Analize

Ugljen je dobar za Donalda Trumpa. Osuđivao je “Obamin rat protiv ugljena” dugo prije nego što je pokrenuo kandidaturu za predsjednika.
Očito mu se svidjelo kako je se to odigralo i od tada nije prestao udarati u ratne bubnjeve. Kada je najavio povlačenje Sjedinjenih Država iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, inzistirao je na teškoćama koje bi sporazum, navodno, nametnuo američkoj industriji ugljena, dodajući kako on “eto, baš voli rudare”, piše The New Yorker

Washington Post nedavno je izvijestio kako je Trump imao dvjesto devedeset i četiri izjave vezano na rudnike ugljena tijekom svoje kampanje. Pri tome se nikad nije činilo kako išta zna o industriji ugljena, jer je obećao vratiti poslove za koje svaki rudar zna kako se ne mogu vratiti, no njegovo je inzistiranje dovelo demokrate i aktiviste za zaštitu okoliša do ludila, čime je on bio zadovoljan. To je također pomoglo prelasku Pennsylvanije i Ohija u njegov tabor na Dan izbora.

Simbolična privlačnost je očita. Rudari ugljena su vrijedni, hrabri, sol američke zemlje. Njihov vrhunac bilo je industrijsko doba, vrijeme prije političke korektnosti, vrijeme koje je Trump obećao ponovno vratiti. Zahvaljujući snažnom sindikatu, izgrađenom brutalnom borbom (povijest američkog rudarstva sadrži velikih katastrofa) plaće modernih rudara su izvrsne. Oko njih se mogu graditi jake zajednice. Rad je opasan, njegove posljedice za zdravlje često su katastrofalne, ali opća je katastrofa došla kad su poslovi počeli nestajati. Godine 1923. zaposlenost u rudarstvu iznosila je više od osam stotina tisuća. Još je četrdesetak milijuna radnih mjesta bilo početkom osamdesetih godina. Danas, kako je nedavno napisala Eliza Griswold, ima pedeset tisuća radnih mjesta u rudarstvu. Lako je, ali netočno, kriviti Obaminu administraciju i njihov plan o čistoj energiji ili njihovim naporima za ublažavanje štete za okoliš zbog neumoljivog pada industrije ugljena. Glavni krivci su automatizacija, jeftin prirodni plin i, u manjoj mjeri, razvoj obnovljivih izvora energije. Ugljen se jednostavno ne može natjecati u tom okruženju.

Netočnost, naravno, nikada nije zaustavila predsjednika Trumpa, koji je uputio Agenciju za zaštitu okoliša ukinuti plan čiste energije. Potpisao je izvršne naloge koji su ukinuli privremenu zabranu savezne eksploatacije ugljena i uklonili zakon za zaštitu tokova u blizini rudnika ugljena. Prošli se mjesec hvalio tuđim perjem vezano uz otvaranje novog rudnika ugljena u Pennsylvaniji s kojim on i njegova administracija nemaju nikakve veze.

Rudnik, jugoistočno od Pittsburgha, bio je planiran godinama, a gradnja je započela prošlog rujna, kao odgovor na globalni nedostatak onoga što se zove metalurški ugljen. Ovo je ugljen koji se koristi za izradu čelika. Proizvodna kašnjenja u Australiji i Kini stvorilo su potražnju, a rudnik u Pennsylvaniji, pod nazivom Acosta, izgrađen je kako bi popunio tu potražnju. Rudnik će Acosta stvoriti do stotinu prijeko potrebnih radnih mjesta. No, prema američkom Energy Information Administrationu, izvoz metalurškog ugljena, koji čini samo deset posto američke proizvodnje – električnu energiju generira termalni ugljen – neće dugoročno rasti.

Ipak, Scott Pruitt, Administrator E.P.A., bio je toliko željan ući u akciju promicanja ugljena te je tisku ustvrdio kako je Trumpova administracija stvorila pedeset tisuća novih radnih mjesta “u sektoru ugljena.” Zapravo, prema Statističkom uredu, povećanje broja radnih mjesta u sektoru ugljena od kraja prošle godine je tisuću tristo. Taj porast vjerojatno je rezultat povećane potražnje metalurškog ugljena. Doista, tijekom posljednjih mjeseci Obamine administracije, poslovi u sektoru ugljena su se povećavali po nešto bržoj stopi, vjerojatno iz istog razloga.

Trumpova romantika s državom ugljena može doprijeti prirodnom kraji. Od 1965. Godine savezni program pod nazivom Appalachian Regional Commision utrošio je dvadeset i tri milijarde dolara pomažući stotinama okruga u trinaest država kako bi se nosile s padom industrije ugljena, financiranjem prekvalifikacije radnika, obnavljanja zemljišta te očajnički potrebnih socijalnih uslugama. A.R.C-u se pripisuje to što je prepolovio regionalne stope siromaštva, udvostručio broj maturanata i smanjio smrtnost novorođenčadi za dvije trećine. Trumpov prvi predloženi proračun, objavljen u ožujku, uklanja A.R.C. Čak je i Mitch McConnell viši senator iz Kentuckyja odmah rekao kako to ne dolazi u obzir. Trump nije, koliko znamo, odgovorio. Noviji, detaljniji savezni proračun Bijele kuće ponovno eliminira A.R.C, analizira The New Yorker.

SAD povećao cijenu ugljena za Ukrajinu

Od početka siječnja 2017. godine cijena ugljena koji Ukrajina uvozi iz SAD-a iznosi 206 USD/t, dok je u 2016. ona iznosila 76 USD/t. Unatoč tome, ukrajinski uvoz američkog ugljena je više nego udvostručen.

Tako je u prvom tromjesečju 2017. godine uvezeno 865 000 t, dok je u istom razdoblju 2016. uvezeno 355 000 t. Zanimljivo je da je u isto vrijeme SAD snizio cijene ugljena za neke druge zemlje pa ga Norveška kupuje za 125 USD/t, što je za 10% niže nego 2016. godine. Pitanja cijena i isporuka američkog ugljena bila su i neka od glavnih tema razgovora ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka i američkih dužnosnika tijekom njegovog nedavnog posjeta SAD-a. Tom je priliko predsjednik Porošenko najavio mogućnost da Ukrajina kupi 2 mil. t ugljena iz Pennsylvanije. Ta je praksa rezultat odbijanja Ukrajine da kupuje ugljen iz rudarske regije Donbas koja je pod kontrolom proruskih pobunjenina i odluke da ne uvozi ugljen iz Rusije, javlja ruski portal ‘Sputnik News’.

Prevela: Eli Brodić

 

U očajnom pokušaju za preživljavanjem gospodarskog raspada, Venezuela lobira među članovima OPEC-a kako bi se složili s naglim smanjenjem proizvodnje nafte, što bi vjerojatno dovelo do povećanje cijena nafte.e
Venezuelanski dužnosnici obratili se svojim kolegama u Iranu, Rusiji i Saudijskoj Arabiji kako bi ih pritisnuli na više zajedničkih akcija, navodi Argus Media. Kad bi bilo dovoljno interesa, sljedeći korak bio bi “izvanredni sastanak”, koji bi razmotrio opciju dubljeg rezanja proizvodnje, analiziraju na portalu Oilprice.

