Tribina

Neki pretpostavljaju kako bi cijene mogle dosegnuti 80 dolara već ove godine, no ta bi cijena bila prije uzrokovana geopolitičkim rizicima, a ne osnovnim pravilim tržišta.Ipak, analitičari pretpostavljaju da takvo drastično poskupljenje ne bi dugo živjelo te da bi bilo prouzrokovano strahovima od poremećaja u razinama zaliha nafte. Takvi bi strahovi najveći utjecaj imali na zemlje Bliskog Istoka zbog mogućnosti novih sankcija prema iranskoj nafti, a situacija u Siriji i Jemenu postaje sve problematičnija za proizvođače sirovina koji otkupljuju naftu u toj pustinjskoj regiji.

Venezuela, u kojoj proizvodnja nafte zastajkuje zbog političkog sustava, brojke svakoga dana opadaju, ove godine održava predsjedničke izbora. Ako im SAD nametne nove sankcije, nosit ćemo se s još jednim nepredvidljivim čimbenikom za predviđanje cijena nafte.

Kratkoročno, za vodeće investicijske banke, optimalna bi cijena bila 75 posto, nitko za sada ne predviđa cijenu od 100 dolara za barel.

“Mislimo da je cijena od 65 do 75 dolara puno realističnija brojka do kraja ove godine, no danas postoji toliko puno faktora koji bi tu cijenu mogli promijeniti,” rekao je Mohammed bin Hamad Al Rumhi, ministar energije iz Omana za CNBC.

Alexander Novak, ruski ministar energije, tvrdi kako bi cijene mogle dosegnuti 80 dolara po barelu čak ovoga mjeseca zbog velike količine geopolitičke zabrinutosti.

Iz velikih američkih banaka poput Bank of America, Merrill Lynch i Goldman Sachs predviđaju kako će cijene nafte dosegnuti 80 dolara u 2018. godini, a neki od njih čak tvrde da bi se to moglo dogoditi u ovom kvartalu . Iz Goldman Sachsa su najavili kako očekuju visoke razine potražnje za naftom u 2018. godini s time da očekuju godišnji rast potražnje od 1.85 barela po danu. Tvrde kako kvartal koji je upravo završio ima najveću godišnju stopu rasta potražnje od četvrtog kvartala u 2010. godini.

Iz Barclaysa pretpostavljaju kako će cijena u ovom kvartalu rasti, no očekuju kako će se cijene nafte oporaviti u drugoj polovici 2018. godine zbog sve veće američke proizvodnje, prenapuhanih briga i strahova oko iranskih sankcija i Venezuele. Oni tvrde kako su takve poteškoće već uračunate u statističke pretpostavke o budućim cijenama nafte na međunarodnom tržištu.

No, postoje i prednosti geopolitičkih strahova, tada je tržište konkurentnije nego što je već godinama bilo. Neki predviđaju kako bi se cijeli pokret mogao pretvoriti u situaciju u kojoj imamo prenakrcane zalihe jer bi sve veće cijene nafte mogle nagnati američke proizvođače na proizvodnju većih količina nafte.. Takav razvoj bi s vremenom mogao imati utjecaja i na rast razine potražnje za naftom.

Američki proizvođači su trenutačno suočeni sa izazovima u proizvodnji. Takvi bi izazovi mogli usporiti brzinu rasta američkih naftnih zaliha. Paal Kibsgaard iz Shlumbergera je najavio kako “su izazovi u američkoj industriji proizvodnje iz škriljevca povezani s uronjavanjem bazena predviđenih za bušenje, manjim doprinosima iz prvih razina slojeva zemlje u kojima buše te s infrastrukturnim ograničenjima.”

Što se tiče same razine potražnje, što je veća cijena nafte to je veća cijena benzina na pumpama uz cestu. Ako cijene zaista dosegnu 100 dolara na engleskim burzama Saudijska će Arabija biti presretna, no rast razine potražnje za naftom bi mogao biti ozbiljno ugrožen s novonastalom situacijom.

Unatoč svim čimbenicima na međunarodnom tržištu, Saudijska Arabija i dalje daje naznake kako planira povećati svoju prisutnost na tržištima. Iako su pokušali srezati zalihe na prosječnu razinu od posljednjih pet godina.

Čak i ako cijene nafte skoče iznad 75 dolara po barelu, kao direktni rezultat geopolitičkih strahova, takva cijena ne može dugo opstati, zbog toga što bi u tom slučaju OPEC pustio u opticaj druge zalihe što bi vratilo cijene natrag u normalu. Taj cijeli proces bi mogao imati posljedice na ovogodišnji snažni rast u razinama međunarodne potražnje za naftom, donosi analiza portala OilPrice.

Čak i ako izuzmemo Trumpov jedinstveni pristup geopolitičkim pitanjima, saudijski način razmišljanja i javne izjave zaista zabrinjavaju pratitelje ove teme. Takve se izjave podudaraju s izjavama od prije deset godina kada je bivši OPEC-ov velikan iz Libije Shukri Ghanem izjavljivao slične tvrdnje. Ekonomija ovog svijeta ”još nije dosegnula tu rubnu točku kada nisu više dopustive viske cijene nafte,” rekao je Ghanem još 2008. Tada ni njemu samome nije bilo jasno koliko smo zaista opasno došli do ruba propasti. Baš je toga jutra WTI dosegnuo rekordnu vrijednost od 116.97 dolara po barelu, a cijena je nastavila rasti još sljedeća tri mjeseca. Iz OPEC-a su tada tvrdili kako nema potrebe za povećavanjem razine dnevne proizvodnje, ali onda je došlo do kolapsa na tržištima i svima je bilo jasno kako se radi o međunarodnoj ekonomskoj katastrofi.

