Tribina

Šef SPD-a Martin Schulz odbacuje mogućnost formiranja „velike koalicije“ s Angelom Merkel. Uoči njegovog sastanka sa saveznim predsjednikom Steinmeierom, vodeći socijaldemokrati sve češće govore o manjinskoj vladi.
Uoči sastanka s Frankom-Walterom Steinmeierom šef SPD-a Martin Schulz je potvrdio da će njegova stranka odigrati konstruktivnu ulogu u potrazi za stabilnom saveznom vladom. „SPD je u potpunosti svjestan svoje odgovornosti u trenutnoj teškoj situaciji”, kazao je Schulz agenciji DPA. „Siguran sam da ćemo u idućim danima i tjednim pronaći dobro rješenje za našu zemlju”, dodao je.

Šef socijaldemokrata je pod pritiskom zato što sve više njegovih stranačkih prijatelja, pogotovo oni s desnog krila stranke, odbacuju Schulzovo odlučno „NE” kad se radi o mogućnosti formiranja nove „velike koalicije” s Unijom CDU/CSU. Istovremeno vodeći političari SPD-a naglašavaju kako su, uz određena jamstva, spremni tolerirati manjinsku vladu Angele Merkel – kako bi stabilizirali političke prilike i dobili na vremenu.

Šef SPD-a u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji (NRW), najvećem pokrajinskom ogranku, Michael Groschek spomenuo je ideju „Pakta stabilnosti” njegove stranke s manjinskom vladom koju bi predvodila Unija kršćanskih demokrata. Moglo bi se, kaže Groschek, sporazumjeti oko toga da se zajedno djeluje oko središnjih pitanja, izjavio je on za list Kölner Stadt-Anzeiger.

Gospodarstvo neokrznuto

Njemački izvoz i veća poslovna ulaganja bili su glavni motori rasta najvećeg gospodarstva u trećem kvartalu, pokazalo je u četvrtak izvješće statističkog ureda Destatisa, signalizirajući nastavak uzleta i u idućoj godini unatoč političkoj neizvjesnosti.

Vijest bi trebala ublažiti zabrinutost u pogledu rizika po njemačko gospodarstvo povezanih s neuspjelim pregovorima kancelarke Angele Merkel o sastavljanju koalicijske vlade nakon rujanskih izbora, koji su potaknuli strah od jačanja krajnje desnice, tumači Reuters.

Gledano prema glavnim sastavnicama bruto domaćeg proizvoda (BDP), na strani izvoza u trećem je kvartalu 2017. zabilježen rast od 1,7 posto dok je uvoz rastao po stopi od 0,9 posto. Iz toga proizlazi da je neto efekt trgovine bio zaslužan za polovinu 0,8-postotnog rasta gospodarstva na kvartalnoj razini.

Poslovna ulaganja u strojeve i opremu uvećana su 1,5 posto u navedenom razdoblju, s udjelom u kvartalnoj stopi rasta od 0,1 postotni bod. Potrošnja kućanstava u istom je razdoblju blago kliznula dok je državna potrošnja stagnirala, pokazalo je izvješće saveznog ureda sa statistiku.

Najnovije brojke otkrivaju da je izvoz ponovo preuzeo ulogu glavnog motora rasta u njemačkom gospodarstvu, koje se dosada najvećim dijelom oslanjalo na osobnu i državnu potrošnju. Dodatnu podršku dobivalo je i od snažnog rasta aktivnosti u graditeljskom sektoru i od niskih kamatnih stopa.

“U kratkoročnom bi razdoblju utjecaj aktualne pat-pozicije na političkom planu na njemačko gospodarstvo trebao biti ravan nuli”, kazao je Carsten Brzeski, ekonomist u banci ING.

“Gospodarstvo uživa mnogobrojne povoljne efekte a vanjsko okruženje, uključujući niske kamatne stope i slabi euro, i dalje je dovoljno povoljno da zaštiti gospodarstvo od političke neizvjesnosti”, pojašnjava Brzeski.

Konkretno bi se radilo o poticanju strukturno slabijih komuna, donošenju zakona o doseljavanju, osiguravanju mirovina i „pravednoj poreznoj politici”. Što se tiče europske politike, Njemačka bi se trebala priključiti inicijativi francuskog predsjednika Macrona, dodao je Groschek. On je napomenuo i da su manjinske vlade u NRW-u (2010.) i u Hessenu (2008.) funkcionirale dobro.

Slično govori i šef SPD-a u saveznoj pokrajini Hessenu, Thorsten Schäfer-Gümbel. Socijaldemokrati se ne boje novih izbora, kaže on, i s pogledom na svoju pokrajinu ukazuje na prednosti manjinske vlade. „Za demokraciju i parlament to nije bilo najgore vrijeme. Usvojili smo puno dobrih zakona jer smo u pokrajinskom parlamentu diskutirali o sadržajima, neovisno o koalicijskim ugovorima”, pojasnio je Schäfer -Gümbel, ujedno i jedan od zamjenika šefa SPD-a na saveznoj razini. Prije toga se i šefica Kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu Andrea Nahles založila za manjinsku vladu.

Gospodarske aktivnosti u eurozoni ponovo su ubrzale u studenom, utirući put najsnažnijem rastu u četvrtom tromjesečju u gotovo sedam godina, pokazale su u četvrtak prve procjene londonske tvrtke Markit.
Indeks menadžera nabave (PMI) u privatnom sektoru eurozone porastao je u studenom na 57,5 bodova, s 56 bodova u listopadu. Njegova je procijenjena vrijednost za mjesec na izmaku najviša od travnja 2011. godine, napominju u Markitu.

“Gospodarstvo eurozone pokazuje naznake ubrzavanja u četvrtom tromjesečju, pri čemu ključni pokazatelji proizvodnje, potražnje, zapošljavanja i inflacije u studenom redom bilježe najviše razine u više godina”, konstatiraju u londonskoj tvrtki za prikupljanje i obradu ekonomskih podataka.

