Komentari

MMF poručio
Zemlje srednje, istočne i jugoistočne Europe (CESEE) u slijedećih 30 godina mogle bi se suočiti sa snažnim smanjenjem radne snage, upozorio je u ponedjeljak zamjenik glavne direktorice MMF-a Tao Zhang, koji, osim mjera za povećanje njenog broja i učinkovitosti, apostrofira i prednosti tehnološkog razvoja.

Zhang, koji sudjeluje na međunarodnoj konferenciji “Demografija, zapošljavanje i rast: Upravljanje budućnošću u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi”, koju Međunarodni monetarni fond (MMF) zajednički organizira s Hrvatskom narodnom bankom (HNB), iznio je podatke iz novog MMF-ovog istraživanja koje pokazuje da će se populacija u zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe, isključujući Tursku, uslijed starenja i migracija do 2050. suočiti s 12-postotnim padom broja stanovnika.

Smanjenje broja radne snage u slijedeća tri desetljeća moglo bi biti još snažnije te dosegnuti 25 posto, a Zhang napominje da to znači da će radna populacija morati podržavati više no dvostruko veći broj starijih osoba no što to trenutno čini.

“Ti demografski izazovi mogli bi značajno usporiti gospodarski rast. Smanjenje ponude rada i niža produktivnost starijih radnika, zajedno s većim pritiskom na javne financije, mogli bi zemlje stajati oko jedan posto BDP-a godišnje”, upozorava Zhang.

Također, mogli bi i usporiti konvergenciju. Iz MMF-a tako procjenjuju da bi, bez demografskih pritisaka, BDP po stanovniku u regiji mogao do 2050. dosegnuti 74 posto razine zapadne Europe, u usporedbi s 52 posto 2020. godine, dok bi uz demografske izazove ta razina iznosila samo 60 posto.

Zhang kaže da se zemlje regije suočavaju s demografskim izazovima u ranijem stupnju razvijenosti u odnosu na bogate zapadne zemlje, čime im prijeti da prije ostare no što postanu bogate.

Povećanje broja i učinkovitosti radne snage

Kao jedno od rješenja za ublažavanje tih pritisaka ističe povećanje broja i učinkovitosti radne snage. Napominje da u regiji CESEE na pogoršanje demografskih trendova najviše utječe odlazak mladih i obrazovanih ljudi, a kako je od 1995. do 2017., isključujući Rusiju i Tursku, regija izgubila oko sedam posto radne snage.

Osim mjera za zaustavljanje migracija, kao i povratka onih koji su otišli, Zhang napominje da su se neke zemlje za ublažavanje nedostatka radne snage odlučile na uvoz stranih radnih radnika, pritom napominjući kako je imigracija politički izbor koji stavlja veći teret na neke druge politike. Načini povećanja ponude radne snage su također i ohrabrivanje žena za ulazak na tržište rada, kao i starijih radnika. Zheng napominje da je prosječna participacija žena na tržištu rada 10 postotnih bodova manja od one u zapadnoj Europi. Između ostalih, kao jedna od mjera za razmatranje je i podizanje dobi za umirovljenje.

Korištenje tehnološkog napretka

Zhang apostrofira i tehnološki napredak te učinkovitu upotreba tehnologije, za koju kaže da je realnost u ovoj regiji u kojoj su mnoge tvrtke uvele automatizaciju.

Navodi da Međunarodna federacija za robotiku u regiji predviđa godišnju stopu rasta isporuka robota za 21 posto do kraja ovog desetljeća, što znači da će uskoro regija imati dvostruko više robota od prosjeka europske ekonomije. U pozadini sve veće automatizacije, Zhang kaže da su mnogi zaposlenici zabrinuti da će ih roboti istisnuti, no u regiji CESEE povećanje automatizacije poklopilo se s porastom zaposlenosti.

Ističe da CESEE prednjači u automatizaciji među zemljama srednjeg dohotka, no kako bi se osiguralo da ta potencijalno razorna sila i dalje koristi radnicima, tehnologija također mora biti popraćena odgovarajućim politikama. Pritom ističe nužnost politika koje ulažu u ljudski kapital i povećavaju blagostanje. Stoga apostrofira nužnost sveobuhvatne reforme obrazovnih sustava te značajnih ulaganja u programe cjeloživotnog učenja i prekvalifikacije. Te bi mjere trebalo kombinirati s politikama koje sprječavaju stalni odljev mozgova iz regije, a kako bi se osiguralo da se koristi tehnologije široko dijele, valjalo bi unaprijediti i sigurnosne mreže, preporučuje.

Zhang ističe i nužnost politika koje unaprjeđuju upravljanje, nadogradnju infrastrukture i modernizaciju propisa, kojima bi se ponovno privukli oni koji su napustili zemlju, osnažilo poslovno okruženje, promicale inovacije i veće dijeljenje prednosti tehnologije.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković poručio je u ponedjeljak da je demografski izazov ključno pitanje za opstanak hrvatskog naroda, istaknuvši kako su Vladine mjere polučile prve rezultate, pa je tako u 2018. bilo 400 novorođene djece više no godinu ranije. Guverner Hrvatske narodne banke (HNB) Boris Vujčić poručio je u ponedjeljak da je nedostatak kvalificirane radne snage postao glavna prepreka rastu u mnogim zemljama, pa je tako nužno stvarati okruženje koje će poticati ostanak talentiranih pojedinaca, što između ostalog uključuje i podizanje plaća.

 

Prankeri
Ruski prankeri su tijekom jučerašnjeg dana nazvali premijera Sjeverne Makedonije Zorana Zaeva i predstavili se kao Jens Stoltenberg. U jednosatnom razgovoru im je priznao zanimljive stvari. 

Politički analitičar iz Skopja, kojega smo kontaktirali za komentar, izjavio je kako očekuje ostavku premijera nakon ovakvih priznanja.

