Tribina

Izvješće uključuje 63. zemlje koje su trenutno rangirane u IMD – Svjetskom godišnjaku konkurentnosti. U Izvješću o talentima Hrvatska se nalazi na 53. mjestu te je poboljšala svoju poziciju za 1 mjesto u odnosu na prošlu godinu.

Izvješće ocjenjuje sposobnost zemlje da izgradi, privuče i zadrži nadarene osobe kako bi stvorila bazu talentiranih osoba potrebnih za povećanje konkurentnosti i rast gospodarstva. Izvješće se bazira na tri ključna faktora:
1. Ulaganje i razvoj – podizanje kvalitete obrazovnog sustava kroz javne investicije u cilju povećanja broja talentiranih osoba u zemlji.
2. Faktor privlačnosti – sposobnost zemlje da zadrži svoje nadarene osobe i privuče nadarene osobe iz inozemstva.
3. Faktor spremnosti – mogućnost zemlje da udovolji zahtjevima tržišta rada za potrebnom radnom snagom i stvaranje baze talentiranih osoba.

Ove godine Švicarska je ponovno prva na ljestvici, a slijede Danska, Švedska, Austrija, Luksemburg, Norveška, Island, Finska, Nizozemska i Singapur dok se na dnu ljestvice nalaze Meksiko (60.), Brazil (61.), Venezuela (62.) i Mongolija (63.). Od zemalja novih članica EU, najbolje su rangirane Estonija (27.), Litva (28.), Slovenija (31.), Latvija (34.), Poljska (37.) Češka (39.), i Mađarska (45.).

„Odnos našeg društva prema talentima posebno je osjetljiv u vrijeme odlazaka mladih kao i ostalih demografskih problema kojima svjedočimo. Stvaranje uvjeta za razvoj talenata, njihovo zadržavanje i spremnost društva za (budući?) opstanak i boljitak u globalnim uvjetima temeljne su odrednice kojima bi se trebali voditi. Ovogodišnje izvješće IMD-a pokazuje da smo se pomakli prema vrhu za jedno mjesto, ali i pokazalo da ne možemo biti zadovoljni 53. mjestom. Ono što posebno ukazuje na naše probleme je struktura naših pozicija po pojedinim kriterijima. Možemo biti zadovoljni visokim izdvajanjem vlade po srednjoškolskom učeniku, kao i omjerima učenik-nastavnik, ali i duboko zabrinuti našom nesposobnošću za zadržavanje talenata i nespremnošću za pozicioniranje u budućnosti. Stoga ovu rang listu prihvatimo kao poticaj na akcije koje će nas bolje osposobiti za društvo znanja i vještina i tako osigurati boljitak našim građanima.“, ističe Ivica Mudrinić, predsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost.

I ove godine europske zemlje dominiraju na ljestvici talenata. Od prvih 10 mjesta, 9 se odnosi na zemlje Europe. Za to su zaslužni izvrsni obrazovni sustavi europskih zemalja koji izdvajaju Europu od ostalih regija svijeta. Većina europskih zemalja u prosjeku ima visoku razinu ulaganja u obrazovanje i to od primarne do tercijarne razine. To im omogućuje da razvijaju lokalne talente i istodobno privlače strane, visokoobrazovane stručnjake, na koje se mnoge europske kompanije oslanjaju.

Rezultati istraživanja temelje se na 3 faktora koji sadrže ukupno 32 pokazatelja. Dio pokazatelja su statistički podaci dok je drugi dio pokazatelja dobiven kroz istraživanje mišljenja gospodarstvenika. Hrvatska je najbolje pozicionirana po faktoru ulaganja i razvoja (36.). Kao prednosti ističu se izdvajanje vlade za obrazovanje po učeniku (postotak BDP-a po glavi stanovnika u srednjoškolskom obrazovanju) te omjer učenika i profesora u osnovnim i srednjim školama. Kao nedostatak navodi se nedovoljno ulaganje kompanija u trening zaposlenika.

Po faktoru privlačnosti da zadrži nadarene osobe i privuče strane talentirane osobe Hrvatska se nalazi na 61. mjestu. Kao prednost izdvojen je indeks troškova života, a nedostatak je u privlačenju i zadržavanju talentiranih osoba te njihovom odlasku (brain drain).

Kod faktora spremnosti zemlje za udovoljavanjem zahtjevima tržišta za kvalificiranom radnom snagom nalazimo se na 60. mjestu. Prednost su nam diplomanti prirodnih znanosti (% diplomiranih studenata u ICT-u, inženjerstvu, matematici i ostalim prirodnim znanostima), a nedostaci su nam u području dostupnosti osoba s financijskim vještinama te međunarodnog iskustva višeg menadžmenta.

Govorio je o plinskoj infrastrukturi u Europi, budućnosti plina kao energenta te o plinovodu Snaga Sibira.  Osvrnuo se na konferenciju Večernjeg lista o budućnosti plina i prijedlogu veleposlanika Anvara Azimova prema kojem bi Hrvatska trebala postati medijator svojevrsnog energetskog spora između Zapada i Rusije.

Vidmarović je upozorio kako predsjedanje Unijom jedne zemlje ne daje mogućnosti za tako nešto. Uostalom za to nema niti potrebe jer bez obzira na pojedine otrovne strelice, razmjena energentima ne staje, a nije stala niti u vrijeme Hladnoga rata. To je zbog toga što se europska ekonomija pogoni na plin, a u tranziciji prema obnovljivim izvorima energije, u nekakvom srednjem roku, pogonit će se i više. Ruski je plin u ovom trenutku nužnost više europskih zemalja. Izuzetak su zemlje koje imaju bolnu prošlost s Rusijom i koje su radi toga spremne platiti, u ovom trenutku još uvijek, skuplji LNG.

Usprkos pojedinim problemima, vezanim uz američke pritiske, ili određenih problema u njemačkom parlamentu, Vidmaroviću je nezamislivo dugoročno odgađanje Sjevernoga toka. Naime, uz spomenutu ovisnost razvijenih ekonomija o plinu, u izgradnju toga pravca uključene su velike privatne kompanije s velikim interesima.

Prijetnje Vladimira Putina o zatvaranju ukrajinskog plinskog puta treba promatrati u svijetlu pregovora Putina i Zelenskog oko Donbasa, kaže Vidmarović, upozorivši kako bi i Ukrajina morala učiniti puno više na modernizaciji infrastrukture kako bi nastavila zarađivati na tranzitu plina.