Vrijednost PMI-ja u studenom utire put najboljem rezultatu u četvrtom tromjesečju od početka 2011. godine, pojašnjavaju. “Najnoviji PMI za eurozonu šalje jasnu poruku: posao cvate”, konstatira glavni poslovni ekonomist Markita Chris Williamson.

“Uzlet predvodi proizvodni sektor, a uvjeti poslovanja poboljšavaju se tempom koji je nadmašen tek jednom u dva desetljeća dugoj povijesti istraživanja, uz rekordan rast izvoza i zapošljavanja”, dodaje Williamson.

Snažan priljev novih narudžbi u industriji ublažio je blago posustajanje u uslužnom sektoru a oba sektora gomilala su nerealizirane narudžbe najsnažnijim tempom od srpnja 2006. godine, konstatiraju u londonskoj tvrtki.

“Postoje naznake da je politička neizvjesnost po svemu sudeći blago prigušila poslovni optimizam, ali široka osnova uzleta i tempo prelijevanja jače potražnje na tržište rada upućuju na zaključak da će završetak 2017. godine u eurozoni biti snažan i da će 2018. započeti na čvrstoj osnovi”, konstatira Markitov ekonomist.

Ne prepoznaj ih po intenciji, nego po rezultatu, rekao je jednom Ludwig von Mises.
U jeku rasprava o strateškim i sistemskim kompanijama, pogodovanju države pojedinim „podobnim“ igračima te rasprave o proračunu za 2018. godinu, gotovo ispod radara prolaze tvrtke koje se bave upravljanjem infrastrukture, a sve su u javnom ili pretežito javnom vlasništvu.

Nije sporno to što te tvrtke ispunjavaju svoju društvenu funkciju te obilato pomažu razne društveno važne događaje i manifestacije, poput sportskih reprezentacija ili pak sportskih prvenstava koji se događaju u Hrvatskoj. Nije sporno niti to što se dobit takvih tvrtki uplaćuje u pričuve tvrtki. Ono što jest sporno je to što većina tih tvrtki uplaćuje visoke iznose, na ime dividendi, u državni proračun, što dovodi do legitimnog pitanja radi li se o alternativnom prikupljanju poreza pored prekobrojnih parafiskalnih nameta koje guše poduzetništvo.

Usprkos odnosima s javnošću i dotaciji pojedinim medijima, zbog kojih se čini kako su primjerice Janaf, koji upravlja naftovodima, i Plinacro, koji upravlja plinovodima financijski dobro vođene kompanije, to jednostavno nije njihova funkcija. Čak i kad pridodamo dobar prihod, dobit te značajni doprinos proračunu RH.

Pojasnimo, njihova je funkcija kroz naknade za korištene infrastrukture, mrežarine koju plaća krajnji kupac, prometovati artiklom brzo, operativno te po najnižim mogućim troškovima. Pri tom bi trebali ulagati u mrežu, održavanje i modernizaciju. Rezultati im se ne bi trebali mjeriti uplatom u proračun, jer svaki višak novca koji oni uprihode je naposljetku vrsta paraporeznog nameta. Oni su, naime, regulirani monopolisti kojima država određuje prihode putem Hrvatske energetske regulatorne agencije. Ti prihodi prvenstveno opterećuju poduzetnike i građane.

Kada stvari ogolimo do novčanika potrošača uvidjet ćemo kako je potrošač već platio porez i na uslugu i na proizvod, a onda mu još javna infrastrukturna tvrtka, umjesto u kvalitetu usluge, velik dio novca uplaćuje u proračun. Uzmimo primjerice Plinacro. Ukupni prihodi u 2016. godini iznosili su 601 milijun kuna, a dobit prije oporezivanja 223 milijuna kuna. Od toga su platili državi porez na dobit od 34,2 milijuna kuna te su još dodatno uplatili u proračun, temeljem odluke skupštine društva 113,3 milijuna kuna.

I onda se pitamo se zašto je cijena transporta plina u Hrvatskoj najskuplja u Europi? Zašto je cijena plina s burze u Austriji, koja je referentna za Hrvatsku, enormno opterećena davanjima ponajviše Plinacru? Zašto Austrijanac i Slovenac imaju daleko jeftiniji plin od nas? Razlog je upravo u tome što je država putem regulatorne agencije utvrdila previsoke tarife za transport plina koji je sastavni dio ukupne cijene plina na svakom računu, te je pored svih neracionalnosti, koje su prirođene državnim tvrtkama, saldo imali preko 500 milijuna na žiro računu krajem prošle godine te dobit od preko 200 milijuna kuna što je u odnosu na ukupne prihode bruto marža od gotovo 40 posto.

O stanju blagajne, na zadnji dan godine, od 500 milijuna kuna moćni tržišni igrači poput Agrokora mogu samo sanjati jer je to razina godišnjih prihoda tvrtke, u ovom slučaju Plinacroa.

To pokazuje odsustvo brige za dobrobit gospodarstva i građana jer oni prekomjerno plaćaju račune za plin i gorivo te želju države za novcem koji joj kroz porezna sredstva ne pripada, a potrošači time državi plaćaju dvostruki porez, time uništavajući i zadnju nadu za konkurentnosti poduzeća. Njima ti troškovi, kao i porezni i paraporezni nameti onemogućuju uspješnu prodaju na stranim, ali i domaćem, tržištu.

Pokazuje to i nebrigu resornog ministarstva sada, ali i njihovih prethodnika, kao i nebrigu regulatora za jeftinijom cijenom plina. Naravno, plin teško može biti jeftiniji kada pola milijarde neiskorištenog novca stoji u blagajni javnog poduzeća. Nikad se ne zna, možda uhljebima usfali.

Zbog toga se legitimno zapitati radi li regulatorna energetska agencija HERA dosita svoj zakonski posao, dakle u interesu građana i tržišne utakmice ili je tog regulatora javna administracija osmislila kako bi u ime države utvrđivao visoke tarife za račun nikad dovoljno namirene rashodovne strane proračuna?

