Komentari

Komentar DW-a
 Skromnom ceremonijom Ujedinjeni narodi obilježavaju svoje osnivanje pred tri četvrt stoljeća. Ali nije samo pandemija korone razlog za potišteno raspoloženje

Svjetske organizacije.Stolice su prazne, a nema ni torte u glavnom sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Proslava 75. rođendana je skromna i sterilna. Razlog je naravno pandemija korone. Govornici – 130 šefova država i vlada – vide se samo na kratkim, unaprijed snimljenim video-porukama.

Prije 75 godina je to bilo drugačije. 26. lipnja 1945. je 50 zemalja potpisalo Povelju Ujedinjenih naroda. Nakon strahota dva svjetska rata cilj je bio ni više ni manje nego uspostava svjetskog mira. “Vi biste trebali biti arhitekti jednog boljeg svijeta, u vašim rukama leži naša budućnost”, rekao je tadašnji američki predsjednik Harry S. Truman predstavnicima zemalja osnivačica.

“U prvom redu se tu radilo o osiguranju mira”, kaže politolog Matthias Dembinski iz Hessenske zaklade za istraživanje mira i sukoba. Po svaku se cijenu htjelo spriječiti nešto slično Drugom svjetskom ratu. Uz to su Ujedinjeni narodi imali i neke druge ciljeve: borbu protiv siromaštva i zalaganje za poštivanje ljudskih prava. “Osnivačima je pritom bilo važno naglasiti, da za to velike i moćne države snose posebno veliku odgovornost”, kaže Dembinski.

To se i do danas odražava u strukturi Ujedinjenih naroda. Njihov središnji organ je naime Vijeće sigurnosti. Ono odlučuje o slanju mirovnih snaga ili o uvođenju sankcija protiv pojedinih zemalja koje remete mir. Sastoji se o pet stalnih i deset nestalnih članica. Stalne su Kina, Francuska, Velika Britanije, Rusija i Sjedinjene Američke Države. Osim što naravno imaju pravo glasa, one raspolažu i s jednim ekskluzivnim pravom: na veto. Ulažući veto one mogu zaustaviti donošenje bilo koje odluke, bez obzira kako je glasalo ostalih 14.

Ujedinjeni narodi se nalaze u financijskoj krizi u kakvoj odavno nisu bili. Blagajna bi mogla biti prazna već krajem listopada. Kako dalje? Ovdje su najvažnija pitanja i odgovori. “Problem je da to pravo veta ne odgovara današnjim odnosima snaga”, smatra Dembinski. Zemlje poput Brazila ili Indije danas igraju puno značajniji ulogu u međunarodnim odnosima od primjerice Francuska ili Velike Britanije. “A kada se primjerice Indija ne osjeća tako zastupljenom kako bi u stvari trebala, raste frustracija – a time i spremnost da se politička odgovornost izmjesti iz okrilja UN-a.”

Drugi bitan problem UN-a je u tome što je on ovisan o spremnosti zemalja članica na međusobnu suradnju. To je posebno jasno postalo za vrijeme tzv. Hladnog rata. U tom su se razdoblju stalne zemlje članice, takozvanih “velikih pet” – prije svega Sjedinjene Države i Sovjetski Savez – međusobno često blokirale u Vijeću sigurnosti. Tek krajem sukoba Istoka i Zapada 1991. je multilateralna suradnja ponovo procvjetala. Tako je Vijeće sigurnosti između 1989. i 1994. odobrilo 20 novih mirovnih misija i usedmorostručilo broj vojnika pod plavim kacigama.

Time se doduše uspjelo popraviti životne uvjete milijuna ljudi, ali neke od tih mirovnih misija su i propale. Tako su se 1994. Plave kacige povukle iz Ruande, umjesto da spriječe genocid nad tamošnjim Tutsijima. “No bez obzira na mnoge opravdane kritike, mislim da je takozvano osiguranje mira jedna uspješna priča Ujedinjenih naroda”, kaže Dembinski. “To je nešto što bi UN trebao nastaviti i proširiti.”

No umjesto da još tješnje međusobno surađuju, posljednjih godina je sve više državnika koji međunarodnu suradnju dovode u pitanje. “Budućnost ne pripada globalistima, već patriotima”, rekao je Donald Trump na zasjedanju Opće skupštine UN-a krajem rujna prošle godine. “U posljednje vrijeme vidimo da se veto sve češće koristi – i to i u nekim sasvim središnjim pitanjima”, kaže Dembinski. Jedan je primjer ponašanje Rusije i Kine koje u Vijeću sigurnosti stavljaju veto čak i na “uistinu jednostavne mjere pružanja humanitarne pomoći ljudima u Siriji.”

No usprkos svim blokadama i neuspjelim mirovnim misijama: Ujedinjeni narodi su potrebni i važni i 75 godina nakon njihova osnivanja. Jedna anketa provedena je među milijun ljudi širom svijeta. 87 posto ih je uvjereno kako je međunarodna suradnja životno važna – pogotovo kada se na umu imaju problemi poput klimatskih promjena ili pandemije korone. Na duge staze, uvjeren je Matthias Dembinski, ti veliki svjetski izazovi mogu pomoći jačanju značenja Ujedinjenih naroda. “Nadam se da će spremnost na zajedničko djelovanje – usprkos svim političkim proturječnostima – ipak rasti.”, stoji u tekstu DW-a.