Naravno danas cijene nafte nisu ni blizu tako visokim razinama kao što su bile prije desetak godina, no zapanjujuće je koliko se brzo lekcije iz tih turbulentnih vremena zaboravljaju. Posljednji veliki porast u cijenama iz 2014. nije previše zabrinuo, iako je ostavio itekakvog utjecaja na način na koji kompanije za proizvodnju i trgovanje naftom danas posluju.

Na sastanku OPEC-a prošloga svibnja, naftni su ministri država članica olako tvrdili kako je cijena od pedeset dolara po barelu dobra za međunarodno tržište sirovina. Na okupljanju OPEC-a u prosincu neki su tvrdili kako je “poštena” cijena nafte do sedamdeset dolara po barelu, s time što su neki tvrdili kako bi tržište podnijelo i više cijene. Sada je OPEC-ova košarica sirovina dosegnula razinu od 70 dolara, a cilj se misteriozno ponovno pomaknuo višu razinu vrijednosti. Takvo postepeno pomicanje granica zarade sada je već postala karakteristična metoda poslovanja za tu organizaciju, na čijem čelu stoji Saudijska Arabija.

Globalna potražnja za naftom se zaista čini otporna na različite izazove, a iz OPEC-a su ove godine povećali proizvodnju za 1.6 milijuna barela dnevno. Ako se to ponovno dogodi i sljedeće godine, biti će to prvi put da su imali četiri uzastopne godine rasta u potražnji sve od ranih sedamdesetih kada je tadašnja naftna potražnja rasla za više od 1.5 milijuna barela po danu.

Dok se za više cijene sirovina pretpostavlja kako bi mogle povećati raspoloženje nekih zemlji sa Bliskog Istoka koje ovise o takvim izvorima zarade, neki drugi dijelovi svijeta bi mogli osjetiti loše posljedice ovakvog načina poslovanja kad je riječ o cijenama nafte. Rast američke potražnje za benzinom ove se godine smanjuje. No, cijene benzina na njihovom tržištu sve više rastu. U SAD-u cijene benzina svakodnevno rastu, a trenutno su na najvišoj su razini od 2014. godine.

Prije deset godina nisu svi bili opušteni oko situacije na tržištu. OPEC-ov je tadašnji glavni tajnik Abdalla el-Badri tada je upozorio kako visoke cijene “nisu OPEC-u zgoda za zaradu” jer tako nešto bi moglo “uništiti sve na čemu su toliko dugo radili” sa pomanjkanjem potražnje za naftom na tržištu.

Al-Falih i njegov šef Mohammed bin Salman, bi mogli puno naučiti iz takvog opreznog načina razmišljanja, piše u analizi Bloomberga.

Prema nalazima ove istražne trojke, središnju ulogu u širokoj mreži korupcije igrao je njemački političar Eduard Lintner, član bavarska Kršćansko-socijalne unije (CSU). On je bio član Parlamentarne skupštine od 1999. do 2010. U izvještaju se navodi da je Lintner između 2012. I 2014. Iz Bakua primio ukupno 820.000 eura mita, i to posredstvom tri fantomske tvrtke registrirane u Velikoj Britaniji.

U središtu pažnje istražitelja uz Lintnera se našla i još jedna političarka iz Njemačke: Karin Strenz. I ova političarka, inače članica Kršćansko-demokratske unije (CDU) je navodno uz pomoć posrednika dobivala novac iz Bakua. Ona je između ostalog radila za savjetničku firmu “Line M-Trading” koja je lobirala za interese Bakua u Europi, ali to nije spomenula kao oblik sukoba interesa kada je u svojstvu promatrača kontrolirala provođenje parlamentarnih izbora u Azerbajđanu. Ona u međuvremenu više nije članica Parlamentarne skupštine, ali je za vrijeme svog mandata uvijek iznova upadala u oči kao osoba koja jasno podržava stavove i interese vlasti ove države na Kaspijskom moru.

Autori izvještaja sa žaljenjem konstatiraju da se ni Lintner ni Strenz unatoč više poziva nisu željeli očitovati o ovim optužbama. Isto važi i za još jednog od važnih protagonista korupcijske afere, Talijana Lucu Volontea. Protiv njega je još 2016. Tužiteljstvo iz Milana pokrenulo istragu zbog korupcije i pranja novca, što je i pokrenulo čitavu istragu oko primanja mita u Vijeću Europe. Za sada se radi o ukupnoj sumi od oko 2,4 milijuna eura.

Otkako je 2001. Godine primljena u Vijeće Europe, bivša sovjetska republika, inače prebogata naftom i plinom, izgradila je prema saznanjima istražitelja čitavu mrežu simpatizera. Vrlo važnu ulogu u tom procesu nastajanja simpatija odigrali su izdašni pokloni – bilo u gotovom novcu, bilo u obliku drugih pogodnosti i privilegija. Tako se primjerice već duže vrijeme priča o velikim količinama vrlo kvalitetnog i skupog kavijara koji se poklanjao, ili o pozivima na odmor u luksuzne hotele. Na taj je način Bakuu uspjelo spriječiti kritičke izvještaje o nepravilnostima tokom izbora ili o povredama ljudskih prava u autoritarno vođenoj zemlji. Članice Vijeća Europe su ukupno 47 zemlje. Među njima su sve EU-države, ali također i zemlje poput Rusije ili Turske, piše DW.

One ne doprinose europskoj profilaciji Srbije, dodaje. Vjeruje međutim da sam predsjednik Aleksandar Vučić promišlja o tome te da će doći do određene promjene retorike. “Ako ne dođe do promjene retorike, bojim se zapravo da će ovaj put koji Srbija javno priželjkuje biti značajno otežan. Kao što vidimo, u samoj Europi postoje različita promišljanja što treba učiniti sa zemljama zapadnog Balkana, zemljama jugoistočne Europe, kako ih treba ugraditi u EU ili ograditi Europskom unijom”, rekao je.

