Komentari

Turski predsjednik sječe granu na kojoj sjedi. Jer Turska je i te kako gospodarski ovisna o Njemačkoj pa će ju sigurno pogoditi najnovije oštrije mjere njemačke vlade.
]S obzirom na sve veće napetosti u njemačko-turskim odnosima, njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel je najavio “novi smjer” u politici savezne vlade prema Ankari. Među predviđenim mjerama su i stroža upozorenja njemačkim građanima da ne putuju u Tursku. “Ne možemo drugačije”, rekao je Gabriel i podsjetio na uhićenja njemačkih državljana u Turskoj.

U okviru tog “novog smjera” preispituje se i dodjela državnih jamstava kod njemačkih investicija tvrtki u Turskoj. “Ne može se nikome savjetovati ulaganje u jednu zemlju ako tamo više nema pravne sigurnosti i u kojoj se čak tvrtke, potpuno nevine tvrtke, dovodi u vezu s teroristima”, naglasio je Gabriel u Berlinu. Naime, Ankara je sastavila popis stranih tvrtki, među kojima su i brojne njemačke, koje navodno potpomažu teroriste u Turskoj.

Sve te mjere bi stvarno mogle biti oprobano sredstvo za vršenje pritiska na Tursku i njezinog malog sultana. Većina analitičara vjeruje da su Njemačka i cijeli EU ovisni o Turskoj jer ona drži izbjeglice dalje od Europe. No to nakon zatvaranja Balkanske rute više nije baš tako. Nasuprot tome, Turska je gospodarski i te kako ovisna o Europi. A među europskim zemljama na prvom je mjestu Njemačka, kao najvažniji trgovinski partner Turske. Deset posto turskog izvoza u vrijednosti od oko 14 milijardi eura odlazi u Njemačku. Na drugom mjestu je Velika Britanija. Tek na trećem mjestu je Irak, dok su druge, neeuropske zemlje daleko iza njih. Toliko o mogućoj novoj orijentaciji Ankare u smjeru Istoka, kao alternativi za EU.

Zbog nove politike prema Ankari njemačko gospodarstvo računa sa znatnim smanjenjem izvoza. Savez za vanjsku trgovinu (BGA) je ocijenio da će nesigurnost njemačkih poduzetnika, koja je ionako već prisutna, zbog najnovijeg razvoja situacije “još jednom rapidno porasti”.

Turska je ovisna o Njemačkoj upravo zbog toga što iz nje uvozi strojeve te elektrotehničke i kemijske proizvode, proizvedene u visoko specijaliziranim njemačkim poduzećima. Za to je teško naći zamjenu na svjetskom tržištu. Nasuprot tome, Njemačka iz Turske većinom uvozi tekstilne proizvode, što je najvažniji turski izvozni proizvod pored prehrambenih proizvoda. No odjeća se isto tako može uvoziti i iz Bangladeša ili Kine, a kod hrane ima još daleko više alternativa. Dvije brojke govore praktički sve: Njemačka je za Tursku najvažniji trgovinski partner, a Turska je na njemačkoj listi tek na 13. mjestu, piše DW

Turska redovito ima veći uvoz od izvoza pa joj je zato turizam izuzetno važan za prihod deviza. I tu su Nijemci prošle godine kao gosti bili na prvom mjestu. Ova branša ostvaruje 13 posto bruto domaćeg proizvoda i predstavlja siguran izvor prihoda. No to se počelo mijenjati prošle godine, najprije zbog terorističkih napada u Istanbulu u kojima su ubijeni i Nijemci, a onda i zbog neuspjelog puča u srpnju. Turistički sektor je doživio pravi šok: promet je prošle godine smanjen za 40 posto. 2016. je u Turskoj godišnji odmor provelo četiri milijuna Nijemaca – zvuči mnogo, ali to je skoro dva milijuna manje nego godinu dana ranije.

Erdogan: Neće nas zaplašiti

Turski predsjednik Tayyip Erdogan u petak je rekao da Njemačka neće svojim prijetnjama zastrašiti Tursku, te stao u obranu neovisnost turskog pravosuđa koje Berlin uporno kritizira. U govoru u Istanbulu također je rekao da je upozorenje njemačkog ministarstva vanjskih poslova da se ne putuje u Tursku neutemeljeno i zlonamjerno. “Ne mogu nas zaplašiti prijetnjama”, rekao je Erdogan, dodajući da je tursko pravosuđe neovisnije od njemačkoga.

Turski je predsjednik također zanijekao da je ijedna njemačka tvrtka pod istragom u Turskoj zbog terorizma, odbacujući upozorenje njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela oko ulaganja u Tursku.

Jedan je njemački sigurnosni izvor rekao u petak da je Turska dala njemačkim vlastima popis od preko 680 njemačkih tvrtki koje su pod optužbom da podupiru terorizam, što je deset puta više nego su objavili mediji.

Die Zeit je u srijedu objavio da se na popisu nalaze tvrtke poput Daimlera i BASF AG-a. Berlin je, iziritiran privođenjem jednog njemačkog aktivista za ljudska prava, najavio preusmjeravanje svoje politike prema Turskoj. Pozvao je njemačke građane da budu oprezni ukoliko putuju u Tursku te zaprijetio uskraćivanjem podrške investicijama u toj zemlji.

Napetosti između Berlina i Ankare pokušao je smiriti Binali Yildrim koji je rekao da ne želi da se naruše odnosi s Njemačkom te obje strane pozvao da budu razborite.

Povodom liberalizacije tržišta plina, stanja vezanog uz energetsku infrastrukturu, ali i uspjeha tvrtke kojoj je na čelu razgovarali smo s uglednim menadžerom u energetici dr.sc. Darkom Dvornikom. 

Dvornik je predsjednik uprave uspješne lokalne plinare Montcogim-plinara d.o.o., koja je postigla izvanredne poslovne i financijske rezultate u proteklom razdoblju, a bio je dio sustava Hrvatske elektroprivrede, ali i član njene uprave.

Pitali smo ga kakva je situacija na tržištu s prirodnim plinom u Europi?

Prirodni plin ima ključnu ulogu u Europskoj uniji u dugoročnoj energetskoj strategiji a tu mislim prvenstveno na tranziciji ka nisko ugljičnoj ekonomiji. Prirodni plin je najbrži i najučinkovitiji rješenje u smanjenju emisije CO2 te predstavlja siguran i pouzdan energent budućnosti. U obnovljivim izvorima energije prirodni plin je dobar partner, jer kad nema sunca niti vjetra, plinske elektrane se vrlo brzo mogu uključiti u elektroenergetski sustav kako bi se osigurala nesmetana isporuka električne energije. Prirodni plin je najčišće fosilno gorivo. Do 60% je manje emisije CO2 u elektranama u odnosu na ugljen, a 70% svjetskih rezervi prirodnog plina nalaze se u ekonomskoj dostupnosti Europe (unutar radijusa 7 000 km).

U 2016. u odnosu na godinu ranije u Europskoj uniji je potražnja za prirodnim plinom kao energentom narasla za 7% što je na najvišem apsolutnoj razini od 2013. godine. Rusija je i dalje najveći dobavljač prirodnog plina u 2016. te je od ukupno uvezenih količina u EU sudjelovala sa 42%. Nakon njih slijedi Norveška s 34 posto, Alžir s 10 posto i LNG 13%. Većina prirodnog plina iz Rusije dolazi preko Ukrajine. Ukupna vrijednost uvoza prirodnog plina na razini EU u 2016. iznosila je 59 milijardi eura.

Zbog izrazito jake zime u zadnjem kvartalu prošle godine te početkom ove godine većina skladišta plina u Europi se ispraznila te je povećana potražnja dovela i do rasta cijene prirodnog plina u tom periodu nakon gotovo dvije godine što je padala. No nije to jedini razlog. Naime energetiku treba promatrati globalno jer jedino tako možemo imati cjelovitu sliku što se događa u energetskom sektoru. Tokovi energije ne poznaju formalne granice među državama niti njihove političke sustave.

Naime temelj određivanja cijene prirodnog plina, uostalom kao i svake druge burzovne robe su ponuda i potražnja. Kada se poveća potražnja ukoliko ponuda ne može reagirati adekvatno na kratki rok dolazi do povećanja cijena. Osim jače zime koja je uzrokovala veću potrošnju plina zbog potrebe grijanja, razlog povećanju cijene su i ispadi nekoliko nuklearnih elektrana u Francuskoj kao i niži uvoz LNG plina na sjeveru Europe jer je bila veća potražnja za njim u Aziji, te nesigurnost oko jednog velikog skladišta plina u Velikoj Britaniji. To i niz drugih činjenica dovelo je do toga da se u četvrtom kvartalu prošle godine povećao jaz između cijene nafte na burzama i cijene plina.

