Tribina

Pri tome je, izuzev rujna 2017. i svibnja i lipnja 2018. godine, nastavljen trend negativnih godišnjih stopa rasta koji traje od svibnja 2012. godine, pišu analitičari Raiffeisenbank Austria (RBA) u osvrtu na nedavno objavljene podatke Hrvatske narodne banke (HNB).

Promatrano prema valutnoj strukturi, ukupni devizni krediti poduzećima, koji uključuju i kredite uz valutnu klauzulu, a u ukupnim kreditima čine udio od 66,9 posto, ostvarili su pozitivnu godišnju stopu rasta od 0,7 posto, premašivši 42,7 milijardi kuna.

S druge strane, kunski krediti nefinancijskim trgovačkim društvima na godišnjoj su razini pali za 3,3 posto te je njihovo stanje na kraju ožujka iznosilo 21,2 milijarde kuna. Smanjenje na godišnjoj razini traje od travnja 2017. godine, navodi se u analizi RBA, objavljenoj u četvrtak.

Prema podacima o ukupnim plasmanima nefinancijskim poduzećima na osnovi transakcija, koji isključuju utjecaj tečaja, cjenovnih prilagodbi vrijednosnih papira, reklasifikacija te otpisa plasmana, u ožujku je u odnosu na mjesec ranije zabilježeno usporavanje godišnje stope rasta, na 2 posto, dok je na mjesečnoj razini ostvaren rast od 0,1 posto.

Istovremeno, iznos plasmana poduzećima na osnovi stanja u ožujku je na mjesečnoj razini pao za 0,2 posto, dok je na godišnjoj razini pao za 0,6 posto, što je većinom posljedica prodaja nenaplativih plasmana. Promatrano prema vrstama kredita, krediti za investicije su, uz mjesečni rast od 0,5 posto, na kraju ožujka iznosili 32,3 milijarde kuna dok su na godišnjoj razini porasli za 4,4 posto.

Krediti za obrtna sredstva nastavljaju s negativnim godišnjim stopama rasta, za 5,3 posto. Naime, uz mjesečno smanjenje od 0,5 posto te nastavak pada na godišnjoj razini, krediti za obrtna sredstva su na kraju ožujka iznosili 31,6 milijardi kuna.

Nastavkom godišnjih stopa rasta kredita za investicije, uz istovremeno smanjenje iznosa kredita za obrtna sredstva, po prvi put je iznos kredita za investicije premašio iznos kredita za obrtna sredstva, zaključuje se u analizi RBA.

Najteže su pogođene industrijske tvrtke u Kini – njih više od 80 posto navodi da im američke i kineske carine nanose štetu, pokazuje istraživanje trgovinskih komora AmCham China i AmCham Shanghai. Svaka peta američka kompanija bilježi učestale inspekcije a više od 19 posto njih ističe sporiji postupak carinjenja paralelno eskalaciji trgovinskog rata između dva vodeća svjetska gospodarstva.

Više od 40 posto ispitanih navodi da razmišljaju o presljenju proizvodnih pogona iz Kine u jugoistočnu Aziju i Meksiko. Više od 35 posto ispitanih mijenja strategiju proizvodnje u Kini za tamošnje tržište a više od 33 posto odgađa ili otkazuje investicijske odluke, prema istraživanju, provedenom između 16. i 20. svibnja.

Google se pridržava odredbe Europske unije o poboljšanju konkurencije u segmentu internetske kupovine, izjavila je u srijedu povjerenica za tržišno natjecanje, odbacujući prigovore kritičara koji traže oštrije regulatorne mjere.

Početkom svibnja pregovori američkih i kineskih trgovinskih timova prekinuti su a SAD je povisio carine na 200 milijardi dolara vrijednu kinesku robu. Kina je uzvratila višim carinama na 60 milijardi dolara vrijedan američki uvoz.

