Komentari

Kako god završilo svjetsko prvenstvo u nogometu, bez obzira na konačni rezultat, Hrvatska je već pobjednik. Pretraživanja na Googleu, objave na društvenim mrežama, otvaranje članaka Wikipedije, komentari hrvatske predsjednice, sve to je neizmjerna reklama, promocija koju zemlja veličine i ekonomske snage Hrvatske nikada ne bi mogla platiti.

Piše: Denis Avdagić, geopolitički analitičar

Predsjednik Trump je čestitao novinaru Tomislavu Krasnecu na pobjedi Hrvatske čim mu se predstavio na tiskovnoj konferenciji, a tu čestitku čuli su svi prisutni novinari i naravno prenosili. Mađarski premijer Viktor Orban nedvojbeno je poručio kako će navijati za Hrvatsku, naglasivši kako je „cijelim srcem uz Hrvate”. Poruka je to prije svega odaslana mađarskim građanima i kod njih će pobuditi emocije prema Hrvatskoj ali ne manje važno je da će i u političkim odnosima dvaju susjeda sve biti u pozitivnijoj atmosferi, zahvaljujući vatrenima. Uspjeh hrvatske reprezentacije dolazi do svjetskih čelnika, Hrvatska je tema razgovora na marginama susreta, za Hrvatsku se i navija.

Uvijek ponavljam kako se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sjajno snalazi na multilateralama. I ovaj puta se to pokazalo i više nego točno. Ona svjesno igra po rubu protokola, pa i krši uobičajene norme ali time se uvijek izbori za pažnju. Tako je bilo u svečanoj loži s ruskim premijerom, tako je bilo i na NATO summitu. Naišlo je to na mnoštvo kritike, što u našim medijima, što na društvenim mrežama. Međutim, sa svojim dugogodišnjim iskustvom i budnim praćenjem međunarodnih odnosa tvrdim da ne mogu biti više u krivu kada kritiziraju predsjednicu. I ti potezi privlačili su pažnju svjetskih medija, klikalo se na članke kako navija naša predsjednica, otvarali su to i oni kojima nogomet nije zanimljiv ali čelnica države koja strastveno navija jeste.

Pojavili su se i članci kakvi se u Hrvatskoj često prenose o drugim državnicima i njihovoj skromnosti, s hrvatskom predsjednicom kao političarkom koja putuje ekonomskom klasom i navija sa srcem pokraj monotonih uspavanih stereotipnih političara… Što reći kada čujete pitanja stranih novinara koji su došli postaviti pitanje predsjednici pred njen dolazak na svečanost Dana Zagrebačke županije, mali detalj koji pokazuje koliki interes privlači Hrvatska i predsjednica.

Rusija je kalkulirano ušla u organizaciju ovogodišnjeg svjetskog prvenstva. Potrošili su milijarde eura na infrastrukturu, prezentiranje i promoviranje zemlje. Prvenstvo prolazi u miru, bez incidenata i Rusija stoga posve sigurno naplaćuje veliki politički profit. Do jučer se posebno na Zapadu o Rusiji u javnom diskursu govorilo gotovo isključivo problematski. Prvenstvo je tu zemlju obojilo dodatnim bojama, dodijelilo joj nove emocije i uspomene, posebno kod onih koji su tamo otputovali, a među njima je veliki broj novinara, gospodarstvenika i političara.

Ono što je Rusija planirala i platila Hrvatska je dobila zahvaljujući reprezentaciji. No trebat će pozornost i to svjetlo stadionskih reflektora i iskoristiti što prije, jer kao što utakmica ima svoje trajanje, tako i promocijski efekti ovog monumentalnog uspjeha izbornika Dalića i njegovih izabranika ima vrijeme u kojem se može najbolje koristiti. Treba reći kako stvari dugo vremena za Hrvatsku više neće biti iste jer se za nju sada čulo u svakom kutku svijeta, nismo više nepoznanica nego zemlja o kojoj tweeta Chelsea Clinton, kojoj čestita Donald Trump, za koju navija Viktor Orban…

Gost Novog dana N1 televizije bio je ekonomski stručnjak Andrej Grubišić.
 Što s onima koji nisu zadovoljni nagodbom u Agrokoru?

Postavlja se pitanje kako oni misle doći do svojih novaca, ne očekujem da će im izvanredna uprava pristupiti samovoljno, vjerojatno će nastojati sudskim putem doći do njih, ali ne bih prejudicirao tko će biti tužen, niti tko će na kraju dana snositi troškove. Očekujem da bi država mogla biti tužena, drugi vjerovnici koji su preko reda bili ili blizu vatre došli do novaca do kojih drugi nisu mogli doći pa čak i sama izvanredna uprava kao odgovorne osobe koje su vodile koncern. No o tom potom.

Ivica Todorić je ismijao odluku sutkinje kazavši da je odradila posao javnog bilježnika jer da u tako kratkom vremenu nije mogla pročitati to sve?

Vjerujem da nitko od vjerovnika nije pročitao cijelu dokumentaciju, a ne znam ni koliko ih je pročitalo osnovni tekst. Što se tiče komentara Ivice Todorića, on svim legitimnim sredstvima pokušava zaštiti svoje interese. Nerijetko se sve što je Agrokor napravio i on bez razloga proglašava krivim za sve što je nastalo, a zanemaruje da su zahvaljujući Agrokoru mnogi dobavljači i banke ostvarili zarade koje ne bi mogli ostvariti da su se išli natjecati na stranim tržištima. Nitko nije cijepljen od loših poslovnih i investicijskih odluka, ne odobravam bezuvjetno cipelarenje i omalovažavanje svega što je Agrokor s Todorićem postigao.

Što se dalje može očekivati?

Kad izađe ispod državnog kišobrana zahvaljujući kojemu nije rješavao dugove, sad se vraća na tržište, a mnogi ljudi koji su ga dobro poznavali iznutra nisu više tamo i tko god dođe u upravu, najmanje šest mjeseci će mu trebati da istinski shvati kako tamo međuodnosi funckioniraju.

Strategija novih vlasnika?

Mislim da ona realno ne postoji u ovom trenutku.

Očekujete li da će novi vlasnici zbog složenosti cijelog postupka zadržati Farbrisa Peruška i Irenu Weber?

Mislim da su oni izvanredni profesionalci bez obzira na lex Agrokor koji nisam odobravao.

Bilo bi mudro da ih zadrže?

Na neki način, ne vidim neku štetu, dapače, koliko bi bilo korisno – procijenit će vlasnici.

Koja bi dalje trebala biti uloga države?

Mislim da ona nije od onih koji bi trebali držati do Agrokorovih interesa, to je parola na koju su nasjele mase, država treba generalno biti izrazito racionalna u svojoj potrošnji, s razumnim poreznim opterećenjem i osigurati adekvatno sudstvo. Praksa pokazuje da država ne treba biti vlasnik bilo čega. Najbolje što država može učiniti za Agrokor jest da se makne što dalje od ovog procesa, rekao je Grubišić za N1.

Vrijeme i mjesto susreta još nisu utvrđeni, ali Washington i Moskva su se dogovorili da će se dva predsjednika uskoro sastati. To će više koristiti Putinu. 
Što može postići Donald Trump prilikom susreta s Vladimirom Putinom? Malo toga. Rusija se ni u kom slučaju neće povući s Krima. I dalje će podržavati pobunjenike na istoku Ukrajine, kao i Asada i iranske trupe u Siriji. Teško da će Trump promijeniti Putinovo geslo „Russia first”.