Isporuka plina preko LNG terminala u Europi osnažena su puštanjem u rad novog terminala Dunkirk u Francuskoj koji je započeo s radom 1.siječnja ove godine s tehničkim kapacitetom od 13 milijardi m3 godišnje što je dovoljno za zadovoljenje 20% godišnjih potreba Francuske i Belgije za prirodnim plinom. U 2011. donesena je odluka od strane investitora (EDF,Fluxys,Total) da se krene u izgradnju te je početkom ove godine ovaj LNG terminal pušten u operativnu primjenu. U sam terminal uloženo je 1 milijarda eura, to je četvrti LNG terminal u Francuskoj te drugi po veličini kopneni terminal u Europi i jedini koji je direktno spojen na dva odvojena tržišta- Francusku i Belgiju.

Treba napomenuti da je LNG plin prirodni plin koji je ohlađen na temperaturu oko -163 stupnjeva C kada prelazi u tekuće stanje. Takav plin zauzima 600 puta manje prostora od plina pri normalnoj temperaturi te je zbog toga pogodan za transport preko velikih udaljenosti sve kako bi se povezala mjesta gdje se proizvodi sa mjestima gdje se troši.

Zašto Vlada nije liberalizirala cijenu plina za kućanstva?

U pogledu liberalizacije tržišta plina očekivao sam ove godine da će se konačno liberalizirati tržište plina za kućanstva jer je to dobro i za Vladu i za tržište. Prisjećam se koji su problemi bili dok je Vlada regulirala cijenu goriva na benzinskim pumpama, svako malo po medijima se prozivalo Vladu pa je onda bilo da cijena ne smije preći devet kuna da je to psihološka granica itd. Danas kad je to Vlada prepustila tržištu nitko više ne pita od nas da li je cijena 10 lipa manje ili 20 lipa skuplje, kad je potrebno natoči se gorivo koliko imaš novaca u novčaniku i koliko ti treba i to je to. Tako je i sa električnom energijom-strujom. Nitko više ne proziva i opterećuje Vladu za nešto što ima burzovnu i tržišnu cijenu i na što objektivno ne treba utjecati. Plin za kućanstva je jedino što je država regulira potpuno nepotrebno jer cijena plina ovisi o burzovnim kretanjima odnosno to je nešto što netko mora kupiti po tržišnoj cijeni i na to Vlada ne treba utjecati jer smatram da ima puno pametnijeg i prioritetnijeg posla. To je vrlo nespretno odrađeno početkom ove godine zbog neznanja ljudi koji su tad određivali politiku u energetskom sektoru koji više nisu u Ministarstvu, a mi iz realnog gospodarstva smo se blago rečeno iščuđavali takvim potezima koji su u biti napravili više štete nego koristi.

Foto: Eli Brodić

 

Kako posluje vaša tvrtka gdje ste predsjednik uprave Montcogim-plinara d.o.o.?

Od 35 distributera plinom u Hrvatskoj, mi smo po veličini 5 tvrtka sa značajnim trendom rasta iz godine u godinu. Prošle godine smo završili preko 13 mil. kuna bruto dobiti što je za 440% više u odnosu na dvije godine prije, a pokazatelj profitabilnosti EBITDA nam je 20 mil.kuna. Po produktivnosti smo broj 1. među svim distributerima plina u Hrvatskoj. Postigli smo sjajne rezultate. Radimo kao urica, organizacijski i po poslovnim procesima smo jako učinkoviti. Vlada jedna dobra i poticajna atmosfera to se osjeti kad se dođe kod nas, ali ja uvijek kažem sve to dolazi od glave tj. od vrha. Prvi sam koji će nagraditi ljude, poslati ih na usavršavanje dati im što god im treba ako to zaslužuju ako se posao napravi kako treba.

Od 35 distributera plinom u Hrvatskoj, mi smo po veličini 5 tvrtka sa značajnim trendom rasta iz godine u godinu.

Bitno je da ih sve gledam kroz rezultate i produktivnost, a s druge strane imam dovoljno emotivnog da pobudim u njima interes za posao i da se netko sustavno brine o njima. Kad zapošljavamo ljude manje mi je bitno na kojim pozicijama su bili već što su konkretno napravili dok su bili na tim pozicijama, dakle rezultati. To je jedino mjerljivo. Imamo oko pola milijuna dobiti po zaposlenom. Od nove plinske godine od 1.10. ove godine povećali smo prodane količine plina za preko 75% u sektoru poduzetništva, bit ću skroman i reći ću da smo jako dobri, a možemo mi još više u ovom segmentu. U to sam apsolutno uvjeren, jer poznajem tržište ,odnose, poslovanje, ljude a i imam 20 godina iskustva na upravljačkim pozicijama i u privatnom i javnom sektoru pa sam dosta toga prošao, iskusio, vidio i naučio, a učim i dalje to je stalni proces sve dok postoji osobni izazov.

Uvjeren sam da je naša snaga u ljudima, njihovom iskustvu, znanju, požrtvovnosti. I najbolji avion ako upravlja neznalica neće daleko doći. Imamo znanje, i vrlo dobar glas nas prati na tržištu kao korektnog i fer partnera i to nam je primarni cilj da gradimo dugoročni partnerski odnos sa našim kupcima. Često komuniciramo sa našim većim kupcima te im savjetujemo kada da idu u nabavku plina za svoje potrebe jer je jako bitno vrijeme ugovaranja budući da se cijena plina mijenja iz dana u dan. Također nudimo i razne dodatne opcije kupcima u razgovoru sa njima primjerice da fiksiramo cijenu pa ako ta cijena bude niža u sljedećem dogovorenom razdoblju da onda dobiju tu nižu cijenu , a ako poraste da ostane ona cijena koju su fiksirali. Ima puno modela, trebao bi cijeli jedan intervju samo na tu temu. Bit svega je biti korektan partner prema kupcu, i omogućiti mu najpovoljniju cijenu za prirodni plin što kod velikih kupaca znači jako mnogo jer ga obično koriste u nekoj proizvodnji čime i njihov finalni proizvod postaje konkurentan.

Radili ste u HEP-u i bili u upravi kako vam se sad čini stanje u HEP-u?

Ja sam došao u vrijeme kada je bila velika nelikvidnost, izbila je globalna financijska kriza, a HEP-u kao jednom velikom i složenom sustavu trebalo je vremena da se prilagodi tome. Plaćanja su kasnila i po devet mjeseci, bilo je sušno razdoblje pa je bila znatno manja proizvodnja iz naših hidroelektrana koje su najjeftiniji izvor energije, pa je veliki odljev financijskih sredstava bio usmjeren na uvoz struje što je bio veliki izazov kako nastaviti sa planiranim investicijama i razvojem. HEP je primarno inženjerska tvrtka gdje je sve podređeno maksimalnim tehnički kvalitetnim rješenjima i realizaciji plana investicija. Ono što sam ja pokušao promijeniti je da se osvijesti da postoji tržište i kupci te da je također jako bitna naplata naših potraživanja te sam uveo jasne kriterije koji projekti imaju prioritet u smislu bržeg povrata investicija te sigurnosti opskrbe. Uvijek treba polaziti od toga da su sredstva ograničena te da je bitno postaviti kriterije koji projekti imaju prednost u ekonomskom i tehničkom smislu kako bi se za istu količinu novaca napravilo više. HEP ima odličan proizvod – struju i može vrlo biti konkurentan zbog proizvodnog portfelja koji ima a to su hidroelektrane, nuklearna elektrana i po potrebi termoelektrane. Nažalost od uspostave Hrvatske države napravila se samo jedna mala hidroelektrana Lešće a mnogo projekata je pokrenuto i utrošena su znatna financijska sredstva ali nisu realizirani zbog neadekvatnih ljudi i čestih promjena politika i uprave. Država je samo u protekle dvije godine na ime dividende isplaćeno 1,4 milijarde kuna, a dolazi i suša već sad se osjeti smanjenja proizvodnja iz vlastitih hidroelektrana za oko 30% te je svakako važno već sad poduzeti mjere da se optimira poslovanje. Tu je bitna uloga države da postavi stručne ljude sa managerskim iskustvom na transparentan način zada im ciljeve i da kroz realizaciju ciljeva prati njihov rad. To je jedini jamac uspješnosti HEP-a, stručni i kvalitetni zaposlenici.

Kako vidite daljnji razvoj plinskog tržišta u Hrvatskoj?

