Analize

Analitičari i državni dužnosnici ponovno su se našli u situaciji da pokušavaju odrediti koja bi bila ‘poštena’ cijena kad je riječ o nafti, a moraju uzeti u obzir nadolazeću ljetnu sezonu za vrijeme koje građani troše veće količine goriva.
Analitičari također uzimaju u obzir mogućnost kako bi Iran mogao doći pod nove strože sankcije, nadolazeće izbore u Venezueli i Iraku te glasine OPEC-a o pitanjima poput “jesmo li smo uspjeli utjecati na cijenu nafte u svijetu ili nismo”, a zabrinjavajući su saudijski izvještaji prema kojima ta zemlja nastoji postići cijenu nafte od 80 do 100 dolara za barel.

Preveo: Ivo Ott 

Neki pretpostavljaju kako bi cijene mogle dosegnuti 80 dolara već ove godine, no ta bi cijena bila prije uzrokovana geopolitičkim rizicima, a ne osnovnim pravilim tržišta.Ipak, analitičari pretpostavljaju da takvo drastično poskupljenje ne bi dugo živjelo te da bi bilo prouzrokovano strahovima od poremećaja u razinama zaliha nafte. Takvi bi strahovi najveći utjecaj imali na zemlje Bliskog Istoka zbog mogućnosti novih sankcija prema iranskoj nafti, a situacija u Siriji i Jemenu postaje sve problematičnija za proizvođače sirovina koji otkupljuju naftu u toj pustinjskoj regiji.

Venezuela, u kojoj proizvodnja nafte zastajkuje zbog političkog sustava, brojke svakoga dana opadaju, ove godine održava predsjedničke izbora. Ako im SAD nametne nove sankcije, nosit ćemo se s još jednim nepredvidljivim čimbenikom za predviđanje cijena nafte.

Kratkoročno, za vodeće investicijske banke, optimalna bi cijena bila 75 posto, nitko za sada ne predviđa cijenu od 100 dolara za barel.

“Mislimo da je cijena od 65 do 75 dolara puno realističnija brojka do kraja ove godine, no danas postoji toliko puno faktora koji bi tu cijenu mogli promijeniti,” rekao je Mohammed bin Hamad Al Rumhi, ministar energije iz Omana za CNBC.

Alexander Novak, ruski ministar energije, tvrdi kako bi cijene mogle dosegnuti 80 dolara po barelu čak ovoga mjeseca zbog velike količine geopolitičke zabrinutosti.

Iz velikih američkih banaka poput Bank of America, Merrill Lynch i Goldman Sachs predviđaju kako će cijene nafte dosegnuti 80 dolara u 2018. godini, a neki od njih čak tvrde da bi se to moglo dogoditi u ovom kvartalu . Iz Goldman Sachsa su najavili kako očekuju visoke razine potražnje za naftom u 2018. godini s time da očekuju godišnji rast potražnje od 1.85 barela po danu. Tvrde kako kvartal koji je upravo završio ima najveću godišnju stopu rasta potražnje od četvrtog kvartala u 2010. godini.

Iz Barclaysa pretpostavljaju kako će cijena u ovom kvartalu rasti, no očekuju kako će se cijene nafte oporaviti u drugoj polovici 2018. godine zbog sve veće američke proizvodnje, prenapuhanih briga i strahova oko iranskih sankcija i Venezuele. Oni tvrde kako su takve poteškoće već uračunate u statističke pretpostavke o budućim cijenama nafte na međunarodnom tržištu.

No, postoje i prednosti geopolitičkih strahova, tada je tržište konkurentnije nego što je već godinama bilo. Neki predviđaju kako bi se cijeli pokret mogao pretvoriti u situaciju u kojoj imamo prenakrcane zalihe jer bi sve veće cijene nafte mogle nagnati američke proizvođače na proizvodnju većih količina nafte.. Takav razvoj bi s vremenom mogao imati utjecaja i na rast razine potražnje za naftom.

Američki proizvođači su trenutačno suočeni sa izazovima u proizvodnji. Takvi bi izazovi mogli usporiti brzinu rasta američkih naftnih zaliha. Paal Kibsgaard iz Shlumbergera je najavio kako “su izazovi u američkoj industriji proizvodnje iz škriljevca povezani s uronjavanjem bazena predviđenih za bušenje, manjim doprinosima iz prvih razina slojeva zemlje u kojima buše te s infrastrukturnim ograničenjima.”

Što se tiče same razine potražnje, što je veća cijena nafte to je veća cijena benzina na pumpama uz cestu. Ako cijene zaista dosegnu 100 dolara na engleskim burzama Saudijska će Arabija biti presretna, no rast razine potražnje za naftom bi mogao biti ozbiljno ugrožen s novonastalom situacijom.

Unatoč svim čimbenicima na međunarodnom tržištu, Saudijska Arabija i dalje daje naznake kako planira povećati svoju prisutnost na tržištima. Iako su pokušali srezati zalihe na prosječnu razinu od posljednjih pet godina.

Čak i ako cijene nafte skoče iznad 75 dolara po barelu, kao direktni rezultat geopolitičkih strahova, takva cijena ne može dugo opstati, zbog toga što bi u tom slučaju OPEC pustio u opticaj druge zalihe što bi vratilo cijene natrag u normalu. Taj cijeli proces bi mogao imati posljedice na ovogodišnji snažni rast u razinama međunarodne potražnje za naftom, donosi analiza portala OilPrice.

 Analitičari se pitaju zašto situacija ovoga petka u Saudijskoj Arabiji počinje ličiti na onu iz 2008. godine, dok trenutni naftni ministar te zemlje tvrdi kako bi svjetska ekonomija mogla podnijeti i znatno više cijene kad je riječ o nafti.
“Otkad su na snazi nove cijene nafte, nismo primijetili nikakav utjecaj na potražnju” rekao je novinarima Khalid Al-Falih na okupljanju proizvođača nafte. Tvrdi kako intenzitet kojim veliki svjetski ekonomski rast napreduje nije posustao te kako “postoji kapacitet i za još veće cijene nafte.”

Preveo: Ivo Ott

Predsjednik SAD-a Donald Trump nije se usuglasio s takvim načinom razmišljanja te je na Twitteru objavio optužbu kako OPEC promovira “umjetno visoke cijene”. Tvrdi, to se ne smije dopustiti.

