Tribina

Izvještaj

Europa je uložila 43 milijarde eura u nove vjetroelektrane u 2020. godini, što je drugi najveći godišnji iznos zabilježen, 70 posto viši u odnosu na 2019. godinu, otkriva novi izvještaj udruženja WindEurope ‘Financing and investment trends 2020’. Ulaganja se odnose na 20 GW novih kapaciteta koji će se graditi u narednim godinama, od čega 13 GW u EU. Detaljnije, čak 16,5 milijardi eura odnosilo se na onshore vjetar, pokrivajući novih 13 GW novih kapaciteta, a 26,3 milijardi eura za offshore vjetar, pokrivajući 7 GW novog kapaciteta.

No, to je puno manje od onoga što Europa treba za postizanje svojih klimatskih i energetskih ciljeva do 2030. godine. EU treba graditi 27 GW nove energije vjetra godišnje kako bi postigla svoj novi cilj smanjenja emisije od 55 posto. Glavni problem je spora stopa izdavanja dozvola za nove vjetroelektrane. Novac je vani, ali nema dovoljno novih projekata, upozoravaju u udruženju WindEurope.

Velika Britanija je od 43 milijarde eura uložila 13 milijardi eura, slijedi je Nizozemska s osam milijardi eura, Francuska (6,5 milijardi eura) i Njemačka (4,3 milijarde eura). Njemačka i Francuska najviše su uložile u onshore vjetar. Francuska je također financirala svoju drugu i treću vjetroelektranu na moru. Turska je bila peti najveći investitor s 1,6 milijardi eura, Poljska šesti s 1,6 milijardi eura. Veliki projekti pojačali su brojke vjetroelekrana na moru, uključujući Dogger banku u Velikoj Britaniji koja će biti najveća europska vjetroelektrana po završetku i Hollandse Kust Zuid u Nizozemskoj.

“Energija vjetra i dalje je atraktivna investicija unatoč pandemiji. S obzirom na to da su uspostavljeni pravi mehanizmi stabilizacije prihoda, na raspolaganju je dovoljno kapitala za financiranje vjetra. To potvrđuje da je energija vjetra u savršenom položaju za potporu europskom gospodarskom oporavku od Covida. Svaka nova turbina generira 10 milijuna eura gospodarske aktivnosti u Europi. A proširenje energije vjetra predviđeno nacionalnim energetskim i klimatskim planovima može stvoriti 150 000 novih radnih mjesta do 2030.“, kaže Giles Dickson, izvršni direktor WindEuropea.

U udruženju upozoravaju da dozvole ostaju glavno usko grlo. Pravila i postupci za izdavanje dozvola su previše složeni, što odgađa projekte i povećava troškove. Također napominju da nema dovoljno osoblja za obradu postojećih zahtjeva, a kamoli veće količine potrebne za naše klimatske i energetske ciljeve. Većina država članica ne poštuje rokove za izdavanje dozvola utvrđene EU direktivom o obnovljivoj energiji.

„Europa želi više energije vjetra kako bi ispunila svoje klimatske i energetske ciljeve. Tehnologija je dostupna, a dostupan je i novac. No, nedostaju ispravne politike. Vlade trebaju pojednostaviti svoje dozvole i osigurati da dovoljan broj ljudi koji će obrađivati ​​zahtjeve za dozvole. U suprotnom nema smisla imati veću metu obnovljivih izvora energije “, napominje Dickson.

Važan trend koji navode u WindEuropeu je i sve veća uloga korporativnih ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora (cPPA) u potpori financiranju vjetroelektrana. Korporativni i industrijski potrošači energije sve su više željni opskrbe izravno iz vjetroelektrana. PPA-ovi osiguravaju stabilne dugoročne prihode, a isto se odnosi na Ugovori o razlikama (CfD) koje vlade sve češće nude na svojim aukcijama energije vjetra. Kao mehanizmi stabilizacije prihoda, CfD-ovi smanjuju troškove financiranja, a time i ukupne troškove energije vjetra, donosi portal OIE.

Komentar DW-a

U kritičnom trenutku ruski šef diplomacije stigao je u Iran. S vlastima u Teheranu će pregovarati o nuklearnom programu. Zbog američkog pritiska Iran se okreće istočnim partnerima. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i njegov iranski kolega Mohamed Džavad Zarif su stari znanci. Oni su se sastali već puno puta, na tim susretima na dnevnom redu su stari, dobro poznati problemi. I ovaj put će u Teheranu sigurno biti riječi o „incidentu“ u iranskom nuklearnom postrojenju Natanz.

Nakon što su prošle subote u tom postrojenju svečano u pogon puštene nove centrifuge za obogaćivanje urana, što je bilo svjesno kršenje sporazuma o atomskom programu Irana, u nedjelju su registrirani „problemi s električnom mrežom“ u Natanzu.

Zarif je u ponedjeljak u iranskom parlamentu rekao da se radilo o terorističkom činu i dodao da Izrael tako pokušava sabotirati nuklearna dostignuća Irana i pregovore o nuklearnom programu u Beču. I izraelski mediji poput javnog servisa Kana javili su da se radilo o kibernetičkom napadu Mossada.

I bez tog incidenta u Natanzu, nuklearni program Irana bi sigurno bio jedan od prioriteta Lavrovljeve diplomatske misije u Teheranu. Prošli tjedan su u Beču počeli novi pregovori o „obnovi“ atomskog sporazuma s Iranom. Iako se u istoj prostoriji tada ipak nisu našli predstavnici Irana i SAD-a, ostaje činjenica da se dvije strane već godinama nisu tako približile – i geografski i politički. Diplomatski napori oko sporazuma koji se službeno naziva JCPoA i pokušaji približavanja Teherana i Washingtona bude nadu u skori napredak.

Rusija je itekako zainteresirana za opstankom nuklearnog sporazuma. „Moskva je i predložila postupni povratak obiju strana s ciljem potpune primjene sporazuma”, kaže za DW David Jalilvand. “Taj prijedlog definira korake Irana i SAD-a na putu do potpune primjene atomskog sporazuma, i to od strane Washingtona i Teherana“, dodaje šef Orient Mattersa, savjetodavne tvrtke koja se specijalizirala na područje Bliskog istoka. Očekuje se da će se Lavrov u Teheranu založiti upravo za povratak obiju strana nuklearnom sporazumu. Ali to neće biti baš lako – pogotovo u kontekstu vjerojatnog napada na Natanz. Iranske konzervativne snage već traže napuštanje bečkih pregovora.

