Komentari

To je bilo p

Ovaj sastanak na vrhu EU-a jasno pokazuje da u Europi ima problema na sve strane. Ali umjesto velikih vizija, EU sad prije treba mala, konkretna i praktična rješenja, misli Christoph Hasselbach.
Prije samo nekoliko godina, kad se činilo da je vrhunac financijske krize već iza nas. Tada je jedno od najvažnijih političkih pitanja u Bruxellesu bilo trebaju li pobjedničke stranke europskih parlamentarnih izbora imenovati i predsjednika Europske komisije. Takvo pitanje se danas čini upravo apsurdno nevažno. Danas jedva da prođe mjesec dana, a da se ne pojavi novi, izuzetno opasan trend koji dovodi u pitanje same temelje Europske unije.

Na predstojeći odlazak Velike Britanije smo se u međuvremenu gotovo navikli. Ali već i sama odluka o Brexitu sa svim njenim posljedicama dovodi u veliko pitanje samu Europsku uniju. Mađarska i Poljska su se oprostile od načela pravne države kakva je prije bila sama po sebi razumljiva. Španjolska se zbog Katalonije nalazi u najvećoj državnoj krizi u njenoj novijoj povijesti. Nekontrolirani dolazak izbjeglica u Europu je kontinent stavio u tešku kušnju i stvara ideološke razlike kakve su prije bile nezamislive. I posvuda bilježe uspjehe stranke koje žele ograničiti utjecaj Europske unije ili ju čak i ukinuti.

Izvan Europe ne izgleda bolje: bio to Trump, Erdogan ili Putin, tradicionalni partneri se pretvaraju u nesigurne kolebljivce, neki od njih i u otvorene protivnike. I time da se vratimo Europskoj uniji: ubojstvo jedne novinarke koja istražuje korupciju bi se možda moglo očekivati u Rusiji, ali u malenoj članici EU-a Malti? Pa gdje smo došlii?

Sve to dolazi istovremeno. Ništa se više ne čini samo po sebi razumljivo, što se tako činilo još prije par godina. Temeljna ideja europske integracije koja obuhvaća sve više članica? Nekad bilo, sad se spominjalo… Pitanje je i kako se Europa odnosi prema novim problemima. Ako se do sad činilo da je Angela Merkel bila neosporna vodeća osoba Europe, nakon njemačkih parlamentarnih izbora je njena pozicija mnogo slabija. Više neće moći ispunjavati tu ulogu tako suvereno kao prije.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron se sam nudi kao obnovitelj i spasitelj europske ideje. Ali europsko čudo od djeteta brzo gubi svoj šarm i to ne samo u Francuskoj. Kada bi bile provedene njegove reforme financijske politike, one bi išle na teret Njemačke. Ne samo to: Macron u međuvremenu upozorava Europsku uniju na opasnost sklapanja novih trgovinskih sporazuma s trećim zemljama zato jer su građani navodno siti globalizacije i moraju biti zaštićeni od nje. Bijeg od neugodnog svijeta – izgleda li tako ideja Europe?

Istina je: duh vremena trenutno korača u smjeru nacije, identiteta, podizanja granica. Inicijativa predsjednika EK Junckera da se i euro i Schengenska zona prošire na sve članice Europske unije zato se ne čini samo kao da je s nekog drugog planeta, nego je i kontraproduktivna.

Ono što Europska unija u ovakvoj situaciji treba nisu velike vizije, nego jasna rješenja problema. Okončati ilegalnu migraciju, oko toga se svi mogu složiti. Digitalni razvoj isto tako nije sporan, a od više suradnje po pitanju obrane svi mogu imati koristi. To su stvari koje i ovaj EU summit želi riješiti. Više od toga u ovom trenutku neće ići, ali ne smije biti ni manje od toga, donosi komentar DW-a.

Hrvatska 2025 je moguća uz brze mjerljive reforme. Reforme za slobodno tržište trebaju biti utemeljene na metodologijama. Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) kroz projekt Poduzetnička inicijativa stvara nacionalno partnerstvo u zagovaranju mjerljivih reformi za prosperitetnu Hrvatsku.
Iniciramo ciljeve konkretnih javnih politika koji prate indikatore svjetskih metodologija za povećanje konkurentnosti i ekonomske slobode. U odnosu na trenutne pokazatelje projiciramo barem 30%-tne pomake do 2025. kroz rasterećenja poduzetničke i tržišne slobode, sukladno članku 49. Ustava. Tim je povodom potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize Petar Vušković dao intervju za portal Novac za sve.

Donosimo naglaske

Inicijativa se pokreće kako bi se stavio naglasak na ekonomski kompas koji (trenutno) nije jasan i precizan. Vrlo često smo dojma da se ne zna što želimo postići jer ne postoji konsenzus oko ključnih reformi. U takvoj jednoj letargiji gubimo vrijeme. Javne politike se trenutno bore više za bolju prošlost nego za bolju budućnost svojih građana. Cilj CEA inicijative je zagovarati ekonomska rješenja koja će biti na korist povećanja ekonomskih sloboda, stvaranja vrijednosti u javnom upravljanju po uzoru na uspješne europske zemlje, razvijanje kulture mjerenja i odgovornosti za ostvarene rezultate”, rekao je Vušković.