Amerikanci optužuju Kinu za nepoštenu trgovinsku praksu, nametanje transfera tehnologije, krađu intelektualnog vlasništva i favoriziranje domaćih kompanija. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) upozorila je jučer da bi zaoštravanje trgovinskog rata moglo smanjiti rast svjetskog gospodarstva do 2021. za 0,7 posto.

Kineski proizvođač pametnih telefona Huawei mogao bi predstaviti vlastiti operativni sustav najkasnije u proljeće sljedeće godine, kazao je izvršni direktor kompanije.

Inače, američki ministar trgovine Robert Lighthizer sastat će se u četvrtak u Parizu sa dužnosnicima Europske Unije i Japana kako bi razgovarali o zajedničkim akcijama glede netržišnih politika i praksi drugih država, objavio je njegov ured.

Očekuje se da će u fokusu sastanka biti Kina, odnosno subvencije kineskih vlasti raznim gospodarskim granama. Sastanak će se održati na marginama ministarskog zasjedanja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koji se održava u Parizu u srijedu i četvrtak. Također, američki ministar trgovine će održati nekoliko bilateralnih sastanaka sa ključnim trgovinskim partnerima.

Osiguranje pristupačne, pouzdane, održive i moderne energije za sve do 2030. godine i dalje je moguće, ali zahtijevat će pojačane napore, posebice one koji će osigurati da neke od najsiromašnijih svjetskih populacija poboljšaju svoju energetsku poziciju i održivost, kaže se u izvješću objavljenom u srijedu na IEA-ovim internetskim stranicama.

Dodaje se kako je zadnjih nekoliko godina postignut značajan napredak u pristupu energiji, a broj ljudi koji žive bez električne energije pao je na otprilike 840 milijuna, s 1 milijarde u 2016. i 1,2 milijarde u 2010. Indija, Bangladeš, Kenija i Mijanmar su među zemljama s najvećim brojem stanovnika koji žive bez električne energije.

Međutim, bez održivih i pojačanih aktivnosti, 650 milijuna ljudi će i dalje ostati bez pristupa električnoj energiji do 2030. godine, a devet od deset njih živjet će u subsaharskoj Africi, upozorava se u izvješću. U toj regiji, naime, 573 milijuna ljudi još uvijek “živi u mraku”.

Za povezivanje najsiromašnijih i najteže dostupnih kućanstava, presudna su rješenja izvan mreže (off-grid), uključujući solarnu rasvjetu, solarne kućne sustave i manje mreže, kaže se u izvješću. Pritom se iznosi da je na globalnoj razini najmanje 34 milijuna ljudi u 2017. dobilo pristup osnovnim uslugama električne energije putem off-grid tehnologija.

Autori izvješća iznose kako su u cijelom svijetu poduzeti veliki napori za primjenu tehnologija obnovljive energije za proizvodnju električne energije i poboljšanje energetske učinkovitosti. Ipak, pristup “čistim rješenjima” za kuhanje i korištenje obnovljivih izvora energije u proizvodnji topline i prometu još uvijek daleko zaostaju za ciljevima. Kako bi se to promijenilo, autori izvješća preporučuju snažniju političku predanost, dugoročno energetsko planiranje, povećano privatno financiranje i odgovarajuće političke i fiskalne poticaje za bržu primjenu novih tehnologija.

Prema podacima iz izvješća, obnovljivi izvori energije činili su 17,5 posto ukupne svjetske potrošnje energije u 2016. naspram 16,6 posto u 2010. godini. Preporuča se “značajno daljnje povećanje obnovljivih izvora energije kako bi energetski sustavi postali pristupačni, pouzdani i održivi”.

Što se pak tiče poboljšanja energetske učinkovitosti, upozorava se na određeno usporavanje u ostvarenju toga cilja te se dodaje da za njegovo ispunjavanje treba ojačati obvezujuće politike energetske učinkovitosti, pružanje ciljanih fiskalnih ili financijskih poticaja, iskorištavanje tržišnih mehanizama i osiguravanje visokokvalitetnih informacija o važnosti energetske učinkovitosti, stoji u analizi.