Pogledajte video

Goran Granić
Ravnatelj Energetskog instituta Hrvoje Požar Goran Granić u petak je ocijenio da u Hrvatskoj imamo kontinuirani otpor prema promjenama u energetici i općenito, te da je nova energetska strategija mlako postavljena.

Sljedećih 30-ak godina događat će se iznimno velike promjene u energetici, rekao je Granić u petak tijekom konferencije za novinare u povodu 25. godišnjice rada Instituta, dodavši kako nova energetska strategije države često ne sadrži hrabri iskorak iz aktualnog stanja.

Granić je kazao da većina ovdašnjih problema proizlazi iz tromosti hrvatskog društva, te da je energetika samo jedan segment koji potvrđuje tu tromost. Po njemu, pred Hrvatskom, EU-om i cijelom međunarodnom zajednicom je najveći izazov po obuhvatu i vremenu u kojem se treba realizirati povijesna tranzicija energetskog sektora. Naime, u idućih 30-ak godina treba promijeniti energetsku proizvodnju, transport, distribuciju, potrošnju i ukupno gospodarenje energijom, a sve u cilju zaštite klime.

Upozorava da se iz nove energetske strategije ne može iščitati potreba za žurbom, reformama i preustrojem. Također mu izuzetno smeta defetistički stav, čak i spomen obrane postojećih energetskih pozicija, pogotovo onih koje se odnose na smanjenje CO2.

Vjeruje da će nova Europska komisija imati zadaću pokrenuti scenarij nulte stope emisije CO2 te da ćemo se kao zemlja morati u manje od godinu dana početi baviti i tom problematikom. Govoreći o radu Instituta, naglasio je da se ideja njegova stvaranja temeljila na interesu i potrebi države da ima znanstveni, neprofitni institut nadležan za sva pitanja i reforme energetskog sektora, koji će razumjeti javni interes.

Institut je ispočetka djelovao samo u Hrvatskoj, kasnije i u regiji, a trenutno 70 posto poslovnih aktivnosti ostvaruje na projektima izvan Hrvatske. Osim u regiji, radi i u istočnoj Europi, Aziji , Africi, i zemljama Europske unije. Strateške dokumente izrađuju za više od 50 zemalja, a u zemljama s manje znanja i tradicije energetskog planiranja, stručnjaci Instituta rade kao prenositelji znanja, odnosno edukatori.

Piše Ivan Brodić, glavni urednik portala
U ponedjeljak, prvoga srpnja proslavili smo dvije važne obljetnice.

One ulaska u Europsku uniju te nikada, barem verbalno, razjašnjenog odlaska bivšeg premijera Ive Sanadera s premijerske funkcije. Pa, kakva je Hrvatska šest, odnosno deset godina kasnije?

Dugo očekivani ulazak u Europsku uniju, slavimo u ozračju smanjenja porezne presije, rasta BDP-a od gotovo 4 posto, te smanjene nezaposlenosti i velike potrebe za random snagom, što dokazuje rast ekonomije. Prosječna je plaća porasla. Kreditne agencije su nam povećale kreditni rejting. Ulaskom u Uniju, napravili smo iskorak, rastemo na zdravijim osnovama, upozorio je Kristijan Kotarski (Otvoreno, HRT, 1. Srpnja 2019. godine).

Hrvatski politički kadrovi bivaju uzimani u obzir za visoke političke funkcije u Europi, Marija Pejčinović Burić upravo je izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe, Andrej Plenković je kadar kojega na čelu Europske komisije vide vrlo ozbiljni političari, a belgijski novinski kuloari govore o Kolindi Grabar Kitarović na vrlo ozbiljnim funkcijama. Važno je to stoga što se politička scena Unije mijenja. Ideja spitzenkandidata je u krizi, a struja oko Emmanuela Macrona i Angele Merkel ima ozbiljne oponente.

Nema brige, od ulaska u EU ekonomija pršti, upozoravaju nas iz vlade, kroz usta Gabrijele Žalac (Otvoreno, HRT, 1. Srpnja 2019. godine).

Ipak, prema nalazima Udruge poreznih obveznika Lipa, porezna presija, onaj dio koji je moguće izračunati, tek se neznatno promijenila. Još uvijek pola godine radimo za državu. Skeptici će reći, I dobar dio ostatka godine, jer nemoguće je sve izračunati. “Gospodarstvo je i dalje u čvrstom zagrljaju preskupe i trome države i politike”, kaže Velimir Šonje (Poslovni dnevnik, 1. Srpnja 2019. godine).

Naime, dopustite mi da pojasnim, BDP nam se temelji na rashodovnoj strain proračuna, turizmu I građevinskom sektoru, što bi nas moglo skupo koštati u situaciji neke nove gospodarske krize, u koju svijet periodično ulazi.

Bez obzira što smo mi iz prošle izašli tek nedavno, ako se kriza pojavi, kolika je šansa da će nas zaobići? Jer, vijesti svjetskih medija nalikuju na prilike prije gospodarskih kriza. Rast protekcionizma, poskupljenje nafte i zlata. Nedostaju samo značajnije neravnoteže na valutnim tržištima.

Verbalizirano prsnuće ekonomije, međutim, kao da ima zadatak neke stvari pomesti pod tepih, jer sport je to u kojemu je vjerojatno svjetski prvak Andrej Plenković. Sjetimo se samo slučaja otkupa INA-e ili pak odgađanja odluke o brodogradnji sve do kreditnog nalaza agencije Fitch.

Elementarni nedostatak radne snage, na koji upozorava praksa, HUP, HUT ili HGK, iz vlade smatraju panikom. Oslanjaju se na neke analize, prema kojima je statistički, u RH, bez obzira na poreznu presiju, moguće podići plaće na europsku razinu kako ne bismo imali odljev radne snage. Razradili su dobru demografsku politiku, kažu, kao da za rezultate iste ne treba, elementarna logika kaže, čekati barem petnaest godina.

