Tribina

Tri američka senatora u pismu upućenom lučkom operateru upozoravaju na sankcije američkih vlasti protiv tvrtki uključenih u podršku izgradnji plinovoda. U pismu se navodi da će se, ako se radovi nastave, luka Sassnitz suočiti s “financijskom propašću”.

“Nastavite li isporučivati robu i pružati usluge i podršku za projekt Sjeverni tok 2, uništili biste budući financijski opstanak vaše tvrtke”, kaže se u pismu lučkom operatoru Fährhafen Sassnitz, koje je dostupno Handelsblattu i koje su potpisali republikanski američki senator Ted Cruz i njegovi stranački prijatelji Tom Cotton i Ron Johnsonn.

Njemačko ministarstvo vanjskih poslova reagiralo je oštro: “Američka politika izvanteritorijalnih sankcija protiv bliskih partnera i saveznika ozbiljno je miješanje u naš nacionalni suverenitet”, rekao je državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova Niels Annen za Handelsblatt.

Prema njegovim riječima, ton i sadržaj prijetećih pisama njemačkim tvrtkama potpuno su neprimjereni. Istaknuo je da će se energetska politika Njemačke i Europe utvrđivati ​​”isključivo u Berlinu i Bruxellesu, a ne u Washingtonu”.

Annen je također rekao da će Njemačka iskoristiti predsjedavanje EU-om za “jačanje europskog suvereniteta”, te dodao da Europa ne smije podleći ucjenjivanju. Projekt Sjeverni tok 2 predviđa postavljanje dvije paralelne linije plinovoda od Rusije do Njemačke duž dna Baltičkog mora. Berlin i Beč podržavaju taj projekt jer su zainteresirani za pouzdane isporuke. Norveška se također zalaže za polaganje plinovoda, čija vlada posjeduje 30 posto udjela Kvaernera, jednog od graditelja.

Istovremeno se Litva, Latvija, Poljska i Ukrajina protive Sjevernom toku 2, slijedeći svoje interese. Projekt kritiziraju i Sjedinjene Države koje planiraju isporučiti svoj ukapljeni prirodni plin u Europu.

Krajem prošle godine Sjedinjene Države usvojile su obrambeni proračun koji uključuje sankcije protiv tvrtki koje su uključene u izgradnju Sjevernog toka 2. Kao rezultat, projekt je zaustavljen: švicarska tvrtka za polaganje cijevi Allseas odmah je prestala s radom, a ruski Gazprom je najavio da će gradnju moći dovršiti samostalno.

No, američki senatori odlučni su zaustaviti gradnju, a njihove prijetnje, piše Handelsblatt, zamišljene su tako da odvrate kompanije od završetka projekta. Do sada se, piše Handelsblatt, Europljani nisu uspjeli učinkovito obraniti od prijetnji sankcijama iz SAD-a. Prvo su Amerikanci otjerali europske tvrtke iz Irana, a zatim paralizirali polaganje plinovoda Sjeverni tok 2, koji bi trebao udvostručiti kapacitet za izravne isporuke ruskog plina u Njemačku. Amerikanci tvrde da to stavlja Saveznu Republiku u nesigurnu ovisnost, ali njemačka vlada to odlučno odbacuje. No, svi pokušaji da se Amerikanci razuvjere nisu uspjeli.

Prošlog prosinca američki Kongres izglasao je zakon o sankcijama posebno usmjeren na zaustavljanje Sjevernog toka 2. Tada je senator Cruz sastavio prijeteće pismo, usmjereno protiv vlasnika švicarske tvrtke Allseas, čiji je brod polagao cijevi plinovoda. Tvrtka je nakon toga povukla svoj brod iz tog posla.

Od tada projekt miruje, iako još uvijek nedostaje samo šest posto plinovoda. Rusija je najavila da će sam položiti cijevi i prebacila dva svoja broda u luku Sassnitz. No, posao ne napreduje, a to se prema pisanju njemačke novine “ne može ne povezati” s time što Amerikanci pripremaju novi zakon o sankcijama protiv svih koji su uključeni u nastavak izgradnje: osiguravatelja, lučkih operatera, ugostitelja, a možda čak i njemačkih dužnosnika.

Handelsblatt dalje navodi da SAD u svojoj politici sankcija iskorištava ekonomsku važnost američkog tržišta i izvanrednu ulogu dolara u globalnom financijskom sustavu, a da bi najefikasnije oružje Europljana bila prijetnja protusankcijama.

Tako bi, kako se navodi, EU američkim kompanijama moglo ograničiti pristup europskom tržištu sve dok Amerikanci ne odustanu od svojih sankcija. Bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, koji zastupa zajedničke njemačko- ruske energetske interese, nedavno se založio za tu opciju na saslušanju u Ekonomskom odboru Bundestaga.

Savezna vlada, međutim, odustaje od te eskalacije koja bi značila ekonomski rat. “U saveznoj vladi slažemo se da smo u svakom trenutku na raspolaganju za razgovore kako bismo spriječili eskalaciju”, rekao je ministar ekonomije Peter Altmaier početkom tjedna njemačkoj novinskoj agenciji DPA.

List dodaje i da je njemački strateški položaj oslabljen činjenicom da je Sjeverni tok 2 vrlo kontroverzan u Europi, stoga što istočni Europljani odbijaju produbljivanje energetskog partnerstva s Rusijom.

Tu komemoraciju, koju je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pretvorio u privatnu ‘predstavu’, za portal Direktno je komentirao politički analitičar Davor Gjenero.

Podsjećamo, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Milorad Dodik došli su na komemoraciju uz kolonu traktora koji su trebali predstavljati protjerane Srbe iz Hrvatske. Međutim, političkih predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj nije bilo, a Gjenero ističe kako je upravo to razlog zbog kojeg je Vučićeva ‘predstava bila jednostavno žalosna’.

“Treba krenuti od toga da je ovo prvi put da je stvorena situacija u kojoj su se Srbi u Hrvatskoj politički emancipirali. Vide svoju politiku, a ne politiku Beograda. To je izrazito važno i tu treba čestitati na hrabrosti i Miloradu Pupovcu i Borisu Miloševiću. Bez legitimnih političkih predstavnika srpskog naroda u Hrvatskoj ta ‘predstava’ je bila jednostavno žalosna”, rekao je Gjenero.

Kako ističe Gjenero, ovo je dokaz da režim Aleksandra Vučića ‘puca po šavovima’ te da je to plod njegove nesposobnosti.

