Komentari

Poslovni FM
Bugari, Rumunji, Slovaci, Poljaci i Česi, primjerice, imaju državu koja ih košta manje! Hrvatska samo na plaće ljudi u javnom sektoru troši 11 posto BDP-a i to je nešto oko čega se ništa nije napravilo.

Tu je naš apsurd – imamo državu u kojoj trenutno živi manje od četiri milijuna ljudi (s vidljivom tendencijom pada broja stanovnika), dok s druge strane raste broj ljudi zaposlenih u javnom sektoru; i naravno njihove plaće rastu, istaknuo je u razgovoru za poslovniFM Davor Huić, predsjednik Udruge poreznih obveznika Lipa, ali i poduzetnik, i bivši kolega novinar. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.

„Ako se svake godine nešto mijenja, nijednom poslodavcu to nije i ne može biti drago. Zadnje četiri godine imali smo ekonomski rast, imali smo četiri runde poreznog rasterećenja, međutim bez obzira na to udio države u BDP-u, udio koji država uzima za sebe kroz poreze, ostao je isti – gotovo 50 posto, točnije 47 posto. I to je puno puno previše!“, ustvrdio je Huić u emisiji Ritam posla, u razgovoru s urednicom i voditeljicom Lidijom Kiseljak.

Udruga poreznih obveznika Lipa, udruga je svih poreznih obveznika, ne samo poslodavaca; udruga štiti upravo sve ljude koji plaćaju porez, ljude koji rade, a naravno i one koji žive od kapitala, pojasnio je na početku Huić.

„Sada smo svjedoci novog pritiska na Vladu sa svih strana radi povećanja plaća i ta situacija neodoljivo podsjeća na 2008. godinu, zadnju pretkriznu godinu. I u toj panici pred krizu bio je strahoviti pritisak baš na te plaće. I što je to nas u krizi slikovito rečeno zaklalo? Upravo je ta kriza, odnosno recesija kod nas trajala šest godina, a ne godinu-dvije ili tri kao u normalnim zemljama,“ podsjeća Huić. Dodaje da su troškovi države zadnje tri-četiri godine rasli jednako brzo kao u razvijenim ekonomijama i tu smo propustili priliku za prilagodbu. Da su ti troškovi sporije rasli, bili bismo u boljoj poziciji, posebno sada kad vidimo da nam se ekonomija usporava.

Ako se svake godine nešto mijenja, nijednom poslodavcu to nije i ne može biti drago

DAVOR HUIĆ
„Prijeti nam vjerojatno neka recesija, mi sad ne znamo kakva će biti i kad će točno biti. Mi uvijek kasnimo jedan dva kvartala i onda gledamo što se događa u Italiji, Njemačkoj…Ali ako jedna Njemačka, koja je lokomotiva Europske unije usporava, mi ne možemo očekivati da ćemo mi rasti brže od te lokomotive koja nas vuče za sobom“, jasno ističe Huić. Nama sada prijeti opasnost ako rast ne bude 3 nego 1 posto (što zapravo nije recesija nego tehnički usporeni rast) da nam se dogodi javni sektor koji će po inerciji tražiti svoje povišice. I onda ćemo se ili morati zaduživati (iako nam je javni dug na jako visokoj razini, dakle 75 posto), ili ćemo morati dizati poreze. I što smo onda napravili? Ništa, smatra Huić.

Upitan što smatra da bi se dogodilo kad bi se popustilo zahtjevima sindikata, Huić daje opsežnu analizu: „Svaki postotni poen košta 300 milijuna kuna. Povećanjem troškova javnog sektora na ireverzibilan način, ne možeš to kasnije vratiti. Nisu plaće jedina stavka. Tu su i subvencije i materijalni troškovi. Ukupni proračun je naprosto prevelik i prebrzo raste. Proračun, rashodovna strana proračuna, povećavana je stalno po pet-šest milijardi kuna, što je neopravdano,“ ocijenio je predsjednik Lipe.

Ukupna ekonomija je na razini koja je bila 2008, a izvoz je za 50 posto narastao. Tu se vidi da je realni sektor napravio restrukturiranje.

Propuštena je prilika da se javni sektor restrukturira, dok se, kaže, realni sektor strukturirao. Potkrijepio je to zanimljivim podatkom o izvozu. Dakle, izvoz, koji raste već šest-sedam godina po dvoznamenkastim brojkama, sad je na 50 posto višoj na razini u odnosu na 2008. godinu, a opći BDP je na istoj razini kao 2008. „Vidiš taj paradoks. Znači ukupna ekonomija je na razini koja je bila 2008, a izvoz je za 50 posto narastao. Tu se vidi da je realni sektor napravio restrukturiranje“, istaknuo je Huić.

Prokomentirao je i činjenicu kako se tada krivnja prebacivala od strane države na poduzetnike, da se oni nisu pripremili za recesiju, te istu nazvao „drskom demagogijom” dotaknuvši se bivšeg ministra financija Slavka Linića za kojeg smatra da su „on i ljudi poput njega mislili upravljati zemljom više policijskim metodama nego na nekakav način koji bi bio primjereniji jednoj liberalnoj demokraciji kao što je Hrvatska“.

Danas smo strukturno u boljoj situaciji nego 2008. godine, ali i dalje je „opasnost države koja se neće transformirati, jer ne vidimo nikakve znakove da bi trenutačna Vlada ušla u neke radikalnije mjere i reforme“. Jedino što ova Vlada radi u nekom pozitivnom smislu, neka su porezna rasterećenja, ali ona su preblaga ako je tvoj udio poreza u BDP-u i dalje na istoj razini, a on se nije promijenio zadnje dvije-tri godine, pa je očigledno da su te mjere preblage. „Trebaju nam značajnija porezna rasterećenja“, objasnio je Huić. Njemu je posebno zanimljivo da prilikom predstavljanje nove porezne reforme nismo čuli niti riječ resornog ministra gospodarstva (op.a. Darka Horvata) koji bi trebao reći koliko se to odnosi na same gospodarstvenike i kakav je utjecaj tih mjera.

Za predsjednika Udruge Lipa „smanjenje PDV-a za jedan postotni bod je politička odluka i to neće pomoći nikome.“ Zalagali smo se i zalažemo se, ističe, za snižavanje direktnih poreza. To je uglavnom porez na dohodak i oporezivanje kapitala, jer je potrebno izjednačiti porezni način na koji porezni sustav tretira oblike rada, s ciljem izjednačavanja oporezivanja rada i kapitala.