Što se tiče srbijanskog ministra obrane ministra Vulina i njegovih provokacija, za njega kaže da je nije osoba od pretjeranog političkog kredibiliteta u Srbiji. “O njemu i njegovom položaju u vladi odlučuje s jedne strane premijerka, a s druge strane odlučuje i ona silna potpora koju u konačnici dobiva predsjednik Vučić. Predsjednik Vučić će sigurno zauzeti mudriji stav nego što to trenutno vidimo u slučaju samoga ministra Vulina. Moramo znati da je jedno provokacija nekog građanina, a jedno je provokacija koja dolazi s ministarske razine. One nemaju jednaku poruku”, rekao je Bandov, zaključivši kako je i izostanak reakcije, u ovom slučaju osude ili izostanka osude nečijih provokacija od strane državnog vrha, također reakcija.

Poruka francuskog predsjednika Macrona da skorog proširenja Europske unije neće biti, ne znači da je nada za Srbiju izgubljena, kaže doktorica znanosti Senada Šelo Šabić.

“Mislim da je potpuno jasna poruka da Europska unija želi proširenje, želi uključiti sve ove zemlje, ali predsjednika Macrona morate shvatiti kao jednog velikog eurofila, jednog velikog zagovornika jake, napredne, dinamične Europske unije, koja u ovom trenutku ima niz unutrašnjih problema. Njihov fokus je na reformama unutar EU, pitanje eurozone, migracija, Brexita, ponašanja liberalnih i neliberalnih režima u EU… Po meni je sasvim logično da je potrebno reformirati EU unutar sebe, da bi mogla na zdrav način primiti nove članice. Ali to ne znači da proces reformi u zemljama koje žele jednog dana postati članice EU treba stati”, kaže Šelo Šabić za HRT.

Državna administracija ne zna što dugoročno hoće pa učestalo mijenja propise, ali tako dovodi u zabludu veliki broj investitora koji na kraju podnose žalbe, pokreću upravne postupke, podižu tužbe te aktiviraju čak i arbitražne postupke. Ovo je priča o tome kako je država sama sebi natovarila 812 postupaka, zaposlila svoju birokraciju, a sebi i poduzetnicima osigurala ogromne i potpuno bespotrebne troškove. Radi se o energetici. Počnimo s primjerom:

Zbog čestog mijenjanja pravila igre španjolska tvrtka Sunstroom investicije pokrenula je određene pravne procedure protiv države. Traži zaštitu jer im je zakočeno osam projekata solarnih elektrana, sedam od 1 MW i jedan od 0,5 MW, u Orahovici i u Jasenicama kod Zadra. Procijenjena težina tih postupaka, kako nam kažu, iznosi 13 do 15 milijuna kuna za uložena sredstva i zatezne kamate te eventualno još šest do devet milijuna kuna izmakle dobiti.

– Za projekte u Zadru smo dobili pravomoćnu presudu Upravnog suda, koju Ministarstvo zaštite okoliša i energetike nije ispoštovalo pa smo ponovno na sudu i čekamo novo ročište. Za projekte u Orahovici smo pisali na sve adrese, ali bezuspješno. Kada završi proces za projekte u Zadru podnijet ćemo tužbu za nadoknadu štete – najavljuje predsjednik Uprave Aljoša Pleić.

Ukazali su na to posljednji dostupni podaci Ministarstva zaštite okoliša i energetike iz travnja 2017., vidljivi na jednom ‘slajdu’ njihove kratke prezentacije o OIE, otkrivši velike brojke: pokrenuto je čak 812 raznih postupaka protiv države i njenih institucija, od čega je jedna međunarodna arbitraža, tri zahtjeva za mirno rješenje spora, sedam parničnih, 92 upravna te 709 žalbenih postupaka. Pritom nam u Hrvatskom operateru tržišta električne energije (HROTE) pojašnjavaju da je najveći broj žalbi uzrokovan odbijanjem zahtjeva za sklapanjem ugovora o otkupu iz integriranih sunčanih elektrana zbog ograničenosti kvota iz Tarifnih sustava 2013. i 2014., odnosno kvote za biomase u 2015. Pokrenuti postupci su u različitim fazama i nešto je okončano, a nešto se još rješava, što nam u svojim odgovorima potvrđuju i i u HROTE-u i Ministarstvu zaštite okoliša i energetike. No, unatoč naporima  – od Ministarstva zaštite okoliša i energetike, DORH-a, do Povjerenice za informiranje (naša je žalba još u obradi) – traženje aktualizirane liste i detaljnijih informacija o postupcima koji bi mogli koštati državu pokazalo se gotovo nemogućom misijom. Ipak, neke od informacija i pojašnjenja kako je došlo do takvog kaosa dobili smo od glavnih aktera u cijeloj priči – investitora.

Jedan od poznavatelja tematike podsjeća kako je politika odlučivala i kako je sve krenulo naopako još davno.

– Vlada Jadranke Kosor je donijela Uredbu koja kaže da se mora povećati udio energije iz OIE s četiri posto na 13,6 posto, kako bi se osigurali ciljeve EU. Onda je došla Vlada Zorana Milanovića, a njom ministar gospodarstva Radimir Čačić koji je 2012. sve to stopirao, a njegov nasljednik Vrdoljaknastavio tu politiku. Kad je shvatio da se ništa od njihovih Plomina i Ombli neće realizirati, pustio je obnovljivce – tvrdi naš sugovornik, koji ironično komentira da će Vrdoljak biti zapamćen kao ministar u čijem je mandatu bilo pušteno najviše projekata OIE i istovremeno ih je najviše blokirano.