Potpuni nered vlada i u regulatornoj agenciji HERA-i. Neki članovi upravnog vijeća agencije već godinama ne udovoljavaju kriterijima za imenovanje. Uz to, brojni od njih nemaju niti dana radnog staža u energetici. O tome se govori već godinama, no vlasti, pa i ova, nikako ne uzimaju svoje zakonske ovlasti u ruke i ne razrješavaju članove. Zar nije sramotno to što najviše zakonodavno tijelo, Sabor, i izvršna vlast već godinama djeluju protivno zakonu glede HERA-e?

Također, začuđuje nas što se nekoliko garnitura vladajućih ne može dogovoriti oko uprave Hrvatske elektroprivrede. Sjetimo se izjave ministra Gorana Marića iz ožujka kada je rekao kako će imenovanje nadzornog i uprave HEP-a ići sljedeći tjedan. Ohrabruje nedavno imenovanje novog Nadzornog odbora na čelu s Goranom Granićem, doduše s osam mjeseci zakašnjenja. Uprava još nije imenovana.

Naime, ne samo što predstoji inicijalna javna ponuda 25 posto dionica HEP-a, što je sukladno strategiji otkupa INA-e od MOL-a, najavljenoj na Božić prošle godine, što je nemoguće provesti bez imenovanja uprave (tko bi to inače pripremio), nego nam predstoji razdvajanje na kompanije na infrastrukturu i distribuciju, sve prema pilotu koji je Europska komisija uputila Hrvatskoj u vrijeme Oreškovićeve vlade prema Trećem energetskom paketu EU. Treba li naglasiti kako se u infrastrukturu i proizvodnju u HEP-u nije ulagalo gotovo 25 godina? Treba li reći tko dotrajalost plaća?

Zanimljivo je i kadroviranje u HEP-u, što je nedavno objavio u pismima čitatelja, portal Dnevno. Navodno se kao jedan od kandidata za predsjednika uprave HEP-a pojavljuje sin generala Krešimira Ćosića Marko. On je bio prokurist tvrtke Korlea, koja je bila dugogodišnji dobavljač uvozne struje dok je general Ćosić bio u Nadzornim odborom HEP-a, u vrijeme prvog mandata Mravka.

Nakon više stotina milijuna eura prometa Korlea je postala tvrtka Proenergy, te je postala glavni konkurent HEP-u u prodaji struje i plina krajnjim kupcima. Gospodin Marko Ćosić je, u međuvremenu, prodao svoje udjele slovačkom trgovcu strujom EZPADA-i. Cilj je bio prodati cjelokupnu tvrtku stranom kupcu. Transakcija je propala, a komentar propasti transakcije u više smo navrata pokušali dobiti od gospodina Čosića, no nismo ga usprkos višekratnim molbama nikada dobili. Kada je transakcija propala, menadžment tvrtke se promijenio te, čini se, postoje veliki interesi da gospodin Marko Ćosić zasjedne u upravu HEP-a. Poznavatelji prilika postavljaju pitanje, ukoliko nije uspio prodati tvrtku stranom investitoru kako će upravljati razdvajanjem HEP-a na dvije tvrtke? Tim više što gospodin Ćosić nema menadžerskog iskustva u velikim sustavima, a velik dio svoje karijere bavio se direktnom prodajom struje.

Umjesto zaključka parafrazirajmo Miltona Friedmana, ovakav nered može napraviti samo vlast. I oporba kada dođe na vlast, da ne bi bilo zabune.

Čak i kada nema važnih ekonomskih vijesti, financijska tržišta ne miruju.
Kapital se prelijeva iz jedne investicijske klase u drugu pri čemu se mogu zaraditi ili izgubiti milijarde dolara. U nastavku pogledajte što se događa na najpopularnijim tržištima za male investitore i koji bi događaji mogli, u nadolazećim tjednima, najviše utjecati na kretanja cijena.

Forex (valutno tržište)

Po svemu sudeći, posljednji val jačanja američkog dolara je završen, te je počeo novi trend slabljenja američke valuta. To znači da ostale valute poput eura, britanske funte i japanskog jena ponovno počinju jačati. Iako je gospodarska situacija u SAD-u odlična, sve pozitivne vijesti su već uračunate u tečaj USD, koji je po mnogim parametrima još uvijek precijenjen. Dakle, prostora za slabljenje USD još ima, a dolar bi najviše mogao oslabiti u odnosu na britansku funtu koja je zbog Brexita značajno oslabila i trenutno je podcijenjena.

Dionice

Prije desetak dana, dionički indeksi na razvijenim tržištima su dosegnuli najviše razine u povijesti, zbog čega sve više analitičara i investitora smatra da su dionice trenutno precijenjene. Dio sudionika na burzama dionica odlučilo je kapitalizirati dobit, tj. prodati dionice i pričekati povoljnije cijene za ponovnu kupnju. Dionica Applea, najvrijednije kompanije na svijetu, u posljednjih nekoliko dana je pala 3.6%, dok se dionica Facebooka drži nešto bolje. Od početka mjeseca je pala 2%, ali je i dalje na mnogo višoj razini nego je bila početkom godine.

Zlato

Kako to inače biva, kada dolazi do pada na dioničkim burzama, cijena zlata raste. Razlog ovakve negativne korelacije je status zlata kao sigurnog utočišta. Naime, ako dođe do velikog pada cijena dionica, to često znači da je gospodarstvo u krizi, a u takvoj situaciji je mnogo sigurnije kapital držati u zlatu nego u bankama. Cijena ove plemenite kovine je 1,4% viša nego početkom mjeseca i ima tendenciju daljnjeg rasta.

Kriptovalute

Dok je cijena altcoina kao što su Ripple i Ether porasla “samo” 20-ak % u posljednih nekoliko mjeseci, prva i najpoznatija kriptovaluta – Bitcoin, ne prestaje rušiti rekorde. Cijena Bitcoina je od sredine ljeta porasla nevjerojatnih 220%, a u trenutku pisanja, na platformama Admiral Marketsa, jedan BTC košta 8.000 USD.