Gdje su potrebni najjači reformski zahvati?

” S jedne strane, postoji Akcijski plan za administrativno rasterećenje gospodarstva, ali s druge strane se planiralo porezne obveznike opteretiti porezom na nekretnine. Takva porezna nesigurnost dovodi do odlaganja nekih potencijalnih investicija, za što je najbolji primjer odustajanje Valamara od dvije milijarde kuna investicija u turizmu. Najjači reformski zahvati potrebni su u javnoj upravi koja je najveći uteg gospodarstvu. Reformski zahvati u tom području podrazumijevaju efikasniju alokaciju javnog novca kroz racionalizaciju ustroja javne uprave, smanjivanje broja zaposlenih za barem 30 posto, digitalizaciju svih administrativnih procesa i stvaranje okvira za novi javni menadžment.”

Što obuhvaća inicijativa?

Mnogo je konkretnih ciljeva navedeno i dostupno na stranici Centra za javne politike i ekonomske analize u okviru projekta Poduzetnička inicijativa za slobodno tržište. Navodimo primjere nekih koji se mogu ostvariti do 2025. godine:

  • Kumulativno povećanje BDP-a za barem 30 posto, odnosno oko četiri posto godišnje) kroz investicije i izvoz, kako bismo sustizali prosječni standard zemalja Srednjoistočne Europe.
  • Povećanje stope zaposlenosti kroz 30 postotno rasterećenja poduzetničke inicijative od prekomjerne regulacije i birokracije.
  • Povećanje investicija u istraživanje i razvoj s jedan posto u 2017. na tri posto u 2025.
  • Smanjivanje državne potrošnje s 47 posto na 35 posto BDP-a do 2025.
  • Smanjivanje državne potrošnje za plaće s 12 na 8% BDP-a. Toliki je već danas rezultat Njemačke i Austrije koje su pak barem tri puta prosperitetnije.

Gdje očekujete najveće otpore?

“Kod političkih stranaka ali i interesnih skupina, te općenito među dijelovima administracije koji rade na suvišnim birokratskim procedurama, dijelovima sindikata, pojedinim strukovnim i interesnim udruženjima s delegiranim ovlastima, ali i dijelovima privatnog sektora kojima ne odgovara slobodno tržište.”

Mjere koje predlažete su za naše prilike vrlo radikalne. Na koje društvene skupine računate da će podržati inicijativu?

“Radikalni potezi bi značili ukidanje državnih funkcija. Prvenstveno očekujemo podršku građanskih udruga i inicijativa kojima je cilj stvarati bolje uvjete za život svojih građana. To su udruge koje se bore protiv novih poreznih opterećenja, ali i onih koje zagovaraju tržišne promjene i slobode. Od političkih stranaka očekujemo odgovornost za postavljene indikatore inicijative i da ih usvoje kao obvezu”, zaključio je Vušković u intervjuu koji prenosi portal CEA-e.

Povodom afere prisluškivanja, želje za trećim entitetom u BIH, izjava dužnosnika iz Zagreba o Hrvatima u BIH te reakcija na njih iz Sarajeva, na svom profilu društvenih mreža oglasio se poznati bloger Ivan Pepić.
U BiH traje nevjerojatna medijska ofenziva. U samo 72 sata na televizijama gostovali su Ivo Banac, Stipe Mesić, Valentin Inzko, Dragan Mektić (SDS-ovac, ministar sigurnosti BiH) ali i drugi koji su suočeni s neprofesionalnim pitanjima poput “kako komentirate izjave predsjednice RH o radikalizaciji Bošnjaka?”

Obrazac je, dakle, poznat: treba sprati političke greške Sarajeva i prikazati aktualne hrvatske vlasti kao “pro-ruske”, “rušilačke”, “radikalizirajuće”, “ustaške” itd. To je obrazac koji se koristi u Beogradu, ali fino ga kopiraju i u Sarajevu. Tako zahtjevi kao što su, primjerice, zaustavljanje izgradnje Pelješkog mosta i protivljenje novom Izbornom zakonu postaju legitimni, kao što su s vremenom postajali legitimni i zahtjevi Beograda oko Domovinskog rata.

Ne radi se o paranoji, već o činjenicama. Grabar-Kitarović nije ništa otkrila, nego bazira svoje izjave na temelju obavještajnih podataka. Kad je 2010. Almir Džuvo (šef obavještajne agencije BiH) izjavio u parlamentu da “u BiH postoji 3.000 potencijalnih terorista, mali dio od njih su stranci”, nitko nije maknuo prstom.

Međutim, Visoki predstavnik koji će “za mjesec dana podnijeti izvješće Vijeću sigurnosti UN-a” kaže: “statistika nam uvijek pomogne kad su emocije visoke, kad pričamo o tisućama ekstremista… u prošloj godini čuo sam od nadležnih ljudi da je otišlo samo jedno jedino lice na ratište… da… jedno lice”. Kako interpretirati ovaj podatak nego kao tiho odobravanje ili prešućivanje činjenica? I: “ako pričamo o terorizmu u BiH a nije bilo bombaških napada u prošlo vrijeme… je li…” Dakle, kriva je Hrvatska, ona radikalizira ljude. Ona je uzrok radikalnog Vulina i Vučića, ona je kriva zbog Izetbegovićeve potpore autoritarnom Erdoganu i šutnje o ekstremističkim ćelijama u BiH.

