Komentari

Analitičar za Večernji list
Zadnja je to godina u kojoj HDZ može provesti svoje predizborno obećanje o nižem PDV-u, o čemu je tijekom prošlogodišnje rasprave bilo oprečnih mišljenja.

Turistička je branša, primjerice, tražila vraćanje povlaštene porezne stope za turizam, sindikati su očekivali daljnje rasterećenje plaća, a i SDP je predložio da se neoporezivi dio dohotka digne s 3800 na 5000 kuna, piše Večernji list.

 Ministar financija Zdravko Marić kaže da je očekivao pokretanje rasprave o poreznim promjenama, u čemu kaže, osobno ne želi sudjelovati.  Član njegove radne skupine za poreznu politiku Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta Zagreb, podsjeća da je iskustvo drugih zemalja koje su smanjivale PDV, bilo da je riječ o općoj ili posebnoj stopi, takvo da se 60 posto poreznog smanjenja prenosilo na potrošače, a 40 posto ostajalo u maržama.

 S obzirom na koncentraciju trgovaca na tržištu više marže neće završiti kod proizvođača nego kod trgovaca Hrvatsko je iskustvo s PDV-om nešto lošije i prema njemu se na potrošače prenese oko 50 posto, odnosno ako je vrijednost smanjenog PDV-a oko dvije milijarde, građani ga osjete kroz smanjenje cijena za jednu milijardu kuna, a druga milijarda završi u većim maržama. Ovogodišnje smanjenje PDV-a na hranu i lijekove donijelo je i nepovoljniji omjer, primjerice mnogi lijekovi su poskupjeli umjesto da pojeftine, a ni hrana nije pojeftinila koliko je mogla.

– Velik je to gubitak. To je kao da motocikl troši 15 litara benzina na sto kilometara. Taj motocikl i dalje vozi, ali uz visoku cijelu. S obzirom na koncentraciju trgovaca na tržištu više marže neće završiti kod proizvođača nego kod trgovaca, bilo u maloprodaji ili veleprodaji, ističe Lovrinčević koji nije pobornik rasterećenja preko PDV-a. Prognoze za ovu godinu su pesimističnije od prošlogodišnjih ostvarenja i za Europsku uniju i za Hrvatsku. Prvi kvartal ih je već demantirao i ako nastavak bude u tom pozitivnom ozračju, ministar Marić mogao bi imati prostora za još jednu rundu rasterećenja.  Bilo bi dobro da se opća stope PDV-a provede kada je to već ugrađeno u zakon.

. Lovrinčević smatra da bi Vlada mogla povećati neoporezivi dio dohotka s postojećih 3800 kuna na 4000 do najviše 4200 kuna, što bi povećalo mjesečne plaće za 50 do 100 kuna. Nadalje, potreban je hrabriji pristup i prema najvećoj stopi poreza na dohodak – koja je trenutačno spuštena s 40 na 36 posto. – Ta je stopa zadržana zbog političkih razloga, ali trenutačno za nju ne postoji ekonomsko opravdanje. Zemlje u okruženju ukidaju najvišu stopu jer žele zadržati odljev svojih eksperata u informatičkoj i financijskoj branši te pokušavaju privući druge da im dođu. Mi u svemu zaostajemo i dopuštamo odljev najstručnijih kadrova – kaže Lovrinčević.

Njemu je žao što je Vlada odustala od poreza na imovinu jer si je time HDZ zatvorio manevarski prostor za daljnju izgradnju poreznog sustava i dodatno rasterećenje rada, piše Večernji list.

Piše Marijan Opačak s portala Direktno.hr
S obzirom na to da Kinezi Pelješki most grade brže od predviđenih rokova sve je veća vjerojatnost da će bar neko vrijeme Pelješki most biti još jedno od hrvatskih čuda, čuda koja niti igdje vode, niti išta do njih vodi.

Podsjetimo, Hrvatske ceste su 9. ožujka 2018. objavile poziv za nadmetanje za izgradnju te dionice, a 28. veljače ove godine donijele odluku da pristupnu cestu mostu Pelješac – dionicu Duboka – Sparagovići/Zaradeže, gradi grčka kompanija J&P Avax.

Postupak javne nabave trajao je duže od očekivanog, zbog složenosti samog postupka te opsega i kompleksnosti dostavljene dokumentacije u postupku pregleda i ocjene ponuda. U postupku javne nabave pristiglo je sedam ponuda, od kojih su četiri ocijenjene kao valjane dok je ekonomski najpovoljnijom ponudom ocijenjena ona J&P Avaxa.