Budući da se trendovi na financijskim tržištima mogu preko noći okrenuti, pri ulaganju na bilo kojem tržištu možda je bolje pričekati korekciju kretanja cijene, te instrument kupiti/prodati po povoljnijoj cijeni od trenutne. Promjene trendova najčešće uzrokuju važne vijesti koje će se prije ili kasnije ponovno pojaviti.

IEA očekuje kako će obnovljive energije imati jednake kapacitete napajanja kao i ugljen do 2040, jer korištene ugljena dosegnulo je vrhunac 2013. među najvećim svjetskim potrošačima energije, 
No, najveći zagađivač planete danas je predvodnik revolucije za čistom energijom, navode iz IEA. Jedna trećina njihovih solarnih postrojenja i vjetrenjača do 204. godine izgradit će se u Kini, a strategija im ja i 40 posto globalnih ulaganja u električne automobile.

U Kini je korištenje ugljena dosegao vrhunac prije četiri godine, a poslije 2025. godine planiraju smanjiti svoju ulogu u velikom izvozu nafte u Indiju.

Još je jedan pokazatelj kako dolazi do promjena sve razvijenija ekonomija koja se odmiče od energetski teških industrija, te se usmjeravaju ka čišćenju zraka čije onečišćenje uzrokuje gotovo dva milijuna preuranjenih smrtnih slučajeva godišnje. Kako cijene obnovljive energije padaju, tako utječu na smjer politike, jer solarna će energija predviđa se Kini pružiti najjeftiniji izvor energije. Procjenjuju kako će obnovljivci preuzeti vodstvo nad plinom kao izvorom energije do 2020. godine a ugljenom do 2030. godine.

Do nedavno, kineska je ekonomija bila usredotočena na izvoz. Zato su posljednjih 15 godina potrošiti puno novca na energetske izvore kako bi se opskrbili gorivom, jer je 260 milijuna ljudi donedavno ovisilo o drvenom ogrjevu. Takav je ekonomski razvoj donio u naslijeđe problem s okolišem, jer samo 2 posto kineske populacije udiše zdrav zrak.

Nove državne odluke donesene su sa namjerom povratiti bolju kvalitetu zraka te su se u prvo koraku orijentirali na prirodni plin, koji je najmanje štetan od svih fosilnih goriva, i na obnovljivce. Korištenje prirodnog plina ju Kini je iznosilo oko 210 milijarde kubičnih metara prošle godine, a predviđa se rast na 400 milijardi kubičnih metara do 2040. godine. Njihov će se izvoz tada moći mjeriti s izvozom Europske Unije, drugim glavnim igračem svjetske trgovine.

Kina je već sada predvodnik u obnovljivoj energiji. Na prvom su mjestu u svijetu po instaliranom kapacitetu korištenja energije vjetra, solarne energije i hidroenergije. Do 2040. godine će Kina predstavljati 40 posto svjetske količine stvaranja energije, predviđaju iz IEA. Ugljen, koji danas iznosi 67 posto njihove energetske potrošnje, trebao bi do tada pasti na 40 posto.

Tempo kojim Kina radi ekonomsku tranziciju, brzina promjene njihove energetske potrošnje bit će od najviše važnosti za postizanje globalnih i klimatskih ciljeva. Iz IEA tvrde kako će, ako bude potrebno i 10 godina više, povećat će se potrošnja fosilnih goriva te povećati emisiju ugljika na 2.7 milijardi tona. Ukoliko im bude potrebno 10 godina manje, to će olakšati atmosfru za 5.3 milijardi tona emisije ugljika, piše Bloomberg.

Preveo Ivo Ott

Koja je danas najmoćnija zemlja na svijetu? Sve upućuje na to kako je riječ o Kini, navodi se u analizi Bloomberga.
Postoji toliko različitih vrsta globalne snage u svijetu, diplomatske, kulturne, vojne ili ekonomske, pa je najlakše pitanje: Tko je najveća svjetska ekonomija? A odgovor je onda zasigurno Kina.

Mnogi će se pobuniti ako im to kažete, jer Amerika ipak proizvodi najveće brojke kad se računica mjeri u stopi deviznog tržišta. Ali usporedba bi osobu navela na krivi rezultat, jer prodajna dobra imaju različite cijene u različitim zemljama. Bruto domaći proizvod bi trebao mjeriti ukupnu vrijednost pravih stvari, poput automobila, telefona, financijskih usluga, uslužnih djelatnosti, i svega ostaloga što jedna zemlja može proizvesti. Ako isti telefon ima cijenu od 400 dolara u Americi, a stoji samo 200 u Kini, njihov BDP ispad manji za 50 posto, kada se mjere stope deviznog tržišta. Uglavnom, manje razvijene zemlje imaju niže cijene, što znači, BDP im uvijek ispada manje.

Ekonomisti takve faktore pokušavaju uzeti u obzir, te baš zbog toga koriste nešto što se zove purchasing power parity (PPP), sistem koji gleda na relativne cijene. Daleko je to od savršenog, jer nekada moramo uzimati u obzir faktore poput kvalitete proizvoda, što zna biti teško za precizno mjeriti. Ali najvjerojatnije ekonomistima daje najzorniji prikaz sposobnosti jedne zemlje u produkcijskom smislu. U toj igri je Kina već pretekla Ameriku.

Ako ne vjerujete takvim tmurnim PPP podešavanjima, kao očita alternativa se postavlja jednostavno pogledati cijene Big Maca. Isti proizvod stoji za 1.8 puta više u Americi nego u Kini. Ako bi tim principom gledali stope deviznog tržišta, BDP brojke bi pokazale kako je Kina još puno dalje na takvoj skali mjerenja.

Ako je suditi po nekim drugim vidovima njihove ekonomije, Kina je otišla još i dalje nego što nam ovakve skromne procjene pokazuju. Još su prije deset godina Kinezi preuzeli Amerikancima proizvođački output. Danas je kineski izvoz tri puta veći nego tada. Američki su novinari do sada bili spori kada se trebalo suočiti s istinom kako je Kina ekonomski superiorna, ali ostatak svijeta, čini se, počinje otvarati oči.

