Komentari

Kao što sam nekoliko puta upozoravao, a navijači raznih tabora me u analizama i pseudoanalizama pokušali demantirati, niti jedan projekt, pa tako niti LNG terminal ne može uspjeti bez investitora, jednog ili više, s imenom i prezimenom.
Ne može uspjeti bez jasne odrednice interesa i rizika koji će taj interes nositi. Dokazuje to novi, zamolbeni, natječaj za predaju obvezujućih ponuda za zakup 1.5, od 2.3 milijarde kubika, milijardi kubika plina u pratećem skladištu strateškog projekta LNG terminala na otoku Krku.  Dokaz tome je i nervoza ministara Ćorića i Zdravka Marića glede opstanka projekta.

Piše Ivan Brodić, urednik portala

Jer, nakon što je obvezujuća ponuda na propalim i djelomično uspješnim bivšim natječajima dosegla sramotno niske razmjere od 100 milijuna kubika, koje je obećala zakupiti INA, i pola milijarde politički iznuđenog zakupa HEP-a, ova dva ministra jučer testiraju javnost kako bi refinancirali, već zadani, proračun za ovu godinu ne bi li uspio projekt od strateške važnosti za ovu vladu i njene zapadne saveznike.

Ovaj test javnosti valja promatrati u svjetlu propasti posla s borbenim zrakoplovima, američkim porukama o LNG-u, ali izostanku njihove investicije, posjetu Putina Srbiji, ali i legitimnoj želji potencijalnih obvezujućih investitora za upravljanjem zakupljenim kapacitetima. Naime, niti jedan odgovoran investitor, koji odgovara vlasniku kapitala, neće pristati biti bankomatom za imaginarne strateške interese.

Iako je LNG brod u procesu prenamjene, iako je EU za tu svrhu dala novac, projekt LNG-a koliko god imao smisla iz vizure diversifikacija dobavnih pravaca, energetske sigurnosti i postavljanja infrastrukture, jest imaginaran. Ne, samo što je plin koji se nabavlja tim putem i do dvadeset posto skuplji nego kopneni plin (projekcije su kako će to za 20-30 godina prestati biti slučaj), valja uzeti u obzir i poruku Viktora Orbana koji kaže kako su njihove potrebe za plinom iz LNG-a lakše zadovoljive iz terminala u Gdansku, zbog postavljene infrastrukture, ali i zbog toga što je projekcija cijene znatno niža nego li je to s terminala na Krku.

Naime, naš operator ima nekoliko puta skuplji transport plina nego li je to slučaj u zemljama u okruženju. Time se akumulira veliki višak novca na računima javnih monopolista, ali to ne druga tema koja se tiče nefleksibilnosti i diletantizma dužnosnika regulatora.

Projekt će postajati sve imaginariji i radi želje najvećeg trgovca plinom u Europi, ruskog Gazproma (40 posto potreba Europe) za diversifikacijom vlastitih dobavnih pravaca, uslijed krize u Ukrajini. U tu je svrhu u izradi ne samo projekt drugog (uskoro i trećeg) profila Sjevernog toka, nego i zamjene za Južni tok (propale zbog ne poštivanja procedura u zemljama kroz koje je trebao prolaziti) Turskog toka.

Ako jučer potpisani sporazum o trasi Turskog toka kroz Srbiju (ostaje pitanje hoće li ići iz Grčke preko Bugarske ili Makedonije) prema Mađarskoj, ili manje je vjerojatno Hrvatskoj i Mađarskoj, zaživi, energetska sigurnost i dobavni pravci regije Triju mora bit će zadovoljeni i bez LNG terminala na otoku Krku. Mađarska će time dobiti dva neovisna ulaza ruskog plina u svoju zemlju, zadovoljene potrebe za LNG-om iz Gdanska, o kojem sve više ovise Poljska, Slovačka i Litva, Češka svoje potrebe zadovoljava iz Sjevernog toka, a Slovenija iz Austrije uz ugovore o snabdijevanju mediteranskim plinom iz Italije.

A mi? Već dvadeset godina raznim pravnim i izvršnim aktima tjeramo investitore iz naše zemlje, pa su se tako već nekoliko puta razbježali ozbiljni investitori za LNG terminal (plutajući ili fiksni, za ovu priču je nevažno), a odbili smo, zbog želje zapadnih saveznika (uz izostalu investiciju), napraviti pristupnu točku za LNG, uz iznajmljivanje talijanskog broda, koji radi kapacitetom manjim od 30 posto. Naše potrebe za plinom posve su dobro zadovoljene uvozom kopnenog plina, za koji postoji sigurnost desetogodišnjeg ugovora, postoji i vlastita proizvodnja, a mogli bismo obnoviti ugovor s ENI-jem o uvozu mediteranskog plina, u svrhu energetske sigurnosti. Ukoliko, mala je vjerojatnost zbog nesposobnosti hrvatskog pregovaranja, prođe i Turski tok preko Hrvatske, LNG terminal će postati zapadna geopolitička igračka, potencijalno isplativa tek kada pojeftini tehnologija dobivanja i transporta takvog plina (za 20 do 30 godina)

Zbog svega toga, i želje za dokazivanjem kako jedan strateški projekt u korist zapadnih saveznika možemo napraviti (to što im se dokazujemo sudjelovanjem u mirovnim misijama brojčanom razinom nuklearnih sila poput Francuske, valjda im nije dovoljno), postoji dakle realna opasnost da ćemo, kao porezni obveznici, platiti i LNG igračku.