Tako je i s drugim primjerima. Već je iritantno slušati dužnosnike iz Zagreba kako ponavljaju da su “za jedinstvenu i cjelovitu BiH”. Bez obzira na to, očito je kako je strategija etiketiranja iz starih vremena učinkovitija, napisao je Pepić na svom Facebook profilu.

Činiti iste postupke, kao propali socijalistički režimi, a očekivati drugačije rezultate, jedna je od definicija ludosti. Upravo se to dogodilo u Venezueli.
Naime, u ozračju nuklearne krize sa Sjevernom Korejom, preispitivanja nuklearnog sporazuma s Iranom, vala uragana i potresa, ali i referenduma o neovisnosti Katalonije i Kurdistana, svjetske su medijske kuće pomalo zaboravile na političko-ekonomsku krizu u Venezueli, koja je nastala kao neposredna posljedica socijalističkih ekonomskih rješenja, koja teško, promatrajući povijesni kontekst, možemo nazvati pokusima.

Naftom bogata Venezuela tako bi uskoro mogla ostati bez goriva zbog kroničnog nedostatka proizvodnje i krize neplaćanja troškova prijevoza, barem tako tvrdi čelnik najvećeg naftnog sindikata u toj zemlji Ivan Freites, prenose agencije.

Venezuela je, u zaštitu svoje proizvodnje, drastično smanjila uvoz, na 150 barela dnevno zbog čega su rafinerije pred kolapsom Zbog toga i zbog visokih troškova prerade. Venezuela je radi toga izgubila oko 5 milijardi dolara vrijednosti izvoza.  Freites je dodao da Venezuela sada uvozi samo 150 barela benzina dnevno, obzirom su velike rafinerijske postrojenja ispod kapaciteta ili uopće ne zbog velikih troškova proizvodnje. Kao rezultat ovog nedostatka proizvodnje, Venezuelanska državna naftna kompanija već je izgubila 5 milijardi dolara izvoza nafte.

Nedostatak goriva mogao bi stvoriti daljnje probleme za socijalistički režim Nicolasa Madura koji pokušava uvesti jednovlašće, stvarajući ilegalno zakonodavno tijelo, sebi odanih poslanika. Zbog toga je Bijela kuća uvela niz sankcija protiv režima uključujući zabranu poslovanja s venezuelanskim državnim dužnosnicima.

U međuvremenu je i Španjolska se diplomatski angažirala kako bi potakla Europsku uniju na usvajanje sankcija protiv Venezuele. Španjolska nije navela što bi sankcije Europske unije trebale obuhvatiti.

Podsjetimo, gorivo je samo jedan od mnogobrojnih artikala koji nedostaju na zatvorenom tržištu Venezuele, gdje vladaju nestašice hrane, lijekova i sanitarija, što bi moglo dovesti do velike humanitarne krize. Venezuelanska je valuta, od 2010. godine, usred hiperinflacije izgubila 99 posto svoje vrijednosti, a minimalna plaća u zemlji pala je na oko 3.5 dolara mjesečno, što iznosi 22 kune.

Umjesto konkluzije ostaje se zapitati što bi hrvatska izvršna vlast mogla naučiti iz povijesnih lekcija, ali i recentnog venezuelanskog slučaja?

 

U komentaru za Tportal Velimir Šonje, analitičar Ekonomskog laba i Arhivanalitike, povodom predstojećih jesenskih rasprava o proračunu uspoređuje što kapital znači za poduzeće s onim što fiskalni kapacitet znači za državu.
Kao što kroz desetljeća opstaju poduzeća koja imaju dovoljno kapitala, kroz stoljeća uspješno opstaju države u kojima žive ljudi koji razumiju rizike, ne robuju financijskim iluzijama i znaju birati prioritete. To čuva njihove fiskalne kapacitete.

Dobri poznavatelji situacije u hrvatskim poduzećima znaju da mnogima nedostaje kapitala. Bankara koji se dugo bavi kreditiranjem poduzeća nedavno sam zamolio da nabroji glavne karakteristike reprezentativnog hrvatskog poduzetnika. Pogođen u žicu, sumirao je gotovo trideset godina iskustva: imaju mnogo ideja, energični su i željni uspjeha, teško sastavljaju kvalitetne poslovne planove s uvjerljivim brojkama i prebrzo izvlače dobit radi podizanja osobnog životnog standarda i statusa, umjesto da kapitalno jačaju poduzeće.

Ovo se ne odnosi na sve poduzetnike. Možda ni na većinu. Ali, poruka je jasna: ostavljanje novca u poduzeću – kapitalno jačanje – preduvjet je razvoja posla. Kapital, po kojem je kapitalizam i dobio ime, služi za amortizaciju udara i lakše podnošenje rizika. Kapital je uvjet za preživljavanje. Agrokoru ga je falilo.