“Bilo je neugodno gledati kako se ranije na tim predstavama govorilo o Hrvatskoj kao ‘falsofašističkoj’ državi, a da su otraga predstavnici Srba u Hrvatskoj pokunjeno stajali. Sada je to bez njih obična groteska, jedna od gluposti autoritativnog režima Aleksandra Vučića koji puca po šavovima. On trenutno nema političku konkurenciju u Srbiji, ali koji zbog korumpiranosti, gluposti i nesposobnosti ne može postići niti jedan racionalan rezultat. Propala mu je politika fingiranja približavanja Europskoj uniji, propala im je politika ekvidistance prema NATO-u i Rusiji… Iako ima potpunu dominaciju u parlamentarnoj areni, mjesecima nije sposoban sastaviti vladu. To je režim koji jednostavno ne funkcionira i koji uništava perspektivu svojih građana”, dodao je Gjenero.

Gjenero je još jednom istaknuo da treba izraziti poštovanje prema Pupovcu te zaključio kako je ovime ipak pokazao da se bori za interese svoje zajednice u Hrvatskoj.

“Treba izraziti veliko poštovanje prema Pupovcu i Miloševiću. U određenim smo situacijama bili vrlo kritični prema Pupovcu, ali u ovoj situaciji se pokazao kao vrlo vješt političar koji ima crtu dosljednosti i ozbiljnosti te da se na primjeren način bori za interese srpske zajednice u Hrvatskoj”, zaključio je Gjenero za Direktno.

Istraživanje je provedeno kao da je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica. Novi CRO Demoskop pokazuje da ima nekih promjena u odnosu snaga među političkim strankama ima, ali ne u samom vrhu. Vladajući HDZ uvjerljivo najbolje stoji, a za gotovo trećinu ispitanika (32,9 posto) ta je stranka prvi izbor. Oporbeni SDP, koji se nalazi pred unutarstranačkim izborima, ima gotovo gotovo dvostruko manje, 18,1 posto, a treća opcija je platforma Možemo! s 11 posto. Lijevo-zelena platforma preuzela je poziciju Domovinskog pokreta Miroslava Škore koji je na 8,6 posto. Nešto manje ima Most, 8,3 posto. Stranka s Imenom i Prezimenom je na 2,6 posto. Nešto iznad jedan posto su i Pametno, HSS i IDS, a te su ove opcije ušle u Sabor preko koalicija. Ovo se istraživanje ne može uspoređivati s rezultatima parlamentarnih izbora gdje su ključne izborne jedinice. Na razini cijele države kao jedne izborne jedinice, ostale stranke i opcije su ispod jedan posto. Premijer Plenković najpozitivniji za četvrtinu ispitanika Premijer Andrej Plenković (24,6 posto u odnosu na 19,4 posto u lipnju) najpozitivniji je političar, tako ga ocjenjuje četvrtina ispitanika. Drugi izbor građana je predsjednik Zoran Milanović s 11,3 posto. On ima mali pad u podršci građana, naime one je u lipnju ima 15,3 posto podrške građana.

Istraživanje je provedeno prije prije obilježavanja Oluje, u jeku verbalnog okršaja dvaju predsjednika ali i nakon što je Plenković najavio dolazak Borisa Miloševića u Knin, odlazak Tome Medveda u Grubore, a Milanović odlikovanja postrojbama HVO-a što bi moglo utjecati na pristup građana prema predsjedniku i premijeru.

Treći najpozitivniji političar je ministar financija Zdravko Marić s 4,5 posto (2,2 posto u lipnju), dok nešto manje ima Vili Beroš (4,3 posto u odnosnu na 8,1 posto u lipnju). Sa sličnim postotkom na listu pozitivaca stigao je Tomislav Tomašević iz platforme Možemo!, slijedi Dalija Orešković, a tek onda Miroslav Škoro (2,2 posto u odnosu na 5,3 posto u lipnju). Malo više od jedan posto podrške imaju Miro Bulj baš kao i njegov stranački kolega Božo Petrov, a jedan posto ispitanika najpozitivnijim političarom smatra, zasada jedinog kandidata za predsjednika SDP-a, Peđu Grbina. Da baš nitko od političara ne zaslužuje tu titulu misli 15,3 posto ispitanika. Negativan stav Najnegativniji političar je predsjednik Republike Zoran Milanović (15,8 posto u odnosu na 14,8 posto u lipnju). Drugi je izbor najnegativca premijer Plenković (15,3 posto u odnosu na 14,7 posto u lipnju), a treći zagrebački gradonačelnik Milan Bandić (9,0 posto u odnosu na 12,1 posto u lipnju).

Negativni doživljaj povećao je novi potpredsjednik Sabora Miroslav Škoro, slijedi bivši predsjednik SDP-a Davor Bernardić koji se od ostavke ne pojavljuje u javnosti. Među negativcima je i Zlatko Hasanbegović kao i nova saborska zastupnica iz Kluba Domovinskog pokreta Karolina Vidović Krišto. Slijede Gordan Jandroković, Krešo Beljak i Hrvoje Zekanović. Da su negativni svi političari poručuje nešto iznad osam posto ispitanika Smjer kretanja države Nakon travanjskog nezapamćenog skoka pozitivne ocjene smjera kretanja zemlje, optimizam je u svibnju, s jenjavanjem koronakrize, počeo padati, a pad optimizma nastavio se u lipnju. Prošlog mjeseca održani su parlamentarni izbori, a sada u kolovozu vidljiv je blagi rast optimizma kod građana, navodi CRO Demoskop, donosi Večernji list.

Za ekonomiste to je još jedan pokazatelj da vlada u Ankari živi u ekonomskoj paralelnoj stvarnosti. Kako piše Financial Times, Erdoğan je prošlog mjeseca izjavio kako treba pohvaliti mjere kojima su spriječeni “maliciozni” napadi na liru. Takvi potezi, naglasio je turski predsjednik, jačaju “imunološki sustav turskog gospodarstva protiv globalnih turbulencija”.

Za većinu ekonomista Erdoğanove riječi ne mogu biti dalje od istine. Kolaps turističkih dolazaka kao rezultata pandemije produbio je rupu u javnim financijama. Stranih investitora više nema, nakon što su povukli gotovo 13 milijardi dolara kapitala iz Turske prodajom tamošnjih obveznica i dionica. No, udar na turizam ključni je dio problema s kojima se Turska trenutno suočava. Naime, turistički prihodi važan su izvor deviza za tu državu, koja se oslanja na velike iznose stranog kapitala radi financiranja ekonomskog rasta i ublažavanja gotovo kroničnog deficita proračuna.