Čak i ako izuzmemo Trumpov jedinstveni pristup geopolitičkim pitanjima, saudijski način razmišljanja i javne izjave zaista zabrinjavaju pratitelje ove teme. Takve se izjave podudaraju s izjavama od prije deset godina kada je bivši OPEC-ov velikan iz Libije Shukri Ghanem izjavljivao slične tvrdnje. Ekonomija ovog svijeta ”još nije dosegnula tu rubnu točku kada nisu više dopustive viske cijene nafte,” rekao je Ghanem još 2008. Tada ni njemu samome nije bilo jasno koliko smo zaista opasno došli do ruba propasti. Baš je toga jutra WTI dosegnuo rekordnu vrijednost od 116.97 dolara po barelu, a cijena je nastavila rasti još sljedeća tri mjeseca. Iz OPEC-a su tada tvrdili kako nema potrebe za povećavanjem razine dnevne proizvodnje, ali onda je došlo do kolapsa na tržištima i svima je bilo jasno kako se radi o međunarodnoj ekonomskoj katastrofi.

Naravno danas cijene nafte nisu ni blizu tako visokim razinama kao što su bile prije desetak godina, no zapanjujuće je koliko se brzo lekcije iz tih turbulentnih vremena zaboravljaju. Posljednji veliki porast u cijenama iz 2014. nije previše zabrinuo, iako je ostavio itekakvog utjecaja na način na koji kompanije za proizvodnju i trgovanje naftom danas posluju.

Na sastanku OPEC-a prošloga svibnja, naftni su ministri država članica olako tvrdili kako je cijena od pedeset dolara po barelu dobra za međunarodno tržište sirovina. Na okupljanju OPEC-a u prosincu neki su tvrdili kako je “poštena” cijena nafte do sedamdeset dolara po barelu, s time što su neki tvrdili kako bi tržište podnijelo i više cijene. Sada je OPEC-ova košarica sirovina dosegnula razinu od 70 dolara, a cilj se misteriozno ponovno pomaknuo višu razinu vrijednosti. Takvo postepeno pomicanje granica zarade sada je već postala karakteristična metoda poslovanja za tu organizaciju, na čijem čelu stoji Saudijska Arabija.

Globalna potražnja za naftom se zaista čini otporna na različite izazove, a iz OPEC-a su ove godine povećali proizvodnju za 1.6 milijuna barela dnevno. Ako se to ponovno dogodi i sljedeće godine, biti će to prvi put da su imali četiri uzastopne godine rasta u potražnji sve od ranih sedamdesetih kada je tadašnja naftna potražnja rasla za više od 1.5 milijuna barela po danu.

Dok se za više cijene sirovina pretpostavlja kako bi mogle povećati raspoloženje nekih zemlji sa Bliskog Istoka koje ovise o takvim izvorima zarade, neki drugi dijelovi svijeta bi mogli osjetiti loše posljedice ovakvog načina poslovanja kad je riječ o cijenama nafte. Rast američke potražnje za benzinom ove se godine smanjuje. No, cijene benzina na njihovom tržištu sve više rastu. U SAD-u cijene benzina svakodnevno rastu, a trenutno su na najvišoj su razini od 2014. godine.

Prije deset godina nisu svi bili opušteni oko situacije na tržištu. OPEC-ov je tadašnji glavni tajnik Abdalla el-Badri tada je upozorio kako visoke cijene “nisu OPEC-u zgoda za zaradu” jer tako nešto bi moglo “uništiti sve na čemu su toliko dugo radili” sa pomanjkanjem potražnje za naftom na tržištu.

Al-Falih i njegov šef Mohammed bin Salman, bi mogli puno naučiti iz takvog opreznog načina razmišljanja, piše u analizi Bloomberga.

Teške optužbe eksternih istražitelja: čini se da su neki zastupnici Parlamentarne skupštine Vijeća Europe primali mito iz Azerbajđana. Zauzvrat su u Vijeću lobirali u korist vlastodržaca iz Bakua.
U Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, koja bi se između ostalog trebala baviti i borbom protiv korupcije, po svoj je prilici više zastupnika primalo mito iz Azerbajđana. Postoje “opravdane sumnje” da je više sadašnjih i ranijih članova Vijeća “upleteno u korupciju”, konstatiraju tri nezavisna istražitelja u svom izvještaju predstavljenom u Strassburgu. Autori teksta koji ima više od 200 stranica su raniji suci Europskog suda za ljudska prava Nicolas Bratza i Elisabet Fura, te Jean-Louis Bruguiere, jedan od najpoznatijih istražnih sudaca Francuske.

Prema nalazima ove istražne trojke, središnju ulogu u širokoj mreži korupcije igrao je njemački političar Eduard Lintner, član bavarska Kršćansko-socijalne unije (CSU). On je bio član Parlamentarne skupštine od 1999. do 2010. U izvještaju se navodi da je Lintner između 2012. I 2014. Iz Bakua primio ukupno 820.000 eura mita, i to posredstvom tri fantomske tvrtke registrirane u Velikoj Britaniji.

U središtu pažnje istražitelja uz Lintnera se našla i još jedna političarka iz Njemačke: Karin Strenz. I ova političarka, inače članica Kršćansko-demokratske unije (CDU) je navodno uz pomoć posrednika dobivala novac iz Bakua. Ona je između ostalog radila za savjetničku firmu “Line M-Trading” koja je lobirala za interese Bakua u Europi, ali to nije spomenula kao oblik sukoba interesa kada je u svojstvu promatrača kontrolirala provođenje parlamentarnih izbora u Azerbajđanu. Ona u međuvremenu više nije članica Parlamentarne skupštine, ali je za vrijeme svog mandata uvijek iznova upadala u oči kao osoba koja jasno podržava stavove i interese vlasti ove države na Kaspijskom moru.

Autori izvještaja sa žaljenjem konstatiraju da se ni Lintner ni Strenz unatoč više poziva nisu željeli očitovati o ovim optužbama. Isto važi i za još jednog od važnih protagonista korupcijske afere, Talijana Lucu Volontea. Protiv njega je još 2016. Tužiteljstvo iz Milana pokrenulo istragu zbog korupcije i pranja novca, što je i pokrenulo čitavu istragu oko primanja mita u Vijeću Europe. Za sada se radi o ukupnoj sumi od oko 2,4 milijuna eura.

Otkako je 2001. Godine primljena u Vijeće Europe, bivša sovjetska republika, inače prebogata naftom i plinom, izgradila je prema saznanjima istražitelja čitavu mrežu simpatizera. Vrlo važnu ulogu u tom procesu nastajanja simpatija odigrali su izdašni pokloni – bilo u gotovom novcu, bilo u obliku drugih pogodnosti i privilegija. Tako se primjerice već duže vrijeme priča o velikim količinama vrlo kvalitetnog i skupog kavijara koji se poklanjao, ili o pozivima na odmor u luksuzne hotele. Na taj je način Bakuu uspjelo spriječiti kritičke izvještaje o nepravilnostima tokom izbora ili o povredama ljudskih prava u autoritarno vođenoj zemlji. Članice Vijeća Europe su ukupno 47 zemlje. Među njima su sve EU-države, ali također i zemlje poput Rusije ili Turske, piše DW.