Skoro puštanje u promet Snage Sibira, plinovoda iz Rusije prema Kinu ocijenio je dugoročnim pozicioniranjem Kine u tom velikom svjetskom potrošaču energentima, rekavši kako se Rusija pod svaku cijenu htjela uključiti u kineski posao. Govori to činjenica kako ugovor za Snagu Sibira sadrži fiksnu cijenu plina i vjerojatnu desetogodišnju neprofitabilnost.

Video

Gallupova anketa iz ožujka 2019. godine pokazuje da su 67 posto onih u dobi od 18-29 godina “zabrinuti vjernici” u “globalno zatopljenje”. S obzirom na činjenicu da se očekuje kako će birači ispod 35 godina predstavljati najveću dobnu skupinu na predstojećim izborima, oni se ne smiju otpisati, već im se treba približiti.

Ljevica već desetljećima promiče narativu o nadolazećoj katastrofi klimatskih promjena. Članci koji upozoravaju na predstojeću propast zbog ovisnosti o nafti i kapitalističkim ekscesima počeli su se redovito pojavljivati u publikacijama poput Times-a i Newsweek-a u 1970-ima. Kasnih 70-ih i 80-ih, političari poput zastupnika Ala Gorea Jr.-a počeli su promicati narativu da je zemlja osuđena na propast ako se ne eliminiraju fosilna goriva. Kasnije, nakon što je postao potpredsjednikom, njegov utjecaj prodro je u mainstream Demokratske stranke. Godine 1993., dr. William Halper otpušten je s mjesta direktora istraživanja u Ministarstvu energetike nakon svjedočenja pred Kongresom da znanstveni podaci ne podržavaju tvrdnje o klimatskim promjenama uzrokovanim ljudskim djelovanjem. Od tog vremena, ljevica je nastavila promociju narative o nadolazećoj klimatskoj katastrofi. Njezine tvrdnje ne samo da su ostale neprovjerene i neosporavane, već su podržane u medijima.

Sjećate se priče o populaciji polarnih medvjeda koji su u opasnosti zbog topljenja leda? Jeste li se ikada zapitali što se dogodilo s njima? — Američko geološko istraživanje pronašlo je da je, umjesto pada u populaciji od 67 posto predviđenog 2007. godine, njihova procijenjena populacija narasla s 24.500 2005. godine na 29.500 2018. godine — najviše od 1973. godine. Ili što je s tvrdnjom da će led nestati na Sjevernom polu do 2016. godine? Slične tvrdnje sežu desetljećima unazad, poput one iz 1970. godine da će oceani biti mrtvi za manje od desetljeća.

Ne samo da takve tvrdnje ostaju neosporavane i zaštićene, već demokrati čak pogoršavaju neke od onih osnovnih. Ljevica emisije fosilnih goriva redovito naziva “ugljičnim”, uključujući trenutačne demokratske predsjedničke nade. Stvarnost je da CO2, ili ugljični dioksid, nije samo “ugljik” te da je neophodan za život. Biljke ga koriste u fotosintezi kako bi proizvele energiju, emitirajući kisik kao nusprodukt… neophodan za ljude i životinje. Istraživanje Ranga Myneija sa Sveučilišta u Bostonu ukazuje da se zemlja značajno ozelenila tijekom posljednjih 38 godina, a emisije ugljičnog dioksida predstavljaju 70 posto uzroka.

Republikanci su ušetali u zamku fiksirajući se na financijske troškove ljevičarskih energetskih politika. Kao odgovor na to, ljevica kontinuirano inzistira na visokim troškovima implementacija politika, prikazujući republikance kao “pohlepne kapitaliste”. Ono što republikancima nedostaje jest sveobuhvatna rasprava o tom pitanju. Da, ljevičarske energetske politike utjecale bi na cijenu hrane i robe; one se transportiraju korištenjem fosilnih goriva. No, utjecaj je neproporcionalan učinku koje bi one imale na obitelji s niskom prihodima, zbog nedostatka resursa kojima bi mogli podnijeti povećane troškove hrane i ostalih potrepština — one iste ljude za koje ljevica tvrdi da štiti. U isto vrijeme, CO2 je neophodan za život… biljkama je potreban za njihov opstanak, što utječe na životinje koje se oslanjaju na biljke za hranu (i kisik) te utječe na ljude koji se oslanjaju na biljke i životinje za hranu (i na biljke za kisik).

Kako bi se republikanci mogli približiti milenijalcima i generaciji Z — oni se u cijelosti moraju pozabaviti pitanjem, na privlačan način razotkriti nedostatke u tvrdnjama, zalagati se za inovacije u privatnom sektoru i izbjegavati padanje u zamku fokusirajući se samo na financijske troškove predloženih politika. Također, naglasiti da se, iako je upravljanje okolišem važno (nitko ne želi prljavi zrak i vodu), ono može postići bez uništavanja postojeće kvalitete života. Uostalom, eliminiranje “emisija ugljika” zahtijevalo bi eliminiranje svih živih bića (uključujući životinje) koje emitiraju ugljični dioksid, stoji u komentaru.

Ovogodišnja konferencija je imala poseban fokus na efekte uvođenja eura na hrvatski izvoz i domaće tvrtke koje su u tom sektoru. Sandra Švaljek, zamjenica guvernera Hrvatske narodne banke (HNB) ističe da će ključno kod uvođenja eura biti paritet, odnosno tečaj po kojem će se u datom trenutku kune pretvoriti u euro.

“Poduzetnicima bi odgovaralo da taj tečaj bude što niži, a onima koji su zaduženi u eurima pak da vrijednost kune u tom trenutku bude što više. Stoga treba naći neku srednju vrijednost koja će najviše odgovarati svima. Naravno, taj tečaj ne ovisi samo o nama nego i o svim ostalim zemljama eurozone”, kazala je Švaljek.

Upozorila je da u zemljama koje su odlučile da za sada neće uvoditi euro nije sve baš tako bajno. “Mađarska je striktno protiv eura, no statistike pokazuju da je to visoko eurizirana zemlja i da više od 60 posto Mađara želi da njihova zemlja uvede euro, dok je politika protiv toga”, kaže Švaljek. Sibel Svilan, predsjednik Uprave “Slovenske izvozne in razvojne banke – SID”, pandama hrvatskom HBOR-u, je sudjelovao u uvođenja eura u Njemačkoj i Sloveniji. On ističe da je teško uspoređivati taj proces u raznim zemljama jer on u svakoj situaciji ima svoje specifičnosti te je zbog toga teško procijeniti kako će to izgledati u Hrvatskoj.

