Tribina

No, progon Rohindža nije nov. Istraživanja o iskustvu Rohindža muslimana u Mianmaru pokazuju kako je ovaj oblik progona počeo u 1948. godine kada je zemlja postigla neovisnost od britanskih kolonizatora. Evo kratke povijesti progona.

Naslijeđe kolonijalizma

Britanci su vladali Mianmarom (tada Burmom) duže od jednog stoljeća, počevši od niza ratova u 1824. godini. Kolonijalne politike ohrabrivale su radnike migrante u cilju povećanja uzgoja riže i profita. Mnogi Rohindža ušli su u Mianmar u sklopu tih politika u 17. stoljeću. Prema popisu stanovništva, između 1871. i 1911. godine, muslimansko se stanovništvo utrostručilo.

Britanci su također obećali kako će Rohindže dobiti odvojenu državu – “muslimansko nacionalno područje” – u zamjenu za podršku. Tijekom Drugog svjetskog rata, primjerice, Rohindža su se pridružili Britancima, dok su mianmarski nacionalisti podržavali japanski militaristički režim. Nakon rata, Britanci su nagradili Rohindže prestižnim vladinim poslovima. Međutim, nikad nisu dobili autonomnu državu. Godine 1948., kada je Mianmar postigao neovisnost od Britanaca, pokrenuli su se nasilni etnički sukobi.

Desetljeća progona

Nakon neovisnosti, Rohindže su zatražio obećanu autonomnu državu, ali su dužnosnici odbili njihov zahtjev. Pozivajući ih strancima, uskratili su im i državljanstvo.

Ta su neprijateljstva nastavila rasti. Mnogi u Mianmaru smatrali su kako su Rohindže imale koristi od kolonijalne vladavine. Nacionalistički pokret i budistički vjerski preporod doprinijeli su rastućoj mržnji.

Godine 1950. neki su se Rohindže pobunile protiv politike vlade Mianmara. Tražili su državljanstvo I državu koja im je bila obećana. Naposljetku, vojska je slomila pokret otpora.

Slično kao i današnji teroristi, pobunjenici u to doba nazivani su “Mudžahedini”, oni koji su se bavili “borbom” ili “džihadom”. Važno je istaknuti kako se međunarodna zajednica nikad nije dogovorila o tome kako definirati “terorizam”. Legalna definicija se razlikuje od zemlje do zemlje, budući politika diktira njene konture. Znanstvenik Ben Saul kaže kako dužnosnici koriste njegovo značenje kao oružje protiv valjanih političkih suparnika. Nedostatak konsenzusa, kao što tvrdi Saul, odražava neslaganje o tome koje je nasilje legitimno, kada i od koga.

U 1962. godine, nešto više od deset godina kasnije, vojni puč kulminirao je u jednostranačku vojnu državu gdje je nedostajalo demokratsko upravljanje. Tijekom sljedećih 60 godina vojne vlasti, stvari su se pogoršale za Rohindže. Vlasti su vidjele manjinsku skupinu kao prijetnju nacionalističkom identitetu.

Nazivajući ih strancima, vojska ih je ubijala, mučila i silovala. Zatvorili su im društvene i političke organizacije. Također su im nacionalizirali privatne tvrtke, financijski oslabljujući skupinu. Nadalje, Rohindže su trpjele prisilni rad, proizvoljni pritvor i fizičke napade. Godine 1991. i 1992. više od 250.000 ljudi pokušalo je pobjeći u Bangladeš.

“Apatridnost’ Rohindža

Godine 1977., kada je vojska pokrenula popis stanovništva, Rohindže se smatralo ilegalnim. Više od 200.000 Rohindža u to vrijeme pobjeglo je u Bangladeš. Vlasti su ukazale na njihov bijeg kao dokaz o njihovom nezakonitom statusu.

Zakon o državljanstvu države Mianmar, koji je donesen 1982. godine, formalno je demantirao prava grupa građana. Ovaj je zakon zahtijevao je da preci osobe pripadaju nacionalnoj rasi ili skupini, prisutnoj u Mianmaru prije britanske vladavine 1823. godine, kako bi se moglo postati građanin. Rohindže su još uvijek bili klasificirani kao ilegalni imigranti dovedeni od strane britanskih kolonizatora. Međutim, kao što je istaknuo Human Rights Watch, njihova prisutnost zapravo potječe iz 12. stoljeća.

Danas, Rohindže su najveća zajednica “bez državljanstva” u svijetu. Njihova “apatridnost” ili nedostatak državljanstva povećavaju njihovu ranjivost jer nemaju pravo na bilo kakvu pravnu zaštitu vlasti.

Bez državljanstva, lišeni su osnovnih prava kao što su pristup zdravstvenim uslugama, obrazovanju i zapošljavanju. Stopa nepismenosti među Rohindžama, primjerice, nevjerojatnih je 80 posto.

Pored toga,oduzeto im je i pravo na slobodu štovanja. Također se suočavaju s ograničenjima na pravo na brak, slobodu kretanja i posjedovanja vlastite imovine zbog svog vjerskog i etničkog identiteta. Iako se rast broja stanovnika Rohindža usporio, tjeskobe ne samo da postoje, već su zakonski kodificirane: Rohindžama je dopušteno samo dvoje djece.

Tko prekrši zakon, riskira odlazak u zatvor, nakon čega vlada stavlja njihovu djecu na crnoj listi. Bez pravnog statusa ne mogu ići u školu, putovati ili kupiti nekretninu. Policija ih također može uhititi i zatvoriti.

Trenutna kriza

Unatoč nedavnoj demokratskoj tranziciji u Myanmaru, progon Rohindži se nastavlja. Sadašnja je humanitarna katastrofa navodno započela napadom na policijske postrojbe od strane Arakan Rohingya Salvation Army, nove skupine pobunjenika.

Izbjeglice Rohindže u Bangladešu su izjavili su za Human Rights Watch kako su vladine sile iz Mianmara izvršile oružane napade i spalile njihove domove. Osim toga, odrubljivali su glave muškarcima, silovali žene i ubijali djecu. Deseci tisuća Rohindža postali su interno raseljeni. Čak i prije ove krize, 120.000 prognanika Rohindžaa živjelo je u internim logorima.

Amnesty International je izjavio kako postoje indicije da su vlasti u Mianmaru također stavile ilegalne mine na mjesta koja su često korištena od strane izbjeglica. Među ubijenima bilo je i dvoje djece. Štoviše, blokirana je međunarodna humanitarna pomoć, sprječavajući potrepštine poput hrane, vode i lijekova doći do četvrt milijuna ljudi.

