Tribina

Na svjetskim su tržištima cijene nafte pale i prošloga tjedna, drugoga zaredom, jer su ponovno pokrenute isporuke preko libijskih luka i jer bi Iran mogao nastaviti izvoziti naftu, unatoč američkim sankcijama.
Na londonskom je tržištu cijena barela prošloga tjedna pala 2,7 posto, na 75,35 dolara, dok je na američkom tržištu barel pojeftinio 3,9 posto, na 71,00 dolar.

Pad cijena ‘crnog zlata’ posljedica je smanjenih bojazni u vezi ponude na tržištima nakon vijesti da su otvorene naftne luke na istoku Libije. To će, kažu analitičari, omogućiti povratak do 850.000 barela dnevno visokokvalitetne sirove nafte na međunarodna tržišta.

Krajem lipnja i početkom srpnja cijene nafte približile su se razini od 80 dolara zbog poremećaja u opskrbi iz Libije i Venezuele i bojazni da će SAD pritisnuti sve kupce iranske nafte da u studenom obustave uvoz. No, prebrzi rast cijena nafte ne odgovara SAD-u, pa je Washington prošloga tjedna poručio da će razmotriti izuzeća u zabrani uvoza iranske nafte.

Uz to, Washington je poručio i da će razmotriti korištenje američkih zaliha nafte, koje dosežu 660 milijuna barela, dovoljno za tri do četiri mjeseca, ako cijene nafte nastave presnažno rasti. „O tome se već špekuliralo na tržištu”, kaže Robert Yawger, direktor u tvrtki Mizuho.

Uz to, bojazni u vezi poremećaja u ponudi splasnule su i zbog toga što Organizacija zemalja-izvoznica nafte (OPEC) postupno povećava proizvodnju. OPEC je više od godinu i pol dana držao proizvodnju smanjenu kako bi podržao rast cijena nafte, no zbog poremećaja u proizvodnji u Venezueli, Angoli i Libiji, nedavno je ta organizacija odlučila povećati proizvodnju kako bi nadoknadila manjak na tržištu.

Na tržište je prošloga tjedna utjecalo i upozorenje Međunarodne agencija za energetiku (IEA) da u svijetu nema dovoljno rezervnih proizvodnih kapaciteta i da bi svaki novi poremećaj mogao dodatno povećati cijene nafte.

No, utjecaj IEA-inog izvješća ograničile su bojazni da bi trgovinske napetosti između SAD-a i Kine mogle naštetiti rastu svjetskog gospodarstva, a time i potražnji za naftom. “Iako tržište nafte nije moglo izbjeći sve veće trgovinske napetosti i pogoršano raspoloženje na financijskim tržištima, rasprodaje su više bile motivirane naznakama povećanja opskrbe”, drži analitičar švicarske banke Julius Baer Carsten Menke.

Cijene nafte prigušili su i podaci o padu pad kineske potražnje drugi mjesec zaredom. Najveći uvoznik sirove nafte u svijetu kupovao je u prošlom mjesecu najmanje nafte u ovoj godini, kazao je Stephen Brennock iz brokerske kuće PVM.

A proizvodnja u SAD-u, koja već dulje vrijeme raste, i dalje se kreće na visokim razinama. Na to upućuju u petak objavljeni podaci tvrtke Baker Hughes da je prošloga tjedna broj naftnih postrojenja u SAD-u ostao nepromijenjen, na ukupno 863 postrojenja, najvišoj razini od ožujka 2015. godine. U istom lanjskom razdoblju aktivno je bilo samo oko 765 postrojenja, što pokazuje da američkim proizvođačima odgovaraju više razine cijena.

Kako god završilo svjetsko prvenstvo u nogometu, bez obzira na konačni rezultat, Hrvatska je već pobjednik. Pretraživanja na Googleu, objave na društvenim mrežama, otvaranje članaka Wikipedije, komentari hrvatske predsjednice, sve to je neizmjerna reklama, promocija koju zemlja veličine i ekonomske snage Hrvatske nikada ne bi mogla platiti.

Piše: Denis Avdagić, geopolitički analitičar

Predsjednik Trump je čestitao novinaru Tomislavu Krasnecu na pobjedi Hrvatske čim mu se predstavio na tiskovnoj konferenciji, a tu čestitku čuli su svi prisutni novinari i naravno prenosili. Mađarski premijer Viktor Orban nedvojbeno je poručio kako će navijati za Hrvatsku, naglasivši kako je „cijelim srcem uz Hrvate”. Poruka je to prije svega odaslana mađarskim građanima i kod njih će pobuditi emocije prema Hrvatskoj ali ne manje važno je da će i u političkim odnosima dvaju susjeda sve biti u pozitivnijoj atmosferi, zahvaljujući vatrenima. Uspjeh hrvatske reprezentacije dolazi do svjetskih čelnika, Hrvatska je tema razgovora na marginama susreta, za Hrvatsku se i navija.

Uvijek ponavljam kako se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sjajno snalazi na multilateralama. I ovaj puta se to pokazalo i više nego točno. Ona svjesno igra po rubu protokola, pa i krši uobičajene norme ali time se uvijek izbori za pažnju. Tako je bilo u svečanoj loži s ruskim premijerom, tako je bilo i na NATO summitu. Naišlo je to na mnoštvo kritike, što u našim medijima, što na društvenim mrežama. Međutim, sa svojim dugogodišnjim iskustvom i budnim praćenjem međunarodnih odnosa tvrdim da ne mogu biti više u krivu kada kritiziraju predsjednicu. I ti potezi privlačili su pažnju svjetskih medija, klikalo se na članke kako navija naša predsjednica, otvarali su to i oni kojima nogomet nije zanimljiv ali čelnica države koja strastveno navija jeste.

Pojavili su se i članci kakvi se u Hrvatskoj često prenose o drugim državnicima i njihovoj skromnosti, s hrvatskom predsjednicom kao političarkom koja putuje ekonomskom klasom i navija sa srcem pokraj monotonih uspavanih stereotipnih političara… Što reći kada čujete pitanja stranih novinara koji su došli postaviti pitanje predsjednici pred njen dolazak na svečanost Dana Zagrebačke županije, mali detalj koji pokazuje koliki interes privlači Hrvatska i predsjednica.