Prošle godine Tursku je posjetilo 45 milijuna turista koji su ostvarili prihod od 34,5 milijarde dolara. Međutim, u prvih šest mjeseci ove godine turistički dolasci niži su za 75 posto. Samo u lipnju pad je iznosio 96 posto. “U normalnim vremenima zarađivali bi oko 1000 eura dnevno. Sada između 10 i 20 eura”, ističe za britanski list vlasnik suvenirnice u turističkom mjestu Lara. Vlada se nadala da će snažan pad cijena nafte – jedne od uvoznih stavki na koju Turska najviše troši – umanjiti štetu od pada turističkih prihoda i ostalih vrsta izvoza, poput tekstila, bijele tehnike i automobila. No, to se baš i nije dogodilo. Proteklih nekoliko mjeseci turski proračun zagazio je duboko u manjak – samo u prvih pet mjeseci rupa u riznici iznosi 17 milijardi dolara.

Procjene za cijelu godinu variraju ovisno o analitičarima, no britanski Barclays procjenjuje da bi deficit mogao iznositi i 30 milijardi dolara, odnosno 4 posto BDP-a. Pogoršanje javnih financija sve se izraženije odražava na vrijednost turske valute. Kako bi zaustavile klizanje, vlasti su već ove godine utrošile 65 milijardi dolara na obranu tečaja, procjenjuje Goldman Sachs. Unatoč tome, lira je prošlog tjedna prema euru pala na od 8,17 lira, vrlo blizu rekordno niskom tečaju od 8,21 lira zabilježenom prije dvije godine usred valutne krize.

U kratkom roku trošenje novca za obranu tečaja dalo je rezultata. Lira je tijekom ove godine prema dolaru izgubila 15 posto, što je daleko manji pad vrijednosti nego brazilskog reala ili južnoafričkog randa.

Erdoğanov zet, ministar financija Berat Albayrak, stalno ponavlja kako se Turska odvaja od trendova prisutnih u ostalim državama u razvoju. Međutim, dio analitičara smatra kako će ova strategija posijati sjeme nove financijske krize. Robin Brooks, glavni ekonomist Instituta za međunarodne financije kaže kako se Turska ističe među rastućim državama, ali po mnoštvu pogrešnih razloga. Ima veliki proračunski deficit, troši milijarde dolara pokušavajući obraniti liru i upumpava jeftine kredite u gospodarstvo.

To je istovjetna taktika koja je prije samo dvije godine izazvala golemu krizu tijekom koje je lira izgubila 30 posto vrijednosti. Potonuće valute izazvalo je pritisak na prezaduženi korporativni sektor, dovelo do rasta inflacije i gurnulo gospodarstvo u recesiju. Dok inozemni ekonomisti smatraju da će tursko gospodarstvo ove godine u prosjeku pasti 4,3 posto, Ankara i dalje inzistira na procjenama snažnog oporavka koji će donijeti pozitivan ovogodišnji rezultat BDP-a.

Kako bi ostvarila taj cilj, vlada se opet okrenula kreditiranju. Središnja banka snizila je ključnu kamatnu stopu za čak 15,75 postotnih bodova tijekom posljednjih 12 mjeseci. Banke su pojačale kreditiranje, kako poduzeća, tako i građana, pa je rast kredita na godišnjoj razini dosegao 24 posto, što je najviša razina od 2013. godine.

Međutim, rast kreditiranja osnažuje domaću potražnju, što pak povećava uvoz te tako produbljuje deficit platne bilance, naglašava Robin Brooks. “Na kraju, žrtva je lira”, dodaje taj analitičar.

Još jedna kaotična deprecijacija valute zakomplicirat će turske napore da se zemlja oporavi od koronakrize. “Ako smatrate da će utjecaj koronavirusa relativno brzo nestati, onda je to ispravna strategija. U kratkom roku je skupa, ali kupuje dovoljno vremena da prebrodite vrlo teško razdoblje”, ocjenjuje Phoenix Kalen, direktorica rastućih tržišta u francuskoj banci Société Générale.

Turska je do sada zabilježila oko 230.000 oboljelih i 5600 preminulih, a svakog dana od COVID-19 oboli oko 900 ljudi. No, ako se koronavirus ubrzo ne suzbije, a prihodi od turizma i izvoza se ne oporave u kratkom vremenu, Kalen upozorava da bi Turska mogla postati vrlo ranjiva na buduće ekonomske šokove. “Ako trenutna situacija potraje još 12 mjeseci, to neće biti održivo. Turske vlasti balansiraju u tom krhkom ekvilibriju, pokušavajući da ne padnu u ponor”, dodaje P. Kalen, prenosi Poslovni dnevnik.

COVID-19 ometa programe humanitarne pomoći skrećući pažnju s kriza i preusmjeravajući financijska sredstva velikih sila koje se u vlastitim kućama bore sa smrtonosnim virusom te se smanjuju izdvajanja novčanih sredstava za ionako krhke ratom pogođene ekonomije, kažu oni. “Velika je zabrinutost da će ekonomski utjecaj (pandemije) izazvati više nereda, više sukoba”, kaže UN-ov stručnjak u New Yorku Richard Gowan. “Tek smo u prvom činu vrlo dugotrajne drame”, kaže za AFP.

Poziv glavnog tajnika UN-a Antonia Guterresa u ožujku za uspostavom globalnog prekida vatre uvelike je ostao neuslišan, a sukobi su se nastavili u žarištima poput Jemena, Libije ili Sirije. Epidemiološke mjere zabrane kretanja ograničavaju kretanja mirovnih izaslanika, mirovnih snaga i nevladinih agencija otežavajući posredovanje i dostavu te raspodjelu prijeko potrebne pomoći sve ranjivijem stanovništvu.

U Jemenu gdje su deseci tisuća civila umrli od 2015. u, po UN-u, najgoroj svjetskoj humanitarnoj krizi, sukobi jačaju, kažu diplomati koji za tu državu kažu da je “u slobodnom padu”. “Gladomora je opet na obzoru. Sukob ponovno jača. Ekonomija je ponovno u raspadu. Humanitarne agencije su gotovo bez novaca. I još i novi problem – covid-19 širi se bez kontrole”, kaže dužnosnik UN-a Mark Lowcock zadužen za humanitarnu pomoć.

Britanski diplomat kazao je Vijeću sigurnosti UN-a da je koronavirus i do 70 posto srezao novčana izdvajanja za tu zemlju koja su je održavala na životu. Od travnja je polovica obitelji u Jemenu ostala bez najmanje polovice prihoda. “Pomognite Jemenu sada ili promatrajte kao zemlja pada u bezdan”, poručio je.