Za razliku od njega, šef Kremlja može očekivati dosta toga od rusko-američkog samita. Kada on i Trump povjerljivo pognu glave kako bi porazgovarali o smanjenju atomskog arsenala, televizijske slike će poslati poruku da se radi o razgovoru ravnopravnih političara. Time dobiva Putin, svejedno hoće li razgovori imati konkretne rezultate.

Istovremeno, Putin unosi još veći razdor u zapadni tabor. Upravo „Veliki brat” s one strane Atlantika podriva napore Velike Britanije da Rusiju izolira zbog afere Skripalj. I Ukrajinci će to doživjeti kao uvredu, ako ne i kao izdaju. Ipak bi Ukrajinci sami sebi morali priznati da je američka podrška oduvijek bila jaka na riječima, ali financijski oskudna. Putin bi možda mogao da napraviti ustupke u Ukrajini, ali samo ako bi Amerikanci odustali od otpora gradnji plinovoda Sjeverni toka 2.

U svakom slučaju, sankcije prema Rusiji ostat će na snazi i poslije samita. Kongres u Washingtonu ne može ih ukinuti preko noći. A, trenutno ne postoji ni politička volja kongresmena za tako nešto.

Čemu onda sastanak, zašto ga Trump želi? On je prije svega naumio ispuniti jedno od svojih predizbornih obećanja da će popraviti odnose s Rusijom. Osim toga, izgleda da su njegovom egu potrebne spektakularne političke inscenacije. Tu samoljubivost autokrati koriste za ostvarivanje svojih ciljeva. Sjeverna Koreja pod diktatorom Kim Jong Unom jedva da se pomakla s mjesta. A, Trump susret s njim prodaje kao povijesni uspjeh. Putin je to uočio pa će postupiti na isti način, piše DW.

SDP od svog osnutka nikad nije bio u lošijem stanju. Unutarstranački izbori koji se upravo održavaju u najvećoj oporbenoj parlamentarnoj stranci i gubitak povjerenja u vodstvo predsjednika dovelo je do izražene pobune dijela vodstva protiv predsjednika te stranke Davora Bernardića od kojeg traže odlazak.
Govorilo se kako su njegov odlazak htjeli učiniti što lakšim pa mu čak srediti i fotelju eurozastupnika, međutim Bernardić nije htio pristati na podmićivanja i ucjene, uvjeren kako ga članstvo na terenu podržava. No navodno je u SDP-u nedavno došlo do preokreta. O odlasku Bernardića više se ne govori. Svi su postali svjesni da je voda došla do grla i sukobljene strane su se dogovorile: Davor Bernardić mora otići.

Piše: Marijan Opačak

Jedini prijepor kojeg sad sukobljene strane u SDP-u pokušavaju izgladiti je taj hoće li stranka nakon odlaska Bernardića ići na unutarstranačke izbore za sva tijela ili će netko voditi stranku do izbora. Međutim, s obzirom na to da bi taj netko bio SDP-ov senator i osoba po nekima još gorih osobina od njega, Zlatko Komadina, čini se kako do dogovora neće lako doći.

Izgleda kako je vodstvo stranke, do sad lojalno Bernardiću, shvatilo kako su izgubili bitku i sada samo spašavaju vlastite pozicije. Nakon što su pisma slala i potpisala vodstva dva najveća grada u kojima je SDP na vlasti, zatim više od pola ostalih gradskih organizacija, skupa s 21 saborskim zastupnikom, izgleda kako Bernardić stvarno više nema šanse održati se na čelu SDP-a.

Ako bi Bernardić i posegnuo za drastičnim mjerama, poput one koje je nedavno u medijima predložio politički tajnik SDP-a Davorko Vidović, poput izbacivanja iz stranke, to bi bio kraj SDP-a. Naime, s prethodno spomenutim 21 saborskim zastupnikom i njih još nekolicinom koji se lome na koju će stranu otići te trojicom nezavisnih (Zdravko Ronko, Mirando Mrsić i Tomislav Žagar) SDP bi ostao na eventualno sedam saborskih zastupnika, ako i toliko. Novi vođa odbjegle ili izbačene skupine zastupnika postao bi i novi vođa saborske oporbe, a Bernardić i njegov ostatak ostataka socijaldemokrata završio bi u bespućima povijesne zbiljnosti.

S obzirom na to kako nikome nije u interesu da se Partija raspadne, sigurno je kako će doći do kompromisa oko tranzicije među sukobljenim stranama. Kako je Komadina kompromitiran podrškom Bernardiću i nedavnim odbijanjem pučista za njegovom smjenom, vjerojatnije je kako će na kraju gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel preuzeti vođenje SDP-a do nove konvencije koja će ponovno birati sva tijela Partije. Mnogi smatraju kako bi takvo rješenje za SDP bilo bi i najbolje. Tako bi obje strane na stranačkim izborima potvrdile svoj legitimitet za vođenje SDP-a.

Novi unutarstranački izbori prilika su i Zoranu Milanoviću da se vrati u političku arenu. Iako je nekoliko puta u medijima rekao kako nema namjeru vraćati se u politiku, bolji poznanici lika i djela bivšeg premijera Hrvatske i predsjednika SDP-a kažu kako on zna biti nepredvidiv i da bi se, ako prepozna kako bi novo vodstvo SDP-a krenulo nekim drugim putem od ovog sadašnjeg, mogao ponovno aktivirati. Milanoviću bi aktivacija i ulazak u neko od stranačkih tijela svakako koristilo, s obzirom na to da je uvijek imao ambicije kandidirati se za predsjednika države.

Kako Hrvatska sada ulazi u trogodišnje izborno razdoblje u kojem ćemo na izborima birati hrvatske poslanike u Europarlament, predsjednika Republike, a zatim i zastupnike u Hrvatskom saboru, vrijeme je luksuz kojeg SDP nema, donosi Direktno.hr.

Europska unija je najveća ekonomija svijeta, ako se jedinstveno tržište od oko pola milijarde potrošača gleda kao cjelina i kada se gleda ukupni BDP. Hrvatska je pristupanjem Uniji postala dio najveće ekonomske integracije, odnosno prostora slobodne trgovine.
Poznata je već u praksi dokazana teorija ekonomije obujma čime se otvara prostor za sniženje troškova i cijena. Unatoč tome što i na takvom tržištu i dalje postoji niz prepreka, činjenica jest da je ono otvorenije nego ikada i Unija aktivno radi u ovom trenutku na uklanjanju prekomjernih tržišnih regulacija. Kroz visoku razinu tržišne liberalizacije stvorene su velike mogućnosti za poduzetnike i trgovinu, prekogranična ulaganja te stvaranje europskih pa i svjetskih lanaca vrijednosti.

Poznati su i učinci liberalizacije na sniženje cijena uslijed povećanja tržišne konkurencije te za povećanje produktivnosti, investicija i inovacija. Valja pritom napomenuti kako konačni učinci liberalizacije ovise o razini deregulacije, kao i o tome koliko poslovni sektor koristi prednosti velikog tržišta. Dakle, dobar okvir je zajamčen, može se i treba unaprijediti, ali ishodi i rezultati ovise o samom tržištu. Konkurentnost je stvar niza faktora kojima upravlja i javni i privatni sektor, kao i društvo u cjelini.

Hrvatska je pristupanjem Uniji postala dio najveće ekonomske integracije. Time su stvorene velike mogućnosti za poduzetnike i trgovinu, prekogranična ulaganja i stvaranje europskih pa i svjetskih lanaca vrijednosti.