Što se tiče okrupnjivanja tržišta to je neminovan proces jer je tržište plina u Hrvatskoj premalo za 35 distributera plinom i desetinama opskrbljivača. Slijedi nam isti proces kao i u telekomunikacijama čiji sam ja aktivni sudionik i kreator bio od početka, zatim tržišta električne energije, a sad to očekuje i okrupnjavanje tržišta plina odnosno distributera plinom sa svojim plinskim infrastrukturama. No taj proces će biti jako spor jer se radi o 35 monopola odnosno posebnih tvrtki većinom u vlasništvima različitih lokalnih uprava i samouprava gdje lokalna politika određuje što je dobro za njih, za razliku od tržišta telekomunikacija gdje ste imali jednog monopolistu kao i na tržištu električne energije. Proces će biti spor i dugotrajan i ne bi me čudilo da traje barem sljedećih 10 godina, a možda i više.

Mi smo potpuno privatna tvrtka od početka rada a poslujemo već 20 godina sa talijanskim partnerom koji ima manjinski udjel u tvrtki. Geografski smo drugi po veličini jer imamo šest koncesijskih područja sa našom plinskom mrežom i priključcima preko 500 km a to su: Sveta Nedelja, Karlovac, Sisak, Jastrebarsko, Pleternica i Stupnik te još nekih dodatnih općina u svakoj od tih koncesijskih područja. Koliko mi je poznato još je dvoje distributera u većinskom su privatnom vlasništvu, dok su ostali u potpunom ili većinskom vlasništvu lokalnih uprava i samouprava što im otežava proaktivnost na tržištu opskrbe plinom gdje je jako žestoka konkurencija te se često i ne biraju sredstva da se preuzme kupac. Nudimo prirodni plin po cijeloj Hrvatskoj. Česte su i prijevare prema kupcima od pojedinih opskrbljivača na način da ih se krivo informira te da im se naplaćuju penali zbog raskida ugovora ili isteka ugovora za koje nema realne osnove. Nedavno sam informiran da se na našim koncesijskim područjima pojavljuju vanjski akviziteri od jednog opskrbljivača koji obilaze stambene objekte i koji se predstave da su iz plinare te da su došli očitati brojilo pa onda pričaju svakakve laži da je njihovoj tvrtki europska unija naredila da preuzmu naše kupce itd. To su obično neki studenti koji dobiju po potpisanom ugovoru 50 ili 100 kuna bez obzira što naprave u biti štetu ugledu samog opskrbljivača plinom za kojeg rade jer prevareni kupac je najveća kazna. To je meni nepojmljivo i to je vrlo kratkog vijeka. Ne može se graditi dugoročni odnos na tržištu na taj način u to sam potpuno uvjeren. Ali svatko bira svoj put. Zato postoje uspješne i neuspješne tvrtke.

Foto: Eli Brodić

Što je sa našim LNG terminalom odnosno plutajućim LNG-om?

Dokle god bude politika upravljala s time neće se ništa desiti. To je pitanje tržišta i ekonomije, ali naravno i energetske diverzifikacije i sigurnosti. Mi već pričamo desetak godina o tome, a nismo de facto napravili ništa. To je tzv. bijeli slon koji se koristio u raznim politikama kao i mnogi drugi da se govori o mega projektima, a da se na kraju uopće ne realiziraju.

U biti kao i u puno slučajeva politika je mazala oči svojim građanima biračima sa puno takvih projekata kao da se nešto radi, tako da je ovaj projekt jedan od stotine sličnih velikih projekata o kojima se puno mjeseci i godina pričalo i na kraju nije ništa od toga bilo.

U međuvremenu druge zemlje nas ne čekaju nego grade LNG terminale pa nije ista situacija imati terminal prije pet godina ili za 7 godina od danas. Mi smo dobri koliko smo konkurentni u odnosu na druge zemlje, mi nismo dovoljni sami sebi. Tako je i u svim drugim djelatnostima.

Suludo je očekivati da će Vlada izgraditi LNG terminal.

Tržište pronađe način kako uravnotežiti ponudu i potražnju, nitko neće čekati nas. Dakle, suludo je očekivati da će Vlada izgraditi LNG terminal. Prvenstveno morate imati tržište za te količine u duljem roku, onda energetske kompanije koje bi bili investitori i dioničari te tvrtke a koji bi ujedno osigurali i tržište. Pa valjda ne želimo model rukometnih dvorana koji se pokazao katastrofalnim i na kraju potpuno promašenim i skupim.

Pa sjetite se da za Arenu Zagreb do 2036.godine i Grad Zagreb i država, dakle mi, plaćamo godišnju zakupninu od 7,2 mil.eura plus operativni troškovi koji su preko 10 mil.eura godišnje itd. Uspješan model izgradnje LNG terminala mora prvenstveno imati tržište, investitore koji žele uložiti i osigurati prodaju odnosno plasman tog plina. Sve ostalo je nerealno i uvijek se ista priča ponavlja već niz godina.

Kraj kalifata „Islamske države“ je ponovnim zauzimanjem Mosula i Rake u teritorijalnom smislu zapečaćen. Ali, nema ni govora o prestanku opasnosti, jer je IS samo simptom krize državnosti, smatra Loay Mudhoon.e
Nema sumnje da je u teritorijalnom smislu propao projekt osnivanja samoproglaüene „Islamske države” (IS). Teroristi IS-a su posljednjih mjeseci pretrpjeli ogromne poraze od strane iračke vojske i šijitskih „narodnih jedinica”, saveza paravojnih snaga koje je se organizuju iz Irana.

Od ključne važnosti za ovu prekretnicu bili su zračni napadi do strane koalicije predvođene SAD-om, koji su na kraju utrli put za raspad kalifata, ali su također prouzročili fatalnu kolateralnu štetu među civilnim stanovništvom. Ponovnim osvajanjem centara IS-a, u Iraku, Mosula i u Siriji Rake, sada bi se moglo reći da je došlo do psihičke propasti kalifata Islamske države u arapskom svijetu.
No, ovi „uspjesi” ne bi smjeli zavaravati da gubitak kontrole nad vlastitim teritorijom nije kraj ove, prije svega, terorističke organizacije ni u Iraku a niti širom svijeta. Veliki dio džihadista se već veliko povukao u podzemlje i sada bi se mogli spremati za iscrpljujući gerilski rat protiv državne moći Iraka. U međuvremenu su se mnog džihadisti vjerojatno vratili u Europu, neki sigurno otriježnjeni ali među njima bi moglo biti nekoliko njih koji su kao „tempirane bombe” i koji bi mogli svoju „svetu borbu” prenijeti u zapadne gradove.

Ni teološki ni ideološki pseudo-kalifat Islamske države ne može dobiti legitimitet ni u temeljnim islamskim tekstovima a ni u islamskoj povijesti. No, njegovi vodeći ideolozi i samoproglašeni (u međuvremenu vjerovatno ubijeni) kalifi kao što je i Abu Bakr al Bagdadi su mnogo više za infantilni civilizacijski slom, nemušta obećanja o spasenju i demonsku strahovladu , što bi zapravo moglo dovesti do stvaranje nove generacije primitivnih džihadista. I iako ideje Islamske države žive i dalje, realni strah od ponovnog stvaranja ne leži u atraktivnosti neoselafijske ideologije, nego mnogo više u tome što društveni i politički razlozi njenog postanka egzistiraju i dalje.

Kao što je poznato, uspon Islamske države je usko povezan s raspadom države u Siriji i Iraku. Jer, bez marginalizacije i sustavnog progona sunita od strane politike nekadašnjeg iračkog predsjednika Nurija al Malikija, i potpuno nekontrolieanih šijitskih paravojnih jedinica, propovjednici terora IS-a ne bi mogli dobiti podršku sunitskog stanovništva.  A ono što je doslovno otjeralo sunite u armiju ove džihadističke sekte jeste njihov bijes zbog politike ugnjetavanja i terora koji su činile Asadove snage kazetnim bombama. Ova antisunitska politiku u međuvremenu važi kao katalizator rođenja IS-a. Kako bi se problem s džihadizma iskorijenio, regionalni i međunarodni čimbenici akteri bi sunitima koji su ostali bez domovine i koji se nalaze između Iraka i Sirijie morali omogućiti realne perspektive za budućnost. Oni bi se morali potruditi da irački suniti budu istinski zastupljeni u političkom sustavu razbijenog Iraka, piše Loay Mudhoon za DW.

A da bi se to postiglo, morao bi se potisnuti iranski uticaj u današnjem Iraku. Paralelno s tim bi morala ojačati središnja vlada kako bi se spriječilo dalje cijepanje zemlje po libanonskom modelu. A da ne govorimo o nedostatku eventualnog uvjerljivog protumodela.