Posebna je priča, koju je tek dotaknuo u intervjuu Večernjem listu Domagoj Ivan Milošević, rashodovna strana proračuna. On je predložio da ona bude bazen za transfer djelatnika u realni sector, čime će se ubiti dvije muhe jednim udarcem, rasteretiti rashodi I riješiti problem radne snage. No, namjerno ili ne, zaboravio je spomenuti kako se na rashodovnoj strain proračuna velikim dijelom nalaze pripadnici plaćenog elektorata velikih stranaka i interesnih grupacija. Oni koji to nisu, koji bi, kladim se, prvi prihvatili takvu ponudu, oni I tako trebaju za funkcioniranje države.

Postavlja se pitanje koliko još pometanje problema pod tepih i odgađanje reformi rashoda proračuna te smanjenja porezne presije, može donositi dobre rezultate. Percepcija, naime, poput statistike, može zbrajati dojmove netočnih rezultata. Jer, o indeksu realne ekonomije, u ovoj temeljito deindustrijaliziranoj zemlji, još nismo ni započeli razgovarati.

Tek naoko nevezana s time jest ona ranija obljetnica, Sanadera koji je odradio svoju dionicu pa otišao, da bi se vratio, pa pobjegao……

Tko god prati situaciju vjerojatno je s velikom dozom samosigurnosti zaključio kako se Sanader zasitio misleći kako je nedodirljiv zbog sredstava koje je skupio, ali i zbog toga što je u poziciju moći doveo svoju do tada odanu zamjenicu.

Tko je tada mogao misliti kako mu ona nije baš tako beskrajno odana? Mnogi je nepažljivi čitatelj Machiavellijeva Vladara tada mogao doživjeti iznenađenje. Imenovana, a ne izabrana, premijerki je od važnosti političkog života bilo učvrstiti svoju moć. Povezanost Banskih Dvora, represivnog aparata, tužiteljstva, dijela sudstva s dijelom novinstva, a za svrhu početka javnih progona, u cilju stvaranja percepcije vlastite pravednosti i čistoće, bio joj je alat u tome, pisali su mediji nakon nekoliko godina. Sjetimo se samo koliko su nevjerodostojni svjedoci pokajnici dobivali svjetla pozornice ili pak političkih obrazloženja presuda, kako su utvrdila barem dva međunarodna suda ili pak toga da slučajevi, za koje se I zrakoplova vidi da je netko uzeo vrlo veliki mito, ne dobivaju sudski epilog.

I, pustila je duha iz boce. Posljedica? U ovoj potjerničkoj državi, i danas si kriv dok ti se ne dokaže suprotno.

Antiinvesticijske, sudske i javne potjere, poput Golfa na Srđu, rata protiv MOL-a, sve vjerojatnijeg otimanja Agrokora te napada na Brodosplit sa željom nacionalizacije, samo su posljedica. Baš kao I pojava dviju antisistemskih stranaka koje su te ratove provodile, s pripadajućim im klonovima u strankama glavne struje. To je dovelo do toga da u svijetu investitora vlada uzrečica Anything But Croatia, pri čemu su Boeing I Rimac tek izuzeci. Pobogu u ovu zemlju ne žele doći ni državne tvrtke poput kineskih u brodogradnju. Znaju oni, mogao bi im se dogoditi Borg, kao ruskima.
Jer zemlja u kojoj si kriv dok se ne dokaže suprotno ima problema ući u klub slobodnotržišnih zemalja poput OECD-a.

No, vratimo se mi na Uniju.

Čestitao nam premijer ulazak. Tvrdi petnaest milijardi eura smo u plusu. EU je I Pelješki most, LNG terminal na otoku Krku, zadovoljeni ciljevi obnovljive energije i trgovina emisijama CO2 za što je ova temeljito deindustrijalizirana zemlja iznimno kapacitirana. Međutim, nije spomenuo kako je Unija i Sjeverni tok 2, koji svako malo za račun ne znam ni ja koga napadnemo, ona je i Turski tok na koji nismo ispregovarali priključak, ona je i Jadransko jonski plinovod na koji već desetljeće čekamo spoj, zbog čega plaćamo možda najskuplji transport plina u ovom dijelu EU. Unija je i rad na nuklearnim kapacitetima što stalno zanemarujemo…..

Iako se o tome često priča, no valja napomenuti kako postoje politike koje bi Plenkovića I društvo, u povijesti mogle svrstati u krug izuzetno pozitivnih političara. Nakon ulaska u euroatlantske integracije, nacionalni interes ove zemlje jest integrirati se u Uniju kroz Schengen i Euro. Bez toga Unija nema geopolitički smisao (kao čuvarica mira), a niti gospodarski (kao jedinstveno tržište), bez obzira govorimo li o zajednici neovisnih država ili o naddržavi. Bez slobodnog protoka ljudi i rob ate zajedničke valute, možemo je ukinuti.

Jer, ne moraš za to pročitati Šonjinu knjigu Euro u Hrvatskoj, Hrvatska je i tako visokoeurizirana zemlja, a većina tzv. suverenista je također već odlučila – podigli su kredite u eurima, a u imovinskim karticama se baš i ne vidi štednja u nacionalnoj valuti.

Piše Bernd Riegert
 U sjeni samita G-20 dogovoren je povijesni sporazum između EU-a i Mercosura, koji čine Brazil, Argentina, Paragvaj i Urugvaj. Bez obzira na Trumpa slobodna trgovina je ne samo moguća, nego i nužna.

Svjetska razmjena je moguća i protiv volje SAD-a. I američkom predsjedniku Trumpu se zaključenjem trgovinskog sporazuma Europske unije sa četiri značajne zemlje Južne Amerike pokazalo da upravo on ide krivim putem. Dok se on ograđuje carinama, druge zemlje uklanjaju prepreke trgovini. Ali i u Osaki je Trump pokazao kakone želi ukinuti svoje carine koje su postale njegov omiljeni instrument u diplomaciji čekića i nakovnja.