Logika se ne može jednostavno preslikati s poduzeća na državu. Ipak, temeljni princip je isti: ako država ima kapacitet (namjerno ne piše kapital), uspješno će broditi kroz loša vremena; ako država nema kapacitet, povremeno će upadati u teške krize. O kojem je kapacitetu riječ?

I laiku je jasno da je vjerodostojnost jedne Njemačke veća od vjerodostojnosti Hrvatske. To je jedini pravi kapital neke države odnosno naroda koji u njoj živi – reputacija, renome. Bez tog kulturnog i političkog kapitala, fizička državna imovina vrijedit će malo. Možda je paradoksalno, ali za društvo u cjelini kapital je neopipljiv više nego materijalan, sadržan u sposobnosti zastupnika javnog interesa za donošenje pametnih odluka. U ovih dana popularnim računovodstvenim terminima, to je “goodwill”

Neke su zemlje stabilne, odgovorne i preživljavaju stoljeća jer imaju unutarnje političke kapacitete da se oslobode iluzija i racionalno određuju prioritete – rasporede unutar zadanih fiskalnih okvira. Neka društva nemaju tu sposobnost. Otvoreno pitanje na koje ćemo dobiti odgovor do kraja ovog desetljeća glasi: u koju grupu mi pripadamo, pita se Velimir Šonje u komentaru.

Iz te perspektive može se objasniti zašto Njemačka ima javni (državni) dug od 68,3% BDP-a, a Hrvatska 84,2% prema podacima za 2016. Nijemci su se mogli zadužiti relativno više od Hrvata, ali nisu. Hrvati naprosto obožavaju dug, dok sa svakim oblikom kapitala imaju neki dubok problem.

Sve bi se ovo moglo smjestiti u domenu ekonomske i sociološke ezoterije, da je svijet uređen tako da uvijek stabilno raste. Nevolja počinje s povijesnom činjenicom da mirna vremena ne traju zauvijek. Mi međutim, u razmjeru prema gospodarskoj snazi, imamo javni dug koji je za 16 postotnih bodova BDP-a veći od njemačkog. Unatoč tome i dalje smo jako sretni jer su nam “kamate niske” i vjerujemo da država može i treba pokrenuti ekonomski rast. Plovimo kroz oluju bez kompasa.

Tri stvari objašnjavaju našu pijanu plovidbu, a koje su to pročitajte u analizi Ekonomskog laba koja je objavljena i na Tportalu.

Hrvatska želi izgraditi plutajući terminal za pohranu i replinifikaciju zemnog plina. Cilj ovog projekta je diverzifikacija izvora dostave plina u zemlju, o čemu smo već pisali. 
Nakon potpisivanja ugovora Gazproma i PPD-a o dugoročnoj opskrbi plinom mediji javljaju kako je to smrt za projekt stacionarnog ili plutajućeg hrvatskog LNG terminala, što donekle odgovara istini. Naime, nije tajna kako je pokušaj stvaranja konzorcija okogradnje LNG-a propao nekoliko puta, jer su se investitori razbježali. 

Pojednostavljeno, za realizaciju tog projekta potreban je investitor s imenom. Onaj tko će preuzeti rizik i naći novac. Može to biti i vlada, no čini se kako je to njima vrući krumpir zbog cijene koja, us lučaju LNG-a, mora biti više od plina koji dolazi plinskim interkonekcijama. Sada, kada je jedan od potencijalnih investitora potpisao ugovor o dobavi ruskog plina, čini se kako je jedini adut za ostvarenje projekta LNG-a geopolitički pritisak SAD-a i tvrtke Cheniere koje proizvodi plutajuće LNG terminale.

Ipak,  LNG Croatia, operater projekta izgradnje kompleksa za uvoz zemnog plina na otoku Krku objavio je tender za izgradnju plutajućeg terminala za pohranu i replinifikaciju zemnog plina ( FSRU ), javio je preko vikenda LNG World Shipping. Projekt teži ka diverzifikaciji izvora za isporuku energenata u zemlju i smanjuje ovisnost gospodarstva od zemnog plina koji se dovodi cjevovodom iz Rusije, piše u priopćenju.

Ponude za tender primaju se do 29. rujna. Točne specifikacije terminala nisu definirane, a investicijsko rješenje projekta biti će donešeno početkom iduće godine. Europska unija sufinancira projekt u iznosu od 102 milijuna eura.

U početku je na otoku Krku bila planiran izgradnja nadzemnog terminala za uvoz zemnog plina, kapaciteta 2.4 milijuna tona godišnje. Vrijednost projekta procjenjivala se na 650 milijuna američkih dolara. Konceptualni prelazak na plivajući terminal trebao bi ubrzati izgradnju istoga.

Mađari nas ucjenjuju sudbinom Zsolta Hernadija, senzacionalistički strši s naslovnice biltena osobito poznatog po drukanju za političke snage izrazito naklonjene Hrvatskoj kao zatvorenom tipu tržišta.
I dok je posve legitimno to što privatni medij objavljuje neprovjerene i „rekla kazala“ činjenice, te ima posve autentičnu uređivačku politiku, za javne djelatnike poput političara i saborskih zastupnika posve je neprimjereno raditi protiv nacionalnih interesa te graditi popularnost na konfliktu sa susjedima i stranim investitorima.

