Tribina

Država neka nešto uradi, mantra je svehrvatskih etatista, destruktivaca, socijalista i ostalih antitržišnih –ista. Dokaz tome ne moramo dugo tražiti, dovoljno je pogledati stranački presjek Sabora i poslušati izjave uvaženih zastupnika, ali i velikog dijela ministara.
Tome je tako govorimo li o prženju javnog novca u Uljaniku , o nacionalizaciji u pokušaju glede nacionalne naftne kompanije ili u izbacivanju nepodobnog oligarha iz poslovnog sedla, u slučaju Agrokor.

Piše Ivan Brodić

Priča je uvijek jednaka, a motiv je održavanje klijentelističkih struktura radi kupovanja glasova. U tu smo svrhu čak inovirali i europsku pravnu stečevinu te smo Europi u miraz donijeli rekordan broj ad hoc zakona. Svjetski smo prvaci, naime, u mijenjanju pravila igre.

Nova je tema, a bit će toga još, Croatia Airlines. Tema je to koju MasterChefovi, ovisni o glasovima kupljenima kroz državni proračun, specijalizirani za prženje javnog novca, smatraju strateškom. Uzgred, u proračunu za sljedeću godinu predviđeno je veće trošenje u iznosu od 18 milijardi kuna. Pogodite, kako će prikupiti taj novac. No, to je neka druga tema.

Strateški zračni operater ove je godine, do kraja rujna, stvorio neto gubitak od nešto više od 34 milijuna kuna, što je za oko 4 milijuna kuna manje nego u cijeloj prošloj godini. Ima još vremena rekli bi cinici! Ili možda ne?

Naime, uprava se pohvalila tim smanjenjem gubitka te je kao nagradu zatražila 150 milijuna javnih kuna, za poslovanje u sljedećih šest mjeseci, što nam govori kako nas ova komercijalna djelatnost stoji 300 milijuna kuna godišnje, a da za to nismo dobili ništa.

Naprotiv, svojim spašavanjem zračnog operatera, mi porezni obveznici, vlasnici kompanije i serijski spasitelji tržišnih gubitaša, stječemo pravo na prilično skupe letove, bez mogućnosti popusta. Neka kapitalistička, a keynesijanska vlada, barem bi nam zamaglila oči kojim vaučerom, ovi naši niti to. U nas su povlastice rezervirane za one koje, također, ne baš jeftino plaćamo, političare sviju vrsta.

Jer, taj novac njima treba za očuvanje radnih mjesta, stabilnost nacionalne ekonomije, spašavanje turističke sezone, spašavanje znanja u visokoj tehnologiji i stratešku djelatnost komercijalnog letenja. Naime, globalno je zavladala kriza zrakoplovnog posla i rizici uzrokovani poskupljenjem goriva. Toliko su se ufurali u svoju mantru da nas ostale smatraju budalama. Kao da konkurencija, bez državnih dotacija i skupih karata, ne postoji?

No, sve to nije ništa novo, prije šest smo godina, mi serijski spašavatelji strateških gubitaša, platili gotovo 100 tisuća eura za spas svakog radnog mjesta u nacionalnom zračnom operateru, a od tada na dalje plaćamo gotovo pola tog iznosa godišnje. To bi iznosilo samo u šest godina oko 350 tisuća eura javnog novca po zaposleniku Croatia Airlinesa.

Za takvo trošenje i stvaranje gubitaka uprave javnih kompanija u pravilu, ne odgovaraju nikome! Jedino „strašno“ što im se može dogoditi je smjena i velika otpremnina, opet na naš račun.

Naime, u našem vidu ekonomske politike, njihova je funkcija od države delegirana koncesija za čuvanje lena zvanog određeni broj političkih klijenata. Kako drugačije objasniti to što se nitko, 2012. godine, nije dosjetio svakom od djelatnika dati otpremninu od 100 tisuća eura, i ugasiti kompaniju? Zar je moguće da im nije jasno kako nije posao države baviti se komercijalnom djelatnošću, već isključivo održavanjem infrastrukture i arbitrarnom regulacijom?

A i ovo prvo je moguće dati u koncesiju!

Američka centralna banka je u četvrtak donosila odluku o visini referentnih kamatnih stopa i kao što je bilo očekivano stope su zadržane na istoj razini.
No, reakcija investitora na financijskim tržištima je bila pomalo neočekivana. Došlo je do rasprodaje obveznica, što je rezultiralo porastom kamatnih stopa na američke državne obveznice. Također je došlo do naglog jačanja dolara u odnosu na ostale valute. Tečaj EUR/USD u trenutnu pisanja teksta na platformama Admiral Marketsa iznosi 1.1256, što znači da je od četvrtka američki dolar ojačao 1,5 posto.

Kad rastu kamatne stope na obveznice u nekoj zemlji, investitori imaju tendenciju prebacivati kapital iz drugih valuta u valutu u kojoj mogu dobiti viši prinos. Trenutna kamatna stope na japanske desetogodišnje državne obveznice iznosi 0,12 posto, njemačke 0.39 posto, britanske 1.44 posto, a na američke čak 3.19 posto, pa interes za ulaganjem u dolar kod europskih i japanskih investitora ne iznenađuje.