Zapravo, taj instrument u SAD-u još uvijek djeluje: on je gospodarski snažan i može si priuštiti čak i carine – koje uvijek na koncu plaćaju potrošači. Ali ako konjunktura oslabi, onda se to brzo može promijeniti. MMF već upozorava kako ovaj gospodarski rast neće još dugo trajati i tek onda će skupo koštati ta izolacija od drugih tržišta svijeta.

Europska unija i zemlje Mercosura su i na sastanku zemalja G-20 pokazale kako se može i drugačije. Sporazumom koji se dogovarao skoro 20 godina su pokazali kako je međunarodna suradnja teška zadaća, ali je čak i u doba Trumpa moguća.

Ovim sporazumom se opet mora reći kako tako nastaje najveće tržište ovog planeta. Taj epitet se već morao spomenuti kad je stupio na snagu trgovinski sporazum EU-a s Japanom, ali EU je tu redovito na prvom mjestu u potrazi za partnerima. Sklopljeno je preko 70 sporazuma i zapravo je u međuvremenu dogovoren još jedan – s Vijetnamom, zemljom kojoj i Trump prijeti sankcijama.

Naravno, sporazum sa zemljama Mercosura još nije stupio na snagu. Mora ga se još ratificirati, a čuju se i glasne kritike. Brazil i njegov odnos prema prašumama nije baš primjer odgovornog odnosa prema okolišu, a tu je pitanje i kakvo to meso nudi jedna Argentina. Vjerojatno će se još mnogo toga morati razjasniti, ali tu baš svi teže nekakvom kompromisu. I drugi sporazumi, poput onog s Kanadom ili zemljama Afrike imaju grešaka i nedostataka, ali načelo je ispravno: trgovina, razmjena, suradnja umjesto nacionalizma, izolacije i trgovinskog rata.

I u Osaki je Trump još jednom pokušao staviti nož pod grlo Svjetskoj trgovinskoj organizaciji WTO tako da je odbio imenovati suce za prizivni sud ove organizacije. Ovaj Washington želi reformu WTO-a prema kojoj bi na koncu ova svjetska organizacija služila interesima SAD-a. To ne može funkcionirati: ne teži samo SAD protekcionizmu, tu su i Kina ili Rusija koje svim sredstvima žele zaštiti svoje tvrtke od konkurencije. To mora prestati ako se WTO reformira i proširi slobodna trgovina. Od drugih zemalja skupine G-20 se uoči sastanka čulo mnogo lijepih riječi, ali konkretno se nije dogodilo ništa.

Dobra je vijest da su se EU i Mercosur dogovorili baš za vrijeme summita u Osaki. Trump zapravo nije protiv bilateralnih sporazuma, ali do sad još nije uspio postići neki koji bi doista bio po njegovom ukusu. Kad je riječ o suradnji s Europom, sve stoji: to se mora promijeniti.

Jer i Trump ne smije zaboraviti, što je to SAD doista učinilo velikim: ne samo njegova industrija, nego i trgovina i američka roba koja je stizala i bila tražena u čitavom svijetu. Zato njegova prava parola treba glasiti „Make trade great again”, piše DW.

Luka Burilović
Šest godina članstva u Europskoj uniji udvostručio nam je ukupni robni izvoz, dok porast izvoza u zemlje Europske unije od ulaska iznosi 78,5 posto.

To znači da su tvrtke očito prepoznale pogodnosti jedinstvenog tržišta, bescarinskog poslovanja, ukidanja necarinskih prepreka, ubrzavanje prekograničnog prometa i pružanja prekograničnih usluga.”

“Ono u čemu smo podbacili na početku članstva bilo je povlačenje sredstava iz EU fondova, no i to se poboljšava”, rekao je predsjednik HGK Luka Burilović.

O pozitivnim pomacima korištenja EU sredstava svjedoče i podaci Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova EU. Naime, članstvom u Uniji Hrvatskoj je na raspolaganje stavljeno 10,7 milijardi eura bespovratnih sredstava kroz europske strukturne i investicijske fondove. Do lipnja 2019. godine ugovoreno je 69,21 posto ukupnih sredstava, odnosno preko 7,4 milijarde eura.

Korisnicima je isplaćeno 24,18 posto od ukupno raspoloživih sredstava, odnosno gotovo 2,6 milijarde eura. Financijskim instrumentima podržano je oko 1 400 poduzetnika koji su investirali ukupno 276 milijuna EUR u razvojne projekte malog gospodarstva, čime se omogućilo stvaranje više od 3 600 novih radnih mjesta.

Iskustva hrvatskih poduzeća na temelju dosadašnjih anketa koje je provodila HGK, na uzorku od 420 poduzeća, pokazalo je da 55 posto ispitanih poduzetnika ima aktivnosti na zajedničkom EU tržištu od čega najviše na tržištima Slovenije, Njemačke, Italije i Austrije. Preko 40 posto ispitanih poduzetnika smatralo je kako još uvijek postoje prepreke za njihovu tvrtku na jedinstvenom tržištu EU, a to se najviše odnosi na nejednake troškove poslovanja, odnosno različite porezne sustave te nedostatak informiranosti o mogućnostima jedinstvenog tržišta.

Čak preko 60 posto ispitanika smatralo je da je jednostavnije poslovati na nekom drugom EU tržištu nego u RH, a najveći „krivac“ tome su velike administrativne prepreke u RH te neusklađenost propisa RH s EU.

Šonje za PoslovniFM
Ako bismo baš jurili trakom za pretjecanje, Hrvatska bi euro mogla uvesti 2023. godine, a realnije je da to bude 2024., ali i to ako sve bude išlo po planu i stanje javnih financija ostane ovako dobro.

Ustvrdio je to u razgovoru za poslovniFM Velimir Šonje, ekonomski analitičar i autor knjige Euro u Hrvatskoj, za i protiv, u izdanju Arhivanalitike, gdje možete kupiti knjigu.

