Komentari

Ako je politika u proteklim decenijama bila uvelike i obilježena naftom, elektro-mobilnost bi lako mogla promijeniti poprišta takvih sukoba. Tu je zanimljiva Afrika, Južna Amerika, ali i sama Kina.
„Kod sirovina, pretežito su to metali i polumetali koji su potrebni za baterije u električnim automobilima je njemačko gospodarstvo potpuno upućeno na uvoz”, kaže Torsten Brandenburg iz njemačke Agencije za sirovine (DERA). Time nije samo otvorena mogućnost pojavljivanja problema u opskrbi, nego je i otvoreno samim proizvođačima da diktiraju cijene, izjavio je za nedjeljno izdanje lista Die Welt.

Zapravo, veoma je malen broj kompanija koji nude sirovine koje su sve važnije za nove tehnologije: „60% kobalta dolazi iz Konga, 70% grafita iz Kine”, kaže Brandenburg. Litij dolazi uglavnom iz tri zemlje Južne Amerike, ali i tako ga zapravo nude samo četiri koncerna. Obzirom da su se te sirovine prije početka elektro-mobilnosti tek umjereno koristile je i eksploatacija bila ograničena i jedva mogu udovoljiti golemoj potražnji koja se ovako stvorila zbog zahtjeva za „čistim” transportom.

Slana pustinja Uyuni u Boliviji je najveće nalazište litija. Zapravo, samo dio pustinje je bogat litijem, a dok ga nitko nije baš toliko trebao je i eksploatiran već velik dio.

To nam potvrđuje i Matthias Wachter koji se u Udruzi njemačke industrije (BDI) bavi pitanjem sirovina. „Opasnost od uskog grla u isporuci sirovina je sve veća. Jer potražnja raste mnogo brže nego kapaciteti eksploatacije.” A to znači da je već počela utrka proizvođača iz čitavog svijeta kako da osiguraju dovoljno sirovina i naravno, po najpovoljnijoj cijeni. To nam se može učiniti poznato iz parola prosvjednika protiv američkog rata u Iraku kada je pisalo No blood for oil. Hoće li budućnost biti da će se pisati No blood for lithium – zato da bi se vozili u „čistim” automobilima?

U svakom slučaju, njemački proizvođači automobila se ne mogu pouzdati da će na svjetskom tržištu dobiti dovoljno najvažnijih sastojaka električnog vozila. A to nije ništa drugo nego njegove baterije: dosad su svi njemački proizvođači to kupovali u pravilu u Aziji, u Južnoj Koreji ili Kini. Ali sad i njemački proizvođači užurbano planiraju krenuti u proizvodnju.

U električnim automobilima su baterije najvažniji element. Njemačka tu ne može biti upućena tek na uvoz gotovih proizvoda.

Čini se da se najdalje otišlo u BMW-u. Užurbano se ulaže novac u „Centar kompetencije za bateriju” u München, a osim 200 milijuna eura se i broj tamošnjih stručnjaka želi povećati sa 50 na čak 200. Cilj je već do 2021. osvojiti saznanja kako bi se sagradila vlastita tvornica baterija, umjesto da tek azijske baterije sklapaju u svojim pogonima u Njemačkoj, SAD i Kini.

O vlastitoj tvornici razmišljaju i Bosch i Continental, ali nisu sigurni niti da li bi ta tvornica trebala biti u Njemačkoj. Po postojećoj tehnologiji za proizvodnju novog naraštaja baterija treba mnogo električne energije, zato bi se više isplatilo otvoriti tvornicu gdje je ona povoljnija.

Potražnja će sigurno biti golema: do 2025. i Volkswagen i Daimler planiraju četvrtinu svojih vozila ponuditi na električni pogon. To znači oko 2,5 milijuna vozila – godišnje. Tehnologija se još uvijek istražuje, ali trenutno jednostavno nema ponude na svjetskom tržištu koja bi zadovoljila ambicije samo ovih njemačkih proizvođača, piše u komentaru DW-a.

Ne prepoznaj ih po intenciji, nego po rezultatu, rekao je jednom Ludwig von Mises.
U jeku rasprava o strateškim i sistemskim kompanijama, pogodovanju države pojedinim „podobnim“ igračima te rasprave o proračunu za 2018. godinu, gotovo ispod radara prolaze tvrtke koje se bave upravljanjem infrastrukture, a sve su u javnom ili pretežito javnom vlasništvu.

Nije sporno to što te tvrtke ispunjavaju svoju društvenu funkciju te obilato pomažu razne društveno važne događaje i manifestacije, poput sportskih reprezentacija ili pak sportskih prvenstava koji se događaju u Hrvatskoj. Nije sporno niti to što se dobit takvih tvrtki uplaćuje u pričuve tvrtki. Ono što jest sporno je to što većina tih tvrtki uplaćuje visoke iznose, na ime dividendi, u državni proračun, što dovodi do legitimnog pitanja radi li se o alternativnom prikupljanju poreza pored prekobrojnih parafiskalnih nameta koje guše poduzetništvo.