Druge mjere rasterećenja za mlade i paket mjera za poduzetnike je mač s dvije oštrice. To jesu rasterećenja, ali je loptica prebačena na teren i trošak poduzetnika, a posljednje izmjene stvorile su pritisak i klimu u kojoj će radnici očekivati da poslodavci to isplate. „Tu je država postupila neprincipijelno. Na državi je da ona smanji svoje apetite“, smatra Huić. Ističe i podatak iz analize poreznog stručnjaka koji kaže kad bi sve neoporezive stvari bile isplaćene radnicima u maksimalnom omjeru, da bi to smanjilo dobit poduzetnika za 50 posto, znači prepolovilo! „U tome je nepoštenost te mjere. Država umjesto da sebi uskrati dio prihoda, ona prebaci tu odgovornost na poduzetnika i kaže ‘mi smo vam oslobodili prostor, radite po tome’.

Država umjesto da sebi uskrati dio prihoda, ona prebaci tu odgovornost na poduzetnika. Rasteretite rad, rasteretite plaće!

Rasteretite rad, rasteretite plaće – plaće će rasti, ljudi će više trošiti. To će imati pozitivan efekt na ekonomiju. To je put za koji mi mislimo da je jedini put za Hrvatsku, poručuje Huić. „Skupa, prevelika, rastrošna država jednostavno nas guši. Ona troši prevelik dio naših resursa s obzirom na ono što nam daje u smislu javnih servisa, recimo kvalitete zdravstva, neke druge infrastrukture, primjer komunalne djelatnosti. Imate problem s otpadnim vodama, a po nekim mjestima na Jadranu imate lokalne čelnike koji organiziraju koncerte, ali ne sređuju kanalizaciju. To je ta slika naše države koja je puna renti, rentnih pozicija, ljudi koji lagodno žive, prikrivenih subvencija koje su potrebne i nepotrebne, a sve pod egidom neke socijalne države. Mi subvencioniramo javnim novcem puno toga što nije potrebno i što se ljudima ne vrati u smislu nekih javnih usluga javnih ili kvalitetnijeg života, sustava, sudstva…,“ smatra Huić.

Dotaknuvši se sredstava iz fondova Europske unije, predsjednik udruge Lipa smatra da je upravo ulaganje u infrastrukturu područje koje će pokazati koristi od ulaska u EU, uz jačanje izvoza.

Hrvatska ima tu tradiciju represije prema malima i nekakvog nejasnog odnosa prema velikima, ustvrdio je. „Kad su se pojavile te liste dužnika, vi vidite da su neki ljudi dužni puste milijune za PDV, a ja kao mali poduzetnik ako dva dana ne platim PDV odmah zvone telefoni, odmah je panika itd. Meni je to potpuno neshvatljivo! Vi tu imate neku ekstremnu represiju prema malim poduzetnicima. Sjetimo se akcije ‘kremšnite’. Pa potrošili su stotine i stotine radnih sati da bi utvrdili količine šećera u kremšnitama. To je taj naš pristup represije prema malima, a za ove velike, dogovorit ćemo se. Tu se onda stvara puno prostora za korupciju“, mišljenja je Huić.

Trebalo bi povećati izdvajanja u drugi mirovinski stup, liberalizirati ulaganja mirovinskih fondova.

„Ta je represija nepotrebna, pravi je put imati poreznu upravu koja ima savjetodavnu ulogu. Razgovaram s poduzetnicima koji ističu dojam da inspekcije dolaze s namjerom da nešto nađu. Nije to smisao – da on sad tebi traži grešku. Naravno da su propisi komplicirani. Ima ih puno, nekonzistentni su, uvijek postoji mogućnost da si nešto previdio, nešto nisi napravio kako treba, ali onda ta inspekcija treba utvrditi namjeru. Ako drugi ili treći put napraviš isto, onda nisi slučajno pogriješio, onda mislim da nema što drugo nego primijeniti sankcije, ali ne odmah, i mislim da se u tom smjeru nije puno promijenilo bez obzira na govore svih ministara da bi se u tom smislu nešto trebalo napraviti. Vjerujem u evoluciju i mislim da u Hrvatskoj postoji jak građanski duh i da Vlada nije i ne može biti otporna na kritike i taj pritisak poduzetnika i to nešto što se na sceni, našoj poduzetničkoj ili liberalnoj, kako god nazvali, događalo u zadnje tri-četiri godine, taj građanski pritisak, u kojem ja vidim i ulogu naše Udruge – a to je građanski aktivizam, pritisak građana na sustav, to mora vremenom dovesti do promjena na bolje,“ zaključio je Huić.

„Mi smo relativno siromašna zemlja s preglomaznim i preskupim javnim sektorom i u tom nekakvom kontekstu mislimo da nema nikakve potrebe da se bilo koji porezi dižu, pa makar to bile trošarine, koje imaju neko svoje opravdanje. Kažnjavaš, zapravo, preventivno djeluješ na ljude da ne konzumiraju štetne sastojke, međutim mislim da je u ovom trenutku to zadnja stvar koja treba Hrvatskoj. Gotovo 22 tisuće ljudi potpisalo je Lipinu peticiju i po tome vidimo koliko građani shvaćaju da su porezno preopterećeni, da ne žele više da Vlada ide u tom smjeru“, kaže Huić. Posebno izdvaja sektor zdravstva u kojem se, ocjenjuje, ništa ne radi. „Troškovi zdravstvenog sustava svake su godine milijardu do dvije veći od proračuna HZZO-a, znači veći od uplata u fond kroz doprinose za zdravstvo. Time je stalna borba kako tu milijardu-dvije kuna nadoknaditi, i uvijek je to taj pritisak. No mi u Lipi mislimo da bi ministar trebao gledati i troškovnu stranu, pogledati jesu li svi ti troškovi racionalni, što je s listama čekanja, što je s nepotrebnim lijekovima. Imate masu nalaza koji se ne podižu, imate puno neracionalnosti u tom sustavu, neobjedinjenu javnu nabavu..,“ ističe Huić.

Vezano za probleme u zdravstvu i mirovine, Huić jasno i nedvosmisleno ističe kako je „problem s mirovinskim sustavom to što se on jednim dijelom bavi rješavanjem socijalnih problema.“ On smatra da bi trebalo povećati izdvajanja u drugi mirovinski stup, liberalizirati ulaganja mirovinskih fondova. „Mirovinski bi fondovi trebali biti manje slizani s državom – 70 posto njihove imovine je u obveznicama Republike Hrvatske, a mislim da postoji sigurno puno boljih načina“, zaključio je Davor Huić u razgovoru za poslovniFM.

Munjiza za Direktno 
Nagađa se da srbijanski tajkun Nebojša Šaranović kupuje dionice Kraša za fond MID Europa koji je već ranije nudio prokuristici Kraša Marici Vidaković i braći Pivac da ih kupe od njih.

