Komentari

Država neka nešto uradi, mantra je svehrvatskih etatista, destruktivaca, socijalista i ostalih antitržišnih –ista. Dokaz tome ne moramo dugo tražiti, dovoljno je pogledati stranački presjek Sabora i poslušati izjave uvaženih zastupnika, ali i velikog dijela ministara.
Tome je tako govorimo li o prženju javnog novca u Uljaniku , o nacionalizaciji u pokušaju glede nacionalne naftne kompanije ili u izbacivanju nepodobnog oligarha iz poslovnog sedla, u slučaju Agrokor.

Piše Ivan Brodić

Priča je uvijek jednaka, a motiv je održavanje klijentelističkih struktura radi kupovanja glasova. U tu smo svrhu čak inovirali i europsku pravnu stečevinu te smo Europi u miraz donijeli rekordan broj ad hoc zakona. Svjetski smo prvaci, naime, u mijenjanju pravila igre.

Nova je tema, a bit će toga još, Croatia Airlines. Tema je to koju MasterChefovi, ovisni o glasovima kupljenima kroz državni proračun, specijalizirani za prženje javnog novca, smatraju strateškom. Uzgred, u proračunu za sljedeću godinu predviđeno je veće trošenje u iznosu od 18 milijardi kuna. Pogodite, kako će prikupiti taj novac. No, to je neka druga tema.

Strateški zračni operater ove je godine, do kraja rujna, stvorio neto gubitak od nešto više od 34 milijuna kuna, što je za oko 4 milijuna kuna manje nego u cijeloj prošloj godini. Ima još vremena rekli bi cinici! Ili možda ne?

Naime, uprava se pohvalila tim smanjenjem gubitka te je kao nagradu zatražila 150 milijuna javnih kuna, za poslovanje u sljedećih šest mjeseci, što nam govori kako nas ova komercijalna djelatnost stoji 300 milijuna kuna godišnje, a da za to nismo dobili ništa.

Naprotiv, svojim spašavanjem zračnog operatera, mi porezni obveznici, vlasnici kompanije i serijski spasitelji tržišnih gubitaša, stječemo pravo na prilično skupe letove, bez mogućnosti popusta. Neka kapitalistička, a keynesijanska vlada, barem bi nam zamaglila oči kojim vaučerom, ovi naši niti to. U nas su povlastice rezervirane za one koje, također, ne baš jeftino plaćamo, političare sviju vrsta.

Jer, taj novac njima treba za očuvanje radnih mjesta, stabilnost nacionalne ekonomije, spašavanje turističke sezone, spašavanje znanja u visokoj tehnologiji i stratešku djelatnost komercijalnog letenja. Naime, globalno je zavladala kriza zrakoplovnog posla i rizici uzrokovani poskupljenjem goriva. Toliko su se ufurali u svoju mantru da nas ostale smatraju budalama. Kao da konkurencija, bez državnih dotacija i skupih karata, ne postoji?

No, sve to nije ništa novo, prije šest smo godina, mi serijski spašavatelji strateških gubitaša, platili gotovo 100 tisuća eura za spas svakog radnog mjesta u nacionalnom zračnom operateru, a od tada na dalje plaćamo gotovo pola tog iznosa godišnje. To bi iznosilo samo u šest godina oko 350 tisuća eura javnog novca po zaposleniku Croatia Airlinesa.

Za takvo trošenje i stvaranje gubitaka uprave javnih kompanija u pravilu, ne odgovaraju nikome! Jedino „strašno“ što im se može dogoditi je smjena i velika otpremnina, opet na naš račun.

Naime, u našem vidu ekonomske politike, njihova je funkcija od države delegirana koncesija za čuvanje lena zvanog određeni broj političkih klijenata. Kako drugačije objasniti to što se nitko, 2012. godine, nije dosjetio svakom od djelatnika dati otpremninu od 100 tisuća eura, i ugasiti kompaniju? Zar je moguće da im nije jasno kako nije posao države baviti se komercijalnom djelatnošću, već isključivo održavanjem infrastrukture i arbitrarnom regulacijom?