I dok se unutar Unije vode mnogobrojne rasprave o poželjnoj budućnosti Unije, uz nerijetka razilaženja u stavovima država članica, navedene koristi koje donosi jedinstveno tržište predstavljaju temelj oko kojega se sve države članice slažu, barem u velikoj mjeri. Oni koji su za manje EU administracije i političke integracije vide prednost u slobodnom tržištu. Oni koji vide priliku za više ovlasti i regulacije od strane EU administracije opet vide značajne prednosti jedinstvenog tržišta. Ono je temelj, a na temeljna načela se Europa i treba fokusirati.

Dobili smo Ugovor o funkcioniranju Europske unije koji našoj zemlji daje priliku za razvoj tržišne ekonomije i kvalitetnih institucija, počevši od četiri tržišne slobode. Otvaranje tržišta je automatski utjecalo (prema metodologiji) na povećanje ekonomske slobode.

Odgođeni hrvatski izlazak iz ekonomske (statističke) recesije, odmah nakon pristupanja Uniji, bio je prilika za stvaranje novog modela ekonomskog rasta. Dok su nekad visoke stope rasta od oko pet posto (2003. i 2007.) bile generirane velikim infrastrukturnim i javnim ulaganjima, rastom državne potrošnje i zaduživanjem stanovništva za osobnu potrošnju, Hrvatskoj se otvorila prilika za veći izvozni nastup na europskom tržištu. Naravno da početne visoke stope nisu zajamčene, ali otvaranje tržište je otvorilo više dugoročnih trgovinskih prilika hrvatskim izvoznicima.

U institucionalnom segmentu je stvoren okvir za slobodno unutarnje tržište roba, usluga, kapitala i rada uz sustav tržišne konkurencije. Hrvatska je ušla u proces Europskog semestra unutar kojega svoju ekonomsku politiku usklađuje s ciljevima strategije EU2020 i kroz godišnje preglede rasta. Tako se svake godine kroz nacionalni program reformi stvaraju podloge za javne politike koje trebaju pridonositi nužnih strukturnim prilagodbama.

Zahvaljujući navedenom procesu Hrvatska je uspjela provesti fiskalnu konsolidaciju kojom je započet trend smanjivanja udjela javnog duga u BDP-u (78 posto krajem 2017.), a proračun je nakon deficita (preko tri posto BDP-a) već u suficitu (okvirno jedan posto BDP-a 2017.). Time je otvoren jedini održivi prostor za daljnja porezna rasterećenja, nakon što su već provedena rasterećenja (o kojima se već raspravlja) tijekom 2017. i 2018. oslobodila poreznim obveznicima vrijednost novca od oko jedan posto BDP-a.

Također, Hrvatska je u okviru Europskog semestra počela sudjelovati u zajedničkom europskom okviru za poticanje boljih propisa za poslovanje poduzetnika i poticanje tržišne konkurencije. Kroz regulatornu reformu je već provedeno preko 400 mjera olakšanja poslovanja poduzetnika koja se odnose na razna administrativna rasterećenja, liberalizaciju tržišta usluga i druge prilagodbe niza propisa koje se nastavljaju.

Dok fiskalna i regulatorna politika, unatoč svim svojim preostalim velikim izazovima, pokazuju pozitivnu (i barem umjerenu) dinamiku, koja već pozitivno utječe na blago povećanje ekonomske slobode, važno će biti potaknuti dugo odgađane reformske procese vezane uz javnu upravu, mirovine, zdravstvo i druge segmente. Upravo o tim područjima također ovisi potencijal poreznih rasterećenja rada i drugih mogućih pozitivnih učinaka na ekonomski rast.

Važno je istaknuti kako Hrvatska već provodi stabilnu monetarnu politiku koja osigurava nisku inflaciju i stabilnost cijena. To je važan segment postizanja ekonomske slobode, a neovisnost monetarne politike je s navedenim postignućima važan uvjet pristupanja Eurozoni.

Standardi javnog upravljanja su se u mnogim područjima primjene EU zakonodavstva uskladili sa zajedničkim pravilima i praksama. S druge strane, može se otvoreno raspravljati o činjenici da je prilagodba EU propisima donijela i određene regulatorne troškove, opravdane i neopravdane. Činjenica jest da Unija kroz program za regulatorni fitness (REFIT) već provodi smanjenja zajedničke regulacije i da Hrvatska sudjeluje u tom prioritetnom procesu za Uniju.

Svi navedeni procesi prilagodbe su započeti kroz novi institucionalni okvir koji se treba nastaviti jačati i poboljšavati u okviru reforme javne uprave koja je ključna karika jačanja konkurentnosti.

Europska unija je donijela nove prilike, ali članstvo nije automatsko jamstvo da će se sve prilagodbe provoditi dovoljno jakom dinamikom. Kroz Nacionalni program reformi 2018. je ta dinamika povećana, u odnosu na mnoga odgađanja proteklih godina. Dinamika nužnih promjena može biti potaknuta zbog EU, ali u konačnici ovisi o svakoj državi članici, a tako i o konkretnim odlukama koje su već donijete ili tek trebaju biti donijete u našoj zemlji.

Rezultati raznih globalnih ljestvica govore u prilog tome koliko je važno da svaka država radi na sebi kako bi dugoročno mogla isporučiti bolje rezultate. Metodologije su vrlo složene, zahtijevaju preciznu (nepopulističku) analitiku i gledanje šire policy slike, a rezultati se mogu vidjeti samo na dugi rok. Nema lakih lijekova i prečaca koji bi u nekom trenutku nešto značajno isporučili. Trenutni rezultati nisu novost od prije godinu, dvije, već su posljedica duboko ukorijenjenih strukturnih i kulturnih prepreka, počevši od javnog sektora, sve do pitanja konkurentnosti (barem dijela) privatnog sektora i građanske zrelosti cijelog društva.

Početna postaja na tom put ekonomskog napretka više nije Slovačka ili Litva, kao što je bila prije nekoliko godina. Hrvatska sada treba ambiciozno sustizati Rumunjsku, dok Bugarska ide brže napreduje iako nema veliku turističku rentu.

Dok smo se po kvaliteti automobila, nekretnina, kafića, odjeće i obuće već 1990-tih mogli uspoređivati sa Zapadnom Europom, taj izvanjski materijalistički sjaj je bio tek privremeni osjećaj utjehe dobrog kapitalističkog standarda života za jednu postkomunističku zemlju. Zato nam sada ostaje izazov stvaranje društva znanja koje prepoznaje važnost i nematerijalne imovine i cijeni svaki talent kako bi se uložio u pozitivne razvojne procese. Sada shvaćamo da je odljev “mozgova” posljedica odnosa šire društvene klime prema onim pojedincima koji imaju vrijedna znanja i talente koje netko drugi u svojstvu stranca (jako lako) prepoznaje. Zato nam je sloboda kretanja radnika prilika da shvatimo koliko je važno prepoznati i cijeniti svaki talent ovdje u našoj zemlji.

Sloboda kretanja radnika je otvorila prilike za zapošljavanje u drugim državama članicama. Valja znati da su primjerice Poljska, Litva, Rumunjska i druge nove države članice EU imale vrlo velika iseljavanja, unatoč tome što su postigle vrlo visoke stope rasta, uglavnom uslijed snažnih liberalizacijskih reformi koje su Hrvatskoj uvelike izostajale.

Normalno je da na svakom velikom tržištu postoji mobilnost radne snage. To je i smisao tržišta, a živimo u sustavu koji ipak poštuje individualne slobode pa se posesivnim i populističkim metodama teško može nekoga zadržati zato što bi tako odgovaralo kolektivnim interesima.

Kako su reforme ionako samo tehnička sredstva za veći prosperitet, koji dolazi tek naknadno, čak i da se nisu sustavno odgađale i da je rast standarda života bio značajniji, ne bi bilo značajnog utjecaja na sprječavanje masovnog iseljavanja.