Državna administracija ne zna što dugoročno hoće pa učestalo mijenja propise, ali tako dovodi u zabludu veliki broj investitora koji na kraju podnose žalbe, pokreću upravne postupke, podižu tužbe te aktiviraju čak i arbitražne postupke. Ovo je priča o tome kako je država sama sebi natovarila 812 postupaka, zaposlila svoju birokraciju, a sebi i poduzetnicima osigurala ogromne i potpuno bespotrebne troškove. Radi se o energetici. Počnimo s primjerom:

Zbog čestog mijenjanja pravila igre španjolska tvrtka Sunstroom investicije pokrenula je određene pravne procedure protiv države. Traži zaštitu jer im je zakočeno osam projekata solarnih elektrana, sedam od 1 MW i jedan od 0,5 MW, u Orahovici i u Jasenicama kod Zadra. Procijenjena težina tih postupaka, kako nam kažu, iznosi 13 do 15 milijuna kuna za uložena sredstva i zatezne kamate te eventualno još šest do devet milijuna kuna izmakle dobiti.

– Za projekte u Zadru smo dobili pravomoćnu presudu Upravnog suda, koju Ministarstvo zaštite okoliša i energetike nije ispoštovalo pa smo ponovno na sudu i čekamo novo ročište. Za projekte u Orahovici smo pisali na sve adrese, ali bezuspješno. Kada završi proces za projekte u Zadru podnijet ćemo tužbu za nadoknadu štete – najavljuje predsjednik Uprave Aljoša Pleić.

 Takvih, ili barem sličnih priča i pravnih procesa u sektoru obnovljivih izvora energije (OIE), ima stotine, a težina im se mjeri u milijunima kuna. Dio njih otkriva lista žalbi, koju je Jutarnji list dobio od izvora bliskih sadašnjoj i bivšoj Vladi, s imenima žaliteljima (fizičkih i pravnih osoba) i vrstama projekta (najveći dio iz segmenta solarne energije). Žalbe čine najveći dio, no postoje i drugi postupci pa čak i jedna međunarodna arbitraža, teška više milijuna eura.

Ukazali su na to posljednji dostupni podaci Ministarstva zaštite okoliša i energetike iz travnja 2017., vidljivi na jednom ‘slajdu’ njihove kratke prezentacije o OIE, otkrivši velike brojke: pokrenuto je čak 812 raznih postupaka protiv države i njenih institucija, od čega je jedna međunarodna arbitraža, tri zahtjeva za mirno rješenje spora, sedam parničnih, 92 upravna te 709 žalbenih postupaka. Pritom nam u Hrvatskom operateru tržišta električne energije (HROTE) pojašnjavaju da je najveći broj žalbi uzrokovan odbijanjem zahtjeva za sklapanjem ugovora o otkupu iz integriranih sunčanih elektrana zbog ograničenosti kvota iz Tarifnih sustava 2013. i 2014., odnosno kvote za biomase u 2015. Pokrenuti postupci su u različitim fazama i nešto je okončano, a nešto se još rješava, što nam u svojim odgovorima potvrđuju i i u HROTE-u i Ministarstvu zaštite okoliša i energetike. No, unatoč naporima  – od Ministarstva zaštite okoliša i energetike, DORH-a, do Povjerenice za informiranje (naša je žalba još u obradi) – traženje aktualizirane liste i detaljnijih informacija o postupcima koji bi mogli koštati državu pokazalo se gotovo nemogućom misijom. Ipak, neke od informacija i pojašnjenja kako je došlo do takvog kaosa dobili smo od glavnih aktera u cijeloj priči – investitora.

Jedan od poznavatelja tematike podsjeća kako je politika odlučivala i kako je sve krenulo naopako još davno.

– Vlada Jadranke Kosor je donijela Uredbu koja kaže da se mora povećati udio energije iz OIE s četiri posto na 13,6 posto, kako bi se osigurali ciljeve EU. Onda je došla Vlada Zorana Milanovića, a njom ministar gospodarstva Radimir Čačić koji je 2012. sve to stopirao, a njegov nasljednik Vrdoljaknastavio tu politiku. Kad je shvatio da se ništa od njihovih Plomina i Ombli neće realizirati, pustio je obnovljivce – tvrdi naš sugovornik, koji ironično komentira da će Vrdoljak biti zapamćen kao ministar u čijem je mandatu bilo pušteno najviše projekata OIE i istovremeno ih je najviše blokirano.

Pokrenuti postupci mahom datiraju iz njegova razdoblja (bio je ministar gospodarstva od 2012.do 2015.) pod čijom je ingerencijom tada bila energetika. On nam kaže da je u sektoru zatekao nered.

– U kaosu koji smo zatekli dolaskom u Ministarstvo gospodarstva cilj nam je bio zaštititi nacionalne interese i spriječiti da građani plaćaju ekstremno visoke naknade pa smo donijeli novi Zakon o obnovljivim izvorima energije. Dokaz toga je da nakon mandata više nema spornih projekata i pitanja – komentira Vrdoljak situaciju koja je dovela do tolikog broja raznih postupaka.

U Sunstroomu smatraju da je najveći paradoks u svemu što su upravo zakoni i norme za OIE proizvele kaos i nered, uz ljudsku potkapacitiranost, stihijsko vođenje sektora, nekontinuitet politike te učestale izmjene propisa.

– Prvi zakonodavni okvir i Tarifni sustav za OIE su bili dobri za 2007., kao i tadašnja Energetska strategija koja je predviđala 1200 MW vjetra samo u Hrvatskoj, odnosno ukupno oko 2000 MW OIE. Od 2007. do 2012. nikakvih promjena nije bilo, ni u kvotama ni u cijenama, samo se naknada smanjila. Tada se počeo stvarati gubitak i kod HROTE-a. Kada 2012. dolaze prve promjene Tarifnog sustava, usklađuju se cijene i kvote i nazire se jasna budućnost. No, već 2013. dolazi do problema s Nacionalnim akcijskim planom neutemeljenom odlukom tadašnjeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka da zaustavi sve obnovljivce osim biomase i bioplina, kojima se negativno pogoduje na štetu svih drugih. Donosi se Zakon o obnovljivim izvorima energije u 2015., ali radi promjena, karikirano, 68 vlada i ministara, do danas nemamo ništa. Ni pravilnike, ni novu energetsku strategiju ni niskougljičnu strategiju – gotovo rezignirano govori Pleić , šef Sunstroom investicija s početka priče.