A i ovo prvo je moguće dati u koncesiju!

Prošloga tjedna stupile su na snagu američke sankcije naftnom sektoru Irana, uz neke izuzetke. Potencijalno, to bi moglo biti veliki izazov za naftna tržišta.
Zbog toga smo porazgovarali s  Vedranom Obućinom, pročelnikom Studijske grupe za Tursku i Bliski istok Instituta za europske i globalizacijske studije.

Razgovarao Ivan Brodić

“Sankcije utječu na svaki oblik normalnog života ovdje. Gubitak mogućnosti uvoza i smanjenje izvoza vode društvo na samodostatnost. Iranci nemaju mnogo optimizma za svoju budućnost, razvija se apatija i ogorčenje protiv vlade i protiv međunarodnog poretka. Pogotovo nema razumijevanja za američku politiku koja je pokazala s Trumpa svoje pravo lice, i koja se više ne mora skrivati iza fasade demokratskog političkog poretka. Jasno je da se Amerikanci žele promicati demokraciju samo kada je to u njihovom interesu, a kada nije onda promiču državne udare I izbjegavaju međunarodne ugovore i obveze. Irancima je toga puna kapa, oni žele jednostavan život u kojemu neće morati razmišljati o sankcijama ili oblicima šverca. Velik strah od posljedica sankcija osjeća se na ulici, što pospješuje pad iranskog rijala, veću sivu ekonomiju I opći osjećaj nedoumice oko toga što će se sljedeće dogoditi. dok je ulična cijena iranskog rijala posljednjih tjedana skakala gore-dolje, na sam dan uvođenja sankcija i nakon toga nije bilo nikakvih značajnijih promjena”, kazao je Obućina.

Na pitanje o zemljama koje su izuzete od sankcija, Obućina odogovara:

“Dok Sjedinjene Države nastoje smanjiti iranski izvoz nafte, postalo je jasno da je to nepraktično; ne postoji zamjena za iranskih 2,5 milijuna barela dnevno u izvozu nafte. Dok je Saudijska Arabija prethodno tvrdila da je nestašica gotova, stručnjaci vjeruju da Rijad i njegovi saveznici nemaju sposobnost da u potpunosti nadoknade gubitak iranske nafte. Sada kada je iranski izvoz nafte pao na procijenjenih 1,5 milijuna bpd , cijena OPEC referentne košarice porasla je na oko 76 dolara, s tendencijom rasta. Tako su izuzeci zapravo odgođen odgovor na mogućnost propasti energetskih sankcija.”

Mediji javljaju rast antiameričkog zamaha u Iranu. Kako to komentirate?

“Kako i ne bi, s obzirom na američko ponašanje u svijetu. No koliko god bila velika protuamerička strast, toliko vlada i nada da će Europa poduzeti akcije koje mogu spasiti Iran. Američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma potaknulo je zemlje poput Rusije, Kine, Indije i Turske da koriste svoje lokalne valute za trgovinu s Iranom. Ako Europa uspije u stvaranju financijskog sustava odvojenog od američkog dolara, druge države mogu koristiti euro u trgovini s Iranom, smanjujući američku dominaciju globalnih tržišta. Preostali potpisnici sporazuma smatraju svoj stav kao sredstvo za suprotstavljanje američkom unilateralizmu. To je zbog činjenice da je sporazum multilateralni, poduprt rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 2231, od kojega je Trumpova vlada jednostrano odstupila i sada pokušava kazniti druge nacije za provedbu. Svaka kapitulacija Washingtonu o ovom pitanju dodatno bi podržala trenutačni američki pristup. Kako bi to izbjegli, i Iran i međunarodna zajednica će vidjeti očuvanje nuklearnog sporazuma kao stratešku nužnost”, zaključuje Obućina u razgovoru za naš portal.

Emisija EnergyPress našeg portala i N1 televizije ove je nedjelje ugostila predsjednika Hrvatske stručne udruge za plin doc.dr. Dalibora Pudića.
Pudić je govorio o novoj energetskoj strategiji u kojoj, sukladno europskoj energetskoj uniji, očekuje projekciju hrvatske energetike u sljedećim godinama. Očekuje jasnu strategiju istraživanja ugljikovodika na Jadranu, u Panoniji i u Dinaridima, diverzifikaciju dobavnih pravaca energenata te jači angažman oko jačeg uključivanja obnovljivih izvora energije u sustava.