“Danas je situacija u eurozoni i na tržištu sasvim drukčije nego prije 15 ili 10 godina. U Sloveniji je bio konsenzus, koji je potvrđen i na referendumu, oko uvođenja eura jer je svima bila jasno da je 85 posto našeg izvoza vezano uz zemlje koje imaju euro. Slučaj Njemačke je bio drukčiji jer je to bila politička odluka da je to za Njemačku i EU dobro te nije bilo referenduma nego je odluka o tome donesena u parlamentu. I danas 70% Slovenaca smatra da je uvođenje eura bilo dobro za nas”, kazao je Svilan.

Dagmara Zawadzka iz poljske razvojne banke BGK kaže da Poljska ima svoju zlotu i da, usprkos načelnoj obvezi ove zemlje da uvede euro kao članica EU-a, u narednom razdoblju nema planova za uvođenjem eura “Lani smo imali izvoz od 224 milijardi eura, a i uvoz je bio na toj razini. Ove godine očekujemo rast izvoza od šest posto, a što bi nakon dosta vremena trebalo uteg vanjskotrgovačke bilance trebalo prevagnuti na stranu izvoza”, kazala je Zawadzka. No, dodala je da ovakva situacija dovodi do toga da svega 20 posto poljskih izvozi, a problem je izrazito naglašen u segmentu malih i srednjih poduzeća koja se zbog valutnog rizika teško odlučuju na izvoz. Naime, Poljska 80 posto svojeg izvoza plasira u EU, a 75 posto takvih plaćanja se odvija kroz euro.

Tamara Perko, predsjednica Uprave HBOR-a, istaknula je da se ova razvojna banka fokusira na tri područja: poticanje izvoza, EU fondove te razvoj novih proizvoda. “Da smo na dobro putu pokazuju i podaci da nam je izvoz porastao za 23 posto na 5,65 milijardi kuna, a osiguranje izvoza za čak 56 posto, na 2,7 milijardi kuna. Broj novih proizvoda koje smo razvili je toliki da ih je i teško sve pobrojati, ali zajedničko im je da su svi, bez obzira da li se radi o javnom ili privatnom sektoru, radi o niskim kamatama kakve do sada nisu zabilježene na hrvatskom tržištu”, kazala je Perko. Dodala je da se u narednom razdoblju pred HBOR postavlja još nekoliko fokusa a to su, prije svega, Implementacija strategije, Priprema za sljedeći EU proračun, Smart Cities&Smart Island, Ulaganje u vlasnički kapital, Članstva i suradnja s međunarodnim institucijama te prilike koje otvara hrvatsko predsjedanje Vijećem EU, donosi Poslovni dnevnik.

Šanse da eurozona iduće godine padne u recesiju nešto su se smanjile, pokazuju podaci iz najnovije ankete Reutersa među ekonomistima.

Međutim, analitičari očekuju da nova predsjednica Europske središnje banke (ECB) Christine Lagarde neće mijenjati smjer politike svog prethodnika iako je očito da ubrizgavanje novca ima vrlo ograničeni efekt na gospodarstva država koje koriste euro.

Ekonomski rast u eurozoni u trećem je tromjesečju iznosio 0,2 posto, a anketa među 80 ekonomista sugerira da će kvartalni rast BDP-a do sredine 2021. godine iznositi između 0,2 i 0,3 posto. U odnosu na prošlomjesečnu anketu, u tim predviđanjima nema promjene. No, zato ima blagih izmjena nabolje u procjeni povratka recesije na “stari kontinent”. Za razliku od 30 posto šansi pada u recesiju u idućih godinu dana, sada ekonomisti procjenjuju tu mogućnost na 25 posto. Šanse za recesiju u iduće dvije godine pale su sa 35 na 30 posto.

Blagi optimizam ekonomista zasluga je novih poticaja koje je u rujnu najavio ECB. Slijedeći u dodatnom labavljenju politike ostale velike središnje banke, ECB je obnovio program otkupa obveznica vrijedan 20 milijardi eura mjesečno te snizio depozitnu kamatnu stopu dublje u negativni teritorij. “Ako stopa ekonomskog rasta nastavi razočaravati, a posebno ako to bude slučaj s inflacijom, smatramo da će se povećati pritisak na ECB da barem nešto opet učini”, komentirao je za Reuters Elwin de Groot, direktor makroekonomske analize u Rabobanku.

Dodao je da će u tom slučaju vjerojatno najjednostavnije biti još više srezati kamatne stope nego povećavati obujam otkupa obveznica, vrlo osjetljivog političkog pitanja, posebno u Njemačkoj. Unatoč stotinama milijardi eura ubrizganih u financijski sustav, stopa inflacije upola je manje od ECB-ovih ciljanih 2 posto. Anketa provedena između 11. i 14. studenog previđa da se tom cilju neće približiti najmanje do srpnja 2021. godine.

Kao i u prošloj anketi, tako i u ovoj ekonomisti očekuju da će inflacija iduće godine u prosjeku iznositi 1,2 posto. No, medijan procjena za 2021. iznosi 1,4 posto, što je najniže očekivanje od siječnja. U tom kontekstu čak 90 posto analitičara smatra da će Christine Lagarde nastaviti slijediti politiku Marija Draghija.

U posljednje vrijeme u ekonomskim krugovima sve se više čuje da i fiskalna politika mora dati svoj obol snažnijem rastu gospodarstva. Ako do veće javne potrošnje članica i dođe, ekonomisti smatraju da se nova čelnica ECB-a u tome baš i neće snaći. Naime, na pitanje hoće li Lagarde biti uspješna u pomaganju provođenja “sinkroniziranog fiskalnog odgovora” na ekonomsko usporavanje idućih godina, 60 posto ispitanika smatra da neće. “Lagarde će definitivno pokušati. Ali iskustvo je pokazalo kako je previše koordinirati 19 država”, ocjenjuje Jens Oliver Niklasch, stariji ekonomist u banci LBBW.

Pedesetak poduzetnika iz raznih industrija i dijelova Hrvatske pristiglo je razmotriti izglede poslovanja u 2020. godini. Tri su organizatora ovog događaja koji želi postati tradicionalnim: Altius savjetovanje, konzultantska kuća specijalizirana za uvođenje kontrolinga, Prima Bon, dio Prima Grupe zaduženo za bonitete i business intelligence te Serdarusic.com, koji nudi savjetničke usluge u području poslovnih financija i upravljanja.