Carine i restrikcije uvedene ovih dana dovele su do protumjera Kine, osobito značajnih u energetskom sektoru. Ovaj carinski rat bit će bolan za Kinu i SAD, ali bi neke zemlje mogle značajnije profitirati.

Vrlo važan dio novog paketa carina koje uvodi Kina jest povećanje carina na uvoz ukapljenog plina iz SAD-a s 10 na 25 posto.

Kinesko energetsko tržište je najbrže rastuće u svijetu, pa silom potražnje privlači najveće izvoznike plina i nafte, među kojima su tvrtke iz SAD-a. Za ilustraciju, prošle je godine Kina uvezla više plina nego li dosadašnji svjetski lider uvoza Japan. Na tim spoznajama temeljila i većina projekata izgradnje terminala za ukapljeni plin u Sjedinjenim Državama: poput nedavno otvorenog terminala Cameron LNG u saveznoj državi Louisiani, ukupnog kapaciteta 13,5 milijuna tona godišnje, a radi se još pet linije kapaciteta 57 milijuna tona godišnje.

Sjedinjene su države u posljednjim mjesecima u Kinu izvezle 300 tisuća tona ukapljenog plina, što je tek 20 posto u odnosu na isto razdoblje lani. Ovdje nastaje problem, jer Europa teško može biti zamjena za azijsko tržište jer se u Europi u utakmicu uključuje sustav kopnenih plinovoda, koji je zbog transporta plina uvijek jeftiniji od ukapljenog plina. To je jedan od razloga pritiska na europske zemlje glede Sjevernog i Južnog toka.

No, opresijom američkog plina Kina će morati naći zamjenu, vjerojatno iz Katara, Australije i Rusije (u LNG terminalima Yamal i Arktik 2 postoje kineske investicije) koji su veliki izvoznici ukapljenog plina, o čemu smo već pisali. No, sigurnost može pružiti skori dovršetak plinovoda Sila Sibira koji ima kapacitet 30 milijardi kubičnih metara godišnje.

Kada se isključi PDV i drugi porezi i nameti, prosječna cijena struje za potrošače u sektoru poduzetništva Europske unije u drugoj je polovini prošle godine iznosila oko 11,5 eura za 100 kilovatsata (kWh), što je u prosjeku 2,8 posto više u odnosu na isto razdoblje godine ranije, izračunali su u Eurostatu.

U proteklih deset godina porasla je oko 13,2 posto. Osjetno je više u drugoj polovini prošle godine prema Eurostatovim podacima porasla cijena plina za poduzetništvo u EU, za 11,0 posto na godišnjoj razini, na 3,1 euro za 100 kWH. Suprotno cijenama struje, plin je u proteklih deset godina pojeftinio 20,4 posto, navode u Eurostatu.

U drugoj polovini 2018. godine porezi i nameti činili su oko jedne trećine cijene struje za poduzetnike, odnosno jednu desetinu cijene plina, izvješćuje Eurostat. Među zemljama EU-a cijene struje za poduzetnike kretale su se od oko 7,1 euro za 100 kWh u Finskoj i 7,2 eura u Češkoj do 15,2 eura u Njemačkoj i više od 18,1 eurea na Cipru. U Hrvatskoj su prema Eurostatovim tablicama iznosile oko 10 eura za 100 kWh.

Cijene plina kretale su se pak u rasponu od minimalnih 2,5 eura po 100 kWh u Belgiji preko nekih 4,8 eura u Švedskoj do maksimalnih 5,9 eura u Finskoj. U Hrvatskoj bile su prema Eurostatovoj tablici nešto niže od tri eura za 100 kWh.

Najviše je u drugoj polovini prošle godine porasla cijena struje iskazana u domaćoj valuti na Cipru, za 19,6 posto u odnosu na isto razdoblje godine ranije. Slijede Španjolska s poskupljenjem struje za kućanstva za 13,8 posto, Nizozemska s 9,7 posto i Velika Britanija s 8,6 posto.