Saudijski kralj Salman je zbog krize s Katarom otkazao sudjelovanje na sastanku skupine G20. To pokazuje da na planu vanjske politike ne ide sve onako kako to želi njegovo kraljevstvo. Ali, u tome postoje i šanse.
Da je sve bilo po planu, saudijski kralj Salman bi krajem tjedna doputovao na summit G20 i to s jakim pozicijama. Kriza s Katarom koju su izazvali Saudijska Arabija i njezini saveznici bi dotle već mogla biti okončana. Jer, dotle bi se – prema saudijskoj računici – mali emirat pokorio zahtjevima Saveza, pa bi prekinuo diplomatske kontakte s Iranom i ugasio televizijsku postaju Al Jazeeru. A Saudijska Arabija bi se mogla predstaviti kao nesporni hegemon na poluotoku.

No, nije bilo tako: Katar se nije pokorio, bar ne u roku koji mu je dan. Na inicijativu kuvajtskog emira koji posreduje u sporu, rok je produžen za dva dana. No, to je iza kulisa očigledno stvorilo priličnu nesigurnost, pa je kralj Salman bio prinuđen otkazati sudjelovanje na summitu. Tamo će, prema navodima saudijskog veleposlanstva u Berlinu, umjesto njega biti državni ministar Ibrahim al Asaf. To znači: iz saudijske perspektive ovaj summit nije tako važan da bi se na njega moralo slati nekog političara iz prve garniture. Nema ni dva tjedna kako je kralj proglasio svog sina Mohameda bin Salmana – skraćeno MbS – za novog princa – i to na štetu dosadašnjeg krunidbenog princa Mohameda bin Najefa. A ovaj je prije dvije godine potisnuo tadašnjeg krunidbenog princa Mukrina bin Abdulaziza koji je, kao i Salman, bio sin osnivača države Abdela Aziza ibn Sauda – i to je bila povijesna novina, jer su kao nasljednici uvijek smatrani sinovi Ibn Sauda, a ne njegovi unuci.

Novo uređenje hijerarhije oko trona, povezano sa smjenom generacija na čelu države, daje naslutiti koliko su nemirne vode u kojima se Kraljevstvo trenutno nalazi. Sve se to događa prilično užurbano, što se i vidi iz činjenice da će kralj ostati u Rijadu. Na području vanjske politike se sada očito malo toga događa onako kako to zamišljaju u saudijskoj prijestolnici.

Šanse u Hamburgu?

Baš tu okolnost je Saudijska Arabija mogla iskoristiti kao šansu za uspješan nastup u Hamburgu. Njemačka vlada kao domaćin summita već ulaže napore da ne dođe do eskalacije konflikta u Perzijskom zaljevu. „Ono što je sada potrebno jest ozbiljan dijalog među sudionicima kako bi se našli konstruktivni momenti za pregovore“, rekao je njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, koji se trenutno (od ponedjeljka) nalazi u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kataru i Kuvajtu. „Tome bi svi morali doprinijeti i pokazati da su spremni suočiti se s pozicijama druge strane.“ Ako Gabrielova inicijativa pomogne smirivanju odnosa Saudijske Arabije i Katara, onda bi to moglo pomoći Saudijcima.

Izazovi za budućnost

MbS-u bi sigurno dobro došao neki vanjskopolitički bod. Njega se smatra odgovornim za rat u Jemenu koji traje već više od dvije godine, rat koji je tisuće Jemenićana koštao života i koji Saudijsku Arabiju nije odveo ni korak dalje kada je riječ o afirmaciji njezinih vanjskopolitičkih interesa. Naprotiv: glavni suparnik Iran, koji se protiv Saudijske Arabije bori i u Jemenu, stvara sve veću premoć. „Iran“, piše u međunarodnom magazinu za Bliski istok Monitor, „uživa gledajući kako Saudijska Arabija investira milijarde u rat protiv najsiromašnije zemlje arapskog svijeta.“

Pri tome je saudijska Arabija pod pritiskom i mora nešto učiniti. Polovica njezinoga stanovništva je mlađa od 25 godina. Svake godine stotine tisuća studijskih apsolvenata traže radno mjesto – a jako malo ih ga i nađe. Sada krunidbeni princ želi to preduhitriti svojom Agendom 2030. Glavna namjera mu je da saudijsko gospodarstvo oslobodi ovisnosti o nafti, koja će do 2030. godine u velikoj mjeri biti potrošena.

Vizija MbS-a

U sklopu predviđenih reformi MbS hoće promijeniti društveno i ekonomsko stanje u zemlji. U jednom intervjuu za časopis The Economist upitan je kako on zamišlja budućnost Saudijske Arabije. Odgovor je glasio: „Saudijsku Arabiju koja nije ovisna o nafti, koja ima gospodarski rast, transparentne zakone (…) Saudijsku Arabiju koja može ispuniti snove i ambicije svakoga građanina tako što će stvoriti odgovarajuće okruženje za to.“ MbS je dalje rekao da hoće kraljevstvo koje jamči sudjelovanje svakoga građanina u procesu odlučivanja. Da želi „Saudijsku Arabiju koja je važan dio svijeta, koja sudjeluje u globalnoj proizvodnji i suočavanju s globalnim izazovima.“

Ta vizija o budućnost Kraljevstva je još uvijek – kako o tome svjedoče izvještaji velikih organizacija za ljudska prava – u suprotnosti s političkom i društvenom realnošću zemlje. Njezino vodstvo do sada nije baš mnogo vodilo računa o sudjelovanju i emancipaciji građana. U Hamburgu je kralj Salman mogao pokazati koliko ozbiljno njegova zemlja shvaća plan njegovog sina, novog krunidbenog princa. Mogao je stupiti i u dijalog s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, koji podržava Katar. To je sada prepušteno – ako se uopće i dogodi – jednom nepoznatom državnom ministru, piše DW.

Tko kupi električni automobil, dobije novac od države. To je pravilo uvedeno u Njemačkoj prije godinu dana. Ali ono nije donijelo željeni rezultat? Zašto to funkcionira u Norveškoj ili Kini, a u Njemačkoj ne?
Savezna vlada je uvođenjem takozvanog bonusa za okoliš htjela potaknuti kupovanje električnih automobila. Tako je trebao biti ostvaren cilj da do 2020. na njemačkim cestama bude milijun električnih automobila.

Ali, čini se da će to ostati pusta želja. Od 45 milijuna osobnih automobila u Njemačkoj u siječnju ove godine dvije trećine je vozilo na benzin, nešto manje od trećine na dizel. Samo 165.000 su hibridni automobili (na benzinski i električni pogon), a samo 34.000 čisti električni automobili. Razlog je zacijelo to što, unatoč bonusu koji nudi država, ima niz argumenata protiv elektro-automobila. Prvo, E-auto je puno skuplji nego obični. Tu razliku državni poticaj samo malo smanjuje. Osim toga, mnoge plaši malena udaljenost koju može prijeći električni automobil. I još uvijek je premalo punionica, iako su gotovo svi njemački proizvođači automobila najavili da će duž njemačkih autocesta izgraditi oko 400 brzih punionica.

Savezna vlada je stavila na raspolaganje 600 milijuna eura za poticajna sredstva. Do siječnja 2017. je podneseno 11.652 zahtjeva za elektro-automobile i 8.972 za hibridne. Tako je na raspolaganju još uvijek 560 milijuna eura, a to su sredstva koja se mogu zatražiti do 30. lipnja 2019. godine. Kad je prije nekoliko godina uvedena premija za kupovinu novih automobila, uz uvjet da se stari otpremi u staro željezo, svakoga tjedna je u Njemačkoj podnošeno prosječno 40.000 zahtjeva. Tko vozi električni automobil, dobije i druge privilegije. Primjerice, u prvih pet godina ne plaća porez na motorna vozila. Osim toga, općine mogu odlučiti da električni automobili smiju voziti trakovima rezerviranima za gradske autobuse, da mogu besplatno parkirati, itd.

Norveška ima najviše elektro-automobila po glavi stanovnika. Od oko 2,5 milijuna automobila u toj zemlji 110.000 ih je na električni pogon, što je više od 4 posto. U Njemačkoj je 0,07 posto E-automobila. Od novih automobila registriranih prošle godine u Norveškoj trećina je bila na električni pogon. Zašto u Norveškoj uspijeva ono što u Njemačkoj ne uspijeva? U Norveškoj je jednostavno povoljnije voziti elektro-automobil. Obični automobili su u Norveškoj skuplji nego u Njemačkoj između 50 i 100 posto. Ali, na električne automobile se ne plaća PDV od 25 posto niti carina niti pristojba za ispušne plinove. Tako je primjerice VW-ov E-Golf u Norveškoj najjeftiniji od svih modela Golfa. I to nije sve. Za električne automobile se ne plaća ni registracija koja u Norveškoj za obične automobile može biti više tisuća eura. Osim toga, u brojnim norveškim gradovima električni automobili mogu besplatno parkirati, koristiti trakove za autobuse, besplatno koristiti autoceste i trajekte. I porez na motorna vozila je niži nego za obične automobile. A brzo se povećava i broj punionica. Već sad ih ima oko 7.500, a do 2020. godine bi ih trebalo biti 25.000. I punjenje baterija je besplatno.