Poslovni dnevnik
Kao i svake godine u rujnu i ove se godine održala rasprava o stanju Europske unije (State of the Union – SOTEU) u Europskom Parlamentu.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen održala je svoj govor u srijedu, 16. rujna, pred demokratski izabranim zastupnicima u Europskom parlamentu i predstavila postignuća Europske komisije u prethodnoj godini te predložila vrlo ambiciozne ciljeve za predstojeću godinu. Istovremeno je predsjedniku Sassoliju i kancelarki Merkel, jer Njemačka predsjeda Vijećem Europske unije, uputila pismo namjere u kojem je izložila Komisijin plan za iduću godinu.

Ovaj događaj iznimno je važan dio demokratskog procesa Unije te je izraz odgovornosti Europske komisije prema Europskom parlamentu i građanima Europske unije općenito. Danas je jasno, potrebna nam je snažnija Europska zdravstvena unija. Poučeni iskustvom korona krize, Komisija će jačati otpornosti unije na slične promjene u budućnosti kroz program “EU za zdravlje”, kroz snažniju Europsku agenciju za lijekove (EMA) kao i snažniji Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC). Istovremeno, von der Leyen se obvezala na izgradnju europske BARDA-e, agencije za napredna biomedicinska istraživanja i razvoj, kako bi se povećala sposobnost Europe da odgovori na prekogranične prijetnje.

Kriza nas je još jednom podsjetila koliko je bitno građanima pomoći da sačuvaju svoj posao, svoj izvor dohotka, a malim i srednjim poduzećima da opstanu, jer ona su pokretač našega gospodarstva i bit će pokretač našeg oporavka.

Komisija je odmah nakon izbijanja krize i prvi put u našoj povijesti aktivirala opću klauzulu o odstupanju. Prilagodili smo naše europske fondove i pravila o državnim potporama. Odobrili smo potpore poduzećima i industriji u iznosu većem od 3 bilijuna eura, od ribara u Hrvatskoj i poljoprivrednika u Grčkoj do MSP-ova u Italiji i samozaposlenih osoba u Danskoj.

Europska središnja banka poduzela je odlučne mjere u okviru svojeg Hitnog programa kupnje zbog pandemije (PEPP). Nakon značajnog pada BDP-a u drugom tromjesečju, očekujemo da će se naša gospodarstva ponovno pokrenuti. U dugoročnom smislu, snažnija ekonomska i monetarna unija najbolji je put prema stabilnosti i konkurentnosti.

Povijesni sporazum o instrumentu NextGenerationEU dokaz je političke potpore koja mu je pružena. Tu potporu moramo iskoristiti za provedu strukturne reforme u našim gospodarstvima i dovršetak Unije tržišta kapitala i Bankovne unije.

Snažna i likvidna tržišta kapitala ključna su kako bi se poduzećima omogućio pristup financijskim sredstvima koja su im potrebna za rast i ulaganje u oporavak i budućnost, te su preduvjet za daljnje jačanje međunarodne uloge eura.

Međutim, za oporavak gospodarstva treba nam zaokret koji će mu omogućiti održivi rast, sa što manjom ovisnošću o resursima na izmaku i što manjim zagađenjem. Iz tog razloga Europska komisija ne odustaje od zacrtanih ciljeva – Zelenog plana i digitalne tranzicije.

Predlažemo još ambiciozniji cilj, a to je smanjenje emisija na barem 55 posto do 2030. To povećanje s 40 posto na 55 posto, možda je previše za neke, a sigurno nedovoljno za druge. Međutim, naša procjena učinka jasno pokazuje da naše gospodarstvo i industrija to mogu i žele, a građani to zahtijevaju.

Budu li drugi slijedili naš primjer, a Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika pomoći će da to čine, svijet će moći zadržati globalno zagrijavanje ispod razine od 1,5 °C. Zelena tranzicija ujedno će otvoriti kvalitetna radna mjesta, ona u digitalnom sektoru. Europa mora biti predvodnica u digitalnom svijetu, u protivnom ćemo morati slijediti druge i prihvatiti njihove standarde.

U digitalni sektor uložit ćemo 20 posto proračuna iz instrumenta NextGenerationEU – u podatkovno gospodarstvo, u razvoj umjetne inteligencije i u razvoj digitalne infrastrukture. Neprihvatljivo je da 40 posto ljudi u ruralnim područjima još uvijek nema pristup brzim širokopojasnim vezama, no to je ujedno i golema prilika i solidan temelj za oživljavanje ruralnih područja. Sva tri područja pokretači su za inovacije i stvaranje novih radnih mjesta.

Komisija je u rekordnom roku predložila instrument NextGenerationEU i revidirani proračun. Njime se kombiniraju sva gore navedena ulaganja i prijeko potrebne reforme. Vijeće ga je potvrdilo u rekordnom roku, a korak nas dijeli od njegovog punopravnog donošenja. Riječ sada ima Europski parlament, donosi Poslovni dnevnik

Komentar DW-a
 Vanjska politika nikada ne igra važnu ulogu u predizbornoj kampanji u SAD-u. No sporazumi Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina s Izraelom pomažu predsjedniku u izbornoj utrci.

Neka ulična anketa vrlo brzo bi potvrdila da većina Amerikanaca nikad nije ni čula za Ujedinjene Arapske Emirate, a ni za Bahrein. Isto kao ni za Oman ili Katar. Razlozi smrtonosnog konflikta između Palestine i Izraela isto tako su malo poznati, kao i razlozi koji govore protiv premještanja američkog veleposlanstva u Jeruzalem. A to što se američko prvenstvo u bejzbolu zove „Svjetska serija” (World Series), mnogo govori o tome kako Amerikanci doživljavaju sebe u ovom velikom svijetu.

I dalje postoji veliki broj ljudi koji previđa koliko vješto aktualni predsjednik zna iskoristiti određene momente. Tako mu je dobro legla i ceremonija potpisivanja sporazuma između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata, kao i Bahraina – nepunih 50 dana pred izbore. Taj medijski profesionalac zna kako se efikasno okružiti moćnicima. On zna kako na njegove istinske pristaše, ali i na potencijalne birače, djeluje kada se u ovim teškim trenucima pojavi na sceni kao političar koji rješava stvari.