Pad cijena struje za kućanstva iskazanih u domaćoj valuti bilježile su samo Latvija, za 4,5 posto, Poljska, za 2,5 posto, Njemačka, za 1,6 posto, i Litva, za 0,9 posto. Iskazane u eurima, najniže su u drugoj polovini prošle godine bile cijene struje za kućanstva u Bugarskoj, gdje su iznosile 10,1 euro za 100 kWh. Slijede Litva s 11 eura i Mađarska s 11,2 eura Iskazano paritetom kupovne moći (PPS), najniže su bile cijene struje za kućanstva u Finskoj, gdje su iznosile 13,7 PPS-a za 100 kWh., te u Luksemburgu, 13,8 PPS-a, i Nizozemskoj, 15,2 PPS-a.

Najviše su pak cijene struje iskazane paritetom kupovne moći plaćala kućanstva u Portugalu, 28,2 PPS-a, Njemačkoj, 28 PPS-a, Španjolskoj, 27,4 PPS-a, i Belgiji, 26,6 PPS-a. U Hrvatskoj je cijena struje za kućanstva iskazana paritetom kupovne moći u drugoj polovini prošle godine iznosila 20,5 PPS-a, pokazuje izvješće Eurostata.

Eurostat izdvaja velike razlike među zemljama kada je u pitanju udio poreza i nameta u ukupnoj cijeni struje za kućanstva, koji su u Danskoj činili više od dvije trećine cijene, u Portugalu i Njemačkoj nešto više od polovine, a na Malti tek šest posto.

–

U drugoj polovini prošle godine najviše su na godišnjoj razini porasle cijene plina za kućanstva, iskazane u domaćoj valuti, u Irskoj, za 17,3 posto. Slijedi Bugarska s poskupljenjem plina za kućanstva za 16,5 posto, te Švedska gdje je taj energent poskupio 16,4 posto.

Hrvatska je pak u drugoj polovini 2018. bilježila najveći pad prosječne cijene plina za kućanstva iskazane u kunama, za 2,5 posto u odnosu na isto razdoblje godine ranije, napominju u Eurostatu.

Izvor: https://ec.europa.eu/eurostat/home?

Dosad se vjerovalo da bi do 2100. razina mora mogla porasti za nešto manje od jednog metra, no po najnovijoj studiji stvarna razina porasta mogla bi biti i dvostruko veća, što bi moglo rezultirati raseljavanjem stotina milijuna ljudi, kažu autori studije.

Pitanje porasta razine mora bilo je jedno od najkontroverznijih pitanja što ga je 2013. pokrenuo Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), kada je objavio svoje peto izvješće. IPCC je tada upozorio da bi daljnje zagrijavanje planeta, a da se pritom ne ostvari veće smanjenje emisije stakleničkih plinova, do 2100. moglo rezultirati porastom globalne razine mora za 52 do 98 cm. Ne smanji li se emisija stakleničkih plinova, po najnovijoj će procjeni do 2100. godine razina svjetskih mora vrlo vjerojatno porasti za 62 do 238 centimetara.

To bi se dogodilo u slučaju najgoreg scenarija – porasta temperature za 5 Celzijevih stupnjeva. “Povećanje razine mora do 2100. moglo bi iznositi između 7 i 178 cm, no kada otapanju alpskih ledenjaka dodate i otapanje ledenjaka izvan ledenih pokrivača ili kontinentalnih ledenjaka, kao i termalnu ekspanziju mora, vrlo brzo stižete do dva metra”, kazao je voditelj studije, prof. Jonathan Bamber s bristolskog sveučilišta.

Zbog očekivanog porasta temperature do dva Celzijeva stupnja, ledeni dio Grenlanda i dalje najviše pridonosi porastu razine mora. No s porastom temperatura u obzir se moraju uzeti puno veći dijelovi antarktičkih kontinentalnih ledenjaka.