Glasine o većim rezovima OPEC-a šire se od lipnja, kada su se cijene nafte urušile na niskih 40 dolara. Tržišta su postala duboko pesimistična glede zdravlja tržišta nafte i sumnjaju kako će rezovi OPEC-a uravnotežiti tržište do kraja dogovorenog razdoblja u ožujku 2018. godine.

No, napori iza kulisa venezuelskih dužnosnika su značajni, ako zbog ničeg drugog onda zato što su članovi OPEC-a iz Južne Amerike bili jedni od najranijih i najagresivnijih pristalica prvotnog sporazuma za smanjenje proizvodnje nafte. U 2016. su godini moćniji članovi kartela mjesecima odbijali venezuelanske molbe, ali su se na kraju dogovorili o smanjenju u studenom nakon što su cijene nafte nastavile padati ispod 50 dolara po barelu.

Dogovor je podigao cijene iznad 50 dolara na određeno vrijeme, ali nakon šestomjesečnog ograničenja, cijena se vratila na ispod 50 dolara.  Međutim, potreba za višim cijenama sada je puno aktualnija za Venezuelu. Prosvjedi su se proširili diljem zemlje, budući se gospodarstvo Venezuele urušilo. Nasilje postaje sve raširenije, a država je u stanju političkog zastoja, ekonomske i društvene katastrofe.

Tijekom vikenda, oporba je organizirala neformalni referendum, koji je privukao više od sedam milijuna birača, kako bi se suprotstavili antidemokratskim potezima vlade. Glasovanje je pokazalo široko rasprostrani bijes i protivljenje nadolazećim nastojanjima vlasti za konsolidacijom na referendum za preoblikovanje ustava, što bi oslabilo druge državne institucije poput Narodne skupštine.

Bez znatno viših cijena nafte, teško je moguć izlazak Venezuele iz negativne ekonomske spirale. Državni su dužnosnici u strahu kako će javna kompanija PDVSA u roku od pet mjeseci bankrotirati. Državi i kompaniji dospijevaju dugovi na naplatu, i to 4.9 milijardi dolara u obrocima, s rokom dospijeća u razdoblju od kolovoza do prosinca. Dvije trećine tog duga pripada naftnoj kompaniji. Glavni je problem u inflaciji koja je u slobodnom padu od početka krize.

Istovremeno, Naftni sektor Venezuele je, također, u krizi. Proizvodnja je godinama padala, iako je taj pad zabilježio ubrzanje u vrijeme pada tržišta koji je započeo 2014. godine. Proizvodnja se u lipnju smanjila za 221.000 barela. Pad će se nastaviti jer država nema novca za ulaganje u održavanje postojećih naftnih polja, a kamo li da ulaže u nove projekte.
Još je gore, malo je tvrtki zainteresirano za ulaganje u takvu nestabilnu okolinu, čime ne ostaje puno kako privatni sektor može okrenuti stvari.
Nedavno se govorilo I o izgledima nacionalizacije neke imovine u privatnom

vlasništvu, što bi sigurno prestrašilo preostale tvrtke koje posluju u Venezueli. Istaknuti saveznik predsjednika Nicolasa Madura izjavio je kako bi nadolazeće preoblikovanje ustava moglo uključivati državno vlasništvo naftne industrije, komentari koji su interpretirani kao prijetnja nacionalizacije u punom razmjeru.

PDVSA je, stoga, bio primoran izdati priopćenje, jamčeći “pravnu sigurnost” stranih tvrtki koje djeluju u zemlji, sve u nastojanju da ublaži strah kako će država nacionalizirati imovinu međunarodnim partnerima tvrtke. Zapravo, tvrtka želi više interesa od privatnog sektora, a ne manje. Budući je bez novca za ulaganje ili održavanje proizvodnje, PDVSA, navodno, nudi udjele u projektima tvrtkama kao što je ruski Rosneft u zamjenu za ulaganja.

“Zamislite situaciju u kojoj se opravdavate svojoj upravi za ulaganje u zemlji gdje prijeti nacionalizacija” izjavio je Francisco Monaldi, stručnjak za energetsku politiku u Latinskoj Americi na Institutu Baker Sveučilišta Rice u Houstonu, u intervjuu za Reuters.  Monaldi je dao slične komentare u posebnom intervjuu za Bloomberg početkom srpnja: “To bi bilo samoubojstvo”, rekao je Monaldi misleći na nacionalizaciju. “To bi imalo ogroman trošak obzirom je proizvodnja toliko pala i obzirom što oko pola trenutne proizvodnje zemlje dolazi zajedničkih ulaganja sa stranim tvrtkama”.

Nejasno je što će se sljedeće dogoditi. Vlada i oporba se nalaze u velikom sukobu oko referenduma o ustavu jer se oporba boji puzajuće diktature. To ne pomaže gospodarstvu zemlje. Kako bi dodatno otežali vlasti, SAD je najavio skore ekonomske sankcije, a predsjednik Trump je rekao kako neće stajati po strani. Smanjiti prihode javne naftne kompanije mogao bi biti jedan od ciljeva u svrhu destabilizacije vlasti.

U prvih pet mjeseci ove godine hrvatski izvoz porastao je 15 posto. Iz mjeseca u mjesec naš izvoz raste dvoznamenkastim stopama i redovito smo na vrhu lista najbrže rastućih europskih izvoznika. Od siječnja do svibnja strancima smo prodali robe vrijedne 40 milijardi kuna, pa je pošteno zapitati se je li Hrvatska izvoznička supersila?

Nažalost, nije. Statistike koje se redovito objavljuju više sakrivaju nego što otkrivaju. Iako naš izvoz brzo raste, treba znati da on raste s vrlo male baze i morao bi ići tim stopama još nekoliko desetaka godina da bi se uopće približio prosjeku EU-a.

Lani smo izvezli robe u vrijednosti od 12 milijardi eura, a istovremeno smo uvezli robe vrijedne 19 milijardi eura, što znači da smo u međunarodnoj trgovini napravili manjak od sedam milijardi eura, piše Tportal.

Drugi pokazatelj još je alarmantniji. Naš lanjski izvoz od 12 milijardi eura predstavlja samo 27 posto čitavog BDP-a. Drugim riječima, izvoz je samo trećina vrijednosti sve hrvatske potrošnje, proizvodnje i investicija. Izvoz u prosječnoj članici EU-a čini barem 40 posto BDP-a, što bi značilo da bismo, pod uvjetom da BDP ostane na 45 milijardi eura, godišnje morali izvesti robe vrijedne 18 milijardi eura.

Kada bi se od iznosa ukupnog izvoza odbila i brojka eura zarađenih turizmom, hrvatska pozicija u odnosu na ‘konkurenciju’ poput Mađarske, Slovenije ili Češke dodatno bi se pogoršala. Vanjsku trgovinu treba gledati cjelovito. Nažalost, naša bilanca je negativna, a kao pozitivna strana priče stalno se spominje turizam.

Što se tiče tečaja, kuna je već neko vrijeme ispod prosjeka od 7,5 kuna za euro, što uvoznicima ne ide na ruku. Slabija kuna pospješila bi poslovne rezultate izvoznika, ali bi otežala otplatu dugova u eurima.