I u Kini se kupuje sve više električnih automobila. Samo 2016. ih je prodano gotovo 400.000. I Kina ima premiju za kupnju elektro-automobila, u gradovima kao što su Peking ili Šangaj korisnici brže dobiju licencu za automobile. “Znatno brže se gradi i mreža punionica, a i javne ustanove često koriste električne automobile”, kaže Jost Wübbeke iz instituta Mercator Institute for China Studies (MERICS). I puno je gradskih autobusa na električni pogon. Ipak, subvencije su ove godine smanjene, a 2020. će biti potpuno ukinute. Ali Kina namjerava obvezati proizvođače automobila da od 2018. 8 posto njihovih prodanih novih automobila moraju biti električni, a 2020. već 12 posto. Stefan Bratzel, šef instituta Center of Automotive Management (CAM), smatra da bi trebalo više investirati u gradnju punionica. Do 2020. je vlada planirala investirati 300 milijuna eura, ministar prometa Alexander Dobrindt računa da će ih biti izgrađeno 15.000, piše DW.

Kina prednjači u infrastrukturi. A Njemačkoj nedostaje još više desetaka tisuća punionica. To izgleda puno. Ali, procjenjuje se da je potrebno 70.000 običnih punionica i 7.100 brzih punionica. A trenutno ih je u Njemačkoj 6.500 običnih i 230 brzih. Problem su i različiti standardi. Da bi se, primjerice, moglo puniti auto-bateriju u svim dijelovima Berlina, potrebno je najmanje pet kartica za različite ponuđače. Stručnjaci kritiziraju i nedosljednost politike. “Upravo šizofreno je da se paralelno s elektroautomobilima snažno od poreza subvencionira i dizel-gorivo”, kaže Ferdinand Dudenhöffer, profesor na Sveučilištu Duisburg-Essen. Stručnjaci ipak vjeruju da će cijena elektro-automobila i u Njemačkoj pasti, osobito cijena baterija koje su najveći problem električnih automobila. Te da će onda i njemačke ceste osvojiti električni automobili.

Za njemačku kancelarku su vremena u kojima „smo se mogli osloniti na druge“ stvar prošlosti. Nekima je to znak da je s transatlantskim odnosima gotovo. No Dagmar Engel smatra da nije vrijeme za paniku.

Piše: Dagmar Engel/DW

Angela Merkel, najmoćnija premijerka na svijetu, rijetko je kada do sada podigla toliko prašine s druge strane Atlantika: njezine riječi su po svim medijima, neki čak najavljuju povijesni obrat u odnosima između Njemačke i SAD-a. Ovakva reakcija je izgleda iznenadila i samu kancelarku. Na kraju krajeva nije rekla ništa što nije samo po sebi očito: koje god osobine se mogu prišiti američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, pouzdanost zasigurno nije jedna od njih.

No da budemo precizniji: riječi koje su izazvale toliku pomutnju s druge strane Atlantika nije izgovorila samo kancelarka nego i predsjednica Kršćansko-demokratske unije (CDU) koja je upravo odrađivala jedan predizborni skup. Kancelarka je sa sobom ponijela frustracije koje su se nakupile na summitu G7, predsjednica stranke je ponijela saznanje da kritika na račun SAD-a i pogotovo Donalda Trumpa, kod birača u Njemačkoj nailazi na plodno tlo. Glavni protivnici na predstojećim izborima u rujnu, socijaldemokrati, već odavno igraju na ovu kartu. I jedni i drugi su ponovno otkrili Europu kao zahvalnu predizbornu temu.

Trump i Brexit, detonacije koje su izazvale odluke američkih i britanskih birača su građane Europe probudile iz dubokog sna. Odjednom se pokazalo mogućim pro-europskim stavom pobjeđivati populiste na izborima. To je dokazao Emmanuel Macron na izborima u Francuskoj. Prilika za to da se Europska unija ojača, da se nastavi njezina uspješna priča već dugo nije bila toliko povoljna kao sada. A jedan jedinstveni EU je igrač koji i na globalnom planu ima težinu.

No sve to ne znači odmak Angele Merkel od SAD-a. Toliko frustrirana klimatskom politikom Donalda Trumpa sigurno nije da bi zbog toga otkazala, za Njemačku od temeljne važnosti, povezanost s SAD-om koja je i u njezinoj istočnonjemačkoj biografiji, kada je SAD-a bio simbolom slobode , odigrala veliku ulogu. Apokalipsa još nije nastupila. Ona neće nastupiti ni za šest tjedana na summitu grupe G20 u Hamburgu. Sada su svi svjesni toga i pripremljeni na to da je „vrijeme kada se moglo pouzdati u partnere dobrim dijelom iza nas”, kako je to Merkel rekla ovog vikenda. I zato se možda od ovog mega-summita ne bi trebalo mnogo ni očekivati.

Stoga: samo mirno i bez panike. I tko god još treba potvrdu da nisu sve veze pokidane, tu je spoznaja da šefica CDU-a i kancelarka sigurno novu eru u transatlantskim odnosima ne bi najavljivala u pivskom šatoru sestrinske stranke Kršćansko-socijalne unije i to na skupu koji je uostalom trebao biti održan još u utorak navečer. Ova kancelarka jednostavno ima previše stila da bi uradila tako nešto.

Prije nekoliko dana, Kremlj je potiho objavio Strategiju gospodarske sigurnosti 2030 – dokument o problemima i izazovima gospodarstvu i gospodarskom razvoju. To je tek druga takova strategija u novoj povijesti Rusije; prva je bila objavljena još davne 1996. godine, kada je Rusija već debelo zakoračila u divlju tranziciju prema slobodnom tržišnom gospodarstvu i kada se političko klatno počelo odmicati od liberalnog ministra vanjskih poslova Kozyreva prema pragmatičnijem Primakovu.

Piše: Branimir Vidmarović

Razlikuju li se dvije Strategije? Da. Strategija iz 1996. godine opisivala je široki niz tekućih ruskih socio-ekonomskih problema: nejednakost, siromaštvo, organizirani kriminal, nezaposlenost, neisplate plaća i sl. Autori su priznali da je ruska ekonomija deformirana zbog prevelikog oslanjanja na resurse i fosilna goriva – što danas možemo smatrati ranim upozorenjem na pojavu petrodržave – niske konkurentnosti ruskih tvrtki i propasti inovacija te kraha istraživačkog potencijala. Također se izražavala zabrinutost zbog porasta inozemnog duga i kriminalizacije svih sfera gospodarske aktivnosti i svakodnevnog života.

Unatoč trezvenim i objektivnim opservacijama, Strategija je povukla sasvim pogrešne zaključke jer je predlagala nacionalizaciju strateških industrija i jaču državnu kontrolu gospodarstva. Ipak, uza sve mane, autori Strategije su u fokus stavili ljude i ekonomiju a sva odgovornost za teško stanje u zemlji bila je prikazana kao isključiva krivica same Rusije.

U potpunoj suprotnosti, svježa inačica u suštini je politički pamflet koji rezimira trenutne frustracije Kremlja i njegovih resursnih elita. Stoga ne treba čuditi što je kao temelj za daljnju razradu i argumentaciju odabrana geopolitika. Nova Strategija započinje sa izljubljenom temom Kremlja – unipolarni svijet protiv multipolarnog svijeta. Dokument upozorava na „rastuću tendenciju korištenja ekonomije u svrhu postizanja političkih ciljeva“ i govori o opasnostima globalnog posustajanja proizvodnje i potrošnje fosilnih goriva. Ustvari, gorka žalopojka o promjenama u energetskim trendovima je glavni lajtmotiv ovogodišnje Strategije.

Ipak, najzanimljivije su neke od navedenih prijetnji. Prva velika prijetnja ruskoj ekonomskoj sigurnosti jest „želja razvijenih zemalja da iskoriste svoje ekonomske prednosti i visoke tehnologije kao instrument u globalnoj konkurentnosti“. Štoviše, opasnost leži i u „promjeni strukture globalne potražnje energenata i načina njihovog korištenja, razvoja tehnologije uštede energije, optimizaciji materijala i razvoju zelenih tehnologije“.