To nikako ne znači kako je kineski narod jedan od najbogatijih na svijetu, dapače. Zemlje s najvećim prihodima po osobi su Katar, Luksemburg, Singapur, Brunej i Ujedinjeni Arapski Emirati. Ali nema puno ljudi u svijetu koji bi tvrdili kako su Katar ili Luksemburg vodeće svjetske ekonomije. Dok su dobre ekonomske brojke po stanovniku važne za dobrobit ljudi tih nacija, ne moraju uvijek značiti kako će ta država imati jaku globalnu ekonomsku moć, osim ako ta država nema veliki broj stanovnika.

Kina ima skroman prihod po osobi, a to samo znači kako ta zemlja još ima puno prostora za ekonomski rast. Dok razvijene zemlje samo postaju bogatije izumljivanjem novih stvari koje čine njihove ekonomije još naprednijima, siromašne zemlje mogu jeftino kopirati strane tehnologije ili imitirati načine rada stranih organizacija. To se ne dešava posvuda, naravno. Mnoge od siromašnijih zemalja su nažalost usporene s neefikasnim institucijama, manjkom ljudi sposobnih za poslove i mnogim drugim preprekama za ekonomski rast. No, čini se kako će Kina uspjeti isplivati iz takvih problema.

Ekonomisti Randall Morck i Bernard Yeung izdali su novi rad u kojem uspoređuju povijest Japana i Južne Koreje, zemalja koje su se izvukle iz siromaštva te su danas na listi bogatih zemalja, s poviješću i nedavnim ekonomskim napretkom Kine. Tvrde kako se kineske institucije, uglavnom, razvijaju jednakim tempom kao i njihovi ekonomski uspješni manji susjedi na jugu i istoku.

Drugim riječima, ne samo da je Kina već najveća svjetska ekonomija, nego možemo očekivati kako će jaz između njih i Amerike postati još znatno veći. To postaje sve očitije ako je vjerovati ekonomskim statistikama o rastu. Iako Kina pokazuje znakove usporavanja rasta u posljednjih godina, njihova ekonomija se nastavlja razvijati brzinom od 6 posto rasta godišnje, dok je Amerika na samo 2 posto. Ako se ovakav jaz među njima nastavi, kineska bi ekonomija mogla biti duplo veća nego američka za samo dvadesetak godina.

Znači ekonomski gledano, Kina je premašila Ameriku i čini se kako će otići još dalje kako vrijeme prolazi. Kina ima veći BDP, više proizvodnje i četiri puta veću populaciju, navodi se u analizi Bloomberga.

Preveo Ivo Ott

 Marijan Knezović, mladi hrvatski intelektualac i čest sugovornik hrvatskih medija za pitanja Bosne i Hercegovine, nakon nedavne izjave vodstva bošnjačke SDA, za Direktno je objasnio pozadinu agresivne politike Bakira Izetbegovića i njegove stranke prema Hrvatima te zbog čega im smeta gradnja Pelješkog mosta. 

Knezović objašnjava kako su izbori u BiH i promjena izbornog zakona glavni uzrok zbog kojeg SDA i Bakir Izetbegović napadaju Hrvate te da nema priče o izbornom zakonu Izetbegović i SDA ne bi dizali toliku prašinu.

“Ova agresivna i lažna kriminalizacija Hrvata u BiH u biti je pokušaj da se međunarodnoj zajednici nametne ideja kako su Hrvati klerofašisti i nacionalisti koje se ne bi smjelo favorizirati u izbornom zakonu. To bošnjačka strani radi zadnjih dvadeset godina. Kad god Hrvati zatraže da se institucionalno riješi bilo koji problem, oni krenu s pričom kako su Hrvati bili agresor u BiH, kako smo etnički očistili muslimansko stanovništvo i zbog toga ne smijemo dobiti vlastitu izbornu jedinicu iako je teritorij Herceg Bosne jedini na kojem i danas imamo multinacionalne gradove te je jedini bez masovne grobnice u BiH”, objašnjava Knezović.

Presuda Haaškog tribunala postat će Bošnjacima dodatno oružje, smatra Marijan Knezović i dodaje kako će se do kraja godine Haaška šestorka vjerojatno vratiti doma. Ali Bošnjaci i njihovi predstavnici, kakva god presuda bila, trudit će se okrenuti je u svoju korist.

“Ako bude oslobađajuća onda je lako predvidjeti kako će govoriti – da je takva zbog pritiska Andreja Plenkovića, Dragana Čovića, Europske unije ili njegove veze s Angelom Merkel i slično te će se pozivati na prvu, nepravomoćnu presudu. Ako, ne daj Bože, presuda potvrdi onu prvu nepravomoćnu, to će Bošnjaci iskoristiti kao dodatni pritisak na Hrvate i dodatno nas okarakterizirati kao nacionaliste i fašiste koji ne smiju imati svoju izbornu jedinicu i pravo birati svoje predstavnike. Oni to rade zadnjih 20 godina na isti način, uz nažalost prešutnu ili donedavno eksplicitnu podršku međunarodne zajednice”.

Knezović objašnjava da je potreban konsenzus kako bi Hrvati dobili svoju izbornu jedinicu. “I dok su Srbi voljni pomoći zbog svojih ali i zajedničkih interesa, to nije dovoljan broj glasova. Tek kad EU preko svog visokog predstavnika uputi jasnu poruku političkom Sarajevu, neće doći do promjena. Na kraju krajeva, to bi trebao biti i posao visokog predstavnika, inzistiranje na pravednosti, a ne na tlačenju”, rekao je Knezović i dodao kako je u BiH nametnuto više od 200 amandmana na ustav te kako većina njih nije niti izglasana u Parlamentu već ih je nametnuo visoki predstavnik uz pomoć svojih diktatorskih ovlasti.

“Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown nametnuli su amandmane koji su zakočili Bosnu i Hercegovinu na njezinom putu prema pravednom i multikulturalnom društvu. Upravo zbog njih, koji lijepo izgledaju na papiru, ali u praksi favoriziraju bošnjačku stranu i omogućavaju im dirigiranje izbornog tempa, mi ne možemo birati svoje predstavnike. Da se Hrvati, Srbi i Bošnjaci dogovore oko izbornog zakona, opet bez odobrenja Valentina Inzka, neće se promijeniti ništa. Upravo je u tome sva tuga i žalost međunarodne zajednice i njezine uloge u BiH. Govorilo se kako će doći da ‘pomognu’, a zapravo već desetljećima odmažu miru i stabilnosti BiH. Nekad se čini kako je međunarodna zajednica učinila sve da BiH ne postane suverena država, i sve to dok su govorili kako su tu da od BiH naprave državu”, kaže Knezović i dodaje kako Europska unija preko Visokog predstavnika može inzistirati na izbornom zakonu, ali to ne želi napraviti kako visoki predstavnik ne bi izgubio 50 posto podrške u BiH, jer je drugu polovicu, Srbe i Hrvate, davno izgubio.

Izetbegovićevo neslaganje oko izgradnje Pelješkog mosta napad na Hrvate u BiH

Knezović smatra kako Izetbegovićevo neslaganje oko izgradnje Pelješkog mosta i pokušaj stopiranja njegove gradnje nije usmjeren samo na Hrvatsku.

“To je opet napad i na Hrvate u BiH kojima je izgradnja Pelješkog mosta u strateškom interesu i koji bi mogao postati gospodarska žila kucavica za Hrvate u BiH u kontekstu vanjskotrgovinske razmjene s južnim dijelom Hrvatske. U isto vrijeme to je pokušaj ucjene Vlade Republike Hrvatske kako bi odustala od potpore promjene izbornog zakona u BiH kao i drugih gorućih pitanja, zauzvrat za neometanu gradnju”, smatra Knezović i dodaje kako je taj pokušaj SDA unaprijed izgubljena bitka jer unatoč nekim izjavama iz EU, most će kad – tad biti izgrađen.

Knezović je za kraj dodao kako bošnjačka strategija nije protjerati Hrvate iz BiH, već održavati status quo zbog kojeg Hrvati – polako ali sigurno – raseljavaju sami sebe, na što hrvatski političari zasad nemaju dovoljno snažan odgovor.

Male i srednje tvrtke u RH nose oko 73% zaposlenih i stvaraju više od 57% ukupne dodane vrijednosti, piše u analizi Eurostata.
Koliko god se kod nas često ističe kako se u poduzetništvo ulazi iz nužde, a ne iz prepoznate prilike, a većina poduzetnika poslovnu i investicijsku klimu smatra jednom od prepreka, većina recentnih pokazatelja upućuje na sve veću važnost segmenta malih i srednjih poduzetnika (MSP).

Na tom je tragu i najnoviji Eurostatov pregled udjela MSP-a u izvozu i uvozu unutar EU. Hrvatske tvrtke iz segmenta MSP-a, koje zapošljavaju do 250 ljudi, generiraju 58,5 posto ukupnog robnog izvoza u Uniju, s tim da nešto više od pola njihova izvoza nose one s manje od 50 zaposlenih. Na toj ljestvici, inače, prednjače mahom manje ekonomije Unije, pa i Hrvatska na njoj stoji iznadprosječno (9. mjesto). No, i u ukupnom robnom izvozu Hrvatske mikro, male i srednje tvrtke danas participiraju više od polovice (55%), dok je, primjerice, 2011. godine udjel MSP-a bio 41 posto.

Osim predominantne brojnosti, MSP u nas nose oko 73% zaposlenih i stvaraju više od 57% ukupne dodane vrijednosti. Prema pokazateljima istaknutim u nedavno objavljenoj studiji Instituta za razvoj i međunarodne odnose, od 2012. do 2016. udjel zaposlenih u MSP povećao se za ukupno 4,6 postotnih poena (2012. je bio na 68,3%). “Time su ta poduzeća znatno ublažila negativne posljedice recesije na nezaposlenost”, ističu autori studije. A s početkom gospodarskog oporavka i rast zapošljavanja je ojačao

Prema podacima Fine, 9 od 10 novih radnih mjesta 2015./2016. odnosilo se na mikro i mala poduzeća, dok su velika uglavnom smanjivala broj zaposlenih. Toliki udjel ‘mikro i malih’ u rastu zaposlenosti osjetno je bolji od prosjeka EU (70% rasta zaposlenosti). Iako usporedni pokazatelji u pogledu inovacijske aktivnosti MSP-a izgledaju znatno lošije, u IRMO-u ohrabrujućim ističu blagi, 1-postotni rast zaposlenosti u djelatnostima MSP-ova koji se intenzivno oslanjaju na znanje u 2015.

Usporedbe radi, u tim je djelatnostima iste godine u Litvi zabilježen rast zaposlenosti od 7 posto, a u Slovačkoj čak deset posto. Potpredsjednica Vlade Martina Dalić i ovih je dana podcrtala da je smanjivanje tereta poduzetnicima te uklanjanje administrativnih i regulatornih prepreka jedan od važnijih ciljeva Vlade. Očekuje, kaže, da će se od ukupno 104 predviđene mjere do kraja ove godine provesti 70-ak posto.

Plan da se pobunjena regija vrati u stanje dugoročne stabilnosti ovisi o skorašnjim napetim izborima. Španjolski se premijer nosi s dvije vrste problema, onima koji će se sami riješiti te onima koji će se sami riješiti samo ako imaju dovoljno vremena.
Čini se, ova situacija mogla biti najteža prepreka za državu, njihovu ekonomiju, ali i sam Rajoyev šestogodišnji mandat. Događaji u Kataloniji, državi koja teži ka samostalnosti, se tek počinju zahuktavati.

Rajoy je strpljivo čekao s naredbama dok su drame trajale tjednima, a onda je okupirao Kataloniju koja čini petinu španjolske ekonomije.