Drugi razlog prebacivanja novca u sigurno utočište su novi problemi u pregovorima o Brexitu. Naime, u nedjelju se pojavila informacija da je EU odbacila britanski prijedlog o rješavanju problema s granicom između Republike Irske i Sjeverne Irske i da su još četiri ministra u britanskoj vladi na rubu ostavke zbog neslaganja s politikom premijerke May. To može uzrokovati daljnju političku krizu na britanskoj političkoj sceni i dovesti do napuštanja Unije bez konkretnog dogovora o suradnji nakon Brexita. U tom slučaju bi vjerojatno došlo do usporavanja gospodarskog rasta u UK, a možda čak i u ostatku Europe, stoga investitori na svaku lošu vijest o Brexitu rasprodaju funte i eure te kupuju dolar i franak.

Gotovo svim sirovinama i plemenitim metalima se na globalnoj razini trguje u dolarima. Ako dolar u odnosu na euro ojača 10%, uz istu cijenu nafte, taj energent je za Europljane postao 10 posto skuplji i manje će se kupovati. Zbog manjeg interesa za kupnju, na globalnom tržištu dolazi do pada cijene kako bi se ponuda i potražnja izjednačila. Taj fenomen dovodi do negativne korelacije između dolara i sirovina – što je vrijednost dolara veća, to je cijena sirovina niža, a vrijedi i obrnuto.

Dolar je na sadašnjim razinama precijenjen. To će vjerojatno doprinositi rastu američkog trgovinskog deficita što bi moglo uzrokovati dodatne mjere u trgovinskom ratu američkog predsjednika Trumpa s ostatkom svijeta. Jedna od mjera o kojoj se govorilo prije nekoliko mjeseci je bila vezana za tečaj dolara. Trump nije spomenuo na koji način misli slabiti dolar, no ako bi špekulanti zaključili da će do toga zaista doći, odmah bi počeli masovno prodavati američku valutu na temelju čega bi ona naglo oslabila.

Drugi razlog zbog kojeg nije realno očekivati značajnije jačanje dolara sa sadašnje razine je utjecaj kamatnih stopa i tečaja na realnu ekonomiju. Naime, kamatne stope u Americi rastu zato što raste i stopa inflacije, ali prejak dolar bi mogao dovesti do smanjenja američkog izvoza, proizvodnje i ukupne gospodarske aktivnosti. To bi pak dovelo do usporavanja rasta stope inflacije i potrebe za višim kamatnim stopama. U Europi i Japanu se događa obrnuta situacija. Kamatne stope su niske jer je i stopa inflacije relativno niska. No, slabljenje eura, funte i jena pozitivno djeluje na izvoz iz tih gospodarstava, što doprinosi cjelokupnoj ekonomskoj aktivnosti i rastu stope inflacije. Što duže dolar bude jak, a ostale valute slabe, veće su šanse da će centralne banke koje upravljaju tim valutama početi dizati kamatne stope, a to će uzrokovati val prebacivanja kapitala u euro, funtu i jen, kao i jačanje tih valuta. Pri tome, ne treba očekivati ogromne pomake, nego umjereno slabljenje dolara od nekoliko posto u idućih par mjeseci, stoji u analizi Admiral Marketsa.

Zbog ograničenih ulaganja u buduću proizvodnju uskoro nas očekuje nestašica nafte, predviđaju analitičari Goldman Sachsa. Vodeće naftne kompanije pod pritiskom političara i investitora koji traže čišću energiju sve više nastoje ulagati u područja energetskog sektora s niskom razinom ugljika.
“U idućih desetak godina imat ćemo manjak nafte na tržištu zbog nedovoljnih ulaganja u buduću proizvodnju“, izjavio je za CNBC u petak Michele Della Vigna, voditelj Goldman Sachsova odjela za istraživanje prirodnih resursa u EMEA regiji.

“Prijelaz na energiju s niskom razinom ugljika neće umanjiti, nego će povećati cijene nafte“, tumači Della Vigna. Velike naftne kompanije počinju shvaćati da, ako žele zadržati širok krug ulagača, moraju pokazati da doista smanjuju emitiranje ugljičnih plinova u atmosferu.

Analitičar Goldman Sachsa dodao je kako su naftne tvrtke na primjeru urušavanja kompanija koje se bave vađenjem ugljena u posljednjih pet godina počele shvaćati da se stavovi ulagača mijenjaju.

Della Vigna smatra da će do potpunog prelaska na obnovljive izvore borba voditi oko kontrole tržišnih udjela u području energije utemeljene na plinu. S obzirom na velike kapitalne troškove plinske infrastrukture, u najboljoj su poziciji velike kompanije u državnom vlasništvu. “Govorimo o novih sedam kompanija koje će dominirati globalnim tržištem nafte i plina, jer nitko drugi ne može financirati ove mega-projekte”, rekao je Della Vigna.