Oni su prema zakonu i važećim Tarifnim sustavima u 2012. i 2013., stekli sva prava za potpisivanje ugovora s HROTE-om o otkupu sa zajamčenom cijenom, no isti nisu dobili jer im je rečeno da je kvota puna.

– Proces popunjavanja kvote bio je netransparentan i u realnom vremenu se nije moglo znati tko je podnio zahtjev, tko je u obradi i koliko je još kvote ostalo. Cijela kvota je bila i diskriminirajuća jer su u istom loncu bili projekti koji trebaju samo suglasnost HEP-a i oni koji trebaju lokacijske dozvole, javne uvide, građevinske dozvole. Prvima treba 30 dana, a nama šest mjeseci. Sustav je nakaradan i više je lutrija nego išta drugo. A o pogodovanju da i ne govorimo, pogotovo u korist biomase i bioplina – bez ustručavanja govori Pleić te posebno naglašava da, s obzirom na to da politika odlučuje, a ne struka, od 2013. nema pomaka i sve što se danas gradi i investira, ugovori su još iz 2013.

Na žalbu se odlučila i vinkovačka Spačva. Izgradnjom kogeneracijskog postrojenja, htjeli su zaokružiti proces od trupca do kupca jer bi se dobivena energija mogla iskoristiti za dobivanje topline. Planirali su otvoriti novih 30 radnih mjesta, a sam projekt trebao im je donijeti oko 36 milijuna kuna novih prihoda. Njima je HROTE 2015. odbio zahtjev za sklapanje ugovora o otkupu električne energije pa su se žalili, no kažu da na žalbu još nisu dobili odgovor. U okviru priprema za potpisivanje ugovora, uložili su oko 2,3 milijuna kuna za ishođenje svih potrebnih dozvola, od čega je samo na komunalno-vodni doprinos potrošeno više od 600 tisuća kuna.

– Ono što nas najviše muči u cijeloj toj priči jest to što je velik broj tvrtki kojima su dodijeljene kvote van pogona, a velik broj njih nikad nije ni započeo s radom. Ugovore su potpisivali mahom trgovci i mešetari koji su računali na preprodavanje ugovora i u tome vidjeli financijsku korist. Većini to nije pošlo za rukom pa su projekti mahom obustavljeni. Jedan od ugovorenih projekata je pokrenut, pritom ne ispunjavajući svoj glavni cilj, a to je proizvodnja energije iz OIE. Najbolji primjer nalazi se u našem susjedstvu, u Babinoj gredi, gdje vlasnici dobivaju subvencioniranu cijenu električne energije unatoč tome što toplinu godinama puštaju u zrak i time ne samo da ne ispunjavaju uvjete iz ugovora nego štete okolišu. Pored toga, u zimskim mjesecima kad je potrošnja peleta i briketa najveća, često su proizvođači i izvoznici tih bioenergenata iz naše županije zakinuti u nabavi sirovine jer iz nekog razloga prioritet ima proizvodnja topline koja se pušta u atmosferu – žali se predsjednik Uprave Josip Faletar, otkrivajući nam da je više od 10 tvrtki, uključujući i Spačvu, pokrenulo zajednički postupak kako bi osporili utemeljenost dodijeljenih kvota, pogotovo zato što većina projekata nikada nije ni zaživjela.

Konstatira da je donesen niz odredbi kako bi se olakšala i potaknula proizvodnja energije iz OIE, ali se sve skupa ispreplelo i s vrlo dinamičnim političkim zbivanjima u Hrvatskoj.

– Još 2016. je trebao biti potpisan novi Tarifni sustav, što se poklopilo sa skorašnjom izmjenom vlasti, a u sljedeće dvije godine promijenile su se dvije Vlade. Sve je to nepovoljno utjecalo na energetsko tržište i na dodjelu kvota – smatra Faletar.

Na hrvatsku državu je ljut i nizozemski ulagač Amlyn Holding, koji je pokrenuo međunarodnu arbitražu zbog elektrane na biomasu u Koprivničkom Ivancu, od 20 MW, za koju je bilo predviđeno više od 80 milijuna eura ulaganja. ‘Samo’ osam milijuna eura uložili su u kupnju zemljišta za pogon i ishođenje potrebnih lokacijskih i građevinskih dozvola. No, kako su tvrdili, blokirani su i opstruirani kroz promjenu regulative, kriterija za ugovor za biomasu, što je na kraju značilo da trebaju mijenjati i koncept elektrane, nove dozvole… Vrijeme je prolazilo pa im je i ugovor s HROTE-om poništen. Zbog toga su se iz projekta povukli i investitori u sam projekt, kao što je EBRD.

U poslovnim kuloarima se čuje da bi putem arbitraže mogla krenuti i tvornica Biodizel Vukovar. U toj su nam tvornici potvrdili su da su pokrenuli određene postupke, no s obzirom na to da su još uvijek u procesu ne žele komentirati. Od izvora upoznatih s njihovom situacijom može se čuti da je riječ o dva postupka i da se mjere u milijunima kuna. Jedan je pokrenut protiv HROTE-a zbog neisplate poticaja, koji su ukinuti usred godine (2014.) bez posebnog objašnjenja, a drugi protiv Hrvatske zbog (ne)zaštite ulaganja, koji bi mogao doći i do arbitraže. Trenutačno se u tvornici ništa ne proizvodi, sve je zaustavljeno, no ostali su kao pravna osoba dok se ne riješe izmjene Zakona o biogorivima u prijevozu. Ako se to riješi, počet će s proizvodnjom. No, bit će teško jer dok su oni stajali, tvrtke u okruženju su se razvijale. Slične probleme imaju i mnogi drugi.

No, kad je o sektoru OIE riječ i kaosu sa žalbama te drugim postupcima (a zagrebli smo samo po površini), ne radi se ni o kolateralnim žrtvama pa čak ni o koristi, nego o tome da politika nije ni pokušala razumjeti sustav niti ga kontinuirano voditi i razvijati. Sadašnja Vlada radi po pitanju zakonodavnog okvira i strategija, no pitanje je koliko se brzo mogu očekivati rezultati. Vrijeme leti, a projekti propadaju. Propada i novac – onaj investitora (stranih i domaćih), a u izgubljenim pravnim procesima protiv države i onaj poreznih obveznika, piše u analizi portala Novac.hr.