Za borbu sa tim prijetnjama, Strategija predlaže (žao mi je ekonomisti) daljnju podršku ruskog obrambenog potencijala i jačanje državne kontrole i sustava planiranja. To znači da je Kremlj de-facto nazvao tehnološki napredak – neizbježan civilizacijski proces – prijetnjom za njegovu ekonomsku stabilnost i sigurnost.

Rusija ima vrlo složene odnose s inovacijama i visokim tehnologijama. Unatoč brojnim naporima, projekti financirani od strane vlade proizveli su malo ili ništa. Godine 2007., Rusija je stvorila korporaciju Rosnano – državno sponzoriranog Levijatana zaduženog za istraživanje i razvoj nano tehnologija. Unatoč 2,2 milijarde dolara državnog novca koji je tijekom nekoliko godina bio uredno ulijevan u korporaciju, nije bila stvorena gotovo nikakva revolucionarna ili profitabilna tehnologija ili novi proizvod. Tu je bio i vrlo hvaljeni projekt Glonass – ruska inačica GPS-a – koji je trebao potpuno zamijeniti strani navigacijski sustav i hrabro se okršiti sa GPS-om na svjetskim tržištima. No, problemi su nastali još na zemlji: pokušaji lansiranja satelita u orbitu nekoliko su puta propadali. Podaci o tržišnom udjelu, brojevi i evaluacije učinkovitosti variraju od izvora do izvora, ali ironično je što oko 50% komponenti Glonass-a još uvijek dolazi od inozemnih proizvođača kao što je Actel. Bivši tehno-predsjednik Medvedjev, poznat po svojoj ljubavi prema „gadgetima“, nekoć je pokrenuo projekt visoke škole Skolkovo, koja je trebala postati vodeći inovacijski inkubator. No Skolkovo danas stagnira i ne generira nove tehnologije. Osim toga, ruska osobna računala koja za 3,4 tisuće dolara po jedinici korisniku nude domaći procesor Elbrus brzine 750 MHz i modificirani Linux već su odavno dio ruskog satiričnog online folklora.

Strategija i njezina zapanjujuća otkrića izgledaju vrlo zanimljivo u kontekstu ruske vanjske i energetske politike – a ponajprije odnosa s Kinom. Rusija računa na kineski uvoz energije preko „Azijskog energetskog prstena“, „Snage Sibira“ i „Jamal LNG“. No, važni ruski saveznik u „osovini pogodnosti“ (izraz koji je smislio kineski politolog Bobo Lo) razvio je prilično veliki apetit i smisao za ono što Kremlj naziva prijetnjama njegovoj sigurnosti: visoke tehnologije i obnovljiva energija.

Sa Trumpovim skepticizmom prema Pariškom sporazumu, Peking je volens nolens preuzeo ulogu svjetske eko-sile sa velikim popratnim ulaganjima u relevantnim sektorima. Kina je već sada najveći svjetski proizvođač solarne energije u svijetu te je obećala uložiti 361 milijardu dolara u obnovljive izvore do 2020. godine. Nadalje, mediji i stručna zajednica govore o sve jačem zamahu u istraživanjima umjetne inteligencije. Prema još jednom programu, Peking kani uložiti više od 300 milijardi dolara kako bi Kina postala samodostatna u računalnim čipovima, električnim vozilima i zrakoplovima.

Nova strategija spominje jačanje suradnje unutar BRICS-a i Šangajske organizacije, ali nije jasno kako Kremlj namjerava uravnotežiti svoju ovisnost o fosilnim gorivima i prezir prema obnovljivim izvorima s obzirom na dinamičnu i oštru visokotehnološku konkurenciju između Kine, Indije i ostatka tehnološkog svijeta.

Hoće li tada Rusija početi tretirati Kinu kao prijetnju gospodarstvu? Naravno da ne. Nova Strategija gospodarske sigurnosti Rusije samo je potvrda državne potpore resursnim elitama s obveznim upiranjem prsta u Zapad. No Kina će to pročitati kao slabost i još jedanput se uvjeriti u to da Moskva sa takvim razmišljanjem ne predstavlja – niti će predstavljati – ikakvu konkurenciju u Centralnoj Aziji i svijetu općenito. Hoće li se stoga Rusija pokušati što prije ukrcati na visokotehnološki i inovacijski vlak? To je malo vjerojatno. Kao što je rečeno ranije, Moskva već duže vrijeme to bezuspješno pokušava. Pozivi na odlučnije, ali vrlo nejasne i nedefinirane državne korake u smjeru inovacija samo stavljaju novu Strategiju još više van dodira sa stvarnošću i svjetskim trendovima. Ali budući da je njena jedina svrha demonstracija konsolidacije oko Putinove politike, za političke krugove i decision-makere u Rusiji to i nije toliko bitno.

Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose.  Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.

Ishod predsjedničkih izbora u Francuskoj je bolji nego što se očekivalo. Proeuropski kandidat Emmanuel Macron osvojio je 66 posto glasova, a Marine Le Pen 34. Sada je pred Macronom teška zadaća pomirenja Francuza.

Piše: Barbara Wesel/DW

On je oduvijek bio najbolji učenik u razredu i jedna vrsta čuda od djeteta. Mladom Emmanuelu Macronu je uspijevalo sve čega bi se prihvatio: bio je pijanist, bankar, ministar gospodarstva, a sada je postao predsjednik. To je na francuskoj političkoj sceni najbrži uspon svih vremena. Uspjelo mu je, pod najgorim mogućim okolnostima, deklasirati Marine Le Pen, politički borbeni stroj Nacionalne fronte. Usprkos činjenici da su se mnogi glasači suzdržali dati svoj glas i usprkos nevažećim glasovima iz prosvjeda, Macron je dobio istinski mandat za upravljanje Francuskom, iako se nije radilo o pobjedi koja nosi sve pred sobom.

Jedan od prvih telefonskih razgovora koje je svježe izabrani francuski predsjednik vodio, bio je razgovor s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Njegova pobjeda kako za nju, tako i za šefove država i vlada drugih zemalja Europske unije, po svemu sudeći predstavlja ogromno olakšanje. Vladao je veliki strah da bi pobjeda Marine Le Pen, koja je neprijateljski raspoložena prema Europi, mogla dovesti do rušenja cijele Europske unije. Ali mi smo se – još jednom – uspjeli izvući. Napredovanje populizma i desnog radikalizma u EU-u je zaustavljeno. Emmanuel Macron je to pokazao i dokazao.

Vremena za slavlje međutim nema. Problemi počinju s borbom da dobije većinu u parlamentu. Kada se za četiri tjedna budu birali zastupnici, on od svog pokreta “En Marche!” mora napraviti jednu vrstu političke stranke. Mnogi iz političke stranke njegovog prethodnika rado će podržati Macrona, ali samo ako budu ponovo izabrani u parlament. Ali, socijalisti, s obzirom na strašan poraz, su na koljenima. Pitanje je hoće li zadržati imalo vlasti. Ekstremni ljevičari su, nakon čestitki Macronu što je izabran za predsjednika, odmah nastavili s uvredama kojima su se koristili u predizbornoj kampanji – s te strane Macron nema podrške i pomoći.

Novi predsjednik morat će pokazati da je – sa svojim jakim živcima, oštroumnošću i sposobnosti za stvaranje saveza – u stanju dati Francuskoj odlučujući impuls da krene naprijed. Riječ je o zemlji, tvrdoglavijoj od 66 milijuna mazgi, nevoljnoj da provede reforme, opsjednutoj načelima i zarobljenoj prošlošću. Macron je doslovce mora pokrenuti da maršira naprijed. On mora nadvladati socijalne antagonizme, inicirati programe pomoći seoskom stanovništvu, otvoriti radna mjesta na sjeveru Francuske, ekonomiju učiniti konkurentnijom – i sve to usprkos otporu ljevičarskih i desničarskih ekstremista. Novi predsjednik mora postići čudo, kako bi nezadovoljne Francuze koji stalno nešto prigovaraju mogao dovesti do promjene raspoloženja i uliti im duh optimizma.

Ekstremna desnica će promijeniti ime, ali to će biti “novo vino u starim bačvama”. Ako dobiju značajniji broj zastupnika, oni će novom predsjedniku jako otežavati život. Možda je u taboru Nacionalne fronte nakon izbornog poraza došlo do obračuna i možda je uslijedila noć “dugih noževa”, ali Marine Le Pen i njezini stranački suborci će nastaviti huškati, propovijedati mržnju i širiti strah. Macron se mora suočiti s takvim destruktivnim osobinama svojih sunarodnjaka i ponovo ujediniti podijeljenu zemlju. To je lako reći, ali teško provesti. Jer, tu se ne radi samo o nezaposlenosti i siromaštvu, već o socijalnoj degradaciji i lošoj strani ljudskoga karaktera.