Kakvo je stanje na terenu, iz Tportala su upitali  dva domaća industrijska diva, Inu i Plivu, ujedno najveće izvoznike. Ina je najveći hrvatski izvoznik već godinama, a u zadnjih pet godina izvezla je robe vrijedne 37 milijuna kuna.

Lani je prodaja u Bosni i Hercegovini rasla za jedan posto, a u Sloveniji za 27 posto, dok je u prvom tromjesečju 2017. godine, u usporedbi s istim razdobljem prošle godine, rezultat još bolji: ukupne izvezene količine rafinerijskih proizvoda gotovo su udvostručene, dok je izvoz u BiH rastao za tri posto, a u Sloveniju čak 60 posto.

Dodatni prostor za rast izvoza vide nakon modernizacije rafinerije u Rijeci, u što su uložene tri milijarde kuna. Kao najizglednije ciljno tržište za novoproizvedene količine Ina je prepoznala BiH te južnija tržišta, prvenstveno Albaniju i Crnu Goru.

‘Što se tiče valutnih promjena, Ina je integrirana naftna kompanija te promjene tečajeva mogu utjecati na stanje duga, ali i na prihode i rashode koje generira u raznim valutama. Kompanija navedene stavke konstantno drži u balansu i prati promjene relevantnih tečajeva i cijena te u skladu s internim procedurama po potrebi ima na raspolaganju razne instrumente za zaštitu od valutnog rizika’, poručuju iz Ine za tportal.

Pliva, najveći domaći farmaceut koji izvozi u Veliku Britaniju, SAD, Rusiju i 60 ostalih tržišta, u prvih pola godine ostvarila je 20 posto veći izvoz, unatoč, kako kažu, izazovima na pojedinim tržištima. Kao tržišta sa značajnim porastom ističu se zemlje EU-a, posebice Njemačka, Velika Britanija i Poljska, te SAD, i dalje Plivina najveća izvozna tržišta. ‘Pliva je uvelike orijentirana na izvoz pa je tako udio izvoza u ukupnim prihodima kompanije veći od 80 posto’, dodaju.

Prije tjedan dana, Kina je u Džibutiju službeno otvorila svoju prvu vojnu bazu van Kine. Dislokacija kontingenta Narodno-oslobodilačke vojske Kine (NOVK) u Džibutiju je znakovit događaj jer se radi o prvoj dugoročnoj stranoj vojnoj misiji Kine od napuštanja Sjeverne Koreje davne 1958. godine
Prema postignutom sporazumu, Kina u Džibutiju ima pravo tijekom deset godina razmještati do 10,000 vojnika. Kako navode kineska glasila, baza će biti uporište za vojne vježbe, pomorsku sigurnost te će, uz zaštitu kineskih građana i njihovih ekonomskih interesa imati primarno mirotvorne i humanitarne zadaće, analizira za Energypress.net stručnjak za međunarodne odnose Branimir Vidmarović.

Na površini kineskog iskoraka se nalaze lako uočljivi i razumljivi razlozi. U Africi posluje oko 3 tisuće kineskih kompanija.  

Peking u zemljama Afrike već godinama vrlo agresivno ulaže u najrazličitije industrije i projekte: energetika, metali, poljoprivreda, industrijska i civilna infrastruktura, voda itd. Na površini kineskog iskoraka se nalaze lako uočljivi i razumljivi razlozi. U Africi posluje oko 3 tisuće kineskih kompanija. Peking u zemljama Afrike već godinama vrlo agresivno ulaže u najrazličitije industrije i projekte: energetika, metali, poljoprivreda, industrijska i civilna infrastruktura, voda itd.

Iako dosadašnje ukupne kineske investicije u afričke zemlje ne izgledaju impresivno (32 milijarde dolara do 2014. i 60 milijardi najavljenih 2016.), Kina je najveći trgovački partner supsaharske Afrike s nešto manje od 200 milijardi dolara robne razmjene u 2015. S druge strane, Afrika je za Kinu vrlo vrijedan izvor sirove nafte. Izuzev Nigeriju i Alžir, geografija kineskih ulaganja većinom obuhvaća zemlje istočne obale, čineći luk od Južnoafričke Republike do Egipta. U tim zemljama Kina ulaže u željezničku infrastrukturu koja treba sačinjavati kopneni produžetak pomorskog dijela projekta Jedan pojas jedan put (JPJP).

Stoga je maleni Džibuti na tjesnacu Bab-el-Mandeb idealno mjesto za praćenje sigurnosne situacije u regiji – poput brige o posebnoj ekonomskoj zoni u susjednoj Etiopiji – i zaštitu kineskog morskog transporta u svjetlu učestalijih piratskih incidenata koji mogu biti simptom povratka vodenog banditizma.

Ispod površine, stvari su na kineski način kompliciranije. U Džibutiju vojnu bazu ima i Japan. Staro suparništvo regionalnih sila već odavno nije ograničeno na Istočnu Aziju. Japan nastoji pružiti odgovor na izazov kineskog rasta gdjegod je to moguće. Tokio se vrlo aktivno uključio u „borbu za Afriku“ nudeći vlastite investicije i podršku raznolikoj industriji i infrastrukturi. S Europskom Unijom Japan pregovara o Sporazumu o slobodnoj trgovini. Aktivni razgovori počeli su se voditi još 2004. – u isto doba kada je Kina krenula u pohod na Europu. Iako je japanska baza u Džibutiju kudikamo manja od kineske i ne predstavlja joj nikakvu prijetnju, Kina će vršiti svoj standardni pritisak. Pogotovo ako se ukaže slučaj za anti-piratske operacije ili vojne vježbe. U tom slučaju, kineska mornarica neće propustiti priliku da napuše svoj marketinški kapacitet i kako bi izgledala bolje i učinkovitije od japanske kako bi tako diskreditirala japanske kapacitet u međunarodnim organizacijama. Kao odgovor na otvaranje kineske baze, Japan je najavio proširenje vlastite. Ipak, Japan se još uvijek mora nositi s činjenicom da Ustav brani Obrambenim snagama Japana vođenje pravog rata (u smislu oružanog rješavanja sporova sa drugim državama) što pruža Kini psihološku nadmoć i zadaje određeni ton u bilateralnim i multilateralnim razgovorima.

Baza sluzi i kao vojna logističko-kontrolna točka za praćenje suradnje sa Saudijskom Arabijom, Jemenom i situacije na arapskom poluotoku. Regija je važan dio projekta JPJP i politike energetsku sigurnost Kine. Saudijska Arabija je najveći regionalni partner Pekinga sa kojim je kraljevina nedavno potpisala petrokemijske ugovore vrijedne 65 milijardi eura. Zemlje arapskog poluotoka su za Kinu i čvorište transportnih pravaca odakle se kineski proizvodi prevoze na druge kontinente. Na primjer, nešto više od 50 posto trgovine između Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata se nanovo izvozi u Europu i Afriku. Budući da je sigurnosna slika regije vrlo nestabilna, baza će omogućiti snagama i mornarici NOVK da operativno reagiraju na fizičke prijetnje kineskim investicijama.