Sovjetsko-iranski ugovor o prijateljstvu je potpisan prije skoro 100 godina. „Ali to je više pragmatičan odnos. Dvije strane slijede neke zajedničke interese, ali to nije strateški savez“, napominje Jalilvand.

Thomas Kunze, šef moskovskog ureda Zaklade Konrada Adenauera, tvrdi da je Iran za Rusiju jamac da na južnom „krilu“ neće biti etablirana američka uporišta. „Osim toga postoji zajednički interes Rusa i Iranaca u Siriji. I treća stvar: iranski sukob s SAD-om, ali i rivalitet s Turskom, Rusiji pomaže u održavanju balansa moći na Bliskom istoku”, kaže Kunze za DW.

Jedan od zajedničkih interesa je privreda. Američke sankcije su uništile iransku vanjsku trgovinu. Rusko-iranska robna razmjena je suprotno trendu pak porasla – za ukupno 25% u posljednje dvije godine. „Tu je pomoglo rusko iskustvo u kontekstu Venezuele, konkretno to znači kako se zaobilazi američki financijski sustav, gradi direktne bankovne veze kako bi se u bilateralnoj trgovini moglo koristiti i rublju”, objašnjava Jalilvand.

Otkako je bivši američki predsjednik Donald Trump 2018. protivno ugovoru napustio nuklearni sporazum te pravom poplavom sankcija počeo voditi politiku „maksimalnog pritiska“ na Teheran, Iran se počeo sve više okretati partnerima na istoku. Koncem ožujka s Kinom je potpisan Ugovor o strateškom partnerstvu, spominju se gigantske svote, od oko 400 milijardi dolara koje Kina navodno u idućih 25 godina namjerava investirati u Iranu. Prije svega se radi o projektima iz sektora energetike, prometa i telekomunikacija. Zauzvrat bi Iran Kinezima trebao isporučivati naftu – po povlaštenim uvjetima. Spominje se i vojna suradnja. Jalilvand napominje da se radi za sada samo o retorici i velikim najavama – ali bez puno supstance.

No, to je ionako samo jedna strana medalje. Iranci u praksi zapravo izbjegavaju ulazak u bilo kakva strateška partnerstva, kaže u intervjuu za DW Cornelius Adebahr. Ovaj stručnjak za Iran iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) pritom podsjeća na sadržaj Iranskog ustava: „A u njemu stoji da ne smije biti nikakve ovisnosti o stranim silama.” Teheran samo želi stvoriti alternativu, kaže on. Europa bi srednjoročno, ako naravno bude moguća trgovina, mogla postati svojevrsna „protuteža” prijetećoj kineskoj dominaciji, prognozira Adebahr. Teheran osim toga nije zaboravio da je Kina u prošlosti iskoristila više puta lošu pregovaračku poziciju Irana. A na koncu konca, kineski proizvodi u Iranu ne uživaju baš najbolji ugled, za razliku od europskih.

No, Teheran u političkom smislu ne očekuje puno od Europe, kritizira stručnjak DGAP-a. I napominje da je to posljedica razočaranja zbog činjenice da se Europljani nisu uspješnije suprotstavili američkim sankcijama.

Analiza InterCapitala

Posljednjih mjeseci traje intenzivan oporavak BDI Indexa, glavnog pokazatelja za kretanja na brodarskom tržištu. Baltički suhi indeks ili BDI Index sastavljen je od različitih cijena otpreme koji se koriste za prijevoz suhih rasutih kontejnera na trgovačkim brodovima.

Iako je indeks koristan za određivanje potražnje za suhim bulkerom, može se koristiti i kao važan ekonomski pokazatelj. Naime, upotreba ovog indeksa kao pokazatelja varijacija je teme koju je Charles Dow zaposlio prije jednog stoljeća: djelatnost prijevoza podrazumijeva buduću trgovinu, pišu analitičari InterCapitala.

Promjena BDI indexa može ulagačima dati uvid u globalne trendove ponude i potražnje. Mnogi smatraju porast ili smanjenje indeksa vodećim pokazateljem budućeg gospodarskog rasta. Temelji se na sirovinama, jer potražnja za njima nagovještava budućnost. Ti se materijali kupuju za izgradnju i održavanje zgrada i infrastrukture, a ne u vremenima kada kupci imaju ili višak materijala ili više ne grade zgrade ili proizvode proizvode.

Indeks BDI gotovo je dosegnuo 2020. godine najnižu razinu u deset godina, usred izbijanja pandemije COVID-19, kad je globalna trgovina zaustavljena. Međutim, kako je uvođenje cjepiva potaknulo optimizam, indeks se uspješno oporavio. I ne samo to, indeks je jučer zaključio na 2.145 bodova, što je znatno iznad desetogodišnjeg prosjeka od 1.119,97, što ukazuje na očekivanje budućeg rasta potražnje. Treba također napomenuti da je indeks BDI porastao za 57% u odnosu na isto razdoblje prošle godine, što ukazuje na značajan oporavak potražnje za sirovinama.

To je očito i kada se gledaju cijene dionica hrvatskih Dry-Bulkera koje su pokazale snažne performanse 2021. godine. Naime, cijena dionica Jadroplova porasla je za 115% od početka godine, dok je Atlantska plovidba porasla za 28%. Napokon, Alpha Adriatic povećao je 18% od početka godine. Kada se uspoređuju trenutne cijene dionica s razinama prije COVID-19, dva od tri hrvatska brodara zabilježila su značajan rast cijena.

Naime, u usporedbi s početkom 2020. godine, Alpha Adriatic i Jadroplov zabilježili su rast cijene dionica od 77%, odnosno 56%. S druge strane, unatoč porastu od 28% 2021. godine, cijena dionice Atlantske plovidbe ostaje 49% ispod razine viđene početkom 2020. godine, prenosi SEEbiz.

Analitičari za Večernji list

Nakon što je uz COVID krizu izbio problem i s dugovima u zdravstvu, političari i stručnjaci iznijeli su spasonosno rješenje da nam treba 200 tisuća radnika više. No, nitko nije spomenuo kakve to radnike trebamo i kako do njih doći jer samo uvozimo jeftinu radnu snagu koja s minimalnim doprinosima neće pomoći održivosti zdravstvenog i mirovinskog sustava.
Hrvatska s manje od 4 milijuna ljudi ima 1,2 milijuna umirovljenika, 1,5 milijuna osiguranika te 152.681 nezaposlenog. Hrvatska je, prema Eurostatu, prije pandemije bila šesta u EU po broju odobrenih dozvola za strance s obzirom na broj stanovnika. Na svakih 1000 stanovnika 2019. izdali smo 12 dozvola za strance.