Ne bi to izdržali porezni obveznici s primanjima nalik kuvajtskim šeicima, a ne hrvatski, poniženi i preopterećeni velikim porezima za ogromnu državu, već plaćene intervencije i dugova, ali i one koje tek imamo platiti, vidljive i prikrivene.

Početak 11. sjednice Sabora počeo je burnije i žešće nego ikada u dosadašnjem sazivu. Jednomjesečni odmor je očito “napunio baterije” saborskim zastupnicima i ministrima pa se rasprava tijekom dana toliko intenzivirala da je i fizički sukob “lebdio u zraku”.
Burno aktualno prijepodne počelo je obračunom oko europskih tema između Brune Esih i premijera Andreja Plenkovića, nastavilo se mahanjem maketama aviona od strane Gordana Marasa, poprimilo je zabrinjavajuće razmjere provokacijom Franka Vidovića i ljutitim bacanjem makete aviona od strane ministra obrane Damira Krstičevića da bi sve završilo napadom premijera na Mostovog zastupnika Nikolu Grmoju.

Portal Direktno.hr pitao je  političkog analitičara Davora Gjenera kako komentira nemile scene te kakvi se zaključci mogu izvesti iz njih.

Na pitanje je li ovaj saziv Sabora na nižim razinama nego prošli sazivi i može li se reći kako ovakav način rasprava nije samo hrvatski fenomen, Gjenero odgovara: “Na oba pitanja može se odgovoriti potvrdno. Ovaj saziv Sabora nije na razini ranijih, a ovakve scene se ne viđaju samo u Hrvatskoj. No ono što možemo zaključiti jest da se dogodila opća erozija demokratske političke kulture u Hrvatskoj”.

Gjenero nam kaže kako se erozija političke kulture najbolje vidi po razlikama između današnjih političara novije generacije i političara koji su djelovali ranije te u tome kako je oporba reagirala na propali posao nabavke aviona.

“Pogledajte kako stručno, argumentirano i ozbiljno komentira posao nabave zrakoplova nekadašnja ministrica obrane Željka Antunović i kako to rade njezine današnje kolege iz SDP-a koji se bave temama obrane i sigurnošću. Pogledajte kako ozbiljno i racionalno promišlja teme Davorko Vidović, a kako to rade njegove kolege. Pogledajte i kako o europskim temama u Hrvatskoj kompetentno raspravlja Tonino Picula, a pogledajte kako to oporbeni političari novije generacije”, tvrdi Gjenero i dodaje kako je po njemu današnji saziv Sabora možda i najmanje kompetentan do sada: “Nikada nije bilo ovako primitivnih, manje obrazovanih i manje stručnih ljudi u sazivu Sabora. Sjećate li se Sabora iz 90-ih? Ti su ljudi možda nekada i vodili rasprave ispod svog nivoa, ali radilo se o političkim kapitalcima i stručnjacima…”.

Na reakciju ministra Krstičevića i premijera Plenkovića Gjenero kaže kako bi bilo možda bolje da su ministar i premijer napravili “korak unazad” i da nisu trebali reagirati na provokacije, ali da je krivnja na oporbi koja napada gotovo sve što dolazi od Vlade: “Vlada mora imati slobodu provoditi svoju politiku, oporba je u tome mora kontrolirati, a ne opstruirati. Kod nas se radi o opstrukciji gotovo svega što Vlada radi i predloži. Pa isti ljudi iz oporbe su kritizirali kupnju tih ‘kanti’ kako su nazivali izraelske zrakoplove, a sad napadaju Vladu jer nije kupila te ‘kante?!”.

Pitali smo političkog analitičara radi li o eroziji političke kulture kod političara novije generacije samo u Hrvatskoj ili je to “širi” fenomen: “Kako ne. Vidjeli smo svi što se dogodilo i Velikoj Britaniji. Britanija je zemlja koja je praktički ‘stvorila’ parlamentarnu političku kulturu pa smo vidjeli da je kod glasovanja o tako bitnoj stvari poput Brexita vladala potpuna iracionalnost. Takva iracionalnost vlada i u ostalim parlamentima, ali kod nas je najveći problem uz iracionalnost i krajnje katastrofalna negativna stranačka selekcija koja je dovela i do ovoga što gledamo”, rekao je Gjenero za Direktno.hr.

U nedjelju oko 18 sati u odvodnom tunelu HEP-ove Hidroelektrane Dubrovnik u Platu pronađeno je beživotno tijelo preostalog nestalog radnika, izvijestila je dubrovačka policija.
Podsjetimo, u četvrtak je u hidroelektrani na Platu kod Dubrovnika izbio požar. U trenutku izbijanja požara u hidroelektrani su bila devetorica radnika, a ubrzo se požar pretvorio u veliku tragediju.Šestorica radnika ubrzo su pronađena i primila su liječničku pomoć.

Trojica njih prevezena su u bolnicu, a trojica su puštena na kućno liječenje. Ipak, trojicu radnika nisu uspjeli pronaći ni vatrogasci ni ronioci koji su odmah krenuli u potragu za njima. Istog dana, oko 14 sati, pronađeno je tijelo Mate Maškarića iz Smokovljana koji je imao 35 godina. Oko ponoći je pak pronađeno tijelo Ivice Zvrke iz konavoskog sela Drvenik, koji je imao 47 godina. Kako je došlo do tragičnog požara u HE Dubrovnik u kojem je troje radnika izgubilo živote, trebao bi pokazati očevid koji je počeo jučer čim su to omogućili uvjeti u samom postrojenju. No, određene indicije ukazuju na mogući scenarij katastrofe, iako sve pretpostavke treba uzeti s velikim oprezom prije nego uzrok požara bude službeno utvrđen. Istragu provodi Županijsko državno odvjetništvo.