U razgovoru s urednicom i voditeljicom Gordanom Gelenčer u emisiji A vista, Šonje pojašnjava kakav je stav javnosti, poduzetnika i državnog ustroja te, zapravo, primarno i detaljno oslikava što se događa unutar eurozone i kako ona funkcionira, jer uvijek je važno detaljno upoznati mjesto na koje se ide. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje. Detaljno opisujući odnose između sada 19 članica eurozone, napetosti između sjevera i juga, grčku krizu, Šonje jasno ocrtava kako su se monetarna politika i instrumenti mijenjali pod utjecajem grčke krize, pa ističe da „ako je netko apriori protiv ulaska Hrvatske u eurozonu sigurno će pronaći argumente“.

Je li bolje vrijeme sad ili je povoljan trenutak prošao

„Eurozona prije krize imala je ozbiljne konstrukcijske mane koje su ipak otklonjene, pa je pristupanje eurozoni danas drugačije od vremena prije, recimo 1999. ili 2001. kad se priključila Grčka, pa čak i od 2007. kad se priključila Slovenija. Nakon toga ušlo je još nekoliko zemalja, Slovačka 2009., pa baltičke države od 2011. kada je ušla Estonija do 2015. kad se priključila Latvija. Sve te zemlje nisu išle kao „guske u maglu“, željele su postati članicama, jer su imale interes. To su sve male i otvorene zemlje kao i Hrvatska. U knjizi se dosta elaboriraju različiti načini funkcioniranja malih i velikih ekonomija. U velikim zemljama poput SAD-a ili Japana postoji manevarski prostor za monetarnu politiku, u malima svaka promjena tečaja izaziva niz reperkusija i na domaće tržite, ne samo na uvoz i izvoz, nego i na ponašanje potrošača, na investicijske odluke, na stupanj zaduženosti u domaćoj valuti, i zato je taj mehanizam drugačiji za velike i male zemlje, i zato nije slučajno da su upravo male zemlje ulazile u Europsku monetarnu uniju (EMU) i nakon krize 2008. godine“, naglašava Šonje.

Što nas je grčka kriza naučila, što je sada drukčije?

Nekad je postojala dogma prema kojoj članica EMU, ako je prezadužena, ne može bankrotirati, dakle, može ne vratiti svoj dug. To je tehnički i danas točno, no tada nije postojao uređen okvir pravila kako prezaduženu zemlju izvući iz duga. Kroz turbulentno razdoblje od 2009. do 2011. lutalo se u traženju rješenja i to je vrijeme dramatičnog urušavanja grčkoga gospodarstva. Trebalo je vremena da se shvati da prezaduženoj državi treba reprogramirati dugove, smanjiti kamate, uvesti program makroekonomske prilagodbe financiran iz zajedničkog fonda. Tada je napravljen europski stabilizacijski mehanizam. Dakle, ako se bilo kada bilo kojoj zemlji dogodi slično, Europa sada zna kako i s čime reagirati. Hrvatskoj se vjerojatno ni u idućih deset godina takvo što neće dogoditi. Makro slika, trend javnog duga, nisu idealni, ali daleko su od grčkog scenarija. Kao argument protiv ulaska, koristi se i činjenica da devet zemalja nije ušlo u eurozonu, među njima je i Poljska, koja je upravo tečaj koristila kao instrument u krizi. U kojoj praktički nije ni bila.

Makro slika, trend javnog duga, nisu idealni, ali daleko su od grčkog scenarija.

U zemljama istočne Europe, gdje je dosta prisutna neosuverenistička politika, euro se nije uveo više iz političkih nego iz ekonomskih razloga. Poljska je možda jedini specifičan slučaj samo zbog svoje veličine, s brzo rastućim unutarnjim tržištem. Tako velika zemlja ima i treba manevarski prostor, no treba znati da su u razdobljima velikog pada realne vrijednosti zlota to bile samo korekcije nakon što je zlot strahovito aprecirao. Dugoročno, trend realnog tečaja svuda je vrlo sličan. S druge strane, od tih devet zemalja, Bugarska je poslala formalni zahtjev za članstvom, a Rumunjski je parlament donio odluku da se euro uvede do 2024. godine.

Percepcija je daleko od stvarnosti

Zašto ljudi misle da je inflacija dramatična? Problem je fenomen frekvencije kupnje. Ako svaki dan pijete kavu, svaki dan imat ćete osjećaj da su cijene narasle i to će generirati vašu percepciju toga, no, kava u vašoj potrošačkoj košarici sudjeluje s manje od 1 posto. Neke druge cijene, trajna potrošačka dobra, recimo, one čak mogu i pasti, iako takvo što ne bih najavljivao da ne stvorimo efekt očekivanja nečega što se možda neće dogoditi. Drugo, cijene uvijek ovise o ponudi i potražnji, pa imamo situaciju da cijene nekretnina strahovito rastu u Zagrebu i na obali, rastu plaće, ljudi se dodatno zadužuju, potrošnja je rasla 4,4 posto u prvome tromjesečju ove godine. Neke cijene reagiraju, naročito u dugom roku, zato volim ljude pitati koliko je koštalo pivo ili kava prije deset ili 20 godina i koliko košta danas. Tu ćemo doći do možda dvostrukih razina cijena. Dakle, ponuda, potražnja i ekonomski procesi bez obzira na to koju valutu imamo utječu na cijene.