Rusija je kalkulirano ušla u organizaciju ovogodišnjeg svjetskog prvenstva. Potrošili su milijarde eura na infrastrukturu, prezentiranje i promoviranje zemlje. Prvenstvo prolazi u miru, bez incidenata i Rusija stoga posve sigurno naplaćuje veliki politički profit. Do jučer se posebno na Zapadu o Rusiji u javnom diskursu govorilo gotovo isključivo problematski. Prvenstvo je tu zemlju obojilo dodatnim bojama, dodijelilo joj nove emocije i uspomene, posebno kod onih koji su tamo otputovali, a među njima je veliki broj novinara, gospodarstvenika i političara.

Ono što je Rusija planirala i platila Hrvatska je dobila zahvaljujući reprezentaciji. No trebat će pozornost i to svjetlo stadionskih reflektora i iskoristiti što prije, jer kao što utakmica ima svoje trajanje, tako i promocijski efekti ovog monumentalnog uspjeha izbornika Dalića i njegovih izabranika ima vrijeme u kojem se može najbolje koristiti. Treba reći kako stvari dugo vremena za Hrvatsku više neće biti iste jer se za nju sada čulo u svakom kutku svijeta, nismo više nepoznanica nego zemlja o kojoj tweeta Chelsea Clinton, kojoj čestita Donald Trump, za koju navija Viktor Orban…

Gost Novog dana N1 televizije bio je ekonomski stručnjak Andrej Grubišić.
 Što s onima koji nisu zadovoljni nagodbom u Agrokoru?

Postavlja se pitanje kako oni misle doći do svojih novaca, ne očekujem da će im izvanredna uprava pristupiti samovoljno, vjerojatno će nastojati sudskim putem doći do njih, ali ne bih prejudicirao tko će biti tužen, niti tko će na kraju dana snositi troškove. Očekujem da bi država mogla biti tužena, drugi vjerovnici koji su preko reda bili ili blizu vatre došli do novaca do kojih drugi nisu mogli doći pa čak i sama izvanredna uprava kao odgovorne osobe koje su vodile koncern. No o tom potom.

Ivica Todorić je ismijao odluku sutkinje kazavši da je odradila posao javnog bilježnika jer da u tako kratkom vremenu nije mogla pročitati to sve?

Vjerujem da nitko od vjerovnika nije pročitao cijelu dokumentaciju, a ne znam ni koliko ih je pročitalo osnovni tekst. Što se tiče komentara Ivice Todorića, on svim legitimnim sredstvima pokušava zaštiti svoje interese. Nerijetko se sve što je Agrokor napravio i on bez razloga proglašava krivim za sve što je nastalo, a zanemaruje da su zahvaljujući Agrokoru mnogi dobavljači i banke ostvarili zarade koje ne bi mogli ostvariti da su se išli natjecati na stranim tržištima. Nitko nije cijepljen od loših poslovnih i investicijskih odluka, ne odobravam bezuvjetno cipelarenje i omalovažavanje svega što je Agrokor s Todorićem postigao.

Što se dalje može očekivati?

Kad izađe ispod državnog kišobrana zahvaljujući kojemu nije rješavao dugove, sad se vraća na tržište, a mnogi ljudi koji su ga dobro poznavali iznutra nisu više tamo i tko god dođe u upravu, najmanje šest mjeseci će mu trebati da istinski shvati kako tamo međuodnosi funckioniraju.

Strategija novih vlasnika?

Mislim da ona realno ne postoji u ovom trenutku.

Očekujete li da će novi vlasnici zbog složenosti cijelog postupka zadržati Farbrisa Peruška i Irenu Weber?

Mislim da su oni izvanredni profesionalci bez obzira na lex Agrokor koji nisam odobravao.

Bilo bi mudro da ih zadrže?

Na neki način, ne vidim neku štetu, dapače, koliko bi bilo korisno – procijenit će vlasnici.

Koja bi dalje trebala biti uloga države?

Mislim da ona nije od onih koji bi trebali držati do Agrokorovih interesa, to je parola na koju su nasjele mase, država treba generalno biti izrazito racionalna u svojoj potrošnji, s razumnim poreznim opterećenjem i osigurati adekvatno sudstvo. Praksa pokazuje da država ne treba biti vlasnik bilo čega. Najbolje što država može učiniti za Agrokor jest da se makne što dalje od ovog procesa, rekao je Grubišić za N1.

Na svjetskim su tržištima cijene nafte prošloga tjedna pale, nakon dva tjedna rasta, što je posljedica jačanja trgovinskih napetosti u svijetu i povećanja proizvodnje Saudijske Arabije.
Na londonskom je tržištu cijena barela prošloga tjedna pala 2,9 posto, na 77,15 dolara, dok je na američkom tržištu barel pojeftinio 0,4 posto, na 73,80 dolara. Saudijska Arabija izvijestila je Organizaciju zemalja-izvoznica nafte (OPEC) da je u lipnju povećala proizvodnju za skoro 500.000 barela dnevno, ali i smanjila prodajnu cijenu nafte Europi i drugim regijama, što je znak da Rijad želi nadoknaditi smanjenu ponudu iz drugih zemalja i zakočiti rast cijena.

“Među faktorima koji pritišću cijene izdvaja se ispunjeno obećanje Saudijske Arabije i Rusije da će nastojati povećati proizvodnju”, kaže Tamas Varga iz PVM-a. OPEC je više od godinu i pol dana držao proizvodnju smanjenu kako bi podržao rast cijena nafte, no zbog poremećaja u proizvodnji u Venezueli, Angoli i Libiji, nedavno je ta organizacija odlučila povećati proizvodnju kako bi nadoknadila manjak na tržištu.

Tim više što je moguće i smanjenje iranskog izvoza nafte zbog najave američkih sankcija. Washington se povukao iz međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu i najavio ponovno uvođenje sankcija Teheranu, tražeći od svih zemalja svijeta da od studenog prestanu kupovati iransku naftu.

Te su najave poduprle cijene nafte u proteklim tjednima, budući bi mogle dodatno smanjiti ionako tijesnu ponudu. A prebrzi rast cijena nafte ne odgovara SAD-u, pa je tamošnji predsjednik Donald Trump prošloga tjedna optužio OPEC za podizanje cijena nafte i zatražio od te organizacije da je smanji. “Monopol OPEC-a mora zapamtiti da su cijene nafte visoke, a oni ne čine gotovo ništa da pomognu. Oni podižu cijene dok SAD brane mnoge od OPEC-ovih članica za vrlo malo novca. To mora biti dvosmjerna ulica. Smjesta smanjite cijene!”, napisao je Trump na Twitteru.