Najvažnija indicija o uzroku požara je izjava vatrogasnog zapovjednika Stjepana Simovića koji je kazao da je termokamera pokazala izrazito visoku temperaturu od 260 stupnjeva iza kontrolnog punkta. Riječ je o području u kojem se nalazi mnogo signalnih kabela, a osnovna karakteristika požara, koji nastaju njihovim gorenjem, upravo je izrazito visoka temperatura i otrovni dimovi. HE Dubrovnik posljednjih godina obnavljana, a projekt revitalizacije, zamjene stare i ugradnje nove opreme, završen je prije godinu dana, u siječnju 2018. godine. Stručnjak s kojim je Slobodna Dalmacija razgovarala, upravo u nedavno obnovljenim transformatorima vidi mogući uzrok nesreće.

“Odmah da kažem, mogu vam dati samo paušalnu procjenu jer ništa o samoj nesreći ne znam sigurno te baratam samo pretpostavkama. Prvo je moralo doći do eksplozije, a kada dođe do detonacije onda se posljedično razvija požar. Da bi došlo do eksplozije, mora biti prisutna zapaljiva tekućina ili para ili plin. Transformatori su uljni, te ako to ulje procuri razvijaju se uljne pare, koje su zapaljive. Ako su transformatori nedavno mijenjani, tj. bili su neki radovi, to bi moglo signalizirati smjer u kojem treba usmjeriti istragu. Naime, kada se napravi neki remont često nedugo nakon radova dođe do ponovnog kvara. Druga vjerojatnost su signalni kabeli, a to vam je snop od takoreći milijun priključaka, spojnica i dijelova. Ako dođe do kratkog spoja, stručno: razlike potencijala između dva vodiča, tada dođe do iskrenja. Ako su u blizini zapaljive tvari, dolazi do eksplozije koja rezultira razvojem požara. U oba slučaja mislim kako mogu s dosta sigurnosti kazati kako je namjera isključena, vjerojatniji su nehaj ili nepažnja” pojasnio nam je stručnjak za tehnološke eksplozije, piše Energetika-net.

Svjetska banka je smanjila svoju prognozu gospodarskog rasta u Rusiji za ovu godinu na 1,5 posto.
Prije nekoliko mjeseci je još računala s rastom od 1,8 posto.”Time rusko gospodarstvo raste upola sporije nego svjetsko gospodarstvo”, žali se Valerij Viktorovič Mironov, profesor na višoj ekonomskoj školi u Moskvi u razgovoru za Deutsche Welle.

Razlozi za to su prije svega politički i psihološki, smatra on. Istina, prihodi od izvoza nafte u 2018. su ispali znatno veći nego što se očekivalo. Ali, tako nastali veći prihodi su samo u neznatnoj mjeri ponovo investirani. Tvrtke, a i država, štede za ekonomski teža vremena s kojima očito računaju mnogi u Rusiji, kaže Mironov.

Još nije jasno hoće li Sjedinjene Američke Države dodatno zaoštriti sankcije protiv Rusije. Kremlj potiče protekcionističke tendencije. Državna kvota u gospodarstvu se iz godine u godinu povećava. Izgradnja jakoga srednjeg sloja nikako ne uspijeva. Zbog povećanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) i mirovinske reforme rusko stanovništvo ima na raspolaganju manje novca i shodno tomu manje i troši.

Nije zato čudno da Svjetska banka ostaje pesimistična i glede gospodarskog rasta u Rusiji za iduće godine. I za 2020 i za 2021. računa da će rusko gospodarstvo rasti manje od dva posto. Prognoze Kremlja su puno optimističnije. Predsjednik Putin je za 2021. najavio rast od tri posto. Ali, ostaju sumnje u realnost takve prognoze.

Sumnjičavi su i zapadni investitori. Njemačka poduzeća namjeravaju, istina, 2019. u rusko gospodarstvo investirati više od 626 milijuna eura – što je znatno više nego prošle godine. Tako barem pokazuje ispitivanje koje je među 168 njemačkih poduzeća provela Njemačka trgovinska komora za inozemstvo (AHK). Ali, broj njemačkih poduzeća koja posluju u Rusiji se smanjuje. Gotovo dvije trećine njemačkih tvrtki očekuju da će rusko gospodarstvo u 2019. stagnirati. Optimistično je 41 posto, pesimistično 23 posto upitanih njemačkih tvrtki. Wolfgang Büchele, predsjednik Odbora za istok Udruge njemačkoga gospodarstva za istočnu Europu (Oaoev), to je vrlo jasno formulirao u Berlinu: “Investitori trebaju dugoročno stabilno okruženje.” A upravo to nedostaje u Rusiji.

Ali, ima i naznaka pozitivnog razvitka. Tako primjerice slaba rublja potiče ruski izvoz, kaže Valerij Viktorovič Mironov. Kad bi Kremlju uspjelo riješiti svoje političke probleme, rusko gospodarstvo bi raslo znatno više. Međutim, dogovor iz Minska o rješavanju problema s Ukrajinom je u zastoju, pregovori s Japanom o budućnosti Kurilskih otoka traju predugo, a nije na vidiku ni poboljšanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Sve to ukazuje da će rusko gospodarstvo i idućih godina sporo rasti, piše DW.

Svakog zaposlenog građanina, a takvih je u studenom 2018. bilo 1.207.955, dug za Uljanik stajao je nešto više od 2.000,00kn. Kako to?
Javni dug trenutno je na razini od oko 276,3 milijarde kuna, kako lijepo pokazuje stranica – brojač Udruge Lipa, udruge koja zastupa interese poreznih obveznika. To je oko 78% ukupnog bruto domaćeg proizvoda. Ujedno, to iznosi nešto manje od 67 tisuća kuna po stanovniku.