Sjedinjene Američke Države najavljuju nove sankcije Rusiji kao odgovor na navodni kemijski napad u Siriji, rekla je u nedjelju američka veleposlanica pri UN-u Nikki Haley. Nove sankcije bit će “izravno usmjerene protiv svih tvrtki koje su se bavile opremom povezanom s Assadom i korištenjem kemijskog oružja”.
Odluku će objaviti danas, dva dana nakon što je više od stotinu projektila ispaljeno u prvoj koordiniranoj akciji zapadnih saveznika protiv vlade u Damasku. Cilj je bio uništiti sirijska kemijska postrojenja zbog sumnje na proizvodnju sarina i klora u Siriji, koja uporno niječe da posjeduje kemijsko oružje. Rusija, pak, optužuje Veliku Britaniju da je inscenirala napad kemijskim oružjem u istočnoj Guti, koji je i bio povod za odgovor Amerikanaca i saveznika.

Hassan Haidar Diab, novinar Večernjeg lista i jedini hrvatski novinar kojem je lani Bashar al-Assad dao intervju, za Studio 4 kaže da je Assad dobro znao da će doći do intervencije međunarodne zajednice. Uvjeren je da su priče o napadu kemijskim oružjem izmišljene i da je napad zapadnih sila na Siriju insceniran.

“Ako francuski predsjednik Emmanuel Macron ima dokaze, zašto ih nije pokazao pa tek onda napao”, pita Hassan Haidar Diab. Naziva sve dječjom igrom. “Trump se danas ponaša kao vlasnik jedne korporacije, a ne predsjednik SAD-a”, kaže Diab i podsjeća kako je Trump netom prije napada rekao da će se povući iz Sirije, ali da će ostati ako će to financirati Saudijska Arabija. Trumpu je, napominje Diab, samo u interesu kako zaraditi.

“Trump je nekoliko dana prije najavio povlačenje američke vojske iz Sirije i taj plan, koliko je meni poznato, i dalje postoji”, kaže politolog Vedran Obućina. I on napominje da je francuski predsjednik Macron nekoliko puta rekao da postoje dokazi o kemijskom napadu u Siriji, ali oni još nisu pokazani javnosti. “Napad triju zapadnih sila na Siriju izveden je, dakle, jer jedna strana tvrdi da je kemijsko oružje korišteno, ali dokaze još nismo vidjeli. Ne zna se ni tko je upotrijebio to kemijsko oružje, ako ga je upotrijebio, ali ono što znamo je da postoje žrtve”, kaže Obućina.

Upitan očekuje li nove vojne akcije, odgovorio je da žestokog vojnog udara u Siriji neće biti. “I ovaj je napad bio ograničen i unaprijed najavljen. Najavljeno je gdje će biti i kako će biti izveden”, rekao je. Iako se dodatnom agresijom ne može riješiti višegodišnji rat u Siriji, Obućina kaže da je kompromis teško postići jer je ta zemlja postala jedan ispit snage na globalnoj razini. “Na njoj se zapravo odlučuje hoće li svijet u budućnosti biti pod unipolarnom moći SAD-a i diplomatskom moći Europe ili će biti multipolarna s više sjedišta međunarodnih aktivnosti”, kaže on.

“Postoji tu”, dodaje, “cijeli niz interesa koje je nekad jako teško sabrati na jedno mjesto.” “Svakako je u ovom trenutku za zapadne zemlje loš trenutak sjesti za zajednički stol jer se na terenu gube interesi. Sirijska vlada ima sve više terena, sve više suverenog područja spada pod upravu Damaska, a u takvoj situaciji budućnost Sirije više ne odgovara interesima zapadnih sila”, zaključio je.

“Ja uvijek volim reći – heroizam se odnosi na one koji nastoje završiti rat, a ne otvoriti nove fronte”, kaže Obućina te dodaje da se trenutačno čekaju međunarodni inspektori, ali da je pitanje mogu li oni nešto pronaći. “Ako je i bilo kemijskog oružja, ono je sada većinom uništeno”, ocjenjuje.

Da je teško utvrditi je li bilo upotrebe kemijskog oružja, slaže se i Igor Tabak, vojni analitičar. “Oni koji su tome svjedočili, dosta su daleko od toga, a snimke su dvojbene. Doći na mjesto na kojem je bilo upotrijebljeno kemijsko oružje nekoliko dana poslije kako bi se uzeli uzorci, ima nekog smisla. Ali naknadno, tjedan-dva, pripisati nekome čvrsto odgovornost za moguće korištenje takvih kemikalija jako je teško”, zaključuje. Smatra također da je napad zapadnih sila na Siriju bila ograničena akcija, gesta, pokazivanje mišića. Dodaje da taj napad neće dodatno raspiriti terorističke pokrete.

Većina od 33 zemlje na Summitu Amerika u Limi podržala je savezničke udare u Siriji, ali su se podijelili zbog Venezuele tako što je polovica skupine sa SAD-om na čelu upozorila da venezuelske predsjedničke izbore smatra nezakonitima ako ne sudjeluje oporba.

Tradicionalno kritični spram Washingtona, Bolivija, Kuba i Venezuela pokazale su se najžešćim kritičarima SAD-a u vezi sa Sirijom.

Američki potpredsjednik Mike Pence predvodio je kritike na račun Venezuele, usred političke, ekonomske i humanitarne krize, koju je nazvao prvenstveno nepouzdanom državom, ponavljajući da SAD neće dopustiti da se ništa ne učini oko Venezuele koja se urušava.

Regionalna konklava proglasila je predsjednika Nicolasa Madura personom non grata, ali se nije mogla složiti o zajedničkoj izjavi, jer skupina uključuje zemlje saveznice Venezuele poput Kube i Bolivije.  Željeli su nas isključiti sa summita i doživjeli su neuspjeh. Bio je to totalni neuspjeh, reagirao je Nicolas Maduro u govoru pred pristašama u Caracasu.

SAD i 16 zemalja skupine iz Lime, među kojima Kolumbija, Brazil, Argentina i Čile, zatražili su u zajedničkoj izjavi predsjedničke izbore s jamstvima nužnima za slobodan, pravedan, transparentan i demokratski postupak, bez političkih zatvorenika. Izbori bi, po njima, trebali uključivati sudjelovanje svih venezuelskih političkih aktera, među kojima oporbu Nicolasu Maduru. Izbore koji ne ispunjavaju te uvjete nisu legitimni i vjerodostojni, piše u izjavi.

Mogu li se predvidjeti budući potezi svjetskih sila u Siriji i na cijelom Bliskom istoku u Dnevniku HTV-a analizirao je politolog Goran Bandov. Na terenu se apsolutno ništa nije promijenilo nakon napada, ali je sukob dobio novu jaču dimenziju – vode se borbe unutar Vijeća sigurnosti i Sirija je zaokupila pažnju, kazao je.