Normalno je da na svakom velikom tržištu postoji mobilnost radne snage. To je i smisao tržišta, a živimo u sustavu koji ipak poštuje individualne slobode pa se posesivnim i populističkim metodama teško može nekoga zadržati zato što bi tako odgovaralo kolektivnim interesima. Mnogo ljudi je iz bogate i velike Kalifornije odlazilo u Teksas, mnogi Europljani se sele iz jedne u drugu državu članicu, u Ameriku, Kanadu i tako dalje te obratno. Migracije su normalna stvar za sva otvorena društva koja cijene slobodno tržište.

Ideja Unije je (bila) upravo potaknuti veću protočnost roba, usluga, kapitala i radnika na (sada i našem) zajedničkom tržištu. Veći rast bi eventualno mogao tek zanemarivo utjecati na smanjenje iseljavanja. Bitno je stoga iskoristiti prilike za otvaranje tržišta kako bi Hrvatska dugoročno postala atraktivna destinacija za talente jer upravo u tom području imamo najveći deficit konkurentnosti. To je kompleksan proces koji zahtijeva niz preciznih promjena u svim područjima, od institucionalnog okvira, preko tržišta rada, sve do šire društvene klime odnosno kulture odnosa među ljudima.

To se ni uz najbolju volju ne može promijeniti iz trenutnog očaja, uslijed porasta populizma, već samo uz ozbiljan pristup fundamentalnoj promjeni niza segmenata hrvatskog društva. Mnogima je bitno da se članstvo u Uniji iskoristi za što veći ekonomski rast. Znamo da rast prije svega ovisi o izravnom stranim ulaganjima (FDI) koja su, pogotovo u proizvodnim procesima i uslugama visoke dodane vrijednosti, izostala u odnosu na zemlje koje su nas prestigle. Članstvo u Uniji i integracija kroz jedinstveno tržište otvara više dugoročno FDI prilika (nego da smo ostali izvan Unije), zajedno sa započetim procesima prilagodbe fiskalnog i regulatornog okvira. Pritom je važno gledati šire na ulaganja jer svaka konkurencija na tržištu, pa i u okviru malog poduzetništva, predstavlja vrijedno ulaganje, odnosno priliku za posao i inovacije.

Javna ulaganja kroz EU fondove donose dodatne koristi za poticanje razvoja koji predvode ulaganja privatnog sektora. Mnogo je već poticaja poduzetnicima i cjelokupnom gospodarskom razvoju usmjereno i realizirano kroz EU programe, dok izazov ostaje povećanje iskoristivosti, što ovisi i o jačanju administrativnih kapaciteta.

U svakom slučaju, članstvo košta i barem toliko bi bilo dobro vratiti kroz korištenje EU fondova koji mogu pridonijeti razvoju infrastrukture, poljoprivrede, poduzetničke infrastrukture, digitalnih rješenja, poticanju zapošljavanja, istraživačkih projekata i inovacija itd.

Češka, Poljska i baltičke zemlje su povećavale svoj prosperitet i prije pristupanja Uniji i to zato što su provodile sustavne i duboke liberalizacijske procese. Zato su nakon pristupanja Uniji sve pozitivne pomake dodatno poboljšale i iskoristile učinke tržišne liberalizacije, većeg priljeva stranih investicija, EU fondova…

Predviđanje nekakve katastrofe za takav scenarij nije dobro. Premda je članstvo u Uniji donijelo mnogo koristi, Hrvatska je niz pozitivnih odluka ipak trebala donijeti sama zbog spremnosti na određene prilagodbe. Politička i institucionalna struktura je još prije više od deset godina donijela važan nacionalni konsenzus o važnosti pristupanja u EU (kao i NATO) i time otvorila mnoga vrata (koja je možda teško na prvi pogled prepoznati).

Hrvatska bi i u drugačijem scenariju i bez članstva u Uniji hipotetski mogla donositi dobre odluke koje bi utjecale na prosperitet, ali bez okvira koji je otvorio daleko više prilika u tom smjeru. Uostalom, Češka, Poljska i baltičke zemlje su povećavale svoj prosperitet i prije pristupanja Uniji i to zato što su provodile sustavne i duboke liberalizacijske procese. Zato su nakon pristupanja Uniji sve pozitivne pomake dodatno poboljšale i iskoristile učinke tržišne liberalizacije, većeg priljeva stranih investicija, EU fondova i druge koristi, uključujući geopolitičku stabilnost.

EU i NATO su jamstvo sigurnosti za zemlje Nove Europe, a sigurnost je jamstvo slobode i poštivanja temeljnih vrijednosti liberalne demokracije. Niti jedna od tih zemalja nema namjeru napustiti Uniju (dok UK treba gledati kroz specifične okolnosti).

Relativno veliki izostanak liberalizacijskih procesa u Hrvatskoj ne bi realno pronašao svoj “lijek” u pristupanju Uniji, bez da Hrvatska u takvom okviru, a dijelom već i u pretpristupnom procesu, nije odlučila provesti određene prilagodbe.

Pripadnost Hrvatske najvećoj ekonomskoj integraciji je otvorila daleko veću priliku i veći poticaj da se zasad i uglavnom umjereniji pomaci dogode. Daljnji ambiciozniji pomaci će opet ovisiti prije svega o nama, kao i o praktičnoj kvaliteti demokracije unutar koje građani kolektivno daju pristanak na određene policy odluke. Unija će nam nastaviti pružati dobar okvir koji dijelimo s nizom vrlo konkurentnih i slobodnih zemalja. Dovoljno je navesti činjenicu da se u TOP 30 zemalja prema ekonomskoj slobodi 40 posto odnosi na države članice EU. Ta ista demokracija, ako se sloboda olako prihvati bez građanskih standarda kvalitete, može nas lako odvesti do populizma, ako već nije. Odjednom se počne masovno vjerovati “jednostavnim” i direktnim rješenjima koja bi trebala biti “lijek” od nekakvih “elita” i “establishmenta” koji su nas navodno odveli u trenutno stanje opće apatije. Lako je širiti generalizirani pesimizam kojemu je kriv uvijek netko drugi, bilo domaći ili pogotovo izvana. Zato se uzroci problema obično utjeruju kroz teorije zavjere (koje su popularne među populistima). Stoga građansko obrazovanje treba imati što veću ulogu.

Činjenica jest da je Hrvatska trenutno druga najsiromašnija država članica Unije, a da rezultati niza globalnih ljestvica pokazuju kako smo među zadnjima u Uniji. Činjenica jest da je Hrvatska trenutno druga najsiromašnija država članica Unije. Ako smo već svjesni trenutnog stanja, možemo biti sigurni da bi nas populizam odveo u krivom smjeru.

Dok se ambiciozniji procesi prilagodbi trebaju pokrenuti, a neki su već pokrenuti u određenoj mjeri, važno je takve procese, kao i koristi Hrvatske od Unije, objektivno procjenjivati i mjeriti kroz niz pluseva i minusa. To je najbolji mehanizam prevencije generaliziranog pesimizma i paušalnih zaključaka.

Ako smo već svjesni trenutnog stanja, možemo biti sigurni da bi nas populizam odveo u krivom smjeru. Ako nam određeni pomaci nisu dovoljno ambiciozni, dobro je da svi ulažemo trud u razvoj konkretnih i mjerljivih rješenja za prosperitet naše zemlje kroz prelazak u petu brzinu, dok bi nas anti-EU/NATO populizam sigurno unazadio.

