Tribina

MMF poručio
Zemlje srednje, istočne i jugoistočne Europe (CESEE) u slijedećih 30 godina mogle bi se suočiti sa snažnim smanjenjem radne snage, upozorio je u ponedjeljak zamjenik glavne direktorice MMF-a Tao Zhang, koji, osim mjera za povećanje njenog broja i učinkovitosti, apostrofira i prednosti tehnološkog razvoja.

Zhang, koji sudjeluje na međunarodnoj konferenciji “Demografija, zapošljavanje i rast: Upravljanje budućnošću u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi”, koju Međunarodni monetarni fond (MMF) zajednički organizira s Hrvatskom narodnom bankom (HNB), iznio je podatke iz novog MMF-ovog istraživanja koje pokazuje da će se populacija u zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe, isključujući Tursku, uslijed starenja i migracija do 2050. suočiti s 12-postotnim padom broja stanovnika.

Smanjenje broja radne snage u slijedeća tri desetljeća moglo bi biti još snažnije te dosegnuti 25 posto, a Zhang napominje da to znači da će radna populacija morati podržavati više no dvostruko veći broj starijih osoba no što to trenutno čini.

“Ti demografski izazovi mogli bi značajno usporiti gospodarski rast. Smanjenje ponude rada i niža produktivnost starijih radnika, zajedno s većim pritiskom na javne financije, mogli bi zemlje stajati oko jedan posto BDP-a godišnje”, upozorava Zhang.

Također, mogli bi i usporiti konvergenciju. Iz MMF-a tako procjenjuju da bi, bez demografskih pritisaka, BDP po stanovniku u regiji mogao do 2050. dosegnuti 74 posto razine zapadne Europe, u usporedbi s 52 posto 2020. godine, dok bi uz demografske izazove ta razina iznosila samo 60 posto.

Zhang kaže da se zemlje regije suočavaju s demografskim izazovima u ranijem stupnju razvijenosti u odnosu na bogate zapadne zemlje, čime im prijeti da prije ostare no što postanu bogate.

Povećanje broja i učinkovitosti radne snage

Kao jedno od rješenja za ublažavanje tih pritisaka ističe povećanje broja i učinkovitosti radne snage. Napominje da u regiji CESEE na pogoršanje demografskih trendova najviše utječe odlazak mladih i obrazovanih ljudi, a kako je od 1995. do 2017., isključujući Rusiju i Tursku, regija izgubila oko sedam posto radne snage.

Osim mjera za zaustavljanje migracija, kao i povratka onih koji su otišli, Zhang napominje da su se neke zemlje za ublažavanje nedostatka radne snage odlučile na uvoz stranih radnih radnika, pritom napominjući kako je imigracija politički izbor koji stavlja veći teret na neke druge politike. Načini povećanja ponude radne snage su također i ohrabrivanje žena za ulazak na tržište rada, kao i starijih radnika. Zheng napominje da je prosječna participacija žena na tržištu rada 10 postotnih bodova manja od one u zapadnoj Europi. Između ostalih, kao jedna od mjera za razmatranje je i podizanje dobi za umirovljenje.

Korištenje tehnološkog napretka

Zhang apostrofira i tehnološki napredak te učinkovitu upotreba tehnologije, za koju kaže da je realnost u ovoj regiji u kojoj su mnoge tvrtke uvele automatizaciju.

Navodi da Međunarodna federacija za robotiku u regiji predviđa godišnju stopu rasta isporuka robota za 21 posto do kraja ovog desetljeća, što znači da će uskoro regija imati dvostruko više robota od prosjeka europske ekonomije. U pozadini sve veće automatizacije, Zhang kaže da su mnogi zaposlenici zabrinuti da će ih roboti istisnuti, no u regiji CESEE povećanje automatizacije poklopilo se s porastom zaposlenosti.

Ističe da CESEE prednjači u automatizaciji među zemljama srednjeg dohotka, no kako bi se osiguralo da ta potencijalno razorna sila i dalje koristi radnicima, tehnologija također mora biti popraćena odgovarajućim politikama. Pritom ističe nužnost politika koje ulažu u ljudski kapital i povećavaju blagostanje. Stoga apostrofira nužnost sveobuhvatne reforme obrazovnih sustava te značajnih ulaganja u programe cjeloživotnog učenja i prekvalifikacije. Te bi mjere trebalo kombinirati s politikama koje sprječavaju stalni odljev mozgova iz regije, a kako bi se osiguralo da se koristi tehnologije široko dijele, valjalo bi unaprijediti i sigurnosne mreže, preporučuje.

Zhang ističe i nužnost politika koje unaprjeđuju upravljanje, nadogradnju infrastrukture i modernizaciju propisa, kojima bi se ponovno privukli oni koji su napustili zemlju, osnažilo poslovno okruženje, promicale inovacije i veće dijeljenje prednosti tehnologije.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković poručio je u ponedjeljak da je demografski izazov ključno pitanje za opstanak hrvatskog naroda, istaknuvši kako su Vladine mjere polučile prve rezultate, pa je tako u 2018. bilo 400 novorođene djece više no godinu ranije. Guverner Hrvatske narodne banke (HNB) Boris Vujčić poručio je u ponedjeljak da je nedostatak kvalificirane radne snage postao glavna prepreka rastu u mnogim zemljama, pa je tako nužno stvarati okruženje koje će poticati ostanak talentiranih pojedinaca, što između ostalog uključuje i podizanje plaća.

 

Podaci Eurostata
Hrvatska je u svibnju bila među zemljama Europske unije s najvećim padom industrijske proizvodnje na mjesečnoj razini, dok procjene za Uniji i eurozonu u cjelini pokazuju njezin oporavak, izvijestio je u petak statistički ured EU-a.

Na razini 28-članog EU-a sezonski i kalendarski prilagođena industrijska proizvodnja u svibnju je uvećana 0,8 posto u odnosu na prethodni mjesec kada je prema blago revidiranim Eurostatovim podacimia pala 0,6 posto. U eurozoni proizvodnja je u svibnju porasla 0,9 posto u odnosu na travanj kada je prema revidiranim podacima pala 0,4 posto.