Lowcock je upozorio i na poražavajuće ekonomske pokazatelje za Siriju čija je ekonomija desetkovana gotovo desetljećem građanskog rata. Mjere zabrane kretanja kojima se želi spriječiti širenje koronavirusa u Siriji jedan su od faktora koji će doprinjeti ovogodišnjem padu ratom uništenog gospodarstva od sedam posto.

Prema diplomatu gubitak radnih mjesta u proteklim mjesecima povećao je nezaposlenost sa 42 posto u prošloj godini na 50 posto u ovoj. Diplomati kažu da zapadne zemlje smanjuju humanitarnu pomoć koju šalju u zone pogođene humanitarnom krizom jer se okreću spašavanju vlastitih ekonomija pogođenih koronavirusom.

Analitičari kažu da je pandemija usporila mirovne napore jer su mirovni posrednici susrete zamijenili virtualnim pozivima preko Zooma ili Skypea. U siječnju na samitu kojemu je u Berlinu domaćin bila Njemačka svjetski vođe obvezali su se na prekid stranog miješanja u građanski rat u Libiji i poštivanje embarga na oružje u okviru plana da se okonča devetgodišnji sukob.

No prošlog je mjeseca Guterres osudio upletanje “bez presedana” u ratom razorenu zemlju u kojoj Rusija i Turska podupiru suprotstavljene strane. “Sada je fokus Njemačke očigledno na podizanju europske ekonomije”, kaže Richard Gowan iz think-tanka International Crisis Group.

Stručnjaci također pomno i sa zabrinutošću prate stanje u Libanonu u kojemu traje najgora ekonomska kriza od građanskog rata 1975.-1990. U toj zemlji nekontrolirana inflacija i kontrola prometa kapitala daju zamah siromaštvu, očaju i nasilnim uličnim prosvjedima. “Širom svijeta slika je vrlo sumorna i depresivna”, kaže diplomat UN-a za AFP.

“Nazadovanje ekonomije samo će pojačati sukobe u tim zemljama”, dodaje on.

Kako pokazuju podaci eurostatističara, bruto domaći proizvod (BDP) Unije u drugom je kvartalu potonuo 14,4 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje, dok je istodobno BDP eurozone pao čak 15 posto. Na kvartalnoj razini, odnosno u usporedbi s prvim ovogodišnjim tromjesečjem, pad BDP-a EU u drugom je kvartalu iznosio 11,9 posto, dok je gospodarstvo eurozone u istom razdoblju potonulo 12,1 posto. To je, ističu u Eurostatu, najveći pad gospodarske aktivnosti u EU od 1995. godine, otkako u Luxembourgu sustavno vode podatke o kretanju BDP-a na razini Unije.

Preliminarni podaci o padu BDP-a u drugom tromjesečju po članicama još su dramatičniji. Tako je BDP Njemačke, motora europskoga gospodarstva, pao za 11,7 posto na godišnjoj razini, odnosno 10,1 posto na kvartalnoj razini. Francuska ekonomija potonula je još dublje: pad njenog BDP-a u drugom ovogodišnjem tromjesečju u odnosu na isti kvartal lani iznosio je 19 posto, dok je u usporedbi s prvim ovogodišnjim kvartalom pad bio 13,8 posto. To je čak i dublji pad od onoga u Italiji, članici koju je pandemija koronavirusa najviše pogodila, a čiji je BDP u drugom kvartalu pao 17,3 posto u odnosu na isti lanjski kvartal, odnosno 12,4 posto u odnosu na prvo ovogodišnje tromjesečje.

Ipak, među velikim ekonomijama EU najgore je, kako pokazuju podaci Eurostata, prošla Španjolska. Njen BDP u drugom je ovogodišnjem tromjesečju bio čak 22,1 posto manji nego u istom lanjskom razdoblju, dok je u odnosu na prvi kvartal potonuo 18,5 posto.

Debele i u novijoj povijesti nezapamćene minuse nižu i izvaneuropska gospodarstva. Tako je, kako su objavili u Washingtonu, američko gospodarstvo, inače najveće na svijetu, u drugom tromjesečju potonulo nevjerojatnih 32,9 posto na godišnjoj razini, što su analitičari već ocijenili “povijesnim”. Naravno, u negativnom smislu.

Podaci o tako velikim stopama pada gospodarske aktivnosti mogu se slobodno okarakterizirati kao urušavanje gospodarstva. Takav pad ekonomije posljedica je pandemije koronavirusa i “zaključavanja” ekonomija. Drugim riječima, dok su ekonomije bile u lockdownu ogroman pad imale su i ponuda i potražnja. Velik broj tvrtki nije radio, već su radile samo najosnovnije djelatnosti, a građani, s druge strane, nisu gdje imali ni potrošiti svoj novac.

“Ti podaci su dramatični, ali ipak nas ne vode u situaciju iz vremena Velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća, kada je kriza trajala godinama. Sve će, naravno, ovisiti o kretanju koronavirusa, ali vjerujem da se u sljedećoj godini može očekivati brz oporavak”, objašnjava za Index ekonomski analitičar Damir Novotny.

I Željko Lovrinčević iz zagrebačkog Ekonomskog instituta slaže se s ocjenom da je pad u drugom kvartalu dramatičan. Ipak, on smatra da će Europi za oporavak trebati malo više vremena. “Sad vidimo da ovo neće biti tako kratkotrajno. Očekujem da bi se Europa tek 2023. godine mogla vratiti na pretkrizne razine”, kaže Lovrinčević za Index.

Neovisno o tome kada će početi oporavak i koliko će trajati, činjenica je da će ova godina u cijelom svijetu biti izuzetno teška. Na to ukazuju i prognoze Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Europske komisije.

U MMF-u su tako još u travnju prognozirali da će svjetski BDP u 2020. godini potonuti tri posto. Pritom će puno gore proći razvijene ekonomije nego zemlje u razvoju. Naime, prosječan pad ekonomske aktivnosti u razvijenom dijelu svijeta u ovoj bi godini trebao iznositi 6,1 posto, dok će pad u zemljama u razvoju biti znatno manji, samo jedan posto.

Među razvijenim zemljama na udaru recesije posebno će se naći gospodarstva Italije i Španjolske, zatim Francuske i Njemačke te Velike Britanije, Kanade, SAD-a i Japana. Kada je riječ o zemljama u razvoju, gospodarstvo Rusije u ovoj bi godini trebalo potonuti 5,5 posto, na što će, osim koronakrize, utjecati i pad cijena energenata. S druge strane, dva velika gospodarstva, indijsko i kinesko, godinu bi čak trebala zaključiti u plusu. Ili, preciznije, prognoze MMF-a pokazuju da bi Kina, zemlja iz koje je krenula pandemija koronavirusa, u ovoj godini trebala ostvariti rast BDP-a od 1,2 posto, što je za kineske prilike inače vrlo slabo, dok bi Indija u 2020. trebala ostvariti rast BDP-a od 1,9 posto.