Tih sedam novih kompanija su najutjecajnije energetske kompanije iz zemalja koje nisu članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). To su kako ih je još 2007. nazvao Financial Times, „novih sedam sestara“ nafne industrije: saudijski Aramco, ruski Gazprom, iranski NIOC, kineski National Petroleum Corp, brazilski Petrobras, venezuelanski PDVSA i malezijski Petronas.

Izvornih “Sedam sestara” bile su tvrtke iz 1950-ih koje su se kasnije konsolidirale i postale BP, Chevron, Shell, Exxon Mobil i Royal Dutch Shell. Della Vigna smatra kako su europske naftne kompanije, poput Shella i francuskog Totala, također u prednosti u odnosu na američke konkurente kada je riječ o prelasku s nafte na druge izvore energije.

Tržišta nafte nedavno su bila u padu zbog prevelike ponude i straha da će usporavanej gospodarskog rasta potaknuti rast cijena. I brent nafta i WTI ušli su ovog tjedna u „tržište medvjeda“ nakon šo je cijena pala za 20 posto u odnosu na najviše cijene ostvarene u listopadu.

Na svjetskim su tržištima cijene nafte pale i prošloga tjedna, petoga zaredom, pa su u posljednjih mjesec dana potonule više od 20 posto, zbog čega pojedini proizvođači najavljuju smanjenje proizvodnje.
Na londonskom je tržištu cijena barela prošloga tjedna pala 3,6 posto, na 70,20 dolara, dok je na američkom tržištu barel pojeftinio 4,7 posto, na 60,20 dolara, blizu najniže razine od ožujka. Od kolovoza do početka listopada cijene su nafte snažno rasle, dosegnuvši najviše razine u gotovo četiri godine, jer su se ulagači plašili oštrog pada izvoza nafte iz Irana, s obzirom da je SAD najavio uvođenje sankcija na iranski naftni sektor.

No, u proteklih pet tjedana cijene su nafte potonule više od 20 posto jer najveći svjetski proizvođači povećavaju proizvodnju kako bi nadoknadili iransku ponudu na tržištu. „Cijene nafte i dalje su pod pritiskom i sada su službeno u području ‘medvjeda’, 20 posto ispod njihove prethodne najviše razine, dosegnute početkom listopada”, kaže William O’Loughlin, analitičar u tvrtki Rivkin Securities.

U jednom je trenutku u petak cijena barela na londonskom tržištu, po prvi put od travnja, zaronila ispod razine od 70 dolara. Cijene su nafte pod pritiskom jer se pokazalo da iranski izvoz neće pasti onoliko koliko su se ulagači plašili, premda su početkom studenoga sankcije stupile na snagu. „Dosad se pokazalo da sankcije Iranu nisu tako oštre kao što se očekivalo, jer su Sjedinjene Države izuzele niz zemalja, što znači da te zemlje mogu i dalje kupovati određene količine iranske nafte. Stoga iranski izvoz nije smanjen onoliko koliko se prvotno očekivalo”, objašnjava William O’Loughlin.

To izuzeće, koje može trajati 180 dana, dobile su, među ostalim, Indija, Irak, Turska i Južna Koreja. Uz to, kompanija China National Petroleum poručila je da i dalje crpi naftu iz iranskih polja u kojima ima udjele. „Iranski izvoz iznosit će u tom razdoblju izuzeća između 1,4 i 1,5 milijuna barela dnevno, otprilike polovicu iranskog izvoza iz polovice 2018.”, pišu analitičari tvrtke Bernstein Energy u osvrtu na situaciju na tržištima.

Proizvodnja raste, potražnja slabi

Kako izvoz Organizacije zemalja-izvoznica nafte (OPEC) i dalje raste, gomilaju se zalihe, što pritišće cijene nafte, objašnjavaju analitičari Bernstein Energya. Osim OPEC-a, i drugi najveći proizvođači nafte u svijetu, SAD i Rusija, posljednjih mjeseci povećavaju proizvodnju. Proizvodnja SAD-a, Rusije i Saudijske Arabije kreće se blizu ili na rekordnim razinama, ukupno više od 33 milijuna barela dnevno, što čini trećinu nafte u svijetu.

U petak je tvrtka Baker Hughes objavila da je prošloga tjedna broj naftnih postrojenja u SAD-u porastao već četvrti put u posljednjih pet tjedana, i to na ukupno 886 postrojenja, najviše od ožujka 2015. godine. To znači da se i dalje može očekivati rast američke proizvodnje, koja se ionako kreće oko najviših razina u povijesti. „Usporavanje rasta svjetskog gospodarstva ostaje ključni negativni rizik za cijene nafte”, poručuju analitičari Bernstein Energya.

Posljednji podaci pokazuju, naime, da je u trećem tromjesečju usporen rast američkog i kineskog gospodarstva u odnosu na prethodni kvartal, što bi moglo značiti da američko-kineski trgovinski rat počinje prigušivati rast. Slične trendove bilježi i gospodarstvo eurozone, pa se ulagači plaše da će zbog usporavanja rasta najvećih svjetskih gospodarstava oslabiti i potražnja za ‘crnim zlatom’.