U Hrvatskoj je industrijska proizvodnja u svibnju smanjena za 1,7 posto u u usporedbi s travnjem, kada je skliznula za 0,2 posto, pokazalo je najnovije izvješće Eurostata. Time se našla u skupini zemalja s najvećim padom proizvodnje, u društvu s Finskom i Rumunjskom, gdje se proizvodnja smanjila za 2,9 odnosno 1,9 posto. Među zemljama čijim su podacima raspolagali u Eurostatu najizrazitiji rast industrijske proizvodnje na mjesečnoj razini zabilježen je u Danskoj, za 4,4 posto. Slijede Irska i Francuska, s rastom od 2,3 odnosno 2,1 posto.

Prema kategoriji proizvoda, na razini EU-a najviše je porasla proizvodnja kapitalnih dobara, za 1,9 posto, dok je u eurozoni najveći rast zabilježen u kategoriji netrajnih potrošačkih dobara, za 2,7 posto. Pad proizvodnje zabilježen je samo u kategoriji intermedijarnih dobara, odnosno poluproizvoda ili sirovina, i to za blagih 0,1 posto u EU i za 0,2 posto u eurozoni.

Blagi rast proizvodnje u EU na godišnjoj razini

Na razini EU-a industrijska je proizvodnja, prema kalendarski prilagođenim podacima, u svibnju prema istom mjesecu godine ranije porasla za 0,4 posto, nakon stagnacije u travnju, prema blago revidiranom podatku Eurostata. U eurozoni je na godišnjoj razini industrijska proizvodnja pala za 0,5 posto, nakon 0,4-postotnog pada u travnju.

U Hrvatskoj je industrijska proizvodnja u svibnju na godišnjoj razini gotovo stagnirala, uz stopu rasta od samo 0,1 posto, pokazuju kalendarski prilagođeni podaci Eurostata. U travnju je porasla tri posto. Danska je imala najveći rast proizvodnje i na godišnjoj razini, za 12,5 posto. Slijede Irska i Mađarska s rastom proizvodnje za 8,2 odnosno 6,1 posto.

Najviše se među zemljama EU-a smanjila proizvodnja na Malti, za 5,1 posto, te u Njemačkoj, za 4,3 posto, i Rumunjskoj, za 2,3 posto. Prema kategoriji proizvoda najviše je u svibnju na godišnjoj razini porasla proizvodnje netrajnih potrošačkih dobara – u EU za 2,8 posto, te za 3,1 posto u eurozoni. Najviše je pak smanjena proizvodnja intermedijarnih proizvoda – za 1,4 posto u EU i za 2,6 posto u eurozoni.

Na popisu i Hrvatska
SAD izvozi sve više nafte u Europu, među čijim je kupcima i Hrvatska, a prva je pošiljka nedavno stigla i u Ukrajinu, zamjenjujući uvoz iz Rusije slijedom pojačanog američkog pritiska i problema s onečišćenjem nafte u cjevovodu Družba.

Ukrajina je u srpnju primila prvu pošiljku nafte iz Sjedinjenih Država, pokazuju podaci specijalizirane tvrtke Refinitiv Eikon. Tanker Wisdom Venture isporučio je 6. srpnja u Odesu 80 tisuća tona sirove nafte marke Bakken, namijenjene rafineriji u Kremenčugu, priopćila je lučka uprava.

Prema navodima neimenovanih izvora, naftu je Ukrtatnafti prodao BP a ukrajinska će tvrtka novu pošiljku primiti oko 24. srpnja. Nove će pošiljke vjerojatno biti isporučene u kolovozu, dodaju izvori.

Ukrajinski naftni sektor nekada je uglavnom bio pod upravljačkom palicom ruskih tvrtki a našao se u teškoćama nakon eskalacije napetosti između Rusije i Ukrajine 2013. i 2014. godine, podsjeća Reuters.

Američka nafta još se nije udomaćila u Europi gdje se kupci žale na obujam i neujednačenu kvalitetu ali stvari se u posljednje vrijeme mijenjaju i bareli iz SAD-a mogu biti pouzdana alternativa, kažu trgovci.

Interes za alternativnim izvorima opskrbe izrazito je ojačao krajem travnja zbog krize koju je prouzročilo onečišćenje ruske nafte u cjevovodu Družba.  U takvoj situaciji američki izvoz nafte u Europu od svibnja postojano raste i trenutno je stabilan na razini od nešto više od 2,5 milijuna tona mjesečno. Poljska u drugoj polovini prošle godine nije kupovala američku naftu da bi ove godine kupila tri pošiljke – jedna je u svibnju isporučena u Gdanjsk a preostale dvije isporučene su u srpnju.

Rafinerija u njemačkom Wilhelmshavenu uvezla je jednu pošiljku u lipnju a u srpnju očekuje još dvije. Prema navodima trgovcima, dio uvezene nafte bit će usmjeren u Ruhr Oelovu rafineriju u Gelsenkirchenu. U mediteranskoj regiji Italija, koja inače uvozi naftu iz Rusije, povećala je u lipnju uvoz američke nafte na gotovo 700 tisuća tona, najveću količinu u jednom mjesecu otkada su počeli uvoziti naftu iz SAD-a, prema podacima tvrtke Refinitiv Eikon. Trgovci tumače da kupci nastoje naći zamjenu za rusku naftu koja se preko Trsta isporučuje rafinerijama u Italij i Njemačkoj.

Grčka i Hrvatska također obično kupuju rusku naftu ali su nedavno kupile i određenu količinu američke nafte. Grčka je tako u svibnju i lipnju uvezla oko 215 tisuća tona američke nafte, pokazuju podaci. U hrvatskom Omišlju istovarena je u svibnju jedna pošiljka kondenzata američke nafte marke Eagle Ford, bilježi Reuters.

Rusija pokušava pronaći način da uključi svoju naftu u referentnu košaricu nafte iz Sjevernog mora kako bi utjecala na utvrđivanje cijene nafte na globalnim tržištima. Zasada njezini pokušaji nisu urodili plodom. Američka je sirova nafta nov proizvod na tom tržištu i neke agencije već razmatraju mogućnost njezina uključivanja u navedenu košaricu, dodaje Reuters.