Aung San Suu Kyi i ljudska prava

Mianmarska vojska, u međuvremenu, poriče bilo kakve zloporabe. Unatoč globalnim protestima, tvrde kako vode “protuterorističke” operacije. Zbog težine krize ljudskih prava, britanska je vlada odlučila zaustaviti svoj angažman i obuku vojske u Mianmaru. Međutim, niti jedna od tih kritika nije učinila da mianmarska de facto liderica i dobitnica Nobela Aung San Suu Kyi, prizna stanje Rohindži. Usred međunarodne kritike, nedavno je otkazala svoj posjet ovogodišnjoj Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda u New Yorku. U svom obraćanju parlamentu u Mianmaru, porekla je kako je u razdoblju od 5. rujna ove godine došlo do “oružanih sukoba ili operacija razminiranja”. Tragično, njezine su riječi jasan signal kako neće uskoro doći kraj progonu Rohindži, piše u analizi.

Izbori s velikim promjenama

Njemački parlamentarni izbori 2017. Pokazali su da postoji veliki broj promjena u raspoloženju birača (tzv. swing voters) u odnosu na izbore 2013. Prema analizi koju je objavio Financial Times, anti-imigrantski desni populisti (AfD 13%) su podršku bivših CDU birača (razočaranih imigracijskom politikom), neodlučnih, ali i lijevih birača (SPD i Ljevica). Klasično liberalni FDP (11%) je još više nego AfD dobio podršku bivših (liberalno-konzervativnih) CDU birača, ali i bivših SPD birača koji su očito odlučili socijaldemokratska uvjerenja zamijeniti liberalnima. Radikalna Ljevica Die Linke (9%) je izgubila dio birača koji su prešli AfD-u. Zeleni (9%) su dobili podršku bivših SPD birača. SPD (21%) je mnoge birače izgubio u korist FDP-a, Ljevice, Zelenih i AfD-a.

Tko će stvoriti većinu?

Ipak, većina konzervativno-liberalnih birača je protiv tzv. Jamajka koalicije sa Zelenima (9 posto) koja je potrebna za parlamentarnu većinu i vladu. Također, zbog čuvanja uređene liberalne demokracije, nitko ne želi s radikalima – AfD (13 posto) i Ljevicom (9 posto) koji su najveći udio glasova dobili u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Osim novih izbora, ostaje još opcija za nastavak Velike koalicije sa SPD-om. Ipak, nakon početnih izjava čelnika socijaldemokrata o odlasku u opoziciju, ona je malo vjerojatna. Socijaldemokratski birači su razočarani SPD-om još od vremena kada je vlada lijevog centra provela opsežnu Hartz IV reformu tržišta rada, dobivši podršku kršćanskih demokrata i liberala. SPD je očito umoran od veza s desnim centrom, a i želi biti jaka opozicija, kako bi u tome spriječio AfD.

Njemačka ulazi u razdoblje pregovora o mogućnostima sastavljanja nove Vlade. Kada bismo se vodili tradicionalnim hrvatskim predodžbama koje «liberale» smještaju na lijevi dio političkog spektra, teško bi se moglo objasniti zašto njemački liberali ne žele koaliciju sa Zelenima. Tim više, ako FDP i CDU/CSU neće sa Zelenima, ostaje samo opcija desne koalicije kršćanskih demokrata i liberala s radikalno desnim AfD-om, ali iz perspektive očuvanja liberalne demokracije to nije adekvatna opcija.

Posljednja opcija su novi izbori. No postavlja pitanje jesu li liberali spremni žrtvovati 11% podrške i možda razočarati svoje birače spremnošću na nove izbore koji bi doveli do približno istog rezultata? Kako bi to liberali trebali uvjeriti razočarane birače desnog centra da i FDP i CDU trebaju dobiti više da bi izbjegli većinu sa Zelenima?

Kakvi su odnosi njemačkih liberala s drugih političkih opcijama? Detalje donosi Ekonomski lab

AUSTRIJA – Krajnje desna Slobodarska stranka (FPOe) u austrijskom parlamentu ima zastupnike više od 60 godina. Njezine populističke kampanje potaknule su centrističke stranke da usvoje restriktivne migracijske politike. FPOe je ušao u vladu 2000. zbog čega su druge države članice EU-a zamrznule odnose s Austrijom na nekoliko mjeseci. Sada, kada je u oporbi, želi se ponovno vratiti na vlast nakon izbora 15. listopada. Ankete stranci daju potporu od oko 25 posto.

BRITANIJA – Stranka neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) osnovana je 1993. i pozicionirala se kao radikalna alternativa etabliranim političkim strankama zagovarajući napuštanje EU-a. Unatoč tome što je 2015. dobila 13 posto glasova, što joj je donijelo samo jedno zastupničko mjesto, mnogi su je smatrali strankom koja zagovara samo jedno. Po završetku uspješne kampanje za Brexit izglasan na referendumu u lipnju 2016. kao da je izgubila smisao postojanja. Karizmatični vođa Nigel Farage podnio je ostavku, a na prijevremenim općim izborima u lipnju 2017. stranka je dobila samo dva posto glasova, čime je ostala bez glasa u parlamentu i čeka je neizvjesna budućnost.

BUGARSKA – Desna stranka Domoljubna fronta mlađi je partner u konzervativnoj vladi premijera Bojka Borisova. Stranka je proruska i protuimigrantska, ali je značajno ublažila retoriku nakon što je ušla u vladu. Sada govori da podržava “novi EU” u kojem Bugarska ima bolje mjesto.

DANSKA – Protuimigrantska populistička Danska narodna stranka u parlamentu daje potporu premijeru Larsu Lokkeu Rasmussenu i njegovoj manjinskoj vladi desnog centra u mnogim pitanjima, ali se protivi članstvu u Europskoj uniji. Premda je nakon izbora 2015. bila druga najveća stranka u zemlji, odlučila je da neće ući u vladu nego da će radije pružati potporu manjinskoj vladi u zamjenu za strože propise o azilu.

FINSKA – Finski premijer Juha Sipila uključio je 2015. populističku, euroskeptičnu Stranku Finaca u svoju koaliciju desnog centra. To je bilo prvi put da je ta stranka, koja je prvi put ušla u parlament 2003., postala dio vlade. No stranka se u lipnju raskolila zbog izbora protuimigrantskog radikala Jussija Halla-ahoa za novog stranačkog lidera.