Povećanje cijena benzina u SAD-u moglo bi, naime, Trumpu stvoriti političke probleme uoči izbora za Kongres koji će se održati u studenome.

Analitičari špekuliraju kakvi bi potezi mogli uslijediti nakon Trumpove poruke. “Ako Trump i dalje smatra da OPEC ne čini dovoljno, ne isključujemo američku prodaju dijela strateških rezervi ili možda čak i ograničenja izvoza naftnih proizvoda”, naveli su u bilješci analitičari banke ING.

Rizik od trgovinskog rata

Negativno su na cijene nafte prošloga tjedna utjecale i trgovinske napetosti između SAD-a i Kine, nakon što su u petak na snagu stupile američke carine na kineski uvoz u vrijednosti 34 milijarde dolara, a Peking uzvratio istom mjerom.

To bi, smatraju analitičari, moglo naštetiti tim gospodarstvima, ali i trgovini u svijetu, pa tako i globalnom gospodarstvu. “Na pomolu je intenziviranje američko-kineskog trgovinskog spora jer nijedna strana nije spremna uzmaknuti”, kaže Abhishek Kumar iz Interfax Energyja.

Negativno su na cijene nafte prošloga tjedna utjecali i podaci o neočekivanom rastu zaliha u SAD-u za 1,3 milijuna barela, unatoč sezonski povećanoj potrošnji. A proizvodnja bi u SAD-u mogla dodatno porasti, na što sugeriraju u petak objavljeni podaci tvrtke Baker Hughes da je prošloga tjedna broj naftnih postrojenja u SAD-u porastao, nakon dva tjedna pada.

Broj postrojenja povećan je za njih pet, na ukupno 863 postrojenja, najvišu razinu od ožujka 2015. godine. U istom lanjskom razdoblju aktivno je bilo 763 postrojenja, što pokazuje da američkim proizvođačima odgovaraju više razine cijena. A cijena je barela na američkom tržištu u prvoj polovici ove godine u prosjeku iznosila 65,71 dolar. Prošle je godine prosječna cijena iznosila 50,85 dolara, a u 2016. samo 43,47 dolara.

Vrijeme i mjesto susreta još nisu utvrđeni, ali Washington i Moskva su se dogovorili da će se dva predsjednika uskoro sastati. To će više koristiti Putinu. 
Što može postići Donald Trump prilikom susreta s Vladimirom Putinom? Malo toga. Rusija se ni u kom slučaju neće povući s Krima. I dalje će podržavati pobunjenike na istoku Ukrajine, kao i Asada i iranske trupe u Siriji. Teško da će Trump promijeniti Putinovo geslo „Russia first”.

Za razliku od njega, šef Kremlja može očekivati dosta toga od rusko-američkog samita. Kada on i Trump povjerljivo pognu glave kako bi porazgovarali o smanjenju atomskog arsenala, televizijske slike će poslati poruku da se radi o razgovoru ravnopravnih političara. Time dobiva Putin, svejedno hoće li razgovori imati konkretne rezultate.

Istovremeno, Putin unosi još veći razdor u zapadni tabor. Upravo „Veliki brat” s one strane Atlantika podriva napore Velike Britanije da Rusiju izolira zbog afere Skripalj. I Ukrajinci će to doživjeti kao uvredu, ako ne i kao izdaju. Ipak bi Ukrajinci sami sebi morali priznati da je američka podrška oduvijek bila jaka na riječima, ali financijski oskudna. Putin bi možda mogao da napraviti ustupke u Ukrajini, ali samo ako bi Amerikanci odustali od otpora gradnji plinovoda Sjeverni toka 2.

U svakom slučaju, sankcije prema Rusiji ostat će na snazi i poslije samita. Kongres u Washingtonu ne može ih ukinuti preko noći. A, trenutno ne postoji ni politička volja kongresmena za tako nešto.

Čemu onda sastanak, zašto ga Trump želi? On je prije svega naumio ispuniti jedno od svojih predizbornih obećanja da će popraviti odnose s Rusijom. Osim toga, izgleda da su njegovom egu potrebne spektakularne političke inscenacije. Tu samoljubivost autokrati koriste za ostvarivanje svojih ciljeva. Sjeverna Koreja pod diktatorom Kim Jong Unom jedva da se pomakla s mjesta. A, Trump susret s njim prodaje kao povijesni uspjeh. Putin je to uočio pa će postupiti na isti način, piše DW.

Globalni trgovinski rat koji je pokrenuo američki predsjednik Trump se zaoštrava. Nakon što je SAD počeo uvoditi carine na uvoz čelika i aluminija, druge zemlje su odgovorile protumjerama, što je dovelo do uvođenja dodatnih carina na stotine drugih proizvoda.
Europska unija, koja bi htjela izbjeći trgovinski rat, odlučila je “tužiti” Ameriku Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) – međunarodnom tijelu koje regulira trgovinske odnose između zemalja članica. Naime, EU smatra da je uvođenje carina od strane SAD-a pod izlikom zaštite nacionalne sigurnosti neopravdano i predstavlja čisti gospodarski protekcionizam, koji je štetan za globalnu ekonomiju.

Trumpova reakcija i odgovor na tu vijest je bio da WTO američkom gospodarstvu nanosi samo štetu i da bi trebalo razmisliti o napuštanju te organizacije. Budući da je SAD zemlja osnivačica i najvažnija članica te organizacije, eventualno napuštanje WTO-a bi moglo imati nesagledive posljedice za globalnu ekonomiju. Ako bi došlo do lančane reakcije i napuštanja Svjetske trgovinske organizacije od više važnih zemalja, moglo bi doći do značajnog pada obujma međunarodne trgovine i velikih poremećaja u gospodarskim odnosima – a možda čak i do nove globalne recesije.

Svjetsko gospodarstvo je službeno iz posljednje recesije izašlo 2009. godine i od tada relativno stabilno raste. U američkom gospodarstvu, koje je najveće na svijetu, do recesije u prosjeku dolazi svakih pet i pol godina, a to znači da je statistički gledano samo pitanje vremena kada će ta zemlja ponovno upasti u recesiju i vjerojatno za sobom povući cijeli svijet.