Usprkos odnosima s javnošću i dotaciji pojedinim medijima, zbog kojih se čini kako su primjerice Janaf, koji upravlja naftovodima, i Plinacro, koji upravlja plinovodima financijski dobro vođene kompanije, to jednostavno nije njihova funkcija. Čak i kad pridodamo dobar prihod, dobit te značajni doprinos proračunu RH.

Pojasnimo, njihova je funkcija kroz naknade za korištene infrastrukture, mrežarine koju plaća krajnji kupac, prometovati artiklom brzo, operativno te po najnižim mogućim troškovima. Pri tom bi trebali ulagati u mrežu, održavanje i modernizaciju. Rezultati im se ne bi trebali mjeriti uplatom u proračun, jer svaki višak novca koji oni uprihode je naposljetku vrsta paraporeznog nameta. Oni su, naime, regulirani monopolisti kojima država određuje prihode putem Hrvatske energetske regulatorne agencije. Ti prihodi prvenstveno opterećuju poduzetnike i građane.

Kada stvari ogolimo do novčanika potrošača uvidjet ćemo kako je potrošač već platio porez i na uslugu i na proizvod, a onda mu još javna infrastrukturna tvrtka, umjesto u kvalitetu usluge, velik dio novca uplaćuje u proračun. Uzmimo primjerice Plinacro. Ukupni prihodi u 2016. godini iznosili su 601 milijun kuna, a dobit prije oporezivanja 223 milijuna kuna. Od toga su platili državi porez na dobit od 34,2 milijuna kuna te su još dodatno uplatili u proračun, temeljem odluke skupštine društva 113,3 milijuna kuna.

I onda se pitamo se zašto je cijena transporta plina u Hrvatskoj najskuplja u Europi? Zašto je cijena plina s burze u Austriji, koja je referentna za Hrvatsku, enormno opterećena davanjima ponajviše Plinacru? Zašto Austrijanac i Slovenac imaju daleko jeftiniji plin od nas? Razlog je upravo u tome što je država putem regulatorne agencije utvrdila previsoke tarife za transport plina koji je sastavni dio ukupne cijene plina na svakom računu, te je pored svih neracionalnosti, koje su prirođene državnim tvrtkama, saldo imali preko 500 milijuna na žiro računu krajem prošle godine te dobit od preko 200 milijuna kuna što je u odnosu na ukupne prihode bruto marža od gotovo 40 posto.

O stanju blagajne, na zadnji dan godine, od 500 milijuna kuna moćni tržišni igrači poput Agrokora mogu samo sanjati jer je to razina godišnjih prihoda tvrtke, u ovom slučaju Plinacroa.

To pokazuje odsustvo brige za dobrobit gospodarstva i građana jer oni prekomjerno plaćaju račune za plin i gorivo te želju države za novcem koji joj kroz porezna sredstva ne pripada, a potrošači time državi plaćaju dvostruki porez, time uništavajući i zadnju nadu za konkurentnosti poduzeća. Njima ti troškovi, kao i porezni i paraporezni nameti onemogućuju uspješnu prodaju na stranim, ali i domaćem, tržištu.

Pokazuje to i nebrigu resornog ministarstva sada, ali i njihovih prethodnika, kao i nebrigu regulatora za jeftinijom cijenom plina. Naravno, plin teško može biti jeftiniji kada pola milijarde neiskorištenog novca stoji u blagajni javnog poduzeća. Nikad se ne zna, možda uhljebima usfali.

Zbog toga se legitimno zapitati radi li regulatorna energetska agencija HERA dosita svoj zakonski posao, dakle u interesu građana i tržišne utakmice ili je tog regulatora javna administracija osmislila kako bi u ime države utvrđivao visoke tarife za račun nikad dovoljno namirene rashodovne strane proračuna?

Potpuni nered vlada i u regulatornoj agenciji HERA-i. Neki članovi upravnog vijeća agencije već godinama ne udovoljavaju kriterijima za imenovanje. Uz to, brojni od njih nemaju niti dana radnog staža u energetici. O tome se govori već godinama, no vlasti, pa i ova, nikako ne uzimaju svoje zakonske ovlasti u ruke i ne razrješavaju članove. Zar nije sramotno to što najviše zakonodavno tijelo, Sabor, i izvršna vlast već godinama djeluju protivno zakonu glede HERA-e?

Također, začuđuje nas što se nekoliko garnitura vladajućih ne može dogovoriti oko uprave Hrvatske elektroprivrede. Sjetimo se izjave ministra Gorana Marića iz ožujka kada je rekao kako će imenovanje nadzornog i uprave HEP-a ići sljedeći tjedan. Ohrabruje nedavno imenovanje novog Nadzornog odbora na čelu s Goranom Granićem, doduše s osam mjeseci zakašnjenja. Uprava još nije imenovana.