Zadnje što Hrvatskoj treba je oslanjanje na populizam koji otvoreno zagovara napuštanje članstva u EU i NATO-u. Nema tu poveznice s UK ili Švicarskom jer sve takve primjere treba jako dobro razumjeti, s mnogo uložene racionalnosti i preciznosti.

Hrvatska je mnogo toga postigla kroz euroatlantske integracije, a objašnjavanje tih postignuća bi trebala biti jedna od korisnih zadaća mnogobrojnih politologa. To je okvir koji Hrvatskoj može pomoći da poveća svoj prosperitet, razinu slobode i sigurnosti, a ujedno da pomogne zemljama regije i Istočnog partnerstva (od Ukrajine do Gruzije) u pristupanju vrijednosno i institucionalno najboljoj integraciji na svijetu.

Pet godina članstva u EU je tek početak prilike za veći prosperitet. Ovo srednjoročno razdoblje je tek jedan dobar uvod u pozitivne promjene koje ovise o nama. Unija nam daje kvalitetne prilike i okvir za napredak koji ovisi o nama. Pomaci se mogu vidjeti samo na dugi rok, bez populizma, uz mnogo rada na sebi. Svatko u tom procesu neka krene od sebe i tako pruži svoj kreativan doprinos ovoj zemlji odnosno cijeloj Uniji.

Izvor: https://prviplan.hr/analize-i-komentari/pet-godina-u-eu-hrvatska-dobila-priliku-za-veci-prosperitet/

* Autor je politolog i vodi think tank Centar za javne politike i ekonomske analize. Piše u osobno ime. Stavovi izneseni u analizama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije prviplan.hr

Od 1. srpnja 2013. kada se Hrvatska kao 28. članica EU i formalno pridružila europskoj obitelji prošlo je pet godina, većina hrvatskih političara i političkih stranaka drži kako je u tom razdoblju Hrvatska profitirala, no ima i onih koji misle suprotno pa tako iz Živog Zida koji tvrdi kako razloga za slavlje nemamo jer smo tijekom proteklih pet godina nazadovali.
HDZ-ov saborski zastupnik i predsjednik Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač ističe kako je Hrvatska profitirala te dodaje kako trebamo biti ponosni jer smo u EU ušli sami, a ne kao dio tzv. zapadnobalkanskog paketa.

„S jedne strane, ostvarenje slobode, demokracije i neovisnosti, a s druge, ulazak u Europsku uniju, za Hrvatsku bile su dvije strane iste medalje o čemu svjedoči pristupni govor predsjednika Tuđmana 30. svibnja 1990. u Hrvatskom saboru. Postigli smo i jedno i drugo, unatoč vrlo teškim i složenim okolnostima, jer smo unutar svoje političke zajednice uspjeli uspostaviti potrebni konsenzus” kazao je Kovač za Hinu.

Kovač: Doprinos svih hrvatskih vlada

Kovač također ističe i kako su na tome radile sve hrvatske vlade. “Smijemo biti ponosni na to da smo, na neki način u zadnji čas, ušli u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine. Ušli smo sami, nasuprot nekim težnjama da budemo dio tzv. zapadnobalkanskog paketa.

Pet godina nakon našega priključenja europskoj obitelji možemo ustvrditi da je Hrvatska politička profitirala. Suodlučujemo o sudbini najvećeg dijela europskoga kontinenta”, ističe Kovač.

Dodaje i kako je sada na nama da i ekonomski profitiramo od članstva u europskoj obitelji. „Imamo šansu Hrvatsku pretvoriti u dugoročno konkurentno i kreativno društvo. Alate za to imamo, sredstva Europske unije su nam na raspolaganju”, naglašava taj HDZ-ovac podsjećajući na izgradnju Pelješkog mosta u najvećoj mjeri sredstvima EU, pristupanje schengenskom prostoru.

EU, će, uvjeren je, opstati. „Krize su svojstvene njezinom postojanju, to pokazuje povijest europske integracije. Dosad je uspjelo sve krize prebroditi. Tako će na kraju biti i s migrantskom krizom koja iziskuje zajedničko europsko rješenje”, kaže Kovač. Dodaje međutim da će se EU morati promijeniti i naći rješenja za nove globalne izazove te nastaviti uvažavati nacionalne specifičnosti i biti bliska građanima. „Na kraju krajeva, zemlje članice, znači i Hrvatska, su gospodarice ugovora, one odlučuje o tomu kakva će biti Europska unija, hoće li primjerice na planu obrane i vanjske i sigurnosne politiku postati svjetski igrač – ili neće”, zaključuje Miro Kovač.

Picula: Mala cijena za održavanje zajedničkog prostora mira i sigurnosti

SDP-ov europarlamentarac Tonino Picula ističe kako se mnogi danas, 61 godinu nakon Rimskih sporazuma, pitaju o povijesnoj opravdanosti europskog projekta kao i njegovoj perspektivi. “Precizni analitičari su izračunali kako cijena održavanja europskog projekta, svakog od 510 milijuna Europljana, dnevno košta samo jednu šalicu kave. Slažem se s onima koji tvrde da je to doista mala cijena za održavanje zajedničkog prostora mira i sigurnosti, prostora zajedničkog tržišta, mogućnosti života i rada u globalno nevelikom, ali bogatom europskom prostoru”, kazao je Picula.

Dodaje međutim kako je EU danas u ozbiljnoj krizi koju obilježava ne samo skori odlazak Ujedinjenog kraljevstva iz Unije “i, nakon mnogih proširenja, prvo smanjenje EU, migrantski pritisak na njene vanjske i unutarnje granice ili teško postizanje dogovora o budućnosti EU”.

Danas se, ističe, države članice tvrdo sučeljavaju i o temeljnim vrijednostima na kojima EU počiva, “do te mjere da se čak razmatra i aktivacija članka 7. Ugovora o EU protiv jedne od članica, Poljske, zbog, kako je utvrdila Komisija, jasnog rizika od ozbiljnog kršenja vladavine prava”.

“Osim toga, kohezijska politika je politika europske solidarnosti i jedna od crta obrane vjerodostojnosti EU. Za Hrvatsku je ključno da u privlačenju europskih sredstava u idućih pet godina bude daleko uspješnija i prevlada početno nesnalaženje. Moramo iskoristi fondove kako bi uklonili unutarnje disparitete, ali i svim građanima Hrvatske omogućili da osjete neposrednu korist od članstva u Uniji”, kazao je Picula.

Za Hrvatsku budućnost u EU važno je, kaže, još nekoliko pitanja. “Jedno od njih je pitanje daljnjeg proširenja Unije na naše susjedstvo. Drugo, tu je pitanje i daljnje integracije RH u europski projekt – prvenstveno mislim na priključenje Schengenu, a onda i uvođenje eura kao zajedničke valute. I treće, RH treba i može biti aktivnom sudionicom i sukreatoricom odgovora na ključno pitanje budućnosti: želi li EU postati sve labavija zajednica država ili se želi postupno integrirati u zajedničku državu”, kazao je.

Naše predsjedanje Unijom u prvoj polovici 2020. daje nam, ističe, prigodu da se predstavimo kao zrela i odgovorna članica sposobna ostvariti nacionalne interese i prioritete, ne zanemarujući interese i prioritete zajednice od koje, na kraju dana, profitiramo svi zajedno, kao države, društva, gospodarstva, ali i kao pojedinci.

Petrov: Nismo iskoristili pogodnosti koje članstvo nudi

Čelnik Mosta Božo Petrov zamjera vladajućim elitama jer im, kaže, ulazak u EU nije poslužio kao odskočna daska za nužne reforme.