“Kada u obzir uzmete ova manje vjerojatna, ali ipak prihvatljiva predviđanja, možemo kazati da stručnjaci misle kako postoji malena, ali statistički značajna vjerojatnost da će zapadni Antarktik postati vrlo nestabilan, a tomu će pridonijeti i dijelovi istočnog Antarktika”, kaže Bamber. “No to će se dogoditi samo u slučaju ekstremnog povećanja temperatura od 5C.”

Ovakav bi scenarij, odnosno porast razine mora za oko dva metra imao katastrofalne posljedice.

Izračunali su da bi u tom slučaju nestalo oko 1,79 milijuna četvornih kilometara nastanjive površine planeta, što je jednako veličini Libije. Veći dio toga područja nalazio bi se u područjima od iznimnog značaja za uzgoj hrane, poput, primjerice delte Nila, a ugroženi bi bili i veliki obalni gradovi, među kojima London, New York i Šangaj. “Da biste shvatili o čemu govorim usporedit ću to sa sirijskom izbjegličkom krizom koja je rezultirala dolaskom oko milijun izbjeglica u Europu, a to je oko 200 puta manje od broja ljudi koji bi bili raseljeni kada bi razina mora i oceana porasla za dva metra”, pojasnio je Bamber.

Autori studije ističu kako još uvijek ima vremena da se izbjegne ovakav zastrašujući scenarij, osobito ako se u narednim desetljećima znatno smanji emisija stakleničkih plinova. Kažu i da vjerojatnost za najgori scenarij iznosi oko pet posto. “Kad bih vam rekao da postoji pet posto izgleda da vas pregazi auto kada prelazite cestu, ne biste joj ni prišli. Čak i vjerojatnost od jedan posto znači da bi se poplava koja se događa samo jednom u stotinu godina mogla ipak dogoditi za vašeg života. Bilo kako bilo, vjerojatnost od pet posto predstavlja ozbiljan rizik za naš planet”, kazao je Bamber.

Rezultati studije objavljene pod nazivom “Ice sheet contributions to future sea-level rise from structured expert judgment” objavljeni su u stručnome časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.

Turistička je branša, primjerice, tražila vraćanje povlaštene porezne stope za turizam, sindikati su očekivali daljnje rasterećenje plaća, a i SDP je predložio da se neoporezivi dio dohotka digne s 3800 na 5000 kuna, piše Večernji list.

 Ministar financija Zdravko Marić kaže da je očekivao pokretanje rasprave o poreznim promjenama, u čemu kaže, osobno ne želi sudjelovati.  Član njegove radne skupine za poreznu politiku Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta Zagreb, podsjeća da je iskustvo drugih zemalja koje su smanjivale PDV, bilo da je riječ o općoj ili posebnoj stopi, takvo da se 60 posto poreznog smanjenja prenosilo na potrošače, a 40 posto ostajalo u maržama.

 S obzirom na koncentraciju trgovaca na tržištu više marže neće završiti kod proizvođača nego kod trgovaca Hrvatsko je iskustvo s PDV-om nešto lošije i prema njemu se na potrošače prenese oko 50 posto, odnosno ako je vrijednost smanjenog PDV-a oko dvije milijarde, građani ga osjete kroz smanjenje cijena za jednu milijardu kuna, a druga milijarda završi u većim maržama. Ovogodišnje smanjenje PDV-a na hranu i lijekove donijelo je i nepovoljniji omjer, primjerice mnogi lijekovi su poskupjeli umjesto da pojeftine, a ni hrana nije pojeftinila koliko je mogla.

– Velik je to gubitak. To je kao da motocikl troši 15 litara benzina na sto kilometara. Taj motocikl i dalje vozi, ali uz visoku cijelu. S obzirom na koncentraciju trgovaca na tržištu više marže neće završiti kod proizvođača nego kod trgovaca, bilo u maloprodaji ili veleprodaji, ističe Lovrinčević koji nije pobornik rasterećenja preko PDV-a. Prognoze za ovu godinu su pesimističnije od prošlogodišnjih ostvarenja i za Europsku uniju i za Hrvatsku. Prvi kvartal ih je već demantirao i ako nastavak bude u tom pozitivnom ozračju, ministar Marić mogao bi imati prostora za još jednu rundu rasterećenja.  Bilo bi dobro da se opća stope PDV-a provede kada je to već ugrađeno u zakon.