Zbog toga neki veliki proizvođači najavljuju smanjenje proizvodnje. Tako je u nedjelju Saudijska Arabija poručila da će u prosincu smanjiti proizvodnju za 500 tisuća barela dnevno. Zahvaljujući tome, u ponedjeljak ujutro na azijskim su tržištima cijene nafte porasle oko 1 posto.

Prošloga tjedna stupile su na snagu američke sankcije naftnom sektoru Irana, uz neke izuzetke. Potencijalno, to bi moglo biti veliki izazov za naftna tržišta.
Zbog toga smo porazgovarali s  Vedranom Obućinom, pročelnikom Studijske grupe za Tursku i Bliski istok Instituta za europske i globalizacijske studije.

Razgovarao Ivan Brodić

“Sankcije utječu na svaki oblik normalnog života ovdje. Gubitak mogućnosti uvoza i smanjenje izvoza vode društvo na samodostatnost. Iranci nemaju mnogo optimizma za svoju budućnost, razvija se apatija i ogorčenje protiv vlade i protiv međunarodnog poretka. Pogotovo nema razumijevanja za američku politiku koja je pokazala s Trumpa svoje pravo lice, i koja se više ne mora skrivati iza fasade demokratskog političkog poretka. Jasno je da se Amerikanci žele promicati demokraciju samo kada je to u njihovom interesu, a kada nije onda promiču državne udare I izbjegavaju međunarodne ugovore i obveze. Irancima je toga puna kapa, oni žele jednostavan život u kojemu neće morati razmišljati o sankcijama ili oblicima šverca. Velik strah od posljedica sankcija osjeća se na ulici, što pospješuje pad iranskog rijala, veću sivu ekonomiju I opći osjećaj nedoumice oko toga što će se sljedeće dogoditi. dok je ulična cijena iranskog rijala posljednjih tjedana skakala gore-dolje, na sam dan uvođenja sankcija i nakon toga nije bilo nikakvih značajnijih promjena”, kazao je Obućina.

Na pitanje o zemljama koje su izuzete od sankcija, Obućina odogovara:

“Dok Sjedinjene Države nastoje smanjiti iranski izvoz nafte, postalo je jasno da je to nepraktično; ne postoji zamjena za iranskih 2,5 milijuna barela dnevno u izvozu nafte. Dok je Saudijska Arabija prethodno tvrdila da je nestašica gotova, stručnjaci vjeruju da Rijad i njegovi saveznici nemaju sposobnost da u potpunosti nadoknade gubitak iranske nafte. Sada kada je iranski izvoz nafte pao na procijenjenih 1,5 milijuna bpd , cijena OPEC referentne košarice porasla je na oko 76 dolara, s tendencijom rasta. Tako su izuzeci zapravo odgođen odgovor na mogućnost propasti energetskih sankcija.”

Mediji javljaju rast antiameričkog zamaha u Iranu. Kako to komentirate?

“Kako i ne bi, s obzirom na američko ponašanje u svijetu. No koliko god bila velika protuamerička strast, toliko vlada i nada da će Europa poduzeti akcije koje mogu spasiti Iran. Američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma potaknulo je zemlje poput Rusije, Kine, Indije i Turske da koriste svoje lokalne valute za trgovinu s Iranom. Ako Europa uspije u stvaranju financijskog sustava odvojenog od američkog dolara, druge države mogu koristiti euro u trgovini s Iranom, smanjujući američku dominaciju globalnih tržišta. Preostali potpisnici sporazuma smatraju svoj stav kao sredstvo za suprotstavljanje američkom unilateralizmu. To je zbog činjenice da je sporazum multilateralni, poduprt rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 2231, od kojega je Trumpova vlada jednostrano odstupila i sada pokušava kazniti druge nacije za provedbu. Svaka kapitulacija Washingtonu o ovom pitanju dodatno bi podržala trenutačni američki pristup. Kako bi to izbjegli, i Iran i međunarodna zajednica će vidjeti očuvanje nuklearnog sporazuma kao stratešku nužnost”, zaključuje Obućina u razgovoru za naš portal.

Emisija EnergyPress našeg portala i N1 televizije ove je nedjelje ugostila predsjednika Hrvatske stručne udruge za plin doc.dr. Dalibora Pudića.
Pudić je govorio o novoj energetskoj strategiji u kojoj, sukladno europskoj energetskoj uniji, očekuje projekciju hrvatske energetike u sljedećim godinama. Očekuje jasnu strategiju istraživanja ugljikovodika na Jadranu, u Panoniji i u Dinaridima, diverzifikaciju dobavnih pravaca energenata te jači angažman oko jačeg uključivanja obnovljivih izvora energije u sustava.

Naglasio je kako i ova strategija treba biti okrenuta plinu kao energentu tranzicije. U tom smislu ne očekuje kraj ere ugljikovodika, tim više što niskougljični energenti još uvijek imaju tehnološki problem akumulacije energije.  Pohvalio je donošenje nove energetske strategije, jer strategije se moraju usuglašavati s vremenom.