No austrijski Strabag i grčki Aktor sredinom ožujka žalili su se Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) na odluku o odabiru izvođača radova za gradnju pristupne ceste mostu Pelješac, dionice Duboka – Sparagovići/Zaradeže. DKOM je početkom travnja odbacio žalbu tvrtke Aktor zbog premalo uplaćenog novca za pokretanje žalbenog postupka.

Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) donijela je rješenje o poništavanju odluke Hrvatskih cesta o odabiru J&P Avaxa za izvođača radova za izgradnju dionice Duboka-Sparagovići te naložila državnoj cestarskoj tvrtki da u roku od osam dana nadoknadi troškove žalbenog postupka zajednici ponuditelja na čelu sa Strabagom od 100 tisuća kuna.

Međutim, izgleda kako bi do izgradnje pristupnih cesta moglo doći mnogo kasnije nego se to očekuje jer članovima DKOM-a sredinom srpnja ističe petogodišnji mandat, a natječaj i javni poziv za izbor novih članova još nije objavljen. Naime, državna komisija sastoji se od devet članova od kojih je jedan predsjednik, dva zamjenika predsjednika te šest članova, koji su imenovani na mandat od pet godina od strane Hrvatskoga sabora, a na prijedlog Vlade Republike Hrvatske.

No izgleda kako vladajući za sve imaju vremena, pa tako i za izbor članova tijela koji odlučuju o milijardama hrvatskih obveznika. Sve hrvatske Vlade do sad imale su isti problem. Naime, svaka hrvatska Vlada do sada užasno je spora pri donošenju odluka.

Upravo zbog ovog propusta o imenovanju novih članova DKOM-a baca se duga sjena korupcije, nepotizma i ‘uhljebizma’ na vladajuću većinu. DKOM kao tijelo nadzire i odlučuje o milijardama poreznih obveznika. Izbor njegovih članova na brz i netransparentan način sigurno neće pridonijeti boljoj percepciji vladajućih o njihovoj borbi protiv korupcije.

Da bi shvatili o koliko se važnom tijelu radi treba pripomenuti da svi natječaji svih općina, gradova i županija, njihovih javnih ustanova i trgovačkih društava, kao i onih državnih, u slučaju bilo kakve žalbe završe kod njih, kao recimo gore spomenuta gradnja pristupnih cesta za Pelješki most.

Ako želimo biti sigurni da će odluka, pa tako i odluka o pristupnim cestama biti dobra, onda bi bilo dobro da stručna javnost bude upoznata s mogućnošću apliciranja za ovaj posao. Osim toga, bilo bi dobro da se i izbor tih članova postavi na zdrave noge.

Dosad nije bilo bitno je li član DKOM-a koji odlučuje o žalbama ikad bio u nekom od povjerenstava koje kontroliraju javnu nabavu. Po zakonu o javnoj nabavi javni naručitelj obvezan je internom odlukom imenovati stručno povjerenstvo za javnu nabavu, a onda to povjerenstvo priprema i provodi postupak. Bilo bi dobro da članovi tijela koje kontrolira cijelu javnu nabavu u Hrvatskoj budu upoznati s postupkom.

S obzirom na to da je postupak izbora članova relativno dug; naime, nakon što Vlada pronađe osobe koje formalno odgovaraju svim uvjetima, mogući članovi moraju proći sigurnosnu provjeru Sigurnosno obavještajne agencije, zatim ih treba predložiti Hrvatskom saboru na proceduru izbora, što samo po sebi traje jako dugo, piše Opačak za Direktno.hr.

Piše Ivan Brodić
Zapamtite dobro 20. svibnja 2019. godine, pišu analitičari Bloomberga, jer toga dana je počeo tehnološki hladni rat, koji će imati velike implikacije na tržišta, ali i na pitanje nacionalne sigurnosti nekoliko država.

Odvija se između Kine i SAD-a, no sve je vjerojatnije kako oružja u tom ratu prestaju biti tržišna, a postaju politička, na štetu individualnih sloboda i potrošača.

Novi se hladni rat, dakle, odvija se za primat u tehnološkom razvoju svijeta, u kojemu je SAD zaostao za Kinom te sada političkim odlukama pokušava usporiti svoj zaostatak. U tom sukobu čini stradava tržište, a korisnici i burzovni igrači prestaju čitati fundamente, a počinju pratiti geopolitičke stranice medija, pišu na platformi Admiral Markets.