I u MMF-u očekuju da će se svjetsko gospodarstvo u sljedećoj godini početi oporavljati, i to po stopi od 5,8 posto. Pritom bi gospodarski rast u razvijenim zemljama trebao biti sporiji nego u zemljama u razvoju, odnosno razvijeni dio svijeta trebao bi imati gospodarski rast od, u prosjeku, 4,5 posto, a zemlje u razvoju po stopi od 6,6 posto. Unatoč tome što ne očekuju dugotrajnu krizu, ekonomisti upozoravaju da se arhitektura svjetske ekonomije u koronakrizi počela mijenjati te da će se nastaviti mijenjati. Koronakriza je, može se reći, unijela tektonske promjene u način funkcioniranja gospodarstava.

Jedna od posljedica koronakrize bit će, upozoravaju ekonomisti, proces dodatnog zatvaranja država i trgovinskih blokova. Drugim riječima, europski kapital će u budućnosti vjerojatno manje tražiti prilike na izvaneuropskim tržištima, a više se okrenuti ulaganjima u slabije razvijene europske zemlje, i to iz jednostavnog razloga što neće željeti reprizu korona udara na kretanje roba. Izgledno je i da će se skratiti nabavni lanci.

Druga posljedica mogla bi biti, dodaju ekonomisti, smanjenje značaja uslužnih djelatnosti, uključujući i turizma, na gospodarstvo. Umjesto naglaska na usluge, “u modu” će se vjerojatno vratiti reindustrijalizacija, što će poticati i Europska komisija.

Otvorenim u cijeloj priči ostaje kako će u koronakrizi i nakon nje proći Hrvatska. Jasno je da će pad gospodarske aktivnosti u našoj zemlji u ovoj godini biti ogroman, kao i da će oporavak teći sporije nego što bismo željeli. Na to, uostalom, upućuju i prognoze Europske komisije po kojima Hrvatska u ovoj godini može računati na strmoglavi pad BDP-a od čak 10,8 posto, jedan od najvećih u EU, dok bismo u sljedećoj godini mogli ostvariti rast BDP-a, prema istim prognozama, od 7,5 posto.

Novotny se nada da će nova vlada Andreja Plenkovića slušati preporuke Europske komisije i pokrenuti reformski proces. Ipak, upozorava da će u svemu tome biti i dosta otpora interesnih skupina, kao i da mnoge reforme ne idu brzo. “Sad je prilika da vlada pokrene strukturne reforme, što neće biti lak posao”, zaključuje Novotny.

S druge strane, Hrvatskoj bi se, kako su ekonomisti već primijetili, mogle otvoriti prilike da privuče kapital iz razvijenijih europskih država, s obzirom na to da će brojne kompanije kao lokacije za ulaganja birati slabije razvijene europske zemlje. No Hrvatska se i tu suočava s jakom konkurencijom pa će morati poraditi na jačanju poslovne klime u zemlji, donosi Index.hr.

U ožujku 2019. se cijena zlata za uncu odjednom strmoglavila ispod 1500 dolara – toliko je vrijedilo i gotovo čitavu 2018. Ali od onda je počeo rast i izgleda kao da mu nema kraja: samo od ovog lipnja pa do novog rekorda mu je cijena narasla za gotovo petinu vrijednosti.

Stara je logika: ako prijete nevolje, zlato će uvijek imati vrijednost. Zlato nikad neće biti bezvrijedno, ali vrijednost zlata je povezana sa čitavim nizom čimbenika. Prvi je naravno potražnja – i prema njoj bi zapravo cijena trebala padati. Jer daleko najveći kupci zlata su na Istoku: kao ilustracija i prema posljednjem, prošlogodišnjem izvješću organizacije World Gold Council su 2017. Kinezi kupili 637,3 tona zlata, a Indijci 544,6 tona. Tek nakon njih dolazi potražnja Sjedinjenih Američkih Država gdje se kupilo 144,7 tona zlata, ali usporedbe radi, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima je to bilo 52,1 tona, Iranu 44,9 tona, po četrdesetak tona je otišlo u Južnu Koreju, Hong Kong, Tursku, Indoneziju…

Ali baš na tim tržištima Istoka je sa ovom krizom u pandemiji potražnja značajno pala. Niti to ne treba čuditi: gotovo polovica od oko 4.500 tona zlata koje dolazi na tržište svake godine odlazi u proizvodnju nakita. A takav nakit se mnogo više prodaje na Istoku, na Zapadu se zlato prije vidi kao oblik ulaganja tako da se kupuju poluge, zlatnici ili vrijednosnice vezane za zlato. A u ovim kriznim vremenima očito nije doba za kupovinu bogatog zlatnog nakita čak ni za svadbu. Tako je ovoga puta baš Zapad taj koji je požurio kupovati zlato.

Kako javljaju iz World Gold Councila, najveći porast potražnje se vidi upravo u Njemačkoj: u samo prvoj polovici ove godine su Nijemci kupili 83,5 tona zlata, više nego dvostruko više nego u istom razdoblju prošle godine. To ima čitav niz razloga: prvi je svakako želja da se imutak “smjesti na sigurno”. Obzirom na uznemirenost na burzama i neizvjesnost koja vlada u mnogim koncernima, dionice čak i nekad sigurnih tvrtki su postale rizik koji će teško dati neku dividendu.

Ne samo to: Nijemci su već tradicionalno “igrači na sigurno”, ali isto tako se još dobro pamti kriza u dvadesetim godinama prošlog stoljeća i vlada upravo panični strah od (hiper)inflacije. A tu su bilijuni eura koji se spremaju kao mjere za poticanje konjunkture nakon ove pandemije – dakle, zaključuju mnogi, novac koji će doći u opticaj i bez stvorene nove vrijednosti. Može li to proći bez inflacije?

Argumentirati se može ovako ili onako, ali oni koji kojima je kasica-prasica dobro popunjena u svakom slučaju žele biti sigurni. A njih nema malo: prema podacima iz 2017. najimućnijih 10% Nijemaca su raspolagali neto-imutkom u prosjeku od 639.000 eura. Naravno, postoje i druga tradicionalna “utočišta” za novac u kriznim vremenima, na primjer nekretnine. Ali cijene kvalitetnih nekretnina u Njemačkoj su već dugo toliko visoke da je i tu previše rizično očekivati još veći rast vrijednosti. Jer tu treba onda biti netko tko će tu nekretninu i kupiti da bi se ta vrijednost opet pretvorila u eure i cente.