Naglasio je kako i ova strategija treba biti okrenuta plinu kao energentu tranzicije. U tom smislu ne očekuje kraj ere ugljikovodika, tim više što niskougljični energenti još uvijek imaju tehnološki problem akumulacije energije.  Pohvalio je donošenje nove energetske strategije, jer strategije se moraju usuglašavati s vremenom.

Glede poskupljenja plina na svjetskim burzama i fiksiranja cijena plina u Hrvatskoj, Pudić smatra kako ključ te priče nije u intervenciji države u cijenu energenta, nego osmišljavanje politika za anuliranje energetskog siromaštva kroz državne vaučere siromašnim građanima.

Komentirao je početak izrade nekoliko plinskih poveznica sa susjednim državama, a posebno se osvrnuo na sjevernu interkonekciju prema BIH. Naime, tvrtka BH Gas je, u nekoliko navrata, izrazila rezerve prema tome što tu poveznicu radi privatna tvrtka. Pudić je objasnio kako se radi o produktovodu koji je dogovoren na geopolitičkoj ravni, uključen je bio čak i Vladimir Putin, a koji ima za cilj dovesti plin do rafinerije u Bosanskom Brodu te time smanjiti zagađenje Slavonskog Broda za najmanje jednu trećinu. Što se tiče prigovora, rekao je kako bi se o nastavku interkonekcije trebali dogovoriti entiteti unutar BIH.

Govorio je i o LNG revoluciji koja je krenula izvozom plina iz SAD-a, rekavši kako svaka američka revolucija, prije ili kasnije, donosi pojeftinjenje tehnologije. Za primjer je naveo ugljikovodike iz škriljaca, koji su danas cijenom vrlo blizu konvencionalnim zato što ih je pratilo pojeftinjenje tehnologije. Hrvatskoj, kaže Pudić, treba LNG terminal iz najmanje dva razloga. Prvi je diverzifikacija dobavnih pravaca, koja nas čini otpornijima na rizik opskrbe, s obzirom da ovisimo o uvozu jer naša proizvodnja opada za gotovo jedan postotak godišnje. Drugi je razlog to što je LNG terminal svojevrsno skladište, veličine gotovo cijele hrvatske godišnje potrošnje plina. Uz Okoli i potencijalno skladište u Grubišnom polju, tada više ne bismo trebali brinuti za uravnoteženje sustava.

Aktualnu dokapitalizaciju Petrokemije i osiguravanje izgledne budućnosti ovoj industriji Putić smatra izrazito dobrim potezom. Naime, kaže kako Petrokemija nije strateška samo za poljoprivredu, nego je strateška i za plinski sustav. S jedne strane ona troši 30-ak posto hrvatske potrošnje plina, a s druge strane ona uravnotežuje sustav. Pravo je pitanje kako bi bez jedne takve industrije tehnički izgledao hrvatski plinski sustav, zaključio je Pudić.

Pogledajte video

U jeku rebalansa proračuna za 2018. godinu, koji je došao pod prijetnjom kolapsa Uljanika, na koji će država potrošiti najmanje 3.5 milijardi kuna svoga suficita, koji se generirao u devet mjeseci godine, priprema se predstavljanje proračuna za 2019. godinu
Procjenjuje se kako će na kraju ove godine deficit biti zanemarivih 0.2 posto te neće utjecati na negativno kretanje javnog duga, koji bi trebao pasti ispod 75 posto BDP-a.  U tom će kontekstu Vlada usvojiti proračun koji je projiciran na rastu od 2.9 posto što je procjena rasta hrvatskog gospodarstva Državnog zavoda za statistiku. Međutim, Europska komisija smatra kako će hrvatsko gospodarstvo rasti na potrošnji i to 2.8 posto, za što se očekuju korekcije na manje zbog starenja stanovništva i trenda iseljavanja.