U Hrvatskoj je krajem godine bilo 71 tisuću radnika iz trećih zemalja, a od 1. siječnja do 9. travnja 2021., prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, zatraženo je 13.015 mišljenja za dozvolu za boravak i rad stranih radnika te ih je izdano 7779.

Za njih 2629 dano je negativno mišljenje, dok su ostali zahtjevi poslodavaca u proceduri. Od ove godine nema više kvota, poslodavci mogu uvesti radnika koliko god im treba, ali samo ako ih nema na našem tržištu rada. Dobro bi bilo da kao razvijene zemlje uvozimo i obrazovane, što nije slučaj. I ove godine najviše smo uvezli zidara (1010), radnika na visokogradnji/niskogradnji (1285), tesara (655), fasadera (388), armirača (386), vozača (317), montera građevinskih elemenata (307). Slijede keramičari, vozači, elektroinstalateri, zavarivači, bravari, soboslikari, pekari, čistači… Kad nam je lani MUP dostavljao podatke za 21.209 stranaca, gotovo polovica imala je srednju školu, a ostali KV i nižu spremu, a samo 362 bila su s fakultetom.

Demograf Stjepan Šterc napominje za Večernji list da je za održivost zdravstvenog i mirovinskog sustava ključna zaposlenost domicilnog stanovništva, povratak iseljenika i selektivna imigracijska politika.

– Doprinosi iz minimalaca stranih radnika neće pokriti dugove u zdravstvu. Nama trebaju obrazovani s plaćama čak većim od prosječne za održivi zdravstveni i mirovinski sustav, a ne radnici na minimalcu i s malim plaćama. Nemamo razvojnu politiku, ni jednu ozbiljniju reformu, a nismo usmjerili ni poticajne porezne modele prema opustošenim i rijetko naseljenim područjima da bismo u njima zadržali i u njih privukli novo stanovništvo – kaže Šterc.

Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije drži da hrvatske plaće odgovaraju razini naše produktivnosti, no preniske su s obzirom na cijene.

– Hrvatska, iako je lijepa i sigurna, nije atraktivna imigracijska zemlja. Naravno da za održivost javnih sustava trebamo skuplje radnike, ali ne može se preko noći promijeniti poslovna klima za koju zakoni trebaju biti stabilni i provedivi. Hoćete li napredovati i dobro zarađivati u Hrvatskoj često ne ovisi o radu i znanju, nego o umreženosti, što se mora mijenjati. Nužna nam je veća profesionalizacija, da se cijeni znanje i rad i to će privući mlade, te depolitizacija odnosno nemiješanje politike u kadroviranje, ali i privatizacija onoga što ne narušava javni interes. Dio iseljenih će se vratiti kad se prilike u zemlji poboljšaju – drži Bejaković.

Informatički sektor bi, dodaje, mogao privlačiti obrazovane radnike, ali pita se zašto bi netko iz tog sektora došao iz Indije kad može više zaraditi na Zapadu.

Demograf Marin Strmota ističe da nemamo useljeničku politiku pa nam je pri uvozu radnika nit vodilja stanje na tržištu rada koje traži niskokvalificirane radnike.

– Ne možemo razvoj zemlje temeljiti samo na građevini i turizmu. Te djelatnosti traže niskokvalificirane radnike kojima se zdravstveni i mirovinski sustav ne može održavati. Zdravstveni sustav nećemo spasiti minimalnim doprinosima niskokvalificirane radne snage. To je vožnja u rikverc. Treba stvoriti pozitivno okružje za povratak iseljenika iz posljednjeg EU vala, a jedino gdje sad vidim mogućnost privlačenja obrazovanih radnika su informatičke tvrtke i tvrtke poput Rimčeve. Digitalnim nomadima, ljudima visoke platežne moći, treba što brže omogućiti da ovdje mogu raditi, živjeti i trošiti. Portugal je u COVID krizi od jednog mjesta na obali stvorio digitalno selo. Cijeli svijet prilagođava se 4. industrijskoj revoluciji u kojoj će informatički svijet trebati sve više obrazovanih, no pitanje je kako ćemo se mi tome prilagoditi – kaže Strmota.

Prema Bloombergu

Rimac Automobili proizvodit će najviše 100 vozila godišnje. Nakon što je njegova tvrtka objavila detaljne planove za novi kampus, a koji će uključivati i prvu tvornicu automobila u Hrvatskoj, Mate Rimac u razgovoru za Bloomberg izjavio je da će njegov fokus u tom segmentu ostati na malim serijama.

Bloomberg piše da Rimac navodi da će se automobili s njegovim imenom uvijek prodavati u maloj količini – manje od 100 jedinica godišnje – kako bi se izbjeglo nadmetanje s proizvođačima koji su kupci njegove tvrtke.

Naime, Rimac Automobilima temeljno poslovanje nije proizvodnja električnih vozila već razvoj i proizvodnja komponenti za električna vozila. Tehnologija Rimčeve tvrtke tako se ugrađuje u modele Aston Martin Valkyriu i Koenigsegg Regeru.

Usto, najveći partner Rimac Automobila, Volkswagen već duže vremena preko hrvatske tvrtke želi konsolidirati Bugatti. Nakon što je Rimac odbio mogućnost da većinsko vlasništvo u Rimac Automobilima prebaci na Volkswagen, odnosno Porsche, u zamjenu za Bugatti, Nijemci su predstavili novi plan.

Bloomberg podsjeća da je u ožujku Herbert Diess, izvršni direktor Volkswagena predložio da Porsche uđe u joint-venture s Rimcem i tako preuzme Bugatti.

Volkswagen je toliko zainteresiran za to da nudi Rimcu većinski udio u novoj tvrtki. Dakle, Volkswagen, odnosno Porsche de facto bi se odrekao večeg dijela vlasništva nad Bugattijem samo da poznatog francuskog proizvođača jurilica s motorom na unutarnje izgaranje preuzme i modernizira najuspješniji europski proizvođač tehnologije za električna vozila.