Donald Trump uveo je sankcije na kinesku tehnologiju u SAD-u, Google je po sili zakona prestao surađivati s Huaweijom, najbrže rastućom IT tvrtkom, koja je predvodnica razvitka 5 G tehnologije. Iako su već nakon jednoga dana sankcije ublažene, zbog kaosa na svjetskim burzama, što ukazuje na taktiku izazivanja napetosti radi bolje pregovaračke pozicije u novim dogovorima, kod Trumpa već viđenog scenarija u slučaju Sjeverne Koreje, reakcije se ne stišavaju.

Visoki njemački dužnosnik, savjetnik u saveznoj vladi predviđa kako je ovo, kao i kriza u Homuruškom tjesnacu, okidač za novu gospodarsku krizu.

Analitičari razmatraju scenarije, iz švicarske HSBC banke javljaju kako je u ovoj situaciji ugroženiji Apple, nego li Huawei, naime Apple proizvodi na teritoriju Kine, a Huawei je tvrtka u kojoj centralni komitet partije amenuje uprave, bez obzira što je privatna, dokazuje to promptna podrška službenog Pekinga kompaniji, ali i izjava kako Huaweiju nije potrebno tržište zapada kako bi preživio.

Brak države, politike, državnog i privatnog kapitala zbog preuzimanja ključne uloge u svijetu opisao je Michael Pillsbury u knjizi Stogodišnji maraton. Partijsko odlučivanje, kapitalistička maska, kupovanje obveznica zapadnih država, subvencija državnih banaka radi postizanja najnižih ponuda na stranim tržištima zbog ulaganja u infrastrukturu te Afrika kao područje interesa, glavne su točke toga „programa“, piše Pillsbury.

U Europi i SAD-u zato nitko nije sretan kineskim ulaganjima, kako u tim zemljama, tako i na periferiji Europe, pokazalo je jučerašnje istraživanje IFO instituta.

Naime, europske tvrtke, ne samo što su žrtva ovog novog hladnog rata na istočnim tržištima, nego su dugogodišnja žrtva pokušaja preuzimanja od strane državom subvencioniranog kineskog kapitala. Kako to nije posve bezazleno, pokazuje činjenica da je kineska državna tvrtka preuzela vlasništvo nad kenijskom najvećom lukom, zbog narušenih ugovornih odnosa. Zbog toga je Macron prije nekoliko mjeseci Europi uputio apel za otrežnjenjem, a njemačka vlada početkom ove godine osnovala fond za obranu od netržišnih investicija.

Iz Njemačke i Francuske nisu bili sretni niti što postoji velika vjerojatnost kako će kineska državna kompanija preuzeti dugove i proizvodnju u najvećim hrvatskim brodogradilištima, koja su od prije nekoliko dana u stečaju. Naravno, Hrvatska se ne može odreći robne razmjene s tako velikom ekonomijom, međutim postavlja se pitanje vjerodostojnosti, jer u slučaju brodogradnje, za razliku od Pelješkog mosta Kinezi nisu izvođači radova, nego li investitori.

A u Hrvatskoj do sada nismo voljeli investicije koje su bile vezane uz državni kapital drugih država. Prisjetimo se samo prigovora MOL-u zbog bliskosti Orbanu, prigovora Sberbanku ili trgovcima ruskim plinom, zbog bliskosti Putinu (zbog čega forsiramo izgradnju LNG terminala). Za razliku od kineske komunističke partije, koja amenuje uprave državnih i velikog dijela kineskih privatnih kompanija, i Orban i Putin imaju demokratsku potvrdu, bez obzira na neke autoritarne karakteristike upravljanja. Postavlja se pitanje kako to da nam sada takve političke konotacije ne smetaju? I kako će se Hrvatska postaviti u tom novom hladnom ratu, s obzirom na ključne geopolitičke saveznike, od kojih nikada nismo imali ekonomske koristi, izuzev obrambene industrije, ali to je druga tema.

Svijet je šokiran, naime, osim tehnološkog prijepora, već neko se vrijeme svijet nalazi u trgovinskom rat, koji se usprkos optimizmu kretanju prema njegovu kraju od prije nekoliko tjedana, ovih dana produbljuje.

Trgovinski rat dugoročno teoretski nije dobar za nikoga jer slabi podršku međunarodno tržišnoj infrastrukturi. A obostranim carinama zapravo gube svi, suglasni su ekonomisti raznih svjetonazora. Čak je i vodeći keynesijanac Krugman u New York Timesu objavio kolumnu u kojoj tvrdi kako protekcionizam ovakve vrste može odvesti u novi svjetski rat.