Naime, ne samo što predstoji inicijalna javna ponuda 25 posto dionica HEP-a, što je sukladno strategiji otkupa INA-e od MOL-a, najavljenoj na Božić prošle godine, što je nemoguće provesti bez imenovanja uprave (tko bi to inače pripremio), nego nam predstoji razdvajanje na kompanije na infrastrukturu i distribuciju, sve prema pilotu koji je Europska komisija uputila Hrvatskoj u vrijeme Oreškovićeve vlade prema Trećem energetskom paketu EU. Treba li naglasiti kako se u infrastrukturu i proizvodnju u HEP-u nije ulagalo gotovo 25 godina? Treba li reći tko dotrajalost plaća?

Zanimljivo je i kadroviranje u HEP-u, što je nedavno objavio u pismima čitatelja, portal Dnevno. Navodno se kao jedan od kandidata za predsjednika uprave HEP-a pojavljuje sin generala Krešimira Ćosića Marko. On je bio prokurist tvrtke Korlea, koja je bila dugogodišnji dobavljač uvozne struje dok je general Ćosić bio u Nadzornim odborom HEP-a, u vrijeme prvog mandata Mravka.

Nakon više stotina milijuna eura prometa Korlea je postala tvrtka Proenergy, te je postala glavni konkurent HEP-u u prodaji struje i plina krajnjim kupcima. Gospodin Marko Ćosić je, u međuvremenu, prodao svoje udjele slovačkom trgovcu strujom EZPADA-i. Cilj je bio prodati cjelokupnu tvrtku stranom kupcu. Transakcija je propala, a komentar propasti transakcije u više smo navrata pokušali dobiti od gospodina Čosića, no nismo ga usprkos višekratnim molbama nikada dobili. Kada je transakcija propala, menadžment tvrtke se promijenio te, čini se, postoje veliki interesi da gospodin Marko Ćosić zasjedne u upravu HEP-a. Poznavatelji prilika postavljaju pitanje, ukoliko nije uspio prodati tvrtku stranom investitoru kako će upravljati razdvajanjem HEP-a na dvije tvrtke? Tim više što gospodin Ćosić nema menadžerskog iskustva u velikim sustavima, a velik dio svoje karijere bavio se direktnom prodajom struje.

Umjesto zaključka parafrazirajmo Miltona Friedmana, ovakav nered može napraviti samo vlast. I oporba kada dođe na vlast, da ne bi bilo zabune.

 Marijan Knezović, mladi hrvatski intelektualac i čest sugovornik hrvatskih medija za pitanja Bosne i Hercegovine, nakon nedavne izjave vodstva bošnjačke SDA, za Direktno je objasnio pozadinu agresivne politike Bakira Izetbegovića i njegove stranke prema Hrvatima te zbog čega im smeta gradnja Pelješkog mosta. 

Knezović objašnjava kako su izbori u BiH i promjena izbornog zakona glavni uzrok zbog kojeg SDA i Bakir Izetbegović napadaju Hrvate te da nema priče o izbornom zakonu Izetbegović i SDA ne bi dizali toliku prašinu.

“Ova agresivna i lažna kriminalizacija Hrvata u BiH u biti je pokušaj da se međunarodnoj zajednici nametne ideja kako su Hrvati klerofašisti i nacionalisti koje se ne bi smjelo favorizirati u izbornom zakonu. To bošnjačka strani radi zadnjih dvadeset godina. Kad god Hrvati zatraže da se institucionalno riješi bilo koji problem, oni krenu s pričom kako su Hrvati bili agresor u BiH, kako smo etnički očistili muslimansko stanovništvo i zbog toga ne smijemo dobiti vlastitu izbornu jedinicu iako je teritorij Herceg Bosne jedini na kojem i danas imamo multinacionalne gradove te je jedini bez masovne grobnice u BiH”, objašnjava Knezović.

Presuda Haaškog tribunala postat će Bošnjacima dodatno oružje, smatra Marijan Knezović i dodaje kako će se do kraja godine Haaška šestorka vjerojatno vratiti doma. Ali Bošnjaci i njihovi predstavnici, kakva god presuda bila, trudit će se okrenuti je u svoju korist.

“Ako bude oslobađajuća onda je lako predvidjeti kako će govoriti – da je takva zbog pritiska Andreja Plenkovića, Dragana Čovića, Europske unije ili njegove veze s Angelom Merkel i slično te će se pozivati na prvu, nepravomoćnu presudu. Ako, ne daj Bože, presuda potvrdi onu prvu nepravomoćnu, to će Bošnjaci iskoristiti kao dodatni pritisak na Hrvate i dodatno nas okarakterizirati kao nacionaliste i fašiste koji ne smiju imati svoju izbornu jedinicu i pravo birati svoje predstavnike. Oni to rade zadnjih 20 godina na isti način, uz nažalost prešutnu ili donedavno eksplicitnu podršku međunarodne zajednice”.