Rimac se pri tome našao u nezahvalnoj poziciji, jer je Porsche ujedno, nakon Rimca, pojedinačno najveći suvlasnik Rimac Automobila i tvrtka koja mu je tržišnu valuaciju podigla na status tik do 1 milijarde dolara, odnosno statusa jednoroga.

Bloomberg donosi i da, iako je Mate Rimac, već jednom upozorio da nije sklon izlasku na burzu preko SPAC-a, da o tome ipak, barem teoretski, promišlja. Ne bi mi bio dobar osjećaj, da dok svi skupljaju hrpe novca na taj način i možda nemaju toliko stvari za pokazati, supstance, kao mi, da mi ostanemo iza njih bez kapitala, tako da naravno, provjeravamo tu mogućnost – kaže Mate Rimac.

SPAC je poseban način izlaska na burzu, gdje se stvara kompanija koja ima obvezu preuzeti neku drugu kompaniju i de facto kroz sebe prodaje dionice te druge kompanije. Rimac je Bloombergu izjavio da ima visoko mišljenje o tvrtkama poput Ricid Automotive, koju podržavaju Lucid i Amazon.com, ali i da je sumnjičav koliko SPAC mogu koristiti drugi startupi za elektromobilnost.

Krajem prošle godine Rimac je u izjavi za Financial Times izjavio da bi učestalo korištenje SPAC-ova moglo naštetiti dugoročnim izgledima industrije u kojoj posluje. Menadžeri takvih specijaliziranih tvrtki (SPAC) ne snose istu odgovornost za potencijalne izglede za rast kompanije kao menadžeri koji skupljaju novac inicijalnom javnom ponudom (IPO) na tržištima dionica, što potiče bojazni od stvaranja balona – naveo je tom prilikom Mate Rimac.

Objasnio je da se danas može nabaviti jako puno novca za kompanije koje nemaju nikakav proizvod i da ga to plaši. Kad mi uvrstimo dionice u burzovnu kotaciju, želim pokazati brojke, želim da se dionicama trguje na temelju činjenica a ne nabrijavanja. Nadam se da će SPAC-ovi biti uspješni. Mnogi od njih neće. Nadam se da neće previše naštetiti sektoru – kazao je tada Financial Timesu Rimac.

Sada za Bloomberg ističe da se niti jedna druga tvrtka u području elektromobilnosti ne može pohvaliti da već pet godina stvara profit. U 2019. imao je prihod od 23 milijuna eura i dobit od 1,4 milijuna eura.

Za 2020. u Rimac Automobilima ističu da su ostvarili snažan rast i da očekuju još jače širenje u ovoj godini. No, rezultat za 2020. još nisu revidirani pa nisu ni javni.

Zbog kapitala za rast i činjenice da mu putem SPAC-ova konkurencija lako dolazi do kapitala, Bloomberg navodi da Rimac ipak ne može zanemariti takav način izlaska na burzu. Djevojka za koju se svi žele oženiti – to smo trenutno mi za SPAC-ove. Svi nas zovu jer imamo ovu jedinstvenu priču i vrijednu ponudu. Razgovaramo, provjeravamo sve mogućnosti i vidjet ćemo kasnije ove godine – zaključuje Rimac.

Analiza

Iako su Sjedinjene Američke Države dom većini vodećih svjetskih tvrtki za proizvodnju poluvodiča te time kontroliraju globalno tržište čime ostvaruju geostratešku prednost pred Kinom, bitno je znati da SAD nema potpunu neovisnost u lancu vrijednosti poluvodiča.

Naime, radi se o političkoj i vojnoj kontroli tržišta. SAD ovisi o kritičnim inozemnim sirovinama i proizvodnim kapacitetima u ostatku svijeta. Proizvodni lanac bilo kojeg poluvodiča izuzetno je složen i oslanja se na čak 300 različitih ulaza, uključujući različite komponente, posebne materijale koji se obrađuju i analiziraju s više od 50 različitih vrsta alata za obradu i ispitivanje. Ti alati i materijali potječu iz cijelog svijeta i obično su visoko tehnološki složeni i zahtijevaju dugotrajno usvajanje proizvodnih procesa. Nadalje, većina opreme koja se koristi u proizvodnji poluvodiča, kao što je litografski i mjeriteljski strojevi, oslanjaju se na složene opskrbne lance koji su također visoko optimizirani i uključuju stotine različitih tvrtki koje isporučuju module, lasere, mehatroniku, upravljačke čipove, optiku, napajanja i još mnogo toga.

U takvim odnosima kada su u pitanju poluvodiči kinesko je gospodarstvo potpuno ovisno o ostatku svijeta. Naime, svake godine Kina uvozi više od 300 milijardi američkih dolara poluvodiča, a većina, iako ne sve velike američke tvrtke za proizvodnju poluvodiča, povuku najmanje 25% svoje prodaje s kineskog tržišta.

Složenost tehnologije i proizvodnje poluvodiča imaju i svoje zakonitosti koje nisu slijepi odrazi političkih interesa. Tako , unatoč oštroj retorici posljednjih godina s obje strane Tihog oceana, američke tvrtke za proizvodnju poluvodiča i njihovi kineski kolege i dalje rade zajedno na stotinama, ako ne i tisućama, dizajna proizvoda i zajedničkim naporima za razvoj tehnologije.

Prije posljednjeg pola desetljeća, Kina je potrošila više od 30 godina i desetke milijardi dolara na izgradnju domaće industrije poluvodiča, zasipajući svoje državne prvake resursima da se natječu sa zapadnim tvrtkama. Unatoč tim ulaganjima, kineske tvrtke za proizvodnju poluvodiča čine relativno mali dio globalnog tržišta.

Unatoč tim naporima da se izgradi kineska industrija poluvodiča, regionalna struktura industrije – temeljena na globalnoj raspodjeli tržišnog udjela korištenjem sjedišta tvrtke – bila je u osnovi nepromijenjena u 2020. u odnosu na 2014. i nije bilo većih pomaka u Kini u to vremensko razdoblje. Kineski igrači desetljećima zaostaju u nekim od najvažnijih područja proizvodne tehnologije, poput litografije i najnaprednijih alata za dizajn softvera. Kinesko udruženje poluvodičkih industrija procjenjuje da će Kina, kako bi ispunila svoje ciljeve politike, morati smanjiti nedostatak kadrova od oko 300.000 inženjera.

Proizvodni lanac bilo kojeg poluvodiča izuzetno je složen i oslanja se na čak 300 različitih ulaza, uključujući različite komponente, posebne materijale koji se obrađuju i analiziraju s više od 50 različitih vrsta alata za obradu i ispitivanje.