“Ulazak Hrvatske u EU-a 2013. dočekali smo, nakon niza godina teških pregovora, kao otrežnjenje. Društvo država kojemu smo se pridružili pokazalo nam je svu realnost hrvatskog položaja. Nažalost, vladajućim elitama ulazak u EU nije poslužio kao odskočna daska za nužne reforme. Upravo suprotno, čini se kako su jedva dočekali da se započeti i planirani reformski procesi zaustave. I to nas je danas dovelo tu gdje jesmo, na dno ljestvice europskih zemalja. Pritom se EU sve više koristi kao izlika za nečinjenje, a vladajući, lijevi i desni, koriste se EU-om kao strašilom za javnost”, poručuje Božo Petrov.

Peta obljetnica ulaska u EU, ističe, dobra je prilika da se pogledamo u zrcalo i jasno odredimo naše ciljeve unutar EU kao i moguće koristi od članstva u toj zajednici država.

“Izgubili smo viziju i cilj i naše članstvo u EU treba jednostavno iznova otkriti. Moramo jasno reci da nismo iskoristili pogodnosti koje članstvo nudi, da se nismo svrstali uz bok zemljama koje teže boljem, koje su spremne na važne reforme i želju za prosperitetom. I dalje smo ostali začahureni u našem malom svijetu, gdje su moguće i usporedbe s afričkim, a ne europskim zemljama”, zaključije čelnik Mosta Petrov.

Vrdoljak: EU je izbor Hrvatske i ona je dobra za Hrvatsku njezine građane

“Čvrsto vjerujem da Hrvatska pripada Europi, ne samo zemljopisno, nego što je puno važnije – civilizacijski. Dosegnuti demokratski standardi i kontinuirana težnja miru, suradnji i gospodarskom razvoju, sve one vrijednosti na kojima je izgrađena Europska unija, su i naša misija i naš cilj. Bez obzira na neke stranke koje proklamiraju populizam opasnih namjera i antieuropske politike treba glasno reći – EU je izbor Hrvatske i EU je dobra za Hrvatsku i njezine građane. Sve alternative su opasne”, poručio je čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak.

Za ilustraciju, navodi, Ministarstvo znanosti i obrazovanja u proteklih godinu dana povuklo je više od 2 milijarde kuna za znanost i obrazovanje i stvorilo pretpostavke za još 1 milijardu kuna koja će se iskoristiti za ulaganje u strukovno obrazovanje u Hrvatskoj.

“Hrvatska je voljom svojih građana godinama gradila put prema EU i time postupno postajala boljim mjestom za život, pa ja osobno i HNS kao stranka, čvrsto vjerujemo da je to i dalje najbolje okruženje za daljnji razvoj moderne Hrvatske.

Politika HNS i politika ove Vlade je europska i HNS u okviru koalicije radi i inzistira insistira na što većem povlačenju sredstava iz EU – na nama je da pripremimo projekte i bolje iskoristimo novac koji nam je sada na raspolaganju”, zaključuje Vrdoljak.

Sinčić: Hrvatska nema razloga za slavlje, nestaje pred našim očima

Čelnik Živog Zida Ivan Vilibor Sinčić uvjeren je pak, kako Hrvatska uopće nema razloga za slavlje.

“Hrvatska nema razloga za slavlje povodom 5. obljetnice ulaska u EU jer smo u gotovo svakom smislu ili nazadovali ili smo u sličnom položaju od toga vremena, odnosno od vremena u kojem smo radili pripreme za ulazak u EU”, kaže Sinčić.

Od ulaska u EU do danas imamo, ističe, 23.000 OPG-ova manje, desetkovana je poljoprivredna proizvodnja, a uvoz hrane upravo iz EU bilježi nove rekorde dok su hrvatski ruralni prostori sve prazniji, a perspektive nema.

„Hrvatska se održava na razini na kojoj jest isključivo zahvaljujući turizmu, a to nema mnogo veze s EU jer je turizam cvao u Hrvatskoj davno prije EU, a slično bi se razvijao i da smo ostali suverena država izvan EU. Da nema turizma, cijela Hrvatska bi se praznila brzinama mnogo većima nego se sada prazni Slavonija”, uvjeren je ćelnik Živog Zida.

Ideja EU je, tvrdi, eksploatacija zemalja periferije od strane razvijenih zemalja u centru Europe. „Tako je i Hrvatska stavljena u položaj gdje naš prostor, izvori i dobra postaju kapital u tuđim rukama. EU je unija bankara i birokrata, a ne naroda i kultura”, drži Sinčić.

Pita se i kako stanovnik razvijene zemlje EU i Hrvatske može biti u ravnopravnom položaju. „Razvijene zemlje poput Austrije daju mnogo manje kamate na kredite, kvalitetnije subvencije, jasnu poljoprivrednu politiku, mnogo je manje korupcije, ima mnogo veću plaću, više kapitala, ima i efekt ekonomije obujma, jače je strukovno udruživanje, imaju višestruko više iskustva jer stoljećima rade u tržišnom modelu”, kaže.

Kada se, kaže, tome suoči korumpirana, zaostala, siromašna i neorganizirana Hrvatska, to unaprijed izgubljena tržišna bitka i mi u EU možemo biti samo plijen i sluga, a ne ravnopravni partner.

„Hrvatska nije mogla konkurirati razvijenim zemljama EU i domaćim političarima toga vremena to je bilo jasno, ali su unatoč tome govorili o nekakvom bratstvu, jednakim prilikama i otvorenom tržištu od 500 milijuna ljudi. Takve mantre ponavljaju i danas, a Hrvatska nestaje pred našim očima”, uvjeren je čelnik Živog Zida Ivan Vilibor Sinčić.

Nacionalizam i desničarska orijentacija mnogih europskih vlada vuku korijene još iz 80-ih godina, kada je Kina pokazala da može postojati i kapitalizam bez liberalne demokracije, objašnjava Norbert Mappes-Niediek.
Slovenija ja mala i nepoznata, pa se niko nije ni čudio kada su vodeći europski mediji dan nakon tamošnjih parlamentarnih izbora desničarskog populistu Janeza Janšu proglasili „uvjerljivim pobjednikom”. Pritom njegova stranka, usprkost trendu udesno na izborima u Europi, nije uspjela postići ni svoj rezultat iz 2011. Ali, je li uopće moguće da baš biračko tijelo te, kako god se uzme, istočne države do dva milijuna stanovnika, teško pogođene ekonomskom i izbjegličkom krizom, odoli dražima „neliberalne demokracije”? Jako teško, mislili su u redakcijama. A tamo gdje se baš ne barata
pojmovima, tu se usadi predrasuda.

Ima li Europa istočni problem?

Doduše, žestoka oluja koja je pogodila europske demokracije zaista dolazi s Istoka – i to dalekog. Još od 80-ih godina, Kina je u privrednom bumu opovrgla široko rasprostranjenu pretpostavku da su demokracija i tržišna privreda dvije strane jedne medalje i da jedno bez drugo na duži rok – ne može. A na prijelazu stoljeća, ubrzo nakon stupanja na dužnost Vladimira Putina u Moskvi, model „kapitalizam bez liberalne demokracije” je prekoračio Amur. A s pobjedom Viktora Orbana 2010. taj obrazac je ušao u EU.