FRANCUSKA – Čelnica Nacionalne fronte Marine Le Pen osvojila je u prvom krugu predsjedničkih izbora ove godine 21,3 posto glasova, najviše ikad u povijesti stranke. Privukavši birače u siromašnim radničkim zajednicama na sjeveru i istoku zemlje kao i na tradicionalno konzervativnom jugoistoku, stranka nastoji ublažiti svoj imidž i čak je izbacila svojeg utemeljitelja Jean-Marie Le Pena zbog opetovanog negiranja holokausta. Strategija “dedemonizacije” pomogla joj je čini se da osvoji više glasova, no još uvijek ne može parirati ‘mainstream’ strankama.

GRČKA – Stranka Zlatna zora sve je popularnija od financijskog sloma 2010. Između 2009. i 2012., potpora joj je skočila s manje od jedan na sedam posto. No ne ide joj baš dobro otkako su joj se vođe sukobile sa zakonom nakon što je jedan član stranke 2013. ubio repera antifašistu zbog čega mnogi traže da se stranku zabrani. Sada je četvrta najveća u parlamentu sa 17 zastupnika.

MAĐARSKA – Premijer Viktor Orban iskoristio je migrantsku krizu kako bi se suprotstavio pozivima njemačke kancelarke Angele Merkel da Europa primi izbjeglice. Na vlasti od 2010., nakon kratke vladavine od 1998. do 2002., on postaje sve više autoritaran, antieuropski i antiliberalan i često se sukobljava s Bruxellesom. Jačanje političke desnice u Mađarskoj održava se jačanjem ekstremnije stranke Jobbik i nedavnom pojavom novih krajnje desnih stranaka.

ITALIJA – Krajnje desna stranka postoji u parlamentu od 1948. No neofašistički MSI, čiji je udio glasova varirao između dva i devet posto, bio je uvijek u sjeni mainstream stranaka. Potom se 1990-ih preobrazio u umjereniji AN i ušao u koalicijsku vladu Silvija Berlusconija. Danas Italija ima nekoliko krajnje desnih stranaka. Najuspješnija je protuimigrantska Sjeverna liga. Po anketama, treća je najpopularnija stranka u zemlji i podržava je oko 15 posto birača.

NIZOZEMSKA – Stranka za slobodu (PVV), koja je u osnovi ‘one-man show’ ekscentričnog populista Geert Wilders, najjača je krajnje desna stranka u zemlji od Drugog svjetskog rata. Protivi se širenju islama i primanju izbjeglica.

POLJSKA – Vladajuća stranka Pravo i pravda (PiS) vlada apsolutnom većinom od 2015. Protivi se primanju muslimanskih migranata, a međunarodnu zajednicu zabrinjava nastojanjima da pod svoju kontrolu stavi sudove i medije. Zbog toga se sukobila s EU-om.

ŠVEDSKA – Protuuseljenički Švedski demokrati treća su najveća stranka u parlamentu od 2014., a mogli bi postati i druga. Vođa stranke Jimmie Akesson kaže kako im je blizak AfD. Vladajuća koalicija u parlamentu odbija surađivati s njima, iako se oporbena koalicija poigrava idejom dobivanja prešutne potpore Švedskih demokrata.

ŠVICARSKA – Švicarska narodna stranka (SVP) najjača je u zemlji i od 2003. dobiva više od četvrtine glasova na izborima. Stranka se ljuti kada je se naziva krajnje desnom, ali njezine kampanje protiv muslimana, minareta i imigranata jako podsjećaju na druge europske nacionalističke stranke. Unatoč izbornim uspjesima, SVP ima tek ograničenu vlast jer švicarske vlade tradicionalno uključuju članove svih velikih stranaka.

Dok tri četvrtine naše proizvodnje nafte i plina dolazi iz bazena u Hrvatskoj i Mađarskoj, MOL-ova je prisutnost u Velikoj Britaniji i Norveškoj uspješno izgrađena tijekom proteklih nekoliko godina. MOL je ušao u UK godine 2014. kroz stjecanje portfelja u tvrtki Wintershall UK kroz koje je stekao poziciju u području Scott.

Područje Scott je zrelo i strateško središte s brojnim otkrićima u neposrednoj blizini, gdje polje Catcher predstavlja najveću investiciju tvrtke MOL u Velikoj Britaniji. Projekt dobro napreduje, no taj je bazen osjetljiv na razinu cijena nafte, a portfelj MOL-a, kao i većine ostalih u Velikoj Britaniji, pod tim je utjecajem. Iako je smanjenje operativnih troškova bilo je uspješno, nije vrijeme za samozadovoljstvo.

Naš pristup norveškoj kontinentalnoj platformi Norwegian Continental Shelf (NCS) gradio kroz istraživanje i akviziciju Ithaca Norgea 2015. godine. Dodavanje norveškog portfelja više je nego udvostručio nerizične resurse na rekordnih 1,2 milijardi barela.

Najpotencijalniji projekt je Mandal High, koji je privukao pozornost brojnih vodećih tvrtki u Norveškoj. MOL planira testirati koncept projekta s nekoliko istraživačkih bušotina u sljedećih nekoliko godina.

U Velikoj Britaniji MOL ima neaktivnu poziciju u svim razvojnim i proizvodnim sredstvima, ali u Norveškoj je operater većine svojih licenci. Aktivnosti su koncentrirane u središnjim područjima u dijelu norveškog Sjevernog mora koji se nalazi u neposrednoj blizini postojeće infrastrukture, što olakšava brzu transformaciju od otkrića do proizvodnje.

Velika Britanija i Norveška dijele zajednički geološki položaj. No, postoje značajne razlike u komercijalnim, poreznim i regulatornim režimima u obje zemlje. Velika Britanija pruža izloženost okruženju višoj cijeni nafte, dok Norveška ima porezni režim koji potiče istraživanje. Norveška je relativno neistražena u usporedbi s Ujedinjenom Kraljevstvom s velikim resursom koji tek treba otkriti. Ono što je posebno ohrabrujuće je što su troškovi razvoja znatno smanjeni tijekom posljednjih nekoliko godina.

U Velikoj je Britaniji regulator sada je aktivnije angažiran. U MOL-u vjeruju kako je u Britaniji vrijeme za promjene regulatornog i poreznog režima. Nedavno ukidanje poreza na dobivanje nafte i smanjenje poreza na dodanu vrijednost nije osobito pomoglo u poticanju novih investicija i korisno je samo za one tvrtke koje ostvaruju dobit.