Tu informaciju ne isključuje ni bivši čelni čovjek Konzuma Drago Munjiza koji je za Direktno komentirao da je uvjeren kako srbijanski tajkun sigurno djeluje s nekim iz Hrvatske. “Prije nekoliko godina dogodio se veliki val preuzimanja od strane hrvatskih tvrtki koje su ulazile u Sloveniju. One su ulazile na to tržište tako što su preuzimale većinski udio poslovanja i kontrolu nad tvrtkama. Ono što mogu primijeniti je da u posljednje vrijeme srbijanski tajkuni počinju kupovati dijelove tvrtki u Hrvatskoj i Sloveniji. Najavili su da ih zanima dio Agrokora, Esplanade, napravili su InterContinental u Sloveniji… preuzeli su Gorenjsku banku. Tu se radilo postupno preuzimanje koje nije prošlo baš glatko”, rekao je Munjiza.

Munjiza priznaje da je kupovanje dionica Kraša na ovaj način vrlo neuobičajeno. “Može se primijetiti trend. Kao što su Hrvati prije nekoliko godina zakoračili u Sloveniju, tako i Srbi to rade. Slučaj Kraša je malo neuobičajen jer se to preuzimanje zasad doima besmisleno. Zašto skupo kupiti dionice, samo zato da hrvatskoj tvrtki povećaš cijenu kupnje? Nagađam da taj srbijanski tajkun radi u suradnji s nekim iz Hrvatske te da je to novac nekoga iz Hrvatske ili da je u pitanju vraćanje neke usluge”, istaknuo je poslovni stručnjak.

Munjiza naglašava da motivi ovog preuzimanja mogu biti neposlovni te u tom kontekstu spominje prokuristicu Kraša i članicu privremenog vijeća vjerovnika Agrokora Maricu Vidaković, ali dodaje da to već spada u zonu teorija zavjere. Međutim, uvjeren je da Šaranović djeluje s nekim iz Hrvatske. “Fond MID Europa je kupio Mlinar. Tu treba istaknuti da je MID Europe imao dobre odnose s obitelji Todorić. Može biti da je Todorić ljut na Upravu Kraša zbog uloge prokuristice Marice Vidaković… Ali to su neposlovni i poluposlovni razlozi. Naravno, to su sve spekulacije. MID Europe sasvim sigurno ima dobre odnose s Todorićima. S druge strane, Tedeschi je već htio kupiti Kraš. Nemam informacije da to ima ikakve veze, ali uvjeren sam da Šaranović djeluje s nekim iz Hrvatske”, dodao je Munjiza.

Prostora za spekulacije ima mnogo, a Munjiza dodaje da je netko s insajderskim informacijama na kupovini dionica Kraša od strane srbijanskog tajkuna mogao dobro zaraditi. Doduše, naglašava da je izglednije kako netko želi preuzimanjem manjeg paketa dionica otežati upravljanje braći Pivac, vodećim poduzetnicima u hrvatskoj mesnoj industriji koji trenutno drže najveći paket dionica Kraša, čak 30,73 posto. “MID Europa je preuzela Mlinar od Mate Škoje, a prije toga je tvrtka bila dio Agrokora pa je očito da postoji neka veza, što ostavlja prostora za teorije zavjere, ali u to ne želim ulaziti. Međutim, ne vidim interes nekoga da bude vlasnik samo 10 ili 15 posto Kraša. Jedini razloga za tako nešto je da se oteža korporativno upravljanje tvrtkom. To što netko kupuje dionice Kraša ne znači da će ta kupovina na dugi rok biti uspješna. Netko možda želi otežati braći Pivac. Nije isto hoćete li dionicu platiti 200 ili 800 kuna je velika razlika. S druge strane, ako je netko imao insajderske informacije, pa ranije kupovao dionice, njemu ovakva situacija ide na ruku jer će jako puno zaraditi. Međutim, po meni se čini da netko želi napraviti štetu braći Pivac”, zaključio je Munjiza.

Bilandžić
Jesmo lli na rubu rata na Bliskom istoku i kakve posljedice bi mogla proizvesti spirala ratnih sukoba na tom području i u svijetu? O temi krizne situacije u Saudijskoj Arabiji i tom dijelu svijeta, u Studiju 4 govorio je Mirko Bilandžić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

– Na Bliskom istoku imamo kontinuitet sukoba, različitih tipova sukoba. Imamo jednu dimenziju regionalnog sigurnosnog kompleksa, što podrazumijeva da je sigurnosno pitanje središnje pitanje u svim tim zemljama. To je socijalno najheterogenije prema vjerskim, etničkim i drugim kriterijima, pojašnjava profesor Bilandžić dodajući da je to najnasilnije područje na svijetu.

– Ne vidimo da će se ta situacija promijeniti. Ova nova situacija s Iranom je zapravo mogući novi izvor kriznog i ratnog žarišta.

Što se događa u Jemenu?

– Situacija u Jemenu je takva da ta država zapravo postoji samo kao činjenica na zemljopisnoj karti, dodaje Bilandžić ističući da se da je ona izvor najnovijeg sukoba SAD-a, Saudijske Arabije i Irana. To je najsiromašnija država na Arapskom poluotoku. Oni su ostali diktatura s različitim odnosom između države i društva. To je bio jedan inkubator za nastanak jedne od najmoćnijih franšiza Al Qaede. Sukob između sjevernog i južnog Jemena je prerastao u sukob šiitskog i sunitskog dijela islama.

Saudijska Arabija nakon pobune Huta, koji su pod iranskim utjecajem, predvode koaliciju za vojnu intervenciju. Postavlja se i pitanje je li moguć direktni sukob Saudijske Arabije i Irana.

– Iran je povijesno i aktualno bitno drugačiji. Radi se o perzijskoj, šiitskoj državi. To je ključna točka koja je promijenila geopolitičku strukturu na tom području. Treba svakako spomenuti da je do Islamske revolucije 1979. godine, SAD bio ključni njihov saveznik. Nije to bila Saudijska Arabija. S obzirom da je Iran nuklearna sila koja nije pod kontrolom zapada, normalno je da postoji i određeni strah od njihovih sljedećih poteza.

Bilandžić kaže da je teško predvidjeti što će se događati, ali da će u svakom slučaju biti daljnjih sukoba. Bitni u cijeloj priči su SAD te Rusija koja podržava Iran. Je li moguć globalni sukob vojnih velesila?

– Ako sirijska kriza nije dovela do direktne konfrontacije, a prijetila je opasnost u nekoliko navrata, nije izvjesno da će se to dogoditi oko Irana. Mislim da američka vojna intervencija prema Iranu nije izvjesna. Ipak, ostaje nastavak kontinuiteta sukoba između zapada i Irana. Mislim da će sve ostati u sferi diplomacije i prinude. Oblici manjih vojnih intervencija su mogući, ali prelazak te crte utjecao bi na cijelu međunarodnu sigurnost.