Pokrenuti postupci mahom datiraju iz njegova razdoblja (bio je ministar gospodarstva od 2012.do 2015.) pod čijom je ingerencijom tada bila energetika. On nam kaže da je u sektoru zatekao nered.

– U kaosu koji smo zatekli dolaskom u Ministarstvo gospodarstva cilj nam je bio zaštititi nacionalne interese i spriječiti da građani plaćaju ekstremno visoke naknade pa smo donijeli novi Zakon o obnovljivim izvorima energije. Dokaz toga je da nakon mandata više nema spornih projekata i pitanja – komentira Vrdoljak situaciju koja je dovela do tolikog broja raznih postupaka.

U Sunstroomu smatraju da je najveći paradoks u svemu što su upravo zakoni i norme za OIE proizvele kaos i nered, uz ljudsku potkapacitiranost, stihijsko vođenje sektora, nekontinuitet politike te učestale izmjene propisa.

– Prvi zakonodavni okvir i Tarifni sustav za OIE su bili dobri za 2007., kao i tadašnja Energetska strategija koja je predviđala 1200 MW vjetra samo u Hrvatskoj, odnosno ukupno oko 2000 MW OIE. Od 2007. do 2012. nikakvih promjena nije bilo, ni u kvotama ni u cijenama, samo se naknada smanjila. Tada se počeo stvarati gubitak i kod HROTE-a. Kada 2012. dolaze prve promjene Tarifnog sustava, usklađuju se cijene i kvote i nazire se jasna budućnost. No, već 2013. dolazi do problema s Nacionalnim akcijskim planom neutemeljenom odlukom tadašnjeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka da zaustavi sve obnovljivce osim biomase i bioplina, kojima se negativno pogoduje na štetu svih drugih. Donosi se Zakon o obnovljivim izvorima energije u 2015., ali radi promjena, karikirano, 68 vlada i ministara, do danas nemamo ništa. Ni pravilnike, ni novu energetsku strategiju ni niskougljičnu strategiju – gotovo rezignirano govori Pleić , šef Sunstroom investicija s početka priče.

Oni su prema zakonu i važećim Tarifnim sustavima u 2012. i 2013., stekli sva prava za potpisivanje ugovora s HROTE-om o otkupu sa zajamčenom cijenom, no isti nisu dobili jer im je rečeno da je kvota puna.

– Proces popunjavanja kvote bio je netransparentan i u realnom vremenu se nije moglo znati tko je podnio zahtjev, tko je u obradi i koliko je još kvote ostalo. Cijela kvota je bila i diskriminirajuća jer su u istom loncu bili projekti koji trebaju samo suglasnost HEP-a i oni koji trebaju lokacijske dozvole, javne uvide, građevinske dozvole. Prvima treba 30 dana, a nama šest mjeseci. Sustav je nakaradan i više je lutrija nego išta drugo. A o pogodovanju da i ne govorimo, pogotovo u korist biomase i bioplina – bez ustručavanja govori Pleić te posebno naglašava da, s obzirom na to da politika odlučuje, a ne struka, od 2013. nema pomaka i sve što se danas gradi i investira, ugovori su još iz 2013.

Na žalbu se odlučila i vinkovačka Spačva. Izgradnjom kogeneracijskog postrojenja, htjeli su zaokružiti proces od trupca do kupca jer bi se dobivena energija mogla iskoristiti za dobivanje topline. Planirali su otvoriti novih 30 radnih mjesta, a sam projekt trebao im je donijeti oko 36 milijuna kuna novih prihoda. Njima je HROTE 2015. odbio zahtjev za sklapanje ugovora o otkupu električne energije pa su se žalili, no kažu da na žalbu još nisu dobili odgovor. U okviru priprema za potpisivanje ugovora, uložili su oko 2,3 milijuna kuna za ishođenje svih potrebnih dozvola, od čega je samo na komunalno-vodni doprinos potrošeno više od 600 tisuća kuna.

– Ono što nas najviše muči u cijeloj toj priči jest to što je velik broj tvrtki kojima su dodijeljene kvote van pogona, a velik broj njih nikad nije ni započeo s radom. Ugovore su potpisivali mahom trgovci i mešetari koji su računali na preprodavanje ugovora i u tome vidjeli financijsku korist. Većini to nije pošlo za rukom pa su projekti mahom obustavljeni. Jedan od ugovorenih projekata je pokrenut, pritom ne ispunjavajući svoj glavni cilj, a to je proizvodnja energije iz OIE. Najbolji primjer nalazi se u našem susjedstvu, u Babinoj gredi, gdje vlasnici dobivaju subvencioniranu cijenu električne energije unatoč tome što toplinu godinama puštaju u zrak i time ne samo da ne ispunjavaju uvjete iz ugovora nego štete okolišu. Pored toga, u zimskim mjesecima kad je potrošnja peleta i briketa najveća, često su proizvođači i izvoznici tih bioenergenata iz naše županije zakinuti u nabavi sirovine jer iz nekog razloga prioritet ima proizvodnja topline koja se pušta u atmosferu – žali se predsjednik Uprave Josip Faletar, otkrivajući nam da je više od 10 tvrtki, uključujući i Spačvu, pokrenulo zajednički postupak kako bi osporili utemeljenost dodijeljenih kvota, pogotovo zato što većina projekata nikada nije ni zaživjela.

Konstatira da je donesen niz odredbi kako bi se olakšala i potaknula proizvodnja energije iz OIE, ali se sve skupa ispreplelo i s vrlo dinamičnim političkim zbivanjima u Hrvatskoj.

– Još 2016. je trebao biti potpisan novi Tarifni sustav, što se poklopilo sa skorašnjom izmjenom vlasti, a u sljedeće dvije godine promijenile su se dvije Vlade. Sve je to nepovoljno utjecalo na energetsko tržište i na dodjelu kvota – smatra Faletar.