Na financijskim tržištima postoji više naznaka da stiže recesija, a radi se o kretanju cijena dionica, zlata, tečaja valuta na Forex tržištu i visine kamatnih stopa na obveznice. U nastavku je navedeno što se trenutno događa s navedenim instrumentima.

Američke dionice posljednja dva tjedna padaju (u prosjeku su pale 3%), no i dalje su za nijansu više nego su bile na početku godine, što znači da investitori na financijskim tržištima barem za sada nisu pretjerano zabrinuti po pitanju negativnih posljedica trgovinskog rata. Europske dionice su od početka godine pale u prosjeku za 3,5%, no taj blagi pad još uvijek nije signal za uzbunu.

Kad investitori zaključe da dolazi recesija, traže sigurno utočište za svoj kapital, a državne obveznice su jedno od takvih utočišta. Kupnja obveznica dovodi do rasta njihovih cijena te do pada kamatnih stopa na njih. Od početka godine, kamatna stopa na američke desetogodišnje obveznice su porasle s 2,45% na 2,82%, što znači da su im cijene pale, dakle investitori trenutno nisu zabrinuti po pitanju gospodarske situacije.

Na valutnom Forex tržištu u nesigurnim vremenima dolazi do jačanja američkog dolara, japanskog jena i švicarskog franka, jer investitori te valute smatraju sigurnima. U posljednjih nekoliko mjeseci japanski jen je oslabio, franak je ostao na približno istoj razini, a američki dolar je ojačao nekoliko posto u odnosu na većinu valuta. No, gotovo svi investitori smatraju da interes za kupnjom dolara nije nastao zbog straha od recesije, nego zbog viših kamatnih stopa na tu valutu. To znači da ni sudionici valutnog tržišta za sada nisu zabrinuti.

Investicijsko zlato neki smatraju najsigurnijim mogućim utočištem u nesigurnim vremenima. Naime, zlato je u posljednjih nekoliko tisuća godina održalo vrijednost u svim krizama, ratovima i raspadima carstava i država i gotovo sigurno će biti vrijedna imovina i u budućnosti. Cijena zlata je u posljednjih nekoliko mjeseci pala nešto više od 5% iz čega se također može zaključiti da investitori još uvijek ne smatraju da će trgovinski rat dovesti do recesije. No, onog trena kad značajni broj investitora zaključi da vjerojatnost krize raste, cijena zlata će značajno porasti kao i u prethodnim recesijama i vrlo vjerojatno će biti najunosnije ulaganje onog trena kada kriza dođe, a prije ili kasnije će doći. Ako Trumpove carine i trgovinski rat ne budu kap koja će preliti čašu, neki drugi događaj hoće, stoji u analizi Admiral Marketsa.

SDP od svog osnutka nikad nije bio u lošijem stanju. Unutarstranački izbori koji se upravo održavaju u najvećoj oporbenoj parlamentarnoj stranci i gubitak povjerenja u vodstvo predsjednika dovelo je do izražene pobune dijela vodstva protiv predsjednika te stranke Davora Bernardića od kojeg traže odlazak.
Govorilo se kako su njegov odlazak htjeli učiniti što lakšim pa mu čak srediti i fotelju eurozastupnika, međutim Bernardić nije htio pristati na podmićivanja i ucjene, uvjeren kako ga članstvo na terenu podržava. No navodno je u SDP-u nedavno došlo do preokreta. O odlasku Bernardića više se ne govori. Svi su postali svjesni da je voda došla do grla i sukobljene strane su se dogovorile: Davor Bernardić mora otići.

Piše: Marijan Opačak

Jedini prijepor kojeg sad sukobljene strane u SDP-u pokušavaju izgladiti je taj hoće li stranka nakon odlaska Bernardića ići na unutarstranačke izbore za sva tijela ili će netko voditi stranku do izbora. Međutim, s obzirom na to da bi taj netko bio SDP-ov senator i osoba po nekima još gorih osobina od njega, Zlatko Komadina, čini se kako do dogovora neće lako doći.

Izgleda kako je vodstvo stranke, do sad lojalno Bernardiću, shvatilo kako su izgubili bitku i sada samo spašavaju vlastite pozicije. Nakon što su pisma slala i potpisala vodstva dva najveća grada u kojima je SDP na vlasti, zatim više od pola ostalih gradskih organizacija, skupa s 21 saborskim zastupnikom, izgleda kako Bernardić stvarno više nema šanse održati se na čelu SDP-a.

Ako bi Bernardić i posegnuo za drastičnim mjerama, poput one koje je nedavno u medijima predložio politički tajnik SDP-a Davorko Vidović, poput izbacivanja iz stranke, to bi bio kraj SDP-a. Naime, s prethodno spomenutim 21 saborskim zastupnikom i njih još nekolicinom koji se lome na koju će stranu otići te trojicom nezavisnih (Zdravko Ronko, Mirando Mrsić i Tomislav Žagar) SDP bi ostao na eventualno sedam saborskih zastupnika, ako i toliko. Novi vođa odbjegle ili izbačene skupine zastupnika postao bi i novi vođa saborske oporbe, a Bernardić i njegov ostatak ostataka socijaldemokrata završio bi u bespućima povijesne zbiljnosti.

S obzirom na to kako nikome nije u interesu da se Partija raspadne, sigurno je kako će doći do kompromisa oko tranzicije među sukobljenim stranama. Kako je Komadina kompromitiran podrškom Bernardiću i nedavnim odbijanjem pučista za njegovom smjenom, vjerojatnije je kako će na kraju gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel preuzeti vođenje SDP-a do nove konvencije koja će ponovno birati sva tijela Partije. Mnogi smatraju kako bi takvo rješenje za SDP bilo bi i najbolje. Tako bi obje strane na stranačkim izborima potvrdile svoj legitimitet za vođenje SDP-a.

Novi unutarstranački izbori prilika su i Zoranu Milanoviću da se vrati u političku arenu. Iako je nekoliko puta u medijima rekao kako nema namjeru vraćati se u politiku, bolji poznanici lika i djela bivšeg premijera Hrvatske i predsjednika SDP-a kažu kako on zna biti nepredvidiv i da bi se, ako prepozna kako bi novo vodstvo SDP-a krenulo nekim drugim putem od ovog sadašnjeg, mogao ponovno aktivirati. Milanoviću bi aktivacija i ulazak u neko od stranačkih tijela svakako koristilo, s obzirom na to da je uvijek imao ambicije kandidirati se za predsjednika države.