Glede poskupljenja plina na svjetskim burzama i fiksiranja cijena plina u Hrvatskoj, Pudić smatra kako ključ te priče nije u intervenciji države u cijenu energenta, nego osmišljavanje politika za anuliranje energetskog siromaštva kroz državne vaučere siromašnim građanima.

Komentirao je početak izrade nekoliko plinskih poveznica sa susjednim državama, a posebno se osvrnuo na sjevernu interkonekciju prema BIH. Naime, tvrtka BH Gas je, u nekoliko navrata, izrazila rezerve prema tome što tu poveznicu radi privatna tvrtka. Pudić je objasnio kako se radi o produktovodu koji je dogovoren na geopolitičkoj ravni, uključen je bio čak i Vladimir Putin, a koji ima za cilj dovesti plin do rafinerije u Bosanskom Brodu te time smanjiti zagađenje Slavonskog Broda za najmanje jednu trećinu. Što se tiče prigovora, rekao je kako bi se o nastavku interkonekcije trebali dogovoriti entiteti unutar BIH.

Govorio je i o LNG revoluciji koja je krenula izvozom plina iz SAD-a, rekavši kako svaka američka revolucija, prije ili kasnije, donosi pojeftinjenje tehnologije. Za primjer je naveo ugljikovodike iz škriljaca, koji su danas cijenom vrlo blizu konvencionalnim zato što ih je pratilo pojeftinjenje tehnologije. Hrvatskoj, kaže Pudić, treba LNG terminal iz najmanje dva razloga. Prvi je diverzifikacija dobavnih pravaca, koja nas čini otpornijima na rizik opskrbe, s obzirom da ovisimo o uvozu jer naša proizvodnja opada za gotovo jedan postotak godišnje. Drugi je razlog to što je LNG terminal svojevrsno skladište, veličine gotovo cijele hrvatske godišnje potrošnje plina. Uz Okoli i potencijalno skladište u Grubišnom polju, tada više ne bismo trebali brinuti za uravnoteženje sustava.

Aktualnu dokapitalizaciju Petrokemije i osiguravanje izgledne budućnosti ovoj industriji Putić smatra izrazito dobrim potezom. Naime, kaže kako Petrokemija nije strateška samo za poljoprivredu, nego je strateška i za plinski sustav. S jedne strane ona troši 30-ak posto hrvatske potrošnje plina, a s druge strane ona uravnotežuje sustav. Pravo je pitanje kako bi bez jedne takve industrije tehnički izgledao hrvatski plinski sustav, zaključio je Pudić.

Pogledajte video

U jeku rebalansa proračuna za 2018. godinu, koji je došao pod prijetnjom kolapsa Uljanika, na koji će država potrošiti najmanje 3.5 milijardi kuna svoga suficita, koji se generirao u devet mjeseci godine, priprema se predstavljanje proračuna za 2019. godinu
Procjenjuje se kako će na kraju ove godine deficit biti zanemarivih 0.2 posto te neće utjecati na negativno kretanje javnog duga, koji bi trebao pasti ispod 75 posto BDP-a.  U tom će kontekstu Vlada usvojiti proračun koji je projiciran na rastu od 2.9 posto što je procjena rasta hrvatskog gospodarstva Državnog zavoda za statistiku. Međutim, Europska komisija smatra kako će hrvatsko gospodarstvo rasti na potrošnji i to 2.8 posto, za što se očekuju korekcije na manje zbog starenja stanovništva i trenda iseljavanja.

Vlada planira u proračun sljedeće godine prikupiti oko 133 milijarde kuna, a potrošiti oko 139 milijardi kuna. Deficit središnje države bit će oko šest milijardi kuna, a deficit opće države, prema planu Vlade, bit će 0.4 posto BDP-a. U vladi su optimistični te smatraju kako Uljanik ne bi trebao prouzročiti velike potrese u blagajni opće države.

Slijedi nam treći krug poreznih rasterećenja u vidu nižih poreza na dio hrane, ali u proračun je uračunat i viši zdravstveni proračun zbog čega bismo sljedeće godine u sektoru zdravstva trebali imati oko milijardu kuna više. Porast će koštanje mirovina te je potrebno osigurati više od 39 milijardi kuna za tu svrhu. Dobitnici proračuna su i pravosuđe, pomorstvo i promet, obrazovna reforma te graditeljstvo. U Vladi su uračunali i manje troškove kamata zato što je izgledno povoljno refinanciranje javnog duga.

Porez na dodanu vrijednost, usprkos najavljenim rasterećenjima ostaje najizdašniji punitelj proračuna. Punjenje proračuna planira se povećati za tri posto ili četiri milijarde kuna.

Prije stotinu godina utihnulo je oružje u Prvom svjetskom ratu. Svi su se pobjednici složili oko jednoga – Njemačka mora platiti.
Njemačka jest platila, ali nije bila jedina. I stoljeće poslije svijet živi s posljedicama Versajskog mirovnog dogovora za koji se, čak i ono vrijeme, smatralo da će dovesti do novog rata u Europi.