Na kraju izborne večeri mladi Macron je stajao na pozornici pred impozantnim Louvreom uz glazbu europske himne. On se usudio pustiti himnu EU-a i time pokazao ne samo odvažnost već i zrnce drskosti. Emmanuel Macron od danas nosi ogroman teret na plećima. On mora spasiti Francusku, a s njom i Europu. Možda mu to zaista i uspije.

U programu N1 televizije voditeljica Sandra Križanec danas je ugostila urednika našeg portala Ivana Brodića. Komentirali su odluku suda u Ženevi oko plaćanja troškova za gubitak arbitražnog spora, slučaj Petrokemije, ali i slučaj Agrokor.

Pogledajte video:

Hrvatsku kakvu sanjamo (Vizija Hrvatske koju želimo(o) ostvariti) je naslov nove kolumne u kojem ćemo pokušati prikazati viziju, razvoj, i mogućnosti djelovanja, primjene novih i održivih rješenja za neke od ključnih problema hrvatskog društva. Razgovarat ćemo prije svega o novim mogućnostima, inovacijama i mogućim sektorima zapošljavanja u RH kao dodanoj vrijednosti za sve hrvatske građane i društvo. Proučavat ćemo nove termine poput Odrasta. U današnjoj kolumni, progovarat ćemo o Baranji, jednom od najvećih hrvatskih i europskih bisera, koja je danas devastirana i moralno, i socijalno, i demografski.

Piše: Igor Grozdanić

Kada sam bio mali i poslije još malo veći često sam s ocem išao u našu Baranju! On je u tada velikom i vrlo uspješnom poduzeću na tada republičkoj razini gradio na veliko brane i nasipe po cijeloj Baranji, a ponajviše u Kopačkom ritu. Da se razumijemo, nije on gradio “sam” (to je već onda bio timski rad, ups, multidisciplinarni projekt/i o kojima danas slušamo „predanja“ i „bajke“ na prezentacijama u korporativnom svijetu/know-how inovacijama o vođenju organizacije; posebice kada dođu strani konzultanti i iskusno nam prodaju priče i napamet vele: ”Vama Hrvatima nedostaje timskog duha i multidisciplinarnog načina razmišljanja”.

DA, tada se gradilo, da, tada je postojao sustav koji je funkcionirao, da, tada nam nisu trebale “soliti pamet” drugorazredne posvoduše.

Vozali smo se tada otac i ja, po zelenoj i obrađenoj Baranji, našoj Baranji (da naglasim to još sto puta) jel’ je uvijek bila naša, i nikada njihova, zapravo je bila zajednička priča svih dobrih ljudi željnih poštenog rada, ulaganja i razvoja, posebno na plodnoj zemlji crnici, zemlji koju su prvi da se ne lažemo obrađivali Podunavske Švabe. Da, Baranja je oduvijek zemlja svih dobronamjernih ljudi i baš zbog toga je uvijek bila pitoma, i u njoj se osjećao duh bezbrižnosti i vječne sigurnosti.

U drugom dijelu ožujka mjeseca, sve se znalo zazeleniti. Svaki djelić zemlje je bio ponovno preporođen od “zimskog raspusta” i spreman za obradu. Prolazeći Baranjom, otac i ja smo upravo u njoj osjetili da je došlo proljeće; prema mirisima jaglaca, jutarnjoj rosi i zelenim oranicama kojima se nikada nije vidio kraj.  Ljudi su veselo odlazili u polja, na radove i mahali su nam na cestama i sokacima, na pružnim prijelazima i dolovima. Ljudi su u Baranji poznati po očuvanju svoje tradicije, važnosti obitelj i svojih običaja koja su se ocrtavala na zemlji (u poljoprivredi) i zaštiti kulturnih dobara koja su imala veze s tom granom gospodarstva.

Postojala su zadružna poduzeća, koja nisu imala toliko veze sa socijalizmom, nego sa poljoprivrednom strukom, radišnošću i ozbiljnim projektima. Jednostavno se radilo, moram priznati ne baš punim kapacitetom, ali ipak se ozbiljno radilo u skladu sa novim inovacijama, vizijom i standardima struke… Ni u toj Baranji, da se razumijemo nije baš uvijek “cvjetalo cvijeće”, bilo je razno raznih tzv. društvenih i inih problema, ali uvijek smo se onda okretali prema Mađi (Mađarskoj). Znali smo se prisjetiti vrlo živih slika na njihovoj granici gdje su njihovi graničari, sa ruskim šubarama, dugim cijevima i mirisom tokajca buljili u nas kada smo išli švercati kobase i čvarke.  Tada smo se opet ponovo osjetili, važnima, bezbrižnima i zaštićenima vječnim mirom baranjske ravnice. “Važnima”, jer smo imali našu Baranju!

Otac je bio veliki šef (velika šefčina, sa crvenim Malborom u zapučku sivog sakoa, koji je tada imao najbolji auto u firmi, Ladu Nivu, hej ljudi terenca Ladu N). S tim terencom smo ulazili u nepregledne, i različitim mirisima okupane dijelove “Baranjske ljepotice”. Vozali smo se od Kopačeva do Batine, od Suze do Otoka Mladosti. Sve je počinjalo iza Bilja, moglo se ili preko Darde na Čeminac, Kozarac, Karanac ili opet preko Darde, na Jagodnjak, Bolman Petlovac pa na Staro Petrovo selo. Ah mogao bi sada pisati eseje, samo ću, i vama i sebi, dignuti nostalgiju do nebesa. Samo ću pričati kako to stvarno treba biti, kako to k vragu mora biti!

Prolazili smo pored Bolmana i Jagodnjaka, povijesnih mjesta. Uvijek mi je pričao o spomenicima, o ljudima i običajima.. O običaju, da, kada žena teško rađa(posebno iza ponoći), da se mora provući mužu ispod nogu i da poslije toga neće biti problema. Eh ti mitovi, eh ti stari dobri običaji! Mnogi običaji su usko vezani uz Dunav. On je duša Baranje, a stari dunavski Alasi su mitska bića koji su prehranjivali dobro ribom, obitelji i obitelji, uveseljavali goste i namjernike koji su znali pohoditi našu Baranju.

Još uvijek se sjećam mirisa kotlića iz Suze i Kopačeva… U jednom je više mirisao domaći fiš, a u drugom pravi mađarski čobanac. Svratili bi uvijek kod staroga Janoša, ujutro na jednu ljutu, a za ručak, na domaći fiš (s finim domaćim širokim rezancima, koji se sami tope u dodiru s nepcem, koje su dobre “tete Mađarice” danima “valjale”). Mađari i Švabe su utkani svojim običajima i tradicijama u ovaj naš multikulturalni baranjski biser. Tata i ekipa bi klopali dobro zaljućeni fiš ili riblji perket, a mali autor bi jeo smuđa ili kečigu na baranjski. Sve se to zalivalo sa dobrim beljskim bijelim. Ah, ta naša Baranja, koji mir koji sklad duše i tijela.

Ta naša Baranja je zapravo bila sinonim za ljepotu, bezbrižnost i radišnost u cijeloj regiji, a kao što i istraživanja pokazuje, ona je jedna od osunčanijih dijelova Lijepe naše. I ne samo to, prema analizi autora iz 2004. na njezinim prostorima postoje velike količine sirovina za postrojenja koja koriste biomasu (šumsku i poljoprivrednu). Autori, Glavaš i Ivanović sa jednog od najboljih tehničkih fakulteta u Osijeku i Hrvatskoj (bivši ETF, danas FERIT na Sveučilištu u Osijeku) govore o velikom potencijalu biomase u Slavoniji i Baranji, kao i mogućnosti da sve fosilne energente (dizel, lož ulje i sl) zamijenimo sa njommm, slavonsko-baranjskom biomasom i većom uporabom kogeneracija za proizvodnju toplinske i električne energije.  Potencijal Vjetra nije toliko u žarištu, međutim, i tu ima dvije zanimljive lokacije pored Dunava i jedna još neistražena u općini Jagodnjak.

Nekada je zapošljivost u Baranji radno sposobnog stanovništva prelazila 95 %. Danas je prema nekim neslužbenim podacima manja od 75 % (ne mogu se samo koristi podaci HZZ-a jer mnogi građani nisu na njega ni prijavljeni). Još veći problem je demografska slika koja se počela urušavati tijekom ratnih sukoba 90-tih, da bi se povratkom prognanika malo stabilizirala! Međutim, nakon privremene i autor bi dodao prividne stabilizacije (obnova kuća, gradnja novih preko neodrživih državnih “linija” i poticaja pa i prividne poslovne aktivnosti u tom kraju diljem cijele Baranje, od Belog Manastira do Karanca, Bilja), sredinom 2000-tih ponovno počinje iseljavanje. U zadnjih pet godina je ona gotovo eksplodirala. Iseljeva se od Irske, Finske, Velike Britanije (London) do zadnje vrijeme u Švedsku, kažu mi tužno stanovnici (uglavnom stariji ljudi)), starosjedioci u Baranji.