Ponuda, potražnja i ekonomski procesi bez obzira na to koju valutu imamo – utječu na cijene

Nemoguće je precizno izračunati koliko bi uvođenje eura podiglo rast gospodarstva, no nekoliko brojki ipak znamo. Troškovi konverzije eura procjenjuju se između 100 i 130 milijuna eura, dakle ne više od milijardu kuna. To je trošak koji će nestati, a taj novac ostaje na računima poduzeća koja ga mogu koristiti za što žele, ostaje u džepovima građana i turista koji će ga opet potrošiti i vratiti u sustav. To je nekakav prvi efekt. Drugi efekt: HNB postaje dio sustava europskih centralnih banaka, neće nestati nego se udružiti u sustav, i imat će veću emisijsku dobit, a njena je dobit prihod proračuna. Procjena je 0,1 do 0,2 posto BDP-a na godinu povećat će se prihod od emisijske dobiti. Veća predvidivost, lakša trgovina. Interesantno je da su izvoznici, koji su uvijek govorili da je kuna precijenjena, sada za euro jer će uštedjeti na troškovima konverzije, a platni će promet biti lakši. Ne znamo hoće li kamate pasti, jer ne znamo kakav će biti trend, no efekt je između 0,5 i 1 posto na državnim obveznicama, na kreditima je nešto manji, oko 0,2 do 0,3 posto. I ono najvažnije, nestaje konačno valutna klauzula. Valuta u kojoj građani zarađuju bit će valuta u kojoj su zaduženi, bez straha da će im realni teret otplate preko noći porasti za 20 posto.S druge strane postoje veliki pozitivni učinci, eliminiraju se valutni i rizik konverzije.

Pitanje produktivnosti nije pitanje valute

Mi smo toliko integrirani, a fluktuacije tečaja toliko male, da točno znamo gdje smo u odnosu na druge. Malo smo svi opterećeni pričom o Grčkoj, ali moramo znati da je Portugal napredovao u eurozoni, Španjolska se relativno uredno izvukla, Irska, koja je dramatično pala, ponovno najbrže raste i to se sve događa s eurom. Dakle, pitanje produktivnosti nije pitanje valute, iako u velikim ekonomijama možete zaostatak produktivnosti kompenzirati puštanjem tečaja da slabi. No u ovako usko povezanim ekonomijama kakve su u Europi, imate svezane ruke. Primjer Italije pokazuje da deprecijacija nosi kratkoročnu korist. Već na srednji rok ta se prednost gubila. Zašto su Portugal, Grčka, Italija, Španjolska htjeli ući u eurozonu? Zato što prije toga nikako nisu uspijevali riješiti problem svoje inflacije, njima je inflacija stalno poništavala efekte slabljenja valute. Produktivnost zato nije pitanje tečaja nego tehnologije, dobrih politika, znanja.

Da smo cinici, one koji su protiv eura trebali bismo pitati u kojoj valuti štede, u kunama ili eurima, zapitao se Šonje. Oko 70 posto štednje u stranim je valutama, uglavnom u eurima. Većina cijena dobara i usluga, nekretnina, automobila, također je u eurima, o njima se razgovara u eurima, dakle, kuna nije valuta štednje niti je mjerilo vrijednosti za predmete i usluge velikih vrijednosti.

Pitanje samostalnosti HNB-a….

Pritom, HNB nezavisna je centralna banka i ona zadržava svoju nezavisnost i nakon što uđe u sustav europskih banaka. Svaka centralna banka ima udjel u kapitalu ECB-a, kojim upravlja Upravno vijeće u kojem svaki guverner ima po jedan glas. I taj glas se ne ponderira veličinom zemlje i njene ekonomije, nego je to jedan čovjek, jedan glas. Kada glasa estonski guverner, iz zemlje od 1,4 milijuna ljudi, njegov glas ima istu težinu kao glas guvernera njemačke Bundesbanke, pojasnio je Šonje.

U Europi su nacionalne države temeljne političke jedinice i tu se crpi politički legitimitet, jer 80 posto birača ne želi euro federalitet, nešto što bi recimo bilo slično SAD-u. Pitanje je mogu li unutarnji procesi u nekoj od članica utjecati na sveukupno jedinstvo? Mogu! No s druge strane, evo primjera. U Italiji imamo koaliciju populista i desnog centra, bilo je govora o izlasku iz eurozone, o emitiranju neke paralelne valute, no očito je da nema dovoljno interesa za to da se monetarni avanturizam primijeni, jer su rizici i troškovi preveliki. Čak i kada bi netko krenuo u takav avanturizam u svojoj bi zemlji izazvao takvu recesiju da bi zasigurno izgubio sljedeće izbore. Tako da prirodni demokratski procesi kao ljepilo zasad drže EU na okupu. No, uzmimo da to nije točno. Onda dolazimo do scenarija raspada i o njemu treba govoriti otvoreno. U slučaju neke varijante raspada treba znati da su u Europi oduvijek postojali neki oblici monetarnih unija, pa Njemačka kao najveće gospodarstvo oko sebe okuplja 10 do 12 satelita kojima pripada i Hrvatska. U takvim se situacijama uvijek traži sidro, no i u uvjetima raspada neće se raspasti na 19 samostalnih valuta, napravit će se neki novi aranžman.

Hrvatska i euro….

Ako bismo baš jurili po traci za pretjecanje 2023., a realnije da to bude 2024., ali i to ako sve bude išlo po planu i stanje javnih financija ostane ovako dobro, zaključio je u razgovoru za poslovniFM Velimir Šonje.

Loew za Dnevnik.hr
Dan je porezne slobode što znači da od danas Hrvati prestaju raditi za državu, i počinju napokon zarađivati za sebe. O poreznim pitanjima razgovarali smo sa Zoranom Löwom, iz udruge poreznih obveznika Lipa.

Dosta dajemo državi, a što ona radi s tim novcem, troši li ga pametno?

Pogledajte samo slučaj Uljanik – četiri milijarde kuna bačeno je u vjetar. Mislim da je to najbolji odgovor. Pri tom postoji jedna organizacija koja je zadužena za brigu nad tim –zove se Jadranbrod koja je davala cijelo vrijeme pozitivno mišljenje o poslovanju Uljanika.

Kako bi onda država trebala trošiti taj novac?

Postoje metode, nije tako jednostavno za objasniti, ali mora se raditi transparentno i odgovorno. U ovom slučaju se baš vidi da je izostala odgovornost i to totalno drastično.