Na panelu, kao središnjem dijelu događaja, sudjelovali su ekonomski analitičar i pokretač portala Ekonomski lab, Velimir Šonje, i konzultant u području financija, spajanja i akvizicija, ujedno i poznati komentator, Andrej Grubišić. Razgovor je moderirala jedna od suorganizatorica, Andreja Švigir iz Altius savjetovanja, ujedno konzultantica za kontroling, poslovno upravljanje i poslovno odlučivanje.

Goste je najprije pozdravio Hrvoje Serdarušić, konzultant iz područja poslovnih financija i upravljanja te suorganizator. Naglasio je kako ovaj događaj organiziraju poduzetnici za poduzetnike, o temama koje su za njih važne.

Moderatorica je otvorila panel aktualnim pitanjem o održivosti javnog sektora i rashoda za zaposlene, koje financiraju porezni obveznici. Velimir Šonje je iznio podatak kako u Hrvatskoj 11,7% BDP-a odlazi na masu plaća u javnom sektoru, čime se svrstavamo među zemlje s najvišom razinom mase plaća u BDP-u unutar EU. Njegova je procjena da porast plaća u ovom trenutku ne može ugroziti državne financije, barem do sljedeće recesije.

Andrej Grubišić je na svoje prvo pitanje, o utjecaju neučinkovitosti institucionalnog okvira na realni sektor, komentirao kako postoje četiri načina trošenja novca: kad se vlastiti novac se troši na sebe, kad se vlastiti novac troši na drugog, trošenje tuđeg novca na sebe te trošenje tuđeg novca na drugoga. Odluke birokrata u Hrvatskoj uvelike se tiču trećeg i četvrtog načina potrošnje. Dodao je da u Hrvatskoj, zbog niske stope aktivnosti stanovništva, zapravo jako malo ljudi radi. Ujedno, još je manje stvarno produktivnih radnih mjesta.

Smatra kako je hrvatska država najveći generator problema te da se to može riješiti tako da se vrati inicijativa privatnom sektoru. Nemamo priliku liberalizirati goruće sektore: mirovine, zdravstvo i obrazovanje. Privatni sektor treba tražiti liberalizaciju tih sektora gdje je država neučinkovita, kao i oslobađanje tih sredstava privatnoj inicijativi.

Šonje: “Očekujem određeno usporavanje sljedeće godine, no ne i recesiju”
Što se tiče strukturalnih promjena, Velimir Šonje je istaknuo kako je kompleksnost problema javnog sektora s kojom se borimo u velikoj mjeri naslijeđena. Napomenuo je kako na Doing Business stojimo loše i zato što ne postoji dovoljno dobra koordinacija između ministarstava. Za velike rezove, po njegovom mišljenju, nemamo menadžerski kapacitet u javnom sektoru. Osim restrukturiranja i privatizacije, važna je i reforma pravosuđa, posebno stečajnog prava. Ne očekuje da će ova Vlada riješiti ove probleme, već da će se sve prolongirati za vrijeme nakon izbora.

Andreja Švigir je konstatirala kako je 16.590 poduzeća, odnosno društava s ograničenom odgovornošću u Hrvatskoj u većinskom vlasništvu poduzetnika generacije 55 plus. To je oko 31% ukupnog broja poduzeća s oko 179.000 zaposlenih kojima su vlasnici, odnosno menadžeri, blizu dobi za umirovljenje. Shodno tome, postavila je pitanje Andreju Grubišiću: “Kakvo je vaše iskustvo, na koji način vlasnici provode prijenos vlasništva ili upravljanja?” odgovorio kako ne vjeruje da država treba imati bilo kakvu strategiju: “Njih obično pišu interesne skupine. Bilo kakva pomoć države znači da će ona nešto i koštati. Nije na državi da se bavi turizmom ili bilo kojom drugom granom, već na privatnom sektoru. Takvi su potezi rezultirali stotinama milijardi kuna poticaja, a znamo kako je to završilo. Država trenutno intervenira direktno i indirektno, i ometa tržišnu utakmicu, diskriminirajući jedne poduzetnike nauštrb drugih.” Kritizirao je diskriminatornu mjeru smanjenja ili ukidanja poreza na dohodak za mlade jer se time postavlja pitanje zašto se isto nije učinilo za neku drugu skupinu. Po njegovom sudu, o zapošljavanju bi trebalo odlučivati tržište. Zaključio je konstatacijom da je za zdravstvo i obrazovanje najbolja mjera liberalizacija tržišta, tako da mogu promijeniti poslodavca ako smatraju da dobivaju premalo.

Potom je moderatorica ustvrdila kako joj se liberalizacija tržišta čini odveć apstraktnom i neprovedivom te navela primjere državne intervencije u zapadnom svijetu: Merkel 2008., koja je pozvala sve proizvođače da se vrate u Njemačku, Leeja Iacoccu koji je dobio državna jamstva od Cartera te trgovinski rat između SAD-a i Kine koji utječe na EU kroz Njemačku, jer je ovisna o izvozu u azijske zemlje. Nadovezavši se na to, postavila je pitanje Velimiru Šonji o temi koja je zanimala veliku većinu okupljenih: “Kako slabije stope rasta u Njemačkoj utječu na Hrvatsku, s obzirom na tri faktora koja negativno utječu na njemačko gospodarstvo, a to su pad industrijske proizvodnje, veliku izvoznu ovisnost te poslovanje s Azijom?” Šonje je na to komentirao da je Njemačka u takozvanoj industrijskoj recesiji, jer se uslužni sektori još uvijek drže jako dobro pa nema općeg pada BDP-a. Ipak, ponajprije zbog pada izvozne potražnje, industrija je u poteškoćama, a posebno se to odnosi na autoindustriju. Druge se zemlje, kao Francuska, još uvijek dobro drže. Naveo je da je potrošački optimizam u Hrvatskoj veći nego u Njemačkoj, odnosno na povijesnom je maksimumu. Maloprodaja u nas raste oko 3,5% na godišnjoj razini. Ipak, on očekuje određeno usporavanje iduće godine, no naglašava da ne očekuje recesiju.