No, nevidljive europske granice između Istoka i Zapada, riječice kao što su Soča, Taja ili Nisa, ne mogu posluže kao politički vremenski štit. U Italiji i Austriji su prijatelji mađarskog premijera viktora Orbana već na ključnim pozicijama. U Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, desničarske stranke Orbanovog tipa mogu računati s potencijalom od 15 do 30 posto. Njemačka sa svojom AfD nije daleko od toga, a i u konzervativnim narodnim strankama novodesničarske snage utiru sebi put. Stanje je još nestabilno. Ali, ponešto ukazuje na to da se tamni oblaci skupljaju upravo tamo gdje su to činili pred posljednju veliku nepogodu u Europi. U Italiji, na primjer, u Austriji, u Njemačkoj, ali ne u Francuskoj i ne u Sloveniji.

Nacionalistička i autoritarna raspoloženja su preplavila kontinent. Ona ne samo što su nejednakog intenziteta, nego svatko ima i neka svoja obilježja. Zapadni desničari se bune zbog „shithole countries”, iz kojih se doseljavaju njihovi novi građani, a istočni desničari lebde u svojoj nacionalnoj traumi u kojoj su uvek prikraćeni i nikada nisu bili priznati kako treba. Zapadni desničari preziru institucije i oduševljavaju se, prividno liberalno, Facebook-demokracijom, u kojoj svatko u prolazu može ostaviti svoj „like” i time razveseliti svoje političare. Istočni desničari žele da im se vrate pravo, red i čistoća, s pedantno odvojenim nacionalnim državama, obaveznim pasošima i graničnim rampama. Sada vlastodršci umjesto srpa i čekića mogu nositi nove simbole na reveru. Naravno da se predodžbe Istoka i Zapada, ali i države A i države B – ne slažu. Ali, se ne moraju slagati. Svatko se povlači u svoju nacionalnu pećinu.

A kako izgleda pećina nekog drugog – to svima može biti svejedno. Podjela na Istok i Zapad ne doprinosi mnogo objašnjenju svjetskog fenomena. Ali ga jača. Novim desničarima su suprotnosti svih vrsta dobrodošle: Istok-Zapad, Sjever-Jug, bogati-siromašni, nacija protiv nacije. Ako su mir u Europskoj uniji najteže ometale Višegradske države, sada bi njihovu ometajuću funkciju mogla preuzeti novodesničarski savez pod talijanskim vodstvom – ili grupa škrtih zemalja koje kada je riječ o neto-uplatama smanjuju strukturne fondove i od EU-a žele stvoriti arenu za konkurentske momčadi. Na kraju će se EU slomiti onako kako su se slomili i savezi desnoradikalnih stranaka. Ono što ih ujedinjuje je istodobno i ono što ih razdvaja: Ubuduće bi trebalo sklapati samo još bilateralne „dealove” – u korist jačeg.

Dokle god jedna zemlja, iz kog god razloga to činila, može sebe zamisliti kao jaču od Unije, uništitelji imaju argument. Apeli Istoku da se urazumi, jer kao neto-primalac toliko profitira od Unije, ostaju bespomoćni. Nema argumenta koji se ne može izokrenuti: sa Istoka na Zapad zapravo teče više novca nego obrnuto; nigdje udio plaća u društvenom proizvodu nije tako mali kao u produktivnoj Češkoj, piše DW.

Ili pogledajmo odnos prema terminu „solidarnost” u izbjegličkoj krizi: moćni Berlin je počeo tražiti solidarnost tek kada je Europa ostavila Grčku i Italiju na cjedilu. U fatalnoj igri neće moći sudjelovati sasvim male nacije, jer bi one u slučaju raspada Unije spadale u gubitnike: zemlje poput Luksemburga, koji nije bez razloga dao toliko istaknutih europskih političara, Estonije, Latvije, Litve, Malte i Slovenije. U zemljama od kojih sve ovisi, na pobjedu razuma će se još morati pričekati.

Vrlo ugledni blog ZeroHedge objavio je početkom ovog tjedna intrigantnu analizu o presušivanju dolarskih izvora financiranja te su najavili ozbiljne globalne probleme, poglavito na tzv. tržištima u nastajanju.
Problem ‘dedolarizacije’ novog financiranja povezali su sa zaokretom u politici američkih Federalnih rezervi koje s iz dugogodišnjeg neortodoksnog programa Quantitative Easinga (monetarnog popuštanja) moraju okrenuti zavrtanju monetarnih slavina jer je, između ostalog, došlo do dramatičnog napuhivanja bilance Fed-a. Međutim, već vrlo malo zavrtanje te slavine poprilično je uzbudilo tržišta koja su navikla da ih još od velike financijske krize Federalne rezerve obilato ‘podmazuju’ viškom dolarske likvidnosti.

Prve ozbiljnije probleme počeli su osjećati u refinanciranju Argentina i Turska, a ZeroHedge je prenio zaključke FT-a i JPM-a o tome da će te nacije zbog toga ući u dramatične probleme s refinanciranjem.

Zbog činjenice da Fed mora ispuhati svoju bilancu u situaciji dok američki Treasury drastično povećava iznose novih izdanja tj. zaduživanje kako bi financirao rupu nastalu Trumpovim rezanjem poreza, već se vidi, piše ZeroHedge, da su cijenu počele plaćati i zemlje poput Indonezije, Malezije, Brazila, Indije… Čak su i visoki dužnosnici indijskih monetarnih vlasti počeli upozoravati kako bi kombinacija aktivnosti FED-a i Treasuryja, koje izazivaju presušivanje dolarskih izvora financiranja, mogle izazvati novu krizu tržišta u nastajanju.

ZeroHedge ide vrlo odlučno sa zaključkom da je pad dolarske likvidnosti sigurni put u novu duboku krizu na tržištu obveznica u dolarima.

Drugim riječima, nakon niza godina Quantitative Easinga ulazimo u razdoblje Quantitative Tighteninga u kojem će se bilanca Fed-a smanjivati mjesečno za 50 milijardi dolara, dok će američki Treasury na tržištu morati pronaći 1,2 bilijuna u 2018. i 2019. godini kako bi financirali deficit od 804 odnosno 981 milijardi dolara u 2018. odnosno 2019. godini.

U svijetu u kojem dolar evaporizira i raste cijena zaduživanje, pitanje je vremena što će se točno dogoditi s hrvatskom cijenom zaduživanja. Ne treba biti filozof da bi zaključili kako bi posljedice mogle biti dramatične, piše Novac.hr.

Ugledni libertarijanski filozof Robert Nozick jednom je prilikom usporedio plaćanje poreza s dankom koji su kmetovi plaćali u feudalnom društvenom uređenju, zapravo s prisilnim radom neslobodnih ljudi za svoga suverena.
Iako bi ostrašćeni pripadnik tribaliziranog hrvatskog neoplemena mogao inzistirati na ovoj, u osnovi točnoj tezi, ipak živimo u drugačijoj stvarnosti u kojoj države postoje kako bi pružale neke usluge građaninu, poreznom obvezniku. Cijena takve usluge, prema klasično liberalnim pametnim glavama, poput Johna Lockea, izražena je u porezima.

Piše: Ivan Brodić 

Svoja prava država je u nas vrlo ozbiljno shvatila, pa je ministar financija Zdravko Marić, u nekoliko navrata od kada je u toj funkciji, izjavio kako rashodovnu stranu proračuna treba brižljivo čuvati. Tragedija je u tome što je to možda najbolji ministar kojega smo imali. No, neka se čitatelj ne veseli, uravnoteženje proračuna, rast od 3 posto BDP-a, primarni suficit i reprogram dugova ne znači ništa drugo nego li to da će se naše praunuke zaduživati po nižoj kamatnoj stopi. Samo što će to činiti danas, prije njihova rođenja.