Kod nesigurnosti na burzama imućni traže mjesto gdje će uložiti novac. No vrijednost “kapitala od betona” – kako se često zovu nekretnine – je u Njemačkoj već i inače u upravo vrtoglavim visinama.

Zato – zlato. A ima još razloga koji ovu plemenitu kovinu čine zanimljivom za Nijemce: prvo, pri fizičkoj kupovini zlata i špekulacijom na porast njegove vrijednosti se tu onda ne mora plaćati porez koji se računa na dobit od špekulacija. A drugo, cijena zlata – kao i mnoge druge robe kojom se trguje na svjetskim burzama – se računa u dolarima. A povjerenje u američku valutu trenutno nije veliko, tako da je Nijemcima zlato i na taj način atraktivno već i zbog toga što sam dolar nije alternativa za “spas” dijela imutka.

Hoće li zbog svega toga rekord cijene zlata ostati na “samo” 1981 dolar po unci? Hans-Günter Ritter iz tvrtke Heraeus koja se bavi trgovinom plemenitim metalima nije siguran: pogotovo ako se neizvjesnost u gospodarstvu nastavi – i ako se nastavi ova psihologija čopora u kupnji, zlato bi lako moglo i probiti granicu od 2000 dolara po unci. No zlato je ipak tradicionalno i špekulativni objekt tako da je tu teško biti pouzdan prorok.

Jer uobičajene logike ponude i potražnje kod zlata – zapravo nema. S jedne strane je teško zamislivo da će se igdje naći neko novo bogato nalazište te kovine, ali golema količina zlata koje dolazi na tržište “ostaje” u trezorima: jedva 7,5% zlata se doista potroši u industriji, osobito u elektronici i rijetko se isplati to zlato opet reciklirati. Sve ostalo se “vrti” i dalje, a svake godine ga ima sve više: oko polovica odlazi u industriju nakita, petnaestak posto kupuju središnje banke kao polog svojoj valuti i ostatak od 30% je predmet špekulacija.

Zbog svega toga, koja vrijednost unce će biti sutra je doista nemoguće reći. Ali ako vam je djed ostavio koju zlatnu polugu u nasljedstvo, u svakom slučaju se ne morate žaliti, piše DW.

Je li Njemačka istakla bijelu zastavu i kapitulirala pred Kinom? O tome se u medijima raspravljalo prije dva tjedna kada se saznalo da njemačko ministarstvo vanjskih poslova na svojoj internetskoj stranici umjesto zastave Tajvana drži samo bijeli okvir. Međutim, usprkos nekim izvještajima koji su tvrdili suprotno, ta zastava nije iznenada skinuta sa stranice – ona tamo naime nikada nije ni bila. Jedino što prije rasprave to nitko nije ni primijetio.

Po mišljenju Berlina je, naime, crveno-plava zastava “Republike Kine”, kako se Tajvan službeno zove, oznaka državne suverenosti – a to je, u skladu s njemačkom “politikom jedne Kine”, rezervirano samo za Narodnu Republiku Kinu. “Politika jedne Kine” znači da Njemačka službeno priznaje samo Narodnu Republiku Kinu. Na Tajvan se gleda kao na provinciju koja se samovoljno odcijepila i koju Njemačka ne priznaje kao suverenu državu.

Mada neki stručnjaci smatraju da Tajvan ispunjava sve uvjete za priznavanje statusa neovisne države, mnogo je primjera koji pokazuju da Njemačka Kinu i Tajvan različito tretira. Tako recimo njegovi demokratski izabrani političari ne smiju putovati u EU, a njegov predstavnik u Berlinu se ne smije sresti s njemačkim ministrom vanjskih poslova. I iz njemačkog glavnog grada nisu poslane čestitke poslije ponovnog izbora Čai Ing-Ven na funkciju predsjednice Tajvana. Ali, dosada je takvo ponašanje Njemačke rijetko izazivalo neke proteste.

Mada kineski komunisti nikada nisu imali kontrolu nad Tajvanom, oni ga ipak doživljavaju kao dio svoje teritorije. Tajvan spada u dio nacionalnih “temeljnih interesa”, a tu Komunistička partija reagira posebno osjetljivo. To je bilo vidljivo kada je prošlog prosinca u njemačkom Bundestagu raspravljao Odbor za pritužbe o slučaju Tajvana.

Tom prilikom je Petra Sigmund, šefica Odjela za Aziju u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, neobično opširno objašnjavala njemačku službenu liniju: Tajvan je partner s kojim se dijele “zajedničke vrijednosti” i s kojim postoji “odlična” suradnja – ali sve ispod praga službenog diplomatskog priznanja. Odustajanje od “politike jedne Kine” bi “teško oštetilo njemačko-kineske odnose, a to nije u našem interesu”, rekla je Sigmund.

Otada je pritisak na Tajvan još porastao. Otkako je pekinški kandidat na predsjedničkim izborima izgubio, kineska vojska stalno šalje vojne zrakoplove i brodove u blizinu otoka. Sjedinjene Države, neslužbeni patron i zaštitnik Tajvana, na to su reagirale istom mjerom. Da Kina primjenu vojne sile vidi kao moguću opciju za stavljanje Tajvana pod kontrolu, to je kineski predsjednik Si Đinping jasno stavio do znanja u jednom govoru početkom prošle godine.

Jedan od središnjih događaja njemačkog predsjedanja Europskom unijom je trebao biti veliki europsko-kineski samit u rujnu. Ali, on je u međuvremenu otkazan. “I svijet i Kina su se promijenili. U ovo vrijeme ne uklapa se više samit na kojem bi se samo izmjenjivale lijepe riječi”, kaže Margarete Bause, zastupnica Zelenih u Bundestagu. To bi imalo smisla samo ako se “jasno i bez okolišanja govori o problemima i ako se jasno povuku crvene linije preko kojih se ne smije prelaziti – jer će to imati posljedice”, kaže ova političarka.

Konzekvence je u svakom slučaju povukao Odbor Bundestaga za ljudska prava u kojem Bause sudjeluje. Nakon što je Kina zastupnicima više puta zaredom odbila odobriti ulaz u zemlju, zastupnici su u lipnju demonstrativno htjeli posjetiti Tajvan. Ali, budući da je pandemija korone to spriječila, oni će sada provesti jedan dan u tajvanskom predstavništvu u Berlinu. Tamo će digitalnim putem razgovarati sa svojim sugovornicima na Tajvanu, piše DW.