Na hrvatsku državu je ljut i nizozemski ulagač Amlyn Holding, koji je pokrenuo međunarodnu arbitražu zbog elektrane na biomasu u Koprivničkom Ivancu, od 20 MW, za koju je bilo predviđeno više od 80 milijuna eura ulaganja. ‘Samo’ osam milijuna eura uložili su u kupnju zemljišta za pogon i ishođenje potrebnih lokacijskih i građevinskih dozvola. No, kako su tvrdili, blokirani su i opstruirani kroz promjenu regulative, kriterija za ugovor za biomasu, što je na kraju značilo da trebaju mijenjati i koncept elektrane, nove dozvole… Vrijeme je prolazilo pa im je i ugovor s HROTE-om poništen. Zbog toga su se iz projekta povukli i investitori u sam projekt, kao što je EBRD.

U poslovnim kuloarima se čuje da bi putem arbitraže mogla krenuti i tvornica Biodizel Vukovar. U toj su nam tvornici potvrdili su da su pokrenuli određene postupke, no s obzirom na to da su još uvijek u procesu ne žele komentirati. Od izvora upoznatih s njihovom situacijom može se čuti da je riječ o dva postupka i da se mjere u milijunima kuna. Jedan je pokrenut protiv HROTE-a zbog neisplate poticaja, koji su ukinuti usred godine (2014.) bez posebnog objašnjenja, a drugi protiv Hrvatske zbog (ne)zaštite ulaganja, koji bi mogao doći i do arbitraže. Trenutačno se u tvornici ništa ne proizvodi, sve je zaustavljeno, no ostali su kao pravna osoba dok se ne riješe izmjene Zakona o biogorivima u prijevozu. Ako se to riješi, počet će s proizvodnjom. No, bit će teško jer dok su oni stajali, tvrtke u okruženju su se razvijale. Slične probleme imaju i mnogi drugi.

No, kad je o sektoru OIE riječ i kaosu sa žalbama te drugim postupcima (a zagrebli smo samo po površini), ne radi se ni o kolateralnim žrtvama pa čak ni o koristi, nego o tome da politika nije ni pokušala razumjeti sustav niti ga kontinuirano voditi i razvijati. Sadašnja Vlada radi po pitanju zakonodavnog okvira i strategija, no pitanje je koliko se brzo mogu očekivati rezultati. Vrijeme leti, a projekti propadaju. Propada i novac – onaj investitora (stranih i domaćih), a u izgubljenim pravnim procesima protiv države i onaj poreznih obveznika, piše u analizi portala Novac.hr.

Angela Merkel, kancelarka od 2005. je često obrazlagala temeljna pitanja svoje politike argumentom kako „nema alternative”. Desničarski populisti tako već i nazivom proturječe ovoj kancelarki. Njihov uspon ima i priču prije početka, a moglo je i ispasti drugačije.

Tko je i u godinama prije 2013. prolazio kroz Njemačku i razgovarao sa građanima, već je mogao čuti negodovanje na svim stranama. Merkeličina politika spašavanja zajedničke valute eura sa niskim kamatama koje su uvedene su već ugrozile ušteđevine, životna osiguranja i dodatne mirovine mnogih Nijemaca. Onda je došlo i napuštanje atomske energije, a povećanje računa za električnu energiju je iznenadilo i one koje znaju i trebali bi znati računati.

Mnogi su se počeli brinuti za svoje blagostanje i više nisu vidjeli da netko još zastupa njihove interese. Negodovanje je postajalo sve glasnije, ali je još uvijek bilo mnogoglasno. Bilo da je riječ o vladi u Berlinu, pokrajinskim vladama ili općinama, golema većina političara se nije htjela suočiti sa tim nezadovoljstvom. Uspon AfD-a je počeo.

„To će nestati samo od sebe”, čulo se iz gotovo svih drugih stranaka kad je 2013. AfD umalo promašio izborni prag od 5%. Ali izbjeglička kriza 2015. je prelila čašu. Jedva da je bilo izbora u kojima AfD nije uspio ući u neki parlament ili gradsku i komunalnu skupštinu. Ti glasovi su negdje morali nedostajati tako da su barem nakon posljednjih parlamentarnih izbora kad su i CDU/CSU i SPD pretrpjeli povijesni minus glasova, objavili kako su „naučili lekciju” iz uspjeha AfD-a.

Još donedavno su se „zabrinuti” građani još psovali kao „gomila” kad su izlazili na ulice, a svatko tko je kritizirao izbjegličku politiku se optuživao da je nacist. Sad žele ozbiljnije shvatiti tu zabrinutost građana, socijaldemokrati žele skrenuti malo više lijevo, kršćanski demokrati malo više u smjeru konzervativnosti, a i jedni i drugi žele nešto represivniju politiku prema došljacima.

Ali kod svih napora „prilagoditi” politiku tekućim problemima, sve stranke bi se trebale čuvati od izazova na populizam odgovoriti populizmom. Dobra politika je mnogo složenija stvar.

Uspon AfD-a nipošto nije „bez alternative”. Naravno da će djelovanje drugih stranaka po principu spojenih posuda utjecati i na sudbinu AfD-a. Ali odlučujuća će biti i politika samog AfD-a.

Stranka „Alternativa za Njemačku” ima izuzetni samouništavajući karakter. Još od njenog osnutka su na noževe posvađani razmjerno umjereni i ekstremno desni članovi u borbi za vlast. Gotovo na svakom stranačkom kongresu prijeti opasnost da će se stranka rascijepiti u tim borbama frakcija. Već dva puta u samo dvije godine su čelnici stranke otjerani bez milosti. Zapravo se u oba slučaja radi o razmjerno umjerenim glavama.