Pri tom nikakvu ulogu ne igra to što se Palestinci zanemaruju i to što je pravo mirovno rješenje još dalje zbog ovog, prije svega ekonomski motiviranog dogovora. Nikog tu ne zanima što arapski blok, koji je dugo bio podrška Palestincima, više ne postoji. I u tom dijelu svijeta je novac važniji od bratske sloge.

Većina Amerikanaca nesigurnija je nego ikad. Za to su odgovorni smrtonosni virus i ogromni gospodarski problemi. Prijeti li zaista u predgrađima, pretežno naseljenim bijelcima, građanski rat, kao što sugeriraju slike s brojnih prosvjeda? A tu su i ogromni požari bez presedana koji gutaju velike dijelove zapadne obale. Zemlje arapskog svijeta mogle bi biti odlučujući faktor za Trumpovog mirovnog plana za Bliski istok. Neke zemlje su više naklonjene Izraelu nego što je to službeno poznato. Ujedinjuje ih neprijateljstvo prema Iranu.

Čežnja za čvrstom rukom, uzrokovana strahom mnogih Amerikanki i Amerikanaca, ne pruža šansu kritičkom razmatranju uzroka. Umjesto da se analizira u kakvoj su vezi sve te katastrofe sa sadašnjim predsjednikom, koji je već skoro cijeli mandat na dužnosti, mnogi žele mahera koji će iznad svega postaviti vlastite uspjehe. Čovjeka koji svijetu pokazuje tko je glavni i koji za Ameriku osigurava mjesto u svijetu koje zaslužuje.

Zato je i ceremonija s mnogo moćnih muškaraca i mnogo pompe baš po njegovoj mjeri. U danima poput ovih Trump želi i najvećim skepticima pokazati koliko u njemu još ima i snage i volje. I kako mu lako polazi za rukom pokazati nadmoć nad protivnikom Bidenom.

Što se više približava izborni dan, sve teže je razumjeti zašto su demokrati ponovo izabrali kandidata zbog kojeg će se na kraju opet reći: nije Donald Trump pobijedio, nego je njegov protivnik izgubio, piše DW.

Komentar
Posljednjih se dana vode brojni geostrateški prijepori oko utjecaja nad plinskim resursima.

U prvom redu tu je sukob Grčke i Turske oko plinskih nalazišta na Sredozemlju. Ta se nalazišta nalaze tik uz nešto ranije otkriveno ENI-evo na sjeveru Egipta te odmah do njega izraelsko plinsko polje, što čini polje u okolici Cipra vrlo privlačnim. Paralelno s time Erdogan je priopćio kako su turske tvrtke našle veliko nalazište plina u Crnom moru. Jučer je turski istraživački brod napustio sporno područje u okolici Cipra, pa se ne moramo brinuti zbog skore vojne eskalacije, no to je za neku drugu analizu.

U isto vrijeme, eskalirao je diplomatski pritisak na Njemačku, uslijed situacije dokazanog trovanja ruskog oporbenog političara Navalnog bojnim otrovom ruske proizvodnje, oko zaustavljanja projekta drugog profila plinovoda Sjeverni tok. Javili su se i analitičari koji tvrde kako je taj plinovod neophodan i kako se može zamijeniti poljskim projektom novog plinovoda koji bi morem povezao Poljsku i Norvešku. Kao da se plinovodi ne rade preko noći i kao da se ne rade s ekonomskom računicom amortizacije od nekoliko desetljeća. Uostalom, kao da u projektu Sjeverni tok 2, usprkos američkim sankcijama ne sudjeluju i moćne zapadne tvrtke. No i to je za neku drugu analizu.

U ovoj analizi, pozabavit ćemo se činjenicom kako fosilna goriva postaju sve manje privlačna za bogatije države, premda još uvijek vlada svijest da je plin gorivo tranzicije prema čistoj energiji, dok nafta postaje sve sličnija ugljenu, barem u energetskom smislu, te gubi bitku s novim tehnologijama. Za sada fiskalno i proračunski poticanima, no pitanje je vremena kada će izazovi poput tržišnosti i adekvatnog skladištenja energije postati bespredmetni. Iako, naftu, u smislu dobivanja proizvoda od kojih se rade obnovljive elektrane, još je teško zamisliti kako će se nadomjestiti.

U jeku razvoja obnovljivih izvora energije, mnogi se ulagači plaše lose reputacije ukoliko budu ulagali u fosilnu energiju. Štoviše, pojedini fondovi već su dobili upute svojih ulagača riješiti se dionica tvrtki koje ne ulažu obnovljivu i klimatski prihvatljivu energiju. Primjerice, u SAD-u je otkazano prikupljanje oko 8 milijardi dolara za cjevovod uz atlantsku obalu, iako on uživa punu političku podršku Bijele kuće.

Čini se kako u razvijenim, fiskalno bogatim, zemljama svijeta fosilni projekti gube utrku s klimatskim PR-om, nošenim na krilima dobro umreženih klimatskih aktivista s međunarodnim političkim establishmentom. U toj utrci bi plinski projekti mogli postati kolateralna šteta, premda omogućavaju ekonomsku tranziciju prema novim tehnologijama potrebnim za potpunu ekonomsku prihvatljivost obnovljive energije.

S druge strane, u zemljama u razvoju potpuno je druga slika. Nagli razvoj gospodarstva u pojedinim zemljama i brza urbanizacija povećavaju potražnju za ugljenom, naftom i prirodnim plinom. Prepoznala je to Rusija, puštajući u promet plinovod Snaga Sibira, a zna to i Saudijska Arabija kada uvodi diskont za isporuke u Kinu, Indiju i Vijetnam.