Analiza HGK
Nerealno visoke stope rasta turizma su stvar prošlosti, a slijedi borba za svakog gosta s mediteranskom konkurencijom, ocijenjeno je u petak na sjednici Turističkog poslovnog vijeća (TPV) Hrvatske gospodarske komore (HGK).

Predsjednik TPV-a Franco Palma rekao je da nakon nekoliko godina rasta po “nerealno visokim stopama” uzrokovanog vanjskim faktorima, dolazi do blage stagnacije, a vjerojatno i pada koji će se najviše osjetiti u privatnom smještaju, iako podaci HTZ-a za prvih šest mjeseci pokazuju suprotno. “Moramo se dobro pripremiti na nove okolnosti i biti spremni na borbu za svakog gosta“, rekao je Palma, a prenosi se u HGK-ovom priopćenju.

Potpredsjednik HGK-a za poljoprivredu i turizam Dragan Kovačević dodao je kako brojke Hrvatske turističke zajednice kažu da je Hrvatska u prvih šest ovogodišnjih mjeseci ostvarila 6,8 milijuna dolazaka ili šest posto više nego u istom prošlogodišnjem razdoblju, te 26,2 milijuna noćenja uz međugodišnji rast od tri posto. “To je odličan rezultat s obzirom na izazovnu turističku godinu i oporavak nama konkurentnih tržišta i upućuje na jačanje turističke ponude u razdobljima predsezone“, smatra Kovačević.

Voditelj Službe za strategiju tržišta HTZ-a Igor Borojević napomenuo je da te brojke predstavljaju tek trećinu dolazaka, odnosno četvrtinu noćenja, a za ocjenu kompletne sezone bit će presudni srpanj i kolovoz u kojima se ostvaruje polovica godišnjih pokazatelja.

Borojević upozorava da je broj krevet porastao za četiri posto, prvenstveno u privatnom smještaju, a stope popunjenosti su relativno niske. “U zadnje tri godine dobili smo 165.000 novih kreveta, a od toga je 154.000 privatnih, dok smo u hotelskom smještaju rasli vrlo skromno. Unatoč tome hoteli su nositelji turističkog prometa u prvoj polovici godine s 50 posto ostvarenih dolazaka i 39 posto noćenja“, rekao je Borojević, uz napomenu da su rasle brojke s dvije trećine glavnih emitivnih tržišta.

Visoke stope rasta su ostvarene i s dalekih tržišta poput SAD-a (13,7 posto), Kine (41 posto) i Tajvana (53 posto). Daleka tržišta zbirno u prvoj polovici godine imaju udjel od 20 posto u ukupnim dolascima i 10 posto u noćenjima, a tome je doprinijelo i preko 80 novih avionskih linija. Istra, Kvarner i Splitsko-dalmatinska županija su vodeće destinacije, dok su Dubrovnik, Rovinj i Zagreb najposjećeniji gradovi, rečeno je na sjednici.

Članovi vijeća kažu da se, uz privatni smještaj, pad najviše osjeti u charteru koji u zadnja tri mjeseca nudi velike popuste kako bi rasprodao plovila. Procjenjuje se i da bi hoteli, posebno oni više kategorije, trebali nastaviti blago rasti, iako su cijene od 10 do 30 posto više nego u Španjolskoj ili Grčkoj. Ugostitelji, pak, kako je rečeno, osjećaju pad broja gostiju i prometa pa vape za smanjenjem PDV-a, a najmanje oscilacija trebali bi imati kampovi kojima povratak Turske i Grčke ne predstavlja direktnu konkurenciju.

Glavna savjetnica ministra turizma Barbara Mesić, predstavila je projekt posebnih pogodnosti “Tjedan odmora vrijedan” Ministarstva turizma i HTZ-a koji je namijenjen domaćim turistima. Nudi im najpovoljnije cijene na sve turističke ponude u razdoblju od 18. do 27. listopada ove godine, a u akciju se mogu uključiti svi turistički subjekti.

Više od 4 posto
Na svjetskim su tržištima cijene nafte prošloga tjedna porasle zbog napetosti na Bliskom istoku i smanjenja proizvodnje u Meksičkom zaljevu, no rast je bio ograničen zbog strahovanja ulagača od slabljenja potražnje za energentima.

Posljedica je to pojačanih napetosti na Bliskom istoku i zatvaranja naftnih platformi u Meksičkom zaljevu zbog tropske oluje. Zbog približavanja oluje Barry kompanije su, naime, krajem prošloga tjedna smanjile proizvodnju za više od milijun barela dnevno, čime je proizvodnja u Meksičkom zaljevu prepolovljena.

U fokusu ulagača bile su i pojačane napetosti između Irana i Zapada. Teheran je upozorio da Velika Britanija igra “opasnu igru”, nakon što je prošloga tjedna zaplijenila iranski tanker zbog sumnje da krši europske sankcije transportom nafte u Siriju.

S druge strane, rast cijena zakočila je prognoza Međunarodne agencije za energiju (IEA) o višku u ponudi na globalnim tržištima. IEA procjenjuje da će američka proizvodnja nafte rasti snažnije od globalne potražnje, što će u idućih devet mjeseci rezultirati velikim gomilanjem zaliha širom svijeta.

Organizacija zemalja-izvoznica nafte (OPEC) također očekuje višak ponude u idućoj godini, unatoč produljenom sporazumu vodećih proizvođača o ograničavanju proizvodnje. Nedavno su, naime, članice OPEC-a i skupina neovisnih proizvođača na čelu s Rusijom odlučile produljiti sporazum o ograničenju proizvodnje za 1,2 milijuna barela dnevno do kraja ožujka iduće godine.

Međutim, nastojanja OPEC-a ne daju pune rezultate zbog povećane proizvodnje u SAD-u i usporavanja rasta globalnog gospodarstva, što dovodi do slabljenja potražnje za energentima. I dok OPEC ograničava proizvodnju, U SAD-u proizvodnja raste, pa se kreće oko najviših razina u povijesti. Na taj način SAD potkopava nastojanja OPEC-a da smanjenjem proizvodnje podržava rast cijena nafte.