– U svijetu se događa transformacija unipolarnog u multipolarni svijet. Zbigniew Brzezinski je davno, prije 30ak godina, rekao da će se u perspektivi stvarati jedna koalicija nezadovoljnih koji se protive američkom hegemonizmom. Danas otprilike i imamo takav razvoj situacije. Na Bliskom istoku nema situacije “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”, već “neprijatelj mog neprijetelja je moj neprijatelj”. Događaju se čudne stvari u tim savezništvima. Spomenimo situaciju Turske koja je članica NATO saveza, a kupuju naoružanje od Rusije, zaključuje Bilandžić za HRT

Komentar
Kako se mjeri uspjeh nekog samita Njemačke i Kine? Po broju potpisanih sporazuma? Po tome koliko puta se čuje sintagma „ljudska prava”?

Iako se kancelarka Angela Merkel iz Kine vratila sa jedanaest potpisanih sporazuma o suradnji u prtljagu, a u razgovorima u četiri oka i pred mikrofonima se izjasnila o protestima u Hong Kongu, njena višednevna posjeta ipak nije zadovoljila ni predstavnike privrede ni borce za ljudska prava.

Savezno udruženje njemačke industrije upozorava da njegovi članovi ne mogu izdržati nefer konkurenciju kineskog privrednog modela. Onaj ko se nadao istinskom dijalogu sa predstavnicima kineskog civilnog društva također je razočaran: Sa borcima za zaštitu ljudskih prava Merkel se sastala samo daleko od kamera.

Njemačka se, kada je riječ o Kini, drži odavno prevaziđene slike. Socijaldemokratski kancelar Willy Brandt je sa svojom politikom prema istoku „Promjena kroz približavanje” u vrijeme Hladnog rata doduše imao uspjeha. Liberalna verzija tog mota „Promjena kroz trgovinu” je s druge strane u međuvremenu mutirala u veliku samoobmanu njemačke vanjske politike. Hong Kong je najbolji primjer za to koliko Kinu slabo zanima liberalno demokratsko uređenje.

Upravo zbog toga bi ovdje i sada bila potrebna merkelovska hrabrost sa kojom se ona inače u vanjskoj politici tako jasno pozicionira: recimo prema Putinu zbog ukrajinske krize, ili prema Trampu zbog seksističkih ispada. Ali Berlin sa Pekingom vodi politiku bez rizika.

Pri tome upravo to oklijevanje u odnosima sa Kinom podriva ionako skromni njemački autoritet na svjetskoj sceni. Partneri u EU kritički gledaju na njemačku ambivalentnost prema Kini. Bez podrške EU će Njemačka biti beznadežno smrvljena između Kine i SAD.

Upravo zbog toga se Merkel trudi da ujedini EU kroz zajednički investicioni sporazum sa Kinom. No sve dok se Njemačka ne postavi jasno, ni EU neće imati zajednički stav i biće teško ispregovarati sporazum Brisela i Pekinga.

Angeli Merkel za to ipak ne ostaje mnogo vremena. Posjeta Kini mogla bi biti jedna od poslednjih Narodnoj republici jer se nakon okončanja ovog mandata na mjestu šefice njemačke vlade 2021. godine želi povući iz politike. Kada Njemačka u drugoj polovici iduće godine preuzme predsjedavanje EU, Merkel želi organizirati još jedan samit EU-Kina u svojoj zemlji. Do tada mora razviti jasan odnos prema Kini. Jer upravo bi za Merkel, kojoj je europska Njemačka lajtmotiv kancelarskog mandata, bilo tragično ako bi se ovakvim ponašanjem preračunala, stoji u komentaru DW-a.

Njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je u Berlinu kako Njemačka i Francuska pokušavaju pokrenuti dijalog Srbije i Kosova, kao i da se nešto uradi po pitanju carina koje je Kosovo uvelo na proizvode iz Srbije i BiH, javlja Beta, prenosi Fena.

Nakon razgovora sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić, Merkel nije željela komentirati navode da bi Njemačka i Francuska mogle imenovati posebnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova. a zajedničkoj konferenciji za novinare Brnabić je rekla kako je pitanje Kosova jedina tačka nerazumijevanja i neslaganja Srbije i Njemačke, ali da je važno da se o toj temi razgovara jer bez dugoročno održivog rješenja tog pitanja i pomirenja Srba i Albanaca neće biti drugačije budućnosti za Balkan.

Njemačka kancelarka je navela kako je oko 400 njemačkih poduzeća aktivno u Srbiji i da u njima radi oko 60.000 zaposlenih.

Komentar
Polako se obnavlja proizvodnja i prerada nafte u Zaljevu, najveće proizvođačice, uključujući SAD i Rusiju aktivirale su svoje pričuve te se cijena nafte korigira prema marginama na kojima je bila prije napada.

Jučer je Saudijska Arabija podastrla dokaze kako je napad došao s iranskog teritorija, naime, saudijski dužnosnici ne vjeruju kako Huti, koji su preuzeli odgovornost, mogu kontrolirati dronove 800 kilometara. Američki predsjednik Trump, iako proti ratne opcije, obećao je daljnje naoružavati Saudiju, ruski predsjednik Putin sada nudi Saudijskoj Arabiji proturaketni sustav S 400, a NATO savez je krajnje zabrinut zbog moguće vojne i ekonomske eskalacije.

O kako važnom području se radi, govori činjenica kako je ovim napadom ugroženo pola od jedne osmine globalne proizvodnje nafte, koliko otpada na Saudijsku Arabiju (jedna od prve tri proizvođačice, uz SAD i Rusiju), dok na zemlje regije otpada jedna trećina od 81 milijuna barela koliko se proizvelo u ovoj godini, do sada.

Američki državni sekretar Mike Pompeo izjavio je na Twitteru da Sjedinjene Države podržavaju pravo Saudijske Arabije “na obranu” i da se iransko ponašanje “neće tolerirati”. On je to objavio na svom službenom računu na Twitteru u četvrtak nakon sastanka s prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom.

Zbog važnosti područja pojavile su se brojne teorije oko toga kome bi mogao odgovarati ovakav napad i možebitna eskalacija, od teorije prema kojoj je to organizirao Saudi Aramco kako bi podigao vrijednost tvrtke prije IPO-a, preko toga da je to posao SAD-a kako bi se ugrozila kineska ekonomija, ovisna o saudijskoj nafti, preko optužbi kako se iza napada krije Izrael, čijem je premijeru predizborno odgovarao antagonizam s Iranom, do teorije kako se iza napada nalazi Iran.

Naime, mnogi smatraju kako ova eskalacija najviše odgovara Iranu, a saudijski izvori mogli bi upućivati na to.