Za razliku od potrošačke elektronike gdje su velike kineske tvrtke, kao što su Vivo, Xiaomi i Lenovo, zahvaljujući uklapanju u globalna tehnološka dostignuća dostigli s više od polovice svoje prodaje izvan Kine s tehnologijom poluvodiča odnosi su sasvim drugačiji. Kao ključna tehnologija poluvodiči su geostrateški presudni u odnosima SAD i Kine.

Od 2016. godine, kao odgovor na zabrinutost zbog sudjelovanja kineskih tehnoloških tvrtki u kršenju ljudskih prava i veza kineskih poluvodičkih tvrtki s kineskim vojnim institutima, američka je vlada dodala glavne kineske kupce i proizvođači poluvodiča na popis tvrtki koje su suprotne demokratskim vrijednostima i opasnost za zapadne demokracije. Te tvrtke uključuju potrošače poluvodiča kao što su DJI, ZTE i Hikvision, a proizvođači poluvodiča uključuju Huawei i SMIC. Tvrtke s popisa uglavnom nemaju pravo na primanje bilo kojeg proizvoda ili tehnologije koji podliježe

Uredbama o upravi za izvoz bez licence koju je dostavio Ured za industriju i sigurnost SAD. Administracija u Washingtonu je također pojačala nadzor nad akvizicijama ili ulaganjem u osjetljive tehnologije poput poluvodiča i ograničila je zajedničko istraživanje i razvoj i akademski angažman američkih i kineskih tvrtki, laboratorija i obrazovnih institucija. Zajedno uzeti u obzir, ti potezi američke administracije znatno su otežali ionako složen i skup zadatak izgradnje konkurentne kineske industrije poluvodiča, piše Mreža.

Italija je blokirala ponudu kineske tvrtke Shenzhen Investment Holdings za kupnju kontrolnog udjela u milanskom proizvođaču opreme za poluvodiče, objavila su dva vladina dužnosnika.

Vlada je na sjednici 31. ožujka iskoristila posebne ovlasti veta kako bi blokirala Shenzhenovu ponudu za kupnju 70 posto udjela u proizvođaču elektroničkih komponenti LPE, rekli izvori su izvori krajem prošlog tjedna.

Time Rim potvrdio da je spreman štititi talijansku stratešku imovinu od stranog preuzimanja.

Premijer Mario Draghi rekao je novinarima prošlog četvrtka da je vlada analizirala slučaj talijanske kompanije za izradu poluvodiča koju je htjela kupiti kineska tvrtka. Blokirali smo tu akviziciju, rekao je premijer, ne navodeći imena tvrtki.

Analiza

Hrvatska narodna banka (HNB) revidirala je naviše projekciju gospodarskog rasta u ovoj godini, na 5,9 posto s prethodno projiciranih 4,9 posto, i to zahvaljujući očekivanjima snažnijeg oporavka domaće potražnje, ističe se u priopćenju iz središnje banke.

S obzirom na razmjerno povoljne recentne pokazatelje gospodarske aktivnosti, HNB je revidirao projekciju BDP-a naviše i u 2021. očekuje rast od 5,9 posto, navodi se u priopćenju objavljenom u ponedjeljak nakon održane sjednice Savjeta HNB-a. Prethodna procjena rasta BDP-a za 2021., iz prosinca lani, iznosila je 4,9 posto.

U HNB-u pritom ove godine očekuju snažniji oporavak domaće potražnje, dok su očekivanja rasta inozemne potražnje nešto ublažena pod utjecajem pogoršanja epidemiološke situacije u većini europskih zemalja u proteklim mjesecima i razmjerno sporog procjepljivanja.

No, napominju da projekciju realne stope rasta BDP-a prate naglašeniji negativni rizici, koji se ponajprije odnose na pretpostavke o razmjerno uspješnoj turističkoj sezoni uz znatan porast prihoda od turističke potrošnje stranih gostiju u odnosu na proteklu godinu.

Osim osnovnog, HNB je stoga procijenio i alternativni, pesimistični, scenarij koji pretpostavlja znatno nepovoljniju epidemiološku situaciju u Hrvatskoj i svijetu kao i dužu primjenu restriktivnih mjera. Uz negativne učinke na osobnu potrošnju, investicije i prihode u turizmu, rast realnog BDP-a u nepovoljnom scenariju mogao bi u 2021. godini iznositi 2,8 posto, ističe se dalje u priopćenju.

Također, navodi se kako se u 2021. očekuje prigušeni oporavak na tržištu rada, jer je negativna reakcija tržišta rada na snažan gospodarski pad u 2020. bila znatno slabije izražena.

Nadalje, očekuje se i jednokratno ubrzavanje prosječne godišnje inflacije potrošačkih cijena zbog rasta cijena nafte i drugih energenata, pa bi prosječna stopa inflacije mogla dosegnuti 1,7 posto.

U takvom makroekonomskom okružju, iz HNB-a ističu da će nastaviti jačati ekspanzivni karakter monetarne politike, održavajući pritom stabilnost tečaja kune prema euru.

Zadržavanje salda na tekućem i kapitalnom računu platne bilance u pozitivnom području, unatoč snažnom padu prihoda od turističke potrošnje stranih gostiju u odnosu na 2019., poduprijet će takvu monetarnu politiku i stabilnost tečaja, navode dalje u priopćenju.

Na Savjetu je razmotreno i izvješće o bankovnog sustavu u 2020. Kako se navodi, lani je imovina kreditnih institucija porasla za 7,3 posto, a taj rast je financiran povećanjem depozita kućanstava i nefinancijskih društava te izvora od domaćih financijskih institucija.

Povećanje imovine uglavnom je usmjereno u likvidna sredstva, pritom najviše na računima za namiru kod HNB-a te u kreditnu aktivnost. Najviše je poraslo kreditiranje državnih jedinica, a povećanje kredita nefinancijskim društvima pretežito je rezultat rasta u prvom tromjesečju. Povećanje kredita kućanstvima ostvareno je isključivo na osnovi rasta stambenih kredita, potaknutog državnim programom subvencioniranja tih kredita, kaže se u priopćenju.