Ekonomist J. M. Keynes, tada dužnosnik britanskog ministarstva financija, radije je dao ostavku nego da ga se povezuje sa sporazumom koji je i zapovjednik savezničkih snaga francuski maršal Ferdinand Foch opisao kao “dvadesetogodišnje primirje” “Rat koji je trebao okončati sve ratove” pretvorio se u svoju suprotnost. Osiguravši da Njemačka bude ekonomski slomljena i politički ponižena, poslijeratni dogovor posijao je sjeme nacizma i njegovih užasa.

Mnoštvo mirovnih sporazuma nakon Versajskog ponovno je iscrtalo kartu Europe i stvorio toliko budućih sukoba koliko je bilo novih država i granica, od baltičkih preko Čehoslovačke i Jugoslavije do Turske.

Glad, teror i Hladni rat

Ne manje važno, rat poslužio kao inkubator ruskoj revoluciji 1917. godine. Glad i vojni neuspjesi carsku su državu učinili ranjivom na nasrtaj Lenjinovih boljševika, koji će 1922. na teritoriju Carske Rusije uspostaviti Sovjetski Savez, pod vodstvom Vladimir Iljiča Lenjina i komunističke partije. Očajna poljoprivredna politika rezultirala je smrću tri milijuna ljudi od gladi ranih tridesetih godina prošlog stoljeća. Još ih je više stradalo u čistkama Lenjinovog nasljednika, Josifa Visarionoviča Staljina. Petnestak godina nakon završetka Prvog svjetskog rata bilo je dovoljno da se steknu uvjeti za novu podjelu Europe, onu koja će uslijediti nakon Drugog svjetskog rata.

Hladni rat i podjela na sfere pod utjecajem Zapada ili Sovjeta, kao i nestabilna globalna ravnoteža inicirali su mnoštvo sukoba u zemljama u razvoju diljem svijeta. Dok su se dvije glavne pobjednice Prvog svjetskog rata 1919., Britanija i Francuska, natjecale u političkom prestižu, iza leđa im je izranjala nova sila na međunarodnoj sceni, Sjedinjene Države, koje će postati glavna globalna ekonomska, vojna i politička snaga.

Bliski istok

Prvi svjetski rat ostavio je trajni trag i na Bliskom istoku. Ohrabrujući arapsku pobunu, Britanija je ubrzala pad Osmanskog Carstva, njemačkog saveznika u ratu. Rađala se sekularna Turska, a Britanija i Francuska preuzele su poslijeratnu kontrolu nad velikim dijelom arapskog svijeta. Britanija je bila vrlo jasna, kroz Balfuourovu deklaraciju iz 1917. dala je potporu principu osnivanja židovske države na teritoriju Palestine, iako nije upotrijebila riječ ‘država’ već je bila suzdržanija.

Konačno, pad Osmanskog Carstva doveo je do pokolja gotovo milijun i pol Armenaca, što je bio prvi sustavni genocid 20. stoljeća. U Osmanskom carstvu Armenci su smatrani nekom vrstom ruske pete kolone. Turska, nasljednica Osmanskog Carstva, taj genocid do danas niječe. Ratne rane zbog toga još nisu zacijelile i utječu na odnose Armenije i Turske.

Novi društveni poredak

Razdoblje nakon Prvog svjetskog rata bilo je doba brzog društvenog napretka u industrijaliziranom svijetu. Radnički pokreti stvorili su napredak u smislu radnih uvjeta i prava da sindikati predstavljaju svoje članstvo. Žene su napredovale u smislu prava glasa. Rat je donio i val kreativnosti u umjetnosti, poezija je doživjela procvat kroz umjetničke pravce poput dadaizma i kasnije nadrealizma. Američki su vojnici u Europu donijeli jazz, koji je postao ‘soundtrack’ za bijeg od stvarnosti burnog 20. stoljeća.

Brojke koje se odnose na Prvi svjetski rat, završen prije stotinu godina, često je teško utvrditi zbog manjka vjerodostojnih izvora. Različiti povjesničari iznose različite cifre koje su često okvirne i približne.

Francuska agencija France presse prenijela je brojke koje se danas najčešće navode.

– Više od 70 zemalja sudionica –

Brojka je pomalo anakrona, jer mnoge zemlje tada još nisu bile neovisne već dijelovi šest carstava ili kolonijalnih sila: Velike Britanije, Francuske, Rusije, Njemačke, Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva.

Zapravo je samo desetak suverenih nacija bilo u ratu u ljeto 1914., a druge su se priključivale postupno, poput Italije 1915. ili Sjedinjenih Država 1917. godine. Ali one zajedno imaju više od 800 milijuna stanovnika, što je polovica svjetske populacije tog doba.

Samo dvadesetak zemalja uspjelo je ostati neutralnima za cijelo vrijeme rata, prije svega u Latinskoj Americi i sjevernoj Europi.