Vlada planira u proračun sljedeće godine prikupiti oko 133 milijarde kuna, a potrošiti oko 139 milijardi kuna. Deficit središnje države bit će oko šest milijardi kuna, a deficit opće države, prema planu Vlade, bit će 0.4 posto BDP-a. U vladi su optimistični te smatraju kako Uljanik ne bi trebao prouzročiti velike potrese u blagajni opće države.

Slijedi nam treći krug poreznih rasterećenja u vidu nižih poreza na dio hrane, ali u proračun je uračunat i viši zdravstveni proračun zbog čega bismo sljedeće godine u sektoru zdravstva trebali imati oko milijardu kuna više. Porast će koštanje mirovina te je potrebno osigurati više od 39 milijardi kuna za tu svrhu. Dobitnici proračuna su i pravosuđe, pomorstvo i promet, obrazovna reforma te graditeljstvo. U Vladi su uračunali i manje troškove kamata zato što je izgledno povoljno refinanciranje javnog duga.

Porez na dodanu vrijednost, usprkos najavljenim rasterećenjima ostaje najizdašniji punitelj proračuna. Punjenje proračuna planira se povećati za tri posto ili četiri milijarde kuna.

S velikim sam zanimanjem pratio izručenje Ivice Todorića Hrvatskoj. Pažljivo sam slušao izvješća i analitičare.
Potvrdilo mi je to kako se nalazimo u zemlji gdje je presumpcija nevinosti luksuz, a javna potjera i linč legitimni modus operandi.

Piše Ivan Brodić

Pokušao sam zamisliti i situaciju da je obrnuto, pa da na njegov doček u zračnu luku dođu svi oni koji su mu se ulizivali dok je još bio Gazda. Mislim da bi tada imali više ljudi na ulicama nego li za doček srebrnih nogometaša.

Gledam sve te komentare, pa hoće li izvaditi crnu bilježnicu svojih dužnika ili neće to učiniti. Je li mu javnost prijatelj ili šutnja garant slobode? Je li plaćen porez na kupovinu špeceraja na R1 ili nije.

Gledam i taj senzacionalizam zbog pada nekoga tko je u tranziciji gradio kapitalizam. Kažu, nije se obogatio pošteno. Kao da nismo svjesni ta je nešto moralo biti put ka kapitalizmu. Da nije bilo tranzicije, još bismo imali društveno vlasništvo i samoupravljanje….

Gledam i senzacionalizam u novinarskom pitanju, ako niste ukrali, kako ste živjeli godinu dana u Londonu, kao da u ovoj zemlji ne smiješ imati, ako nisi ukrao…. I ukrao kome, svojoj firmi?

Slušam uvaženog blogera (doajena žanra) u Otvorenom koji kaže da je čovjek pao jer je slobodno raspolagao svojim novcem, ono, da je živio u garsonijeri, a ne u Kulmeru, ne bi propao….

Slušam i to da tržište ne dopušta tako veliku kompaniju, ta, kažu, pitajte konkurenciju je li sretnija sada ili onda, kao da je posao države da zadovoljava nečiju konkurenciju…..Jedna knjiga pak kaže da je sada pobijeđen ortački kapitalizam…

Na savjetovanju ekonomista u Opatiji danas sudjeluje i bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić.

Ona je u Opatiji uvodničarka današnjeg panela pod nazivom “Gospodarske reforme: Rješenje ili problem?”. Na njemu sudjeluje i izvanredni povjerenik za Agrokor Fabris Peruško.

Na inzistiranje novinara da komentira izručenje Ivice Todorića Hrvatskoj Dalić je bila vrlo kratka:

‘To nije nešto što bi mene zanimalo’, rekla je, prenosi Novi list.

No, sve to je percepcija zamagljivanja važnoga. Naimekajje, ključno je pitanje načelno. Što se dogodilo, pa država nije tolerirala njegov Stand Still aranžman predvođen DJ Alvarezom? Zašto je država išla u stvaranje Lex Agrokora i nagodbe?