. Lovrinčević smatra da bi Vlada mogla povećati neoporezivi dio dohotka s postojećih 3800 kuna na 4000 do najviše 4200 kuna, što bi povećalo mjesečne plaće za 50 do 100 kuna. Nadalje, potreban je hrabriji pristup i prema najvećoj stopi poreza na dohodak – koja je trenutačno spuštena s 40 na 36 posto. – Ta je stopa zadržana zbog političkih razloga, ali trenutačno za nju ne postoji ekonomsko opravdanje. Zemlje u okruženju ukidaju najvišu stopu jer žele zadržati odljev svojih eksperata u informatičkoj i financijskoj branši te pokušavaju privući druge da im dođu. Mi u svemu zaostajemo i dopuštamo odljev najstručnijih kadrova – kaže Lovrinčević.

Njemu je žao što je Vlada odustala od poreza na imovinu jer si je time HDZ zatvorio manevarski prostor za daljnju izgradnju poreznog sustava i dodatno rasterećenje rada, piše Večernji list.

Podsjetimo, Hrvatske ceste su 9. ožujka 2018. objavile poziv za nadmetanje za izgradnju te dionice, a 28. veljače ove godine donijele odluku da pristupnu cestu mostu Pelješac – dionicu Duboka – Sparagovići/Zaradeže, gradi grčka kompanija J&P Avax.

Postupak javne nabave trajao je duže od očekivanog, zbog složenosti samog postupka te opsega i kompleksnosti dostavljene dokumentacije u postupku pregleda i ocjene ponuda. U postupku javne nabave pristiglo je sedam ponuda, od kojih su četiri ocijenjene kao valjane dok je ekonomski najpovoljnijom ponudom ocijenjena ona J&P Avaxa.

No austrijski Strabag i grčki Aktor sredinom ožujka žalili su se Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) na odluku o odabiru izvođača radova za gradnju pristupne ceste mostu Pelješac, dionice Duboka – Sparagovići/Zaradeže. DKOM je početkom travnja odbacio žalbu tvrtke Aktor zbog premalo uplaćenog novca za pokretanje žalbenog postupka.

Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) donijela je rješenje o poništavanju odluke Hrvatskih cesta o odabiru J&P Avaxa za izvođača radova za izgradnju dionice Duboka-Sparagovići te naložila državnoj cestarskoj tvrtki da u roku od osam dana nadoknadi troškove žalbenog postupka zajednici ponuditelja na čelu sa Strabagom od 100 tisuća kuna.

Međutim, izgleda kako bi do izgradnje pristupnih cesta moglo doći mnogo kasnije nego se to očekuje jer članovima DKOM-a sredinom srpnja ističe petogodišnji mandat, a natječaj i javni poziv za izbor novih članova još nije objavljen. Naime, državna komisija sastoji se od devet članova od kojih je jedan predsjednik, dva zamjenika predsjednika te šest članova, koji su imenovani na mandat od pet godina od strane Hrvatskoga sabora, a na prijedlog Vlade Republike Hrvatske.

No izgleda kako vladajući za sve imaju vremena, pa tako i za izbor članova tijela koji odlučuju o milijardama hrvatskih obveznika. Sve hrvatske Vlade do sad imale su isti problem. Naime, svaka hrvatska Vlada do sada užasno je spora pri donošenju odluka.

Upravo zbog ovog propusta o imenovanju novih članova DKOM-a baca se duga sjena korupcije, nepotizma i ‘uhljebizma’ na vladajuću većinu. DKOM kao tijelo nadzire i odlučuje o milijardama poreznih obveznika. Izbor njegovih članova na brz i netransparentan način sigurno neće pridonijeti boljoj percepciji vladajućih o njihovoj borbi protiv korupcije.