Pored svega, baza u Džibutiju može imati i širi geopolitički smisao. Teoretiziranje o potencijalnom vojnom sukobu između SAD-a i Kine se ovih dana sve češće čuje ne samo u medijima, već i u akademskim zajednicama obiju zemalja. Općenito se smatra da bi u slučaju takvog konflikta SAD mogao blokirati Malajski prolaz i paralizirati kineske transportne i energetske pravce. Uostalom, smatra se da je JPJP pokrenut kako bi, između ostalog osigurao kopneni transportni pravac. Locirane na ulasku u Crveno more, kineske snage bi u ratnim okolnostima teoretski mogle smanjiti štetu od blokade ili kroz osiguravanje alternativnih, dužih pomorskih pravaca ili kroz simetričnu morsku blokadu i združeni (zajedno sa zemljama Afrike i Arapskog poluotoka) pritisak na Washington.

Jedna od najzabrinutijih zemalja je Indija, koja tvrdi da ju Kina nastoji okružiti sa nizom logističkih i vojnih baza u svojim prijateljskim zemljama. Ta teorija nosi ime „Biserni niz“ i čini se da je Džibuti najnoviji i najopasniji biser u tom nizu. No, ulaskom u Šangajsku organizaciju za sigurnost (ŠOS) zajedno sa Pakistanom, Indija je smanjila svoj manevarski prostor i uvjerljivost svojih strahova. Delhi je pristupio ŠOS-u poglavito zbog lobiranja Moskve i potencijalno primamljivih poluga u Pakistanu. Njegovo članstvo ne podrazumijeva šutljivo odobravanje svih kineskih pothvata, ali isto tako ne podrazumijeva prigovore na poteze koji se čine van geografije ŠOS-a.

U kontekstu sve očitijih indicija da Kina želi postati snažna pomorska država baza u Džibutiju treba zabrinuti i SAD, i Japan i Indiju. Mornarica NOVK sada se može „prešetavati“ u krstariti u tradicionalno zapadnim strateškim vodama dok nosač aviona Liaoning u pratnji podmornica teoretski može projicirati snagu daleko izvan kineskih voda.

Ipak, iskorak može za Kinu stvoriti više problema nego pogodnosti.

Sigurnost i projekcija vojne moći u kontekstu širenja kineskog utjecaja izvan tradicionalnih područja kineskih interesa donedavno je bila tema koja koju je službeni Peking temeljito izbjegavao. Od trenutka stupanja na dužnost 2012., predsjednik Xi Jinping je pokrenuo program snažne ekonomske ekspanzije ne Zapad – JPJP – koji je iz promidžbenih razloga i zapadne sumnjičavosti prema kineskom rastu morao biti lišen klasičnih geopolitičkih elemenata. Xijev prethodnik, Hu Jintaoa je temeljito i nadasve bezuspješno inzistirao na ukidanju europskog embarga na izvoz oružja u Kinu, čime je u očima partijskih starješina kompromitirao doktrinu „harmoničnog rasta“ Kine i dodatno stimulirao sumnjičavost EU-a prema Kini. Stoga su, unatoč rastu kineske vojne moći sigurnosni interesi Kine bili su pažljivo čuvani unutar diskutabilnih, ali za Zapad ipak razumljivih područja i regija. Ekspanzija na Zapad bila je predstavljena kao trijumf liberalne teorije ili non zero-sum igra u kojoj svi dobivaju. Doktrina Xija o „Kineskom snu“ je nastojala pokazati Kinu u dobrom svjetlu. Ideje ekonomskog prosperiteta i jedinstva nacije dovoljno su razvodnjene da se njima mogu podjednako poistovjetiti što u SAD-u, što u zemlje s hibridnim i nacionalističkim režimima.

No, baza u Džibutiju može dodatno otežati ionako težak zadatak izgradnje nevinog imidža. Ispada da je Peking ne samo voljan igrati po svim pravilima geopolitičkog realizma i prihvatiti njegove paradigme, već i da se osjeća dovoljno jakim i samouvjerenim za veliku igru. To znači da će Kini biti puno teže uvjeravati svijet u benignost svojih namjera i harmonični, mirni rast. Ovo se može negativno odraziti na kineske ambicije u Europi i odnose s EU-om. Unija je ključna konačna destinacija JPJP-a ali Kina nikako ne može raspoložiti Bruxelles prema sebi i ostvariti kvalitativan proboj utemeljen na novim percepcijama i manjku predrasuda prema sebi. Stisnut između latentne ruske prijetnje i nekonstruktivne američke nedosljednosti, EU neće pozitivno ocijeniti novi par vojnih čizama na užarenom pijesku. Razmišljajući o budućnosti Kine u Europi, postoji opasnost da će EU činovnici od sada imati negativne asocijacije na spomen „jačanja kineskog angažmana“ u rubnim zemljama.

Kredibilitet i poštovanje koje Kina vjerojatno kani steći kroz sudjelovanje u pomorskim mirotvornim i sigurnosnim misijama također je dvosjekli mač. Velik dio kineskog pomorskog diskursa vezan je za sporove u Istočnom i Južnom kineskom moru. Duh negativnog rješenja arbitraže još uvijek muči kinesku vlast pa će Peking nastojati dokazati kao odgovoran pomorski akter. Još uvijek osjećajući posljedice kineskog utjecaja na konačni tekst Deklaracije EU o arbitraži između Kine i Filipina, koja obiluje kineskim formulacijama, Bruxelles će biti ekstra osjetljiv na pokušaje da se ovakvim metodama zaobiđu principijelni stavovi njegove vanjske politike.

Na kraju, baza u Džibutiju može biti problem jer se Kina upušta u suštinski stranu igru. Kinesko geopolitičko iskustvo preživljavanja u kaosu dosada se svodilo isključivo na njen teritorij i bliže susjedstvo. Korištene metode bile su reinterpretacija drevnih strategija koje ne mogu adekvatno opisati suparništvo na razini kontinenta ili čitave planete. Projekcija vojne snage na velike razdaljine, praktička zaštita nacionalnih interesa i širenje sfera sigurnosti je još uvijek prerogativa SAD-a. Sjeverna Afrika i Arapski poluotok su jedni su od najizraženijih područja interesa SAD-a. Kao glavni konkurent i antagonist Amerike, Kina je otvaranjem baze odmah izazvala negativnu reakciju Washingtona koji strahuje da će Kina ojačati potporu Iranu. Osim toga, Amerika negativno gleda na perspektivu ulaska kineskih vojni brodova u Sredozemno more kroz Sueski kanal. Prolaz vojnih brodova odobrava Egipatska vlada s kojom je Xi Jinping na vrijeme počeo graditi vrlo solidne gospodarske odnose.

Je li Kina spremna nositi se s implikacijama izazova u koji se upušta? Samo će vrijeme reći. U tako složenoj i opasnoj regiji deklariranih 10,000 vojnika je broj koji bez dubljeg uvida u vojnu opremu i naoružanje može biti kako ozbiljan tako i ništavan. No puno su važniji daljnji potezi. Kina je sada pod povećalom. Ako Peking drži do ozbiljnosti svog razvojnog diskursa i ekonomskog razvoja, morat će iznimno oprezno izbjegavati upuštanje u avanture u kojima nije vičan.

Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose.  Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.

Bilo je i zluradosti nakon Brexita: borbeni pristaše Europe najavljivali su kobne posljedice za gospodarstvo Velike Britanije. Ali i bez ideološkog slijepila, izgleda da će posljedice biti vrlo teške.