“Situacija bi se mogla značajno promijeniti kad bi istražitelji donijeli zaključak da nije bilo napada kemijskim oružjem u Dumi – onda će biti jasno o čemu se radi. A ako dođe do potrvrde – krenut će s obje strane optuživanje. Mi sa strane možemo izabrati kojoj ćemo opciji pokloniti povjerenje. Međutim, i u tom slučaju optužena strana se može opravdavati”, smatra Bandov.

“Bliski istok je konstanta, područje s velikom pažnjom međunarodne zajednice. Globalni igrači neće odustati, međutim – došlo je do eskalacije. Svjedočit ćemo burnim događajima i u budućnosti”, zaključio je.

Za sada nema službene reakcije na vijest koju je donio Jutarnji list o pristiglim ponudama za zakup kapaciteta na budućem terminalu.
Prema neslužbenim izjavama za zakup se javila tek jedna tvrtka i to INA, koja je zainteresirana za zakup samo sto milijuna kubika, od ukupno 2.6 milijardi, koliko bi mogao terminal primati. U LNG Hrvatska i Vladi RH su očekivali barem 40 posto ponuda za zakup, no tvrde kako je uobičajeno da ulagači iskažu obvezujuće ponude tek u drugom ili trećem krugu.

Čini se kako investitori ne vjeruju u projekt. Nekoliko je razloga za to, često mijenjanje planova, laviranje od plutajućeg prema stacionarnom terminalu, otezanje s odlukama, kašnjenje s posebnim zakonom, ali i činjenica kako još nije naručen brod.  Međutim, čini se kako su investitori vidjeli šlampavost u vođenju projekta u vidu redukcije tržišne orijentacije.

Naime, ovo bi mogla biti naznaka kako je i ovaj strateški projekt, kao gotovo svi u Hrvatskoj na korak do fijaska. Ako ne bude kupaca plinea neće biti niti zainteresiranih za kupovinu plina, neće biti zainteresiranih niti za financiranje terminala. Postavlja se pitanje što bi tada bilo s novcem koji je odobrila EU u visini trećine vrijednosti projekta?

Iz samog poziva bilo je jasno kako se projekt oslanja na mađarske kompanije kojoj uskoro ističe dugoročni ugovor o nabavi plina kopnenim putem te im plin iz LNG-a nužan kao pregovarački alat za snižavanje cijene kopnenog plina.

Pitanje sposobnosti upravljanja projektom također valja postaviti jer za transport plina prema Baumgartenu nije proveden zakup kapaciteta što znači kako je LNG Hrvatska ciljala samo na tržište srednje i jugoistočne Europe, kockajući se s kratkoročnim geopolitičkim napetostima.

Podsjetimo, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike u četvrtak je otvorilo javno savjetovanje o nacrtu prijedloga Zakona o terminalu za ukapljeni prirodni plin (UPP), odnosno o posebnom zakonu o LNG terminalu na otoku Krku. Tim zakonom želi se ubrzati procedura gradnje terminala pa se tako određuje da će tvrtka LNG Hrvatska dobiti koncesiju na pomorskom dobru radi gradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene u Omišlju.

Ruski Gazprom potpisao je jučer petogodišnji ugovor s Geoplinom za opskrbu plinom. Ruski plin se u tu zemlju dostavlja već 40 godina, a ovaj novi ugovor zamijenio je 25-godišnji ugovor potpisan 1992., koji je istakeo sa zadnjim danom prošle godine. Količine plina su po novome umanjene s 830 na 600 milijuna m3 plina godišnje. Ruski Kommersant je pojasnio da je kraći rok pogodbe tipičan za novije Gazpromove ugovore, jer europski kupci ne žele duže rokove a plinsko tržište u Europi je vrlo razvijeno i cijene se vežu i uz burze. Slovenija prosječno troši oko 800 milijuna m3 plina godišnje. Važnost ugovora je prije svega politička i odražava dobre odnose dviju zemalja.

Stanje demokracije u Hrvatskoj najlošije je u zadnjem desetljeću zbog deficita u demokratskom upravljanju, kaže se u najnovijem godišnjem izvješću američke nevladine organizacije Freedom House o razvoju demokracije u 29 tranzicijskih zemalja.
Američka nevladina organizacija Freedom House, koja se bavi istraživanjem i podupiranjem demokracije, slobode i ljudskih prava u svijetu, objavila je svoje redovito godišnje izvješće Zemlje u tranziciji koje govori o stanju demokracije u 29 postkomunističkih država u Europi i Aziji.

Države se u istraživanju Freedom Housea ocjenjuju u sedam kategorija: izborni proces, civilno društvo, neovisnost medija, nacionalna demokratska vladavina, lokalna demokratska vladavina, zakonodavstvo i neovisnost sudstva i korupcija. Najbolja ocjena je jedan, a najlošija sedam.

Države su na osnovu dobivenih ocjena svrstane u pet kategorija: učvršćene demokracije, poluučvršćene demokracije, tranzicijske vlade ili hibridni režimi, poluučvršćeni autoritarni režimi i učvršćeni autoritarni režimi.

Hrvatska je dobila ukupnu ocjenu 3,75 što je njezin najlošiji rezultat od 2009. godine i pripada kategoriji poluučvršćenih demokracija.

U izvješću za Hrvatsku posebno se ističe pad ocjene u kategoriji demokratskog upravljanja na nacionalnoj razini (s 3,50 na 3,75) što se pripisuje slučaju Agrokor i načinu na koji su vlasti rješavale taj problem. Po FH-u, slučaj Agrokora otkrio je duboku disfunkcionalnost u odnosima političke elite i poslovnih interesa i povećao sistemski rizik za regionalnu ekonomiju.

Dodaje se i kako u Hrvatskoj jačaju “neliberalne skupine” koje hrvatska vlada i predsjednica toleriraju ili čak podržavaju.

U ostalih šest kategorija Hrvatska stagnira.

Najbolje je općenito ocijenjen sektor civilnog društva (isto kao i prošle godine 2,75), gdje FH spominje “živu” 2017. godinu. Navodi se kako je vlada pod pritiskom desničarskih skupina i Katoličke Crkve neodlučna u provedbi reforme obrazovanja, spominju se problemi u provedbi prava žena i prava LGBT skupina, iskazuje se zabrinutost krajnje desnim tendencijama nekih skupina i slučaj postavljanja HOS-ove ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu.

Kao pozitivno se navodi mirnija proslava godišnjice Oluje u Kninu, koju FH inače ocjenjuje “visoko nabijenim političkim događajem”.