Jesu li doista imali deal sa strvinarskim fondom i garantirali mu punu isplatu, kako kažu prijave u nekoliko država svijeta, gdje se za takvu rabotu ide na dugogodišnju robiju?

Činjenica kako nagodba porezne obveznike nije koštala ništa govori nam kako se radi o kapitalističkom, a činjenica kako se išlo u zakonsko, a ne arbitrarno rješavanje Agrokora, kako se ne radi o tržišnom rješenju.

Odgovor na ova pitanja objasnit će nam je li vlada Andreja Plenkovića, u borbi protiv ortačkog kapitalizma, uvela onaj državni? Onaj koji stremi određivati što je čije, onaj koji nema privatno vlasništvo kao svoj aksiom, nego volju partije ili političke oligarhije?!

Promatrajući prženje javnog novca u Uljaniku, odgovor na postavljeno pitanje i odgovori dobiveni kroz proces Todoriću, objasnit će jesmo li lansirali novi gospodarski sustav, Dengovski chavizam ili ne?

 

Ekonomija je dinamičan sustav kojeg slikovito možemo prikazati poput broda. Na brzinu broda utječu endogeni i egzogeni faktori. 
Endogene faktore možemo definirati kao makroekonomske koji utječu na stabilitet broda tzv. makroekonomska stabilnost. To je naša domena utjecaja.

Izjava Petra Vuškovića za Express

Egzogeni faktori su oni vanjski na koje nemamo velikog utjecaja, a mogu imati utjecaj na brzinu broda (tzv. vanjski ekonomski ciklusi). Oni su poput valova koji mogu našem brodu naštetiti. Doduše valja istaknuti, što je brod manji (manje gospodarstvo) to je stabilitet broda bolji jer se smatra da su manje ekonomije otpornije na svjetsku krizu. Tu smo barem u dobroj poziciji.

Vanjski utjecaji koji mogu prouzročiti globalnu krizu su trgovinski konflikti Kine i SAD-a. Za sada svjetska ekonomija pokazuje tek simptome usporavanja ekonomije. Usporavanje ekonomije na globalnoj razini je vidljivo u smanjenoj likvidnosti u svjetskom financijskom sustavu. Banke manje međusobno posuđuju novac, krediti poduzećima opadaju, općenito smanjuje se ekonomska aktivnost. Međutim usporavanje ekonomije nije kriza. Empirijski je dokazano da ekonomija ima svoje poslovne cikluse te se svakih 5 do 10 godina izmjenjuju faze ekspanzije ili usporavanja. To je samo situacija u kojoj brod nešto slabije plovi. Potvrdu da neće biti značajnije krize daje i Međunarodni monetarni fond (MMF) koji je prognozirao rast svjetskog gospodarstva od 3,7% u ovoj godini.

Za Hrvatsku se također predviđa rast BDP-a od 2,8%. Unatoč tome, Hrvatska bi se trebala fokusirati i dalje na makroekonomsku stabilnosti s naglaskom na privlačenju stranih investicija. Treba donijeti jasno definiranu strategiju ekonomskih prioriteta. Tako se radi plan ovladavanja krizom. Da li takav plan postoji, nažalost siguran sam da ne postoji. Dokaz tome može biti i slabo vođena industrijska politika (Uljanik, Petrokemija), ili demografska politika i problem iseljavanja. Jedan od imperativa je reforma obrazovnog sustava te usklađivanje upisnih kvota sa stvarnim potrebama na tržištu rada kako bi se spriječilo iseljavanje. I porezna politika mora dati svoj poticaj ekonomiji i smanjivanju iseljavanja. Trebali bi vidjeti što želimo s reformom javne uprave, mirovinskim sustavom, zdravstvenim sustavom, te da li smo spremni za euro. Neodlučnost prema strukturnim reformama nas može koštati, piše Express.