Kako ta pojava nije tek periodična, i nevažna, svjedoči činjenica kako se saborska govornica svela na saborske zastupnike, iz sviju stranaka, koji zagovaraju posvemašnje zatvaranje našeg tržišta i konflikt sa stranim investitorima. Dodatno, u političkom su se procesu pojavile dvije parlamentarne stranke posvećene upravo tom cilju, od kojih je jedna sudjelovala u dvije pretposljednje administracije. O nevladinim zatvorenim grupama (riječju, sektama), posvećenima tom cilju, ne treba ni govoriti.

Za slijepce kod zdravih očiju, kao dokaz možemo podastrijeti svojevrsno Brailleovo pismo u vidu gomilanja gospodarskih arbitraža koje je pokrenula hrvatska država ili su pokrenuti protiv nje. Nije tu samo riječ o upravljanju INA-om ili plinskom poslu. Spomenimo samo najpoznatije, golf na Srđu, gdje će po svemu sudeći država izgubiti ukupno milijardu eura, a zemljište će ostati u vlasništvu investitora, slučaj pokušaja otimanja privatne imovine možda najpoznatijem mesaru u Hrvata ili pak slučajevi nekoliko arbitraža oko Agrokora…. Neki analitičari nabrojali su više od dvadeset i pet (brojkom, 25) arbitraža u koje će država ući do kraja 2018. godine.

Ispravno je to odgonetnula i ministrica gospodarstva Martina Dalić, zadnjih tjedana poznata kao osoba nad čijom obiteljskom tragedijom iz ne tako davne prošlosti, gospoda iz najpoznatije antiinvesticijske stranke žele podići, u javnosti, nepopravljivo loš rejting.

“O kakvoj mi to investicijskoj klimi govorimo ako možete doživjeti da vas u Hrvatskom saboru bilo tko usporedi s Ratkom Mladićem zato što predlažete da se napravi projekt. Pokušavate taj projekt provesti u skladu s hrvatskim propisima”, rekla je Dalić u emisiji ‘A sada Vlada’ Hrvatskog radija.

No, vratimo se mi navodnoj Mađarskoj ucjeni. Tumačenja kako je Mađarska blokirala Hrvatsku samo zbog jednog čovjeka, iako na razini birtije efektna, moraju biti podvrgnuta testovima logike, diplomatskim testovima, ali i pravosudnom testu. Naime, postavlja se pitanje bi li jedna zemlja podigla cijelu diplomatsku infrastrukturu zbog slučaja slobodnog kretanja jednog svog državljana? S druge strane, čini se kako samo hrvatskim jurišnicima nije jasno da ozbiljni pravosudni sustavi smatraju problemom procese protiv stranih državljana te ih najradije benevolentno prepuštaju matičnom pravosuđu, no to je druga tema.

Čini se kako je ipak riječ o tome da se najpoznatija hrvatska antiinvesticijska stranka, dok je bila u vlasti, usudila poželjeti suspendirati sudbeni dio trodiobe vlasti te, kako je objavio jedan tjednik, poželjela zloupotrijebiti cijeli politički sustav ne samo kako bi diskriminirala jednog od najvećih investitora u Hrvatsku, nego i nadripravosudno progonila njegove djelatnike i državljane Mađarske.

U isto je vrijeme, upravo taj investitor, mađarski MOL, odlučio surađivati s Plenkovićevom administracijom na prodaji svoga udjela u INA-i, kad se već oko upravljanja nije moguće odgovoriti, a nakon što je MOL pobijedio u arbitražnom sporu.

Bez obzira tko će kupiti njihov udio, vlada pomoću nerealne privatizacije dijela HEP-a, fondovi, Crodux ili kako lobira Slavko Linić, neki Rusi, čini se kako mađarska strana strpljivo čeka kako bi je se isplatilo, a hrvatska je strana čini se u problemu. Prepoznao je to i Ekonomski institut koji je u snižavanje procjene BDP-a uračunao ne samo problem otkupa dionica MOL-a, nego i troškove spomenutih arbitraža.

Na kraju, dominantni hrvatski ekonomski i nadripravosudni svjetonazor, opredmetnjen u dvije parlamentarne stranke (od kojih je jedna participirala u vlasti u dva pretposljednja navrata) te u parlamentarnim zastupnicima sviju stranaka na koje se Sabor sveo, kao i u iskorištavanju tuđih obiteljskih tragedija kako bi se povećao rejting, doveo nas je do neslavnog priznanja.

Hrvatska, naime, nije članica kluba slobodnotržišnih zemalja, nije članica OECD-a.

 

Studijsko putovanje na temu energetike u organizaciji Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj održalo  se od 13. do 15. rujna u Bruxellesu, a obuhvatilo je posjet Europskoj komisiji i offshore vjetroelektrani Nobelwind na sjeveru Belgije kojom upravlja kompanija Parkwind.
Studijsko putovanje organiziralo se s ciljem sveobuhvatnog informiranja hrvatske delegacije o energetskoj politici Europske komisije, kao i o tome kako će se takva politika odraziti na Republiku Hrvatsku. Ovim studijskim putovanjem Predstavništvo Europske komisije u Hrvatskoj nastoji uspostaviti nove i razviti postojeće odnose s nacionalnim medijskim novinarima koji u Hrvatskoj izvještavaju o temama energetike. Ispred portala Energypress na studijskom je putovanju nazočio naš urednik.