Mladi odlaze, stariji životare od malih mirovina (ako ih uopće i dobivaju, a i ovaj problem Agrokora će utjecati na preostale stanovnike i poslovne procese)! Nema nacionalnosti, nema dobne skupine koja nije ugrožena, svi su pod velikim pritiskom i sve više u prvi plan dolaze fenomeni kao što je energetsko siromaštvo i slično.  Jedan od većih problema je dugotrajna nezaposlenost radno sposobnih ljudi, posebice žena (nema točnih podataka, samo se zna da je udio žena u ukupnoj strukturi nezaposlenosti oko 58 %, ali zna se da mnogo žena ili nije na HZZ-u pa je ta brojka i znatno viša).

One dobe na početku svog radnog staža prvi posao, maksimalno nakon toga još jedan (i to sve uz puno muka, straha i nažalost “veza”), zatim završe zbog nedostatka poduzetničkih aktivnosti bez posla. Nakon toga mnoge se nakon dvije, tri godine više nikada ne vrate na posao. Poduzetničke aktivnosti su u Baranji u zadnjih dvije godine značajno pale (izvor: Glas Slavonije). One same postanu neaktivne, a poslodavci nažalost ne vode puno računa (nemaju kontinuitet poslovanja) kao ni država, ni lokalna samouprava (zapravo poduzetnici, tj. poslodavci i ne mogu biti krivi jer nema jasne i transparentne politike, ne postoji poduzetnička politika i politika zapošljavanja). Također,kod poduzetnika ima problema, kao što su odlazak mladih u inozemstvo odmah nakon školovanja, nedostatak poduzetničkih vještina, pouzdanost sustava i nedostatak povjerenja u transparentnu državu. Uglavnom se radi stihijski, da se namire pojedine interesne skupine, posebno pred nacionalne i lokalne izbore. Ima ljudi u Slavoniji i Baranji koji kontinuirano ukazuju na probleme. Jedna od njih je Sunčica Oberman-Peterka, www.efos.hr. Kolegica stalno ukazuje na probleme i nudi rješenja . Mlada docentica Anita Freimmann, također kontinuirano svojim radom na projektima u lokalnoj zajednici i mjerenju indeksa sreće ukazuje na ovu problematiku. Tu je i profesor sa FERIT, Srete Nikolovski, koji svojim dugogodišnjim radom u energetici, i implementiranju decentraliziranih jedinica obnovljivih izvora (OIE na biomasu, solare i bioplin), promovira, i obnovljive izvore, i Slavoniju i Baranju. Poanta je, da, ima ljudi koji žele promijeniti nešto, da, ali nažalost nemaju dovoljno prostora!

Iz toga slijedi još veći problem kao što je problem socijalno ugroženih obitelji! Takvi roditelji su nažalost uzor djeci koji vide da su im roditelji bez posla, bez nade i perspektive! Stvari se pokreću u vrlo lošem smjeru! Objašnjava mi nedavno načelnik jedne male općine u Baranji, koji zatim ističe i to da je nevjerovatno da se o tome jako malo piše i govori. No da se mi vratimo u našu priču, koja je krenula dalekih 80-tihh kada je autor sa svojim ocem prelazio most kod Batine, bez ikakvih problema jer su oca i njegovu firmu znali i sa jedne i sa druge strane, sve od Osijeka do Novog Sada. Otac je znao mahnuti policajcima , i to je bilo to, od sigurnosti…

Događaj koji nas oslikava i prezentira (kao i sve druge apsurdne hrvatske paradigme u posljednjih 20 godina), od mrskih ratnih 90-tih, prognanstva na tisuće Baranjaca do današnjih dana kada je Baranja sve samo ne sigurna i spokojna, odigrava se 22. ožujka 2016. oko 12 sati na prelazu kod Batine. Taj dan se u jutarnjim satima, dogodio teroristički napad u Bruxellesu, masakr, a tata koji je sada u mirovini, vraćao se polako, iz Srbije u Hrvatsku.

Došao je do carinika na srpskoj strani kojeg je već odavno poznavao i ovaj mu je nešto u prolazu, na brzinu, natuknuo: “Kod Vas se nešto čudno događa,presporo puštaju, hrvatske tj. EU građane, očigledno vas je dosta uznemirila vijest iz Bruxellesa”. Otac koji već s već teretom svojih godina na leđima nije pratio radio taj dan, a ni internet, nije znao što se sat vremena prije dogodilo u tooom vječnom Bruxellesu.  Otac je prešao na drugu stranu i na skoro umrtvljenom prijelazu je čekao nekakvih sat vremena. Ispred njega je bio doslovno samo jedan obiteljski automobil (isto hrvatski građani) kojeg su pregledavali nekih 50 minuta. Zatim je na red došao, on.

Pregledavao se auto, bilo je tu naravski i dva psa, ljuta ovčara! Otac je mislio k vragu droga, opet se netko zaigrao ovih dana sa marihuanom ili tko zna više sada s čim, pa sada sve pozivaju na red i traže! Ali što traže, i zašto su svi u panici, kakav se to Bruxelles dogodio? Carinik Ilija koji je tu carinik od 70. i neke, jel ga je tamo namjesti njegov rođo Francek (eto sada prilike za dobru lustraciju ili ilustraciju svega) ga je mrko pogledao i zavapio prema mom ocu, mom ocu Luki G., naravno oslovljavajući ga na ti, kao da su čuvali ovce duži niz godina, pa se dogodio prevrat te je Ilija od pastira narastao do direktora Sberb banke: ”Da li nosiš oružje, da li nosiš nešto zapaljivo u džepovima, stani sa strane, kada sa mnom pričaš”!

Otac ga je mrko pogledao pa čovječe zaposlio si sina sa tri razreda srednje keramičke na carini, zatim si dijete od Anke, tvoje prekasne pokondirene šogorice zaposlio (oba mutavi, ne znaš tko je gori) u našem starom poduzeću, sunce ti kalajsano, zar je moguće da mene ne prepoznaješ od 70. i neke, a toliko djece je nezaposleno ti mučki uhljebu i sada ti meni tumačiš neke stvari. Obojica smo bili Uje (ili ti ustaše) ovima “preko” (osječko-baranjski sleng za hrvatske branitelje 91.)… Ilija, stari granični vuk zasuče rukave, procijedi nešto blijedo i na brzinu… „Luka G. dogodio nam se Bruxelles, sigurnost granica je u pitanju, nema zafrkavanja danas!! Ali Ilija čovječe što se dogodilo, kakav to Bruxelles mora biti da ja tu moram tebe gledati dva sata?  Halo čovvjeeeče Ma kakav Bruxelles, ljudi nam odlaze, posla nema, Agrokor “kiše”, samo curi iz njega na sve strane, nema ulaganja, nema ničega, a zemlja neobrađena i pusta! I voćke ove godine ne cvijetaju najbolje jer ih nema tko čuvati i tretirati, sva su nam djeca otišla van. I djeca polako i sigurno, odlaze, I odlaze, daleko od Osijeka i naše Baranje!

Događaj koji se dogodio na graničnom prijelazu, pokazuje sve apsurde politike/a Republike Hrvatske . S jedne strane pričamo o sigurnosti granica, a s druge imamo katastrofalnu demografsku sliku, probleme u obiteljima i dugotrajnu pa i trajnu nazapošljivost žena!  Sve ovo bi moglo postati i gore s problemom Agrokora u Baranji i Belju. Nije problem samo u njemu, nego u nepostojanju alternativnih rješenja i u nepovoljnoj poduzetničkoj klimi!

Poanta i poruka je, da se osim sigurnosti granica i te kako i još puno više treba brinuti o demografskoj slici Hrvatske, u ovom slučaju Baranje. Treba osigurati dostojanstvo čovjeka, zapošljivost i nova zaposlenja bez straha da ako izgubi staro, da se nikako ne može doći do novog. Minimum koji bi trebao posvuda biti primjenjiv, kako kaže Boutros Boutros-Ghali, a koji je uvjetovan mogućnošću zaposlenja je dvije tisuće kalorija dnevno i krov nad glavom (izvor: Knjiga znanja)!!  Borba protiv siromaštva i demografskog pustošenja Baranje, i Slavonije, trebali bi svim vladama Republike Hrvatske postati prvorazredno sigurnosno pitanje.

Igor Grozdanić, stipendista Max Planck Instituta i dobitnik nagrade Hrvoje Požar