U velikim kompanijama, kao što je Royal Dutch Shell očekuju zbog toga porast trgovine plinom te pad njegove cijene. Tim više što zemlje poput Vijetnama, Indije i Brazila planiraju povećati korištenje, eksploataciju i uvoz plina ne bi li postigle zacrtane pariške kriterije, odričući se ugljena.

Stoga analitičari IEA (Međunarodne agencije za energiju) očekuju rast potražnje za fosilnom energijom, posebice plinom, u Aziji, Africi, Latinskoj Americi i na Bliskom istoku.

U Europi pak očekujemo dodatni aktivistički angažman establishementa, koji planira potrošiti oko tisuću milijardi eura, u svrhu Unijine intervencije u spas od posljedica korona virusa, baš u povećanje korištenja zelene energije. U tom smislu ohrabruju fondove kapitala rješavati se “nečistih” dionica ne bi li se ulagalo u “zelene” dionice.

Dok se većina fosilnih kompanija prilagođuje, poput INA-e i njenog vlasnika MOL-a, pa u svojim srednjoročnim i dugoročnim strategijama imaju predviđena značajnija ulaganja u obnovljivu energiju, to je loša vijest, osim za spomenute u uvodu, još za neke infrastrukturne projekte, poput sustava LNG terminala, koji su još do ne tako davno bili dio Unijina strateškog plana smanjivanja energetske ovisnosti o Rusiji.

Iako se za hrvatski LNG, zbog ugovorenog zakupa na šest godina, ne treba srednjoročno bojati, četrnaestogodišnji projekt irskog LNG terminala, čini se kako je jedna od prvih žrtava toga dijela industrije. S druge strane, u Švedskoj je sud zabranio da se LNG terminal poveže s mrežom.

Reakcije protiv fosila, čini se, ne rastu jedino u Australiji, koja je jedan od najvećih izvoznika ukapljenog plina. Njihova je vlada prije nekoliko dana odlučila uvesti poticaje za očuvanje naftnih i rafinerijskih postrojenja.

Za portal Otvoreno
Srbija i Republika Srpska danas prvi put obilježavaju zajednički praznik, “Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“. U svim općinama u Srbiji i Republici Srpskoj trgovi i centralne ulice biti će okićene Narodnom i Državnom zastavom Republike Srbije. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je još sredinom kolovoza dogovorio taj datum uz obrazloženje da je to dan kada je je probijen Solunski front.

Politički analitičar Davor Gjenero je za portal Otvoreno komentirao što to obilježavanje predstavlja i ima li značaj za Hrvatsku.

“Mislim da je to nešto što bismo u Hrvatskoj trebali gledati s jedne strane s oprezom, a s druge strane bez velikih riječi. To je dio Vučićevog projekta Velike Srbije i stvaranja atmosfere o tome kako taj projekt nije izgubljen. U sklopu projekta je i mogućnosti pripajanja manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini Srbiji, ali to ne odgovara političkoj realnosti. To nije provedivo. Na sve to što se dešava u kontekstu Memoranduma 2 treba gledati s oprezom, ali bez iskazivanja bilo kakvih emocija i bez davanja ikakvog značenja u hrvatskoj javnosti. Politika Aleksandra Vučiča i Milorada Dodika prije svega zaslužuje prezir, a ne da ih se u Hrvatskoj tretira kao relevantno”, rekao je Davor Gjenero.

O Vučićevoj izjavi da nitko neće srušiti jedinstvo Srpskog naroda je rekao da se tu iščitava jedna od karakteristika retorike Vučića, a riječ je o pasivnoj agresiji.

“On uvijek nastupa pasivno agresivno. Uvijek su Srbi izvana ugroženi zato imaju pravo na agresiju prema ostalima. To je nešto što smo već naučili, to nije nešto novo. On je sad taj model pasivne agresije doveo na visoku razinu”, istaknuo je Gjenero.

Upitan što bi ovo obilježavanje konkretno značilo za Hrvatsku, Gjenero odgovara da ono ništa ne znači ništa jer su se političke okolnosti promijenile.

“To Vodstvo Srba u Hrvatskoj svoju političku poziciju gradi u Zagrebu, a ne u Beogradu. Bilo je rizično ono vrijeme kad su Srbi u Hrvatskoj mislili da ponovno trebaju surađivati s Beogradom i da se trebaju čvrsto vezati uz njega. Gospodin Milorad Pupovac je vrlo dobro razumio opasnosti koje iz toga proizlaze i kad je u Zagrebu našao ozbiljnog partnera potpuno se politički emancipirao od utjecaja Beograda, to se vidjelo ljetos povodom Oluje. Srbi u Hrvatskoj sada vode politiku optimalizacije svojih interesa, a svoje interese oni maksimalno mogu zaštiti unutar Hrvatske koja je stabilna država članica Europske Unije i NATO saveza. Mislim da unutar racionalnog vodstva Srba u Hrvatskoj nema nekakvog odjeka politika velikosrpstva”, zaključio je Davor Gjenero za portal Otvoreno.

Komentar
Kolumnist dnevnih novina New York Post Michael Barone navodi da je strah od toga da broj oboljelih slomi zdravstveni sustav bio legitiman, ali piše da smatra i to da uspješnu borbu protiv covida lockdownom mogu provesti samo otočne ili izolirane zemlje.