I tu leži opasnost: ako radikalna desnica konačno osvoji premoć, onda će i AfD, strateški gledano, izgubiti sposobnost biti još stranka sa kojom se može računati. A bez ikakvog izgleda da će realno nešto moći promijeniti – na primjer kao austrijski FPÖ – će onda i veoma brzo postati neatraktivna za one brojne konzervativne i građanske birače koji su prije svega razočarani politikom CDU/CSU-a, piše DW.

Onda će i AfD pogoditi ista sudbina kao i brojne druge ekstremno desne stranke u poratnoj povijesti Njemačke: od izbora do izbora će bilježiti sve manje uspjeha, sve dok ne izumru u beznačajnosti.

Hassan Haidar Diab, novinar Večernjeg lista i jedini hrvatski novinar kojem je lani Bashar al-Assad dao intervju, za Studio 4 kaže da je Assad dobro znao da će doći do intervencije međunarodne zajednice. Uvjeren je da su priče o napadu kemijskim oružjem izmišljene i da je napad zapadnih sila na Siriju insceniran.

“Ako francuski predsjednik Emmanuel Macron ima dokaze, zašto ih nije pokazao pa tek onda napao”, pita Hassan Haidar Diab. Naziva sve dječjom igrom. “Trump se danas ponaša kao vlasnik jedne korporacije, a ne predsjednik SAD-a”, kaže Diab i podsjeća kako je Trump netom prije napada rekao da će se povući iz Sirije, ali da će ostati ako će to financirati Saudijska Arabija. Trumpu je, napominje Diab, samo u interesu kako zaraditi.

“Trump je nekoliko dana prije najavio povlačenje američke vojske iz Sirije i taj plan, koliko je meni poznato, i dalje postoji”, kaže politolog Vedran Obućina. I on napominje da je francuski predsjednik Macron nekoliko puta rekao da postoje dokazi o kemijskom napadu u Siriji, ali oni još nisu pokazani javnosti. “Napad triju zapadnih sila na Siriju izveden je, dakle, jer jedna strana tvrdi da je kemijsko oružje korišteno, ali dokaze još nismo vidjeli. Ne zna se ni tko je upotrijebio to kemijsko oružje, ako ga je upotrijebio, ali ono što znamo je da postoje žrtve”, kaže Obućina.

Upitan očekuje li nove vojne akcije, odgovorio je da žestokog vojnog udara u Siriji neće biti. “I ovaj je napad bio ograničen i unaprijed najavljen. Najavljeno je gdje će biti i kako će biti izveden”, rekao je. Iako se dodatnom agresijom ne može riješiti višegodišnji rat u Siriji, Obućina kaže da je kompromis teško postići jer je ta zemlja postala jedan ispit snage na globalnoj razini. “Na njoj se zapravo odlučuje hoće li svijet u budućnosti biti pod unipolarnom moći SAD-a i diplomatskom moći Europe ili će biti multipolarna s više sjedišta međunarodnih aktivnosti”, kaže on.

“Postoji tu”, dodaje, “cijeli niz interesa koje je nekad jako teško sabrati na jedno mjesto.” “Svakako je u ovom trenutku za zapadne zemlje loš trenutak sjesti za zajednički stol jer se na terenu gube interesi. Sirijska vlada ima sve više terena, sve više suverenog područja spada pod upravu Damaska, a u takvoj situaciji budućnost Sirije više ne odgovara interesima zapadnih sila”, zaključio je.

“Ja uvijek volim reći – heroizam se odnosi na one koji nastoje završiti rat, a ne otvoriti nove fronte”, kaže Obućina te dodaje da se trenutačno čekaju međunarodni inspektori, ali da je pitanje mogu li oni nešto pronaći. “Ako je i bilo kemijskog oružja, ono je sada većinom uništeno”, ocjenjuje.

Da je teško utvrditi je li bilo upotrebe kemijskog oružja, slaže se i Igor Tabak, vojni analitičar. “Oni koji su tome svjedočili, dosta su daleko od toga, a snimke su dvojbene. Doći na mjesto na kojem je bilo upotrijebljeno kemijsko oružje nekoliko dana poslije kako bi se uzeli uzorci, ima nekog smisla. Ali naknadno, tjedan-dva, pripisati nekome čvrsto odgovornost za moguće korištenje takvih kemikalija jako je teško”, zaključuje. Smatra također da je napad zapadnih sila na Siriju bila ograničena akcija, gesta, pokazivanje mišića. Dodaje da taj napad neće dodatno raspiriti terorističke pokrete.

Većina od 33 zemlje na Summitu Amerika u Limi podržala je savezničke udare u Siriji, ali su se podijelili zbog Venezuele tako što je polovica skupine sa SAD-om na čelu upozorila da venezuelske predsjedničke izbore smatra nezakonitima ako ne sudjeluje oporba.

Tradicionalno kritični spram Washingtona, Bolivija, Kuba i Venezuela pokazale su se najžešćim kritičarima SAD-a u vezi sa Sirijom.

Američki potpredsjednik Mike Pence predvodio je kritike na račun Venezuele, usred političke, ekonomske i humanitarne krize, koju je nazvao prvenstveno nepouzdanom državom, ponavljajući da SAD neće dopustiti da se ništa ne učini oko Venezuele koja se urušava.

Regionalna konklava proglasila je predsjednika Nicolasa Madura personom non grata, ali se nije mogla složiti o zajedničkoj izjavi, jer skupina uključuje zemlje saveznice Venezuele poput Kube i Bolivije.  Željeli su nas isključiti sa summita i doživjeli su neuspjeh. Bio je to totalni neuspjeh, reagirao je Nicolas Maduro u govoru pred pristašama u Caracasu.