Jačanje ekonomske moći nije bilo praćeno jačanjem (geo)političke uloge. Kao državi gubitnici u ratu Njemačkoj se nije dopuštalo da postaje snažniji geopolitički faktor. Njemačka tako nije postala stalna članica Vijeća sigurnosti, a i sam je NATO, kako je jednom istaknuo Henry Kissinger, stvoren da bi Ameriku držao u Europi unutra, Rusiju vani, a Njemačku dolje.

Posljednjih godina ponovno jačaju i njemačke geopolitičke ambicije. EU je već danas instrument njemačke političke i ekonomske moći. U novome multipolarnome svijetu koji se stvara Njemačka želi postati autonoman pol, a takva politika direktno dovodi do slabljenja odnosa sa SAD-om. Njemačka je uz Veliku Britaniju dugo vremena predstavljala najvažnijega američkog saveznika u Europi (tzv. transatlantska veza), no te su veze posljednjih godina značajno pokidane. Analitičari sve više govore o povratku njemačkog pitanja: Njemačka je ponovno postala prevelikom za Europu i želi značajniji iskorak i na globalnoj sceni.

Kao i ranije u prošlosti noćnu moru angloameričke škole geopolitičkog mišljenja predstavlja moguće povezivanje Njemačke i Rusije, tj. njemačkog kapitala i tehnologije i ruskih resursa. A da određeni oblik toga povezivanja imamo i danas ponajbolje svjedoči rusko-njemačka energetska suradnja. Konkretno, riječ je o plinovodima Sjeverni tok 1 i Sjeverni tok 2. Prvi je već izgrađen, a drugi je pri kraju. U jeku sankcija protiv Rusije nakon okupacije Krima Berlin je s Moskvom sklopio pakt o energetskoj suradnji što nije našilo na odobravanje Washingtona.

Plinovod Sjeverni tok 2, koji plin preko Baltičkog mora transportira iz Rusije u Njemačku, nalazi se pod američkim sankcijama. Američki predsjednik Donald Trump stalno ponavlja da Washington štiti Njemačku, a da Njemačka daje milijarde Rusima. Ekonomska ovisnost, ističe SAD, stvara i političku ovisnost, iako nema dvojbe da Njemačka ima direktne ekonomske koristi od spomenutih plinovoda kao ekskluzivni distributer ruskoga plina za Europu. Naime, prvi na cijevi ubire najbolje tranzitne tarife.

Zahladnjenje odnosa Njemačke i SAD-a često se tumači kao posljedica Trumpove vanjske politike i kidanja multilateralnih režima. No riječ je o trendu koji je započeo prije Trumpa i trajat će i nakon njegova odlaska. Njemačka, kako smo istaknuli, želi autonomniju poziciju u odnosu na SAD, a ta se želja direktno manifestira u energetskoj politici Berlina.

Pogoršanje njemačko-američkih odnosa, posebno u kontekstu spomenutih energetskih prijepora, posljednjih je godina dovelo do najava o povlačenju američkih vojnika iz Njemačke. Kao što nam je poznato iz povijesti, američke vojne trupe nalaze se u Njemačkoj od kraja Drugoga svjetskog rata kada su bile dio savezničkih okupacijskih snaga. S vremenom broj vojnika se smanjivao, no i danas Njemačka predstavlja važno mjesto u američkoj vojno-obrambenoj strategiji, pa je tako u Stuttgartu sjedište američkoga Europskog zapovjedništva (EUCOM), odakle se vrši koordinacija američkih trupa u 51 državi Europe, u Wiesbadenu je sjedište kopnene vojske (US Army Europe), u Grafenwoehru je najveća strana baza vojske SAD-a na svijetu, u Ramsteinu velika zračna vojna baza, a u zračnoj bazi Buechel nalazi se i nuklearno oružje.

Već je spomenuto da je broj vojnika u posljednjih petnaestak godina prepolovljen, no usred pogoršanja odnosa taj će se broj dodatno smanjivati. Prošloga tjedna američki je ministar obrane Mark Esper najavio da će već u nekoliko sljedećih tjedana iz Njemačke povući oko 12.000 vojnika, od kojih će polovica biti razmještena u Italiju i Belgiju, a polovica natrag u SAD. Ono što posebno svjedoči o pogoršanju odnosa je činjenica da će se europsko sjedište američke vojske premjestiti iz Stuttgarta u Belgiju.

Smanjivanje američke vojne nazočnosti u Njemačkoj s jedne strane odgovara Berlinu koji tako stječe veću autonomiju u odnosu na Washington, no s druge strane tim potezima gube lokalne njemačke ekonomije (primjerice, suradnja prehrambene industrije s vojnim bazama i lokalci zaposleni u bazama), a i Njemačka će sada morati ulagati znatno više u novca u vlastitu obranu što će se odraziti na manja ulaganja u drugim područjima.

Njemački političari ističu da će nakon povlačenja američkih vojnika doći do slabljenja NATO-a i sigurnosti Europe. No Trump je neumoljiv: “Njemačka svake godine Rusiji plaća milijarde za energetiku, a mi bi trebali čuvati Njemačku od Rusije. O čemu se tu radi?”. Njemački tjednik Spiegel na svome je portalu pisao kako je riječ o Trumpovoj osveti Angeli Merkel: “Nema mnogo šefova vlada koji su mu tako nenaklonjeni kao kancelarka. Odbojnost je obostrana”. Dakako, naivno je sve svoditi samo na privatne odnose. Riječ je o strateškim državnim politikama.

Pogoršanje njemačko-američkih odnosa se nastavlja. Pritom treba ponoviti i apostrofirati kako je njemačko-američka suradnja predstavljala jednu od okosnica transatlantske politike desetljećima. Promjene koje sada nastaju predstavljaju jedan od onih tektonskih lomova globalne geopolitičke scene. Živimo u vremenima u kojima se kidaju stare veze i stari režimi. Stari poredak umire, a novi se još ne može roditi. Takva su vremena najopasnija za međunarodnu sigurnost.

Pisac ovih redaka smatra kako države poput Hrvatske trebaju nastojati imati što korektnije odnose sa svim velikim silama, bilo da govorimo o globalnim silama poput SAD-a ili o regionalnim silama poput Njemačke. Potrebno je voditi lukavu politiku nezamjeranja velikim silama, ali istodobno nastojati koliko je više moguće ograničiti učinke onih politika velikih sila koje ne idu u korist Hrvatskoj. Primjerice, to je njemačka politika prema tzv. Zapadnom Balkanu i protivljenje Berlina Inicijativi triju mora. U tim se pitanjima Hrvatska treba osloniti na SAD, dok opet u drugima treba tražiti druge saveznike.