Na pitanje moderatorice, Andreje Švigir, o tome vjeruje li kako se menadžment u javnom sektoru može profesionalizirati u smislu zapošljavanja na temelju stručnosti, a ne podobnosti, Grubišić je odgovorio kako je to stvar odluke te dodao: “Hrvatska je još uvijek suvlasnik u Podravci jer je strateška grana. Ne razumijem kako je Čokolino strateški proizvod. Država je suvlasnik i ACI Marine, pa ne razumijem ni kako su to vezovi strateški proizvod.”

Naveo je kako u nas, zbog uplitanja države u strateške grane, postoji i svojevrstan poslovni incest. Netko je konkurent, a istovremeno određuje pravila igre. Primjerice, netko može oporezivati dobit naših banaka u privatnom vlasništvu, i tim novcem dokapitalizirati HPB. Zaključio je kako su u Hrvatskoj pogonsko gorivo rasta bili EU fondovi te strane doznake, koje na godišnjoj razini iznose oko 5% BDP-a, tako da ne možemo biti sigurni koliko je rast znak sposobnosti domaćeg gospodarstva: “Tek smo se vratili gdje smo bili 2008. godine. Svi su nas prestigli osim Bugara. I Rumunji su nas prestigli po realnom paritetu kupovne moći.”

Moderatorica se osvrnula na nedavno predstavljenu knjigu Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989.-2019., čiji je koautor Velimir Šonje: “Zemlje iza željezne zavjese bilježe značajan rast. Zbog čega Hrvatska nije u tom društvu?” Šonje je odgovorio: “Naša je strategija bila razviti infrastrukturu prije ulaska u EU, kao što su autoceste, a to je bilo financirano skupim kreditima. To je bila loša odluka. Sve to ne bi bilo tragično da mi u javnom sektoru nismo izgubili kapacitet za reforme.” Dodao je i primjer s nedavnog susreta s bivšim estonskim premijerom, koji mu je pojasnio kako je Skype potaknuo poduzetnički optimizam u toj zemlji: “Država je dizala privatna poduzeća svojom strategijom procurementa umjesto da je osnivala državna poduzeća koja bi se time bavila, kao što je APIS IT kod nas.”

Posljednje pitanje Andreje Švigir za Andreja Grubišića ticalo se teme zbog koje je često gostovao u vrijeme krize poznatog giganta: “Mnoga poduzeća su se oslanjala na Agrokor. Zamagljuje li oslonjenost na velika poduzeća potrebu za jačanjem izvoznih kapaciteta?”

Andrej Grubišić je ustvrdio da je s Agrokorom svima bilo dobro raditi, inače bi radili s nekim drugim. Dodao je kako treba bježati od lova na vještice, i objektivno gledati na stvari. Ako je Agrokor trebao posrnuti, to je fer. Naveo je i da nas Agrokor podsjeća da nitko nije cijepljen od loših poslovnih odluka. Nada se da takvih državnih intervencija više neće biti te da država treba jačati sudstvo, a ne intervenirati u poduzetništvo kao što je bio slučaj s Lex Agrokor.

Uslijedila su zanimljiva pitanja iz publike. Tako je Gordan Horbec iz Opulenta pitao g. Grubišića: “Spominjali ste PDV u turizmu. Ispada da većina europskih zemalja ima povlaštene stope. Konkurencija nas tjera da ga smanjimo, zar ne?”

Grubišić odgovara: “Nemam ništa protiv 13%, ali hajdemo svi na 13%. To bi bilo značajno manje poreznih prihoda, ali onda i rashoda. Velimir je spomenuo uravnoteženi proračun. Ja mislim da to uopće nije dobro. Suficit znači da uzimam više nego što sam potrošio. Ja sam za reduciranu državnu potrošnju, pa i po cijenu deficita.”

Matija Magerl, odvjetnik, pitao je paneliste: “Koliko je vaših faktura izdano državi? Trebamo li mi štrajkati, kao i javni sektor, ali u poslovanju s državom? Možda trebamo potpuno zaobići državu i prestati poslovati s njom.”

Velimir Šonje je na to odgovorio kako rješenje nije u potpunom zaobilaženju države, već u tome da se poduzetnici fokusiraju na izvoz i time budu neovisniji o državi. Andrej Grubišić je rekao kako mu je svejedno koja je stranka na vlasti, ali uglavnom se svađaju je li nečija ekipa bolja ili lošija. Ne razgovaraju o tome treba li ekipa biti manja.

Darko Smoljan iz Preokret d.o.o. izjavio je: “Skeptičan sam oko toga da sljedeća kriza neće toliko pogoditi naše građane. Nitko od nas ni 2008. nije očekivao, koliko god bio oprezan, da će ona biti tolikih razmjera i da će toliko trajati. Jeste li stvarno mišljenja da nova kriza neće biti toliko značajna?”

Šonje je na to odgovorio: “Ne očekujem veliko smanjenje BDP-a zbog kraja proračunskog razdoblja kod EU fondova, jer se oni mogu koristiti do 3 godine od isteka razdoblja. Prognoze se mogu sastavljati za sljedećih 12 do 18 mjeseci, tako da je recesija 2021. ili 2022. moguća.”

Grubišić se zapitao: “Što pokazuju praktična iskustva? Većina menadžera ima izrazito lošu sposobnost dugoročnog predviđanja. Nisam u životu vidio petogodišnji plan koji nije optimističan. Da ste 2007. pitali predsjednike uprava banaka ili građevinskih poduzeća o petogodišnjem planu, mislite li da bi neki od njih u sebi imao recesiju? U Talebovom Black Swanu se to zove epistemološka arogancija. Meni se sviđa McKinseyjevski pristup MECE (mutually exclusive, commonly exhaustive). Jako malo kompanija to doista radi na taj način. Praksa pokazuje da intuicija kao takva ne postoji, već samo sposobnosti uočavanja uzoraka.” Preporučio je poduzetnicima da rade stres-testove i računaju s tim da se država neće povlačiti iz svoje potrošnje, odnosno da se porezi neće smanjivati.

Formalni dio zaključio je treći suorganizator, specijalist za procjenu rizika i kreditnog rejtinga, Predrag Novačić iz poduzeća Prima Bon. Pozdravio je poduzetnike te ih pozvao da ostanu još neko vrijeme s panelistima na brunchu i umrežavanju, ali i da se pridruže i narednom događaju, koji je predviđen za veljaču 2020. godine. Većina je poduzetnika ostala još neko vrijeme na vrhu zagrebačkog hotela, komentirajući kako dobra atmosfera i sažeta forma čine ovaj događaj pravim osvježenjem na poduzetničkoj sceni.