Knezović objašnjava da je potreban konsenzus kako bi Hrvati dobili svoju izbornu jedinicu. “I dok su Srbi voljni pomoći zbog svojih ali i zajedničkih interesa, to nije dovoljan broj glasova. Tek kad EU preko svog visokog predstavnika uputi jasnu poruku političkom Sarajevu, neće doći do promjena. Na kraju krajeva, to bi trebao biti i posao visokog predstavnika, inzistiranje na pravednosti, a ne na tlačenju”, rekao je Knezović i dodao kako je u BiH nametnuto više od 200 amandmana na ustav te kako većina njih nije niti izglasana u Parlamentu već ih je nametnuo visoki predstavnik uz pomoć svojih diktatorskih ovlasti.

“Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown nametnuli su amandmane koji su zakočili Bosnu i Hercegovinu na njezinom putu prema pravednom i multikulturalnom društvu. Upravo zbog njih, koji lijepo izgledaju na papiru, ali u praksi favoriziraju bošnjačku stranu i omogućavaju im dirigiranje izbornog tempa, mi ne možemo birati svoje predstavnike. Da se Hrvati, Srbi i Bošnjaci dogovore oko izbornog zakona, opet bez odobrenja Valentina Inzka, neće se promijeniti ništa. Upravo je u tome sva tuga i žalost međunarodne zajednice i njezine uloge u BiH. Govorilo se kako će doći da ‘pomognu’, a zapravo već desetljećima odmažu miru i stabilnosti BiH. Nekad se čini kako je međunarodna zajednica učinila sve da BiH ne postane suverena država, i sve to dok su govorili kako su tu da od BiH naprave državu”, kaže Knezović i dodaje kako Europska unija preko Visokog predstavnika može inzistirati na izbornom zakonu, ali to ne želi napraviti kako visoki predstavnik ne bi izgubio 50 posto podrške u BiH, jer je drugu polovicu, Srbe i Hrvate, davno izgubio.

Izetbegovićevo neslaganje oko izgradnje Pelješkog mosta napad na Hrvate u BiH

Knezović smatra kako Izetbegovićevo neslaganje oko izgradnje Pelješkog mosta i pokušaj stopiranja njegove gradnje nije usmjeren samo na Hrvatsku.

“To je opet napad i na Hrvate u BiH kojima je izgradnja Pelješkog mosta u strateškom interesu i koji bi mogao postati gospodarska žila kucavica za Hrvate u BiH u kontekstu vanjskotrgovinske razmjene s južnim dijelom Hrvatske. U isto vrijeme to je pokušaj ucjene Vlade Republike Hrvatske kako bi odustala od potpore promjene izbornog zakona u BiH kao i drugih gorućih pitanja, zauzvrat za neometanu gradnju”, smatra Knezović i dodaje kako je taj pokušaj SDA unaprijed izgubljena bitka jer unatoč nekim izjavama iz EU, most će kad – tad biti izgrađen.

Knezović je za kraj dodao kako bošnjačka strategija nije protjerati Hrvate iz BiH, već održavati status quo zbog kojeg Hrvati – polako ali sigurno – raseljavaju sami sebe, na što hrvatski političari zasad nemaju dovoljno snažan odgovor.

Objava presude, od prije nekoliko dana, arbitražnog suda UN-a u slučaju sudovanja za upravljačka prava u INA-i, kome god koristila, pokazala je kako u ovoj zemlji postoji spirala zla u vidu (ne)vidljive sprege sudstva, represivnog aparata, velikog dijela medija i populističkih političkih interesa.
Pojavom populističkih antisistemskih boraca protiv svih investicija, koji su se strukturirali u dvije stranke, od kojih je jedna do nedavno bila u vlasti te upravljala represivnim i pravosudnim aparatom, otvorena je Pandorina kutija, te su njihovi istomišljenici isplivali u poziciju i u drugim strankama.

Sigurnost u svoje mreže pripadnika ove spirale zla vidio se u apsolutnoj sigurnosti u dobivanje arbitraže, što se pokazalo za državu štetnim blefom, rušenjem jedne vlade i projektom hapšenja sviju koji su za dogovor s MOL-om, što je objavio jedna tjednik i zbog čega smo dobili blokadu ulaska u OECD te političkom inicijacijom napada na najveću kompaniju, što ovih dana dobiva pravosudni epilog kojeg prati populistička predstava za javnost u vidu parlamentarnog povjerenstva.