No, posljednjih mjeseci i američki proizvođači smanjuju broj aktivnih bušotinskih postrojenja. Tvrtka Baker Hughes objavila je u petak da je prošloga tjedna broj aktivnih postrojenja u SAD-u smanjen za njih četiri, na ukupno 784, najnižu razinu od veljače prošle godine. To pokazuje da neki proizvođači od početka ove godine smanjuju troškove jer se više usmjeruju na povećanje zarade nego proizvodnje.

Prankeri
Ruski prankeri su tijekom jučerašnjeg dana nazvali premijera Sjeverne Makedonije Zorana Zaeva i predstavili se kao Jens Stoltenberg. U jednosatnom razgovoru im je priznao zanimljive stvari. 

Politički analitičar iz Skopja, kojega smo kontaktirali za komentar, izjavio je kako očekuje ostavku premijera nakon ovakvih priznanja.

Pogledajte video

RBA analiza
Bruto inozemni dug Hrvatske iznosio je na kraju ožujka 39,3 milijarde eura, što je 468 milijuna ili 1,2 posto više nego na kraju prošle godine, dok se njegov udio u bruto domaćem proizvodu zadržao na razini od 75,4 posto, navodi se u novoj analizi Raiffeisenbank Austria (RBA).

No, u odnosu na kraj ožujka prošle godine, vanjski dug bio je u ožujku ove godine manji za 1,3 milijarde eura ili 3,2 posto, dok je udio duga u BDP-u niži za 7 postotnih bodova. „S podacima za ožujak potvrđen je neprekinuti niz godišnjeg pada inozemnog duga, uz sporadične iznimke, koji datira od kraja 2015.”, navodi se u osvrtu analitičara RBA na nedavno objavljene podatke Hrvatske narodne banke.

Ističu i da je najveći doprinos smanjenju vanjskog duga na godišnjoj razini došao od smanjenja vanjske zaduženosti javnog sektora. Naime, na kraju ožujka je bruto inozemni dug sektora opće države iznosio 13,5 milijardi eura, što je za 692 milijuna eura ili 4,9 posto manje u odnosu na isti mjesec 2018. „Nastavak povoljnih fiskalnih kretanja rezultirao je smanjenjem inozemnog duga opće države te razmjerno većom usmjerenošću države ka financiranju na domaćem tržištu”, navodi se u analizi RBA, objavljenoj u petak.

Smanjenju vanjskog duga na godišnjoj razini pridonio je i nastavak razduživanja ostalih domaćih sektora, čiji se bruto inozemni dug krajem ožujka spustio na 13 milijardi eura, što je 2,2 posto manje u odnosu na isti lanjski mjesec.

S druge strane, prekinut je trend razduživanja financijskog sektora, odnosno domaćih banaka. Bruto inozemni dug tog sektora iznosio je na kraju ožujka 4,4 milijarde eura, što je 8,8 posto više u odnosu na isti lanjski mjesec. „Rast zaduživanja bankarskog sektora rezultat je ponovo rastuće potražnje za kreditima, posebice gotovinskih nenamjenskih kredita, ali i stambenih kredita”, navode analitičari RBA, koji i u ovoj godini očekuju pad udjela vanjskog duga u BDP-u, zahvaljujući povoljnim gospodarskim kretanjima i daljnjem razduživanju u pojedinim sektorima.

Tome bi trebali pridonijeti i povoljni uvjeti zaduživanja na međunarodnim tržištima, s obzirom da se očekuje popuštanje monetarne politike od strane Europske središnje banke i američkog Feda. „U prilog poboljšanju uvjeta financiranja svakako ide i nedavna potvrda investicijskog rejtinga Hrvatske vidljiva i kroz kontinuirano smanjene premije rizika… S druge strane, u slučaju nastavka skromnog napretka Hrvatske u provođenju strukturnih reformi, to će sigurno dovesti do rasta percepcije rizika te posljedično i premije rizika same zemlje”, zaključuju analitičari RBA.

Goran Granić
Ravnatelj Energetskog instituta Hrvoje Požar Goran Granić u petak je ocijenio da u Hrvatskoj imamo kontinuirani otpor prema promjenama u energetici i općenito, te da je nova energetska strategija mlako postavljena.

Sljedećih 30-ak godina događat će se iznimno velike promjene u energetici, rekao je Granić u petak tijekom konferencije za novinare u povodu 25. godišnjice rada Instituta, dodavši kako nova energetska strategije države često ne sadrži hrabri iskorak iz aktualnog stanja.

Granić je kazao da većina ovdašnjih problema proizlazi iz tromosti hrvatskog društva, te da je energetika samo jedan segment koji potvrđuje tu tromost. Po njemu, pred Hrvatskom, EU-om i cijelom međunarodnom zajednicom je najveći izazov po obuhvatu i vremenu u kojem se treba realizirati povijesna tranzicija energetskog sektora. Naime, u idućih 30-ak godina treba promijeniti energetsku proizvodnju, transport, distribuciju, potrošnju i ukupno gospodarenje energijom, a sve u cilju zaštite klime.

Upozorava da se iz nove energetske strategije ne može iščitati potreba za žurbom, reformama i preustrojem. Također mu izuzetno smeta defetistički stav, čak i spomen obrane postojećih energetskih pozicija, pogotovo onih koje se odnose na smanjenje CO2.

Vjeruje da će nova Europska komisija imati zadaću pokrenuti scenarij nulte stope emisije CO2 te da ćemo se kao zemlja morati u manje od godinu dana početi baviti i tom problematikom. Govoreći o radu Instituta, naglasio je da se ideja njegova stvaranja temeljila na interesu i potrebi države da ima znanstveni, neprofitni institut nadležan za sva pitanja i reforme energetskog sektora, koji će razumjeti javni interes.

Institut je ispočetka djelovao samo u Hrvatskoj, kasnije i u regiji, a trenutno 70 posto poslovnih aktivnosti ostvaruje na projektima izvan Hrvatske. Osim u regiji, radi i u istočnoj Europi, Aziji , Africi, i zemljama Europske unije. Strateške dokumente izrađuju za više od 50 zemalja, a u zemljama s manje znanja i tradicije energetskog planiranja, stručnjaci Instituta rade kao prenositelji znanja, odnosno edukatori.