Međutim, utjecaj pandemije covida-19 ogleda se u znatnom povećanju rizičnosti kreditnog portfelja. Ponajprije se to odnosi na porast kredita koji još nisu u statusu neispunjavanja obveza kod kojih je utvrđen znatan porast kreditnog rizika (tzv. faza 2.), a primjetan je i porast neprihodujućih kredita (NPL-ova). Udio NPL-ova ipak se blago smanjio, na 5,4 posto s 5,5 posto krajem 2019., zahvaljujući rastu visokokvalitetne imovine i daljnjim prodajama neprihodujućih potraživanja, ističu iz središnje banke.

Na kraju 2020. stanje preostalih moratorija iznosilo je 24,5 milijarda kuna, što odgovara visini od 6,3 posto ukupnih kredita i predujmova.

Na moratorije kućanstvima odnosilo se 3,3 milijarde kuna, na nefinancijska društva odnosilo se 11,5 milijarda kuna, a na moratorije odobrene ostalim sektorima odnosilo se 9,7 milijarda kuna. U odnosu na kraj rujna moratoriji smanjili su se za 11,2 milijarde kuna (31,5 posto), odnosno nešto manje od iznosa dospijeća predviđenog u četvrtom tromjesečju.

Do kraja lipnja 2021. dospijeva gotovo cjelokupan iznos preostalih moratorija odobrenih nefinancijskim društvima i kućanstvima, a do kraja rujna 2021. dospijevaju i moratoriji odobreni ostalim sektorima. Iako se udio faze 2. u izloženostima na koje su primijenjeni moratoriji u odnosu na rujan neznatno smanjio, na 29,8 posto, kvaliteta tih izloženosti ipak se pogoršala, na što upućuje povećanje udjela faze 3. (neprihodujući krediti), s 2,8 posto na kraju rujna na 5,1 posto na kraju prosinca 2020., navode iz HNB-a.

Troškovi nastali prepoznavanjem kreditnog rizika i smanjeni prihodi iz poslovanja više su nego prepolovili dobit bankovnog sustava i zamjetno smanjili njegovu profitabilnost u odnosu na 2019. Likvidnost sustava dodatno je porasla pod utjecajem mjera za njezino očuvanje, uz nastavak trenda transformacije oročenih depozita u transakcijske. Kapitaliziranost sustava pojačana je nalogom HNB-a zaključivanjem dobiti ostvarene 2019. u kapital i očuvana učincima ciljanih izmjena bonitetnoga regulatornog okvira (tzv. brzo rješenje za CRR).

Savjet HNB-a dao je Nadzornom odboru Karlovačke banke suglasnost za imenovanje Željke Surač predsjednicom uprave i Marina Rade za člana uprave te banke, zaključuje se u priopćenju, u kojem se još navodi i da je na sjednici usvojena i odluka o financijskim izvještajima HNB-a za 2020.

Analiza Destatisa

Ukupna industrijska proizvodnja, koja se sastoji od proizvodnje u prerađivačkom, energetskom i građevinskom sektoru, pala je u veljači za 1,6% u odnosu na siječanj (kalendarski prilagođeni podaci), dok je tržišni konsenzus upućivao na rast od 1,1%

Njemačka industrijska proizvodnja pala je u veljači, zabilježivši izvedbu ispod tržišnih prognoza, priopćio je u petak statistički ured Destatis. Ukupna industrijska proizvodnja, koja se sastoji od proizvodnje u prerađivačkom, energetskom i građevinskom sektoru, pala je u veljači za 1,6% u odnosu na siječanj (kalendarski prilagođeni podaci), dok je tržišni konsenzus upućivao na rast od 1,1%. Destatis je uzlazno revidirao siječanjski pad industrijske proizvodnje na mjesečnoj razini na 2,0% u odnosu na raniji pad od 2,5%.

U usporedbi s veljačom 2020. godine, mjesecom prije nego što su u Njemačkoj uvedena prva ograničenja zbog pandemije koronavirusa, proizvodnja je bila 6,4% niža prema sezonski i kalendarski prilagođenim podacima. Unutar industrije, proizvodnja kapitalnih dobara zabilježila je pad od 3,2%, dok je proizvodnja intermedijarnih proizvoda 1,0%. S druge strane, proizvodnja robe široke potrošnje porasla je u veljači 0,2%. Danas je na rasporedu objava podataka maloprodaje u euro području za veljaču.

Udruženje izvoznika

Brzina je ključan faktor konkurentnosti, a uz primjenu filozofije ubrzanja na prioritete poput administracije i sudskih postupaka, Hrvatska u relativno kratkom vremenu može ostvariti promjene, istaknuto je u ponedjeljak na predstavljanju Bijele knjige 2020. “Konkurentnost nema alternativu”.

Knjigu je izdalo Udruženje stranih ulagača u Hrvatskoj (FICC), a prezentirao njezin autor, izvršni direktor i vlasnik Arhivanalitike, Velimir Šonje, koji je istaknuo da su tim izdanjem Bijele knjige željeli afirimirati jedan novi pojam u društvenim promjenama, a to je ubrzanje.

Gledano poslovnom logikom, pojasnio je Šonje, brzina je prihod, a sporost trošak. Pritom bilanca, odnosno račun dobiti i gubitka, jest “razlika između onoga gdje smo brzi i onog gdje smo spori”.

Kada je riječ o reformi javne administracije, Šonje je kao ključno za poduzetnike istaknuo brzinu odlučivanja, posebno u postupcima javne nabave. Da bi do tog ubrzanja došlo treba staviti naglasak na nagrađivanje i osobnu odgovornost onih koji o tome u javnom sektoru odlučuju, napomenuo je.

Šonje je tu naveo i princip “šutnja administracije je pristanak”, u smislu da ako neka zatražena dozvola nije izdana u određenom roku da se smatra automatski odobrenom, kao i princip da se za jedan novi propis koji se uvodi dva stara ukidaju.

Osim važnosti ubrzanja administrativnih i sudskih postupaka te javne nabave, Šonje je apostrofirao i potrebu poboljšanja međunarodne porezne konkurentnosti, uz potrebu ostvarenja jedinstvenih i niskih poreznih stopa i naglasak na direktnim porezima, a otklanjanju parafiskalnih nameta, kao i važnost poticaja za istraživanje i razvoj.

Istaknuo je i potrebu jačanja vladavine prava, a osim rada sudova tu je naglašena i potreba ujednačenog i predvidivog postupanja, s primjerom Porezne uprave.

“Ovo su praktični prioriteti, nešto što je goruće i konkretno i s čime se može u kratkom roku upravljati kako bi se ostvarile promjene”, rekao je Šonje.