Liberalno globalističku doktrinu velikih trgovinskih sporazuma napustila, još uvijek nominalno, prva sila svijeta – SAD – i krenula prema stvaranju bilateralnih trgovinskih sporazuma, za što je njen predsjednik dobio podršku čak i pragmatičnijeg dijela libertarijanskog pokreta. Zbog toga, pitanje je može li se trgovinskim ratom suzbiti navala etatističke, jednopartijske, ekonomije koja narušava arhitekturu međunarodne trgovine, postavljenu u drugoj polovini 20. stoljeća?

Iako protekcionističke politike uvijek štete potrošačima i suspendiraju ekonomske slobode pojedinca, pitanje je kako se nositi s kineskim intervencijama i subvencijama koji dovode do potresa u američkoj ekonomiji.

No, Trumpovi argumenti, bez obzira koliku podršku u SAD-u i sve više na Zapadu imao za njih, prema kojima ulazi u trgovinske ratove zbog smanjenja trgovinskog deficita, jednostavno, na načelnoj razini teško mogu izdržati test tržišne logike.

Niti jedna zemlja, pa tako niti SAD nije otok, nemoguće je imati potpuno uravnoteženu trgovinu jer čak i ako SAD ima trgovinski deficit sa zemljom X, vjerojatno ima suficit sa zemljom Y. Znači li to kako svaka zemlja mora svoj deficit suzbijati protekcionističkim politikama i do kakvog globalnog gospodarskog sustava bi to moglo dovesti?

S druge pak strane u tekstu na Ekonomskom labu, jučer, ponudili još jedan argument, a on se tiče nacionalne sigurnosti i ključne infrastrukture budućnosti – 5G tehnologije.

„Riječ je o redizajnu međunarodnog poretka u pogledu upravljanja ključnom infrastrukturom budućnosti koja bi po svojoj važnosti mogla premašiti ranije kritične infrastrukture, od kanala i željeznica do interneta Stoga je ovaj problem pogrešno promatrati u kontekstu nametanja dihotomije država nasuprot tržišta“, piše Ekonomski lab.

Međutim, taj argument ne daje objašnjenje cjelokupne Trumpove politike prema Kini, ali ne odgovara niti na ključno pitanja.

Kako to da zapadnjački privatni sektor nije reagirao tržišno i razvio komercijalnu novu tehnologiju, jer ako prosječni zagovornik protekcionizma u nacionalnoj sigurnosti može predvidjeti kako će nova tehnologija nadmašiti značenje cijele dosadašnje infrastrukture, kako to da nešto takvo nisu predvidjeli u privatnom sektor SAD-a i zaostali toliko da njihovi ulagači danas umjesto fundamenata kompanija proučavaju političke odluke Bijele kuće i kineske državne subvencije privatnim kompanijama?

A kad god se na tržištu počnu voditi politikom, a ne poslovnim pokazateljima, ne moraš biti dr. Doom, pa zabilježiti još jedan izgled na strani predviđanja skore gospodarske krize.

EnergyPressTV
Gost emisije EnergyPress na N1 televiziji bio je Marijan Opačak, novinar i kolumnist portala Direktno.hr.

Govorio je o mogućoj eskalaciji krize u Homuruškom klancu, obnovljivim izvorima energije i LNG terminalu na otoku Krku.

Mnogi analitičari strahuju kako bi eskalacija krize u Homuruškom tjesnacu, kuda prolazi trećina svjetskog izvoza nafte, mogla dovesti do velikog poskupljenja nafte te, posljedično, do velike gospodarske krize, a možda i ratnog sukoba. Opačak smatra kako do toga neće doći jer se radi o netipičnim pritiscima Donalda Trumpa na Iran u želji za postizanjem novih sporazuma. Podsjetio je kako je tako bilo i vezano uz Sjevernu Koreju. S druge strane previše je interesa koji bi bili narušeni te smatra kako se to neće dogoditi.

Spitzenkandidati, u debati koju su prenosile dvija hrvatske televizije, osobito su se usredotočili na politike nulte emisije CO2 i obnovljivih izvora energije, u smislu očuvanja klime i Pariškog sporazuma. Opačak misli kako je to vrsta pogodovanja toj vrsti industrije i kako se radi o umjetnom stvaranju potražnje. Dovoljno je pogledati pojedinačne račune za struju i vidjeti kako se ovdje radi o državno dotiranoj industriji. Uostalom, potreba za akumulacijom obnovljive energije zagađuje okoliš više nego li konvencionalna energija. Podsjetio je na rudnike litija koji uništavaju okoliš i više nego li naftne bušotine.

Osvrnuo se na projekt LNG terminala na otoku Krku. Iako je dobro da se stvora diverzifikacija dobavnih pravaca, smatra kako se taj projekt nije trebao forsirati na uštrb poreznih obveznika, jer je tržišno skuplji nego li su to kopneni dobavni pravci.