 Plan je bio vratiti stanje u regiji ka dugoročnoj stabilnosti, no sada je plan doveden u pitanje s katalonskim izborima najavljenim 21. prosinaca ove godine. Rajoy je sam najavio izbore, no sada strepi hoće li pobijediti stranke koje zagovaraju razdruživanje. Balansiranje na rubu zaraćenosti zakipjelo je kada su španjolski sudci strpali u zatvor katalonske separatističke lidere, te dali Rajoyu vjetar u leđa. Sada ima potpunu vlast i zakon na svojoj strani. Ostatak Španjolske je ostao netaknut događajima, a premijerov autoritet je sve veći među ljudima, jer svi su mu protivnici nestali. No Rajoy, svjestan povijesti svoje zemlje, gdje mnogi vladari imali jednake probleme s Katalonijom, pokušava smanjiti posljedice ovog problema na cijelu državu.

Postoji rizik kako će trenutačnom krhkom miru doći kraj na skorim izborima, te će se država opet morati nositi jednakim nevoljama. Ekonomski gledano, Europska komisija tvrdi kako je za sada nemoguće procijeniti štetu. Katalonija ekonomski vrijedi 250 milijardi, po čemu je veća od Finske, Portugala ili Grčke. Španjolska je burza već pala za četvrt vrijednosti dok burze u okruženju doživljavaju porast.

Politički gledano, premijerovi kritičari će se vratiti, i udarati još jače. Dok imaju različite prijedloge o rješavanju katalonskog pitanja, svi će jednoglasno kritizirati kako je Rajoy previše pasivan. Suci u ustavnim sudovima države postaju sve više frustrirani jer ih se stalno zove kad treba zaustaviti Katalonce, navodi jedna od osoba upoznata sa sustavom.

Jose Maria Aznar je bio na toj poziciji prije Rajoya, te je predsjednik njihove Narodne Stranke. On tvrdi da je vlast odustala od javne rasprave te sada tamo vode glavnu riječ separatisti. “Kada ostaviš prazninu u politici, drugi je brzo popune”, rekao je Aznar u intervjuu za radio Cardena Ser. Rajoy bi trebao “napraviti sveobuhvatan politički projekt za Španjolsku budućnost,” dodao je.

Rajoy, političar u 62. godini života, poznat je po politici odugovlačenja, te često navodi kako je baš njegovo odbijanje financijske pomoći za Španjolsku jedno od njegovih najvećih dostignuća kao premijera. No, skoro nikad ne spominje sumu od 41 milijardu eura zatraženu od Europske Unije za spašavanje španjolskih banaka.

Ovakav se pristup pokazao uspješnim u različitim mukama za vrijeme njegovog mandata: ekonomska kriza, optužbe za korupciju koje, čini se, ne prestaju unatoč njegovom poricanju, te desetomjesečni sukob s političkim protivnicima koji su ga pokušali smijeniti nakon što je izgubio većinu podrške za vrijeme 2015. godine

Početkom listopada poslao je pripadnike interventne policije spremne zaustaviti ilegalni referendum u Kataloniji o odcjepljivanju od Španjolske. Incident koji je završio oduzimanjem autonomije nakon što su jednostrano proglasili neovisnost 27. listopada.

Odbio je zahtjeve ratobornijih članova svoje administracije u Madridu za oštrijim metodama kažnjavanja protiv katalonskih separatista i njihovog pokreta prije nego postanu još jači i popularniji. Ujedno se oglušio na pozive savjetnika u regiji na dogovor o pomirenju.

No, mora mu se priznati, njegova nevoljkost poduzeti išta konkretno, ostavila je sve protivnike u stanju nesigurnosti i pomutnje. Separatisti se nisu još uspjeli formirati u ujedinjenu frontu kako bi osvojili izbore, djelomice jer izbačeni katalonski predsjednik Carles Puigdemont više nema pravo glasa, nakon bijega u Belgiju netom nakon što je parlament u Barceloni proglasio neovisnost. Ujedno i nisu uspjeli osigurati nikakve simpatije kod drugih europskih zemalja za svoju patnju unatoč pokušajima u posljednjih pet godina.

Kratkoročne taktičke pobjede neće promijeniti probleme koji se kriju pod tepihom, a možda se radi o tome da su to dva različita svijeta. Dva poslovna čovjeka koji su radili kao posrednici između Madrida i Barcelone kažu da Rajoy i njegov tim jednostavno ne shvaćaju tu regiju, te da im pogotovo nije jasna potreba da se osvoje umovi i srca ljudi, a ne samo apelirati na kvalitetu njihovog imovinskog stanja.

Slične priče se čuju iz separatističkog kampa, te tvrde kako bi vlada trebala pružati novi dogovor u kojem bi se za katalonske stanovnike pridodala važnost njihova povijesnoga identiteta.

Rajoy je pristao sljedeće godine započeti rasprave o parlamentarnim ustavnim reformama. Članovi socijalističke oporbe bar su tu nagradu dobili za sudjelovanje u rušenju katalonske administracije člankom 155 ustava iz 1978. “Podržavamo ideju prema kojoj bi Katalonija bila priznata kao nacija,” rekla je Predsjednica Socijalističke stranke Cristina Narbona. Premijerov stav “stvara sve više i više negodovanja. Onda će i drugi početi tražiti neovisnost od Španjolske,” rekla je.

Premijer je skeptičan prema političarima koji tvrde kako mogu riješiti pitanje Katalonije. Pristanak na razgovor o promjenama državnih legalnih pravila neće puno značiti ako on ne stane iza preporuka koje iz tog procesa nastanu. Ako je vjerovati njegovoj retorici, planira poduzeti jako malo oko katalonskog pitanja, te stalno inzistira na tome da oni moraju poštivati zakon Španjolske, a ne nuditi opcije koje će stvoriti još više negodovanja u ostatku zemlje, donosi Bloomberg.

Rajoy planira imati puno istaknutiju ulogu u kampanji za Kataloniju. Izračunao je kako će se vatreniji glasači odmaknuti od ideje neovisnosti pa mu je želja ,što veći broj glasača. Ako se izbori budu održavali radnim danom četvrtkom, a ne subotom kao i inače, veće su šanse kako će javne institucije poticati zaposlenike da glasaju. “Zajedno moramo zaštiti sve spone koje nas vežu“, izjavio je Rajoy u Barceloni prošli vikend. “Želimo povratiti Kataloniju koja pripada svima, mnogobrojna i raznolika, svima u Španjolskoj, ali i Europi.”