Prema izvješću DZS-a, na mjesečnoj razini, u odnosu na rujan, cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju bile su više 0,4 posto. Kumulativno, u razdoblju od siječnja do listopada potrošačke su cijene bile više za 0,7 posto. Na godišnjoj razini, u listopadu su najviše porasle cijene alkoholnih pića i duhana, za 4,6 posto, a s rastom od 3,2 posto pratile su ih cijene restorana i hotela.

Cijene u segmentu stanovanja, vode, električne energije, plina i ostalih goriva su porasle 2,5 posto, cijene raznih dobara i usluga 1,2 posto, cijene odjeće i obuće te cijene pokućstva, opreme za kuću i redovito održavanje za 1,1 posto, cijene obrazovanja i cijene komunikacija 0,3 posto, a cijene hrane i bezalkoholnih pića za 0,1 posto. S druge strane, najviše su pale cijene prijevoza, za 2,6 posto, pri čemu u cijene goriva skliznule za 4,1 posto.

Na mjesečnoj su razini, pak, u listopadu potrošačke cijene porasle, u prosjeku za 0,4 posto. Pritom su najviše porasle cijene odjeće i obuće, za 7,3 posto (nova kolekcija odjeće i obuće), cijene prijevoza za 0,8 posto, cijene pokućstva, opreme za kuću i redovito održavanje i redovitog održavanja kućanstva za 0,4 posto, cijene restorana i hotela i cijene zdravlja za 0,3 posto, cijene obrazovanja za 0,2 posto i cijene alkoholnih pića i duhana za 0,1 posto.

S druge strane, u listopadu su prema mjesecu ranije cijene rekreacije i kulture i cijene hrane i bezalkoholnih pića niže za 0,3 posto, cijene stanovanja, vode, električne energije, plina i ostalih goriva te cijene komunikacija za 0,2 posto niže.

Istodobno su cijene raznih dobara i usluga u listopadu u odnosu na rujan u prosjeku ostale na razini cijena iz rujna. Analitičari Raiffeisenbank Austira (RBA) očekuju do kraja godine nastavak skromnih godišnjih stopa inflacije. “Do kraja godine očekujemo nastavak skromnih godišnjih stopa rasta potrošačkih cijena, pa će i stopa inflacije na razini cijele 2019. ostati ispod 1 posto. Pritom će uslužni sektor, prije svega usluge povezane s trgovinom i turizmom, odnosno rast cijena u tim djelatnostima, ostati jedan od rijetkih generatora inflatornih pritisaka”, ocjenjuju u RBA.

„Zemlje OPEC+ suočavaju se s velikom izazovom u 2020. godini jer se očekuje nagli pad potražnje za njihovom sirovom naftom”, konstatira IEA u najnovijem mjesečnom izvješću.

Agencija procjenjuje da će ponuda nafte iz neovisnih proizvođača iduće godine rasti za 2,3 milijuna barela dnevno, u usporedbi s 1,8 milijuna barela dnevno u 2019. godini, zbog proizvodnje u SAD-u, Brazilu, Norveškoj i Gvajani. „Veliki višak u ponudi koji će se vjerojatno formirati u prvoj polovini sljedeće godine teško da će biti utjeha ministrima OPEC+ koji će se početkom idućeg mjeseca okupiti u Beču”, napominju u IEA-i.

Američka je proizvodnja u listopadu rasla za 145 tisuća barela dnevno ali će trend posustajanja tog rasta, koji je započeo u prvoj polovini godine, vjerojatno biti nastavljen jer tvrtke daju prednost disciplini u potrošnji, procjenjuju u IEA-i.

Agencija procjenjuje da će potražnja za OPEC-ovom sirovom naftom iduće godine iznositi 28,9 milijuna barela dnevno, što je milijun barela dnevno manje no što kartel trenutno proizvodi.

Potvrdili su pak procjenu rasta globalne potražnje za naftom u ovoj i idućoj godini, od milijun odnosno 1,2 milijuna barela dnevno, upozorivši ipak da njezine procjene možda blago podcjenjuju utjecaj izmijenjenih carina u sklopu američko-kineskog trgovinskog rata. Budu li neke ili čak sve carine ukinute u sljedećih nekoliko mjeseci, “rast svjetskog gospodarstva i potražnje za naftnom značajno će ubrzati”, iako taj oporavak neće biti trenutan, upozoravaju.

Potražnja za naftom u ovoj je godini pala prvi puta od 2009. zbog slabije aktivnosti rafinerija u prva tri kvartala, podsjećaju, dodajući da bi se u četvrtom tromjesečju i u 2020. godini prerada trebala oporaviti.

Rast cijena nafte zahvaljuje se nadi ulagača da će SAD i Kina uskoro postići trgovinski dogovor i tako prekinuti carinski rat koji je naštetio cjelokupnom svjetskom gospodarstvu. Ulagače je u petak ohrabrila izjava Larry Kudlowa, ekonomskog savjetnika Bijele kuće, da su Washington i Peking blizu trgovinskog dogovora. Dodao je da su pregovori konstruktivni, no ni ovaj put nije objavio ništa detaljnije.

Dan prije je, pak, kinesko ministarstvo trgovine poručilo da se vode dubinski razgovori o prvoj fazi trgovinskog sporazuma i da je obustava carina važan uvjet za postizanje sporazuma. To je potaknulo nadu ulagača da će uskoro završiti trgovinski rat, koji traje već 16 mjeseci i koji je izazvao usporavanje rasta oba gospodarstva, a time i slabljenje potražnje za energentima.

S druge strane, znatniji rast cijena nafte onemogućile su bojazni od slabljenja potražnje, a rasta ponude na tržištima. Međunarodna agencija za energiju (IEA) procjenjuje da će se iduće godine Organizacija zemalja-izvoznica nafte (OPEC) i njezini partneri, tzv. OPEC+, suočiti s velikim izazovima jer se očekuje pad potražnje za njihovom naftom.

OPEC i njegovi partneri predvođeni Rusijom trenutno smanjuju ponudu za 1,2 milijuna barela dnevno i to će činiti do ožujka iduće godine. Sastat će se ponovo 5. i 6. prosinca u Beču kako bi razmotrili daljnju strategiju.

OPEC procjenjuje da će potražnja za njegovom naftom u sljedećoj godini u prosjeku iznositi 29,58 milijuna barela dnevno, što znači da će biti za 1,12 milijuna barela dnevno manja nego u ovoj godini. Ta procjena ujedno iskazuje višak od oko 70.000 barela dnevno u 2020. godini.