Kako Hrvatska sada ulazi u trogodišnje izborno razdoblje u kojem ćemo na izborima birati hrvatske poslanike u Europarlament, predsjednika Republike, a zatim i zastupnike u Hrvatskom saboru, vrijeme je luksuz kojeg SDP nema, donosi Direktno.hr.

Uoči današnjeg sastanka i glasovanja o nagodbi u Agrokoru, situaciju je za Poslovni dnevnik komentirao Željko Lovrinčević. 
Podcrtao je kako utjecaj nagodbe na našu ekonomiju definitivno nije zanemariv jer su pojedini dijelovi Agrokora, poput Hrane, sektori s veoma izraženim multiplikativnim efektima.

Iznio je računicu prema kojoj samo sustav Agrokora implicira 6-7 posto novčanih tokova nacionalne ekonomije. Do duplo veće brojke dolazi se, pak, kad se zbroje zone interesa Rusa u nekim drugim sektorima, neovisno o neposrednom vlasništvu. To se prije svega odnosi na energetiku i Inu kao sustav koji je lani ostvario 18,5 milijardi kuna prihoda te Prvo plinarsko društvo koje je 2017. prihodima dosegnulo oko 7,8 milijardi kuna.

U sektoru energetike multiplikativni efekti su plići, kaže Lovrinčević, no podsjeća da istodobno od iduće godine valja računati s potpunom liberalizacijom tržišta plina, a i inače se procjenjuje da u dogledno vrijeme slijedi faza rasta cijena plina.

Spomenutim računicama o skorom rastu ruskog utjecaja na novčane tokove u realnom sektoru treba dodati i skoro raspetljavanje krize Petrokemije i prateću vlasničku transformaciju kompanije s oko dvije milijarde kuna godišnjih prihoda. Vlada bi uskoro trebala obznaniti i konačnu odluku koja će u kutinskoj tvrtki rezultirati vlasničkom kontrolom PPD-a i Ine (Mola).

A kako je dio tih kalkulacija i Ina, ostaje vidjeti i kako će završiti Vladin projekt mogućeg otkupa Molova udjela, odnosno hoće li se sumnje mnogih promatrača i analitičara u ostvarenje tog plana pokazati opravdanima. Kako bilo, u slučaju Agrokora budući odnosi snaga planom nagodbe prilično su precizno definirani, a sutra su konkretnim glasanjem na potezu vjerovnici.

Ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja Tomislav Ćorić komentirao je situaciju u hrvatskoj energetici

Što se struje tiče, Ćorić je kazao da je HROTE kao institucija zadužena za sufinanciranje projekata postala “financijska dubioza” i više nije mogla zadovoljiti svoje obaveze i kako je to razlog zbog čega je struja u zadnjih par godina poskupjela.

No, Ćorić ističe kako cijena struje neće ići gore. Barem ne u prvom kvartalu 2019. godine za kojeg imaju projekcije.

Dodao je i kako će se okrenuti novom modelu sufinanciranja projekata, onom manje opterećujućem – premijskom modelu. Dodao je kako većina svjetskih ekonomija idu u tom smjeru, kao i da neke zemlje baziraju svoju energiju na obnovljivim izvorima energije.

Novi zakon o obnovljivoj energiji koji će također u rujnu doći do vlade i sabora omogućit će građanima ugradnju solarnih panela na krovove uz sufinanciranje ministarstva. Ove godine osjetili smo i povećanje cijena nafte, a uz njeno povećanje inače ide i povećanje cijene plina.

Dotaknuo se i pitanja Ine te istaknuo da se iščekuje evaluacija vrijednosti kompanije, a paralelno s time se traži novi strateški partner. Rekao je i kako se nada da će država dobiti novog strateškog partnera, a ukoliko se to ne dogodi, ostaje uz MOL, uz, nada se, bolju suradnju.

Objasnio je i da ne očekuje poskupljenje grijanja u novoj sezoni, a da će novi zakon (čiji je nacrt trenutno u finalnoj fazi) intervenirati u brojne nelogičnosti i rješenja kao što su razdjelnici.

U listopadu prošle godine, nakon što je HNB kompletirao podatke u platnoj bilanci, na Labu smo objavili kako je BDP u drugom kvartalu rastao više od preliminarne procjene DZS-a. 
Prije 2 tjedna DZS je objavio revidirane podatke o kretanju BDP-a (zaključno s 2016.), a za 2017. je objavio novu procjenu (revidirani će biti tek dogodine). Nova procjena potvrdila je ono što smo „sumnjali“: BDP je u usporedbi s istim razdobljem prethodne godine porastao 0,4% više (originalno) odnosno 0,5% više (sezonski prilagođeno) od prve procjene.

Piše: Ivica Brkljača/Ekonomski lab

Prva procjena za drugi kvartal govorila je o realnoj stopi rasta BDP-a od 2,8% (originalni podaci) u odnosu na isto tromjesečje prethodne godine, odnosno za 3,4% ako gledamo sezonski prilagođeni BDP. Nova procjena pak pokazuje da je rast iznosio 3,2% (izvorni podatak) odnosno 3,9% (desezonirano), što je upravo za onoliko više kako je i napisano u ranije navedenom članku. To je povod za jednu backtestinganalizu kako bi provjerili koliko prva procjena o kretanju BDP-a odudara od konačnih (revidiranih) podataka. Rezultati su više nego zanimljivi.

Sličnu situaciju imamo i kad usporedimo sezonski prilagođene podatke.  Jedan od uzroka je sasvim sigurno to što se struktura hrvatskog gospodarstva značajno razlikuje od kvartala do kvartala (primjerice, turizam je glavna gospodarska grana u trećem kvartalu, dok u prvom ima zanemariv udio u BDP-u). Stoga je teško u izračunima isključiti sezonsku komponentu i posebnosti pojedinog razdoblja. Kako god bilo, prethodni prikaz pokazuje kako prve procjene o sezonski prilagođenom BDP-u – i posljedično izvođenje zaključaka o promjeni u dinamici rasta hrvatskog gospodarstva – treba uzimati s oprezom.

Zaključno, prva procjena nije isto što i konačni/revidirani podatak. To stalno valja imati na umu. Backtesting analiza je pokazala kako prve procjene DZS o kretanju BDP-a kontinuirano i značajno podcjenjuju stvarni rast, a to je ujedno poziv DZS-u da detaljnije istraži uzroke te sukladno nalazima izvrši fino podešavanje svojih modela.

