dogovora. Pompeo bi naprotiv ovaj „grozni deal”, kako kaže, odmah ukinuo, kao i njegov šef Trump.

I to bi se zaista moglo ostvariti. Nedavno se Trump požalio kako razgovori o promjenama sporazuma s Iranom ne napreduju dovoljno brzo. On bi tako sljedeći rok koji je u svibnju, mogao iskoristiti za ostvarivanje svojih prijetnji. Posljedice bi mogle biti pogubne za Bliski i Srednji istok, ali i za Europu i SAD.

Kako će međunarodna zajednica usporiti iranski atomski program? I kojim argumentima će Sjevernu Koreju privoljeti na ozbiljne ustupke ako se zna da se međunarodni sporazumi krše ovisno o raspoloženja aktualnog američkog predsjednika.

Trump i sjevernokorejski diktator Kim Jong Un bi se trebali sastati već u svibnju. Ako zbog ničeg drugog i zbog toga bi se trebalo ustrajati na kontinuitetu u ministarstvu vanjskih poslova. Tillerson je, kad je u pitanju sjevernokorejska kriza, od samog početka predstavljao glas razuma koji se odlučio za diplomatske tonove nasuprot mahanju oružjem svog šefa Trumpa.

Donald Trump je sve samo ne mudar taktičar i strateg. On divlja i bjesni čim se na unutarnjopolitičkom planu nađe stjeran u kut. I na vanjskopolitičkom planu stvara veliku štetu. Njegova politika sve više i više izolira SAD, a Europljane i ostale partnere SAD-a sve više dovodi u situaciju u kojoj se na prekoatlantskog partnera više ne može osloniti. Odlaskom Tillersona će stvari postati još teže, stoji u komentaru DW-a.