I ovoga studenoga najavljena je nova potjera iz istog formalnog tabora dok onaj neformalni trlja ruke i, sa svojim jatacima, čeka u prikrajku. Napadnut je PPD. Kažu „politički tajnik“ i „čovjek i pol“ kako je ta kompanija preveliki sistemski rizik za zemlju te dodaju, u maniri bivšeg državnog tajnika za energetiku koji govori neistine o položaju nekih kompanija na Bliskom i Dalekom istoku, kako je nastala političkim pogodovanjem jednog ministra, dok je prava istina kako kompanija ima svoj put tijekom nekoliko raznorodnih vlada, te rast od 70 posto prihoda na inozemnim tržištima. Neće valjda biti da vlada Švicarske pogoduje PPD-u?

Umjetno gnojivo? Stvarno postoje ljudi koji komercijalnu proizvodnju smatraju infrastrukturnim projektom? Neće biti, to je tek socijalistički koncept bankomata za populističke interese, koliko god stajalo.

Nenad Bakić je nedavno na svom blogu izračunao koliko je strateška ova proizvodnja za prosječnog poreznog obveznika. Izračunao je kako je s obzirom na gubitke i potrebne investicije u modernizaciju bilo puno bolje svakog djelatnika učiniti milijunašem uplatom otpremnine iz proračuna, a za Petrokemiju naći investitora koji bi snosio rizik modernizacije, dobave plina i poslovanja. Jer troškovi modernizacije nisu mali. Naime, bez nje teško da će Petrokemija moći obnoviti ekološke dozvole. Potrebna je investicija od 35 milijuna eura u postrojenje za otpadne vode i amonijak te investicija u odlagalište fosfogipsa. Za potonju se izračuni kreću od 17 do 50 milijuna eura, ovisno o procjeni.

Umjesto toga, sada ćemo je morati skoro pa pokloniti, s obećanim državnim potporama, ali i našim novcem kojim smo godinama nabavljali plin za ovu komercijalnu djelatnost. Naime, nedavno je temeljni kapital Petrokemije smanjen s 386 milijuna kuna na oko 45 milijuna kuna, dok su dugovi samo prema PPD-u oko 260 milijuna kuna, nešto manje prema INA-i. Doduše, u prosincu bi skupština društva trebala odlučiti na burzu dati nove dionice u vrijednosti od 10 kn, te bi se time temeljni kapital povećao za 450 milijuna kuna.

Budući mnoge energetske kompanije u Europi, pa i okruženju, imaju dugoročne strategije koje u važnom dijelu obuhvaćaju široku petrokemijsku proizvodnju posve i kako ugovor o dobavi plina s istoka ovisi o petrokemijskoj proizvodnji iz Kutine, jer Petrokemija još uvijek troši oko trećine ukupne hrvatske potrošnje, posve je logičan interes Prvog plinarskog društva za ulazak u vlasničku strukturu Petrokemije.

Iz PPD-a javljaju kako su zainteresirani za formiranje konzorcija sviju ponuđača, poput INA-e, EBRD-a, HEP-a, JANAF-a te mirovinca (poljski je Azotv odustao smatrajući kako postoji previše rizika) ili pak za partnerstvo s nekim od njih. Partneri bi imali interes modernizacije, a zbog uloga i maksimiziranja profita te širenja tržišta. Dovelo bi to, naposljetku, do toga da se Petrokemija isplati proračunu i prestane biti klijent istoga.

Našim antiinvestitorskim gulanferima, na kraju, treba dati satisfakciju i dopustiti im da osim odluke o privatizaciji, birokracija odigra još jedan potez. Neka regulator, za olakšanje poslovanja velikih potrošača segmentira tarife za transport plina na magistralnim plinovodima. Učinit će to poslovanje Petrokemije lakšim, a time olakšati i punjenje državnog proračuna.

.

Jedna od vodećih svjetskih tvrtki po proizvodnji, Rosnjeft, koja je prije nekoliko dana, putem medija najavila ozbiljan interes za preuzimanje 75 postotnog vlasništva INA-e razmatra opcije ako globalni sporazum o proizvodnji nafte prerano završi.
Aleksandar Novak, minister energetike u ruskoj vladi, sastao se u srijedu s vodećim ruskim naftašima, prije pregovora članova OPEC-a s proizvođačima izvan kartela, koji će se održati krajem studenoga u Beču.

Komentirali su globalnu situaciju na tržištu nafte te iskazali predanost globalnom smanjenju proizvodnje nafte.

Drugi sastanak održat će za tjedan dana. Iz Gazproma i Rosnjefta najavljuju kako će pokušati produljiti dogovor do kraja 2018. godine, međutim, odluka se, prema OPEC-u, može produljiti samo do početka godine.

Rosnjeft ulaže velike napore u pripremu za razdoblje nakon suspenzije proizvodnje. I to u suradnji s ministarstvom energetike. Ozbiljan izazov pripremi je vrijeme, Zato, Rosnjeft počinje ograničavati proizvodnju prema najnovijim područjima, što je ozbiljan udarac Ruskoj federaciji zato što ova tvrtka drži pod kontrolom 40 posto ukupne proizvodnje nafte u toj zemlji.