Da bi shvatili o koliko se važnom tijelu radi treba pripomenuti da svi natječaji svih općina, gradova i županija, njihovih javnih ustanova i trgovačkih društava, kao i onih državnih, u slučaju bilo kakve žalbe završe kod njih, kao recimo gore spomenuta gradnja pristupnih cesta za Pelješki most.

Ako želimo biti sigurni da će odluka, pa tako i odluka o pristupnim cestama biti dobra, onda bi bilo dobro da stručna javnost bude upoznata s mogućnošću apliciranja za ovaj posao. Osim toga, bilo bi dobro da se i izbor tih članova postavi na zdrave noge.

Dosad nije bilo bitno je li član DKOM-a koji odlučuje o žalbama ikad bio u nekom od povjerenstava koje kontroliraju javnu nabavu. Po zakonu o javnoj nabavi javni naručitelj obvezan je internom odlukom imenovati stručno povjerenstvo za javnu nabavu, a onda to povjerenstvo priprema i provodi postupak. Bilo bi dobro da članovi tijela koje kontrolira cijelu javnu nabavu u Hrvatskoj budu upoznati s postupkom.

S obzirom na to da je postupak izbora članova relativno dug; naime, nakon što Vlada pronađe osobe koje formalno odgovaraju svim uvjetima, mogući članovi moraju proći sigurnosnu provjeru Sigurnosno obavještajne agencije, zatim ih treba predložiti Hrvatskom saboru na proceduru izbora, što samo po sebi traje jako dugo, piše Opačak za Direktno.hr.

Naime, kako se navodi, kapitalni izdaci u području opskrbe naftom, plinom i ugljenom su se oporavili, dok su zastala ulaganja u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije.

Prema izvješću Međunarodne agencije za energiju, globalne investicije u energetiku 2018. godine iznosile su više od 1,8 bilijuna (tisuća milijardi) dolara, što je na razini sličnoj 2017. godini. Već treću godinu zaredom elektroenergetski sektor privukao je više ulaganja nego industrija nafte i plina. Najveći skok u ukupnim ulaganjima u energiju bio je u SAD-u, gdje je potaknut ulaganjima u istraživanje i eksploataciju, posebno u području pridobivanja plina iz škriljca, ali i u elektroenergetske mreže. Povećanje ulaganju SAD-u smanjilo je jaz između te zemlje i Kine, koja je ostala najveća svjetska investicijska destinacija u području energetike.

Drugi najveći skok ulaganja u energetskom sektoru u 2018. godina imala je Indija. Međutim, najsiromašnije regije svijeta, poput subsaharske Afrike, suočavaju se s stalnim rizicima financiranja te se na njih odnosi samo 15 posto ulaganja u 2018. godini, iako čine 40 posto svjetske populacije. “Daleko više kapitala treba teći u najmanje razvijene zemlje kako bi se postigli ciljevi održivog razvoja”, kaže se u izvješću.

Iako su se ulaganja stabilizirala, odobrenja za nove konvencionalne naftne i plinske projekte nisu dostigla ono što bi bilo potrebno kako bi se zadovoljio kontinuirani snažan rast globalne potražnje za energijom, kaže se u izvješću. Ujedno se upozorava da je malo znakova značajne preraspodjele kapitala u energetsku učinkovitost i čišće izvore opskrbe, koji su potrebni kako bi se investicije uskladile s Pariškim sporazumom i drugim ciljevima održivog razvoja. “Svijet ne ulaže dovoljno u tradicionalne izvore kako bi održao današnje obrasce potrošnje, ali ni u čišće energetske tehnologije kako bi promijenio smjer. Kako god gledali, budućnost donosi rizik”, ocjenjuje izvršni direktor Međunarodne organizacije za energiju Fatih Birol.