Veliki atenski vojskovođa Tukdidi davno je u svojemu djelu Povijest Peloponeskog rata postavio temelje realističke doktrine međunarodnih odnosa: prema jačim državama moramo biti uljudni kako bi bili u njihovoj milosti, prema slabijima umjereni, a pred jednakima ne smijemo uzmicati jer bi to bio pokazatelj straha i slabosti. Do danas se u međunarodnim odnosima ništa bitno u njihovoj naravi nije promijenilo, tako da Tukidovim riječima nemamo što dodati, piše Dijanović za Direktno.hr.

Nakon pada komunističkih režima na istoku Europe prije tri desetljeća, strani proizvođači automobila počeli su snažno ulagati u tu regiju, privučeni jeftinom i obrazovanom radnom snagom. U državama poput Češke, Mađarske te posebice Slovačke – koja proizvodi najviše automobila po stanovniku u svijetu – automobilski sektor postao je važan izvor stranih ulaganja, otvaranja novih radnih mjesta i ukupnog ekonomskog rasta.

Međutim, kako je izbijanje pandemije zatvorilo dobar dio tvornica automobila širom svijeta, a prodaja zbog posljedične recesije sve više slabi, automobilska branša vjeruje da će srednja Europa zbog toga biti snažnije pogođena nego ostali dijelovi svijeta, piše Reuters. To je posebno loša vijest za Češku, Slovačku i Mađarsku čija se gospodarstva snažno oslanjaju na taj industrijski sektor. „Očekuje se da će taj sektor zabilježiti najveći pad unutar industrijske proizvodnje u regiji srednje i istočne Europe. U tom će sektoru oporavak biti najsporiji, pa bi mogao biti jedan od glavnih utega BDP-u“, ističe Peter Virovacz, ekonomist banke ING u Budimpešti.

Predstavnici proizvođača automobila koji posluju u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj i Mađarskoj upozorili su u travnju javnost da taj sektor u tim zemljama izravno i neizravno zapošljava 1,3 milijuna radnika i sudjeluje s gotovo petinom u ukupnoj proizvodnji automobila u Europskoj uniji. Stoga su od europskih institucija zatražili što bržu obnovu dobavnih lanaca, financijsku podršku i reviziju regulatornih zahtjeva koji se tiču emisija ispušnih plinova. Glasnogovrnik Europske komisije poručio je za Reuters kako promjena regulative ne može uključivati kašnjenje u primjeni ili potpuno odbacivanje europskih ciljeva zaštite okoliša.

„Striktno zakonodavstvo o zaštiti okoliša najbolji je način promoviranja konkurentnosti i inovativnosti“, poručili su iz Bruxellesa. O važnosti autoindustrije u srednjoeuropskim državama dovoljno govore makroekonomski podaci: u Mađarskoj taj sektor sudjeluje s 4 do 6 posto u BDP-u, a u Češkoj s 10 posto. U Slovačkoj automobilska industrija sudjeluje s 13 posto u vrijednosti gospodarstva i zaslužna je za polovicu industrijske proizvodnje. Dio proizvođača koji posluju u srednjoj Europi smatra da će proizvodnja ove godine pasti između 20 i 25 posto, odražavajući tako globalni pad proizvodnje. Primjerice, njemački Daimler najavio je da će od prvog kolovoškog tjedna uvesti i treću smjenu u svojoj mađarskoj tvornici. Taj je pogon lani proizveo 190.000 automobila, a njemačka je kompanija odbila komentirati koliku proizvodnju očekuje ove godine. Slovačka podružnica južnokorejske Kije treću će smjenu uvesti u rujnu. „U drugoj polovici 2020. nadamo se većim narudžbama i poboljšanju situacije na automobilskom tržištu kako bi mogli u potpunosti iskoristiti proizvodne kapacitete“, izjavio je glasnogovornik kompanije.

Kijina slovačka tvornica lani je proizvela rekordnih 344.000 vozila, a u prvom polugodištu proizvodnja je srezana 27 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje. Još jedan značajni proizvođač u Slovačkoj, francuski PSA, objavio je da ima dovoljno narudžbi do jeseni. U Mađarskoj japanski Suzuki očekuje 20-postotni pad proizvodnje u odnosu na lanjskih približno 180.000 vozila. Tvornica je krajem travnja opet započela s proizvodnjom, ali u samo jednoj smjeni, a 13. srpnja krenuo je i dvosmjenski rad. Češka udruga automobilske industrije procjenjuje da će proizvodnja u toj državi ove godine pasti za petinu, a da će se prihodi smanjiti za najmanje 215 milijardi kruna, odnosno 9,6 milijardi dolara.

Češka gospodarska perjanica, kompanija Škoda u vlasništvu njemačkog Volkswagena, lani je proizvela 1,24 milijuna vozila, najviše u domaćim pogonima. Škoda trenutno radi punim kapacitetom, iako je vodstvo kompanije najavilo da će proizvodnja ovisiti o potražnji. Iako su zbog relativno brze obnove proizvodnje srednjoeuropski proizvođači za sada izbjegli veća otpuštanja, negativni utjecaj na gospodarstvo neće biti moguće izbjeći. Europska komisija predviđa da će mađarsko gospodarstvo ove godine pasti 7 posto, a češko 7,8 posto. U Slovačkoj će pad iznositi 9 posto dok će Poljska – zbog manje izloženosti autoindustriji – ostvariti pad od 4,6 posto. No, osim proizvodnje automobila, snažno je pogođena i industrija dijelova koja u tim državama zapošljava desetke tisuća radnika.

Češka tvornica Koyo Bearings, dio japanske kompanije JTEKT, trenutno radi na 70 posto kapaciteta. „Očekujemo da će potražnja nastaviti stupnjevito rasti. Međutim, nećemo dosegnuti predpandemijske razine vjerojatno do sredine 2021. godine. I tu u najboljem, optimističnom scenariju“, ističe direktor te tvornice Petr Novak.

On ističe da se europsko tržište, koje „guta“ 80 posto prodaje češkog Koyja, ne oporavlja tako brzo kako se nadao, a postoji i zabrinutost oko drugog vala zaraze. Joszef Nyiro, čelnik tvornice FAMU blizu Budimpešte kaže da se njihova strategija preživljavanja temeljila na osvajanju novih tržišta. Nyiro je ujedno i predsjednik udruge dobavljača za automobilsku industriju, a tvrdi da će idućih nekoliko mjeseci biti ključno za tu branšu. „Vladin je zadatak obnoviti potražnju“, smatra Nyiro, donosi Poslovni dnevnik.