Slabljenje gospodarstava
Na svjetskim su tržištima cijene nafte prošloga tjedna pale jer su ulagače zabrinule naznake slabljenja najvećih svjetskih gospodarstava, što bi moglo izazvati slabljenje potražnje za energentima.

Nakon što su u prvom polugodištu cijene nafte porasle više od 20 posto, na početku drugog polugodišta osjetno su pale, što je posljedica novih naznaka usporavanja rasta najvećih svjetskih gospodarstava.

Prošloga je tjedna, među ostalim, objavljeno da su nove narudžbe u američkoj industriji u svibnju pale drugi mjesec zaredom, a i podaci iz Kine i eurozone ukazuju na slabost industrijske proizvodnje.

Ulagače je zabrinuo i podatak o skromnom padu zaliha u SAD-u, za samo 1,1 milijun barela, što pokazuje da je potražnja u najvećem svjetskom potrošaču nafte slabija nego što se očekivalo, unatoč vrhuncu ljetne sezone potražnje za benzinom.

Američke zalihe pale su manje nego što se očekivalo jer su rafinerije u prošlom tjednu potrošile manje sirove nafte nego tjedan dana ranije, a preradile su i dva posto manje nafte nego prije godinu dana, pokazuju službeni podaci EIA-e.

Podršku cijenama pružila je, pak, odluka članica Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) i skupine neovisnih proizvođača na čelu s Rusijom, o produljenju sporazuma o ograničenju proizvodnje za 1,2 milijuna barela dnevno do kraja ožujka iduće godine.

Podršku cijenama pružaju i napetosti na Bliskom istoku, kao i dogovor između predsjednika SAD-a i Kine Donald Trump i Xi Jinping o nastavku trgovinskih pregovora.

Carinski rast između SAD-a i Kine jedan je od uzroka usporavanja rasta globalnog gospodarstva, pa se ulagači nadaju da bi eventualni dogovor između te dvije zemlje mogao pozitivno utjecati na gospodarstvo, a time i potražnju za energentima.

S druge strane, proizvodnja se u SAD-u i dalje kreće oko najviših razina u povijesti, a na taj način SAD potkopava nastojanja OPEC-a da smanjenjem proizvodnje podržava rast cijena nafte. No, posljednjih mjeseci i američki proizvođači smanjuju broj aktivnih bušotinskih postrojenja.

Tvrtka Baker Hughes objavila je da je prošloga tjedna broj aktivnih postrojenja u SAD-u smanjen za njih pet, na ukupno 788. U istom razdoblju prošle godine aktivna su bila 863 postrojenja, što pokazuje da neki proizvođači od početka ove godine smanjuju troškove jer se više usmjeruju na povećanje zarade nego proizvodnje.

Piše Tomislav Matteo Herceg
Iako razmirice između muslimana i ši’itskih sektaških režima traju još od smrti Muhameda, ovo što se sada događa na Bliskom istoku samo je kulminacija njihova sukoba uz stotine tisuća ubijenih i desetke milijuna prognanih i raseljenih!

Od Sirije preko Libanona i Iraka do Jemena bjesne krvavi sukobi u kojima se isprepliću brojni interesi, borba za moć, teritorij i nadasve – vjersku prevlast Islama i iranskog ši’izma.

Čini se da je dugogodišnja politika “podijeli pa vladaj” regiji donijela kroničnu nestabilnost iz koje će jako teško pronaći izlaz. Povijest ali i budućnost bliskog istoka su krvave a ono što tek dolazi bit će još gore. Čak i da se sukobi danas završe – ostat će duboke podjele, frustracije i nesnošljivost. Prilično plodno tlo za sve one koji vjeru iskorištavaju za svoje monstruozne planove a takvih je nemali broj na svim stranama.

Razumijevanje uzroka sunitsko-ši’itskog sukoba, ključ je za razumijevanje glavnine bliskoistočnih sukoba, a upravo je taj aspekt vrlo često podcijenjen ili potpuno marginaliziran.

POVIJESNI KONTEKST RASKOLA

Prve naznake raskola u islamskom svijetu nastali su odmah nakon smrti Muhameda zbog činjenice da on nije odredio svog nasljednika koji će nakon njega nastaviti predvoditi ranu muslimansku zajednicu na planovima organiziranja života kroz obredno-vjersko te političko i državno uredjenje.

Upravo po tom pitanju izbora nasljednika, mlada muslimanska zajednica odmah se podijelila na dvije frakcije unatoč činjenici da razmimoilaženje u početku nije bilo izrazito teološki naglašeno kao što je to postalo nešto kasnije.

U tom trenutku to je bila isključivo politička podjela oko nasljednika, koja je nešto kasnije preobličena i u doktrinarnu. Već koncem 7 stoljeća, nakon prvog i drugog građanskog rata te bitke na Kerbeli, profiliraju se različiti teološki pogledi i stavovi kao nepremostiv bedem a koji u konačnici rezultiraju i formalno-teološkim raskolom te izdvajanjem manjinske ši’itske zajednice od većine. Preko 1.400 godina, sve do danas, pripadnici dviju skupna jedni drugima su zakleti neprijatelji!

RAZLOZI RASKOLA

Odmah nakon smrti Muhameda, profilirane su dvije suprostavljene frakcije po pitanju njegova nasljednika.

Prvu frakciju zastupala je apsolutna većina muslimana koja je smatrala da nasljednik Muhameda treba da bude izabran dogovorom i izborom u jednoj vrsti skupštine (princip šure) gdje bi bio izabran najbolji i najbogobojazniji među njima.

S druge strane, manjinska ši’itska frakcija izričito je zastupala stav da nasljednici Muhameda mogu biti samo oni koju su sa njim u krvnom srodstvu, odnosno da njegov zet Ali ibn abi Talib, jedini ima pravo da ga nasljedi. Po njihovom mišljenju, ljudi ne mogu izabrati khalifu niti se to od njih traži već je Muhamed izabrao osobu po Božjoj zapovijedi.