Belgija svake godine potroši oko sto teravata električne energije. Pola te goleme količine struje dolazi iz nuklearki, a samo dva posto od energije vjetra. Iako je blizu vjetrovito Sjeverno more, energiju vjetra vrlo je teško prikupljati – investicije su goleme, a vijek trajanja opreme jako kratak.

No Europska unija čini sve kako bi potaknula zelenu proizvodnju ne bi li se zadovoljili zacrtani ciljevi smanjenja emisije stakleničkih plinova. Neke članice EU-a ovisne su o nuklearnim elektranama, poput Francuske, koja 85 posto struje dobiva iz nuklearki, pa je svima u interesu to da se diversificiraju izvori energije.

Struja u Europi nikad nije bila jeftinija, pa je teško naći privatne poduzetnike koji bi se upustili u tako složen posao. Ključ su državni poticaji i financiranje projekata fondovima Europske unije, a tvrtke koje su se u tome na vrijeme pozicionirale danas imaju solidnu tržišnu poziciju.

Jedna od njih je Parkwind iz belgijskog Leuvena, koja je u Sjeverno more od 2010. do danas postavila 178 vjetroturbina što daju oko dva teravata električne struje. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez državnih poticaja i novca iz europskih fondova.

 – Zbog trenutnih cijena struje, bez poticaja se ne može ništa graditi – rekao nam je François Van Leeuw, predsjednik Uprave Parkwinda koji upravo završava novu farmu vjetra u Sjevernom moru zvanu Nobelwind, u koju su uložene tri milijarde eura.

Sveukupno, u Parkwindu su na vjetroelektrane potrošili pet i pol milijardi eura. U prvoj fazi dobar dio novca posudila im je Europska investicijska banka te naglašavaju kako je uprava te institucije omogućila proboj vjetroelektrana jer su im pozajmili oko 600 milijuna eura za početne investicije u jeku financijske krize 2009. godine.

Veliku pomoć dobili su i od Europskog fonda za strateške investicije (EFSI), a hvale ga kao odličan instrument koji za sada apsorbira makroekonomske šokove i omogućava kompleksnim projektima stabilno i dugoročno financiranje po nešto povoljnijim uvjetima od tržišnih.

Cilj Energetske unije – prekinuti ovisnost o ruskom plinu

Zbog toga EU u idućih desetak godina želi što je više moguće smanjiti ovisnost o tuđim energentima, o čemu je govorio i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u svojem govoru o stanju Unije u srijedu. [vc_row][vc_column width="2/3"]Zemlje članice Europske unije svakog dana uvezu energenata u vrijednosti od milijardu eura. Bez plina i nafte iz Rusije i Norveške život u Europi bio bi nemoguć.[/vc_column][vc_column width="1/3"]Add content here[/vc_column][/vc_row]

Činjenice su neumoljive: 28 zemalja članica EU-a trećinu plina mora uvesti iz Rusije, trećinu iz Norveške, dok trećina dolazi iz zemalja poput Alžira, Katara i Libije. Trećina sirove nafte također dolazi iz Rusije, oko 13 posto iz Norveške, po deset posto iz Nigerije i Saudijske Arabije te oko osam posto iz Kazahstana.

Dužnosnici Europske komisije u Bruxellesu pojasnili su nam da nema puno prijetnje od nestašice nafte jer gotovo sve zemlje EU-a imaju zalihe koje omogućuju devedeset dana nesmetane potrošnje. Hrvatska također zadovoljava taj cilj. Međutim s plinom je situacija napetija, zbog čega su moguće plinske krize poput one iz 2009. godine.

Europskim liderima na umu je samo jedna stvar – sigurnost opskrbe. Ona se planira postići boljim povezivanjem europskih plinovoda i planovima pomoću kojih će zemlje koje uvoze plin iz alternativnih izvora ili imaju dostatnu proizvodnju snabdijevati potencijalno ugrožene članice. Mađarska, Češka, Slovačka, Bugarska i Finska primjerice čak 80 posto plina uvoze iz Rusije. Postojeću istočno-europsku plinsku mrežu izgradio je Sovjetski savez. Zamišljena je tako da svaka zemlja okretanjem ventila može kompletno zatvoriti plin susjednoj. Motivi Sovjeta pri izgradnji vjerojatno su bili geopolitički, a takva mreža danas više nije adekvatna.

Zato se u idućem razdoblju nastoji pronaći nove dobavljače plina preko Južnog toka ili iz mediteranskog bazena. LNG terminali igraju važnu ulogu u novoj europskoj energetskoj strategiji, pa tako i onaj na Krku, za koji je EU već odobrio 102 milijuna eura, čime će se financirati pola troškova izgradnje.