Piše: Hrvoje Serdarušić/serdarusic.com

Mediji su tijekom studenoga javljali kako je dug u padu, ali da raste rizik aktiviranja jamstva za Uljanik. Danas znamo da su krajem 2018. jamstva aktivirano u iznosu od zasad 2,5 milijarde kuna, kako je izjavio početkom 2019. godine ministar financija Zdravko Marić. Ministar tvrdi da državne financije nisu ugrožene, unatoč aktivaciji jamstava. Naravno, tu nije kraj plaćanjima po jamstvima.

Ako bi se koristila logika brojača za dug za Uljanik, to je malo više od 600 kuna po stanovniku (2,5 mlrd./ 4,154 mil. stanovnika) ili preko 2000 kuna po zaposlenom. Broj zaposlenih u međuvremenu i dalje pada, tako da je iznos po zaposlenom (poreznom obvezniku) sve veći.

Foto: Serdarusic.com

Jako dobar tekst izašao je na stranicama Financijskog kluba studenata Ekonomskog fakulteta u Zagrebu o stanju u Uljaniku, s konkretnim podacima. Tako u tekstu stoji kako je “Hrvatska od 2010. do danas izdala preko 80 milijardi kuna financijskih i činidbenih jamstava. 12 milijardi bilo je u korist banaka koje su kreditirale društva iz sektora brodogradnje. Od toga, gotovo 73% odnosilo se na društva unutar Uljanika.”

Ipak i unatoč ovakvom stanju, analitičari RBA “očekuju da će dug biti ispod 75%, a to je razlika od gotovo 10% niže u odnosu na njegovu najvišu razinu zabilježenu krajem 2013., kada je iznosio 84 posto”. Nastavlja se trend koji sam opazio još prije tri godine.

Mediji su također prenijeli vijest objavljene na stranicama Zagrebačke burze, kako je najaktivniji dio Uljanika tzv. Data Room. Na hrvatskom, postoje interesenti, pa je produženo dnevno radno vrijeme sobe za pregled podataka u postupku provođenja dubinske analize. Još je jedna vijest koja se tiče Uljanika, a glasi da se broj radnika koji su dali otkaz povećava gotovo dnevnom dinamikom.

Ova će priča ući u svoju terminalnu fazu nakon 25.1. ove godine. I koliko god to zvuči grozno u ovoj morbidnoj priči, svima će laknuti kad umre. To je poput one stare bake koja se strašno muči u svojoj boli i svi čekaju taj trenutak da ona prođe. Mislim da je u ovakvoj situaciji smrt dobra. Ponajprije jer ne vjerujem da ijedno restrukturiranje koje znači nastavak poslovanja može proći bez nekog novog državnog jamstva. To se zove “bacanje dobrog novca nakon spaljenog lošeg novca”. Hvala lijepo, ali toga nam je svima dosta.

Izvor: http://serdarusic.com/2019/01/dug-za-uljanik-2000-kn/

Operacija uspjela, pacijent je isključen s aparata. Anacionalna ljevica već je otvorila šampanjac.
Ubili su dvije muhe jednim udarcem, ne samo što su oktroirali novo ime jedne države, suprotno referendumskoj volji njihove političke nacije, nego su uspjeli ukinuti cijeli politički narod. Nacionalna država postala je amorfna masa teritorija na kojemu žive građani u genitivu.

Pišre Ivan Brodić za Direktno.hr

Naime, do prije svega nekoliko sati postojala je zemlja koju je Republika Hrvatska, zajedno sa više od stotinu država svijeta priznala pod njenim (do danas) ustavnim imenom. Možemo stoga reći kako je preminula Republika Makedonija rođena 8. rujna 1991. godine, a preminula 11. siječnja 2019. godine.

Za ustavne promjene, temeljem dogovora sjevernomakedonskog premijera Zaeva (koji je u Solunu prošle godine izjavio kako se ne smatra Makedoncem, nego građaninom svijeta) i Ciprasa u Solunu ( kojeg građani Sjeverne Makedonije više neće smjeti zvati slavenskim imenom u službenoj komunikaciji), glasovali su svi sobranijski zastupnici SDSM-a, sviju albanskih stranaka i 8 zastupnika VMRO-DPMNE-a koji su tim glasom istrgovali slobodu nakon zatvaranja zbog mirnih protuvladinih prosvjeda.

I inače, premijer Zaev, koji je došao na vlast neustavnom konstitucijom parlamenta (nije imao većinu od 61 zastupnika za konstituciju, nego 59), predizbornu kampanju je provodio putem prosvjeda koji su dobili naziv Šarena revolucija zbog iznimne potrebe za uništavanjem pročelja skopskih fasada raznoraznim bojama, a koje je financirao američki filantrop George Soros i njegova fondacije Otvoreno društvo.

Iako bismo mogli reći kako su ove ustavne promjene i promjena imena države nužan kompromis kako bi se zaustavila trodesetljetna blokada ulaska u euroatlantske institucije, upravo se u tome krije prva podvala. Nije, naime, Makedonija kriva za ne ulazak u rečene institucije, jer je to zemlja koja je na Balkanu bila prva spremna za ulazak u NATO, a podrška ulasku u EU do prije desetak godina bila je veća od 80 posto. Derogiranje podrške, institucionalni problemi i okretanje jednog političara (danas peštanskog azilanta) Rusiji zapravo je posljedica neracionalne grčke blokade, a ne njezin uzrok. Blokada je nastala usprkos ustavnim odredbama, tada još, Republike Makedonije o neaspiraciji na oteti joj egejski dio. Vrlo vjerojatno kao bojazan zbog genocida nad Makedoncima izvršenog u Egejskoj Makedoniji 1948. i 1949. godine.