Koje biste poreze ukinuli, puno ih je, što najviše smeta građanima?

S obzirom na situaciju s radnom snagom i nedostatkom radne snage, iseljavanjem, mislim da bi bilo ključno ukinuti porez na dohodak.

Je li to moguće u Hrvatskoj?

Moguće je, zato što podaci za prošlu godinu pokazuju da je naplata PDV-a narasla za četiri milijarde kuna. Ove godine vjerojatno će biti sličan iznos, s obzirom na stopu rasta BDP-a. Porez na dohodak je inače 12 milijuna kuna.

Zbog svih poreznih presija, zaobilaze li investitori Hrvatsku u malo većoj mjeri?

Djelomično, ali je više zaobilaze zbog poslovanja. Regulatorni okvir je nesiguran. Pravosuđe je katastrofalno i lokalna uprava je prilično korumpirana ili prekomplicirana, nekompetentna, rekao je Loew za Dnevnik.hr.

Prema izračunu Udruge poreznih obveznika Lipa, Dan porezne slobode ove godine pada 29. lipnja, što je dva dana ranije nego prošle godine. 

Izračun je napravljen za hipotetskog građanina koji prima prosječnu plaću, u braku je, ima jedno dijete, živi u Zagrebu, posjeduje automobil, ne puši i plaća TV pristojbu.

Dan porezne slobode je onaj dan u godini do kojeg građani rade za državu i sve što se financira iz proračuna – potrebno i nepotrebno – i od kojeg počinju raditi za sebe i svoju obitelj. U većini europskih zemalja taj dan je puno ranije nego u Hrvatskoj. Svaki građanin RH može za sebe izračunati svoj Dan porezne slobode koristeći se Lipinim Kalkulatorom porezne slobode na stranici http://danporezneslobode.manjiporezi.hr/

Lipa pozdravlja smanjenje porezne presije u odnosu na protekle dvije godine, ali istodobno izražava zabrinutost što je u odnosu na pred-krizno razdoblje opterećenje gospodarstva kroz poreze i doprinose i dalje veće za 2,5 postotna poena, odnosno za gotovo 11 milijardi kuna

Protiv liberalne demokracije?
U velikom 90-minutnom razgovoru koji je dao za Financial Times, ruski predsjednik Vladimir Putin dotaknuo se svih važnih međunarodnih tema.

Intervju je vrlo značajan jer održan uoči sumita G20 i objašnjava zapadnoj javnosti stavove Rusije i Putina o pogubnosti liberalne politike koja dominira Zapadom nakon pada Berlinskog zida, s osobitim naglaskom na multikulturalnost, migrantske procese, prisilne seksualne agende, ratove u Africi i na Bliskom Istoku i dr.

Vladimir Putin sa zadovoljstvom je istaknuo rast nacionalnih pokreta u Europi i Americi, tvrdeći da se liberalizam potrošio kao ideološka sila. U intervjuu FT-a u Kremlju uoči summita G20 u Osaki, ruski predsjednik je rekao da je liberalna ideja “nadživjela svoju svrhu” dok se javnost okrenula protiv imigracije, otvorenih granica i multikulturalizma, piše Financial Times.

Dominantna zapadnjačka ideologija liberalizma od kraja Drugog svjetskog rata došla je pod upitnik s čelnicima protu-establišmentskih pokreta od američkog predsjednika Donalda Trumpa do mađarskog Viktora Orbana, Mattea Salvinija u Italiji i pobunjenika Brexita u Velikoj Britaniji, smatra Putin.

Putin je istaknuo kao glavnu pogrješku odluku Njemačke činjenicu da kancelarka Angela Merkel prihvati više od milijun migranata, uglavnom iz ratom razorene Sirije. Ali zato je pohvalio Donalda Trumpa što je pokušao zaustaviti priljev migranata u SAD, a s njima i velikih količina droge iz Meksika. “Ova liberalna ideja pretpostavlja da ništa ne treba učiniti. Da migranti mogu nekažnjeno ubijati, pljačkati i silovati, jer njihova prava kao migranata moraju biti zaštićena.”, ističe Putin i dodaje: „Svaki zločin mora imati svoju kaznu. Liberalna ideja postala je zastarjela. Ona je došla u sukob s interesima ogromne većine stanovništva.”

Kao de facto vladar Rusije gotovo dva desetljeća, gospodin Putin redovito se optužuje na Zapadu da potajno podupire tzv. populističke pokrete putem financijske pomoći i društvenih medija, s naglaskom na predsjedničke izbore u SAD-u 2016., referendum o Brexitu i nedavne izborima za Europski parlament.

Na   bilateralnom sastanku s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom na marginama summita G20 u japanskoj Osaki, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan još je jednom potvrdio kako će rusko-turski ugovor o kupnji protuzračnih i proturaketnih sustava S-400 biti u potpunosti izvršen.

Pri tom je Erdogan po prvi put iznio i detalje toga sporazuma, koji, osim isporuka samih sustava sadrži i zajedničku vojnu proizvodnju raketa, uključno i predaju tehnologije. Koliko je njemu poznato, kazao je Erdogan, nema nikakvih zastoja u provedbi dogovorenog. U svemu tome državni vrhovi dviju zemalja nastavljaju nadzor oko realizacije toga posla, sukladno njihovom dogovoru na summitu Šangajske organizacije u Dušanbeu, izjavio je turski čelnik.

Ruski predsjednik Putin na sastanku je izjavio kako je trgovinska razmjena između Rusije i Turske prošle godine povećana za 16%, da je sve veći broj velikih zajedničkih investicija, i da je broj ruskih turista koji odmor provode u Turskoj lani dostigao rekordnih 6 milijuna, što je turskom gospodarstvu donijelo 5 milijardi dolara prihoda.

Putin je to naglašeno odbacio. Odbacio je i zaključak Roberta Muellera da se Rusija sustavno uplitala predsjedničke izbore u SAD-u 2016. godine.