Uoči ove runde pregovora o Brexitu, do konca prošlog tjedna su banke i novčarske institucije sa sjedištem u Velikoj Britaniji trebale Bank of England predati svoje planove o razdoblju nakon Brexita. Ako je nakon referenduma možda i bilo institucija koje su se nadale kako će se to “već nekako” srediti, sada je i novčarima postalo jasno da trebaju donijeti odluku – koja se u pravilu svodi na odluku o pakiranju kofera.

O važnosti i posljedicama za čitavo britansko gospodarstvo dovoljno jasno govori direktor Bank of England, Mark Carney: “Milijun ljudi u ovoj zemlji rade u financijskom sektoru, on predstavlja 7% čitavog BDP-a Velike Britanije, a samo porezi koje plaća ovaj sektor pokriva dvije trećine čitave nacionalne zdravstvene skrbi.”  Naravno da Britanci žele da tako i ostane, ali to će biti vrlo, vrlo teško dogovoriti.

Konkretni planovi o seljenju su se već mogli čuti. Čak i londonski Lloyd planira proširiti svoj ured u Bruxellesu, ali u načelu i dalje namjerava voditi svoje poslove iz Londona. Hoće li to tako ići – da banke tek otvaraju “poštanske sandučiće” u EU i da se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo – to nije baš sigurno, jer tu je i europska institucija za nadzor banaka koja tako nešto ne želi dopustiti. Zato se u mnogim drugim financijskim institucijama već daleko odmaklo o planovima za selidbu barem dijela svojih ureda.

Mnogi sele u Frankfurt

Jedan od gradova koji će imati koristi od toga je svakako i Frankfurt (Frankfurt želi imati koristi od Brexita ). Apsurdno je da će u taj grad sada preseliti i novčarska institucija koja zapravo ima i sjedište u tom gradu – Deutsche Bank. Naime, ona u Londonu ima odijel za promet vrijednosnicama i za međunarodno poslovanje koja je dosad zapošljavala gotovo 8.600 suradnika. Gotovo polovica njih sada seli u Frankfurt, odakle će biti uspostavljeni i sustavi nadzora i kontrole što je također bilo u Londonu.

Ali tu je i čitav niz drugih novčarskih institucija: najveća američka banka JP Morgan će Frankfurt odrediti kao pravno sjedište, makar će proširiti i svoje urede i u drugim europskim metropolama: “Suradnici će možda sjediti i u Parizu, Nizozemskoj ili Madridu. Još se nismo odlučili”, izjavio je CEO JP Morgana Jamei Dimon.

I britanska banka Standard Chartered također namjerava uvelike proširiti svoj ured u Frankfurtu koji je dosad zapošljavao stotinjak suradnika i u tom gradu stvoriti središte poslovanja za Europu. Predsjednik uprave Jose Vinals smatra “logičnim” što su se odlučili za Frankfurt jer tamo ionako vode svoje poslove s “euro-clearingom” (bilježničko praćenje kupoprodaje vrijednosnicama, op. a.), makar nije izvjesno koliko će suradnika na kraju imati u Frankfurtu: to ovisi o pregovorima o Brexitu. Nije još sigurna niti američka financijska institucija Goldman Sachs: ona zapravo već ima dozvolu za otvaranje vlastite banke u Njemačkoj i Francuskoj i za podružnice u čitavom nizu drugih zemalja EU. Ona u Londonu trenutno ima 6000 suradnika, u Frankfurtu oko 200: na kraju će ih u Njemačkoj sigurno biti najmanje dvostruko više, ali koliko će ih biti gdje, to još nije odlučeno. Slično razmišljaju i u američkoj investicijskoj banci Morgan Stanley. I Pariz i francuski premijer Philippe aktivno djeluju da bi što više banaka i financijskih institucija iz Londona privukli u francusku metropolu.

I u druge metropole Europe

Tu je i čitav niz banaka s Dalekog istoka: treća po veličini banka Japana, Sumitomo Mitsui Financial Group osniva svoju podružnicu u Frankfurtu i još je pitanje koliko će od 1000 njenih suradnika iz Londona preseliti u metropolu na rijeci Majni. Tamo dolazi i japanska investicijska banka Nomura koja je dosad imala oo 3000 suradnika u Europi, do sad ih je većina bila u Londonu. Japanska novčarska institucija Daiwa Securities zapravo već ima svoj odio investicijskog bankarstva u Frankfurtu, ali sada želi svakako proširiti svoj tamošnji ured i premjestiti određeni broj od 450 suradnika koji su do sada radili u Velikoj Britaniji.

Frankfurt nipošto nije jedina metropola Europe kamo sele novčarske institucije iz Velike Britanije. Pariz je za svoje europsko sjedište odredila i banka HSBC i tamo namjerava premjestiti najmanje tisuću suradnika. Težište želi i dalje ostaviti u Velikoj Britaniji gdje zapošljava oko 43 tisuće suradnika, piše DW.

Slično kao i Deutsche Bank, tu je i čitav niz zapravo francuskih banaka koje nakon Brexita svoje urede iz Velike Britanije – gdje su se u pravilu bavile međunarodnim poslovanjem, prometom vrijednosnica ili investicijskim bankarstvom – vraćaju u domovinu: na primjer Societe Generale, BNP Paribas ili Credit Agricole. Ali ima i drugih gradova Europske unije kamo odlaze novčarske institucije iz Velike Britanije: često je to i Bruxelles, Amsterdam, institucije Južne Amerike naravno da teže Madridu…

Jedino što bi moglo zaustaviti ovaj egzodus novčara iz Velike Britanije je da se u pregovorima o Brexitu dogovori “prijelazno razdoblje”, misli Kail iz PricewaterhouseCoopersa. To bi značilo da se dogovore pravila u razdoblju nakon odlaska Velike Britanije iz Europske unije pa do konačnog sporazuma o slobodnoj trgovini između te zemlje i Unije. To bi moglo potrajati od tri do pet godina i Kail naravno želi da u tom razdoblju “sve ostane kao što je bilo.” No to očekivanje, odlukom građana Velike Britanije, teško da je realno.

Zapad i Rusija se nadmeću za kontrolu nad prometom prirodnog plina na području Balkana što su  nastojanja drealizacije njihovih geopolitika, ocijenjuje francuski AFP.  

Naime, iako Zapad regiji nudi neke povlastice poglavito u vidu članstva u Europskoj uniji ili zapadnih investicija, Rusija bi igrajući na kartu energetike mogla postati značajniji igrač. U ukupnoj europskoj energetskoj potrošnji, plin sudjeluje sa gotovo jednom četvrtinom, a ruski Gazprom je prošle godine pokriva trećinu europskih potreba a plinom. Ovisnost o plinu će na području Balkana u budućnosti rasti, jer se sukladno europskim politikama sve više gase elektrane na ugljen. Međutim, kako navodi AFP, utjecaj Rusije u energetskom sektoru Balkana trenutno je ograničen zbog izostanka infrastrukture.