SAD i 16 zemalja skupine iz Lime, među kojima Kolumbija, Brazil, Argentina i Čile, zatražili su u zajedničkoj izjavi predsjedničke izbore s jamstvima nužnima za slobodan, pravedan, transparentan i demokratski postupak, bez političkih zatvorenika. Izbori bi, po njima, trebali uključivati sudjelovanje svih venezuelskih političkih aktera, među kojima oporbu Nicolasu Maduru. Izbore koji ne ispunjavaju te uvjete nisu legitimni i vjerodostojni, piše u izjavi.

Mogu li se predvidjeti budući potezi svjetskih sila u Siriji i na cijelom Bliskom istoku u Dnevniku HTV-a analizirao je politolog Goran Bandov. Na terenu se apsolutno ništa nije promijenilo nakon napada, ali je sukob dobio novu jaču dimenziju – vode se borbe unutar Vijeća sigurnosti i Sirija je zaokupila pažnju, kazao je.

“Situacija bi se mogla značajno promijeniti kad bi istražitelji donijeli zaključak da nije bilo napada kemijskim oružjem u Dumi – onda će biti jasno o čemu se radi. A ako dođe do potrvrde – krenut će s obje strane optuživanje. Mi sa strane možemo izabrati kojoj ćemo opciji pokloniti povjerenje. Međutim, i u tom slučaju optužena strana se može opravdavati”, smatra Bandov.

“Bliski istok je konstanta, područje s velikom pažnjom međunarodne zajednice. Globalni igrači neće odustati, međutim – došlo je do eskalacije. Svjedočit ćemo burnim događajima i u budućnosti”, zaključio je.

Čini se kako investitori ne vjeruju u projekt. Nekoliko je razloga za to, često mijenjanje planova, laviranje od plutajućeg prema stacionarnom terminalu, otezanje s odlukama, kašnjenje s posebnim zakonom, ali i činjenica kako još nije naručen brod.  Međutim, čini se kako su investitori vidjeli šlampavost u vođenju projekta u vidu redukcije tržišne orijentacije.

Naime, ovo bi mogla biti naznaka kako je i ovaj strateški projekt, kao gotovo svi u Hrvatskoj na korak do fijaska. Ako ne bude kupaca plinea neće biti niti zainteresiranih za kupovinu plina, neće biti zainteresiranih niti za financiranje terminala. Postavlja se pitanje što bi tada bilo s novcem koji je odobrila EU u visini trećine vrijednosti projekta?

Iz samog poziva bilo je jasno kako se projekt oslanja na mađarske kompanije kojoj uskoro ističe dugoročni ugovor o nabavi plina kopnenim putem te im plin iz LNG-a nužan kao pregovarački alat za snižavanje cijene kopnenog plina.

Pitanje sposobnosti upravljanja projektom također valja postaviti jer za transport plina prema Baumgartenu nije proveden zakup kapaciteta što znači kako je LNG Hrvatska ciljala samo na tržište srednje i jugoistočne Europe, kockajući se s kratkoročnim geopolitičkim napetostima.

Podsjetimo, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike u četvrtak je otvorilo javno savjetovanje o nacrtu prijedloga Zakona o terminalu za ukapljeni prirodni plin (UPP), odnosno o posebnom zakonu o LNG terminalu na otoku Krku. Tim zakonom želi se ubrzati procedura gradnje terminala pa se tako određuje da će tvrtka LNG Hrvatska dobiti koncesiju na pomorskom dobru radi gradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene u Omišlju.

Ruski Gazprom potpisao je jučer petogodišnji ugovor s Geoplinom za opskrbu plinom. Ruski plin se u tu zemlju dostavlja već 40 godina, a ovaj novi ugovor zamijenio je 25-godišnji ugovor potpisan 1992., koji je istakeo sa zadnjim danom prošle godine. Količine plina su po novome umanjene s 830 na 600 milijuna m3 plina godišnje. Ruski Kommersant je pojasnio da je kraći rok pogodbe tipičan za novije Gazpromove ugovore, jer europski kupci ne žele duže rokove a plinsko tržište u Europi je vrlo razvijeno i cijene se vežu i uz burze. Slovenija prosječno troši oko 800 milijuna m3 plina godišnje. Važnost ugovora je prije svega politička i odražava dobre odnose dviju zemalja.

Nakon dolaska sadašnjeg predsjednika uprave Ivana Čule Josipović je degradiran i preseljen na nerukovodeće mjesto u uredu za regulatorne poslove. Prema javno dostupnim podacima s interneta Darko Josipović je prije dolaska u Poštu radio u Središnjem uredu za javnu nabavu a prije toga u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Gledajući samo staž u Hrvatskoj pošti Darko Josipović nema osnovne uvjete za predlaganje Saboru za imenovanje na tako visoku i lukrativnu funkciju. Vlada je napravila ogroman i neoprostiv propust posebno ako se uzme i činjenica da je posao koji je za kratko vrijeme obavljao u Hrvatskoj pošti a vezan je za javnu nabavu tog trgovačkog društva ikako poveziv s terminom radnog iskustva u poštanskim uslugama.

Plenković se izlaže opasnosti da se cijela stvar javno obznani na sjednici Sabora kada bude javna rasprava o tome te da oporba odmah uputi zahtjev za razrješenjem ako uopće dođe do takvog imenovanja obzirom da je temeljem članka 9. Zakona o elektroničkim komunikacijama propisano da će Hrvatski Sabor razriješiti dužnosti člana Vijeća Agencije ako se utvrdi da je prigodom predlaganja za člana Vijeća agencije iznio o sebi neistinite podatke ili je propustio iznijeti podatke o okolnostima bitnim za utvrđivanje prijedloga.

Sigurno je da je bilo više kandidata koji su više nego ispunjavali minimalne uvjete od 40-ak koliko ih se prijavilo ali samo Premijer ili netko blizu njemu znaju zašto su na iglene ušice kandidirali Josipovića pored mnoštva kandidata i izložili se velikom političkom riziku i minusu u očima javnosti.