Od kada je američki predsjednik Donald Trump postrožio stare i uveo nove sankcije prema kojima će svakoj zemlji koja bude poslovala s Iranom uvesti sankcije, izvoz iranske nafte drastično je pao, pogotovo nakon što su kineske, indijske pa čak i turske kompanije otkazale uvoz nafte iz Irana. Tako je od proizvodnje u vrijednosti četiri milijuna barela na dan iranska proizvodnja pala za 96 posto, na 150 tisuća barela. Time je prouzročena direktna šteta od 50 milijardi dolara. Iranci, navodno, vjeruju kako bi svaka eskalacija i kaos Iran ponovno mogao vratiti na naftno tržište.

U prilog toj tezi mogla bi govoriti izjava ajatolaha Khamneia koji je rekao kako “Iran nikada neće razgovarati sa SAD-om bilateralno, ali bi mogao sudjelovati u multilateralnim razgovorima ako se Washington vrati nuklearnog sporazumu iz 2015.” prebacujući tako lopticu Trumpu u ruke – želi li rat ili mir.

No, u izjavi za naš portal, ugledni stručnjak za iransku politiku Vedran Obućina kaže kako se iza ove eskalacije krije isključivo pitanje jemenskog sukoba te kako iranski dužnosnici odbijaju bilo kakvu umiješanost u napad.

Čudno mu je što “ Saudijci toliko govore o sofisticiranosti kada je poznato da se radi o skupini dronova poprilično primitivne tehnologije s ručnim bombama, a ne o nekim projektilima.”

Obućina ne vjeruje ni u kakvu vojnu intervenciju nego u nastavak rata riječima, jer bi rat bio najlošija opcija za obje strane, osim za jastrebove.

“S obzirom na odlazak Johna Boltona i sumnjivu poziciju Mikea Pompea, Trumpov stav (i njegova sada već javna diplomacija prema Husijima u Jemenu) govori o tome kako se želi pronaći mirno rješenje jemenskog sukoba”, zaključio je Obućina.

Grubišić u javnoj raspravi 
U sklopu  porezne reforme priprema se i izmjena Općeg poreznog zakona kojom bi se natjeralo paušalne obrtnike da plaćaju porez na isti način na koji ga plaćaju klasični zaposlenici u tvrtkama.

Iako se kroz neke medije provlači teza da su u pitanju ‘varalice’, stručnjak za korporativne financije Andrej Grubišić ističe da je to potpuno pogrešno te da su se paušalni obrtnici samo držali propisa. “Kao i uvijek, država donese neki propis, ljudi po njemu postupaju i onda državi nije drago što ljudi postupaju po propisu koji je sama donijela. Kako je moguće da ljudi zlorabe neki propis kad ga je država sama donijela. Ne krivite ljude! Pa nitko neće tražiti kombinaciju u kojoj mora što više platiti”, rekao je Grubišić.

Grubišić naglašava da sve ostale socijalističke zemlje imaju znatno manja porezna davanja. “Ovdje se ne radi o utaji poreza. Ljudi plaćaju porez sukladno onomu što je država propisala. Zašto bi se ti ljudi morali vratiti na porez na dohodak i doprinose, a znamo da su sva porezna davanja toliko apsurdno velika, pogotovo u odnosu na ostale bivše socijalističke zemlje? Kako ćete motivirati ljude da plaćaju više, a tako malo dobivaju zauzvrat”, dodao je Grubišić..

Stručnjak navodi da je pogrešno tvrditi da su paušalni obrtnici ‘zlorabili propise’.”Primijetio sam i da dio medija koristi izraz da su ljudi ‘zloupotrijebili propise’. To nije točno. Ovo je dobar primjer kako smanjenje poreznog opterećenja omogućava veći angažman ljudi i zapošljavanje, a i kako porezni prihodi rastu. To su statistički podaci”, naglasio je Grubišić.

Kako komentira Grubišić, država je propisala da se zarađenu kunu može oporezivati na različite načine te da se ne može kriviti građane ako koriste za sebe najpovoljniji oblik.  “Nadam se da će vlasti poslušati glas razuma i javnosti. Ne samo da ne smiju ukinuti paušalni obrt, već da će ići u sustav u kojemu će biti nebitno ima li netko j.d.o.o., d.o.o., d.d., radi li kao zaposlenik ili obrtnik…Svi primitci bi se trebali jednako oporezivati, a to hoćeš li ga dobiti kao fizička ili pravna osoba, to mora biti nebitno. Sama država je propisala različite oblike kako netko može zarađivati, a istu kunu oporezuje na različite načine. Naravno da ljudi teže najjeftinijem načinu. Samo s ‘flat tax’ modelom mogu se izbjeći ovakve nebuloze. To bi se moglo nazvati ‘porez na primitak’, a on bi za sve trebao biti jednak”, naglasio je Grubišić.

Grubišić dodaje da u Hrvatskoj nisu ispunjena četiri osnovna uvjeta da porezni sustav dobro radi. “Hrvatska je zakazala u sva četiri kriterija u kojima se mjeri kvaliteta poreznog sustava. Prvo, dobar porezni sustav mora biti pravedan, a naš je vrlo nepravedan. Drugo, porezni sustav mora biti jednostavan, a naš je izuzetno kompleksan. Treće, država nam preko poreznog sustava uzima novac za usluge koje ljudi nisu tražili. Ako se ja, primjerice, odlučim privatno liječiti, država mi ne vraća uplaćeni novac, ali očekuje da sam platim liječenje. Isto vrijedi za školstvo i mirovinski sustav. I na samom kraju, porezni sustav mora biti stabilan, a mi porezni mijenjamo toliko često da si poduzetnik ne može planirati poslovanje”, zaključio je Grubišić za Direktno.hr.

Konferencija Poslovnog dnevnika
Proizvodnja električne energije osjetljiva je na sve ekstremnije promjene vremenskih utjecaja, a u budućnosti bi to mogao predstavljati veliki problem i za hrvatske proizvođače električne energije, rečeno je tijekom konferencije “Snaga hrvatske energetike”, koju je u utorak organizirao “Poslovni dnevnik”.

Direktorica Sektora za energetiku i zaštitu okoliša Hrvatske gospodarske komore Marija Šćulac Domac kazala je da bi ekstremni vremenski događaji mogli u budućnosti izazivati prekide u opskrbi električnom energijom, a promjena klime utjecat će i na pojavu i intenzitet dva ključna vjetra – bure i juga.

Buduća proizvodnja električne energije iz hidroelektrana, pak, mogla bi se prepoloviti zbog suša odnosno manjka vode u riječnim koritima. U Hrvatskoj se 46 posto od ukupno proizvedene električne energije proizvodi u velikim hidroelektranama što znači, kazala je Šćulac Domac, da smo izrazito ovisni o hidrološkim uvjetima.