Upravo će infrastruktura biti geostrateški alat Zapada i istoka u ovoj regiji u budućnosti. U tijeku je realizacija cijelog niza projekata za promet plinom, a dio njih bi mogao smanjiti utjecaj Rusije na Balkanu. Jedan od njih je Transjadranski plinovod, podržava ga EU, koji bi trebao azerbajdžanski plin dopremiti do Europe preko Turske, Grčke i Albanije. Prve isporuke bi trebale stići negdje 2020. godine.  Planira se izgradnja terminala za takući prirodni plin na otoku Krku koji bi mogao ojačati zdravu konkurenciju zapadnog i ruskog plina. Također, tadi se i na Jadransko jonskom plinovodu koji bi trebao ići kroz Albaniju, preko Crne Gore i BIH do Hrvatske. Rusija, pak, nastoji izgraditi plinovod Turski tok, kojim će ruski plin preko Crnog mora dopremati do Europe.

Osim energetskih strana ulaganja u Hrvatsku u padu

Kako je navedeno u publikaciji FIC-a “Bijela knjiga”, najteži problemi u poslovnoj klimi s kojima se suočava Hrvatska i koji otežavaju dolazak izravnih stranih ulaganja mogu se sažeti u sljedeće kategorije: pravna nesigurnost u smislu promjena u pravnom okruženju, mijenjanje pravila, neodgovarajuća provedba propisa EU; porezne obveze (promjene poreznog zakona, neujednačena rješenja različitih razina poreznih vlasti), parafiskalne naknade (broj dodatnih troškova koji se moraju platiti, bez jasne povezanosti s poslovanjem), javna uprava i pravosuđe – trajanje sudskih postupaka, ponekad potpuno različit tretman na lokalnim razinama od nacionalne, pitanja rada (krut i neodgovarajući zakon o radu) te pristup financijskim sredstvima.

Prema preliminarnim podacima HNB-a, ukupan iznos izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku u prvom ovogodišnjem tromjesečju iznosio je 427 milijuna eura. U odnosu na isto razdoblje lani, vrijednost izravnih stranih ulaganja niža je za 126 milijuna eura odnosno 22,8 posto. Podsjetimo, nakon značajnog godišnjeg pada izravnih stranih ulaganja u 2015. godini (za gotovo 75 posto) podaci za 2016. godinu u kojoj je ukupan iznos izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku iznosio 1,7 milijuna eura ukazali su na izvjestan oporavak. U ovoj godini očekujemo nastavak sličnih kretnja, navode analitičari RBA. Promatrajući statistiku stranih ulaganja prema zemljama, najviše izravnih ulaganja (217 milijuna eura) u prvom ovogodišnjem tromjesečju došlo je iz Austrije. Slijede ulaganja iz Nizozemske u visini 84,9 milijuna eura te Luksemburga (39,2 milijuna eura).

Prema revidiranim podacima, u razdoblju od 1993. godine (otkako je dostupna statistika izravnih stranih ulaganja) do kraja prvog tromjesečja 2017. Hrvatska je zabilježila 31,2 mlrd. eura vrijednosti izravnih stranih ulaganja. Isključujući tzv. kružna ulaganja (koja imaju učinak povećanja izravnih ulaganja u oba smjera tj. u Republiku Hrvatsku i inozemstvo) taj iznos je niži i iznosi 28,8 mlrd. eura.

Tijekom promatranog kumulativnog razdoblja najveće vrijednosti izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku proizišle su iz sektora financijskog posredovanja (oko 30 posto) te od ulaganja u sektor trgovine na veliko, osim trgovine motornim vozilima i motociklima (9,6 posto) te poslovanje nekretninama (7,2 posto), dok su izostale značajnije investicije u sektoru razmjenjivih dobara.

Prema navodima Udruženja stranih ulagača (FIC) iznimna uloga izravnih stranih ulaganja u rastu i razvoju zemlje domaćina potvrđena je mnogim empirijskim istraživanjima. Sve skupine stečenih FDI poduzeća pokazuju brži rast prihoda i kapitala nego skupina ostalih domaćih tvrtki, a i produktivnost brže raste u takvim poduzećima. FDI poduzeća predstavljaju značajan dio hrvatskog gospodarstva promatrajući bilo kroz kapital, ukupne prihode, izvoz, zaposlenost ili investicije. Kapital FDI poduzeća predstavlja gotovo trećinu ukupnog kapitala u Hrvatskoj, dok je udio izvoza blizu 40 posto.

Analitičari Raiffeisenbank Austria (RBA) snizili su svoju procjenu ovogodišnjeg rasta hrvatskog BDP-a s 3,3 na 2,9 posto, uz naglasak da neizvjesnost oko Agrokora, sekundarni i indirektni učinci te globalno okruženje, uključujući i mogućnost polaganoga stezanja monetarnih politika, čine neke od ključnih izazova za hrvatsko gospodarstvo.
U trećem ovogodišnjem izdanju publikacije RBAnalize pod nazivom “Rast, iako sporiji, se nastavlja”, analitičari RBA osvrću se na političku volatilnost u zemlji u prvoj polovicu ove godine, no ističu da je iskustvo pokazalo “da to i ne predstavlja preveliki problem ukoliko su institucionalno okruženje i vladavina prava snažni i efikasni”. Sada od Vlade očekuju konkretne reforme mjere za unaprjeđenje gospodarstva zacrtane u Nacionalnom programu reformi. Pritom u RBA ključnom smatraju reformu javne administracije, koja čini preko 20 posto radne snage, zbog čega je još uvijek visoko porezno opterećenje teško smanjiti.

U osvrtu na gospodarska kretanja, iz RBA ističu kako je Hrvatska, u sjeni Agrokora i političkih previranja, nastavila sa sličnom dinamikom oporavka uz ohrabrujući rast izvoza roba i investicija. Ipak, pozitivne učinke inozemne i domaće potražnje umanjuje još uvijek visoka uvozna ovisnost ukazujući na nisku konkurentnost i potrebu jačanja izvoznoga sektora i svjetskoga tržišnog udjela, kažu analitičari RBA te dodaju kako unatoč usporavanju, očekuju nastavak rasta u industriji te solidan oporavak građevinarstva, koje je još daleko od predkriznih razina, ali bi zamašnjak mogla dobiti kroz fondove EU.

Upozoravaju i na činjenicu da, iako su u prvom kvartalu rasle relativno jako, za 5,4 posto, investicije mogle biti sastavnica BDP-a koja će najviše osjetiti neizvjesnost i probleme oko Agrokora. Stoga se, pojašnjavaju, glavnina korekcija prognoza rasta BDP-a za 2017. (s 3,3 na 2,9 posto) i 2018. (s 2,8 na 2,3 posto) oslanja na nižu investicijsku aktivnosti. Ipak, ističu, i te procjene “još uvijek ostaju solidne i iznad dugoročno potencijalne stope rasta”.

Agrokor bi se mogao uvelike odraziti na rezultate tvrtki

Poseban osvrt u publikaciji analitičari RBA daju na krizu u najvećem domaćem koncernu, navodeći da, nakon povratka dugo iščekivanih pozitivnih kretanja u gospodarstvu i rasta potrošačkog optimizma, zvuči paradoksalno da je baš u to vrijeme došlo do kulminacije krize u Agrokoru. “Ukupno gledano, kriza s Agrokorom bi se uvelike mogla odraziti na rezultate poslovanja izloženih kompanija u 2017. godini, što je bilo vidljivo već i u prvom tromjesečju zbog privremene obustave opskrbe Agrokorove maloprodajne mreže. Ipak, očekujemo da bi dio dobavljača mogao ojačati poziciju u drugim lancima i na taj način kompenzirati pad prihoda od Agrokora”, navodi se u analizi.