Također kandidat Nikola Popović koji je predložen u kvoti pravnika a kojemu će ovo biti četvrti mandat u istoj Agenciji je pitanje za anale političkog preživljavanja i prevrtljivosti. Osobito je očigledna činjenica da prema javno dostupnoj imovinskoj kartici Nikola Popović ima u vlasništvu četiri stana, garažu bez kredita i štednju od 120.000 kuna i 50.000 Eura a zna se da cijeli život radi na državnim primanjima što Ministarstva što Agencija. Imovina u vrijednosti od preko 3,2 milijuna kuna kako je prikazano u imovinskoj kartici.Više nego očigledni nesrazmjer prihoda i imovine je dovoljan razlog za ozbiljnu provjeru institucija ove države posebno porezne uprave prije ikakvog ozbiljnog razmatranja kandidata za prijedlog na ovako visoku državnu funkciju.

Budući da trenutno HAKOM nema Vijeća jer je postojećima istekao mandat koncem veljače ove godine a Sabor ih još nije imenovao, a kako stvari stoje i neće prije polovice travnja pokazuje svu birokratsku usporenost ove Vlade i premijera Plenkovića koji predugo važe odluke a koje su u konačnici pogrešne i umanjuju kredibilitet Vlade i Premijera.

Rusija se prilagodila „novoj ekonomskoj realnosti” – to je inače moskovski eufemizam za konfrontaciju sa Zapadom. A i gospodarstvo je 2017. ponovo počelo rasti. Međutim, pitanje je hoće li se to tako nastaviti i nakon nove runde sankcija.

Gubici vrijedni milijarde

Po prvi put nakon aneksije Krima nove mjere koje su uvedene 6. travnja izazvale su lom na ruskim tržištima vrijednosnim papirima i devizama. Sankcije protiv 24 oligarha, vodećih državnih službenika i 15 poduzetnika su, prema ruskim medijima, za samo nekoliko sati u ponedjeljak izazvale dvoznamenkaste gubitke koji se mjere milijardama.

Pad se nastavio i u utorak, a kraj nije ni na vidiku. Pritisak na ruske vrijednosnice i rublju raste i zbog mogućih novih američkih sankcija zbog slučaja nekadašnjeg rusko-britanskog špijuna Sergeja Skripalja. U američkom Kongresu postoji prijedlog da se sankcije uvedu i na ruski državni dug. Ako se to dogodi, bit će to „ekonomski rat”, kaže Aleksandar Šohin, predsjedavajući ruskog Udruženja poduzetnika RSPP.

Pritom zbog novouvedenih sankcija ne trpe samo direktno pogođene osobe i firme, već i drugi poduzetnici i banke. Gubici na dionicama pogodili su i rusku najveću banku – Sberbanku. Vlada, međutim, tvrdi da situaciju drži pod kontrolom i obećava financijsku podršku.

Državna pomoć će sigurno biti potrebna 50-godišnjem poduzetniku Olegu Deripaski i to više nego drugima. On je, smatra Washington, jedan od Kremlju posebno bliskih oligarha i najžešće je osjetio posljednje američke sankcije. Njegov ekonomski imperij „Basic Element” žestoko je pogođen. „Basic Element”, prema navodima iz same tvrtke, zapošljava širom svijeta više od 150.000 ljudi. Na njihovim internetskim stranicama stoji da više od 15 posto ruskog stanovništva „direktno ili indirektno” ovisi od tog koncerna. Tu se još ubrajaju najveći svjetski proizvođač aluminija „Rusal” ili koncern „Ruski strojevi”, s poduzetnicima iz automobilske industrije, zrakoplovne industrije i željezničke tehnike.

Simboličan detalj je to što „Ruskim strojevima” pripada proizvođač automobila GAZ iz Nižnjeg Novgoroda. To je tradicionalno rusko poduzeće pred čijim radnicima je Vladimir Putin u prosincu 2017. najavio svoju četvrtu kandidaturu za dužnost predsjednika. U ožujku je ponovo izabran.

Još je nejasno jesu li zbog sankcija ugrožena radna mjesta u Deripaskinim tvrtkama. Istina je da je SAD vrlo važno tržište za aluminij, ali ipak najveći dio proizvodnje „Basic Elementa” ide na domaće tržište. Čini se da je ipak stvarni problem njegov vanjski dug težak milijarde. Zbog sankcija se ti dugovi mogu otplaćivati samo uz državnu pomoć. Analitičari procjenjuju da bi država tako mogla preuzeti Deripaskin imperij.

Mnogi Rusi su do sada osjetili sankcije Zapada, ali ograničenja nisu bila tako dramatična. Sličan lom na tržištu devizama dogodio se krajem 2014. Razlog za to tada je bio pad cijena nafte na svjetskom tržištu, što je najvažniji ruski izvozni proizvod i izvor deviza.

U ovom trenutku se u Rusiji diskutira o tome je li devalvacija rublje problem za one Ruse koji planiraju odmor u inozemstvu. U svakom slučaju, prošle godine je pao broj Rusa koji su odmor provodili izvan domovine.

Osim toga, mnogi Rusi bi prve posljedice pada rublje uzrokovane sankcijama mogli uskoro osjetiti u prodavaonicama elektronskih uređaja. Gospodarski časopis „Vedomosti” pisao je da se očekuje povećanje cijena za pet do deset posto za pametne telefone ili računala.

Ali ima i onih koji od ovakvog razvoja događaja profitiraju, prije svih turizam. Tako bi mnogi Rusi umjesto u Turskoj ove godine mogli ljetovati na poluotoku Krimu, stoji u komentaru DW-a.