Druga podvala ljudi koji opravdavaju današnje preminuće jer u dogovoru koji je protivno Ohridskom mirovnom i okvirnom sporazumu iz 2001. godine postigao Zoran Zaev s potpisnicima Tiranske platforme. Naime, Ohridski je sporazum odredio, zbog bojazni od novih etničkih sukoba, kako će nakon 2001. godine vlast stvarati uvijek pobjednička stranka dva konstitutivna naroda. Tiranska je platforma to prekršila te su, pod sponzorstvom Edija Rame i Hashima Tachija, sve albanske stranke u Makedoniji ušle u koaliciju. Osim federalizacije zemlje i dvojezičnosti na teritoriju cijele zemlje, dakle i u mjestima gdje nema Albanaca, tražili su i ukidanje makedonskog državljanstva. Pristavši na to danas, Sjeverna Makedonija, ustavno više nije nacionalna država Sjevernih Makedonaca (jer, eto postoje valjda i oni južni, grčkog podrijetla, iz grčke pokrajine Makedonija, koja nije sve do 1990. godine nosila to ime), nego građana Sjeverne Makedonije.
Za one kojima nije jasno o čemu se radi, prisjetimo se zašto smo 1989., 1990. i 1991. godine inzistirali na nominativima u nazivlju u Republici Hrvatskoj.

Treća podvala, ravna Goebbelsovoj propagandi, krije se u još jednom sporazumu koji je premijer Sjeverne Makedonije, apatrid po vlastitom priznanju, Zoran Zaev potpisao. Radi se o Sofijskom dogovoru. Građanin (svijeta) Zaev tada je Bojku Borisovu potpisao dokument prema kojem se u ima (tada još) Republike Makedonije odriče makedonske povijesti, te dopušta inspekciju bugarskog ministarstva prosvjete u makedonski kurikulum glede toga. Potpisao je kako je cijela povijest (tada još) Republike Makedonije počela s 1945. godinom, a sve prije bila je bugarska povijest. Tako se nedavno, nakon diplomatske note Bojka Borisova, morao službeno ispričavati što je Ilindenski ustanak i Kumanovsku deklaraciju nazvao makedonskim dijelom povijesti.

Četvrta je podvala u tome što se svi protivnici novonastalog stanja nazivaju rusofilima. Reći za građane zapadne Europe ili one koji su formativne godine proveli na Zapadu kako su rusofili , protuprirodan je blud, baš kao i zanemariti povezanost financijera Zaevljeve stranke sa Putinovim povjerenicima za Turski tok, ruskim poslovnjacima u Nekadašnjim otomanskim teritorijima Grčkoj.

Smrću Republike Makedonije, prema tome, možda jest načinjen korak prema ulasku u EU i NATO (gdje je, tada još, Republici Makedoniji odavno bilo mjesto) nego je ubijen cijeli jedan politički narod te prodana njegova povijest. U jednoj rečenici, Sjeverna Makedonija i njen novi ustav Makedonce kao naciju stavili u zakonski položaj u kakvom su bili prije Ilindenskog ustanka, piše Brodić za Direktno.hr.

Makedonski parlament u petak je izglasao izmjenu ustava kojom mijenja ime države u Republika Sjeverna Makedonija, kao što je dogovoreno s Grčkom čime se okončava 27-godišnji spor.

Za promjenu je glasao 81 od 120 zastupnika u parlamentu. Predstavnici oporbene stranke VMRO-DPMNE, protivnici sporazuma s Grčkom o novom imenu kojim je završio 27 godina dugi spor, bojkotirali su glasovanje. Dvije države dogovor o imenu postigle su u lipnju, no Makedonija će ga početi koristiti tek kad i parlament u Ateni ratificira taj sporazum.

Grčka je zbog imena blokirala makedonski put prema članstvu u Europskoj uniji i NATO-u, smatrajući da se imenom “Makedonija” svojata teritorij grčke sjeverne pokrajine istog imena. Makedonski premijer Zoran Zaev je na početku sjednice parlamenta poručio zastupnicima da će promjena imena “otvoriti vrata budućnosti, makedonskoj budućnosti u Europi” i članstvu u sjevernoatlantskom savezu.

U isto vrijeme nekoliko je stotina ljudi duže od tri dana prosvjedovalo ispred Sobranja.

Ministar Horvat ovih je dana medijima pojasnio kako Vlada više ne računa s Kermas energijom Danka Končara kao strateškim partnerom za Uljanik grupu. To radi toga što računaju na strateškog partnera koji bi uložio „živi“ novac u Uljanik grupu, kako bi bilo likvidnih sredstava za nastavak poslovanja i plaće radnicima.
Tijekom ove godine shvatili smo kako Uljanik grupa duguje, prema konzervativnim procjenama, milijardu i 300 milijuna eura. Kumulativni je to dug nastao zbrajanjem kreditnih dugova, gubitaka od stotina milijuna po brodu, ne korištenja financijskih instrumenata….

Piše Ivan Brodić

A sve to uz pomoć javne administrativne mreže koja je, iz njima znanih razloga, upravo tu grupu brodogradilišta smatrala vrijednim jamstava, javnih kredita, riječju poreznog novca.