Izvor: http://arhivanalitika.hr/blog/bdp-raste-brze-revidirani-podaci-pokazuju-vise-stope-rasta-od-preliminarnih-procjena/

Europska unija je najveća ekonomija svijeta, ako se jedinstveno tržište od oko pola milijarde potrošača gleda kao cjelina i kada se gleda ukupni BDP. Hrvatska je pristupanjem Uniji postala dio najveće ekonomske integracije, odnosno prostora slobodne trgovine.
Poznata je već u praksi dokazana teorija ekonomije obujma čime se otvara prostor za sniženje troškova i cijena. Unatoč tome što i na takvom tržištu i dalje postoji niz prepreka, činjenica jest da je ono otvorenije nego ikada i Unija aktivno radi u ovom trenutku na uklanjanju prekomjernih tržišnih regulacija. Kroz visoku razinu tržišne liberalizacije stvorene su velike mogućnosti za poduzetnike i trgovinu, prekogranična ulaganja te stvaranje europskih pa i svjetskih lanaca vrijednosti.

Poznati su i učinci liberalizacije na sniženje cijena uslijed povećanja tržišne konkurencije te za povećanje produktivnosti, investicija i inovacija. Valja pritom napomenuti kako konačni učinci liberalizacije ovise o razini deregulacije, kao i o tome koliko poslovni sektor koristi prednosti velikog tržišta. Dakle, dobar okvir je zajamčen, može se i treba unaprijediti, ali ishodi i rezultati ovise o samom tržištu. Konkurentnost je stvar niza faktora kojima upravlja i javni i privatni sektor, kao i društvo u cjelini.

Hrvatska je pristupanjem Uniji postala dio najveće ekonomske integracije. Time su stvorene velike mogućnosti za poduzetnike i trgovinu, prekogranična ulaganja i stvaranje europskih pa i svjetskih lanaca vrijednosti.

I dok se unutar Unije vode mnogobrojne rasprave o poželjnoj budućnosti Unije, uz nerijetka razilaženja u stavovima država članica, navedene koristi koje donosi jedinstveno tržište predstavljaju temelj oko kojega se sve države članice slažu, barem u velikoj mjeri. Oni koji su za manje EU administracije i političke integracije vide prednost u slobodnom tržištu. Oni koji vide priliku za više ovlasti i regulacije od strane EU administracije opet vide značajne prednosti jedinstvenog tržišta. Ono je temelj, a na temeljna načela se Europa i treba fokusirati.

Dobili smo Ugovor o funkcioniranju Europske unije koji našoj zemlji daje priliku za razvoj tržišne ekonomije i kvalitetnih institucija, počevši od četiri tržišne slobode. Otvaranje tržišta je automatski utjecalo (prema metodologiji) na povećanje ekonomske slobode.

Odgođeni hrvatski izlazak iz ekonomske (statističke) recesije, odmah nakon pristupanja Uniji, bio je prilika za stvaranje novog modela ekonomskog rasta. Dok su nekad visoke stope rasta od oko pet posto (2003. i 2007.) bile generirane velikim infrastrukturnim i javnim ulaganjima, rastom državne potrošnje i zaduživanjem stanovništva za osobnu potrošnju, Hrvatskoj se otvorila prilika za veći izvozni nastup na europskom tržištu. Naravno da početne visoke stope nisu zajamčene, ali otvaranje tržište je otvorilo više dugoročnih trgovinskih prilika hrvatskim izvoznicima.

U institucionalnom segmentu je stvoren okvir za slobodno unutarnje tržište roba, usluga, kapitala i rada uz sustav tržišne konkurencije. Hrvatska je ušla u proces Europskog semestra unutar kojega svoju ekonomsku politiku usklađuje s ciljevima strategije EU2020 i kroz godišnje preglede rasta. Tako se svake godine kroz nacionalni program reformi stvaraju podloge za javne politike koje trebaju pridonositi nužnih strukturnim prilagodbama.

Zahvaljujući navedenom procesu Hrvatska je uspjela provesti fiskalnu konsolidaciju kojom je započet trend smanjivanja udjela javnog duga u BDP-u (78 posto krajem 2017.), a proračun je nakon deficita (preko tri posto BDP-a) već u suficitu (okvirno jedan posto BDP-a 2017.). Time je otvoren jedini održivi prostor za daljnja porezna rasterećenja, nakon što su već provedena rasterećenja (o kojima se već raspravlja) tijekom 2017. i 2018. oslobodila poreznim obveznicima vrijednost novca od oko jedan posto BDP-a.

Također, Hrvatska je u okviru Europskog semestra počela sudjelovati u zajedničkom europskom okviru za poticanje boljih propisa za poslovanje poduzetnika i poticanje tržišne konkurencije. Kroz regulatornu reformu je već provedeno preko 400 mjera olakšanja poslovanja poduzetnika koja se odnose na razna administrativna rasterećenja, liberalizaciju tržišta usluga i druge prilagodbe niza propisa koje se nastavljaju.

Dok fiskalna i regulatorna politika, unatoč svim svojim preostalim velikim izazovima, pokazuju pozitivnu (i barem umjerenu) dinamiku, koja već pozitivno utječe na blago povećanje ekonomske slobode, važno će biti potaknuti dugo odgađane reformske procese vezane uz javnu upravu, mirovine, zdravstvo i druge segmente. Upravo o tim područjima također ovisi potencijal poreznih rasterećenja rada i drugih mogućih pozitivnih učinaka na ekonomski rast.

Važno je istaknuti kako Hrvatska već provodi stabilnu monetarnu politiku koja osigurava nisku inflaciju i stabilnost cijena. To je važan segment postizanja ekonomske slobode, a neovisnost monetarne politike je s navedenim postignućima važan uvjet pristupanja Eurozoni.

Standardi javnog upravljanja su se u mnogim područjima primjene EU zakonodavstva uskladili sa zajedničkim pravilima i praksama. S druge strane, može se otvoreno raspravljati o činjenici da je prilagodba EU propisima donijela i određene regulatorne troškove, opravdane i neopravdane. Činjenica jest da Unija kroz program za regulatorni fitness (REFIT) već provodi smanjenja zajedničke regulacije i da Hrvatska sudjeluje u tom prioritetnom procesu za Uniju.