Do sukoba mišljenja ove dvije frakcije pri odlučivanju o nasljedniku nije ni došlo. Na zasjedanju u Medini, skoro jednoglasno je odlučeno da nasljednik i prvi khalifa bude Abu Bakr, iako on to nije želio. Muslimani ga smatraju zakonitim kalifom i prvim od četiri pravedna khalifa. S druge strane, ši’iti vjeruju da je on prekršio Muhamedove zapovijedi te da je izveo državni udar i prisvojio khalifat koji pripada Ali ibn abi Talibu. Nikad nije bio priznat od ši’itske zajednice za vladara međutim kako je i sam Ali ibn abi Talib prihvatio ovakvu odluku, nije došlo do pobune.

Izborom prvog nasljednika, mlada muslimanska država ulazi u vrijeme blagostanja kroz vladavinu četiri pravedne khalife a to su : Abu Bakr, Ummar ibn Khattab, Uthman ibn Affan i Ali ibn abi Talib.

Nakon njih četvorice, svi novi vladari, iako su sebe proglašavali khalifama, nisu birani tradicionalnim putem, dogovorom i izborom (princip šure), već su na vlast dolazili ili silom ili naslijeđivanjem.

RASKOL

Nakon što su urotnici iz Iraka ubili trećeg khalifu i njegova predhodnika, Ali ibn abi Talib je konačno izabran za novog vladara. Kada je postao četvrti khalif, ši’iti su smatrali da je pravda najzad pobjedila te da će ga nasljeđivati samo njegovi potomci, kako je i trebalo biti.

No, za razliku od prve trojice, njegov izbor nije bio općeprihvaćen. U Damasku u Siriji u to je vrijeme vladao Uhtman-ov rođak iz dinastije Umayyad-a, Muawiya.

Lukavi vladar je nakon Alijeve smrti, sa njegovim najstarijim sinom Hasanom, potpisao mirovni sporazum kojim je Hasan zapravo želio spriječiti dalje krvoproliće među muslimanima. Muavija se u Jeruzalemu proglasio khalifom, te je do smrti vladao u Damasku. Od njegove vladavine vlast u khalifatu postaje nasljednom. Nasljedio ga je njegov sin Jazid ibn Muawiya.

Za razliku od starijeg brata, Husein se nije želio odreći titule khalifa te se naumio suprotstaviti Umayyadama i konačno vratiti vlast Muhamedovu domu. Dok je iz Arabije putovao u Irak, kod Kerbale u današnjem Iraku presreli su ga Jazidovi vojnici, te na zaprepaštenje svih – ubili i njega (Muhamedova unuka) i njegovu pratnju, u kojoj je bila skoro čitava njegova obitelj.

Komemoracija Huseinova mučeništva za mnoge ši’ite nije samo pitanje intelektualnog sjećanja na povijesni događaj nego je prožeta dubokim emocijama i osjećajem neposredne relevantnosti toga čina čak i u današnje vrijeme i aktualne prilike.

Ubojstvo Muhamedova unuka, Huseina, je kap koja je prelila čašu i završni je čin raskola. Od tog trenutka, međusobni sukobi nikad nisu prestajali, kroz razne forme, aktere, načine i stupnjeve sukobljavanja, ali ni do danas, 1.400 godina kasnije, taj sukob nije riješen.

POSLJEDICE RASKOLA – NASTANAK SLJEDBE

Ši’izam je izvorno nastao i širio se prvo među arapima a ne perzijancima. Arapi su zapravo iznjedrili ši’izam, a perzijanci su dali konačnu doktrinarnu formu. Tek poslije Iraka ši’izam se, na krilima fundamentalnog religijskog impulsa od ubojstva Huseina, rapidno počeo širiti i u Iranu.

Kako je vrijeme odmicalo, raskol je pored političkih dobio i druge elemente, popust gospodarskih, socijalnih, kulturnih i nadasve teoloških. U to vrijeme dolazi do široke diversifikacije vjerskih razlika između do tada dvije glavne struje Islama čime ši’izam praktično izlazi iz okvira Islama.

Ši’izam su na početku raskola, prihvaćali svi oni koji su smatrali da izbor vođe muslimana mora bit nasljedan i da ide isključivo krvnom linijom Muhamedove obitelji od Alija, preko njegovih sinova i dalje. To je bio temeljni politički razlog zbog čega su, prvo muslimani arapi, a zatim i drugi narodi prelazili u ši’izam.

Uzroke socijalnog nezadovoljstva nalazim u činjenici da su Ummayad-e bili ekskluzivno arapski khalifat, gdje su ostali novoobraćenici na islam imali manja prava, uključujući i jako rijetka postavljenja na položaje u sustavu državne uprave. Novoobraćenici su izražavali nezadovoljstvo svojim drugorazrednim položajem, iako su bili pripadnici Islama koji propovjeda jednakost među vjernicima. Unatoč činjenici da su prihvatili Islam, jako su teško podnosilli ne ravnopravnost sa arapskim muslimanima.

Za vrijeme vladavine Umayyad-a ši’iti su bili proganjana sekta. Postoje nejasnoće u svezi položaja novoobraćenika i ši’ita. Dok su prvi bili nezadovoljni zato što su gurnuti na razinu drugorazrednih muslimana iako su prešli na islam, ši’iti su smatrani najozbiljnijom opasnošću za dinastiju i državu. Njihovo proganjanje i nepriznavanje za ravnopravne, samo je još jače učvrstilo njihov otpor. Koliko je pritisak prema njima bivao jači, toliko su mržnja i iščekivanje osvete generacijama rasli. Muslimanima nikada nisu oprostili “preotimanje” khalifata, a osobito ubojstvo Huseina.

USPON ŠI’IZMA I IRANSKA REVOLUCIJA

Raskol koji je nastao još oko pitanja nasleđivanja Muhameda, opstao je i preživio dvije najveće islamske dinastije koje su postojale nakon četvorice pravednih khalifa. Prošla su stoljeća, khalifati su pali ali muslimansko-ši’itski odnos poprimio je nove elemente neprijateljstva, s različitim intenzitetom sukobljavanja, fizičkog ali i duhovnog.