Na uštrb nekoliko brodogradilišta koja su poslovala bez javnog novca i vrlo teško dobivala državna jamstva, a koje je regulator u svojim javnim objavama proglašavao propašću(pa se za njihov spas čak nudio vlasnik brodogradilišta koji u nekoliko država ima problem s kaznama i likvidnošću), sve dok državna inspekcija nije utvrdila suprotno.

Od tada se u upravi Uljanik grupe promijenio samo predsjednik uprave Gianni Rossanda, osobito poznat po izjavi Mislavu Togonalu u Otvorenom. Izjavio je da je milijarda kuna javnog novca poštapalica. Sada, ta uprava kontinuiteta predlaže da se Uljanik grupa nacionalizira te dade na upravljanje Kermas energiji. Osim brodogradnjom, Kermas će se baviti i nekretninskim poslom i turizmom, dakako na prostoru Uljanika (sve prema Jakovčićevoj izjavi prije više godina kako Uljanik treba izmjestiti iz Pule). Dakako za to je potrebno prenamijeniti zemljište, što bi prema planu uprave kontinuiteta učinila država i lokalna samouprava. Država bi dala i 800 milijuna eura Uljaniku. Strateški bi partner obećao svečano vratiti pola tog iznosa za nekoliko godina.

Suma sumarum, prema planu uprave kontinuiteta, država bi dala 800 milijuna eura i vrijednost zemljišta kako bi strateški partner mogao postati veliki brodograditelj. Slavlje dionika procesa, objavljeno u medijima, koje je koincidiralo prvim štrajkom radnika, zapravo puno govori. Javno-lokalno–privatno-europska mreža, čini se, slavila je zato što su očekivali da će radnici prisiliti državu da sanira štetu i izruči kompaniju privatnom dijelu toga partnerstva….

Sada vlast to odbija. Ali…

Hvale vrijedna izjava vlasti, motivirana pravilima europske komisije prije nego li brigom za proračun i porezne obveznike, međutim, teško može izvući optimizam na lice bilo koga tko je posljednjih godinu dana pratio stanje u Uljanik grupi.

Naime, uprava kontinuiteta već je učinila štetu koja je gotovo nepopravljiva. Još je u ožujku postojala ponuda za spas cijele situacije. Naime, Brodosplit je ponudio kupiti 3. maj, otkupiti 25 posto minus jednu dionicu Viktora Lenca i, prema natječaju Uprave o dokapitalizaciji, ponudio je likvidna sredstva grupi. Rossanda je tada potpisao odgovor, koji se nalazi među priopćenjima Zagrebačke burze, kako grupa odbija ponudu zato što bi tada morala vratiti unutargrupne pozajmnice 3. maju, čime je riječki škver osudila na propast ili na zalog za svoju javno-privatno-europsku prljavu rabotu.

Prljave rabote tu ne staju. Prije nekoliko je dana Glas Istre objavio kako je uprava Uljanik grupe prijavila DIV Grupu (vlasnika Brodosplita) regulatoru zbog miješanja u poslovanje grupe. Naime, nakon interesa koalicije Fincantierija i DIV-a za riječko brodogradilište, Tomislav je Debeljak održao sastanak s radnicima riječkog škvera. Taj je sastanak Uprava grupe pokušala zabraniti (!!). Sastanak se održao. Uprava Uljanik grupe u Glasu Istre tvrdi kako je postojala komunikacija elektroničkom poštom između sindikata i DIV Grupe. Izvidima je Uprava grupe ušla u posjed te komunikacije.

Iz krugova bliskih sindikatu 3. maja kažu kako oni nisu dostavili komunikaciju Upravi, pa se postavlja pitanje, ako je to točno, koliko je kaznenih djela Uprava grupe počinila „izvidima“?

S druge strane, krugovi bliski DIV Grupi kažu kako su u komunikaciji dostavili plan proizvodnje i financijske konsolidacije koji su planirali ponuditi u ožujku. Ovdje čak ne treba postavljati pitanje. Ukoliko je to točno, posve je jasno kako je Uprava grupe na tragu kontinuiteta iz ožujka, tj na tragu žrtvovanja 3. maja radi svojih interesa u Puli. Zanimljivo, Obersnel i Komadina ne daju izjave….

Umjesto konkluzije valja postaviti pitanje je li konačno sazrelo vrijeme da se iz procesa uklone najveće prepreke spašavanja onoga što se u hrvatskoj brodogradnji spasiti dade, ali i prepreke konačne tranzicije iz ortačke u tržišnu ekonomiju? Vjerojatno je svima jasno kako se radi o postupcima kontinuiteta i javno lokalno privatno europskoj hobotnici?

Pregovori o zaštiti klime vođeni u protekla dva tjedna u Poljskoj su ponovno bili teški. Bez obzira na sve, mamutske konferencije poput ove moraju se održavati i ubuduće.
Pitanje koje je ovih dana postavljao njemački stručnjak za klimu Hans Joachim Schellnhuber je opravdano: jesu li mamutske konferencije o klimi s tisućama sudionika i s neizbježnim pregovorima do duboko u noć na koncu dovoljne da se uhvatimo u koštac s globalnim klimatskim problemom?

Piše Jens Thurau za DW

Prije svega ako njihov rezultat shvaćaju samo stručnjaci i dok plinovi štetni za klimu od početka 90-tih, od kada se održavaju konferencije o klimi, neprestano rastu.

Proturječnosti između dramatičnih upozorenja znanstvenika i ono što političari rade za smanjenje klimatskih promjena, teško je shvatiti. U mnogim zemljama koje eksploatiraju ugljen, među kojima je i Njemačka, obnovljiva energija je u međuvremenu dosegla veliki udio u proizvodnji struje. Međutim, ugljen je i dalje jako jeftin sve dok staklenički plinovi ne budu dovoljno (visoko) oporezovani. Upravo takvom porezu i političkim odredbama o obustavi kopanja i upotrebe ugljena i nafte se protive arapske zemlje, SAD, Rusija, i zemlje na istoku Europe te nažalost i Njemačka.