Osobe koje su upućene u njegovu strategiju tvrde kako će vlada pokušati utjecati na strahove građana srednjeg društvenog sloja koji žive u Kataloniji, s posebnom pažnjom na isticanje rizika za mirovine i zdravstveno osiguranje.

Ako i uspije, vlast nad Kataloncima je kompleksna procedura s obzirom na mješavinu političkih stranaka. A ako ne uspije, i separatisti pobjede, članak 155 će biti administraciji u Barceloni velika prepreka s ozbiljnim ograničenjima. Problem pod tepihom je španjolski demokratski sustav koji nema infrastrukturu koja bi podržala šansu za katalonski odlazak kao što su Škoti možda imali.

Energetska se industrija sporo pomiče ka povećavanju brojki pri zapošljavanja žena. Mnoge od azijskih rafinerija zaostaju u usporedbi sa svjetskim ekvivalentima kad je riječ o jednakom broju muških i ženskih zaposlenika
Ryu Bokyoung je uvjerena da može raditi baš sve što i jedan muškarac može. Ali u ovom slučaju to je muškarac koji radi u ogromnoj rafineriji u Ulsanu u Južnoj Koreji, bilo da se mora penjati po sto metarskim čeličnim tornjevima ili raditi cijelu noć da bi se popravilo postrojenje rafinerije.

Izazovi koji dolaze sa ženskom ulogom u tradicionalno muškom poslu, kao što je naftna industrija, joj ne predstavljaju probleme, dapače čini se kako je ništa ne straši. Osim pomisli da bi jednog dana htjela imati dijete.

Tek udana 28-godišnjakinja je kao diplomirani inženjer, tek sada počela razmišljati o svojim mogućnostima za vrijeme kad se odluči roditi dijete. Ako se odluči na takav put, morat će prestati s radom, jer sama težine posla ne dopušta majci koja očekuje dijete da se penje po tornjevima ili nosi s poslovima koji traju duboko u noć. “Da sam muško, ne bi se morala brinuti o takvim stvarima,” rekla je Ryu, koja je od 2012. djelatnica SK Innovation Co., najveće rafinerije u zemlji.

Žene poput nje su pioniri u poslu gdje je 80 posto zaposlenika muškog spola. Ženski toalet je relativno novi dodatak u rafinerijama, a svima je poznat pojam ‘naftaš’ kao nešto jasno određeno kao muško. No ovo je još jedna od posljedica pada cijena u tržištu sirovina prije tri godine. Velike naftne kompanije pokušavaju redefinirati svoj poslovni model te shvaćaju da postoji moć zarade u zapošljavanju i zadržavanju više žena.

Azijske kompanije, koje zaostaju za kompanijama u ostalim regijama u spolnoj raznolikosti, sada pokušavaju sustići te kvote. Kompanije u Južnoj Koreji pokušavaju obratiti više pažnje na zapošljavanje zaposlenica. “Žene su manjina u naftnoj i plinskoj industriji posvuda, pa Azija nije po tome iznimka,” rekla je Katharina Rick, partnerica u Boston Consulting Group, jedna od autorica izvještaja o promoviranju spolne ravnoteže pri zapošljavanju ljudi u naftnoj i plinskoj industriji. “Ljudi u ovom poslu su to već pokušali više puta u kasnim osamdesetima. Napraviti bolju atmosferu za oba spola, no brojke nisu narasle ni približno brzo kao u drugim granama svjetske industrije.”

Žene trenutno čine 22 posto radne snage u naftnom i plinskom sektoru. Jedan od najmanjih omjera u spolovima kad je riječ o glavnim svjetskim industrijama, prema BCG izvještaju. Samo građevinari imaju niže brojke, sa samo jedanaest posto ženske zastupljenosti. Financijska industrija je na 39 posto, dok zdravstvena industrija i društveni rad stoje na 60 posto.

Iako je broj uredski poslova za žene narastao, ne može se uspoređivati s brojkama u tehničkim poslovima ili poslovima na terenu izvan ureda. Kad su rafinerije počele zapošljavati više žena, došlo je do nedostataka broja toaleta, jer su do nedavno imali samo muške zaposlenike.

Dok žene čine oko 30 posto radne snage u velikim svjetskim kompanijama poput Exxon Mobil Corp. u Americi ili BP Plc. u Ujedinjenom Kraljevstvu, omjeri padaju drastično niže kad se radi o mnogim velikim azijskim rafinerijama poput Reliance Industries Ltd. u Indiji, S-Oil Corp. u Južnoj Koreji ili Idemitsu Kosan Co. iz Japana, prema podatcima koje su skupili istraživači iz Bloomberga.

“Za kompanije u naftnoj industriji je teško biti drukčiji od drugih,” rekla je Inoue. “Raznolikost je od velike važnosti danas za opstanak.”

Brent nafta je referentna za više od pola svjetske nafte, a cijene nafte bile su 115 dolara po barelu sredinom 2014. “Ako uzmemo u obzir sve izazove koje imamo trenutačno u naftnoj i plinskoj industriji, teško je za shvatiti zašto kompanije odbijaju ekonomski dobitak od raznolikosti pri zapošljavanju,” kažu u izvještaju.

Kompanije u Južnoj Koreji i Japanu će još možda imati i dodatni poticaj pri zapošljavaju više žena jer zemlje imaju naglo stareću populaciju. Tri glavne rafinerije u Koreji, SK, GS Caltex Corp, i S-Oil, već imaju prostorije za dječji vrtić u svojim sjedištima.

No još je velik put pred njima. Omjer ženskih zaposlenika je povećan samo na 10.9 posto u zadnjih deset godina, iako pružaju duži porodiljni dopust i fleksibilne sate za radno vrijeme majki. Dok su se uvjeti za žene danas popravili, neki izazovi još uvijek preostaju.