I dok OPEC smanjuje proizvodnju, SAD i neke druge zemlje, kao što su Norveška i Brazil, već je dulje vrijeme povećavaju. Tako IEA procjenjuje da će ponuda zemalja koje nisu u OPEC-u iduće godine dosegnuti 2,3 milijuna barela dnevno, dok je u 2019. iznosila 1,8 milijuna.

U SAD-u je ovoga mjeseca proizvodnja sirove nafte dosegnula rekordnih 13 milijuna barela dnevno i rast će i iduće godine više nego što se očekivalo, procjenjuju američke vlasti. To će, pak, smanjiti profitabilnost proizvođača nafte iz škriljca, pa se procjenjuje da će oni u idućoj godini zamrznuti troškove i smanjiti rast proizvodnje.

Izvješće tvrtke Baker Hughes, objavljeno u petak, pokazuje da je prošloga tjedna broj aktivnih postrojenja u SAD-u smanjen četvrti tjedan zaredom, i to za njih 10, na ukupno 674, što je najmanji broj aktivnih postrojenja od travnja 2017. godine.

U istom lanjskom razdoblju aktivno je bilo oko 860 postrojenja, što pokazuje da američki proizvođači od početka ove godine smanjuju troškove jer se više usmjeruju na povećanje zarade na temelju viših cijena nafte nego na povećanje proizvodnje.

I nakon nedavnog sastanka kancelarke Angele Merkel s čelnicima njemačkih automobilskih koncerna su se opet čule optužbe kako ova kancelarka i dalje tim koncernima dijeli poklone, makar je neosporna njihova krivinja u krivotvorenju vrijednosti ispušnih plinova kod dizel vozila. Ali i ta prevara se polako pretvara u korist za automobilsku industriju: prije skandala s dizelom su ionako bili suočeni s upravo beznadnom zasićenošću (njemačkog) tržišta: u ovoj zemlji je registrirano preko 47 milijuna vozila na osamdesetak milijuna stanovnika. Automobil je sve manje nekakav pokazatelj socijalnog statusa i više niti imućnima ne smeta ako isti auto imaju i nekoliko godina.

Utoliko su električni automobili i proizvod s kojim se i automobilski koncerni opet nadaju navali u trgovine automobilima. A na sastanku “na auto-vrhu” kako ga ovdje zovu, održanom prošlog tjedna u Berlinu je kancelarka opet automobilske koncerne zasula milijunima: argumentirajući kako se inače neće moći ispuniti klimatski ciljevi emisije ugljičnog dioksida do godine 2030., ne samo da je produžen rok državnih poticaja građanima za kupnju električnih automobila, nego je i iznos povećan. Za električne automobile cijene do 40.000 se državni poticaj podiže sa 4.000 na 6.000 eura, za one skuplje poticaj se ne povećava toliko i iznosi 5.000 eura. Povećani su poticaji i za hibridna vozila tako da će do godine 2025. država i industrija svaka izdvojiti po 600 milijuna eura kako bi povećala broj takvih vozila na njemačkim cestama.

Njemačka kancelarka rado izlazi u susret automobilskoj industriji, ne samo zato jer je to jedna od najvažnijih industrijskih grana u ovoj zemlji.

Usprkos svim pozivima kako će električni automobili spasiti klimu i zaustaviti zatopljenje naše planete, oni su u Njemačkoj bili i ostali tek igračka za bogate. Već i na sastanku “auto-vrha” 2016. se očekivalo kako će biti najmanje 300.000 zahtjeva za takav poticaj – ali do konca rujna ove godine je postavljeno jedva 140 tisuća zahtjeva. Prema podacima Ureda za registraciju, na 1000 vozila u Njemačkoj niti dva nisu električna, jedva ih je sedam na hibridni pogon. Ali je zato više od 400 vozila koja su starija od 10 godina – njih samo nešto više od 130 je mlađe od dvije godine.

Čini se kako nije Njemačka jedina koja zapravo uopće ozbiljno ne shvaća pitanje mobilnosti građana. Taj problem definitivno daleko prelazi želje i zahtjeve mlade Grete Thurnberg i drugih aktivista za zaštitu okoliša. Nije sporno kako je promet, doduše tek nakon energetskih postrojenja i industrije, jedan od najvećih uzročnika emisije ugljičnog dioksida. No jedva da se tko usuđuje postaviti pitanje, zašto Nijemci tako rado i uporno sjedaju u svoje automobile.

Odgovor je jednostavan: zato jer moraju i to nipošto ne čine iz nekakve ljubavi prema automobilu. U našem razdoblju industrijalizacije čini se normalno od zaposlenika tražiti mobilnost jer se i proizvodnja centralizira na tek nekoliko tvornica – i to ako uopće ostaje u Europi i nije preseljena na Daleki istok. Tako je sve više zaposlenih u Njemačkoj koji moraju putovati, a i udaljenost je sve veća. Gotovo 13 milijuna Nijemaca ima radno mjesto u drugom okrugu, čak za 6,9% zaposlenih je radno mjesto dalje od 50 kilometara od mjesta stanovanja – otprilike bi to bilo u najmanju ruku živjeti u Karlovcu ili Čazmi i raditi u Zagrebu. Statističari su izračunali kako je prosječan put do radnog mjesta još 1999. bio 14,6 kilometara, danas je to preko 17 kilometara.

Zaposleni nipošto nisu sami na cestama i mobilnost je nešto na što se Nijemci navikavaju od malih nogu. Možda je još jedino (četverogodišnja) osnovna škola bila u blizini mjesta stanovanja, ali već kod srednje škole na prvom mjestu izbor ovisi o ambicijama za buduću karijeru. To onda može značiti i gimnaziju u posve drugom dijelu grada, a to je još više izraženo kod izbora mjesta studija. Već je gotovo tradicija da se ovdje ne studira u gradu iz kojeg se potječe. Ali zbog enormnih stanarina u čitavom nizu sveučilišnih gradova, sve je više i studenata koji ipak svaki dan putuju na predavanja i vraćaju se u roditeljski dom.