Proizvodni kapaciteti električne energije u Hrvatskoj ukupno iznose 5.052 MW od čega na hidroelektrane otpada 2.172 MW, termoelektrane 2.071 MW, vjetroelektrane 593 MW itd. Od ukupne potrošnje električne energije, 63 posto pokriva se iz domaće proizvodnje.

Prema Šćulac Domac, neki od izazova koji sektor čekaju u budućnosti su proizvodnja bez emisija stakleničkih plinova, priprema mreža za ogromno povećanje broja distribuiranih izvora energije, kao i sve veći broj električnih vozila. U budućnosti se očekuje i rast cijena električne energije na veleprodajnim tržištima, a potencijalno i veća ulaganja u proizvodnju privatnog sektora.

Šćulac Domac smatra da su domaći potrošači, odnosno kupci iz kategorije poduzetništva trenutno zabrinuti zbog kretanja cijena električne energije, kao i visokom naknadom za korištenje električne energije iz obnovljivih izvora energije. Isto tako, uvjeti za ulaganje u vlastitu proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora nisu poticajni. “Stimulirajući regulatorni okvir mogao bi potaknuti i građane i poduzetnike da proizvode, troše, i prodaju energiju i na taj način omoguće energetsku tranziciju Hrvatske”, zaključila je Šćulac Domac.

Pomoćnik ministra zaštite okoliša i energetike Domagoj Validžić kazao je da Ministarstvo zadnjih godinu i pol dana radi na izradi niza strateških dokumenata koji bi trebali biti gotovo do kraja 2019. “Ti će dokumenti pokazati razvoj i smjer energetske politike u sljedećih desetak godine. Strategija energetskog razvoja Hrvatske u 2030. godine s pogledom na 2050. dokument je koji daje odgovore na to kako će Hrvatska svojim građanima osigurati sigurnu, povoljnu i čistu energiju, vodeći pritom računa o sigurnosti opskrbe , snažnom razvoju obnovljivih izvora energije, povećanju energetske učinkovitosti u svim segmentima i sl.” rekao je Validžić dodavši da je naglasak i na smanjenju fosilnih goriva od kojih je jedino prirodni plin prihvaćen kao prijelazni energent do potpune dekarbonizacije energetike.

“Ukoliko se sve ideje unutar dokumenata budu realizirale, ne vidim nikakav problem da dostignemo postavljene ciljeve, što će nam omogućiti stvaranje sigurnog energetskog sustava baziranog na čistim tehnologijama i usklađenog sa europskom energetskom klimatskom politikom. Dobro ustrojeni energetski sustav trebao bi biti zanimljiv i investitorima”, rekao je Validžić.

Profesor s Fakulteta elektronike i računarstva Željko Tomšić smatra da Energetskoj strategiji Hrvatske nedostaju označeni prioriteti, a strategija se nije dotakla niti strateških pitanja – privatizacije Ine, HEP-a i sl.

I profesor Neven Duić, s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, misli da strategija nije dobro fokusirana, odnosno da ne postoji dovoljno dobar fokus na obnovljive izvore energije, ali ni preporuka da se u jednom trenutku mora prestati investirati u opremu tj. proizvode vezane uz fosilna goriva.

Na konferenciji Snaga hrvatske energetike u organizaciji Poslovnog dnevnika, održana je i zanimljiva panel diskusija na temu električne energije, ovisnosti Hrvatske o domaćoj proizvodnji, hidropotencijala, velikih ulaganja državne tvrtke, potencijalnog izvoza, povezanosti “konvencionalnih” izvora i obnovljivih izvora energije te državnih smjernica.

Što se tiče ocjena i smjernica, prof. dr. sc. Željko Tomšić sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva i Zavoda za visoki napon i energetiku, kaže da nedostaje ambicije, prioriteta i akcija, a da bi naglasak trebao biti na otvorenosti tržišta, konkurentnosti i regulaciji. “Nisu dotaknuta strateška pitanja, privatizacija Ine, toplinarstvo, pogotovo emisije ugljikovog dioksida. Nedostaje konkretnosti; električna energija ide u jednom smjeru, a cijene u drugom. Energetska sigurnost košta i nemamo prave mjere; sve je relativno, a u Hrvatskoj je izazovno nešto graditi. Važna je sigurnost, ali je pitanje kako će se financirati i kolika je garancija unutarnjeg tržišta Europske unije”, kaže Tomšić. Smatra da bismo svakako trebali bolje iskoristiti obnovljive izvore energije, staviti naglasak na infrastrukturu, za što su pak, kaže, potrebna i skladišta, ali i promjena mentaliteta. Najviše prilike vidi u hidropotencijalu sa znanjem, tehnologijom i primjenom, dok vjetroelektrane smatra relativno nesigurnim izvorom energije. Osvrnuvši se na električne automobile, smatra da je problem cijena, no unatoč tome što su skupi, svakako su bolji za okoliš.

Da strategija nije fokusirana u pravom smjeru slaže se i prof. dr. sc. Neven Duić s Fakulteta strojarstva i brodogradnje sa Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i okoliš, a nadovezao se i na potrebu za fokusom prema energetskoj poziciji i obnovljivim izvorima energije, kao i novoj energetskoj strategiji. “Do 2030. godine moramo zabraniti automobile s motorom s unutrašnjim izgaranjem, kao i plinske bojlere koji traju 20 godina. To su učinile sve razvijene zemlje jer se tako smanjuje šteta koju će energetska tranzicija donijeti”, smatra Duić. Naveo je i važnost hidropotencijala koji se može značajno povećati, dovoljan je za balans, a stvorit će i dovoljno velika razlika u cijeni. “Balansiranje solara i vjetra nije jednostavno, inženjeri to mogu riješiti, ali košta, no moramo to na prijeći jer za to postoji potencijal”, poručio je. Što se tiče električnih automobila, mišljenja je da će broj turista koji njima dolaze u Hrvatsku biti još veći, tim više što se radi i na infrastrukturi i mreži punionica po autocestama. Nada se sve većem broju električnih vozila, a ne onih štetnih na plin. “Godine 2030. energetski sustav će se raspasti ako ne počnemo razmišljati o pametnim mrežama. Hrvatska ima resurse obnovljivih izvora”, smatra Duić.