Nedostatak značajnih poreznih olakšica za istraživanje i procjenu bušenja treba posebno naglasiti. Konkretno, porezni poticaji za procjenu bušenja bi pomogli smanjiti rizik.. “Financijski robusni partneri u zajedničkom pothvatu kao što je MOL izloženi su riziku financijski ugroženih partnera”, piše Gašo na Linkedinu te dodaje kako postojeća infrastruktura ima svoje životni vijek, a porezno onemogućavanje razvijanja novih bušotina mogla bi biti izgubljena prilika u budućnosti.

Pojednostavljeno, za realizaciju tog projekta potreban je investitor s imenom. Onaj tko će preuzeti rizik i naći novac. Može to biti i vlada, no čini se kako je to njima vrući krumpir zbog cijene koja, us lučaju LNG-a, mora biti više od plina koji dolazi plinskim interkonekcijama. Sada, kada je jedan od potencijalnih investitora potpisao ugovor o dobavi ruskog plina, čini se kako je jedini adut za ostvarenje projekta LNG-a geopolitički pritisak SAD-a i tvrtke Cheniere koje proizvodi plutajuće LNG terminale.

Ipak,  LNG Croatia, operater projekta izgradnje kompleksa za uvoz zemnog plina na otoku Krku objavio je tender za izgradnju plutajućeg terminala za pohranu i replinifikaciju zemnog plina ( FSRU ), javio je preko vikenda LNG World Shipping. Projekt teži ka diverzifikaciji izvora za isporuku energenata u zemlju i smanjuje ovisnost gospodarstva od zemnog plina koji se dovodi cjevovodom iz Rusije, piše u priopćenju.

Ponude za tender primaju se do 29. rujna. Točne specifikacije terminala nisu definirane, a investicijsko rješenje projekta biti će donešeno početkom iduće godine. Europska unija sufinancira projekt u iznosu od 102 milijuna eura.

U početku je na otoku Krku bila planiran izgradnja nadzemnog terminala za uvoz zemnog plina, kapaciteta 2.4 milijuna tona godišnje. Vrijednost projekta procjenjivala se na 650 milijuna američkih dolara. Konceptualni prelazak na plivajući terminal trebao bi ubrzati izgradnju istoga.

Problem za organizatore i pristaše neovisnosti je relativno nizak odaziv za ovako važno pitanje: prema stranim medijima izašlo je 37 posto, prema katalonskom generalitatu 41,6 posto birača. No tih se dana materijalizirao taj zanos independista na ulicama Barcelone i drugih gradova, a pitanje referenduma, osobito za Madrid, postala je snježna kugla koja se kotrlja niz brdo.

Nekoliko stvari ide independistima na ruku: korupcijske afere i nestabilnost vlada u Španjolskoj te posljedično jačanje alternativnih stranaka, koje da bi došle do vlasti u Madridu, mogu u kampanjama i koalicijama biti popustljivije kada je riječ o katalonskoj neovisnosti, tako se barem računa. Također, tu je i Brexit koji je pokazao da su zasebni interesi u Europskoj Uniji mogući i da integracije više nisu sveto pismo.

Kao i Baski, kod Katalonaca su primarno ekonomski motivi, oni iznad svega misle da bi živjeli bolje sami. Katalonija je jedna od najrazvijenijih regija Europe, njezin je BDP po paritetu kupovne moći 25 posto veći od prosjeka Unije, katalonski je BDP po paritetu kupovne moći 43,837 dolara, a španjolski 26,643.

Katalonska neovisnost je povijesna kategorija, baš kao što je bila i Hrvatska, ukinuta je u 18. stoljeću, a modernu autonomiju je imala još 1932., General Franko je najviše potaknuo ovu modernu težnju svojim hegemonizmom, autonomija je obnovljena nakon njegova pada 1979., a proširena 2009.

Predviđao sam da će se dogoditi upravo ovo što se događa: da će Madrid htjeti onemogućiti referendum, a Barcelona ga provesti po svaku cijenu, što će se od toga izroditi vidjet ćemo u iduću nedjelju, analizirao je HRT.

Unija je izgubila svoje glasove prepustivši ih prije svega FDP-u, ali i AfD-u. Istovremeno CDU i CSU nisu uspjeli mobilizirati dovoljno mladih birača. Presudno je na gubitke Unije utjecao katastrofalni rezultat CSU-a u Bavarskoj koji je osvojio više od 10 posto manje glasova nego 2013. Šef CSU-a Horst Seehofer je odmah nakon objavljivanja prvih rezultata najavio da će se njegova stranka pomaknuti znatno udesno. Pred CSU-om su 2018. i izbori za pokrajinski parlament.

Još jedan rekordno loši rezultat SPD-a Angeli Merkel zatvara put prema jednoj od mogućih koalicija. Vodstvo socijaldemokrata je vrlo brzo nakon što su prognoze objavljene najavilo da će izaći iz velike koalicije.

Matematički ostaje još opcija koalicije zvane “Jamajka” – CDU/CSU (crni), FDP (žuti) i Zeleni. To bi na saveznoj razini bila premijera. Već sada je jasno da će pregovori biti dugi i mukotrpni. Mogao bi od pomoći biti primjer takve koalicije u saveznoj pokrajini Schleswig-Holsteinu koja je na vlasti od lipnja ove godine. Na izbornoj zabavi zelenih se već puštala reggae-glazba. Njemački parlament će se prvi put nakon više 60 godina sastojati od šest klubova zastupnika. Dva velika, Unija i SPD su zabilježili velike gubitke, četiri male stranke imaju se pravo osjećati kao izborni pobjednici jer se svi mogu pohvaliti s dobicima. Ali najviše razloga ima AfD – on će s oko 13 posto biti uvjerljivo treća najjača stranka u Bundestagu. Dvoznamenkasti rezultat je ostvario i FDP koji na prošlim izborima nije uspio prijeći izborni prag. Stranka ljevice je s 9 posto ostvarila svoj cilj, a Zeleni su s nešto malo više glasova ostvarili bolji rezultat nego što su smatrali mogućim. Ali sve ove tri stranke su uvjerljivo iza AfD-a.