Kolumnist njujorškog tabloida kreće od otvorenog pitanja: “Jesu li lockdownia bili pogrešni?” Barone piše da je sve više naznaka u smjeru pozitivnog odgovora na pitanje, a da je sigurno to da je riječ bila o sasvim novoj metodi. Prisjetio se da je romanopisac Lionel Shriver naveo da “nikada ranije nismo reagirali na zarazu zatvaranjem cijelih država”. Barone primjećuje da je azijska gripa u sezoni 1957/58. pobila između 70 i 116 tisuća Amerikanaca, što je bilo između 0,04 i 0,07 posto stanovništva SAD-a, odnosno da je hongkonška gripa od 1968. do 1970. pobila oko 100.000 Amerikanaca ili 0,05 posto stanovništva.

Koronavirus je do sada pobio 186.000 Amerikanaca, što ispada 0,055 posto stanovništva. “To će još rasti, ali to je otprilike iste magnitude kao te dvije gripe, a i (koronavirus) pokazao se manje smrtonosan za one mlađe od 65, nego što su to bile te dvije gripe”, napisao je Barone.

On dalje navodi da u slučaju tih dviju teških epidemija gripe iz 20. stoljeća nije bilo masovnog zatvaranja škola, ureda, tvornica, restorana i muzeja. “Nitko nije razmišljao da otkaže Woodstock”, smatra Barone.

Kao jedan od odgovora na pitanje zašto se danas tome pristupa tako drugačije, on navodi “moguće veće povjerenje u učinkovitost vlade”, te piše: “Ako javne politike mogu utjecati na klimatske promjene, onda mogu iskorijeniti virus.”

Drugi mogući odgovor je da smo neskloniji riziku. Djeca tako, piše dalje, ne smiju u školu, gimnastička igrališta su nestala, studente se štiti od “mikroagresije”. “Safetysm mindset”, posudio je Barone izraz koji sugerira “ideologiju sigurnosti” kao društveni nazor, što je posudio od Jonathana Haidta i Grega Lukianoffa, autora “The Codding of the American Mind”.

Ipak: “Vijesti o virusu covid-19 koji ubija na desetke i gomila pacijente preko kapaciteta bolnica u Bergamu u Italiji, prouzročilo je bijeg u sigurnost i ograničenja. Mnogi su Amerikanci prestali ići u restorane i dućane i prije nego što su propisani lockdowni u ožujku i travnju. Pretjerane projekcije nekih epidemiologa s profesionalnim interesom u predviđanju pandemije, prouzročile su zahtjeve vladi da djeluje”, napisao je Barone.

“Legitimni strahovi da bi se bolnice mogle pretrpati očito objašnjavaju (unazad gledano smrtonosne) naredbe guvernera New Yorka, New Jerseyja, Pennsylvanije i Michigana domovima za starije da primaju covidom zaražene pacijente”, nastavio je s tekstom.

“Samo, očiti uspjesi Južne Koreje i otočnih nacija Tajvana, Singapura, Novog Zelanda u tom smjeru nikada ne bi mogli biti kopirani u kontinentalnom globaliziranom SAD-u”, smatra Barone.

On negira administracijama pojedinih američkih država da su “slijedile znanost”, kako je stavio pod navodnike, kada su propisivale lockdowne, nego im predbacuje da su time tek trenutno smanjile broj oboljelih od covida-19, a da je to za posljedicu imalo otežavanje praćenja stanja kod oboljelih od karcinoma, tretmane nakon srčanih udara i savjetovanje protiv ovisnosti od droga.

Barone smatra da je bilo neutemeljeno izlaziti na plaže, jer je “širenje virusa u vanjskom prostoru minimalno”, kao i zatvaranje škola, jer “malo koje dijete dobije ili širi virus”, dok zatvaranju velikih trgovina i crkvenih službi suprotstavlja “blagoslivljanje neizbježno bučnih i nagužvanih masovnih protesta za politički podobne ciljeve”.

Barone se poziva na članak u Wall Street Journalu od tjedna prije u kojem se optužuje da su lockdowni bili pretjerani i skupi. “To ide u prilog izjavi predsjednika Trumpa od sredine travnja da će ‘produženi lockdown u kombinaciji s prisilnom ekonomskom depresijom prouzročiti neizmjerne i dalekosežne posljedice po javno zdravlje'”, napisao je, a prenosi N1.

Barone citira anti-lockdown blogera, bivšeg novinara New York Timesa Alexa Berensona, koji je ustvrdio da su epidemiološka zatvaranja društva prije odgodila nego spriječila zaraze. Barone na kraju piše: “To su stare lekcije. Vlade ponekad mogu usmjeriti, ali nikada sasvim kontrolirati prirodu. Nemoguće je sasvim poništiti rizik. Pokušaji da se smanji jedan rizik, može dovesti do rasta drugih. U nesigurnosti ljudi čine greške. Kao što je, možda, slučaj i s lockdownima.”

Arhitekt za Direktno
Sabor je donio Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom u Zagrebu, Krapinsko-zagorskoj i Zagrebačkoj županiji. Od 138 zastupnika koji su glasali samo ih je četvero bilo protiv, a deset suzdržano.

Zakon definira model po kojem će konstrukcijsku obnovu zgrada 60 posto financirati država, 20 posto Grad Zagreb i županije te 20 posto vlasnici nekretnina. Vlasnicima s minimalnom plaćom i bez značajnije imovine, država i županija, grad ili općina u potpunosti će financirati tu obnovu.

Plaćanja će biti oslobođeni i vlasnici nekretnina čiji dohodak ne prelazi 4000 kuna te čija imovina, na dan potresa, nije vrijedila više od 200.000 kuna. Uz ratne vojne invalide, participacije u obnovi oslobodit će se i osobe s invaliditetom, kao i vlasnici i suvlasnici koji su u trenutku potresa u zajedničkom kućanstvu živjeli s osobom s invaliditetom. U slučaju da vlasnik ili suvlasnik proda obnovljenu nekretninu u roku od pet godina, morat će vratiti sredstva koja je uložila država ili županija.