Svi navedeni procesi prilagodbe su započeti kroz novi institucionalni okvir koji se treba nastaviti jačati i poboljšavati u okviru reforme javne uprave koja je ključna karika jačanja konkurentnosti.

Europska unija je donijela nove prilike, ali članstvo nije automatsko jamstvo da će se sve prilagodbe provoditi dovoljno jakom dinamikom. Kroz Nacionalni program reformi 2018. je ta dinamika povećana, u odnosu na mnoga odgađanja proteklih godina. Dinamika nužnih promjena može biti potaknuta zbog EU, ali u konačnici ovisi o svakoj državi članici, a tako i o konkretnim odlukama koje su već donijete ili tek trebaju biti donijete u našoj zemlji.

Rezultati raznih globalnih ljestvica govore u prilog tome koliko je važno da svaka država radi na sebi kako bi dugoročno mogla isporučiti bolje rezultate. Metodologije su vrlo složene, zahtijevaju preciznu (nepopulističku) analitiku i gledanje šire policy slike, a rezultati se mogu vidjeti samo na dugi rok. Nema lakih lijekova i prečaca koji bi u nekom trenutku nešto značajno isporučili. Trenutni rezultati nisu novost od prije godinu, dvije, već su posljedica duboko ukorijenjenih strukturnih i kulturnih prepreka, počevši od javnog sektora, sve do pitanja konkurentnosti (barem dijela) privatnog sektora i građanske zrelosti cijelog društva.

Početna postaja na tom put ekonomskog napretka više nije Slovačka ili Litva, kao što je bila prije nekoliko godina. Hrvatska sada treba ambiciozno sustizati Rumunjsku, dok Bugarska ide brže napreduje iako nema veliku turističku rentu.

Dok smo se po kvaliteti automobila, nekretnina, kafića, odjeće i obuće već 1990-tih mogli uspoređivati sa Zapadnom Europom, taj izvanjski materijalistički sjaj je bio tek privremeni osjećaj utjehe dobrog kapitalističkog standarda života za jednu postkomunističku zemlju. Zato nam sada ostaje izazov stvaranje društva znanja koje prepoznaje važnost i nematerijalne imovine i cijeni svaki talent kako bi se uložio u pozitivne razvojne procese. Sada shvaćamo da je odljev “mozgova” posljedica odnosa šire društvene klime prema onim pojedincima koji imaju vrijedna znanja i talente koje netko drugi u svojstvu stranca (jako lako) prepoznaje. Zato nam je sloboda kretanja radnika prilika da shvatimo koliko je važno prepoznati i cijeniti svaki talent ovdje u našoj zemlji.

Sloboda kretanja radnika je otvorila prilike za zapošljavanje u drugim državama članicama. Valja znati da su primjerice Poljska, Litva, Rumunjska i druge nove države članice EU imale vrlo velika iseljavanja, unatoč tome što su postigle vrlo visoke stope rasta, uglavnom uslijed snažnih liberalizacijskih reformi koje su Hrvatskoj uvelike izostajale.

Normalno je da na svakom velikom tržištu postoji mobilnost radne snage. To je i smisao tržišta, a živimo u sustavu koji ipak poštuje individualne slobode pa se posesivnim i populističkim metodama teško može nekoga zadržati zato što bi tako odgovaralo kolektivnim interesima.

Kako su reforme ionako samo tehnička sredstva za veći prosperitet, koji dolazi tek naknadno, čak i da se nisu sustavno odgađale i da je rast standarda života bio značajniji, ne bi bilo značajnog utjecaja na sprječavanje masovnog iseljavanja.

Normalno je da na svakom velikom tržištu postoji mobilnost radne snage. To je i smisao tržišta, a živimo u sustavu koji ipak poštuje individualne slobode pa se posesivnim i populističkim metodama teško može nekoga zadržati zato što bi tako odgovaralo kolektivnim interesima. Mnogo ljudi je iz bogate i velike Kalifornije odlazilo u Teksas, mnogi Europljani se sele iz jedne u drugu državu članicu, u Ameriku, Kanadu i tako dalje te obratno. Migracije su normalna stvar za sva otvorena društva koja cijene slobodno tržište.

Ideja Unije je (bila) upravo potaknuti veću protočnost roba, usluga, kapitala i radnika na (sada i našem) zajedničkom tržištu. Veći rast bi eventualno mogao tek zanemarivo utjecati na smanjenje iseljavanja. Bitno je stoga iskoristiti prilike za otvaranje tržišta kako bi Hrvatska dugoročno postala atraktivna destinacija za talente jer upravo u tom području imamo najveći deficit konkurentnosti. To je kompleksan proces koji zahtijeva niz preciznih promjena u svim područjima, od institucionalnog okvira, preko tržišta rada, sve do šire društvene klime odnosno kulture odnosa među ljudima.

To se ni uz najbolju volju ne može promijeniti iz trenutnog očaja, uslijed porasta populizma, već samo uz ozbiljan pristup fundamentalnoj promjeni niza segmenata hrvatskog društva. Mnogima je bitno da se članstvo u Uniji iskoristi za što veći ekonomski rast. Znamo da rast prije svega ovisi o izravnom stranim ulaganjima (FDI) koja su, pogotovo u proizvodnim procesima i uslugama visoke dodane vrijednosti, izostala u odnosu na zemlje koje su nas prestigle. Članstvo u Uniji i integracija kroz jedinstveno tržište otvara više dugoročno FDI prilika (nego da smo ostali izvan Unije), zajedno sa započetim procesima prilagodbe fiskalnog i regulatornog okvira. Pritom je važno gledati šire na ulaganja jer svaka konkurencija na tržištu, pa i u okviru malog poduzetništva, predstavlja vrijedno ulaganje, odnosno priliku za posao i inovacije.

Javna ulaganja kroz EU fondove donose dodatne koristi za poticanje razvoja koji predvode ulaganja privatnog sektora. Mnogo je već poticaja poduzetnicima i cjelokupnom gospodarskom razvoju usmjereno i realizirano kroz EU programe, dok izazov ostaje povećanje iskoristivosti, što ovisi i o jačanju administrativnih kapaciteta.

U svakom slučaju, članstvo košta i barem toliko bi bilo dobro vratiti kroz korištenje EU fondova koji mogu pridonijeti razvoju infrastrukture, poljoprivrede, poduzetničke infrastrukture, digitalnih rješenja, poticanju zapošljavanja, istraživačkih projekata i inovacija itd.