Zajedno su Unija i SPD izgubili gotovo 14 posto glasova. S obzirom na veliku izlaznost (više od 75 posto, preko 4 posto više nego prije četiri godine) to je vrlo jasna poruka birača. Vremena velike koalicije su očito završena. Velike koalicije jačaju stranke s ruba političkog spektra, to pokazuje i uspjeh AfD-a. U prvim analizama se prije svega SPD-u predbacuje da nije ništa uspio progurati mimo volje Angele Merkel. I da ni inače nema jasan profil. SPD-u status manjeg partnera u velikim koalicijama nikad nije činio dobro, shodno tome su čelnici stranke najavili da će socijaldemokrati prijeći u oporbu. Kažnjavanje crno-crvene koalicije pokazuje da su građani unatoč cvatućoj privredi i niskoj stopi nezaposlenosti nezadovoljni vodstvom na drugim političkim poljima. Na primjer s politikom prema izbjeglicama i mirovinama, piše DW.

Na istoku Njemačke je s 22 posto osvojenih glasova čak druga najjača stranka. Kod birača muškog spola na istoku čak i najjača. Oko 60 posto onih koji su glasali za AfD kao razlog navode protest protiv drugih stranaka. Oni koji su birali AfD iz uvjerenja su u manjini. Čelni kandidat AfD-a Alexander Gauland je najavio da će “goniti” Merkeličinu vladu.

Jesu li njemački izbori udar na planove Merkel i Macrona za Europu?

Oslabljena najlošijim rezultatom svoje stranke od 1949. i suočena s novim političkim spektrom u kojem veći broj stranaka, među kojima je i ekstremno desna, ulaze u parlament, njemačka kancelarka Angela Merkel možda će biti prisiljena napustiti planove o preobrazbi Europe, koje je kovala zajedno s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom.

Konzervativci Angele Merkel osvojili su pojedinačno najveći broj glasova na njemačkim izborima u nedjelju te će ona poslije njih krenuti sa svojim četvrtim mandatom na mjestu kancelarke, no ostvareni rezultat najlošiji je po konzervativce od drugog svjetskog rata i Merkel će biti prisiljena najvjerojatnije ući u tročlanu koaliciju s liberalima iz FPD-a i Zelenima.

U svom novom mandatu suočit će se, međutim, i s novom oporbenom snagom u parlamentu, Alternativom za Njemačku (AfD), euroskeptičnom i protuimigrantski orijentiranom strankom, koja se stavila na čelo prosvjeda protiv priljeva migranata što su, uz blagoslov Angele Merkel, stigli 2015. u Njemačku.

AfD po prognozama osvaja oko 13 posto glasova i po prvi put jedna ekstremno desna stranka ulazi nakon drugog svjetskog rata u njemački parlament.

Sve to biti će nešto posve novo za kancelarku koja se tijekom svoje 12-ogodišnje vladavine već navikla na prijaznu koaliciju i bezubu oporbu u Bundestagu.

“Po mome mišljenju, reforma euro zone najvažnije je vanjskopolitičko pitanje koje stoji pred novom vladom”, kaže Thomas Kleine-Brockhoff, koji vodi berlinski ured instituta Marshallov fond za Njemačku.

No on predviđa da će se tzv. Jamajka koalicija, nazvana tako po bojama jamajčanske zastave koje su istodobno i boje Merkeličinih konzervativaca, liberala i Zelenih, crne, žute i zelene, sporiti oko toga pitanja.

Iako su Zeleni u nedjelju kazali da je “jača Europa” prioritet njihove stranke, liberali FPD-a protive se daljnjim integrativnim koracima na europskoj razini.

Biti će tu stranka koja će govoriti ‘ne’, druga koja će govoriti ‘da’ i oprezna kancelarka, a to nisu idealni uvjeti za francusko-njemačko zajedničko djelovanje, smatra ovaj analitičar.

Macron je u Francuskoj i dobio izbore na krilima obećanja o “ponovnom pokretanju Europe”, zajedno s Njemačkom, nakon godina gospodarske i financijske krize i novog šoka kojega je izazvao najavljeni britanski izlazak iz EU.

Macron, koji bi trebao svoje ideje predstaviti u utorak na pariškom sveučilištu Sorbonni, založio se za zajedničkog ministra financija i proračun bloka koji ima zajedničku europsku valutu, a to su ideje koje je na uvjetan način poduprla i kancelarka Merkel, unatoč jakom skepticizmu unutar njezine stranke.

No, s FDP-om kao partnerom i AfD-om koji će se glasno protiviti u parlamentu perspektiva pridobivanja nove koalicije i šire javnosti za dublju europsku integraciju čini se daleko izazovnija.

U svom izbornom programu FDP se zalaže za postupan izlazak iz europskog fonda za spašavanje (ESM) te za promjene europskih ugovora koje bi dopustile zemljama da napuste euro zonu. Njihov mladi čelnik Christian Lindner otvoreno je tijekom kampanje pozivao Grčku da se vrati drahmi kao valuti.

“Kad je riječ o Europi, FDP nije tako daleko od AfD-a po nekim pitanjima. Budu li primijenjene sve njihove ideje ponovno ćemo biti uvučeni u krizu eura”, ocjenjuje zastupnica Zelenih Franziska Brantner.

No, FPD neće biti jedini težak saveznik u Merkeličinoj vjerojatnoj koaliciji. Tu je i njezina bavarska sestrinska stranka CSU, Kršćansko-socijalna unija, koju bi uspjeh AfD-a mogao gurnuti jače udesno uoči pokrajinskih izbora iduće godine, nakon što ju je već ta stranka gurnula u stranu i nametnula se tijekom izbjegličke krize.

Ponovno osvajanje birača koji su prešli pod okrilje AfD-a moglo bi postati jedan od glavnih prioriteta Merkeličina konzervativnog bloka u iduće četiri godine.

Uspjeh AfD-a veliki pritisak za Angelu Merkel

Prema procjenama na temelju prebrojanih glasova, AfD je osvojio 13 posto glasova i time postao treća politička snaga u zemlji. Etabliranim strankama, i to je pokazao susret u studiju ARD-a, teško je nositi se s tom činjenicom. Jer dosad se u svom političkom radu u parlamentima saveznih pokrajina AfD pokazao kao krajnje nekonstruktivna politička snaga koja se ističe isključivo provokacijama i kršenjem tabua vezanih uz tamniju stranu njemačke povijesti.

Na raspravu u studiju AfD je poslao svog glasnogovornika Joerga Meuthena i time već pokazao da se ne namjerava držati ustaljenih političkih pravila, jer je običaj da na ovaj okrugli stol dolaze predsjednici ili glavni kandidati parlamentarnih stranaka.