Osvrćući se na američko-kineski trgovinski rat i geopolitičke napetosti u zaljevu između SAD-a i Irana, Putin je kazao kako je situacija postala “eksplozivna”. Problem je, rekao je, proizašao iz američkog unilateralizma i nedostatka pravila koja podupiru svjetski poredak. Što se tiče Sirije, osim likvidacije tisuća radikalnih islamista i potpore predsjedniku Basharu al-Assadu, Putin je rekao kako je ta vojna akcija ruskim oružanim snagama dala neprocjenjivo borbeno iskustvo.

Predsjednik Rusije ukazao je na valove imigracije iz zona sukoba u Africi i na Bliskom istoku koji su poticali kriminal i društvene napetosti, što je pak potaknulo proturječja i pobune  u Europi (domicilnog stanovništva op.).

Osvrćući se na nacionalističke pokrete u Italiji i Francuskoj, gospodu Salvinija i Marine Le Pen, Putin ih je snažno podržao i rekao kako liberalne vlade nisu djelovale kako bi bile uvjerljive građanima. Umjesto toga, oni su vodili bezumni multikulturalizam koji je, između ostalog, obuhvaćao i seksualnu agendu.

“Ne pokušavam nikoga uvrijediti jer smo (Rusija op.) osuđeni zbog naše navodne homofobije. Ali nemamo problema s LGBT osobama. Ne daj Bože, neka žive kako žele,”, rekao je Putin „Ali neke nam se stvari čine pretjeranima. Sada već tvrde da djeca mogu imati pet ili šest rodnih uloga!”

“Neka svi budu sretni, s tim nemamo problema”, dodao je Putin, “Ali to se ne smije dopustiti da zasjeni kulturu, tradiciju i tradicionalne obiteljske vrijednosti milijuna ljudi koji čine bazičnu populaciju (Europe op.)”, zaključio je predsjednik Rusije Vladimir Putin, a donosi Narod.hr

Maratonski pregovori nastavljeni
Cijeli se vikend govorilo o odlasku Andreja Plenkovića na viskou funkciju u EU, međutim ništa se nije dogodilo

Čelnici zemalja članica Europske unije ponovno su se okupili na plenarnoj sjednici u ponedjeljak ujutro nakon što su cijelu noć proveli na bilateralnim konzultacijama oko imenovanja novog vodstva europskih institucija.

Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk razgovarao je pojedinačno sa svih čelnicima zemalja članica i nakon toga ih pozvao na zajednički radni doručak u 8.00 sati. U nedjelju popodne prije početka summita, nizozemski socijaldemokrat Frans Timmermans iskočio je kao favorit za poziciju predsjednika Europske komisije.

Prema informacijama koje je u ponedjeljak ujutro objavio Politico.eu, iza te ideje stoji bivši predsjednik Europskog parlamenta, njemački socijaldemokrat Martin Schulz. Po toj zamisli, Timmermans bi bio predsjednik Komisije, a Manfred Weber, čija je stranka EPP relativni pobjednik europskih izbora, dobio bi utješno mjesto predsjednika Europskog parlamenta. Navodno su tu ideju prihvatili njemačka kancelarka Angela Merkel i Weber. To je navodno učinjeno kako bi se spasio koncept spitzenkandidata.

Međutim, ta ideja nije naišla na dobar prijem u samom EPP-u, u kojem većina inzistira da njima kao pobjednicima izbora pripadne mjesto predsjednika Komisije.

Nakon što na redovitom summitu održanom 20. i 21. lipnja nisu uspjeli postići dogovor, sazvan je izvanredni summit, za nedjelju navečer kako bi se prije prve plenarne sjednice novog saziva Europskog parlamenta dogovorio paket imenovanja u novom institucionalnom ciklusu.

Riječ je o izboru predsjednika Europske komisije, Europskog vijeća, Europskog parlamenta, predsjednika Europske središnje banke i visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku.

Zadnji put kada se biralo novo vodstvo 2014. godine trebalo je tri mjeseca i tri summita.

Hoće li premijer Plenković dobiti neku visoku funkciju u Europskoj uniji? Na domaćem terenu postavlja se pitanje što će biti s ministrom Lovrom Kuščevićem, čiji odlazak traži koalicijski partner HDZ-a HNS.

U emisiji “Studio 4” gostovao je Pero Maldini, politolog sa Sveučilišta u Dubrovniku. Što se tiče summita u Bruxellesu, za sada nema još nikakva dogovora.

– I u prošlom sazivu bila su tri ciklusa pregovora, čak kada su bili i jasniji odnosi među pregovaračima. Slijede pojedinačne konzultacije i još jedan summit, ističe profesor Maldini dodajući da bi se nakon svega mogla znati eventualna politička budućnost premijera Andreja Plenkovića u Europskoj uniji.

Sve što se događa u vezi s ministrom Kuščevićom, Maldini kaže da nitko nije kriv dok mu se to ne dokaže.

– Ovdje je riječ o dvjema dimenzijama. To je pravna, morale bi reagirati institucije i pokazati postoji li tu kaznena odgovornost. S druge strane imamo i političku odgovornost. Postoji velika vjerojatnost o korištenju političke pozicije za vlastite interese. U tom bi slučaju ministar trebao podnijeti odgovornost i sam se povući. Čini mi se da nitko od koalicijskih partnera nije spomenuo riječ ultimatum, a o čemu govori premijer Plenković.

Dodaje da je normalno da koalicijski partneri razgovaraju, ali nije dobro da se postavljaju neki ultimatumi.

– Malo je vjerojatno da bi se mogli dogoditi prijevremeni izbori. Sasvim sigurno to neće biti razlog da dođe do ozbiljnijeg pucanja unutar koalicije. Ponavljam, postoji politička odgovornost, a o pravnoj će odlučiti institucije. Ne bi bilo ni dobro da premijer reagira pod pritiskom nekakvog ultimatuma, kaže Pero Maldini za HRT.