Dvije trećine tih svakidašnjih putnika sjeda u automobil – i pogotovo za one iz ruralnih područja, nekakve realne alternative često uopće niti nema. Kod poslovnih putnika bi teoretska mogućnost mogla biti i pokazna karta Njemačkih željeznica kojom se slobodno može voziti u bilo kojem vlaku u ovoj zemlji (Bahncard 100), ali i ona košta 4.395 eura na godinu. Nakon iskustva sad već legendarnih gužvi i zakašnjenja Njemačkih željeznica gdje nije rijetko da se mora i stajati od Kölna pa sve do Berlina, ozbiljni poslovni ljudi će možda poželjeti takav pokaz i za prvi razred – makar takva karta košta 7.435 eura. Prije su postojali pokazi samo za određene relacije između dva grada – idealno za redovne putnike na radno mjesto. Ali tu opciju su Njemačke željeznice (čiji je glavni vlasnik još uvijek njemačka država) već davno ukinule.

Samo još oni koji nisu malo bolje isprobali Njemačke željeznice vjeruju u njenu točnost – i brigu za udobnost putnika.

U svim tim pokličima za alternativnim oblicima prijevoza kako bi se spasila klima se također jedva obraća pažnja na to tko je to na njemačkim cestama: osim tih petnaestak milijuna zaposlenih i studenata su tu i kombiji zanatlija i mnogi od oko milijun prijavljenih majstorskih radionica naravno da moraju putovati na mjesto gdje će raditi. A onda dolazi i teška kategorija: teretni transport.

Prošle godine je njemačkim cestama prošlo 3,2 milijarde tona robe – gotovo deset puta više nego što je prevezla željeznica. Opet se tu industriji izlazi u susret i kako bi se smanjili proizvodni troškovi je posve normalno tražiti isporuku “just in time”, dakle isti dan kad će roba ući u proizvodnju. Tako se štede troškovi skladištenja, a i u poslovnim knjigama nema “mrtvog kapitala” u skladištu. Nije tek dojam korisnika njemačkih cesta kako je kamiona sve više: od ujedinjenja Njemačke 1990. pa do danas se broj prevožene robe doslovce udvostručio, na oko 500 milijardi prijeđenih tona po kilometru.

Kad se svi onda tako nađu na njemačkim cestama, svaka romantika vožnje veoma brzo prestaje – najkasnije u jednom od oko 2.000 zastoja dužih od 5 kilometara koja se svakog dana stvaraju na njemačkim cestama. Ukupna dužina tih zastoja u Njemačkoj je 2018. bila 1,5 milijuna kilometara, dakle kolona koja će prostirati oko cijele zemljine kugle – 38 puta! Sva ta vozila pale motore barem da bi prošla tih pet metara koji su postali slobodni i jedva da itko u toj koloni ne bi radije sjedio kod kuće, ne samo zbog ugljičnog dioksida.

Za spas klime će prije ili kasnije možda biti nužno promijeniti mnogo više toga od automobila – jer je i to zapravo neposredna posljednica globalne podjele rada.

A i to je još jedna nepravda: baš one koji moraju putovati na posao sad optuživati i za uništavanje klime. Statistički, oni su u pravilu bolje obrazovani, ali i češće bolesni. Mnogo češće imaju i problema s obitelji koja također trpi što je otac ili majka (žene u prosjeku putuju tek koji kilometar kraće od muškaraca) satima svaki dan mora putovati.

Utoliko je i apsurd Nijemcima govoriti kako se “nerado odriču svog ljubljenog automobila” – što je danas na granici optužbe. Bilo bi možda točnije reći kako Nijemci vole svoje automobile isto tako kako i Talijani vole svoje cipele: bez njih se ionako ne može i onda je jedina utjeha da su i napravljene kako i trebaju biti i da vas neće ostaviti na cjedilu nakon par kilometara (točnije – to se prije odnosi na njemačke automobile nego na talijanske cipele). No ako se doista želi nešto učiniti za spas klime, onda će to prije ili kasnije morati ići mnogo dalje od pitanja, hoće li se tek stati kod benzinske crpke ili utičnice sa strujom, piše DW.

Najprije se našlo najočiglednije rješenje – srezati broj zaposlenika. Samo u 2018. godini 548 bankara potražilo je novi posao, a ključ u bravu u godinu i pol stavilo je 113 poslovnica. Pitaju li se banke, bila je to nužnost zbog okretanja novim digitalnim kanalima jer je bankarstvo na mobitelu i kućnom računalu komotnije od odlaska u poslovnicu. A, činjenica da je održavanje “hladnog pogona” jedne poslovnice, od zaštitarske službe do sigurnosnih standarda baratanja gotovinom uz lepezu drugih troškova, skupo – dodatni je benefit.

Ali, i argument da se mreža poslovnica nastavi prorjeđivati. Onda su na red došli kamatni rashodi, novac plaćaju štedišama da im povjere depozite. Oni su se rapidno spustili praktično do nule, pa uz dramatično sporiji pad kamata na kredite, na kamatnoj marži još mogu zaraditi. (Unatoč neisplativosti, štednja u bankama i dalje raste, no to je posebna tema). Tako je, s iscrpljenim uštedama, na stol došlo dizanje prihoda. Kako priljevi od kamata ne mogu bitno rasti, a HNB je baš nezgodno pritvorio zadnji lukrativan izvor zarade od gotovinskih kredita, ostale su naknade i provizije kojih su banke u samo u prvih šest mjeseci naplatile 2,4 milijarde kuna, 85 milijuna kuna više nego lani.

Onda su u Zabi i OTP-u odlučili naplaćivati naknadu za podizanje gotovine u poslovnicama i preko noći se našli na klizavom terenu. Ono što je njima motiv za manje gužve u poslovnicama (iako se samo 11% takvih transakcija tamo odradi) starijima, bolesnima, slabo pokretnima i invalidima pretvara se u diskriminaciju. Tu slabo promišljenu odluku HNB neće zabranjivati jer je regulator stava da su naknade tržišna kategorija, a klijenti ionako imaju pravo promijeniti banku, ali će im u uputi “pojasniti” da su dužne pomoći i educirati građane kako pristupiti jednom besplatnom kanalu. Iako će reputacijska šteta te odluke nadmašiti svu zaradu, slučaj pokazuje da su banke nespremne na konkurenciju koju donose finteci, poput Revoluta i ostalih. Dok banke grčevito traže gdje bi klijentima što naplatile, novi igrači mame ih besplatnim transakcijama, inovacijama i naprednim aplikacijama. Ljudi su možda oprezni s novitetima, no u konačnici su racionalni, piše Poslovni dnevnik.

Pitanje je hoće li menadžeri stresu od vlasnika to shvatiti prije nego ih otjeraju svojom nepromišljenošću?