Europa troši goleme količine energije, koju zapravo nema, već je skupo plaća Rusima. Naglasak se stavlja na efikasnost i uštede te konačnu uspostavu energetske unije u kojoj će primjerice plin ili struja teći preko državnih granica bez ikakvih fizičkih ili financijskih prepreka. I taj naum tiče se Hrvatske, koja je već dobila deset milijuna eura za spoj plinovoda sa Slovenijom, te dodatnih pet milijuna eura za izgradnju plinovoda od budućeg LNG terminala do kopna.

S obzirom na golemu potrošnju kućanstava, industrije i automobila, u budućnosti će sve važniju ulogu igrati tehnologija koja će moći postići uštede. Europa, kao i recimo Japan, nema svojih izvora energije. Izgradnju potrebne infrastrukture, koja će u kriznim trenucima prebacivati viškove u zemlje u kojima nema energije, velikim će dijelom financirati Europska investicija banka, u kojoj priznaju da vremena za ulaganja nisu dobra zbog jako niskih kamatnih stopa na tržištu. Drugim riječima, kada ojača inflacija i porastu kamate, i oni će radije financirati velike projekte.

Zaključno, postizanje funkcionalne energetske unije jedan je od prioriteta EU-a u idućih desetak godina. Dužnosnici Komisije govore da je napredak spor, ali postojan, te kako će svi zacrtani ciljevi do 2020. vjerojatno biti ispunjeni na vrijeme: energetska unija će zaživjeti, služit će građanima, pomagati ekonomiji i zaštiti okoliša.

Dodatno, Belgija daje državne poticaje za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora te oni u prosjeku iznose 95 eura po proizvedenom megavatu. Podsjetimo, naknada za obnovljive izvore energije u Hrvatskoj nedavno je povećana s 3,5 na 10,5 lipa po kilovatu.

‘Bez poticaja proizvodnja ne bi bila moguća jer je izgradnja vrlo skupa. Podrazumijeva stabilizaciju morskog dna, na koje se potom polažu nosivi stupovi. To se radi na dubinama do 40 metara. Kada se završi taj složeni posao, kreće faza eksploatacije i održavanja, što je podjednako skupo. Svakog dana radi se na održavanju, a očekivani životni vijek vjetroelektrane na moru je oko 20 do 25 godina’, rekao je šef Parkwinda.

Tvrtka je uz pomoć svoja tri dioničara (dva investicijska fonda i maloprodajni lanac) dakle postigla investicije od pet i pol milijardi eura u sedam godina. Zapošljavaju samo 65 ljudi te za održavanje ne koriste podizvođače, već svoje zaposlenike.

Nažalost, tijekom posjeta raznim tijelima Europske komisije redovito se napominje to da Hrvatska debelo zaostaje za povlačenjem novca iz dostupnih fondova EU-a, a pogotovo smo slabi u povlačenju novca iz novijih, kompleksnijih shema financiranja koje zahtijevaju pomno planiranje i projektiranje.

 

 

Komentar Kristijana Drinkovića
Državni zajmovi, menza bez subvencije, knjižnice i biblioteke u koje se ulaže i do milijun funti samo su neke od činjenica koje njihov sustav studiranja čine boljim i kvalitetnijim od hrvatskog.

Prije par godina kada sam razmišljao što bih mogao studirati i što me najviše zanima ni u snu nisam mislio na studiranje u inozemstvu. Tada sam smatrao kako je zagrebačko sveučilište najbolje najmodernije ali i dovoljno staro da bi bilo puno iskusnih profesora i stručnjaka. Da to je bio taj uzvišeni ton prema Hrvatskim fakultetima i visokim školama.

Dvije godine poslije kada s preko Europskog doma otišao na “studentsko putovanje” u London shvatio sam da sam bio u zabludi. Evo zašto.

Moj prijatelj Željko studira na jednom od Britanskih sveučilišta, studira ekonomiju i poduzetništvo. Kod nas kada netko upiše ekonomiju uvijek govore kako nikada neće naći posao kako je taj studij pre lagan i manje više svi imaju predrasudu prema tome. Međutim tamo je drugačije tamo se svi jednako odnose prema svim studijima. Studenti svoje ispite pripremaju u knjižnicama koje vrijede i do milijun funti a okruženi su najboljom računalnom opremom, komunikacija između profesora i studenata se odvija pomoću službenog maila na kojem su svi jednako ažurni. Ali ono što je važno za istaknuti o britanskom sustavu studiranja je to da kod njih svaki student ima PRILIKU za radom istraživanjem i profesionalnim razvojem svi imaju jednake šanse za tržište rada.

Studentsko predstavništvo također je organizirano tako da se problemi studenata vezani za neki fakultet rješavaju na razini sveučilišta, a ne na razini pojedinog fakulteta. Dakle, razlike između fakulteta su puno manje nego u Zagrebu – sve je to jedno sveučilište koje pokušava imati jednak standard i kvalitetu za sve studente, neovisno o fakultetu. Centri karijere rade svakim danom i stvaraju nove programe kojima se “bore” da se svi prvostupnici (bacc) uspješno zaposle nakon završetka studija.