Pogledajte video

Komentar The Washington posta
U analizi koju je objavio američki list The Washington Post pod naslovom „Sukob s Iranom ne bi bio poput rata u Iraku, nego bi bio gori“, autor Adam Taylor skreće pažnju da, uprkos sličnostima, sukob s Iranom ne bi bio samo ponavljanje rata u Iraku 2003. godine, već bi situacija bila sasvim drugačija na mnogo načina, a zasigurno bi bila i mnogo gora.

Današnji Iran je, kako to kaže autor, znatno drugačija zemlja u odnosu na Irak 2003. godine, stoga bi se i način ratovanja uveliko razlikovao. Površina Irana je trostruko veća nego površina Iraka, a radi se i o znatno mnogoljudnijoj zemlji. Pored toga, Iran raspolaže i sa jačim kopnenim i pomorskim snagama. Prema jednoj procjeni iz 2005. godine, iračka vojska je imala manje od 450.000 vojnika kada je počela invazija. Najnovije procjene govore da Iran trenutno ima 523.000 vojnika, kao i 250.000 rezervista.

Autor dodaje da je Iran, za razliku od Iraka, pomorska sila koja na sjeveru graniči s Kaspijskim morem, a na jugu s Arapskim i Omanskim zaljevom. Kopnene granice dijeli s nekoliko uznemirenih saveznika SAD-a, među kojima su Afganistan, Pakistan, Turska i Irak. Blokiranje Hormuškog moreuza moglo bi dovesti do toga da svjetski izvoz nafte padne za 30 posto na dnevnom nivou.

Iako je Iran daleko slabiji od SAD-a u smislu konvencionalne vojne snage, ova zemlja je već duže vrijeme provodila strategije koje bi joj omogućile nanošenje ozbiljne štete američkim interesima u regiji, dodaje autor.

Iranska mornarica, prema riječima autora, ima stvarnu prednost nad SAD-om, s obzirom na to da joj nisu potrebni veliki brodovi ili vatrena moć da zatvori Hormuški moreuz, ali može, naprimjer, koristiti mine ili podmornice za zaustavljanje trgovine na tom području.

Tu je i iranski program balističkih raketa, koji je opisan kao „najveći i najraznovrsniji raketni arsenal na Bliskom istoku“. Ova prijetnja od iranske raketne tehnologije proteže se i izvan granica zemlje, pa se tako vjeruje da Hezbollah raspolaže arsenalom od 130.000 raketa.

Autor kaže kako je spor između američke administracije na čelu s republikanskim predsjednikom kakav je Donald Trump i antagonističke sile s Bliskog istoka kao što je to Iran, mnoge posmatrače podsjetio na razdoblje prije invazije na Irak 2003. godine – poteza koji je godinama kasnije naišao na masovne osude jer je bio poguban za sve strane.

Autor na kraju teksta zaključuje da su u ovom očiglednom ramakeu pojavljuju čak i isti likovi, poput Johna Boltona, savjetnika za nacionalu sigurnost Trumpa, koji je odigrao ključnu ulogu u mobiliziranju bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha za invaziju na Irak kada je bio podsekretar za kontrolu naoružanja i međunarodna sigurnosna pitanja, što mu je donijelo reputaciju nepromišljenog političara.

To je nagovijestio i iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif u utorak, rekavši novinarima u New Delhiju da „ekstremističke figure u američkoj administraciji“ pokušavaju lažno okriviti Iran za incidente u Arapskom zaljevu, piše The Washington Times.

Analiza
Nakon tri uzastopne godine pada, globalna energetska ulaganja su stabilizirana. Naime, prema najnovijem godišnjem izvješću Međunarodne agencije za energiju (IEA), globalne investicije u energetiku u 2018. iznosile su više od 1,8 bilijuna dolara što je slično razini ulaganja u 2017. godini.

Elektroenergetski sektor je treću godinu zaredom privukao više investicija nego industrija nafte i plina. Najveći ulagački skok bilježi se u SAD-u, a potaknut je većom potrošnjom, boljom opskrbom (škriljac) i elektroenergetskim mrežama. To povećanje je smanjilo jaz između SAD-a i Kine koja je i dalje najveće svjetsko ulagačko odredište.

Unatoč stabilizaciji investicija, odobrenja za nove konvencionalne naftne i plinske projekte nisu dostigla ono što je potrebno kako bi se zadovoljio kontinuirani snažan rast globalne potražnje za energijom.