Politički komentari govore o povijesnom rezu, o tomu kako ništa više neće biti isto kao prije ulaska AfD-a u parlament najveće europske države. Neki komentatori, kao Heribert Prantl iz Sueddeutsche Zeitunga, ne skrivaju svoje nezadovoljstvo uspjehom AfD-a. No istodobno ukazuju na to da je njemačka demokracija dovoljno stabilna da izdrži i jedan AfD u parlamentu.

Nisu samo komentatori nezadovoljni. Svoje ogorčenja ulaskom desnih populista pokazalo je i oko 700 prosvjednika koji su u nedjelju navečer prosvjedovali pred jednim klubom na poznatom Alexanderplatzu, u središtu Berlina, gdje je AfD slavio svoj povijesni ulazak u Bundestag.

No osim nezadovoljstva primjetan je i konkretni strah atmosferom koju ova stranka širi oko sebe. “Do sada su huškali protiv muslimana i izbjeglica, a sutra se to može okrenuti i protiv nas”, rekao je Josef Schuster, predsjednik Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj, koji je ukazao na to da je AfD stranka koja trpi ekstremne desne tendencije u svojim redovima i širi netrpeljivost prema manjinama.

Predsjednik Svjetskog židovskog kongresa Ronald Lauder otišao je još dalje i AfD-a opisao kao “sramotni i reakcionarni pokret koji podsjeća na ono najgore iz njemačke povijesti”.

Prijeteće političke poruke, istok glavno uporište AfD-a

Da strah nije neutemeljen pokazao je odmah nakon objavljivanja prvih prognoza i jedan od glavnih kandidata AfD-a Alexander Gauland.

“Bit ćemo za petama Angeli Merkel ili bilo kome tko bude bio na čelu vlade. Mi ćemo zemlju napokon vratiti narodu”, poručio je Gauland okupljenim pobornicima.

S AfD-om će u budućnosti u Bundestag ući stranka čiji istaknuti članovi, poput Bjoerna Hoeckea, o spomeniku Holokaustu u Berlinu govore kao o “spomeniku sramote” kojim se želi ucijeniti njemački narod.

Alexander Gauland je nedavno izjavio kako bi Nijemci mogli biti ponosni na ono što je postignuo Wehrmacht, a primjera poput ovih ima mnogo.

AfD-ova pobjeda je pokazala i još jedan zabrinjavajući trend koji je gotovo trideset godina od ujedinjenja dviju njemačkih države zemlju opet podijelio na istok i zapad.

AfD je na istoku zemlje postao druga politička sila, a u nekim saveznim pokrajinama poput Saske AfD je porazio i kršćanske demokrate Angele Merkel.

I opet se pokazuje da istok zemlje daleko više strahuje od stranaca nego zapad, iako je njihov broj u ovim dijelovima Njemačke zanemariv. No AfD je ovdje dobro znao iskoristiti antislamski pokret Pegida i instrumentalizirati strah i agresiju prema izbjeglicama, koji su na istoku zemlje, u prvim mjesecima nakon izbijanja izbjegličke krize, bili najizraženiji.

Analitičari sada pokušavaju proniknuti u tajnu uspjeha AfD-a. Govori se o strahu od izbjeglica, o stiliziranju vlastite uloga kao borca za “narod”, ali i o uspješnoj kampanji preko interneta. Uoči izbijanja izbjegličke krize AfD, koji je osnovan 2013. kao stranka kritičara eura, bio je gotovo beznačajna stranka rastrzana unutarnjim sukobima.

No tada je došla izbjeglička kriza 2015. i AfD se, na krilima kritike izbjegličke politike Angele Merkel, uzdignuo iz pepela.

Jedno je sigurno: uspjeh AfD zasigurno ne zahvaljuje kvalitetnom stranačkom programu. Jer, kako je tijekom rasprave za okruglim stolom primijetio predsjednik njemačkih liberala Christian Lindner, AfD je prva stranka koja je ušla u parlamant bez konkretnog mirovinskog koncepta.

Uspjeh AfD-a jača pritisak na Merkel

AfD je neposredno i jedan od razloga zbog kojeg socijaldemokrati više ne žele sudjelovati u radu vlade, nego se žele, kako je rekao predsjednik SPD-a Martin Schulz, usredotočiti na rad u oporbi i “borbu za demokraciju”. Jer ulazak AfD-a u Bundestag, kako je istaknuto, niti jednog demokratski nastrojenog građanina Njemačke ne može ostaviti ravnodušnim.

Iako je kancelarka Angela Merkel u prvom direktnom sučeljavanju s predstavnicima AfD-a nakon izbora pokušavala ignorirati značenje činjenice da je po prvi put nakon Drugog svjetskog rata u Bundestag ušla stranka koja stoji desnije od njezine Unije, ova promjena će itekako utjecati na njezin budući politički rad.

I to prije svega zbog manjeg partnera u Uniji CDU/CSU, Kršćansko-socijalne unije, koja zastupa demokršćansku opciju u Bavarskoj. CSU je pod velikim pritiskom, velik broj njihovih tradicionalnih birača se okrenuo AfD-u, a izbori za lokalni parlament u Bavarskoj su već sljedeće godine.

“Mi moramo obraniti naše pozicije na desnom spektru”, rekao je večeras predsjednik CSU-a Horst Seehofer. A to znači da će pritisak na kancelarku, koja je u svom političkom habitusu, kako je to primijetio komentator Der Spiegla, više socijaldemokratska nego demokršćanska kancelarka, iz CSU-a biti još snažniji nego dosad.

Unija CDU/CSU je od prošlih izbora 2013. izgubila povjerenje 8,6 posto birača te se nalazi na povijesno niskoj razini od 32,9 posto. SPD je izgubio povjerenje 4,9 posto birača te je također, s 20,5 posto, ostvario najslabiji poslijeratni rezultat.

AfD se s 12,9 posto nalazi ispred FDP-a (liberali) s 10,7 posto, koji je uspio nakon četiri godina izbivanja vratiti se u Bundestag. Stranka Ljevica je osvojila 9,2, a Zeleni 8,9 posto.

No, ubrzanje rasta BDP-a u drugom tromjesečju pokazuje da je gospodarstvo otporno na krizu u Agrokoru, navode analitičari Erste banke. U ostatku ove godine ne očekuju neka veća iznenađenja, pri čemu bi zdrava domaća potražnja i rekordna turistička sezona mogli dovesti do skromnog ubrzanja rasta gospodarstva.