Na početku sam spomenuo nekakve državne zajmove. Otkako smo u Europskoj uniji, hrvatski studenti imaju pravo studirati na stranim fakultetima pod jednakim uvjetima kao i domaći studenti. U slučaju UK-a, studenti koji odlaze na faks dobiju zajam od države u iznosu školarine, tj. država im plati školarinu. Najviši iznos zajma je 9000 funti na godinu s 3 ili više posto kamate.

Nakon što se završi fakultet i zaposli, kroz porezni sustav počinje se vraćati iznos zajma na primanja iznad 21.000 funti godišnje. Država obračuna 9 posto od dijela plaće iznad propisanog minimuma i tako se otplaćuje dug. Otplaćivanje može potrajati 30 godina, a ukoliko se niti tada naplati zajam, DUG SE OTPISUJE.

Uglavnom kako god smatram kako se Hrvatski obrazovni sustav itekako može ugledati na Britanski i dosta toga “kopirati” od njih barem za početak modernizirati knjižnice te uhavatiti se u koštac s glavnim problemom- nezaposlenosti.

Jer da nam je barem ekonomski fakultet definiran kao i britanski imali bismo dvostruko više sposobnih poduzetnika ali i stručnjaka za javne financije i ostale ekonomske poslove.  Nakon svega i dalje imam vruću želju otići na jedno njihovo sveučilište upecati master degree i probati se vratiti u Hrvatsku.

Nakon osam mjeseci s nižom cijenom, zbog smanjenja PDV-a, struja od rujna poskupljuje. Razlog je povećanje naknade za obnovljive izvore energije za 7 lipa po kilovatsatu (s 3,5 lp na 10,5 lp). Građani će to vidjeti već na računima u listopadu.
I dok u Vladi tvrde da im to poskupljenje ne bi trebalo poništiti učinak porezne reforme jer zbog smanjenja PDV-a početkom godine na struju, račun će biti na razini manjoj nego što su bili računi prije, u gospodarstvu je situacija drukčija.

Čini mi se da je stvar relativno jednostavna. Radi se o obnovljivim izvorima energije koji ulaskom u mrežu dobivaju subvencije, a svaku subvenciju uvijek plaćaju porezni obveznici. U odnosu na klasičnu proizvodnju kod obnovljivaca još uvijek imamo višu cijenu proizvodnje što zatvara krug. Tempo kojim su obnovljivi izvori ulazili u mrežu i uvjeti pod kojima su sklapani ugovori pogotovo krajem mandata Zorana Milanovića, nešto je što treba istražiti. Subvencije se plaćaju svuda u svijetu, no je li korektno da za obnovljive izvore energije plaćaju korisnici samo jedne industrije, valjalo bi istražiti.

U obzir treba uzeti i podatak koji su točno najisplativiji obnovljivi izvori te njihov utjecaj na okoliš, kao i ekonomsku isplativost. Najpovoljnija je biomasa, jer se upotrebljava domaća sirovina, a ekološki je to odgovorna proizvodnja. Nakon toga slijedi solarna energija koja još tehnološki gledano nema kapacitete koje ima vjetar, no i vjetar dolazi do svog vrhunca jer i on pravi ekološke probleme, zbog ptica i kukaca koje vjetrenjače ugrožavaju te zauzima mnogo prostora. Za Hrvatsku je značajan i četvrti postoji obnovljivi izvor, a to su hidroelektrane manjeg kapaciteta koje su kod nas manje zastupljene, no one izazivaju velike otpore zaštitara okoliša zbog utjecaja na floru ten a faunu.

Za stvaranje dobrog energetskog portfelja koji bi onda bio najisplativiji za sve građane, potreban je realan odnos između za sada skupih obnovljivaca i klasičnih izvora energije. Zbog toga bi bilo potrebno razmisliti o disperziranju cijene subvencija, ako one već moraju postojati, na cijelu industriju čime korisnici gotovo da ne bi osjetili povećanje cijena. To se postiže energetskim miksevima tako da iza svakog obnovljivog izvora postoji klasični izvor. No, uvijek se treba gledati ekonomska računica i na koji način su stvarani ugovori i pod kojim uvjetima o otkupu električne energije. Financijski gledano, svuda gdje je vjetar u primjeni s obzirom na to da su relativni povrati visoki nije svejedno je li sklopljen ugovor o otkupu struje na osam, deset ili dvanaest godina i pod kojim uvjetima.

Mogućnost lančanih poskupljenja, odbacuje i ministar zaštite okoliša i energetike, inače doktor ekonomskih znanosti, Tomislav Ćorić.

“Neprijeporno je da će povećanje naknade za obnovljive izvore energije (OIE) utjecati na cijenu struje za kućanstva pa i za poslodavce. Ono čemu smo svjedočili krajem prošle godine je smanjenje cijene struje uslijed smanjenja PDV-a. Trebalo je napraviti povećanje naknade za OIE, ali se ono nije dogodilo. Ova nova cijena električne energije, koja će proizaći iz povećanja naknade za OiE, na kraju će biti opet manja nego cijena koju smo plaćali lani u prosincu. Nemamo spoznaje da u ovom trenutku u RH imamo tako intenzivne djelatnosti, osim nekoliko poslodavaca, na koje će ovo povećanje struje značajnije utjecati u segmentu troškova njihove proizvodnje odnosno njihovih usluga”, rekao je Ćorić.