Jesu li se donošenjem zakona stekli uvjeti da se krene u obnovu pitali smo arhitekta Ivana Križića. On na početku upozorava na probleme zbog kojih bi se obnova mogla dodatno prolongirati. “Sad je predviđeno Zakonom o obnovi privremena gradnja koji se poziva na članak 129. Zakona o gradnji, koji je, nažalost, svih šest godina koliko je zakon na snazi, nedefiniran. Dakle, provedba tog članka ne postoji. Ministarstvo mora sada dati mišljenje po pitanju provedbe jer se kaže da se privremena gradnja može započeti bez građevinske dozvole, ali ujedno je upitno što je s projektnom dokumentacijom, stručnim nadzorom, ovlaštenjima izvođača i atestima na gradilištu. To je nešto što se mora definirati, na koji će se način provoditi privremena gradnja po pitanju redovnih akata”, pojasnio je Križić.

Članak 129. navodi posebne slučajeve gradnje bez građevinske dozvole i to za građevine koji služe sprječavanju određenih događaja otklanjanju štetnih posljedica u slučaju neposrednog ugrožavanja ljudi i dobara od prirodnih nepogoda, ratnih ili drugih razaranja. Istim člankom predviđeno je da se građevina mora ukloniti u roku od dvije godine od prestanka djelovanja događaja, a u suprotnome se mora ishoditi građevinska dozvola.

Križić pojašnjava i u čemu je problem s navedenim člankom. “Zakon o gradnji pravilnicima propisuje projektnu dokumentaciju, stručne nadzore, sadržaje građevinskih dnevnika… U ovom slučaju pitanje je kako se taj članak 129. Zakon o gradnji provodi jer to nigdje nije definirano.”

Akti koji se tek trebaju donijeti usporit će obnovu, tako da će vjerojatno od potresa proći i godina dana dok se nešto konkretno ne počne graditi, smatra Križić. “Obnova će krenuti na proljeće. Nešto će se krenuti, ali generalno treba mjesec dana za donošenje Pravilnika o izradi projektne dokumentacije. Onda, dok se svi uhodaju, trebat će mjesec dana dok se formira taj fond. Na proljeće je realno očekivati neke prve ozbiljnije radove.”

Osvrnuo se i na netom izglasani Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom u Zagrebu, Krapinsko-zagorskoj i Zagrebačkoj županiji. “Zakon o obnovi je u suštini ostao isti kakav je bio od početka. Ima sitna poboljšanja, ali mislim da dugoročno neće funkcionirati jer se već sada govori o nekim budućim izmjenama i dopunama.”

Križić je istaknuo i tri razine zbog kojih novoizglasani zakon neće funkcionirati. “Prva razina je sadržaj obnove u smislu projektne dokumentacije i ono što se radi jer se dupliraju procesi, imat ćemo redovno zakonodavstvo koje govori jednu stvar i izvanredno koje govori drugu stvar. Druga je činjenica tog financiranja što je to financiranje zapravo usmjereno isključivo na konstrukciju i to znači ako je obnova konstrukcije 200 eura po kvadratu da bi završili zgradu ili kuću treba vam još 600 eura, onda ćete reći neću ništa napraviti i živjet ću u pokrpanoj kući”, rekao nam je pa nastavio:

“Treći problem je što se propušta prilika za sustavno promišljanje. Imamo niz godina neodržavanje i izbjegavanje održavanja građevina, a ovo je bila prilika da uvedemo jedan sustav i da damo neki novi zamašnjak za razvoj grada Zagreba. Za razvoj, to je ključno, a ovime se zapravo zadržava neki ‘status quo’, čak se i petrificiraju neki neuređeni odnosi, kao što su imovinsko-pravni, pitanje održavanja zgrada, pitanje upravitelja, ‘developerskih’ investicija i u stanogradnji i u poslovnim nekretninama koje su koda nas divlje, a ne sustavne kao u uređenim zapadnim demokracijama”, pojasnio je Križić.

Svjestan je da će i ovako uređena obnova donijeti poboljšanje, ali je skeptičan što se tiče budućnosti. “Svaki popravak koji će se dogoditi značit će poboljšanje u odnosu na ono što je bilo prije potresa. Izgledno je da bi štete, da se dogodi potres kakav je bio u ožujku, bile manje, ali se ne daje nikakav dodatni impuls da za 15 godina te zgrade ne prođu jednako kao i sada, možda čak i gore”, zaključio je arhitekt Ivan Križić u razgovoru za Direktno.

Komentari
Na sljedećem susretu predsjednika država i vlada EU-a na dnevnom redu će biti popis mogućih sankcija protiv Turske. Time bi ju se trebalo prisiliti na ustupke u prijeporu oko plina u istočnom Sredozemnom moru.

Europska unija u Bruxellesu trenutno radi na popisu mogućih sankcija protiv Turske. Time bi se tu zemlju trebalo potaknuti da sporna bušenja u potrazi za zemnim plinom u istočnom Sredozemnom moru ograniči na svoje teritorijalno more. Grčka i Cipar smatraju da Turska ugrožava njihovu sigurnost. I već su sredinom srpnja progurali da se EU mora pozabaviti mogućim sankcijama protiv Turske. Ali, prijepor i dalje eskalira.