Zoran Miliša, predsjednik RWE Energija d.o.o, najavio je da će njegova tvrtka od 18. rujna ove godine konkretno doprinijeti tranziciji u proizvodnji obnovljivih izvora energije ponudom, projektiranjem i izgradnjom solarnih elektrana za kućanstva, čime prestaju biti klasični opskrbljivač. “Kod nas je to zastupljeno ukupno jedan posto ili čak manje, a mi ćemo proizvodnjom na mjestu potrošnje doprinijeti 20-postotnim povećanjem obnovljivih izvora energije”, istaknuo je. Osvrnuo se i na visoke cijene električne energije koje su, kaže, burzovne i ne određuju ih oni, premda se na to često žale razni poslovni subjekti. Cijene sigurno neće padati, smatra, poglavito zbog onih koji proizvode električnu energiju s velikim emisijama ugljikovog dioksida, a povećanje danas iznosi malo manje od 27 eura i može samo rasti. “Nije pitanje što smo promijenili već kako ćemo se razvijati, što će biti sutra i što možemo napraviti u kratkoročnom periodu. Hrvatska ima stratešku prednost i povoljan položaj, imamo potencijala u solarnim elektranama, poglavito sa suncem koje ima višestruki potencijal, koje prati pad cijena i korištenje novih tehnologija, što će promijeniti i način na koji razmišljamo. Elektrifikacija je neminovna, a ja čvrsto vjerujem u tranziciju”, rekao je Miliša.

No, u to moraju biti uključeni svi dionici, gradovi, županije, općine i investitori, smatra Goran Slipac iz HEP-a. “U Hrvatskoj već postoji veliki broj privatnih investitora, s čime je HEP krenuo intenzivno. Moramo dopustiti i državnoj upravi i potrebnoj energetskoj politici da reagira, kao i novoj generaciji ljudi, posebno s fakulteta, koji će promovirati ova dobra”, istaknuo je.

Hrvatska je energetski ovisna zemlja, a energetska ovisnost znači i sigurnost, sada kada smo dio zajedničkog tržišta, rekla je Marija Šćulac Domac iz HGK-ovog Sektora za energetiku i zaštitu okoliša, te podsjetila da iz vlastitih izvora pokrivamo oko 63 posto domaće proizvodnje, što znači veliku količinu uvoza struje. Oko 46 posto energije proizvodi se u velikim HE, a dominira proizvodnja iz hidropotencijala.

“Svaka mudra država i ekonomija razmišljaju o iskorištavanju potencijala obnovljivih izvora energija, pogotovo ako su takvi da ne pridonose rastu emisija ugljikovog dioksida. Kvota na naponu bila je mala zbog straha povećanja cijene električne energije pa je i struja bla skuplja. Dolazimo u zonu isplativosti bez poticaja zahvaljujući određenim projektima. Možemo razmišljati i planirati. Mogli smo imati tvornicu fotonaponskih panela više, no bojim se da neće biti ni vjetrogeneratora od kojih imamo jednu. Upitno je dakle hoćemo li imati više. Trebali bismo razmišljati o ekološkoj osviještenosti u pojedinim sektorima, točnije prometu i transportu, moramo obratiti pažnju i na LNG, komercijalnu potrošnju”, napomenula je Šćulac Domac.

CEIZ Ekonomskog instituta
Pokazatelj poslovnog ciklusa CEIZ indeks porastao je u srpnju 0,3 boda u odnosu na lipanj, dok je na godišnjoj razini veći za 0,6 bodova.

U Ekonomskom institutu, gdje je 2016. CEIZ indeks razvijen, tumače da srpanjske brojke sugeriraju “blago jačanje ekonomske aktivnosti u zemlji u odnosu na prethodno tromjesečje” budući da je indeks 0,2 boda na višoj razini od prosjeka drugog ovogodišnjeg tromjesečja.

Treći kvartal donio je rast tri od četiri komponente CEIZ-a; ponajviše prihoda proračuna od PDV-a, industrijske proizvodnje i realnog prometa u trgovini na malo, dok su turistički dolasci pali. “Na temelju kretanja CEIZ indeksa, očekujemo da bi godišnja stopa rasta realnog BDP-a u trećem tromjesečju ove godine mogla iznositi 3,2 posto što je snažniji rast u odnosu na stopu rasta BDP-a od 2,4 posto koja je ostvarena u drugom tromjesečju 2019.”, napominju stručnjaci EIZ-a.

Dodaju da desezonirani podaci upućuju da je BDP u trećem kvartalu godine porastao za 0,8 posto u odnosu na drugi kvartal, uz ogradu da za pouzdaniju procjenu ipak treba pričekati objavu vrijednosti indeksa za kolovoz i rujan.

CEIZ indeks, skraćenica naziva koincidentni ekonomski indikator, mjesečni je složeni indikator poslovnog ciklusa čija je svrha pružiti informaciju o trenutnom stanju poslovnog ciklusa. Za razliku od vremenske serije tromjesečnog BDP-a, CEIZ indeks daje mjesečnu sliku stanja ekonomije i dostupan je jedan do tri mjeseca BDP-u.

Komentira Ivan Brodić
Kako to obično biva u nekoliko zemalja Europe, cijene goriva se mijenjaju tijekom noći s ponedjeljka na utorak.

U Hrvatskoj je, nakon što su u Europi cijene nafte poskupjele za 13 posto, u SAD-u za 15 posto, a u Aziji za 19 posto, a na valu ugroze 5 postotne svjetske proizvodnje nafte, spremnik goriva poskupio za 2 do 4 kune, ovisno o derivatu.

Hrvatski je dominantni mentalitet okriviti trgovce naftnih derivate za poskupljenje cijena. No, postavlja se legitimno pitanje koliko oni imaju prostora amortizirati korekcije i potrese na svjetskim i referentnim burzama.

Poruke iz SAD-a, Rusije i zemalja OPEC-a, kako će aktivirati strateške reserve radi zadovoljenja ponude, već su danas spustile cijene nafte za nešto manje od dva posto, a poruke iz napadnute saudijske kompanije o brzoj uspostavi isporuke derivata te nastojanjima za obnovom proizvodnje čini se kako pokazuju dobru procjenu tržišta kako se nije dogodilo ništa dramatično.

Iako, uz obaveznu tugu hrvatskih naftnih “stručnjaka” opskrbljenima vrlo kreativnim teorijama, procjenama i predviđanjima, nitko nema kristalnu kuglu, mirnoću tržišta možemo objasniti smanjenjem dugoročne ovisnosti najvećih svjetskih gospodarstava o nafti iz Zaljeva diversifikacijom dobavnih pravaca, tehnološkim napretkom te povećanjem efikasnosti i smanjenjem cijene frackinga, kako je ispravno upozorio Velimir Šonje na Ekonomskom labu.

Dramatičare i katastrofičare, također, valja podsjetiti na to kako je cijena nafte krajem prošle godine iznosila više od 80 dolara za barel i kako se cijena već duže vrijeme kreće u interval koji kompanijama jamči profitabilnost i ulaganje u istraživanje, naftnim izvoznicama isplativo planiranje proračuna, a globalnom gospodarstvu odsustvo većeg usporavanja.
No, vratimo se mi poskupljenju u Hrvatskoj.