Svi žele održati na životu Sporazum o atomskom naoružanju s Iranom – osim SAD-a. No Europljani do sada nisu učinili ništa protiv američkih jednostranih sankcija, kritizira Matthias von Hein.
Ono što je u Srednjem vijeku bila opsada, u današnje vrijeme je to režim sankcija. Od ponoći je SAD svoj režim opsade Irana još jednom znatno pooštrio. “Najjače sankcije svih vremena” su stupile na snagu kako bi postigle “maksimalni pritisak na režim u Teheranu”. Iako sankcije neće anulirati iranski izvoz nafte i plina – kako bi Washington želio – nove sankcije na području energije i bankarstva, skupa sa sankcijama koje su stupile na snagu prije 60 dana, bit će bolne za Iran, veoma bolne.

No drugo je pitanje hoće li one postići ono što žele američki predsjednik Donald Trump i njegov ratoborni savjetnik za sigurnost John Bolton i ministar vanjskih poslova Mike Pompeo. Američki predsjednik je obećao da će prisiliti Iran da sjedne za pregovarački stol i dogovori bolji “deal” nego što je to Sporazum o atomskom naoružanju iz 2015. godine. Ipak i sami kritičari Sporazuma priznaju: Iran se do sada pridržavao Sporazuma, prekinuo je svoj atomski program kako bi se zaustavile sankcije i podvrgao se u cijelom svijetu najstrožem režimu inspekcija.

No Trumpova tajna ostaje i dalje pitanje zašto bi Iran trebao pregovarati s vladom koja se očito zalaže za promjenu režima u Teheranu i nema razumijevanja za legitimne sigurnosne interese Irana. I: već u prošlosti su sankcije u Iranu ojačale tvrdolinijaše. Oni sada osjećaju da je potvrđen njihov stav da se Zapadu općenito, a posebice SAD-u, ne može vjerovati, te da je svako otvaranje greška. Predsjednik Hasan Rohani, koji je ranije ocjenjivan kao “umjeren”, pod pritiskom SAD-a i sam u međuvremenu zvuči kao tvrdolinijaš. Što je jači pritisak na Teheran, tamo više prodire sljedeći stav: samo posjedovanje atomskog naoružanja može garantirati sigurnost. Ako se flote tankera zaustave mogle bi se ponovo početi okretati centrifuge. S nesagledivim posljedicama.

Pri tome SAD nije sam dogovorio Sporazum o atomskom naoružanju s Iranom. Među ugovorne partnere spadaju i Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina. Ovih pet je više puta priopćilo kako žele da Sporazum ostane u životu. No da bi se Sporazum održao, kako su priopćile, Iran mora i dalje profitirati od olakšanih sankcija, od ekonomske razmjene, koju je Hasan Rohani svojim sunarodnjacima obećao kao nagradu za postizanje dogovora o atomskom programu.

O odnosu snaga moći i interesu u svijetu govori to da unatoč višemjesečnim pripremama za posljednju rundu sankcija nije pronađen instrument da se Washingtonu djelotvorno suprotstavi. Tzv. “blocking statute” EU-a, koje europskim poduzećima eksplicitno zabranjuje da se pridržavaju sankcija SAD-a, nije uspio spriječiti egzodus europskih tvrtki iz Irana. “Special Purpose Vehicke”, SPV, koji je koncem rujna najavila europska šefica za vanjsku politiku Federica Mogherini, a koji se odnosi na razvoj trgovine s Iranom zaobilazeći sankcije, nije primjenjiv. Do sada ni jedna zemlja EU-a nije spremna navući na sebe bijes Washingtona i smjestiti SVP kod sebe.

Svi ti instrumenti očito nisu ništa više nego geste dobre volje prema Teheranu. Koliko dugo će to biti dovoljno kako bi se suprotstavilo tamošnjim protivnicima Sporazuma je neizvjesno. Gorka spoznaja: ako se unilateralizam do sada najvažnijeg saveznika pretvara u diktat, Europa mora postati samostalnija i neovisnija. U svakom smislu, stoji u komentaru DW-a.