Revolucija u Iranu na čelu sa ajatolahom Homeinijem, predstavljala je najveću promjenu na bliskom istoku u 20. stoljeću. U kontekstu proučavanja odnosa muslimana i ši’ita, ona je najznačajniji događaj sa fatalnim posljedicama na njihove odnose. Revolucija iz 1980 godine, nije samo promjenila Iran, izmjenila je odnos države i religije, iznjedrila prvu ši’itsku državu u povijesti, već je i zamiksala jedan posve novi balans snaga u regiji bliskog istoka, u svakoj od zemalja regije u kojima živi ši’itska populacija.

Nove iranske vlasti su kao jedan od najvažnijih vanjsko-političkih ciljeva postavile izvoz revolucije. Poduzeti su ozbiljni koraci ka promidžbi te nametanju novog iranskog modela cijelom islamskom svijetu. Rezultati su međutim, bili varijabilni i ograničenog dometa. Od potpunog neuspjeha u najvećem dijelu muslimanskih zemalja, preko djelomično zadovoljavajućih rezultata pa čak i do uspjeha u samo jednoj državi – Libanonu gdje su fatalne posljedice iranske revolucije vrlo brzo postale vidljive.

Sukladno Homeinijevim uputama, pripadnici iranske revolucionarne garde, došli su u Libanon kako bi indoktrinirali tamošnje ši’ite koji su stoljećima živjeli u miru sa svojim susjedima muslimanima. Doslovce, preko noći pojavile su se radio postaje koje su promicale ideje iranske revolucije te teološke pravce do tada nepoznate toj zajednici što je za posljedicu imalo munjevito prihvaćanje Homeinijeve doktrine. Već sljedeće godine, zahvaljujući iranskom novcu, oružju te logistici, formirano je i vojno krilo Hezbollaha čime Libanon prvi puta u svojoj povijesti dobiva paravojne postrojbe. Zajednički javno deklariran interes očitovao se u formalno definiranoj odlučnosti borbe protiv Izraela i US. Prijetnje ši’itskih režima o uništenju židovske države slušamo već 50 godina a opet, nije postojao niti jedan pokušaj provedbe tog plana. Nikad! No, zapitajte se koliko su u međuvremenu ši’itski režimi na bliskom istoku ubili židova a koliko muslimana u zadnjih 5 ili 25 godina? Dok su muslimanske zemlje vodile čak pet arapsko-izraelskih ratova, ši’itske zajednice nisu ispalile ni metka ali su međuvremenu dobro zemlju napunili grobovima svojih susjeda muslimana!

Proces umjetnog odvajanja ši’itske od većinske muslimanske zajednice se nastavlja još jačim tempom. Južni dio Beiruta dominantno naseljen ši’itima, prvi puta u povijesti počinje dobivati autentičan izgled Irana sa prenaglašenom ši’itskom vjerskom simbolikom, velikim slikama iranskih vjerskih klerika te muškarcima i ženama obučenim u iransku tradicionalnu odjeću u sred Libanona.

Utjecaj iranske revolucije na ši’itske zajednice u ostalim arapskim zemljama nije bio ni približno tako uspješan kao u Libanonu. Pod utjecajem pogubnih Homeinijevih ideja, u skoro svim arapskim državama od 1979 godine izbijaju ustanci lokalnih ši’itskih zajednica. Ti ustanci i pobune težili su rušenju vladajućih režima što se dovodi u svezu sa indicijama da Iran zlorabi ove zajednice zbog svojih vanjsko-političkih interesa a u nakani destabiliziranja susjednih arapskih režima. Nove vlasti u Teheranu dokazuju da im nije previše stalo do sudbine ši’itskih građana koji trpe najveće posljedice iransko-arapskog sukoba. U tom smislu Teheran podržava određene ekstremne frakcije ši’ita u nekim arapskim zemljama (al Dava i Vrhovni savjet za islamsku revoluciju u Iraku, saudijsku inačicu Hezbullaha, al Wefak u Bahreinu), a čak i sam je osnivao neke kao što je libanonski Hezbollah.

Nemam nikakve dvojbe da Iran sustavno od 1979 nastoji da igra ulogu islamskog lidera u regiji. Stoga smatram da fatalan utjecaj Irana na arapske ši’ite, a samim tim i na države u kojima oni žive, ne prestaje još od pobjede iranske revolucije pa do danas. U međuvremenu mijenjale su se forme tog utjecaja sukladno trenutnim okolnostima dok je bit ostala ista. Smatram i da se vremenom utjecaj Irana na ši’itske zajednice pojačao i da nastavlja da jača.

Imam Homeini je od dolaska na vlast bio uvjeren da će ne samo ši’iti nego i muslimani u regiji rado prigrliti ideje iranske revolucije i stati iza njega kao vrhovnog vođe. Kada se ispostavilo da su to ipak nerealna očekivanja i da je čak kontraproduktivno u najvećem dijelu arapskog susjedstva, forme izvoza iranske revolucije počeli su da se lukavo mijenjaju i prilagođavaju novim uvjetima. Iranska veleposlanstva a osobito diplomatsko-konzularne mreže te brojni kulturni centri u arapskim zemljama aktivno su uključeni na širenju pogubne Homeinijeve doktrine.

U Iraku, Bahreinu, Jemenu, Kuvajtu, Siriji i Libanonu ši’itski element kod arapskih ši’ita, polako ali sigurno prevladava nacionalni. Po prvi puta u povijesti, oni u Iranu vide svog zaštitnika i svoju Domovinu. Takvim pogubnim djelovanjem Irana, arapski režimi s pravom počinju na svoje susjede gledati kao na petu kolonu.

SIGURNOST ZEMALJA REGIJE U KONEKSTU MUSLIMANSKO-ŠI’ITSKOG SUKOBA

Raskol između muslimana i ši’ita ekstremno je pojačan od 1979 godine, kada je na čelo Irana došao imam Homeini. To je bilo doba previranja u regiji bliskog istoka, promjene balansa snaga među regionalnim i međunarodnim akterima koji sudjeluju u dešavanja na bliskom istoku. Eskalacija u muslimansko-ši’itskim odnosima od 1979 godine, dobiva novu dimenziju zbog talasanja koje je Islamska revolucija izazvala u svim dijelovima regije u kojima žive ši’itske zajednice. Od tog vremena, odnosi između Saudijske Arabije kao dominantne muslimanske zemlje i Irana kao ši’itske države, predstavljaju paradigmu muslimansko-ši’itskog sukoba na bliskom istoku.