Hrvatska proizvodi neznatne količine vlastite nafte, te je rast cijena naftnih derivate očekivan. Zbog 80 postotnoj ovisnosti o uvozu teško je očekivati kako korekcije na naftnim tržištima neće pratiti korekcije cijena na domaćem tržištu. S druge strane, Hrvatska je vezana uz cijenu derivate na Mediteranu, gdje je uobičajeno povećanje cijena prije zime, neovisno o potresima u geopolitičkoj sferi.

Na kraju, to već svi, osim hrvatskih destruktivaca i boraca za povećanje rashodovne strane proračuna, znaju, država nema svoj novac, ima samo onaj koji uprihodi uzimanjem, kroz poreze, paraporeze i trošarine. To bi trebala biti cijena usluge koju nam pruža, prema teoriji društvenog ugovora.  Trgovci  ne ovise samo o prilikama na referentnim burzama i cijenama na svjetskim burzama. Oni ovise o utezima kojima ih opterećuje država, samovoljno, ovisna o ugrizu u posebne proizvode kao narkoman na heroinu. Ona, naime, sudjeluje u cijeni naftnih derivata sa, ako uključimo i PDV u računicu, s više od 60 posto, promet i nabava oduzimaju daljnjih tridesetak posto, dok kompanijama za plaće zaposlenika i zaradu dioničara ostaje oko deset posto.

Sugerira li problem rješenje? Možda, smanjenje trošarina? Možda, prilagodljive trošarine cijenama na referentnim I svjetskim burzama? Jer, obzirom je država servis građana i posla, zašto ne bi podijelila s nama rizik?

Komentar DW-a
Ako izraelski premijer Netanjahu izgubi izbore, čeka ga suđenje zbog korupcije. Zato biračima obećava novu aneksiju palestinskog teritorija.

Benjamin Netanjahu je pod pritiskom. Na čelu Izraela je već 13 godina, a ovoga utorka (17. rujna) na prijevremenim izborima želi ponovo pobijediti. Ali stvari ne idu baš kako to Benjamin „Bibi” priželjkuje.

Doduše Netanjahu već mjesecima neumorno, i to s uspjehom, upozorava na opasnost po izraelsku sigurnost koja prijeti od neprijateljski nastrojenog Irana. Retorikom usmjerenom protiv Teherana je naišao na simpatije na domaćoj političkoj pozornici, ali čak i u nekim zemljama Arapskog poluotoka. Još je važnije da za oštri anti-iranski kurs ima bezrezervnu podršku najmoćnijeg saveznika – Sjedinjenih Država. Ta je podrška jasna i bezrezervna kao i podrška kad je u pitanju aneksija Golanske visoravni i definicije Jeruzalema kao jedinstvene i nedjeljive prijestolnice Izraela.

Pa ipak Netanjahuov najvažniji saveznik, američki predsjednik Donald Trump, uvijek priredi poneko iznenađenje. Recimo, odnedavno govori da bi se mogao sastati s predsjednikom Irana, iako su se i on i Iranci nakon najnovijih napada na saudijske naftne rafinerije ponovno distancirali. Netanjahua bi mogla zbuniti i činjenica da je Trump je iz svoje vlade uklonio dvojicu političara bliskih izraelskom premijeru – savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona i bliskoistočnog posrednika Jasona Greenblatta. Povrh svega su tu i medijski napisi o navodnom izraelskom špijuniranju Bijele kuće što bi također moglo opteretiti odnose Washingtona i Jeruzalema.

No najveća opasnost za Benjamina Netanjahua i njegov uspjeh na izborima dolazi od njega samog. Ankete predviđaju neizvjesnu utrku između njega i bivšeg zapovjednika glavnog stožera Bennyja Gantza.. Dakle Netanjahuov poraz je moguć. A poraz bi za sobom povukao složene posljedice – premijeru nad glavom vise tri optužbe zbog korupcije. Bez premijerske fotelje nema šanse da se izvuče od kaznenog gonjenja pozivajući se na imunitet.

To je jedan od razloga što se Netanjahu grčevito bori za ostanak na vlasti. I zbog toga se u posljednje vrijeme pokazuje posebno tvrdim prema anti-izraelskim paravojskama poput Hezbolaha i Hamasa. Zato je i obećao da će, ako pobijedi, izvršiti „sveobuhvatnu” aneksiju Jordanske doline u kojoj, prema nekim podacima, živi oko 60.000 Palestinaca i tek oko 5.000 izraelskih naseljenika.

Mnogi promatrači u Izraelu, ali i u Njemačkoj, u najavljenoj aneksiji vide samo predizborni manevar. Možda su u pravu. Ali to je samo pretpostavka. Jer o Netanjahuovom prijedlogu se već neko vrijeme žučno raspravlja u Izraelu, a čak su i njegovi politički protivnici spremni podržati aneksiju. No oni ne vjeruju da Netanjahu doista misli ozbiljno i da je uopće u stanju ovaj naum provesti u djelo. Sada je premijerova vjerodostojnost na kocki: hoće li ovo predizborno obećanje naprosto gurnuti pod tepih ako pobijedi?

Aneksiju Jordanske doline može provesti samo uz potporu Donalda Trumpa koji se za sada drži vrlo rezervirano po ovom pitanju. Mjesecima postoji velika nedoumica oko toga što sadrži famozni bliskoistočni plan Trumpove vlade i hoće li, kako je najavljeno, biti objavljen nakon izbora u Izraelu. Pitanje je predviđa li ovaj plan aneksiju Jordanske doline i nastavak gradnje židovskih naselja na palestinskim teritorijima.

To bi bilo vrlo opasno. Zbog izraelske politike gradnje naselja, palestinskih unutarnjih sukoba, stalnog nasilja i nedostatka dobre volje na obje strane, ideja o dvije države, izraelskoj i palestinskoj, čini se sve udaljenijom. Nove aneksije bi onemogućile stvaranje palestinske države. Shodno tome bi svaka aneksija mogla izazvati novu eksploziju nasilja.

Dugoročno za Izrael nastaje novi problem: što više Palestinaca živi na izraelskom državnom teritoriju, to će teže biti državi na duže staze zadržati karakter i židovske i demokratske. Ako se Palestincima i dalje budu uskraćivala građanska prava koje uživaju državljani Izraela, tada će populistička krilatica o Izraelu kao „zemlji aparthejda” dobiti nove pristaše.

Tiho približavanje Izraela i arapskih država bi u tom slučaju propalo. Pritom je usporedba s Južnoafričkom Republikom i aparthejdom povijesno u najmanju ruku neprecizna i koristi se kao borbeni poklič da se diskreditira Izrael. U sigurnosnom interesu Izraela sigurno nije da takve usporedbe nakon izbora dobiju novu municiju, piše DW.