Ističe se i da se u početku špekuliralo o otpisima potraživanja vjerovnika u iznosu od oko 50 posto, međutim sada se već spominje vjerojatnost naplate potraživanja od oko 30 posto ili manje. Analitičari RBA osvrću se i na vjerojatni pad udjela Konzuma na domaćem maloprodajom tržištu, navodeći kako to “dovodi u pitanje i smisao postojanja koncerna u trenutnom opsegu” te stoga smatraju “da je vjerojatnija strategija prodaje dijela komopanija s ciljem racionalizacije poslovanja te smanjenja zaduženosti koncerna”.

Pritom ocjenjuju da bi najizgledniji kandidat za prodaju mogao biti Mercator, jer on jedini među većim članicama koncerna nije opterećen jamstvima, koja umanjuju atraktivnost tradicionalno najprivlačnijih tvrtki – Leda i Jamnice. Njihovu će budućnost, smatraju, odrediti nagodba s vjerovnicima sredinom 2018. godine.

2018. – godina posebnih izazova?

Tako bi nas 2018. godina mogla suočiti s posebnim izazovima, upozoravaju analitičari RBA. “Neizvjesnost oko načina i brzine restrukturiranja Agrokora, sekundarni i indirektni učinci te globalno okruženje, uključujući i mogućnost polaganoga stezanja monetarnih politika, neki su od ključnih, ali ne i malih izazova” smatraju u RBA. Podsjećaju pritom da se podizanje referentne kamatne stope u Eurozoni ne očekuje prije trećega tromjesečja 2018. godine, ali i ističu da je izvjesno da se razdoblje negativnih kamatnih stopa mora približiti svom kraju te da “razdoblje do tada treba iskoristiti za daljnje sređivanje javnih financija”. “Mala i otvorena ekonomija poput Hrvatske s profilom rizičnost neinvesticijskog rejtinga osobito je osjetljiva na mogućnost rasta kamatnih stop i/ili financijskih nestabilnosti”, kažu iz RBA.

Ramljak najavio razdvajanje Merkatora i Konzuma u BIH

Izvanredni povjerenik za Agrokor Ante Ramljak najavio je razdvajanje Mercatora i Konzuma u BiH na konferenciji za medije nakon sastanka s dobavljačima u Sarajevu. “Imali smo ponovno prezentaciju dobavljačima, prezentaciju o održivosti poslovanja Konzuma u BiH. Razgovor je bio vrlo dobar, mislim da su dobavljači jako dobro prihvatili dogovoreno. Mercator će preuzeti nazad svojih 83 dućana koji su bili u najmu i vlasništvu prije spajanja s Konzumom, kojemu ostaju njegovi dućani – njih 107 koji su bili u najmu i vlasništvu prije. Radi se o razdavajanju i vraćanju na početne pozicije 2013. godine. Sve analize u ovih mjesec dana su pokazale da je to najbolja i naisplativija solucija i da se vratimo na početne pozicije i da imamo dva različita formata u BiH. Danas je to i detaljno financijski prezentirano dobavljačima i mislim da smo ih uvjerili da će svi njihovui dugovi i potraživanja u narednom razdoblju biti naplaćeni i da je vraćeno, nadam se i povjerenje”, kazao je Ramljak.

Mi imamo vrlo transparentan odnos Uprave Konzuma BiH i Ramljak i uprava su se trudili oko toga da imamo sve informacije, kazao je predstavnik dobavljača direktor Milkosa Adin Fakić, istaknuvši važnost odnosa prema kupcu. Konzum BiH je značajan kupac radi očuvanja tržišta, dodao je i istaknuo važnost vraćanja povjerenja: “Nas dobavljača i kooperanata naših ima mnogo i važno je da nastavimo raditi na obostrani interes”.

“S brojkama neću izlaziti, tek nakon razdvajanja ćemo vidjeti koliko je nerentabilnih dućana Konzuma, a koliko Mercatora. Neophodno nam je restrukturiranje kao smanjenje troškova poslovanja. Nije nužno da se to isključivo svodi na zatvaranje i otpuštanja. Radit ćemo sve na tome da što više ljudi koji rade u tim dućanima prebacimo na neka druga mjesta u okviru poslovanja grupacije. Što se tiče rentabilnosti, neki će dućani biti zatvoreni, no s brojkama ćemo izaći za dva, tri mjeseca. U izradi je cijelo održivo poslovanje Konzuma. Implemenatcija će ići postupno, a poslati bih htio poruku javnosti, a pogotovo zaposlenicima – neće biti naglog otpuštanja ljudi jer za to nema potrebe u ovom trenutku. Imamo drugu situaciju da u nekim dućanima imamo i manjak ljudi, nemamo ljudi koji mogu puniti police na vrijeme tako da ćemo do optimalne brojke doći preslagivanjem zaposlenika”, kazao je Ramljak dodavši da bi

Razdvajanje bi trebalo biti gotovo do 1. rujna, počet će 1. kolovoza, a napravit će i dokapitalizaciju Konzuma iz Hrvatske te će isplata dobavljačima ići u rujnu. Ukupni dug prema dobavljačima, kad maknemo povezana društva i njihova potraživanja, 80 milijuna maraka dospjelih i taj dug i sve iznad 60 dana dospjelo, a neplaćeno, mi ćemo zatvoriti dobavljačima, najavio je Ramljak.

Druga polovica 2017. godine potvrdila se kao vrlo izazovna za sirovu naftu jer se povećala globalna proizvodnja zahvaljujući tehnološkom napretku u SAD-u i smanjenju tenzija u Nigeriji i Libiji.
A time su ujedno narušena sva nastojanja Opeca i Rusije da smanje priljev nafte i dovedu u red stanje s prekomjernom količinom ‘crnog zlata’ na zalihama diljem svijeta. Cijena se naime spustila ispod 50 dolara za barel i time izbrisala sav uloženi trud od prošlogodišnje odluke OPEC-a i pojedinih država nečlanica tog kartela, da smanje proizvodnju iz svojih bušotina.

– Tijekom započetog trećeg kvartala za očekivati je da će Opecova nastojanja o izvozu sirove nafte biti poljuljana potražnjom na domaćem tržištu, tijekom ljetnih mjeseci i vrhunca potražnje. U SAD-u je pak proizvodnja tijekom drugog kvartala manja za gotova pola od one iz prvog kvartala, što ukazuje da proizvođači s druge strane Atlantika možda i nisu baš toliko spremni na proizvodnju po bilo kojoj cijeni – komentira Ole Hansen, rukovoditelj za tržište roba u Saxo banci i dodaje da to otvara novu mogućnost za Opec: cijena Brent nafte mogla bi ponovno narasti do 55 dolara za barel u sljedećim mjesecima, prije ponovnog slabljenja kada u fokus dođe 2018. godina i mogući rizici da novi bareli počnu stizati na tržište ako Opec i Rusija ne produže dogovor o smanjenju proizvodnje, nakon prvog kvartala 2018. godine.

U skladu sa svim navedenim, u Saxo banci ipak smanjuju svoja očekivanja o cijeni Brent nafte za kraj godine, s 58 dolara za barel na 53 dolara za barel. Svakako nezahvalna pozicija za Opec koji uporno nastoji promijeniti tu situaciju, zaključuje Hansen.