U suvremenoj povijesti, nekoliko događaja dalo je jak impuls saudijsko-iranskim odnosima. Smatram da su četiri najvažnija :

1. Dolazak imama Homeinija na vlast u Iranu 1979 godine,
2. Američka okupacija Iraka i pad Sadama Huseina, 2003 godine,
3. Arapsko proljeće 2010 godine (zabrana javne objave),
4. Američko povlačenje iz Iraka 2011 godine.

Povlačenje Sjedinjenih Država iz Iraka, gdje su u jednom trenutku imale čak 150.000 ljudi, okončano je prosinca 2011 godine, nakon 8,5 godina okupacije. Poginulo je oko 4.500 američkih vojnika, a rat je stajao preko jednog triliona dolara. Odlaskom iz devastiranog Iraka, Amerikanci su ostavili i brojna pitanja i nedoumice te svojevrsni vakuum koji je čekao da bude popunjen. US povlačenje iz Iraka i danas je predmetom velikog spora u pogledu sigurnosti zemalja regije. Unatoč činjenici da je srušen režim Sadama Huseina koji je doista predstavljao sigurnosnu prijetnju zemljama regije, ocjena sigurnosne situacije u Zaljevu je najblaže rečeno katastrofalna.

Odlaskom američkih trupa iz Iraka, otvoren prostor za neometano delovanje Irana preko velikog broja ekstremnih ši’itskih milicija (Moqtada al-Sadr), ali i isto tako raznih muslimanskih terorističkih grupa (Abu Musab al-Zarqawi), koje su iskoristile vojnu i sigurnosnu prazninu nastalu razaranjem iračke vojske i odlaskom američkih vojnika te tihim prebacivanjem fokusa globalnog javnog mnijenja na zbivanja u zemljama u kojima je počelo arapsko proljeće koje je opet dodatno potaklo novu muslimansko-ši’itsku bojišnicu, ovog puta u Jemenu.

Riječ je o jednoj od najsiromašnijih država svijeta gdje ljudi doslovce nemaju što jesti ali zato imaju dronove, moderne antitenkovske sustave i balističke rakete, na čemu bi im pozavidjele i mnoge europske vojske koje to naoružanje nemaju.

Kao što je već više puta naglašeno, saudijsko-iranski odnosi su ključ i riješenje svih muslimansko-ši’itskih odnosa na bliskom istoku. Eho tih odnosa ima jak utjecaj na sigurnost zemalja regije. Sve do pobjede iranske revolucije, odnosi Teherana i Riyadha su bili stabilni. Američka vanjska politika u regiji se oslanjala na obje zemlje, tako da je bilo isključena mogućnost da se dva američka saveznika međusobno spore ili bar da se spore oko nekih ozbiljnijih pitanja. Međutim, promjenom režima u Teheranu 1979 godine, ove zemlje su postale zakleti neprijatelji i glavni takmaci za poziciju lidera u regiji.

Razlike među njima uslovljene su i različitim etničkim elementom, ali i unutarnjim državnim ustrojstvom. U tom smislu religijski faktor ima presudnu ulogu iako su obje zemlje utemeljene na vjeri, razlika je toliko teološki fundamentalna da možemo govoriti o dvije posve različite vjere.

Polje sukoba i rivaliteta između Saudijske Arabije i Irana nije samo arapski zaljev već šira regija bliskog istoka. Najvažnije točke međusobnog sukoba interesa i lomljenja koplja i borbe za moć, teritorij i nadasve – vjersku prevlast Islama i iranskog ši’izma, su tradicionalno Irak, Libanon, Palestina, Jemen i Sirija.

Postavlja se logično pitanje zašto je Sirija toliko važna u saudijsko-iranskim odnosima?

Svi se slažu oko toga da se budućnost bliskog istoka djelomično oblikuje u Siriji. Smatram da će budućnost Sirije nakon rata značajno odrediti i balans snaga između SAD i Rusije ali i regionalnih takmaca Irana i Saudijske Arabije. Ulog svih involviranih strana prilično je velik. Upravo na primjeru Sirije najbolje se vidi prenaglašena činjenica – za razliku od šii’tskog, ne postoji jedinstveni i organizirani muslimanski front, koji će, nakon rata, gotovo sigurno postati predmetom velikog interesiranja koje će ići u pravcu homogenizacije muslimanskog stanovništa a to će na izbornim ciklusima postupno dokidati posljedice rata. U konačnici, Sirija je oduvijek bila većinski muslimanska.

Regija bliskog istoka na povijesnoj je prekretnici. Muslimansko-ši’itski raskol postao je najvažniji civilizacijski sukob u regiji bliskog istoka. Iranska revolucija, okupacija Iraka te arapsko proljeće trenutačno su promijenili balans snaga između većinskih muslimana i manjinskih ši’ita te presudno utjecali na rast ekstremizma i terorizma. Zahvaljujući ovim zbivanjima odnosi u regiji između bloka muslimanskih zemalja i ši’itske države, najgori su u modernoj povijesti.

Rani muslimansko-ši’itski raskol, revolucija u Iranu, američkom intervencijom u Iraku i arapskim proljećem, bliski istok je konačno uveden u novu i najopasniju fazu. To više nije samo regionalni konflikt. Na dijelu su procesi koji intezitetom vrlo lako mogu nadrasti regiju i u vjerskom, političkom, kulturološkom, gospodarskom i vojnom pogledu dobiti elemente globalnog sukoba civilizacija. U političkim i diplomatskim akcijama trenutno ne vidimo mnogo elemenata za optimistične prognoze smirivanja konfikta i njegovo rješenje!

Izvor https://bloggereuropa.wordpress.com/2019/07/03/islamski-raskol-i-utjecaj-na-regiju-bliskog-istoka/