Put premijera Andreja Plenkovića u Kinu može se prije svega promatrati školskim primjerom solidno odrađenog radnog posjeta jednoj velikoj sili. Red je tu protokolarnih susreta, tu je otvaranje ureda Hrvatske turističke zajednice u Šangaju, gospodarska delegacija je tamo, a i susreti s tvrtkama zainteresiranima tj. onima koje već imaju poslove u Hrvatskoj.
Kina je itekako bila ali i ostala zainteresirana za Hrvatsku, pa iako u prvim pokušajima da ovdje započnu velike poslove nisu uspjeli jer je Hrvatska krenula putem članstva EU, ipak im je na kraju u nečemu uspjelo upravo tu gdje im isprva nije išlo.

Piše Deneis Avdagić, vanjskopolitički analitičar

Naime pobjeda kineske kompanije na poslu gradnje Pelješkog mosta velika je pobjeda za kinesko gospodarstvo i veliki test za odnos kineskih kompanija prema Uniji.

Činjenica je kako China Road and Bridge Corporation ima potrebno iskustvo u mostogradnji, što je i premijeru Plenkoviću pokazano pri obilasku mosta u Hangzhou. Ta kineska kompanija ima i financijska sredstva, ali i danas ne manje važno potrebnu radnu snagu za direktni ulazak u prvi EU sponzorirani infrastrukturni projekt u kojem je sudjelovala neka kineska kompanija.

I tako, simbolično gledano, u blizini mjesta gdje se nalazi i spomenik Marku Polu, u gradu koji je on opisao kao „najveličanstveniji grad na svijetu“, nalazi se most koji je sagradila tvrtka koja sada u Europi u maloj udaljenosti od rodnog otoka tog spisatelja radi ulazak u projekt financiran uvelike od EU.

Za kinesku stranu taj natječaj i gradnja tog mosta je zapravo ne mala pobjeda. Premijer Plenković će doživjeti vjerojatno jednaku oduševljenost s Kinom kao i Marko Polo, no ključno pitanje je može li donijeti i poslove za hrvatsku ekonomiju, može li otvarati vrata?

Realan odgovor je da možemo malo u tom pogledu očekivati od ove političke posjete. Ona je odrađena školski, tu su susreti na visokoj razini, protokolarni razgovori i gospodarska delegacija u organizaciji HGK.

Ured turističke zajednice koji će danas otvoriti u Šangaju možda će dovesti kineske turiste ali ovisit će o angažmanu onih koji će tamo raditi, o njihovom entuzijazmu.

Realnost je da entuzijazam najbolje održavaju oni koji su na tržištu, koji svoju plaću zarađuju boljim ili lošijim trgovanjem, a uredi turističkih zajednica ne ovise o takvom “zakonu”, kao uostalom ni ministarstvo gospodarstva i njegovi zaposlenici o rastu ili padu gospodarske produktivnosti u Hrvatskoj.

No dok je realan odgovor da malo možemo očekivati od posjete premijera Kini, jednako je tako realno da smo mogli očekivati i manje. Sjetimo se samo puta premijera Milanovića u Australiju i Novi Zeland, a bilo je tu i drugih putovanja naših čelnika bez rasporeda i svrhe, bez ikakve dobrobiti za ikoga.

Protokolarno školski odrađena putovanja danas su isto što i pravilno posloženi pribor za jelo u restoranu, očekivani minimum. Da li znate s njim jesti i što si s menija možete naručiti je posve drugo pitanje. Ne manje važno je i kako besplatnog ručka naravno nema, netko uvijek podmiri račun. Tako je i u Narodnoj Republici Kini koja danas samo još imenom podsjeća na jedno od komunističkih teritorija.

Ono što je u Kini problematično je sprega države s ekonomijom, moglo bi se reći kako se radi o ortačkom kapitalizmu u jednopartijskom sustavu. Od toga Hrvatska navodno želi pobjeći, barem u svojim državnim okvirima. Od suradnje s Kinom pobjeći ne možemo, ona je u gospodarstvu jednostavno par excellence sila u veličini. Ne sumnjivo ta veličina impresionira, samo da nas ne impresionira i način međudjelovanja politike i gospodarstva jer u ovom slučaju latinska izreka, po kojoj je nešto dopušteno Jupiteru, ne treba volu koji ionako teško podnosi teret svoje države…