– 70 milijuna vojnika –

Oko dvadeset milijuna ljudi mobilizirano je početkom rata 1914., ali se ta brojka postupno povećavala i u konačnici dosegla do 70 milijuna. Više od osam milijuna mobilizirano je u Francuskoj, 13 milijuna u Njemačkoj, devet milijuna u Austro-Ugarskoj, devet milijuna u Velikoj Britaniji (uključujući kolonije), 18 milijuna u Rusiji, šest milijuna u Italiji, četiri milijuna u SAD-u.

– 10 milijuna žrtava –

Sukob će imati 10 milijuna mrtvih i 20 milijuna ranjenih među vojnicima: Rusija je imala dva milijuna mrtvih (pet milijuna ranjenih), Njemačka dva milijuna (4,2 milijuna), Francuska 1,4 milijuna (4,2 milijuna), Austro-Ugarska 1,4 milijuna (3,6 milijuna), Velika Britanija i njezino carstvo 960.000 (2 milijuna), Italija 600.000 (jedan milijun), Osmansko Carstvo 800.000.

Proporcionalno je najviše stradala Srbija. Imala je 130.000 mrtvih i 135.000 ranjenih, tri četvrtine ukupnog broja vojnika.

Bitke kod Verduna i Somme 1916. imale su 770.000 i 1,2 milijuna mrtvih, ranjenih i nestalih s obje strane. Sami početak rata bio je iznimno krvav: 27.000 francuskih vojnika ubijeno je 22. kolovoza 1914., što je najcrnji dan u povijesti francuske vojske.

Sedamdeset posto žrtava stradalo je od topništva, pet do šest milijuna ostalo je osakaćeno. Bojni otrov prvi je put upotrebljen 1915. i usmrtio je 20.000 ljudi te ostao čvrsto zabilježen u kolektivnom sjećanju na rat.

– Milijuni poginulih civila –

Egzodus, glad, Oktobarska revolucija u Rusiji, te poslijeratni regionalni sukobi odnijeli su, procjenjuju neki povjesničari, pet do 10 milijuna civila. To je brojka koja uključuje i između 1,2 i 1,5 milijuna Armenaca u Osmanskom Carstvu.

I kao da to nije bilo dovoljno, poslije rata stigla je španjolska gripa. Ta je bolest pokosila dodatne desetke milijuna Europljana.

– Ostale brojke –

Šest milijuna zatvorenika, 20 milijuna civila pod okupacijom, 10 milijuna izbjeglica u cijeloj Europi, tri milijuna udovica i šest milijuna siročadi, 1,3 milijarda ispaljenih granata, 10 milijardi pisama vojnika s bojišta svojim obiteljima. Rat je koštao tri ili četiri puta više od ukupnog BDP-a europskih zemalja, koje će iz njega izaći posve opustošene.

S velikim sam zanimanjem pratio izručenje Ivice Todorića Hrvatskoj. Pažljivo sam slušao izvješća i analitičare.
Potvrdilo mi je to kako se nalazimo u zemlji gdje je presumpcija nevinosti luksuz, a javna potjera i linč legitimni modus operandi.

Piše Ivan Brodić

Pokušao sam zamisliti i situaciju da je obrnuto, pa da na njegov doček u zračnu luku dođu svi oni koji su mu se ulizivali dok je još bio Gazda. Mislim da bi tada imali više ljudi na ulicama nego li za doček srebrnih nogometaša.

Gledam sve te komentare, pa hoće li izvaditi crnu bilježnicu svojih dužnika ili neće to učiniti. Je li mu javnost prijatelj ili šutnja garant slobode? Je li plaćen porez na kupovinu špeceraja na R1 ili nije.

Gledam i taj senzacionalizam zbog pada nekoga tko je u tranziciji gradio kapitalizam. Kažu, nije se obogatio pošteno. Kao da nismo svjesni ta je nešto moralo biti put ka kapitalizmu. Da nije bilo tranzicije, još bismo imali društveno vlasništvo i samoupravljanje….

Gledam i senzacionalizam u novinarskom pitanju, ako niste ukrali, kako ste živjeli godinu dana u Londonu, kao da u ovoj zemlji ne smiješ imati, ako nisi ukrao…. I ukrao kome, svojoj firmi?

Slušam uvaženog blogera (doajena žanra) u Otvorenom koji kaže da je čovjek pao jer je slobodno raspolagao svojim novcem, ono, da je živio u garsonijeri, a ne u Kulmeru, ne bi propao….

Slušam i to da tržište ne dopušta tako veliku kompaniju, ta, kažu, pitajte konkurenciju je li sretnija sada ili onda, kao da je posao države da zadovoljava nečiju konkurenciju…..Jedna knjiga pak kaže da je sada pobijeđen ortački kapitalizam…

Na savjetovanju ekonomista u Opatiji danas sudjeluje i bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić.

Ona je u Opatiji uvodničarka današnjeg panela pod nazivom “Gospodarske reforme: Rješenje ili problem?”. Na njemu sudjeluje i izvanredni povjerenik za Agrokor Fabris Peruško.

Na inzistiranje novinara da komentira izručenje Ivice Todorića Hrvatskoj Dalić je bila vrlo kratka:

‘To nije nešto što bi mene zanimalo’, rekla je, prenosi Novi list.