Jezik izbora, u Hrvatskoj na proračunu živi velik broj birača, što zaposlenih u javnoj upravi, što korisnika proračuna po raznim osnovama, a kako je Hrvata sve manje, što zbog iseljavanja, što zbog bijele kuge, izborna je računica jasna. Nemoguće je dobiti izbore, a da se ne čuva, i planski povećava, rashodovna strana proračuna. Nitko od političara nije imun na ovu formulu, pa nisu niti oni koje raja naivno naziva antisistemcima. Oni taj bazen žele povećati kako bi država postala svemoćna, no to je ipak druga tema.

Zbog izborne računice, vjerojatno tako skoro nećemo prestati biti brutalno oporezovana zemlja, kako je na blogu Eclectica nekoliko puta napisao Nenad Bakić. To da to nije ponovno neka neoliberalna histerija, ovih je dana dokazala analiza portala Prvi.hr koja je pokazala kako je u Hrvatskoj rad u realnom sektoru najoporezovaniji u Europi. Prepoznala je to čak i visoko birokratizirana institucija poput Europske središnje banke, koja u svojoj analizi poručuje kako Hrvatska u pogledu reformske konvergencije zaostaje za cijelim nizom europskih zemalja osim Bugarske.

To što nam liberalna ekonomska teorija i udruga poslodavaca poručuju kako stenju pod bremenom proračunskih rashoda i to što kažu kako bi se proračun dinamičnije i više punio kada bi im se fiskalno olakšalo poslovanje, to gore po njih. Jer, po prirodi je hrvatske ne tranzicijske stvarnosti na strani korisnika proračuna više glasača. A to što bi oni snižavanjem poreza također profitirali, to gore po profit, stanje je svijesti koje nam pokazuju aktualne intervencionističke i protu investicijske akcije i reakcije.

Nobela za alkemiju, poradi toga, treba dati onome tko prije ljeta izračuna fiskalno rasterećenje uz brižljivo čuvanje rashoda. I kada bi čovjek pomislio da je to sve dolazimo da udjela uhljeb-birača u trošarinama na neke proizvode, poput naftnih derivata.

Poskupjela nafta, posljedično poskupjeli i naftni derivati. Populisti, antisistemci i njihovi simpatizeri, barem oni što ne bi rješavali pitanje porasta cijena tiskanjem novca i bacanjem istoga iz zrakomlata, napali realni sektor zbog udara na građane. To što je nabavna cijena nafte u cijeni naftnih derivata nazočna s oko jednom trećinom cijene, to što ostatak otpada na trošarine i to što tek jednu kunu možemo smatrati onime što pripada naftnoj kompaniji (od čega treba platiti djelatnike i porez), i to što bi prava adresa za olakšati gospodarstvu pristup ključnom resursu bilo to da država smanji svoje apetite, to treba pažljivo sakriti od prekomjernog broja korisnika proračuna. Glasovi su to gospodo!

Ali, kao u najboljim spotovima televizijske prodaje, niti to nije sve. Nisu dovoljni niti glasovi korisnika proračuna. Osmislila država sofisticiraniji način bacanja novca iz zrakomlata. Propisat će cijenu plina ispod tržišne, u osnovi je rekao ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić.

Ugledni ekonomski stručnjak poručuje kako će zanemariti to što na referentnim burzama raste cijena plina za do 30 posto zbog hladnog travnja koji je ispraznio plinska skladišta, održavanja plinskih polja sjeverne Europe, rusko-ukrajinskog spora, ali i neizglednog pada cijene nafte, za koju se cijena plina veže. Time je prouzročio situaciju u kojoj je mala vjerojatnost da će se na natječaj za opskrbljivača plina na veleprodajnom tržištu javiti itko tko može preživjeti gubitke bez pomoći države (čitaj, javit će se HEP). Valuta pred neko novo ispitivanje javnog mnijenja? Prilično sam siguran.

Zvukovi čepova šampanjca naših populista, uhljeba, antisistemaca, riječju štetočina, zaglušili su to da je smisao države realnom sektoru pomoći u poreznom punjenju proračuna, a ne odmoći stvarajući mu gubitke. Kada se cijena državno i prisilno smanjuje ispod tržišne, kompanije koje u tome sudjeluju mahom su državne, i one mahom jedu svoju supstancu. U prošlosti smo kao država to učinili INA-i, što ima sudski epilog, a sada ćemo to učiniti HEP-u.

Kao i kod svakog chavizma, u početku će to plaćati porezni obveznici, a kad se tvrtka obezvrijedi, možda porezni obveznici, ako ih tada uopće još bude, shvate kako neinfrastrukturni dio HEP-a treba žurno privatizirati. Svako zlo za neko dobro, rekli bi naši djedovi i bake.

Prije desetak godina države su poticale gradnju solarnih elektrana tarifama po unaprijed najavljenoj fiksnoj cijeni električne energije. Oni koji su bili prvi, najviše su i zaradili.
Danas više nije tako. Solarne elektrane gradit će se po dobivenom natječaju, barem je tako u Europi. Solarnu elektranu će graditi onaj koji ponudi najnižu cijenu ako joj je snaga veća od 500 kW, no i ta će se granica spuštati na niže.

Piše: Josip Šimunko/Međimurske novine

Cijene izgradnje solarnih elektrana drastično su pale zadnjih godina. Danas je već uobičajena cijena od oko 7 do 8 eurocenti po kilovat satu predanom u mrežu. Kako god bilo, solarna energija postala je jeftinija od one iz ugljena i prirodnog plina, konkretno jeftinija od našeg Plomina. Iz podataka je vidljivo da je cijena solarnog kilovata do 2016. pala za 58 posto u razdoblju od pet godina, a procjene su da će do 2025. godine cijene pasti još 50 posto. Računa se da će svjetski prosjek biti svega 6 američkih centi za kilovatsat (kWh).

Možemo li to iskoristiti? Sve je moguće, pa i da se Hrvatska jednog dana okrene solarnoj energiji jer će biti najjeftinija. Taj dan još nije došao, no neminovno dolazi, pametne energetske mreže su vrlo blizu, a i baterije većih kapaciteta. Na to ćemo jednostavno biti prisiljeni ako želimo ostati konkurentni.

Zbog toga je i povratak manjih solarnih elektrana na naše krovove očekivan razvojni korak u pravom smjeru. Doduše, na krovove nisu nikad ni stigle na dosadašnji način.

Ekološki aktivisti izračunali su da cijela Hrvatska proizvodi manje solarne energije nego grad Maribor u Sloveniji, što je manje od jedan posto proizvedene energije. Sunca imamo dovoljno i sigurno više nego Njemačka ili Danska, no pretekle su nas mnoge egzotične zemlje.

Nedavno je iznesen podatak da se solarnim sustavima s 470.000 hrvatskih krovova može proizvesti 2,5 teravatsati (TWh) električne energije godišnje, više nego dovoljno za naše potrebe. Nedavno se i jedna naša banka i zadruga zainteresirala za taj dio gospodarstva.

Povijest nas uči da je još ne tako davno bilo gotovo nemoguće zamisliti potpuno elektrificirano Međimurje. Za nešto više od pola stoljeća sve se promijenilo. Danas je električna energija standard, kao i vodovod, telefon, internet, pa i automobil, asfalt i drugo.

Za desetak ili dvadesetak godina bit će veoma čudno ako kuće u Međimurju neće moći prodavati svoj proizvedeni višak energije u električnu mrežu, a mnoge će i postati samodostatne ako bude više pameti, pišu Međimurske novine

Pomaci već postoje, HEP naručuje pametna brojila, što je prvi korak za buduće pametne mreže. Za očekivati je i da inženjeri u HEP-u više neće biti višak. Visoke cijene nafte pak samo pomažu tom hodu budućnosti koja je pred nama.