Očekuju također da bi se rast investicija mogao ubrzati na 4 do 5 posto, zahvaljujući privatnim investicijama u turističkom sektoru, ali i u ulaganjima u projekte podržane iz EU fondova. Stoga su analitičari Erste banke povećali svoje procjene rasta BDP-a u ovoj i idućoj godini za 0,3 postotna boda. Tako bi ove godine gospodarstvo moglo porasti 3, a iduće 2,8 posto.

Analitičari Erstea poručuju i to da se čini da je fiskalna pozicija pod kontrolom, stoga očekuju da bi proračunski deficit ove godine mogao biti blizu lanjskih razina, kada je iznosio 0,8 posto BDP-a. To podržava trend daljnjeg smanjenja javnog duga, koji bi na kraju ove godine, prema procjenama Erstea, mogao skliznuti na 80,7 posto BDP-a. A to “podržava očekivanja o pozitivnim vijestima iz rejting agencija u idućim tromjesečjima”, navode analitičari Erste banke.

DZS o riziku siromaštva u RH

Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj je lani iznosila 19,9 posto, dok je u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti bilo 28,5 posto osoba, pokazuju konačni rezultati Ankete o dohotku stanovništva, koju je proveo Državni zavod za statistiku (DZS).

Prag rizika od siromaštva u 2016. za jednočlano kućanstvo iznosio je 25.668 kuna na godinu, dok je za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina iznosio 53.903 kune.

Bez socijalnih transfera siromaštvo raste

Usporedba osnovne stope rizika od siromaštva i stope rizika od siromaštva prije socijalnih transfera pokazuje da izuzimanje socijalnih transfera iz dohotka utječe na povećanje postotka osoba koje su u riziku od siromaštva s osnovnih 19,9 posto na stopu od 27,8 posto.

Ako se iz dohotka izuzmu i socijalni transferi i mirovine, tada stopa rizika od siromaštva iznosi čak 44,9 posto.

Stopa rizika od siromaštva za Jadransku Hrvatsku lani je iznosila 15,8 posto, dok je za kontinentalnu Hrvatsku bila 21,9 posto. Također postoji razlika prema spolu, jer kod žena iznosi 30,8 posto, a u muškaraca 23,8 posto.

Stopa rizika od siromaštva lani manja nego 2012.

Lanjska stopa rizika od siromaštva od 19,9 posto manja je u odnosu na 2012., kada je ta stopa bila 20,4 posto. Usporedba sa zemljama EU-a pokazuje da je lani najvišu stopu rizika od siromaštva imala Rumunjska (25,3 posto), a potom slijede Bugarska (22,9 posto) i Španjolska (22,3 posto). S druge strane, najniže stope zabilježene su u Češkoj (9,7 posto), Finskoj (11,6 posto), Danskoj (11,9 posto), Slovačkoj (12,7 posto) i Nizozemskoj (12,8 posto).

Najviše osoba u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti zabilježeno je u Bugarskoj (40,4 posto), Rumunjskoj (38,8 posto) i Grčkoj (35,6 posto), a najmanje takvih osoba bilo je u Češkoj (13,3 posto), Finskoj (16,6 posto), Danskoj ( 16,7 posto) i Nizozemskoj (16,8 posto).

Stopa materijalne deprivacije u Hrvatskoj 30,7 posto

Stopa materijalne deprivacije u Hrvatskoj je prošle godine iznosila 30,7 posto. Ona prikazuje postotak osoba iz kućanstava koja si ne mogu priuštiti najmanje tri od devet stavki kao što su plaćanje najamnine, računa, stambenog kredita ili potrošačkoga kredita; tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće; obrok koji sadržava meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan; podmirenje neočekivanog financijskog troška; telefon; TV u boji; perilica za rublje; automobil i grijanje u najhladnijim mjesecima.

Stopa teške materijalne deprivacije, odnosno postotak osoba koje si ne mogu priuštiti najmanje četiri od tih devet stavaka iznosila je 12,6 posto. U 2016. zabilježeno je 9,5 posto osoba iz kućanstava koja si ne mogu priuštiti adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima, 62 posto osoba koja si ne mogu priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora za sve članove svoga kućanstva, a 12,8 posto osoba živi u kućanstvima koja si ne mogu priuštiti obrok od mesa, piletine ili ribe svaki drugi dan.

Nenad Bakić objavio je prije nekoliko dana na svom blogu Eclectica nekoliko grafova koji odlično ilustriraju koliko Hrvatska zaostaje za usporedivim zemljama, ali i koji su uzroci tog zaostajanja.

Na primjer, zemlje Nove Europe, odnosno bivše socijalističke zemlje, u razdoblju od 2010. do 2016. godine imale su prosječni gospodarski rast od 17,3 posto. Litva, Poljska, Estonija i Slovačka u tom su razdoblju porasle za više od 20 posto. Istovremeno, Hrvatska je imala pad od 1,4 posto.

No takvo zaostajanje uopće ne čudi, ako uzmemo u obzir da hrvatske vlade gotovo uopće nisu reagirale na krizu, već su nastavile ekonomiju opterećivati sve većim poreznim i administrativnim opterećenjima, a javna potrošnja nastavila se kao da se ništa ne događa, zbog čega je došlo do eksplozije javnog duga, koji se približio iznosu od 300 milijardi kuna.

Hrvatska je daleko od “neoliberalnog”

Iako je od strane raznih sindikalaca i nekih političara s lijeve, pa čak i desne strane političkog spektra kao glavni krivac za ekonomsko propadanje bio označen “neoliberalni kapitalizam”, Hrvatska je prema ekonomskim slobodama daleko od “neoliberalnog”.

Kada se pogleda Indeks ekonomskih sloboda kojeg objavljuje Heritage Foundation, koji u obzir uzima 12 podindeksa razvrstanih u četiri grupe – vladavina prava, veličina javne uprave, regulatorna efikasnost, i otvorenost tržišta – vidljivo je da je Hrvatska najneslobodnija zemlja EU-a, uz Sloveniju i Grčku.