Pojasnio je da je koncept poslovne brzine važan jer se danas i cijeli svijet ubrzao, a brzina je posebno danas, uslijed pandemije koronavirusa, postala ključan faktor konkurentnosti

Kako bi približio ideju brzine, Šonje je kao primjer naveo istraživanje Svjetske banke iz 2013. godine, gdje se po zemljama uspoređivalo koliko menadžeri troše vremena na poslove s regulacijom, a u Hrvatskoj je to iznosilo 20 posto, odnosno petinu njihovog radnog vremena.

Tako, ako neki menadžer u jednoj zemlji na takve poslove godišnje troši primjerice 250 sati, a u drugoj zemlji pet stotina sati, kada se ta razlika pomnoži s brojem menadžera i više godina dolazi se do više milijuna sati koje menadžeri u pojedinoj zemlji potroše više na takve poslove, umjesto da se primjerice bave razvojem novih proizvoda i ulaskom na nova tržišta.

Razlika u tim satima je i razlika u razvoju, istaknuo je Šonje. Ustvrdio je da je pandemija covida-19 snažno zaoštrila razvojna ograničenja te stoga konkurentnost, koja počiva na uređenom društvu, efikasnosti, inovativnosti i buđenju ambicije cijelog društva, nema alternativu.

Navodeći primjere, rekao je da je Hrvatska u postupcima vezane uz procese za PDV vrlo brza u usporedbi s drugima, dok je kao procese u kojima je jako spora izdvojio registraciju vlasništva nad nekretninama, postupke vezane uz ispravke prijava poreza na dobit, sudsku provedbu ugovora, provedbu sudskih odluka, kao i provedbu insolvencijskih postupaka.

Ustvrdio je da je to jedan mali set indikatora brzine koji bi, kada bi se proširili i implementirali u javnom sektoru, vrlo brzo mogli biti katalizator ubrzanja i promjena u Hrvatskoj

Rekao je da će novac koji će doći iz europskih fondova u iduće dvije do tri godine biti kao “vodopad” i mnogi će imati od njega koristi, no da će sudbina Hrvatske tamo oko 2025. i 2026. ovisiti o tome koliko se duboko promijeni do tada.

“Sad je prilika, i ako stavimo naglasak na brzinu, možemo se još uvijek promijeniti”, poručio je Šonje.

Potpredsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić izjavio je da je trošak vezan za pandemiju koronavirusa dosad već premašio 32 milijarde kuna, a u trenutku kada pandemija počne jenjavati, ključno će biti što prije doseći razinu BDP-a iz pretkrizne 2019. godine. Stoga se, poručio je, nikako ne bi smjele ponoviti pogreške iz proteklog razdoblja.

Podsjetio je da je prije nekoliko tjedana održan sastanak u Ministarstvu financija na kojem mu je Bijela knjiga predstavljena, pri čemu je rekao da se u njoj naglasak stavlja na reforme te kako olakšati i unaprijediti uvjete poslovanja i biti što prijemčiviji za domaća i strana ulaganja.

Ustvrdio je da se suština te publikacije uklapa i s aktualnostima oko Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), čiji je sažetak Vlada nedavno prezentirala, a cijeli dokument bi 29. travnja trebao biti usvojen i upućen u Europsku komisiju. Taj dokument, u kojem se naglasak također stavlja na reforme, bi mogao dosegnuti i tisuću stranica, no Marić je istaknuo da je puno važnija njegova implementacija.

Fogec: Tri godine za reforme
Predsjednik Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj (FICC) Mladen Fogec rekao je da se ne treba postavljati na način da se samo kritizira jer u Hrvatskoj ima puno dobrih stvari, koje možda široj javnosti nisu ni poznate.

Ipak, smatra da postoji dosta prostora za poboljšanja, slikovito kazavši da su vrata za strane investicije u Hrvatskoj tek “poluotvorena”. Bijela knjiga bi pritom trebala doprinijeti da se ta vrata otvore do kraja, to jest kako napraviti Hrvatsku vrlo poželjnom za strane investicije, poručio je Fogec.

Rekao je da su strani ulagači i dalje optimisti, a Vladi i ministru financija je rekao da nakon što prođu lokalni izbori u svibnju postoje tri godine do idućih izbora, a to razdoblje se treba iskoristiti za reforme i unaprjeđenje postojećeg sustava.

Viceguvernerka Hrvatske narodne banke (HNB) Martina Drvar poručila je da je optimizam ključan faktor oporavka, s obzirom da on utječe i na očekivanja, kako ulagača oko ulaganja, tako i potrošača oko potrošnje.

Kao razloge za optimizam Drvar je navela i očuvanje rasta određenih djelatnosti u doba pandemije koronavirusa, kao i ulazak u Europski tečajni mehanizam II. Pritom je istaknula da sam transfer u novu monetarnu zajednicu uključuje i strukturne reforme, koje bi između ostalog gospodarstvo trebale učiniti produktivnijim, a državnu upravu učinkovitijom.

Analiza Poslovnog dnevnika

Prolazno vrijeme nije dobro, bez radikalnih promjena u brzini i suštini propustit ćemo i tu povijesnu priliku danu iz EU. Izlazak iz krize uzrokovane pandemijom najvećim dijelom ovisit će o gotovo 10 milijardi eura u interventnom Fondu za oporavak i otpornost.

Plan Vlade o trošenju tog novca pod žestokim je kritikama da lavovski dio usmjerava javnom i (para)privatnom sektoru uvezanom s politikom umjesto tamo gdje bi stvarao rast BDP-a. No, puno razloga za optimizam ne daje ni prolazno vrijeme povlačenja iz EU fondova.

Iz prethodnog budžeta nismo iskoristili ni pola sredstava, a za realizaciju je ostalo tek malo više od 2,5 godine pa bi bez radikalnih promjena u brzini i suštini te priče Hrvatska mogla propustiti (i) tu povijesnu priliku.

Od 10,7 milijardi eura za koje smo dobili zeleno svjetlo u EU budžetu za razdoblje 2014.-2020. krajem prošle godine bilo je ugovoreno više od 12 milijardi eura, odnosno 112,5 posto, i to je stavka koja se najčešće komunicirala od vladajućih prema javnosti.