Istovremeno, malo toga ukazuje na značajnu preraspodjelu kapitala u energetsku učinkovitost i čišće izvore koji su potrebni kako bi se investicije uskladile s Pariškim sporazumom i drugim ciljevima održivog razvoja. “Ulaganja u energetiku sada se suočavaju s novim neizvjesnostima, s tržišnim promjenama, ali i onima koje donose politike i tehnologije”, izjavio je Fatih Birol, izvršni direktor IEA-e.

“No, krajnji zaključak je da svijet ne ulaže dovoljno u tradicionalne elemente opskrbe kako bi održao današnje obrasce potrošnje, kao ni u čišće energetske tehnologije kako bi promijenio smjer”, naglasio je Birol.

Za Novi List
vši guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski osvrnuo se na predstavljanju svoje knjige “Kriza u Hrvatskoj” na problem brodogradnje u Hrvatskoj.
 Bi

“Poduzeća kakva su sad, i Uljanik i “3. maj”, na ovakav način ne mogu dalje poslovati, ali država kao praktički većinski vlasnik uvijek ima mogućnost da kompletnom reorganizacijom tog sektora postigne odgovarajuće rezultate. Naravno, Vlada će kazati da ne možemo organizirati brodogradnju bez suglasnosti EU-a. To nije točno: Možemo, samo treba imati hrabrosti to učiniti, rekao je bivši guverner Željko Rohatinski na riječkom Ekonomskom fakultetu, piše Novi list. 

 Na pitanje novinara o stanju ekonomije vezano za industriju, prije svega brodogradnju koju gubimo, Rohatinski je rekao da je to katastrofa te je kazao da možemo voditi i aktivnu monetarnu politiku i sačuvati brodogradnju bez obzira što nam govore da izvana stižu signali da to nije tako.

Rohatinski je potvrdio da je aktivna monetarna politika, odnosno štampanje novca koji bi trebalo usmjeriti u gospodarstvo, recept kojim se može pomoći i brodogradnji.

Osvrnuo se i na uvođenje eura i rekao je da je to prije svega ekonomsko, a ne političko ili politikantsko pitanje. “Tu su stvari vrlo jednostavne. U formalnom smislu, mi smo prihvatili obavezu uvođenja eura već pristupnim ugovorom u EU. Zbog visokog stupnja euroiziranosti tehničko uvođenje eura ne bi smjelo biti ni veliki ekonomski, ni psihološki problem. Što se tiče inflacijskog udara, on će naravno biti prisutan kao što je bio u svim drugim zemljama, ali neće to biti ništa spektakularno što ne bismo mogli preživjeti. Preživjeli smo i gore stvari. Suštinsko je pitanje, ne da li ćemo uvesti euro i ne kada ćemo ga uvesti, nego u kakvu eurozonu želimo ući. Onakva kakva je danas, ona ne funkcionira na optimalan način, i tajming, promatrano s naše strane, prije svega zavisi o tome kakvu monetarnu politiku mislimo voditi prije ulaska u eurozonu. Ako je to neutralna monetarna politika, kao što je sada slučaj, onda nam je bolje što prije ući u eurozonu. Ali, ako imamo ambiciju voditi aktivnu monetarnu politiku, onda je najbolje zadržati monetarni suverenitet što je moguće duže”, izjavio je Rohatinski.

Na pitanje da iz centralne banke bivši guverner poručuje da je manevar za aktivnu monetarnu politiku ograničen, o čemu je i sam znao svojevremeno govoriti. Kazao je da u statutu Europske centralne banke i pratećim dokumentima jasno piše da do ulaska u eurozonu svaka zemlja ima monetarni suverenitet, odnosno, u tom je smislu ništa ne priječi da ga koristi.

A a pitanje koje konkretne mjere u smislu aktivne monetarne politike predlaže, Rohatinski odgovara: “Funkcionalno štampanje novca, u smislu da taj novac ide u gospodarstvo a ne na potrošnju i uvoz, a za što je potrebna velika usklađenost djelovanja centralne banke i Vlade, onakva usklađenost kakve sada nema. Istina je da se novac i sada tiska, no taj novac ili stoji na računima banaka u HNB-u, ili služi za otplatu dugova naših banaka prema stranim bankama”.

Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić govorio je koristima uvođenja eura, visokom stupnju euroiziranosti, te činjenici da smo i vanjskom trgovinom vezani prije svega za tržište eurozone. S druge strane, velik dio dugova nominiran je u euru pa svako slabljenje tečaja može djelovati prorecesijski. “U uvjetima u kojima funkcionira monetarna politika, pretvarati se da imate neku monetarnu neovisnost je naivno”, poručio je guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, koji je jučer također gostovao na riječkom Ekonomskom fakultetu.