Hrvatska nije napredovala ni po pitanju slobode medija (ocjena je ostala na 4,25). FH to obrazlaže činjenicom da političke i ekonomske snage i dalje pokušavaju utjecati i kontrolirati tri najveće televizije (HRT, RTL, Nova TV), ali i dnevne novine Jutarnji list, Slobodnu Dalmaciju, Večernji list i Novi list.

U izbornom procesu Hrvatska je ocjenjena trojkom, demokratsko upravljanje na lokalnoj razini ostalo je na 3,75, a stanje korupcije na 4,25.

Općenito najlošiju ocjenu opet je dobilo pravosuđe i njegova neovisnost – 4,50. Za to su “zaslužni” politiziranost Državnog sudbenog vijeća (DSV), tijela koje imenuje suce, i suđenja poput onoga Tomislavu Horvatinčiću koji je oslobođen optužbe za ubojstvo dvoje Talijana na moru, što je izazvalo zgražanje hrvatske javnosti, piše FH.

I druge zemlje u padu

Ove godine – drugu godinu zaredom – FH među tranzicijskim zemljama bilježi više država s učvršćenim autoritarnim režimom nego učvršćenih demokracija.

Učvršćene demokracije su tri baltičke države – Estonija (ocjena 1,82 – najbolja od svih u ovom izvješću), zatim Latvija (2,07), Slovenija (2,07), Češka (2,29), Litva (2,36), Slovačka (2,61) i Poljska (2,89).

Polučvrste demokracije su, uz Hrvatsku, Bugarska (3,39), Rumunjska (3,46), Mađarska (3,71), Crna Gora (3,93) i Srbija (3,96).

Trećoj kategoriji pripadaju Makedonija, BiH (4,64), Albanija i Kosovo, te Moldavija, Ukrajina i Gruzija koje su dobile ocjene između četiri i pet.

Armenija je poluučvršćeni autoritarni režim, a u posljednju kategoriju spadaju Rusija, Bjelorusija, Azerbajdžan, Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgistan i Tadžikistan.

FH naglašava kako je Poljska zabilježila najveći godišnji pad u jednoj kategoriji u povijesti ovoga izvješća (demokratsko upravljanje na nacionalnoj razini s 3,25 na 4,00), i drugi najveći po ukupnoj ocjeni (s 2,54 na 2,89), dok Mađarska bilježi najveći kumulativni neuspjeh jer joj ocjena pada desetu godinu zaredom.

Rezultat Srbije pada četvrtu godinu zaredom, i prijeti njezinu statusu polučvrste demokracije.

Svijetle točke ove godine su Makedonija, Uzbekistan i Estonija koje ostvaruju napredak u ukupnom demokratskom razvoju.

Ideja neliberalne demokracije širi se Europom

Godine 2017. neliberalna demokracije postavila se kao standard u regiji koja se proteže od srednje Europe do Euroazije. U srednjj Europi vlade koje preziru neovisne institucije i pokušavaju izjednačiti vladajuću stranku s državom više nisu iznimke.

Neliberalizam se proširio i dalje od Poljske i Mađarske. Članovi vlade i predsjednici u gotovo svakoj od zemalja iz izvješća sada redovito kritiziraju nevladine organizacije i neovisne medije kao agente stranih sila koji štete naciji.

Neliberalizam se u izvješću definira kao ideološko stajalište koje odbacuje potrebu neovisnih institucija i ideju legitimnog neslaganja u javnoj sferi. Građani pritom smiju prosvjedovati ili ustanovljavati NGOe te pisati kritične komentare bez straha da će završiti u zatvoru. Međutim, takve aktivnosti izložit će ih vladinim istragama, napadima u državnim medijima, te diskriminaciji pri zapošljavanju.

Ono što je mađarski premijer Viktor Orban nazvao 2014. “neliberalnom demokracijom” zapravo je povratak praksama onog oblika komunizma u kojem su pojedinačni progoni relativno rijetki, ali neovisne institucije ne postoje a vladajuća stranka i država se izjednačavaju.

Događaji i izvan područja koje pokriva izvješće “Nations in Transit” podupiru te trendove – u SAD-u sa širenjem lažnim vijesti, u Francuskoj gdje je krajnje desna Marine Le Pen uspjela ući u drugi drug predsjedničkih izbora, formiranje vlade u Austriji koja uključuje ekstremno desnu Slobodarsku stranku, te uspjesi Alternative za Njemačku.

Konsolidacija demokratskih institucija u postkomunističkim zemljama Europe do koje je došlo kasnih 90-tih i ranih 2000-tih sada se ili zaustavila ili ima obrnuti trend, zaključuje izvješće.

Mađarska i Bugarska više nisu “učvršćene demokracije”, a Poljska je blizu da izgubi taj status. Osjetljiv poslijeratni ‘status quo’ uspostavljen na Balkanu – kamo izvješće svrstava i Hrvatsku – također slabi, kaže se u izvješću, te se navode disfunkcionalne institucije u BiH, i ponovo jačanje nacionalističke retorike. “Demokracija je jačala na Balkanu od 2005. do 2010., ali sada ponovno slabi, uz jedinu iznimku – Makedoniju”, naglašava se u izvješću.

Uz to, zemlje euroazijskog područja vrlo bi lako mogle skliznuti prema tome da postanu autoritarni režimi, jer Ukrajina, Moldavija, Gruzija, Armenija i Kirgistan idu u negativnom smjeru.

 Proizvođačke su cijene u Hrvatskoj u ožujku porasle za 1,3 posto u odnosu na isti lanjski mjesec, čime je 15. mjesec zaredom nastavljen njihov rast na godišnjoj razini, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS).
Službena statistika pokazuje i da su proizvođačke cijene industrijskih proizvoda u ožujku na mjesečnoj razini, u odnosu na veljaču, ostale na istoj razini.

„U ožujku su proizvođačke cijene industrije na ukupnom tržištu, uz stagnaciju na mjesečnoj razini, nastavile s pozitivnim godišnjim stopama rasta podržane višim cijenama i na domaćem i na nedomaćem tržištu”, navode analitičari Raiffeisenbank Austria (RBA) u osvrtu na izvješće Državnog zavoda za statistiku (DZS).

Podaci DZS-a pokazuju da su na mjesečnoj razini cijene na domaćem tržištu bile niže za 0,1 posto, dok su na inozemnim tržištima više za 0,2 posto. Na godišnjoj su razini, pak, cijene na domaćem tržištu porasle za 1,2 posto, a na inozemnom tržištu za 1,3 posto.

No, isključe li se cijene energije, proizvođačke su cijene u industriji u ožujku u odnosu na veljaču niže za 0,1 posto, dok su na godišnjoj razini više za 0,7 posto.