I to bez obzira što stručnjaci znaju: dani ugljena se bliže kraju, a velike investicije skoro da se više i ne isplate. Međutim, ono što je važno je dnevni biznis. Širom svijeta se povećava broj automobila, aviona i brodova, a time i štetne emsiije. Zbog toga zaštita klime trenutno sporo napreduje.

Ima li koristi od mamutskih sastanaka? Možda bi bilo najbolje odgovor tražiti kod delegata Maršalskih otoka, Fidžija ili nekih afričkih država. Samo ovdje na UN-ovoj konferenciji o klimi oni imaju šansu da ih uopće netko čuje kada govore o prijetnjama njihovoj egzistenciji. U Katovicama ipak to nije u prvom planu: sve države zajedno do 2020. godine žele godišnje za zaštitu klime uložiti 100 milijardi dolara – svi zajedno. Procjenjuje se da 80 milijardi od te svote već sad stoji na raspolaganju. Novac, koji bez konferencija o klimi, uopće ne bi postojao.

Na kraju krajeva, sastanci o klimi spadaju među rijetke forume koji su preostali za multilateralni pokušaj rješavanja globalnih problema koji se održava pod okriljem UN-a. Zbog toga je glavni sekretar UN-a Antônio Guterres više puta pozvao delegate u Katovicama da postignu sporazum.

Možda će tek za nekoliko desetljeća biti jasno što su zaista donijele ovakve konferencije. Klimatske promjene su globalni problem i moguće ga je riješiti samo zajedno. To se često govori, a to je zaista točno. 2020. godine na snagu stupa Pariški sporazum. On je jedini instrument koji je ostao za međunarodnu zaštitu klime. Zbog toga se mamutske konferencije moraju i dalje održavati, bez obzira na sve nedostatke, stoji u komentaru DW-a.

Gost nedjeljne emisije EnergyPress na N1 televiziji bio je investitor i poduzetnik Saša Cvetojević. Govorio je o svojem angažmanu na promociji električnih automobila, izloženosti poreznih obveznika u mogućem otkupu INA-e, konačnom rješenju za Petrokemiju i Sisku kao gradu slučaju.
Osim poduzetničkog angažmana, poznat je angažman Saše Cvetojevića glede promocije električnih automobila. U našoj emisiji je objasnio kako je zabrinut za globalno zatopljenje te kako upravo tranzicija od prometa na fosilna goriva prema prometu na druge oblike energije može pomoći u smanjenju globalne temperature.

Objasnio je kako će u budućnosti električni automobili biti sve dostupniji i kako je nove generacija Teslinih modela prvi korak u tom smjeru, kako zbog smanjenja cijene, tako i radi univerzalizacije punjača. Cvetojević je pojasnio kako Tesla i europski proizvođači standardiziraju punjače za električna vozila.

Objasnio je što se događalo u kompaniji Tesla i kako je ovo bila jedna od turbulentnijih godina za kompaniju, u kojoj se osnivač Elon Musk morao povući s čelnog mjesta kompanije zbog pokušaja utjecaja na tržište kapitala. Objasnio je i što se događa s hrvatskim proizvođačem električnih automobila Rimac. Oni, naime, ulaze u novu fazu proizvodnje, najavivši širenje proizvodnih kapaciteta uz pomoć novog zaduženja.

Kao jedan od vodećih aktivista na liberalnoj sceni u Hrvatskoj Cvetojević je zabrinut za mogućnost korištenja poreznog novca za otkup MOL-ovih dionica u INA-i. Smatra kako država ima puno drugih mogućnosti zaštititi nacionalne interese u energetici, a ne kupovinom kompanije izlistane na burzi, čiji je posao maksimizirati profit svojim vlasnicima.

Kao dugogodišnji stanovnik Siska izrazio je žaljenje zbog neprofitabilnosti Rafinerije u Sisku i Željezare, rekavši kako je država, nakon promjene tržišta, trebala reagirati privlačenjem novih investicija u Sisak, kako bi se zaustavio odljev stanovništva uslijed propasti ili smanjenja starih industrija. Na pitanje postoje li političari koji bi tako nešto bili u stanju predložiti, Cvetojević je spomenuo kako na lokalnim razinama nastaje nova generacija političara, poput Darija Hrebaka u Bjelovaru ili Ante Pranića u Vrgorcu.

Komentirao je i privatizaciju Petrokemije za koju se nada kako je to konačno rješenje i kako će u budućnosti Petrokemija biti korisna svojim dioničarima, državnom proračunu, plinskom sustavu i hrvatskoj poljoprivredi.

Pogledajte video:

Već i ptice na svakoj europskoj grani pjevaju kakva je naša zemlja ozračje za investicije. Dokaz tomu je drugi čovjek udruženja njemačkih gospodarskih komora, Volker Treier, koji u današnjem Jutarnjem listu, urbi et orbi, govori svekolikoj hrvatskoj javnosti kako će je i u buduće svaka, iole pristojnija investicija zaobilaziti. Otići će u Srbiju.
Kao razloge navodi veliko porezno opterećenje, parafiskalne namete i prema investicijama neprijateljsko birokratsko okruženje, u kojem se ne poznaju pravila prema kojima se rješavaju prijepori.