U međuvremenu su održane vojne vježbe, a govorilo se i o razlogu za rat. Ministri vanjskih poslova EU-a smatrali su nužnim dati nalog za izradu popisa mogućih konkretnih sankcija, što su i učinili krajem kolovoza. O tim sankcijama bi predsjednici država i vlada EU-a mogli odlučiti na svom sljedećem susretu 24. rujna, izjavio je povjerenik EU-a za vanjsku politiku Josep Borrell. Mogli bi, rekao je, a ne da će odlučiti ili morati odlučiti.

EU i dalje ostaje oprezan. Borrell naime ima nalog da paralelno pregovara i s Turskom, kako bi se smanjila napetost. Njemačka kao trenutna predsjedateljica EU-a pokušava posredovati između Grčke, Cipra i Turske, ali zasad bez uspjeha. Zato se u Europskoj komisiji i radnim skupinama Europskog vijeća u kojem su zastupljene zemlje članice i dalje radi na popisu mogućih sankcija.

Grčka i Cipar žele spriječiti odugovlačenje i povećavaju pritisak, što se ne sviđa povjereniku Borrellu. Oni su spremni podržati sankcije protiv Bjelorusije, koje su već spremne, samo ako će istovremeno biti prihvaćene i sankcije protiv Ankare. Cipar je ove srijede otvoreno prijetio vetom. A za odluke o sankcijama potrebna je jednoglasna odluka svih članica EU-a i svaka zemlja ih može blokirati.

Koga u Turskoj i kakve sankcije bi mogle obuhvatiti još je tajna. Borrell je dao naslutiti da se ne radi o sankcijama samo protiv pojedinih osoba nego i protiv poduzeća koja rade na vađenju plina. „Sve što ima veze s tim problemom“ moglo bi biti obuhvaćeno, kaže Borrell. Time se misli i na brodove koji sudjeluju u istraživanju i vađenju plina. Za njih bi luke u Europskoj uniji bile zatvorene i ne bi mogli iz EU-a dobiti nikakve zamjenske dijelove. Ali, na popisu bi se mogle naći i banke koje financiraju ta poduzeća.

Sljedeći stupanj bi bile sankcije protiv čitavih gospodarskih grana u Turskoj, dao je naslutiti Borrell. One bi pogodile područja „na kojima je tursko gospodarstvo tijesno povezano s europskim gospodarstvom“. To se zacijelo odnosi i na carinsku uniju koja omogućuje razmjenu dobara između Turske i EU-a gotovo bez ikakvih carina. A Turska već odavno želi proširiti područja koja su obuhvaćena carinskom unijom. EU bi ju sad mogao ograničiti. Moguće je i formalno okončanje pristupnih pregovora s Turskom koji teku vrlo sporo. Austrija to otvoreno zahtijeva. Ostale članice EU-a još nisu na to spremne. Carinska unija i pristupni pregovori su najteže diplomatsko oružje koje bi EU mogao upotrijebiti protiv Turske.

„Tursku neće impresionirati veliki topovi“, kaže Sinan Ülgen iz instituta Carnegie Europe u Bruxellesu. „U Ankari ne vjeruju da će EU ikad oko uvođenja sankcija postići suglasnost svih članica. To je prije kontraproduktivno.“ Sinan Ülgen je vanjskopolitički stručnjak koji potječe iz Turske i on smatra da se EU nalazi u dilemi. „EU mora odlučiti jednoglasno. To vodi tomu da će sankcije u svakom slučaju ispasti previše skromne da bi Tursku navele na promjenu njezinoga ponašanja.“ On ne zagovara oštrije sankcije, ali pojedinačne sankcije protiv osoba ili tvrtki ne bi imale smisla, jer neće imati nikakvog učinka, kaže Ülgen u razgovoru za DW.

Savezni ministar gospodarstva Peter Altmaier načelno je sumnjičav prema takvim mjerama. Upitan o sankcijama protiv Rusije on je na televiziji ARD izjavio da ne poznaje ni jedan slučaj da je neka zemlja na takav način bila potaknuta na promjenu svoga ponašanja. Sankcije više vode zaoštravanju politike, kaže on. Ali, ima stručnjaka, kao što je Janis Kluge iz berlinske Zaklade za znanost i politiku, koji sankcije smatraju prokušanim sredstvom za dugoročni utjecaj na politiku i slanje signala. „Mislim, da to možemo usporediti i s drugim sankcijama, da ciljane sankcije mogu ostvariti određeni učinak“, smatra zastupnik Zelenih u Europskom parlamentu Sergey Lagodinsky. Radi se o tomu da se Turcima pošalje jasan signal da „smanje brzinu“ u svojoj ratničkoj retorici, kaže Lagodinsky.

Josep Borrell, povjerenik EU-a za vanjsku politiku, nakon sastanka ministara vanjskih poslova EU-a krajem kolovoza govorio je o tomu da se Turskoj ne smije samo prijetiti batinom nego da joj treba ponuditi i neku mrkvu, dakle privlačnu ponudu. To bi primjerice moglo biti proširenje carinske unije ako Ankara popusti u prijeporu oko zemnog plina.

Europskoj uniji s turskoga gledišta pripada uloga posrednika, smatra stručnjak za Tursku Sinan Ülgen iz Carnegie Europe. Nju bi ona izgubila uvođenjem sankcija. Osim toga Turska bi odgovorila protu-sankcijama. Sergey Lagodinsky zato smatra da bi trebalo nastojati oko dijaloga dviju sukobljenih strana. „Načelno još nismo iscrpili sve mogućnosti da se postigne zamrzavanje situacije kako bi se tražilo zajedničko rješenje i fer sigurnosna arhitektura u Sredozemnom moru.” Trebalo bi razmisliti i o tomu, kaže Lagodinsky, da EU skupa s Turskom traži alternativne izvore energije, umjesto da se samo koncentrira na plin.