Iz tvrtke najavljuju ograničenje razvoja projekata ukoliko se u Beču dogovore kako će sporazum isteći prije 31. ožujka. Ponavljaju kako poštuju sve obveze, ali zabrinutost glavnog direktora tvrtke Igora Sachina raste.  Pomaže im i stajalište Vladimira Putina koji lobira za produžetak sporazuma, barem do kraja 2018. godine, jer sporazum pomaže globalnom gospodarstvu.

Spor oko Protokola o plinofikaciji rafinerije u Bosanskom Brodu se zahuktao. O toj temi govorio je u Vijestima Al Jazeere Balkans, voditeljice Nensi Blažević, urednik portala Energypress.net Ivan Brodić.
Naglasio je kako se ovdje ne radi o klasičnoj međudržavnoj interkonekciji, nego o komercijalnom produktovodu tvrtke Crodux, kojim će ona dostavljati plin Zabruženeftovoj rafineriji u Brodu. Dogovor je ostignut za vrijeme posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Mostkvi zato što je Zabruženjeft u većinskom vlasništvu Ruske Federacije.

Zato, rekao je Brodić, ne bi trebalo doslovno tumačiti odredbe zakona o međusobnom obavještavanju vlada susjednih država, jer radi se o ograničenom produktovodu.

Rafinerija u Bosanskom Brodu nikada nije izgradila postrojenje za skladištenje sumpora kao derivata koji zagađuje, i to iz dva razloga, takva je modernizacija vrlo skupa, i drugo tko bi ih natjerao da kupuju plin kada su vrlo povoljno dolazili do svoje nafte. Sada, kad je to dogovoreno na najvišoj razini, kvaliteta zraka u Slavonskom brodu, nakon završetka produktovoda, trebala bi se poboljšati. Govorimo o razdoblju oko godine dana.

Uklapa se to u činjenicu kako će teško biti moguća diverzifikacija energenata u BIH-a tijekom srednjeg roka, obnovljivci su skupi, nafta u teškoćama, plin iz zapadnih izvora još uvijek nedostupan, tako da će regija još neko vrijeme ovisiti o ruskom plinu.

Zaključio je kako se bez jake geopolitičke volje, budući se ovdje radi o komercijalnom (ograničenom) produktovodu, teško može očekivati produženje interkonekcije prema jugu.

Pogledajte video:

Hrvatska 2025. je zemlja s Eurom. Najranije 2022. godine možemo uvesti euro pod uvjetom stabilnih makroekonomskih konvergencija. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se opredijelila preuzeti euro kao svoju službenu valutu, piše Petar Vušković.
Osim toga, Hrvatska odavno ima svoje radne stolove u ECB-u (Europskoj središnjoj banci) sa sjedištem u Frankfurtu. Prema Ugovoru o funkcioniranju Europske unije uvođenje eura je formalna obveza svih država članica. Hrvatskoj će euro biti veslo kojim će zaveslati svojom ekonomijom. Takav stav nije u domeni osjećaja već empirije. 

Koje su 10 prednosti uvođenja eura

Euro stvara prilike za rast investicija i povjerenje inozemnih partnera. Ukoliko strani investitor investira milijun eura na hrvatskom tržištu, a nakon toga euro deprecira (obezvrijedi) prema kuni za 5 %, njegov uloženi novac vrijedi 5% manje. Investitor je izgubio 50.000 eura. Imati euro znači odsustvo rizika promjene valutnog tečaja za investitora. Euro stvara lakšu usporedivost cijena za investitora te povoljniju investicijsku klimu. Euro znači povjerenje koje se temelji na prepoznatljivosti jedne svjetske valute.

Euro pojeftinjuje kredite, a rate otplata kredita čini sigurnim. Hrvatska ekonomija je visoko euroizirana (vezana za euro) pa je valutni rizik prisutan svugdje. Kod građana je prisutan kroz kredite i štednju. Uvođenjem eura bi se cijena kredita smanjila jer nema valutnog rizika. Kamatna stopa na kredite bi bila najmanje 1%-tni bod niža kada bi bili u eurozoni. Nadalje, kod uzimanja kredita u eurima, rata kredita ovisi o vrijednosti kune. Deprecijacija (obezvređivanje) kune nerijetko poveća rate kredita građana, što ih stavlja u nepovoljne položaje jer im se povećava dug.

Euro čuva vrijednost depozita u bankama. Ukoliko gledamo štednju, građani štede čak 75% svoje štednje u eurima. Nepovoljan tečaj može im umanjiti štednju, više nego što im je godišnja kamatna stopa na štednju koja je niža od 1%. Uvođenjem eura eliminiralo bi se pitanje u kojoj valuti štedjeti kako bi sačuvali vrijednost ušteđevine.