Piše Ivan Brodić

Mi bismo mogli nastaviti nabrajati u nedogled. Pravni sustav, dinamičan samo po tome što stremi prema jednakom broju specijalnih zakona i broja stanovnika. Broj antisistemskih političara u Saboru u odnosu na sveukupni broj zastupnika, na svim poljima političkoga spektra.

 Spomenimo samo uvaženog zastupnika Bulja, koji ne vidi ništa sporno u svojoj današnjoj egzaltiranoj izjavi kojom je rekao kako ne priznaje parlamentarni akt, kao nedemokratski, zato što, eto, on za njega nije glasovao. Mogli bismo spomenuti i želje za nacionalizacijama, ratove protiv stranih kompanija, arbitraže, suspenzije ortačkog kapitalizma potpunim odsustvom tržišnih rješenja…. No, ono što smo posljednjih dana osvijestili, nadilazi sve nadrealne scenarije.

Svatko je pametan mislio kako se netko s nama zavitlava prije par mjeseci dok je jedan luxenbourški poduzetnik nudio puste milijune za Uljanik, ako mu država da u dugotrajnu koncesiju milijune, čini se kako je to bila topnička priprema za sličnu situaciju.

Vlada koja je došla u poziciju borbom protiv netransparentnosti upravljanja u jednoj velikoj kompaniji (dapače, riskira velike svote novca poreznih obveznika kako bi tu situaciju poništila), koja se hvali pobjedom protiv ortačkog kapitalizma u najvećem hrvatskom koncernu i koja je prije nekoliko tjedana, na promociji jedne knjige, deklarirala kraj tranzicije, pristaje na tranzicijsku situaciju gotovo tri desetljeća poslije tranzicije iz društvene u tržišnu ekonomiju.

Naime, danas smo saznali kako su se nova uprava i nadzorni odbor Uljanika i službeno odlučili za poslovanje kontinuiteta, prilikom predstavljanja novog plana restrukturiranja grupe. Naime, ne samo što je u poziciji ostala ista ona uprava koja je, uz pomoć nadzornih tijela i cijele mreža državnih birokrata i državnih bankara, manipulirala jamstvima i poreznim obveznicima stvarala gubitak od 100 milijuna kuna po brodu (namjerno (?) loše ugovarajući brodove i ne koristeći financijske instrumente osiguranja, te deklarirajući milijardu kuna javnog novca kao poštapalicu), nego su se odlučili nastaviti suradnju sa strateškim partnerom Dankom Končarem (njegovim tvrtkama).

Tim su potezom osudili najmanje jedno brodogradilište, člana Uljanik grupe, na propast. No, i to je pitanje kontinuiteta, jer podsjetimo na odgovor Uljanik grupe na ponudu iz Splita, odakle su htjeli preuzeti 3. maj, kupiti dionice Lenca i dati likvidna sredstva Uljaniku. Odgovor je bila odbijenica. Razlog, strah kako bi novi vlasnik vratio unutargrupne pozajmnice 3. maja Uljaniku, od kojih je potonji pet godina krpao svoju manipulaciju percepcijom među poreznim obveznicima.

Sada, evo recepta za sve one koji su poželjeli biti tranzicijski tajkuni, a rodili su se tridesetak godina prekasno. Uprava je odlučila, od ukupno 1.3 milijarde eura koliko je potrebno Uljaniku (gubici za koje je odgovorna upravo ta uprava, ako stvari pojednostavimo do fundamenta), novi stari strateški partner, dat će tak novih 25 milijuna eura. Država će, i pripadajuća lokalna samouprava, bilo novcem ili prenamjenom zemljišta u turističko, sudjelovati s gotovo polovicom tog iznosa.

No, nije da korisnik prenamjene takvu situaciju nije najavio. Još nedavno je, u Nedjeljom u 2, ponovio svoje stajalište kako očekuje da mu država da Uljanik grupu, a da on više ne da niti kune. Ranije je to rekao u trenutku kada je dospio u probleme s finskim regulatorom financijskog tržišta, koji mu je zapriječio kaznu zbog netransparentnog stjecanja vlasništva, pisao je Poslovni dnevnik. A još je ranije, prema pisanju medija, o tome govorio kada su banke aktivirale jamstva za podiznu platformu koju je trebalo završiti trogirsko brodogradilište, u njegovu vlasništvu, nakon što je HBOR odbio refinancirati kredite.

Uzgred, gospodin Končar je ponudio, u razgovoru za jedan dnevni list, iz pozicije vlasnika brodogradilišta koje ima problema s likvidnošću za osobne dohotke, spasiti jedino brodogradilište koje, barem za sada, posluje u pozitivi i koje, prema nalazu državne inspekcije, nije nenamjenski trošilo sredstva za restrukturiranje. Govorimo, dakako, o Brodosplitu.

Dok je prilikom tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju, iz društvene u onu s titularom vlasništva, kada tržište i pripadajuća pravila nisu postojala, bilo moguće steći nešto za desetinu ili dvadesetinu vrijednosti, postavlja se legitimno pitanje zašto i kako je to danas moguće? Pogotovo što postoje pravila koja bi u, uokvirenoj, tržišnoj ekonomiji trebala biti vrlo osjetljiva na potrošeni novac poreznih obveznika. I ona koji se još ima potrošiti.

Odgovor treba tražiti u zaštiti davno stečenog odnosa jednog dijela ortačkih kapitalista, koji su u nekim drugim slučajevima pomogli u demontaži onog drugog dijela ortačkog kapitala.

Upravo je zato pametnije zakopati vlastiti novac duboko pod zemlju, nego li investirati u Hrvatsku.  Ili, Kraljica Hrvata neka nam oprosti, investirati u Srbiju!