Realnost je otužna: isplaćeno je tek nešto više od 5 milijardi eura ili 46,6 posto, pokazuje izvješće o korištenju fondova krajem 2020. Ovjereno je 4,38 milijardi eura (40,8%), a ukupno doznačeno 4,78 milijardi eura (44,6% dodijeljenih).

“S obzirom na to da nije isplaćena ni polovica dodijeljenih sredstava do kraja 2020. znači da sukladno pravilu N+3 godine, Hrvatska ima još oko 2,5 godine za realizaciju tih projekata. Bojim se da će uz dosadašnji velik broj korekcija i tromost nekih posredničkih tijela konačni iznos biti i znatno manji od europskog prosjeka”, kaže Natalia Zielinska iz Euro Grant Konzaltinga i potpredsjednica Udruge profesionalaca za fondove EU pri HUP-u.

Korekcije nastaju, pojašnjava, kao posljedice nejasnih procedura u postupcima javne nabave koje se neće tako skoro mijenjati.

Problem je i pandemija koja je smanjila prihode jedinicama lokalne uprave i poduzetnicima pa je realno pretpostaviti da će neki odustati od provedbe, a u posebno teškoj situaciji su oni kojima isplata sredstava kasni i po pola godine.

Izvješće ocrtava da je u drugoj polovici 2020. došlo do rasta svih financijskih pokazatelja provedbe. Ugovoreno je 1,84 milijarde eura, 15,2 posto ukupno ugovorenih sredstava od početka provedbe programa, a isplaćena je 1,01 milijarda eura (20,3%).

U isto vrijeme, ovjereno je 1,08 milijardi eura (gotovo četvrtina ukupno ovjerenog iznosa). Bruxelles je u tom periodu doznačio 874,71 milijuna eura ili 18,28 posto ukupno doznačenog od starta programa.

“Nije problem u ugovaranju, treba gledati kvalitetu projekata. Puno je javnih infrastrukturnih projekata naročito u zadnjoj godini, a s druge strane postoji ogroman interes poduzetnika za bespovratnim investicijskim sredstvima za koje potražnja višestruko premašuje preostalu alokaciju”, kaže Zielinska dodajući da je izuzetno razočarana predstavljenim nacrtom Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Nije i jedina.

Javna rasprava koja bi u idućih 15 dana trebala kristalizirati optimalno rješenje za budućnost zemlje prije slanja dokumenta u Bruxelles počela je, u najmanju ruku, nevjerojatno.

Na saborskom odboru za proračun i financije plan su kritizirali Vuk Vuković iz Glasa poduzetnika, Iva Tomić iz HUP-a, Josip Tica s Ekonomskog fakulteta, a Marijana Puljak (Centar) objavila da je šefica odbora Grozdana Perić (HDZ) prekinula raspravu riječima da – ne vole Hrvatsku (Perić je to kasnije demantirala).

“Meni nije bilo dopušteno odgovoriti na komentare predstavnika Vlade (premijerov savjetnik Savić i kolega iz ministarstva financija) nakon mog izlaganja, a koji izgleda uopće ne shvaćaju poantu programa oporavka na kojem rade.

Najviše je zasmetala moja konstatacija da će ogroman dio ovog novca završiti u paraprivatnom sektoru, u politički uvezanim firmama, jer ne postoji nikakav mehanizam kojim će se to spriječiti. Isto tako nije im sjela konstatacija da ovo ‘nisu’ reforme već uglavnom projekti koji se mogu financirati iz proračuna, te da će multiplikator ovih projekata biti vrlo mali, a moguće i negativan”, osvrnuo se Vuković na Facebooku.

U programu ruralnog razvoja ugovoreno je 88% novca od raspoloživih 2,03 milijarde, isplaćeno je 1,28 milijardi eura/Shutterstock

Perić, koja očekivano smatra plan kvalitetnim, Novom listu je kazala kako je smatrala da je sve rečeno i kako je u petak imala drugih obaveza, sjednicu je nakon svoje završne riječi zaključila.

Koliko će se prethodna iskustva i naučene lekcije oslikati u aktualnom planu oporavka, a vlast imati sluha za primjedbe, ostaje vidjeti. Od gotovo 11 milijardi, glavnina od 6,8 milijardi bila je namijenjena operativnom programu Konkurentnost i kohezija. Tu je optimistično ugovoreno gotovo 8,5 milijardi eura projekata (123,7%), ali je isplaćeno tek 2,7 milijardi eura (42%). Slijedi Ruralni razvoj u kojem se nudilo 2,03 milijarde eura, ugovoreno je tek 88 posto i isplaćeno 1,28 milijardi eura (63,6%).

Programu Učinkoviti ljudski potencijali dodijeljeno je 1,6 milijardi eura, gotovo isto ugovoreno, a isplaćeno samo 745 milijuna (46%). Najniži iznos, 252,6 milijuna eura, i najslabiji rezultat ostvaren je u Programu za pomorstvo i ribarstvo. Ugovoreno je oko 70%, a plaćeno manje od 39% sredstava – 97 milijuna eura.Iz Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU na čijem je čelu Nataša Tramišak u srpnju lani zamijenila Gabrijelu Žalac, uvjeravaju da će se iskoristiti sav novac.

Ističu da je do kraja ožujka ove godine stopa ugovaranja porasla na 115,4% “što garantira da će Hrvatska u potpunosti iskoristiti sredstva koja su joj stavljena na raspolaganje”. Podsjećaju da se po N+3 pravilu sva sredstva alocirana za tu godinu moraju EK-u ovjeriti do kraja te godine.

“Do 31. prosinca 2020. su na razini svih operativnih programa ispunjeni N+3 ciljevi za 2020. (kao i prijašnjih godina), a s obzirom na dinamiku ovjeravanja očekuje se da će se ispuniti i N+3 ciljevi za naredne godine te se predviđa iskorištavanje ukupno dodijeljenih sredstava do kraja 2023.”, kažu u tom Ministarstvu.

Dodaju da je od početka mandata aktualne ministrice ugovoreno 2,12 milijardi, plaćeno 1,38 milijardi eura, a ovjereno 1,15 milijardi eura. “Gledano u postocima, s 95,6% ugovorenog došli smo na 115,5%, plaćenog s 37,14% na 50,0%, ovjerenog s 30,7 na 41,49%”, kažu.

Od pristupanja EU do kraja 2020. Hrvatska je iz Bruxellesa povukla 36,6 milijardi kuna više nego što je uplatila, a do 31. ožujka iznos je povećan na 38,2 milijarde kuna, piše Poslovni dnevnik.