Euro eliminira nepovoljne tečajeve u mjenjačnicama i bankama. Kod mijenjanja novca u bankama ili mjenjačnicama također vaš novac ovisi tečaju. Neke mjenjačnice, pogotovo na moru, znaju imati nepovoljne tečajeve, gdje na 100 eura možete izgubiti i do 30 kuna, a na 1.000 eura to je već 300 kuna. Banke strancima koji podižu novac sa svojih kartica na bankomatima nude nepovoljne tečajeve pa tako narušavaju povjerenje prema strancima, ali i konkurentnost u turizmu. Zanimljivo je da su banke u Hrvatskoj na tečajnim razlikama ostvarile oko 1,8 milijardi kuna. Uvođenjem eura nestale bi mjenjačnice, a banke bi ostale bez svojeg profita.

Euro jača konkurentnosti domaćih poduzeća. Zaduženost poduzeća u eurima je visoka i iznosi oko 50 milijardi kuna. Nepovoljan tečaj smanjuje konkurentnost naših poduzeća te povećava rate kredita. Poduzeća koja u najmu imaju poslovni prostor uslijed deprecijacije kune mogu imati i veći trošak najma jer se cijena najma u ugovorima indeksira u eurima. Na takav način se umanjuje konkurentnost naših poduzeća. Euro za poduzeća znači i jeftiniji pristup kapitalu.

Euro stvara povoljne vanjskotrgovinske uvjete i pomaže izvoznicima. Za izvoznike euro bi stvorio čitav niz prednosti. Izvoznici ne bi morali pratiti tečajne razlike zbog rizika tečaja i preračunavati ih u inozemne cijene. Olakšao bi se izvoz mnogih proizvoda kroz eliminaciju transakcijskih troškova pa bi u konačnici ukupna vanjskotrgovinska razmjena bila povećana. Euro bi na izvoz imao tzv. „učinak stvaranja trgovine“. Neke studije iz 2000. godine ukazuju da zemlje koje imaju zajedničku valutu i do tri puta više trguju nego zemlje koje imaju različite valute.

Bezbrižnost putovanja za naše ljude, ali i turiste. Određene prednosti bi svakako imali i naši stanovnici jer bi mogli bezbrižno putovati većinom država članica EU, ne razmišljajući o mijenjanju domaće valute u euro. Isti efekt bi imali i turisti koji dolaze u Hrvatsku, što bi našu državu učinilo konkurentnijom u turizmu. Hrvatska oko 18% BDP-a ostvaruje iz turizma, a od toga 70% prihoda od zemalja iz eurozone.

Euro povećava kreditni rejting i omogućuje lakšu otplatu državnog duga. Uvođenje eura za Hrvatsku bi značilo povećanje kreditnog rejtinga te povoljnije zaduživanje na financijskim tržištima jer se članice eurozone smatraju sigurnijima. Jeftinije zaduživanje znači i lakšu otplatu dugova države. Ta sigurnost se temelji na monetarnoj i makroekonomskoj stabilnosti koju provodi Europska središnja banka (ECB).

U slučaju ekonomskih kriza imamo pravo na pristup Europskom mehanizmu stabilnosti. Uvođenjem eura se stvara europski identitet jer će se hrvatski simboli (povijesne osobe i prirodne ljepote) naći na euro kovanicama.

Petar Vušković je potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize, na čijoj je stranici objavljen ovaj komentar, savjetnik u poslovnom upravljanju te doktorand ekonomskih znanosti. Zagovornik je tržišnog liberalizma, autor većeg broja stručnih analiza i akademskih radova.

 

Marijana Ivanov, profesorica na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, za tiskano izdanje Večernjeg lista analizirala je predloženi proračun i Vladinu eurostrategiju te pojašnjava zašto bi se građani referendumom morali izjasniti o euru.
Ivanov je članica gospodarskog vijeća predsjednice Republike.

Što nam Vlada poručuje rebalansom ovogodišnjeg i prijedlogom proračuna za iduću godinu?

Veći porezni prihodi, proračunske uštede i smanjeni budžetski deficit uz nižu potrebu za zaduživanjem koje odražava rebalans proračuna za 2017. pokazuju da odgovorno pristupamo strategiji postupnog smanjenja udjela javnog duga u BDP-u, što će biti važno radi nižih troškova kamata i zadovoljenja uvjeta za uvođenje eura.

Pri tome treba imati na umu da će plaćanja koja se ne budu realizirala u ovoj godini – trebati izvršiti u sljedećoj. Proračun za 2018. temeljen je na realnoj projekciji ekonomskog rasta u 2018., a stavke rashoda koje su povećane imat će pozitivne efekte na rast BDP-a, No, postoji rizik da rješavanje krize Agrokora poluči nižim javnim prihodima pa nema prostora za rastrošnost u javnim rashodima niti neka nova populistička obećanja za zadovoljavanje apetita birača, stranačkih kolega ili moćnih lobističkih grupa.

Zašto mislite da bismo trebali organizirati referendum o euru?  Premijer misli da je volja građana apsolvirana referendumom o priključenju EU.