Ovoga tjedna u emisiji EnergyPress na N1 televiziji gostovao je čelnik Udruge poreznih obveznika Lipa Davor Huić. Govorio je o cijeni naftnih derivata, intervenciji države u cijenu energenata i privatizaciji Petrokemije.
Davor Huić smatra kako bi država trebala smanjiti svoje apetite u cijeni naftnih derivata, jer bi to olakšalo poslovanje gospodarskim subjektima i građanima. Međutim, mišljenja je Huić, to se posve sigurno neće dogoditi tako brzo, zbog toga što je državni proračun zacrtan tako da ima puno stečenih prava. Uostalom, putem trošarina iz goriva država financira pojedine gubitaše.

Pohvalio je što su privatne tvrtke prošloga tjedna ušle u vlasništvo i upravljanja kutinske Petrokemije. Huić se nada kako nova uprava neće doći ponovno po javni novac. Nada se kako privatne tvrtke u ovom poslu imaju računicu dobiti, jer moraju biti odgovorne prema svojim vlasnicima. Ohrabruje ga činjenica kako u priču nisu ušli obvezni mirovinski fondovi jer do sada su oni u svim dokapitalizacijama sudjelovali mimo volje ljudi koji u njih uplaćuju. Suspektnim smatra ulazak u manjinsko vlasništvo javnih poduzeća poput Janafa i Plinacra. Sreća je, kaže Huić, to što ona neće upravljati Petrokemijom, jer većina relevantnih studija pokazuju kako je državno upravljanje manje učinkovito nego li privatno.

Komentirao je limitiranje cijene plina za kućanstva u trenutku kad na referentnim tržištima cijena plina raste. Huić smatra kako je to loša politika Ministarstva zaštite okoliša i energetike. Načelno, nije posao države, smatra Huić, vršiti uravnoteženje udarom na porezne obveznike, nego iz dodane vrijednosti pomoći građanima koji ne mogu platiti svoje račune.

Neizbježna tema bila je i nova uprava Uljanik grupe. Huića obeshrabruje novo stanje u Uljaniku, jer je nova uprava krenula kontinuitetom stare tražeći spas na Markovom trgu umjesto u zdravom strateškom partneru, koji bi našao poslovni interes u brodogradnji. Usporedio je slučaj Uljanik, u kojemu je sprženo 4.3 milijarde kuna poreznog novca, i slučaj Agrokor, koji porezne obveznike nije koštao niti kune.

Pogledajte video

 

Jedna od reformi koju je obećala ova vlada je reforma javne uprave.
Prvi korak koji su najavili je ukidanje agencija i zavoda. Tako je već ukinuto nekoliko agencija, ali se planira ukidanje još nekih ili njihovo pripajanje ministarstvima.

S nekim od tih rješenja Europska komisija neće biti zadovoljna. Načelno dobra intencija vlade za smanjenjem broja jedinica javne i parajavne uprave mogla bi dovesti do protuučinka. Naime, prema pravilima tržišta Europske unije, regulatorne agencije moraju biti neovisne. Ukidanjem neovisnosti ponovno bi se poslala loša tržišna poruka domaćim i stranim investitorima.

Očekuje se tužba Europske komisije ako se Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost, zbog toga što EK pazi na neovisnost regulatornih agencija. Naime, Ugovorom o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju o svakoj izmjeni regulatornog zakonodavstva potrebno je dobiti suglasnost EK, a dobra je oklada kako EK neće dati suglasnost za ukidanje regulatorne neovisnosti.

Prema odluci vlade mogla bi nestati Hrvatska agencija za okoliš i prirodu te biti pripojena Ministarstvu zaštite okoliša i energetike. Međutim, ova je agencija vrsta regulatora koja treba davati neovisna stručna mišljenja u predmetima ocjena ekološke prihvatljivosti. Zbog toga bi EK mogla zatražiti stvaranje novog regulatornog neovisnog tijela u tu svrhu.

Mogao bi nestati u Hrvatski operator tržišta energije čiju bi funkciju preuzeo Hrvatski operator prijenosnog sustava. O tome još nema službenih odluka, ali i to bi mogao predstavljati regulatorni problem.