Na vrhu te ljestvice našle su se najslobodnije zemlje, one s najsnažnijim ekonomijama, u koje mnogi građani posljednjih godina iseljavaju – Švicarska, Estonija, Irska, Velika Britanija, Luksemburg, Nizozemska, Litva, Danska, Švedska…

I noviji podaci pokazuju da se trend zaostajanja nastavlja, pa iako je Hrvatska u drugom kvartalu imala rast od 3,4 posto, prema sezonski prilagođenim podacima, istočne zemlje i dalje rastu brže. Češka je u drugom kvartalu imala godišnji rast od 4,5 posto, Rumunjska 5,7 posto, Poljska 4,4 posto, Latvija 4,8 posto…

Vodimo jedino po visini javnog duga

Među usporedivim zemljama vodimo jedino po visini javnog duga. Hrvatska je prošlu godinu završila s javnim dugom od 83,7 posto BDP-a, dok je on u Češkoj iznosio tek 37,9 posto, u Slovačkoj 51,9 posto, Poljskoj 52,8 posto, Mađarskoj 73,9, a Sloveniji 79,7 posto BDP-a.

U lipnju ove godine objavljeni su podaci prema kojima je Hrvatska postala druga najsiromašnija članica EU-a. Po BDP-u po stanovniku sustigla nas je čak i Rumunjska, nekad vrlo siromašna zemlja, a po stvarnoj individualnoj potrošnji su nas čak i prestigli. Hrvatska se prema podacima za 2016. nalazi na 59 posto prosjeka Europske unije BDP-a po stanovniku te se tako izjednačila s Rumunjskom, a lošija je jedino Bugarska.

Što se tiče stvarne individualne potrošnje koja pokazuje blagostanje kućanstava – tu nas Rumunjska nije dostigla, već prestigla. Tako je 2013. godine stvarna individualna potrošnja u Rumunjskoj bila na 54 posto prosjeka EU-a, da bi prošle godine dosegnula 63 posto. S druge strane, Hrvatska je prošle godine bila na 59 posto, jednako kao i 2013. godine, donosi Index.hr.

Donald Trump, koji je u početku bio na strani saudijskog bloka, promijenio je svoje mišljenje zbog dokaza kako će dugotrajni spor s Katarom poslužiti kao prednost Iranu, navodi se u priopćenju američkog službenika koji je upoznat s njegovim razmišljanjem.

Sastao se s katarskim emirom, Sheikom Tamim bin Hamad Al Thanom, na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda u New Yorku u utorak. Na pitanje izvjestitelja je li upozorio Saudijsku Arabiju i UAE protiv vojnih akcija, Trump je odgovorio: “Ne.” Na istom sastanku, Trump je suočio katarskog emira s dokazima da je Katar još uvijek angažiran u aktivnostima vezanima uz terorizam, i rekao mu kako mora prestati.

Nejasno je kada su se održali razgovori o mogućem vojnom djelovanju. Saudijci, podržani od strane UAE i još dva regionalna saveznika, raskinuli su diplomatske veze s Katarom početkom lipnja, nametnuli ekonomski embargo i odrezali prometne veze. Od tada su izdali višestruke zahtjeve, uključujući ukidanje emitiranja Al Jazeera-e, koji nisu ispunjeni. Katar opovrgava sve optužbe i optužuje Saudijce kako žele dominaciju nad manjim susjedima.

Donald Trump je u utorak priopćio kako SAD pokušava zaustaviti spor u Zaljevu. “Trenutno smo u situaciji u kojoj pokušavamo riješiti problem na Bliskom istoku”, rekao je i dodao:”Imam vrlo jak osjećaj kako će spor biti riješen, i to vrlo brzo.”

Čini se kako je Trump promijenio svoje razmišljanje o sukobu u proteklih desetak dana, a i kako je postao suosjećajniji prema Kataru nakon što je prethodno podupro saudijski blok i rekao kako je njegov prioritet sprječavanje financiranja terorizma, kaže američki dužnosnik upoznat s njegovim razmišljanjem.

Državni tajnik Rex Tillerson, savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster i ministar obrane James Mattis primijetili su indikacije kako iranski problem postaje sve značajniji te smatraju kako sukob u Zaljevu ostavlja otvoren prostor za Iran, navodi dužnosnik.

Saudijska Arabija zanijekala je kako je vojna akcija ikada bila razmatrana. Navodi su posve netočni, već su odbijeni i ne predstavljaju ništa drugo nego obične zablude u katarskoj promidžbi, rekao je jedan saudijski službenik upoznat s tim pitanjem. Emiratski dužnosnici su u prošlosti rekli kako se spor može riješiti samo političkim, a ne vojnim sredstvima.

Spor među vodećim svjetskim proizvođačima energije buknuo je nekoliko dana nakon što je Trump posjetio Saudijsku Arabiju na svojem prvom prekomorskom putovanju tijekom predsjednikovanja, zbog sastanka s čelnicima zaljeva, uključujući katarskog emira. Summit je opisao kao “epski i vrlo važan“. Neposredno nakon summita javno je podupro saudijske zahtjeve, dok su Tillerson i drugi članovi uprave zauzeli opreznija stajališta. Saudijska Arabija je dugogodišnji američki saveznik, dok Katar ima najveću američku vojnu bazu u regiji.

Spor se tek treba riješiti, unatoč nastojanjima Kuvajta koji želi posredovati. Trump ga je pokušao riješiti ovoga mjeseca, nakon razgovora u Washingtonu s kuvajtskim emirom Šejh Sabah Al-Ahmed Al-Sabah. Tada je govorio kako taj spor odvraćao američke saveznike od formiranja zajedničkog fronta protiv Irana, piše Bloomberg

Navodeći svoje napore za posredovanje na tiskovnoj konferenciji koju je održao s Donaldom Trumpom, emir Šejh Sabah je rekao: “Hvala Bogu, važno je zaustavili smo bilo kakvo vojno djelovanje”. Saudijska koalicija reagirala je izjavom kojom je rekla da “vojno rješenje nikad nije i nikada neće biti na stolu.”

Ovaj sukob otvorio je nove linije podjela na Bliskom istoku, nakon ratova u Siriji i Jemenu. Egipat i Bahrein pridružili su se bojkotu koji su organizirali saudijskih čelnika, dok su Turska i Iran pružali podršku Kataru, budući su uvozni putovi zatvoreni. Katar je najbogatija zemlja po stanovniku na svijetu i najveći dobavljač ukapljenog prirodnog plina.

Kampanja protiv Katara dio je afirmacije vanjske politike koju je posljednjih godina provela Saudijska Arabija, osobito od uspona kneza Mohammeda Bin Salmana na ključne položaje u kraljevini koja je bogata naftom. Saudijci su također poduprli pobunjenike u građanskom ratu u Siriji i vodili terensku i zračnu kampanju usmjerenu na suzbijanje iranskih boraca u susjednom Jemenu.