Na pitanje novinara Novog lista što misli o prijedlogu Rohatinskog o tome da se aktivnom monetarnom politikom i ciljanim usmjeravanjem novca može pomoći i brodogradnji, Vujčić je odgovorio: “Najbolje da onda on objasni kako bi to izveo” Vujčić je izjavio da u sustavu trenutno imamo viškove likvidnosti od 36 milijardi kuna.

Piše Hrvaoje Serdarušić, financijski analitičar portala Serdarusic.com
Na simboličnu godišnjicu početka Domovinskog rata, 13. svibnja, proglašen je stečaj Uljanika. Dan je to nikad odigrane utakmice između Dinama i Crvene Zvezde zbog velikih nereda. Oni su označili prekid svake povezanosti između “naroda i narodnosti”. Godinu dana kasnije hrvatski su državljani plebiscitarno odlučili da žele državnu samostalnost. Bez obzira što bi profesor Dejan Jović rekao o tome.

To je glasanje trebalo predoznačiti, osim napuštanje tamnice naroda, još dvije stvari. Prvo, uvođenje višestranačja i demokracije. Drugo, možda i teže, napuštanje socijalističkog modela privređivanja u korist slobodnog poduzetništva i tržišnog natjecanja. Prvo smo ostvarili uz veliki ljudski i materijalni gubitak, dok smo drugo kilavo provodili, vjerujući, čini se, dobrim namjerama drugih. Nismo proveli to “kako Bog zapovijeda!” Da ne duljim oko dijagnoze, imamo okoštali birokratski aparat, korumpirane suce i pravosuđe, akademija je u fosilnom dobu, a mediji grcaju u koprofiliji. Nismo baš neke sreće ni u kadrovskim rješenjima kod trona, a budimo pošteni, nit kod oltara. Umorni smo.

I onda, ne dogodi se čudo kao u pjesmi Zlatana Stipišića, nego terminalni bolesnik umre, jer nije stigao ljekovit eliksir kojeg samo Pande znaju. Podsjetila me odluka stečajnog suca pazinskog trgovačkog suda na pjesmu koja se pjevala navijačima Partizana iz naslova teksta (pogotovo kad je Partizan drastično gubio). I to, simbolično, baš na dan nikad odigrane utakmice. Je li konačno vrijeme za shvatiti da nema drugih koji nam hrle pomoći samo zato što smo potomci Tuge i Buge? Je li konačno došlo vrijeme da prestanemo vjerovati u socijalističke bajke? Istina, više to nisu drugovi, već redovito Netko Drugi, koji su nam dužni nešto omogućiti. Je li došlo vrijeme za prestanak uvjerenja u Ponzijeve sheme – da je netko drugi dužan osigurati naše mirovine i troškove liječenja?

Mi se očito ne želimo, barem u kritičnoj masi, promijeniti, početi više učiti i biti ponizniji. Kažu da svaki narod zaslužuje vlast i političare kakve ima. Nevjerojatno je kakve sve analfabetizme možemo čuti na dnevnoj bazi. Jedna od recentnih je od druga Klisovića (jer marksisti vole da ih zovemo drugovima), koji se zalaže za jednakost kamata. EUSSR-ovski, nema što. Jutros je pak drug Miletić zavapio suprotiva uništenju brodogradnje, optuživši sve druge drugove. Osim sebe i svoje svojte.

Nisu ni mediji bolji, kad u recimo, probiznis JL, pročitam kako je općina bogata jer ima proračunski prihod po glavi najveći u Hrvatskoj. Usput budi rečeno, to je prihod od čiste rente. Nije problem konkretna općina, koja se hvali da taj novac ulaže u infrastrukturu i bolje uvjete života, nego stav da je taj novac ustvari onaj koji pripada Državi.

Nadam se da će stečaj Uljanika barem definirati koliko ćemo zaista platiti sav nemar u konačnom iznosu. I na koncu pozdravljam sve svoje čitatelje rečenicom: “Ceterum censeo LXV non sufficit!” Uostalom, smatram da je 65 premalo, stoji u komentaru.

Dugovi su cijena ulaska
Trgovački sud u Pazinu otvorio je stečaj nad Uljanik Brodogradilištem, ali ekonomist Ljubo Jurčić za Direktno je komentirao da to neće predstavljati problem kineski investitorima iz koncerna China Shipbuilding Industry Corporation. Kako ističe Jurčić, pravi problem je ono što će se dogoditi ako Kinezi dođu.