Premijer je visokoobrazovana i informirana osoba, a iako o EU i euru uglavnom govore visokoobrazovane osobe koje su svjesne paketa koje članstvo u EU donosi, kao i koristi i rizika uvođenja eura – to nije slučaj kod većine stanovništva. Na referendumu o ulasku u EU građani nisu bili svjesni svih elemenata koje taj ugovor donosi. Makroekonomske koristi od uvođenja eura veće su od troškova i osobno zagovaram uvođenje eura što prije, ali uvažavam i druga mišljenja jer učinci neće biti jednako raspoređeni u društvu.

Hrvatska je i sada skupa zemlja, pogotovo hrana. Strahuju li građani od zaokruživanja cijena bez razloga?

Zaokruživanje cijena nakon uvođenja eura ne može se spriječiti, a iako će se cijene neko vrijeme iskazivati u kunama i euru, to ne znači da proizvođači i trgovci neće prilagoditi cijene prije i poslije tog razdoblja. Porast će cijene međunarodno nerazmjenjivih dobara i određenih usluga koje su u Hrvatskoj danas još uvijek znatno jeftinije. No, unatoč tome, stopa inflacije trebala bi ostati na niskoj razini, osim ako npr. istodobno dođe do rasta cijene nafte, žitarica i slično na svjetskoj razini.

Naše zaostajanje za drugima već poprima tragikomične obrise, Doing business kaže da je i kosovsko administriranje državom bolje od hrvatskog. Što je uzrok laganog hrvatskog propadanja?

Možda bismo osim slijepog oslanjanja na to što kažu drugi trebali razmisliti što mislimo sami o sebi. Uglavnom se podcjenjujemo i kritiziramo sve domaće, a te odgovore uredno serviramo inozemnim institucijama koje na terenu i u raznim domaćim institucijama i institutima prikupljaju podatke koji ulaze u njihove izvještaje. Isto vrijedi za kreditni rejting, izvještaje MMF-a i sl. Nisu oni nas ocijenili katastrofom, nego smo im mi sasuli pregršt nezadovoljstva i kritike, a zaboravili reći sve ono dobro u čemu bilježimo napredak. No dobro je što nam daju packe pa nas tjeraju da budemo bolji, da stvorimo uvjete za rast domaćeg gospodarstva, a time i za profitabilna ulaganja domaćih i stranih investitora. Za početak bismo i pojmove „profit“, „poduzetnik“i „investitor“trebali staviti u pozitivan kontekst, rekla je Marijana Ivanov za Večernji list.

Nakon što je bivši ministar financija Slavko Linić na N1 televiziji izjavio kako je prodaja MOL-ova udjela u INA-i Rosneftu već gotova stvar pokušali smo saznati o čemu se radi.
Među poznavateljima prilika može se vidjeti čuđenje nastupom gospodina Linića iz dva razloga. Prvi je što do sada nije nikada bio legitimiran kao insider kompanija poput mađarskog MOL-a ili pak ruskog Rosnefta.

Drugi je razlog taj što u svom nastupu forsira ruske energente koji bi u Hrvatsku, prema Liniću, trebali doći put Njemačke. Analitičari se čude takvim prijedlozima s obzirom na ugovor o uvozu plina koji Gazprom ima s Prvim plinarskim društvom.

Stručnjaci koje smo zamolili za komentar sumnjaju kako će američki interesi lagao dopustiti izlazak kompanije poput Rosnefta na Mediteran izvan sirijskog okruženja. Ako to i dopuste, postavlja se pitanje interesa za obje rafinerije u Hrvatskoj, jer uz rafineriju u Brodu sisačka teško ima smisla, kažu, obzirom bi tada obje te rafinerije bile u vlasništvu ruske države.

Što se tiče rafinerije u Rijeci, vlada sumnja kako će je Rosneft koristiti u punom kapacitetu kad većinu nafte namijenjene Europi prerađuje u svojim njemačkim rafinerijama.

Naposljetku, nejasno je kako u Hrvatskoj vlada nerazumijevanje oko ruskog utjecaja na povrat INA-inih polja u Siriji. Naime, stručnjaci s kojima smo razgovarali redom smatraju kako će INA-ina polja, ako Rosneft bude vlasnik INA-e, on pridodati svom sirijskom portfelju.

Dok se valja priča o privatizaciji kutinske Petrkokemije, blog Ecectica objavljuje grafikon prema kojem se vidi gubitak od dvadeset milijuna eura. 

Katastrofa tvrtke koja je 2012. godine zasnovana na radničkom dioničarstvu, a  pet godina akumulirala gubitak od milijardu kuna. To, po prilici, znači kako je svaki radnik koji je zadržao posao dobio sponzorstvo države od milijun kuna. Postavlja se pitanje bi li bilo isplativije da je svaki djelatnik dobio tih milijun kuna kao otpremninu te se time skinuo sa proračuna?

Pogledajte gafikon