Promatrano prema glavnim industrijskim grupama, u ožujku su prema veljači rasle cijene trajnih proizvoda za široku potrošnju, za 0,1 posto, energije za 0,4 posto i intermedijarnih proizvoda za 0,1 posto.

Istodobno su cijene kapitalnih proizvoda pale 0,1 posto, a netrajnih proizvoda za široku potrošnju za 0,2 posto. Na godišnjoj razini, prema ožujku lani, cijene energije u trećem su mjesecu ove godine bile više za 3 posto, intermedijarnih proizvoda za 1,8 posto i kapitalnih proizvoda za 0,7 posto.

Cijene netrajnih proizvoda za široku potrošnju su istodobno pale za 0,3 posto, a trajnih proizvoda za široku potrošnju za 0,1 posto. Promatrano prema djelatnostima, na mjesečnoj su razini cijene pale u rudarstvu i vađenju, za 0,4 posto. Istodobno su cijene u prerađivačkoj industriji, u opskrbi električnom energijom, plinom, parom i klimatizaciji te u opskrbi vodom, uklanjanju otpadnih voda, gospodarenju otpadom te djelatnostima sanacije okoliša ostale na istoj razini kao i u veljači.

Na godišnjoj su razini proizvođačke cijene u rudarstvu i vađenju porasle 8,6 posto, u prerađivačkoj industriji za jedan posto, a u opskrbi električnom energijom, plinom, parom i klimatizaciji za 0,8 posto. U opskrbi vodom, uklanjanju otpadnih voda, gospodarenju otpadom te djelatnostima sanacije okoliša cijene su ostale nepromijenjene.

„S obzirom na nastavak pozitivnih godišnjih stopa rasta proizvođačkih cijena, koje mogu biti dobar indikator budućih inflatornih kretanja, u narednom razdoblju možemo očekivati nastavak pozitivnih pritisaka na rast potrošačkih cijena. Istovremeno, očekivani nastavak oporavka domaće, ali i inozemne potražnje stvarat će pritiske na daljnji rast proizvođačkih cijena industrije”, zaključuju analitičari RBA.

Ako Hrvatska značajnije ne poradi na jačanju konkurentnosti svoga gospodarstva, u srednjem roku će je po stupnju razvoja preteći i Bugarska, pa ćemo ostati na samom začelju ljestvice EU-a, upozorava se u novoj analizi HGK.
“Bugarsko se gospodarstvo posljednjih osam godina ocjenjuje konkurentnijim od hrvatskoga te raste jednom od najdinamičnijih stopa među zemljama EU10 (nove tranzicijske članice EU-a), čime se zaostajanje za Hrvatskom kontinuirano smanjuje te ‘prijeti’ ostaviti Hrvatsku na samom začelju EU10, a time ujedno i EU28”, ocjenjuje se u analizi HGK “Konkurentnost zemalja srednje i istočne Europe: osvrt na Bugarsku”, u kojoj se daje usporedba hrvatskoga i bugarskoga gospodarstva.

Bugarska je, doduše, još uvijek najslabije razvijena članica EU-a, no njen razvoj posljednjih desetak godina osigurava joj brz napredak. Naime, bugarsko gospodarstvo od 2008. raste u prosjeku godišnje 1,9 posto, a iza nje je samo jedna godina recesije. U 2016. godini Bugarska je već dosegla 49 posto prosječnog razvoja EU-a te 70 posto prosjeka novih tranzicijskih članica Unije. S druge strane, iza Hrvatske je šest recesijskih godina, što je i najdublja recesija u Europi, dok je oporavak posljednjih godina razmjerno spor. I dok je Bugarska povećavala stupanj razvijenosti u odnosu na ostatak EU i nove članice, Hrvatska ga je od 2008. smanjivala.

“Zbog takvih odnosa dinamike rasta, Bugarska se od 2008. godine primakla prosjeku EU za šest, a prema procjenama za 2017. za sedam postotnih bodova, dok je Hrvatska pogoršala svoju poziciju za tri, a prema procjenama za 2017. za dva postotna boda”, upozoravaju u HGK.

Bugarska danas, u odnosu na 2008. stvara 13,5 posto veći realni bruto domaći proizvod (BDP), a Hrvatska 4,1 posto manji, izračunali su u Komori. Kao razloge brzog napretka Bugarske i zaostajanja Hrvatske u HGK navode, prije svega, veću međunarodnu otvorenost bugarskoga gospodarstva od hrvatskoga i veći naglasak na razvoj industrije i izvoz roba, dok je u Hrvatskoj i dalje naglasak uglavnom na izvoz usluga, odnosno na turizam.

K tome, Bugarska bilježi brz rast na svjetskim ljestvicama konkurentnosti, što je posljedica provedbe reformi u toj zemlji. “U odnosu na Hrvatsku, Bugarska ima najveću prednost u segmentu izdavanja građevinskih dozvola, gdje je bolje rangirana od Hrvatske za čak 75 mjesta”, primjećuju u HGK analizirajući podatke iz Doing Business Svjetske banke. Dodaju i kako bugarsko gospodarstvo pruža velike prilike hrvatskim izvoznicima i ulagačima.

Proizvodnja sirove nafte u SAD-u u 2017. povećana je za 5%, a za 2018. godinu očekuje se obaranje rekorda. Naime, prosječna američka proizvodnja sirove nafte u 2017. dosegnula je 9,3 mil. bbl/d, odnosno povećana je za 464,000 bbl/d u odnosu na 2016. godinu.
Uz to, proizvodnja u studenom 2017. godine iznosila je 10,07 mil. b/d, što je mjesečni rekord u američkoj proizvodnji nafte. Glavni razlog za veliko povećanje proizvodnje sirove nafte u SAD-u je proizvodnja iz zgusnutih podzemnih formacija korištenjem vodoravnog bušenja i hidrauličkog frakturiranja.

U skladu s time, američka Uprava za informiranje o energetici (EIA) predviđa da će proizvodnja nastaviti rasti i da će 2018. u prosjeku iznositi 10,7 mil. bbl/d, a u 2019. godini čak 11,3 mil. bbl/d. Naravno, najveći udio u toj proizvodnji među američkim saveznim državama otpada na Teksas, u kojemu je prosječna proizvodnja u 2017. godini iznosila 3,5 mil. bbl/d, uz rekordnu proizvodnju u prosincu od 3,95 mil. bbl/d. Kada je pak riječ o američkim područjima proizvodnje, najviše se proizvodi u tzv. Saveznom meksičkom zaljevu (tj. dijelu tog Zaljeva koji se ubraja u teritorijalne vode SAD-a), izvijestio je ruski energetski portal ‘Oil & Gas Eurasia’.