No, sve to je percepcija zamagljivanja važnoga. Naimekajje, ključno je pitanje načelno. Što se dogodilo, pa država nije tolerirala njegov Stand Still aranžman predvođen DJ Alvarezom? Zašto je država išla u stvaranje Lex Agrokora i nagodbe?

Jesu li doista imali deal sa strvinarskim fondom i garantirali mu punu isplatu, kako kažu prijave u nekoliko država svijeta, gdje se za takvu rabotu ide na dugogodišnju robiju?

Činjenica kako nagodba porezne obveznike nije koštala ništa govori nam kako se radi o kapitalističkom, a činjenica kako se išlo u zakonsko, a ne arbitrarno rješavanje Agrokora, kako se ne radi o tržišnom rješenju.

Odgovor na ova pitanja objasnit će nam je li vlada Andreja Plenkovića, u borbi protiv ortačkog kapitalizma, uvela onaj državni? Onaj koji stremi određivati što je čije, onaj koji nema privatno vlasništvo kao svoj aksiom, nego volju partije ili političke oligarhije?!

Promatrajući prženje javnog novca u Uljaniku, odgovor na postavljeno pitanje i odgovori dobiveni kroz proces Todoriću, objasnit će jesmo li lansirali novi gospodarski sustav, Dengovski chavizam ili ne?

 

Izbore za američki Kongres na sredini mandata aktualnog predsjednika Donalda Trumpa pozorno prate i u hrvatskim tvrtkama. Hrvatski poslovni ljudi, doduše, u ovom trenutku uglavnom zauzimaju “poziciju čekanja”, jer žele vidjeti kako će se u konačnici posložiti karte na američkom političkom stolu, no kažu da bi promjena, koje bi utjecale i na njihovo poslovanje, ipak moglo biti.
Prema podacima državne statistike, hrvatske su tvrtke lani u SAD izvezle robe u vrijednosti nešto većoj od 546,3 milijuna eura, što je gotovo za petinu više nego godinu ranije. Istodobno, robni uvoz iz SAD-a iznosio je oko 143,8 milijuna eura, ili skoro četvrtinu manje nego u 2016. godini, pokazuju podaci DZS-a.

Podaci središnje banke pokazuju, pak, da je ukupna vrijednost američkih ulaganja u Hrvatsku u razdoblju od 1993. pa do sredine ove godine iznosila 110,7 milijuna eura.

Ne radi se o velikim ulaganjima, posebno ako se uzme u obzir da su ukupna strana ulaganja u hrvatsko gospodarstvo u tom razdoblju dosegla 33,5 milijardi eura. Vremena kada je američki kapital dominirao u stranim ulaganjima u Hrvatskoj davno su prošla. To, međutim, ne znači da Amerikanci nisu zainteresirani za ulaganja u Hrvatsku. Upravo suprotno, američke tvrtke itekako zanima hrvatsko tržište, posebno kada je riječ o ulaganjima u turizam i energetiku.

S druge strane, u posljednje je vrijeme primjetan trend rasta hrvatskih ulaganja u SAD, ma kako ona bila minorna za tako veliku zemlju. Tako su hrvatski ulagači u SAD od 1993. do sredine ove godine uložili, kako pokazuju podaci HNB-a, ukupno 47,1 milijun eura. Od ranije je poznato je da u SAD uglavnom ulažu hrvatske tvrtke iz IT sektora.

Za Hrvatsku je važno istaknuti da se izbori za američki Kongres odvijaju u vrijeme kada Trump ‘zateže’ politiku prema ostatku svijeta i uvodi protekcionističke mjere, koje otežavaju ulazak na ogromno američko tržište. U tom smislu, dovoljno je samo prisjetiti se nedavnog uvođenja carina za dio proizvoda iz EU-a, čiji je dio i Hrvatska, kao i protumjera kojima je Bruxelles odgovorio Washingtonu. Nadalje, Trump je uspio revidirati dosadašnji Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), trgovinski blok SAD-a, Kanade i Meksika, kojeg će uskoro zamijeniti nešto labaviji USMCA. Posljednji u nizu Trumpovih poteza je ponovno uvođenje sankcija Iranu. Nakon što demokrati sada preuzmu Zastupnički dom Kongresa, na što upućuju preliminarni rezultati izbora, dok Senat ostaje u rukama republikanaca, pitanje je kakav će biti odgovor Bijele kuće na novonastalu situaciju na američkoj političkoj sceni. Odgovor na to pitanje zanima i hrvatsko gospodarstvo.

Pitanjem utjecaja američkih “midterm” izbora bave se i analitičari Raiffeisena, koji u današnjoj analizi ocjenjuju da bi situacija u kojoj postoji demokratska većina u Zastupničkom domu Kongresa i republikanska većina u Senatu mogla dovesti do pat pozicije u SAD-u. Ipak, u Raiffeisenu ne očekuju da bi demokratska većina samo u Zastupničkom domu mogla dovesti do opoziva (Impeachmenta) Trumpa, piše Novac.hr.