Češka, Poljska i baltičke zemlje su povećavale svoj prosperitet i prije pristupanja Uniji i to zato što su provodile sustavne i duboke liberalizacijske procese. Zato su nakon pristupanja Uniji sve pozitivne pomake dodatno poboljšale i iskoristile učinke tržišne liberalizacije, većeg priljeva stranih investicija, EU fondova…

Predviđanje nekakve katastrofe za takav scenarij nije dobro. Premda je članstvo u Uniji donijelo mnogo koristi, Hrvatska je niz pozitivnih odluka ipak trebala donijeti sama zbog spremnosti na određene prilagodbe. Politička i institucionalna struktura je još prije više od deset godina donijela važan nacionalni konsenzus o važnosti pristupanja u EU (kao i NATO) i time otvorila mnoga vrata (koja je možda teško na prvi pogled prepoznati).

Hrvatska bi i u drugačijem scenariju i bez članstva u Uniji hipotetski mogla donositi dobre odluke koje bi utjecale na prosperitet, ali bez okvira koji je otvorio daleko više prilika u tom smjeru. Uostalom, Češka, Poljska i baltičke zemlje su povećavale svoj prosperitet i prije pristupanja Uniji i to zato što su provodile sustavne i duboke liberalizacijske procese. Zato su nakon pristupanja Uniji sve pozitivne pomake dodatno poboljšale i iskoristile učinke tržišne liberalizacije, većeg priljeva stranih investicija, EU fondova i druge koristi, uključujući geopolitičku stabilnost.

EU i NATO su jamstvo sigurnosti za zemlje Nove Europe, a sigurnost je jamstvo slobode i poštivanja temeljnih vrijednosti liberalne demokracije. Niti jedna od tih zemalja nema namjeru napustiti Uniju (dok UK treba gledati kroz specifične okolnosti).

Relativno veliki izostanak liberalizacijskih procesa u Hrvatskoj ne bi realno pronašao svoj “lijek” u pristupanju Uniji, bez da Hrvatska u takvom okviru, a dijelom već i u pretpristupnom procesu, nije odlučila provesti određene prilagodbe.

Pripadnost Hrvatske najvećoj ekonomskoj integraciji je otvorila daleko veću priliku i veći poticaj da se zasad i uglavnom umjereniji pomaci dogode. Daljnji ambiciozniji pomaci će opet ovisiti prije svega o nama, kao i o praktičnoj kvaliteti demokracije unutar koje građani kolektivno daju pristanak na određene policy odluke. Unija će nam nastaviti pružati dobar okvir koji dijelimo s nizom vrlo konkurentnih i slobodnih zemalja. Dovoljno je navesti činjenicu da se u TOP 30 zemalja prema ekonomskoj slobodi 40 posto odnosi na države članice EU. Ta ista demokracija, ako se sloboda olako prihvati bez građanskih standarda kvalitete, može nas lako odvesti do populizma, ako već nije. Odjednom se počne masovno vjerovati “jednostavnim” i direktnim rješenjima koja bi trebala biti “lijek” od nekakvih “elita” i “establishmenta” koji su nas navodno odveli u trenutno stanje opće apatije. Lako je širiti generalizirani pesimizam kojemu je kriv uvijek netko drugi, bilo domaći ili pogotovo izvana. Zato se uzroci problema obično utjeruju kroz teorije zavjere (koje su popularne među populistima). Stoga građansko obrazovanje treba imati što veću ulogu.

Činjenica jest da je Hrvatska trenutno druga najsiromašnija država članica Unije, a da rezultati niza globalnih ljestvica pokazuju kako smo među zadnjima u Uniji. Činjenica jest da je Hrvatska trenutno druga najsiromašnija država članica Unije. Ako smo već svjesni trenutnog stanja, možemo biti sigurni da bi nas populizam odveo u krivom smjeru.

Dok se ambiciozniji procesi prilagodbi trebaju pokrenuti, a neki su već pokrenuti u određenoj mjeri, važno je takve procese, kao i koristi Hrvatske od Unije, objektivno procjenjivati i mjeriti kroz niz pluseva i minusa. To je najbolji mehanizam prevencije generaliziranog pesimizma i paušalnih zaključaka.

Ako smo već svjesni trenutnog stanja, možemo biti sigurni da bi nas populizam odveo u krivom smjeru. Ako nam određeni pomaci nisu dovoljno ambiciozni, dobro je da svi ulažemo trud u razvoj konkretnih i mjerljivih rješenja za prosperitet naše zemlje kroz prelazak u petu brzinu, dok bi nas anti-EU/NATO populizam sigurno unazadio.

Zadnje što Hrvatskoj treba je oslanjanje na populizam koji otvoreno zagovara napuštanje članstva u EU i NATO-u. Nema tu poveznice s UK ili Švicarskom jer sve takve primjere treba jako dobro razumjeti, s mnogo uložene racionalnosti i preciznosti.

Hrvatska je mnogo toga postigla kroz euroatlantske integracije, a objašnjavanje tih postignuća bi trebala biti jedna od korisnih zadaća mnogobrojnih politologa. To je okvir koji Hrvatskoj može pomoći da poveća svoj prosperitet, razinu slobode i sigurnosti, a ujedno da pomogne zemljama regije i Istočnog partnerstva (od Ukrajine do Gruzije) u pristupanju vrijednosno i institucionalno najboljoj integraciji na svijetu.

Pet godina članstva u EU je tek početak prilike za veći prosperitet. Ovo srednjoročno razdoblje je tek jedan dobar uvod u pozitivne promjene koje ovise o nama. Unija nam daje kvalitetne prilike i okvir za napredak koji ovisi o nama. Pomaci se mogu vidjeti samo na dugi rok, bez populizma, uz mnogo rada na sebi. Svatko u tom procesu neka krene od sebe i tako pruži svoj kreativan doprinos ovoj zemlji odnosno cijeloj Uniji.

Izvor: https://prviplan.hr/analize-i-komentari/pet-godina-u-eu-hrvatska-dobila-priliku-za-veci-prosperitet/

* Autor je politolog i vodi think tank Centar za javne politike i ekonomske analize. Piše u osobno ime. Stavovi izneseni u analizama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije prviplan.hr