Globalna potražnja za naftom zasigurno će nastaviti rasti i sljedećeg desetljeća, što znači da će tvrtke u naftnom biznisu morati tražiti nove izvore kako bi zamijenile one već stare i oslabljenje, u skladu s povećanom potražnjom. To se sigurno neće dogoditi u sljedeće dvije-tri godine, zaključuje Hansen, i taj proces neće predstavljati problem za države izvan Opecovog kartela jer će njihova proizvodnja biti sasvim dovoljna da ispuni potražnju na tržištu.

Iako Europa tek sad izlazi iz krize koja je počela prije desetak godina, globalno gospodarstvo je već 2010. godine izašlo iz recesije i nastavilo rast. To znači da trenutni ekonomski poluciklus traje već sedam godina, što je iznadprosječno dugo.

Naime, u posljednjih 80 godina, gospodarstvo SAD-a u prosjeku raste 5-6 godina, nakon čega dolazi do recesije koja traje godinu do dvije. Za vrijeme recesije gotovo uvijek dođe do velikog pada cijena dionica, udjela u investicijskim fondovima, ali i kamatnih stopa, pa se štednja u bankama manje isplati nego u dobrim ekonomskim vremenima.

S obzirom na to da će svijet prije ili kasnije ponovno pasti u ekonomsku krizu, u što je najbolje uložiti vlasititi kapital u takvoj situaciji?

Valute

Nekoliko valuta ima status sigurnog utočišta u nesigurnim vremenima, a to su američki dolar, švicarski franak i japanski jen. Zbog povećanje potražnje na početku svake rececije i/ili političke krize, vrijednost ovih valuta značajno poraste, pri čemu je moguće profitirati. Američki dolar jača zbog stajališta velike većine investitora na financijskim tržištima da će zbog veličine gospodarstva, političke i vojne moći, upravo SAD najlakše izaći iz krize. Švicarski franak jača zbog stabilnosti švicarskog gospodarstva i povjerenja u švicarski bankovni sustav, dok japanski jen jača zbog izvozno orjentiranog gospodarstva koje bi također probleme trebalo prebroditi lakše nego većina ostalih zemalja.

Plemeniti metali

Za vrijeme kriza u pravilu dolazi do pada povjerenja u banke, a povremeno čak i do bankrota dijela banaka, pri čemu štediše izgube dio ili cjelokupnu štednju. Zbog toga, dio investitora, ali i javnosti kapital preferira prebaciti u plemenite metale kao što su zlato i srebro, koji su se kroz povijest dokazali kao relativno dobar oblik čuvanja vrijednosti. Na temelju velike potražnje, a ograničene ponude, vrijednost plementitih metala na početku krize naglo raste, pri čemu je moguće ostvariti profit.

Analitičari Admiral Marketsa smatraju da za sad nema naznaka nove globalne krize, te da slijedi nekoliko godina ekonomskog rasta. To znači da bi vrijednost gore navedenih instrumenata još neko vrijeme trebala padati, te da će ih se prije početka iduće krize vjerojatno moći kupiti po povoljnijoj cijeni od trenutne.

Geopolitička inicijativa triju mora podijelila je politički establishment Hrvatske i regije te izazvala neke od potresa s Njemačkom gleda budućnosti energetskog tržišta u ovom dijelu svijeta, koji je James Carafano (dopredsjednik Heritage fondacije za proširenje) u Jutarnjem listu nazvao prijeko potrebnim klinom koji ima zadatak spriječiti spajanje njemačkih i ruskih interesa te proboj ruskih energetsko-geopolitičkih interesa prama zapadu. 
S druge strane, mnogi u Hrvatskoj smatraju kako bi Hrvatska mogla postati važan geopolitički igrač koji bi putem LNG infrastrukture mogao dobiti ulogu energetskog lidera u novoj regiji u nastanku, putem trgovine sjevernoafričkim, talijanskim, pa i američkim plinom.  U tu se raspravu uklapaju i oni koji su zabrinuti za energetsku sigurnost naše zemlje koji smatraju kako je ostvarivanje ove inicijative tek dio geopolitičkog pozicioniranja Hrvatske. Smatraju kako bismo osim ruskih i američkih energetskih pravaca trebali ispreplesti i alžirske ili pak izraelske energetske pravce te u suradnji s kineskim investitorima raditi na infrastrukturi za obnovljive izvore energije.

Profesor Norveškog instituta za međunarodne odnose, Jakub Gođimirski, u razgovor za Al Jazeeru smatra kako europska energetska inicijativa, Sjeverni tok i projekt Triju mora uopće ne bi trebali biti geopolitički suprotstavljeni projekti. Naime, građani Europe trebaju energiju. Kao promjer navodi projekt Nordic Councila koji spaja nordijske zemlje. Kao problem zemalja koje se nalaze u projektu Triju mora navodi njihov povijesni odnos prema Rusiji, koji smeta provođenju brojnih dobrih ideja.

Projekt Triju mora postavlja legitimno pitanje dvaju LNG projekata na Jadranu. Naime, postoji projekt plutajućeg terminala koji bi punio talijanski plin negdje na Siciliji te bi ga prevozio do Krka. Ovaj je projekt prilično izgledan obzirom na to da je u američkom interesu da jedina tvrtka koja radi plutajuće terminale u svijetu radi taj posao. Rezultat lobiranja nekoliko postava američke administracije je to što je Europska unija već izdvojila potporna sredstva za taj projekt. Drugi je projekt stacionarnog LNG terminala koji je zapeo na imovinsko-pravnim problemima, ali i velikim političkim protivljenjima (kako to obično u Hrvatskoj biva).  Mana oba projekta je to što od Krka prema sjeveru nedostaje plinska infrastruktura. Nedavno potpisivanje gradnje drugog profila plinske interkonekcije prema Mađarskoj dio problema bi moglo riješiti.

Razvitak plinske industrije SAD-a mogao bi, pak, značajnije promijeniti trgovanje plinom u svijetu. naime, tvrtkama iz SAD-a puno je lakše prodavati plin u Europu nego u Azijske zemlje ili Australiju, zbog toga bi se one mogle okretati Rusiji ukoliko se EU okrene američkom plinu. Također, Kina već nekoliko godina isprobava tehnologiju koja će joj omogućiti eksploataciju plina iz velikih morskih dubina. Također, kao rezultat sukoba na Bliskom istoku, Katar je značajnije povećao proizvodnju plina, a od toga bi također koristi mogla imati Europa. Poljska, primjerice, ne želi kupovati plin od Rusije te se sve više okreće katarskom plinu.

Kako tržišni modeli uvijek najbolje rješavaju proleme, ključna stvar za svaku zemlju trebala bi biti diverzifikacija plinskih pravaca tj. postavljanje uvjeta kako se ne bi ovisilo samo o jednom pravcu dostave energenata u zemlju.  Time bi se suprotstavilo geopolitičkim potresima.  U tom smislu, ukoliko se napravi infrastruktura, projekt Triju mora Hrvatskoj bi donio diverzifikaciju plinskih pravaca, manju ovisnost o ruskom plinu,  zdravu plinsku konkurenciju u američkom, alžirskom ili talijanskom plinu, ali bi Hrvatsku postavio i kao važnu energetsku točku u ovom dijelu svijeta.