“Ako Kinezi uđu u Uljanik, mislim da će to biti iz političkih razloga. To je više izgledalo kao predstava, a ne kao ozbiljna analiza. Ako uđu, to će biti kao znak dobre volje. Kod preuzimanja ovakvih tvrtki, država mora imati jasnu strategiju. Brodogradnja je samo vrh sektora iza kojega stoji cijela industrija. Državni vrh mora investitoru jasno pokazati koji su dugoročni politički planovi za taj sektor. Očito je da ova Vlada nema takav plan”, rekao je Jurčić.

Kako tvrdi Jurčić, Vlada je sistematski izbjegavala odgovornost. “Kad dođe i najveći brodograditelj na svijetu, on ne zna o čemu se tu radi. Kad pogledamo zadnjih godinu dana, Vlada čini sve kako bi izbjegla odgovornost kad se brodogradilište ugasi. Radili su sve da dobiju na vremenu, a davali su isključivo kriva obrazloženja. Vlada je trebala reći hoće li zadržati tu industriju ili ne”, istaknuo je Jurčić

Jurčić dodaje da će, ako dođu, Kinezi iz Uljanika uzeti znanje, ali izbaciti hrvatske radnike. “Ako Kinezi i dođu, ne vidim da će to opet biti hrvatska brodogradnja. Međutim, Uljanik i dalje ima znanje u projektiranju brodova visoke kvalitete. Ljudi u Uljaniku znali su napraviti brod. Kinezi bi uzeli naše znanje, donijeli svoju opremu, ali ne znači da bi zadržali hrvatske radnike. Naši radnici su za njihove pojmove skupi. Oni mogu imati neku aktivnost iz političkih razloga. Ono što bi Kineze moglo zanimati je znanje kako projektirati specijalizirani brod za, primjerice, prijevoz automobila ili žive stoke. Takva skladišta moraju se vrhunski projektirati kako bi ih se ugradilo u brod. Kućište broda znaju napraviti i sami”, dodao je Jurčić.

Dodao je: “Oni mogu obećati da će spasiti brodogradilište, ali će zauzvrat tražiti ustupke od Vlade, kao što je dovođenje jeftinije radne snage iz inozemstva. Sve u svemu, mislim da je gotovo s velikom hrvatskom brodogradnjom”, zaključio je Jurčić za Direktno.hr.

Pregled teme
Nakon što su davali signale kako će se dogovoriti glede završetka carinskoga rata, ovih je dana došlo do novog zapleta i nade investitora su splasnule. Uslijed toga indeksi američkih fondova pali su na svoj minimum od kraja ožujka.

Trump, usprkos tome što je prednjačio u optimističnim poruka, podigao carine na kinesku robu u iznosu od 300 milijardi dolara te je sada vrijednost američkih carina na kinesku robu 500 milijardi dolara. Trump je izjavio kako, ako Kina želi izbjeći po sebe ozbiljne posljedice od uvođenja carina, ona treba sklopiti trgovinski sporazum sada, a ne čekati da na vlast u SAD-u na izborima 2020.g. dođu demokrati.

Nije trebalo dugo čekati na odgovor, danas je Kina objavila kako će početkom lipnja uvesti dodatnih 60 milijardi dolara carina te kako neće odustati od svojih stavova.

O mogućim kineskim reakcijama danas izvješćuje CNBC, koji se poziva na razmišljanja analitičara. CNBC navodi kako Peking ima mnogo varijanti za uvođenje protumjera na američke poteze. Kinesko Ministarstvo trgovine izjavilo je kako će poduzeti protumjere. Potpredsjednik kineske vlade Liu He izjavio je kako Kina sebi ne može dozvoliti ustupke Sjedinjenim Državama oko načelnih pitanja bilateralne trgovine.

Analitičari očekuju eskalaciju protumjera od strane Kine, koje se neće odnositi samo na uvoz. Smatraju kako će u SAD-u najpogođeniji biti farmeri, ali I američke tvrtke koje posluju u Kini, poglavito u birokratskom i bankarskom smislu.

Analitičari smatraju i kako Kina može odgovoriti i smanjenjem vrijednosti svoje valute juana. Taj bi potez kineskom izvozu dao trgovinsku prednost i eventualno kompenzirao utjecaj američkih carina. No, to bi moglo dovesti do odljeva kapitala I štete za otvaranje kineskog gospodarstva.

Mnogi upozoravaju i kako Kina može povući američki dug u iznosu većem od 1 trilijun dolara. Međutim, jedan od analitičara je izjavio kako takav potez nije u interesu niti samoj Kini jer bi time nanijeli razmjernu štetu I sebi.