Urednički komentar
Svake godine u ovo vrijeme  razgovaramo o BDP-u, njegovu rastu, padu ili stagnaciji. Nekako se pogodi da svake godine slušamo optimistične poruke o rastu hrvatskog gospodarstva.

Tako je bilo i ove godine, usprkos padu BDP-a od 15.1 posto, što i nije neka katastrofa s obzirom na zdravstvenu i gospodarsku krizu jer velika gospodarstva, poput Japana padaju i 40 posto, slušamo kako je najgore iza nas, kako ćemo spasiti svako radno mjesto, kako očekujemo milijarde iz proračuna EU namijenjenog u tu svrhu.

Govore nam, kao da su to stvari koji se događaju preko noći, u Hrvatsku evo dolazi Porsche, dolazi Tesla, kao da gomila investitora ne odlazi, kao Meggle, ili BAT koji planira otići, jer mu država ne može smanjiti trošarine, ta kriza je, a lokalni će izbori, kako sada smanjiti rashode proračuna?

Ili poput investitora u hidroelektrane, kojem prijeti zatvor zbog pokvarenih političara koji su umislili kako su svemoćni, a investirao je svojih 80 milijuna eura…. Mogli bismo nabrajati u nedogled, ali to je druga tema.

Podaci ipak govore nešto drugačije. Prvo nam je ministar Zdravko Marić priopćio kako je cijena koronakrize 21 milijardu kuna, onda nam je došao podatak kako je naš pad BDP-a među najgorima u EU, pa nam je DZS rekao kako je pad zaposlenosti u industriji vrlo velik, a na kraju valja reći i to kako europske milijarde ne rastu na drvetu, netko ih mora donijeti u proračun. Države, pa tako niti EU, nemaju novac koji ne uprihode od poreznih obveznika.

Potonji, iz fiskalno odgovornih zemalja zahtijevat će provođenje reformi za taj novac. Kako ćemo mi to provesti kad svake godine imamo neke izbore, a hrvatske stranke ovise o glasovima namaknutima odsustvom provedenih reformi? Ali i onih koji jako vole podržavljenje ekonomije.

Kad god su neki izbori, bilo državni, lokalni ili stranački, u ovom slučaju SDP-ovi, netko se očeše u nacionalizaciju INA-e, a otkup MOL-ovih dionica RH bi koštao između 10 i 15 milijardi kuna, s time što MOL ne pristaje na manje od 15. No, tu je i premija….

Možemo li onda reći kako je možebitna cijena krizne komunikacije ove vlasti više od 35 milijardi kuna?

Ono što, pak, najviše zabrinjava, jer BDP je mjerilo u koje ulazi cjelokupna ekonomska dinamika, pa i rashodi proračuna, svi oni tereti koje državni proračun ima, jest pad indeksa stvaranja dodane vrijednosti, od oko 12 posto. O čemu nitko ne govori.

Treba li nas to čuditi kad u hrvatski politički, ekonomski i medijski mainstream gotovo ne ulazi suprotstavljanje zabludi kako je ekonomija igra nulte sume, prema kojoj dodana vrijednost nije potrebna, ima novca koliko ima, samo ga treba preraspodijeliti?

HUP
Poslodavci okupljeni u HUP-u smatraju da se pri izmjenama Zakona o strancima treba voditi računa i o što jednostavnijoj primjeni Zakona.

Pozitivne promjene, kao što je uvođenje beskvotnog sustava zapošljavanja, ne smiju biti kompromitirane stvaranjem kompliciranijeg i rigidnijeg modela od prethodnog, koji bi poslodavce onemogućio u novom zapošljavanju. Prvenstveno, očekujemo da novi sustav omogući jednostavnije i brže zapošljavanje stranaca od prethodnog modela, u slučaju da domaćih radnika nema na tržištu rada.

Podsjećamo, mnogi sektori hrvatskoga gospodarstva godinama se suočavaju s nedostatkom radne snage. Dosadašnji sustav kvota nije odgovarao zahtjevima suvremenog doba, bio je zastario i prespor za potrebe modernog i dinamičnog tržišta rada. HUP se opetovano zalagao za uvođenje liberalnijeg modela koji ne poznaje kvote, a kojim bi se radnike iz inozemstva moglo zaposliti ovisno o trenutnim potrebama određene tvrtke tj. poslodavca. Novi Zakon o strancima predlaže upravo takav model s čime je HUP suglasan, ali smatramo da se uz uvođenje beskvotnog modela moraju olakšati i uvjeti koji su zadani u trenutnom prijedlogu Zakona, a koji predstavljaju ograničenja poslodavcima kakva nije imao ni kvotni sustav.

Mnogim je uvjetima koji su zadani novim prijedlogom Zakona naprosto nemoguće udovoljiti u trenu kada poslodavac treba hitno zaposliti novu radnu snagu, navodimo samo neke od njih:

• Potvrda Porezne uprave kao dokaz da poslodavac nema dugovanja po osnovi svih javnih davanja (ukoliko poslodavac kasni samo jedan dan s plaćanjem PDV-a, ne može zadovoljiti ovaj uvjet)
• Provođenje testa tržišta na HZZ-u – nejasna je provedba ovog testa i uloga države kao posrednika u zapošljavanju između poslodavca i radnika
• Komplicirano i dugotrajno ishođenje studentskih viza za strane studente (npr. obaveza fizičkog dolaska na intervju, materijali isključivo na hrvatskom jeziku itd.)

Zahtjeve za pojednostavljivanjem navedenih uvjeta HUP će i dalje komunicirati prema Vladi RH s ciljem stvaranja što kvalitetnijeg Zakona kojim će poslodavci moći efikasnije i brže zapošljavati nove kadrove te tako podići vlastitu konkurentnost.