Iako su planovi ulaganja u elektrane na ugljen smanjeni na najnižu razinu u ovom stoljeću, a porastao je i broj ugljenih elektrana koje prestaju s radom, globalna uloga ugljena u energetici je u porastu, osobito u zemljama u razvoju u Aziji, kaže se u izvješću. Upozorava se da će bez tehnologije “hvatanja ugljika” ili poticaja za ranije zatvaranje energetskih pogona na ugljen, energija ugljena i visoke emisije CO2 koje ona proizvodi ostati dio globalnog energetskog sustava još mnogo godina.

Istovremeno, kako bi se ispunili ciljevi održivosti, ulaganje u energetsku učinkovitost trebalo bi ubrzati, dok bi se potrošnja na obnovljivu energiju udvostručila do 2030. godine, kažu u Međunarodnoj agenciji za energetiku.

Odvija se između Kine i SAD-a, no sve je vjerojatnije kako oružja u tom ratu prestaju biti tržišna, a postaju politička, na štetu individualnih sloboda i potrošača.

Novi se hladni rat, dakle, odvija se za primat u tehnološkom razvoju svijeta, u kojemu je SAD zaostao za Kinom te sada političkim odlukama pokušava usporiti svoj zaostatak. U tom sukobu čini stradava tržište, a korisnici i burzovni igrači prestaju čitati fundamente, a počinju pratiti geopolitičke stranice medija, pišu na platformi Admiral Markets.

Donald Trump uveo je sankcije na kinesku tehnologiju u SAD-u, Google je po sili zakona prestao surađivati s Huaweijom, najbrže rastućom IT tvrtkom, koja je predvodnica razvitka 5 G tehnologije. Iako su već nakon jednoga dana sankcije ublažene, zbog kaosa na svjetskim burzama, što ukazuje na taktiku izazivanja napetosti radi bolje pregovaračke pozicije u novim dogovorima, kod Trumpa već viđenog scenarija u slučaju Sjeverne Koreje, reakcije se ne stišavaju.

Visoki njemački dužnosnik, savjetnik u saveznoj vladi predviđa kako je ovo, kao i kriza u Homuruškom tjesnacu, okidač za novu gospodarsku krizu.

Analitičari razmatraju scenarije, iz švicarske HSBC banke javljaju kako je u ovoj situaciji ugroženiji Apple, nego li Huawei, naime Apple proizvodi na teritoriju Kine, a Huawei je tvrtka u kojoj centralni komitet partije amenuje uprave, bez obzira što je privatna, dokazuje to promptna podrška službenog Pekinga kompaniji, ali i izjava kako Huaweiju nije potrebno tržište zapada kako bi preživio.

Brak države, politike, državnog i privatnog kapitala zbog preuzimanja ključne uloge u svijetu opisao je Michael Pillsbury u knjizi Stogodišnji maraton. Partijsko odlučivanje, kapitalistička maska, kupovanje obveznica zapadnih država, subvencija državnih banaka radi postizanja najnižih ponuda na stranim tržištima zbog ulaganja u infrastrukturu te Afrika kao područje interesa, glavne su točke toga „programa“, piše Pillsbury.

U Europi i SAD-u zato nitko nije sretan kineskim ulaganjima, kako u tim zemljama, tako i na periferiji Europe, pokazalo je jučerašnje istraživanje IFO instituta.

Naime, europske tvrtke, ne samo što su žrtva ovog novog hladnog rata na istočnim tržištima, nego su dugogodišnja žrtva pokušaja preuzimanja od strane državom subvencioniranog kineskog kapitala. Kako to nije posve bezazleno, pokazuje činjenica da je kineska državna tvrtka preuzela vlasništvo nad kenijskom najvećom lukom, zbog narušenih ugovornih odnosa. Zbog toga je Macron prije nekoliko mjeseci Europi uputio apel za otrežnjenjem, a njemačka vlada početkom ove godine osnovala fond za obranu od netržišnih investicija.

Iz Njemačke i Francuske nisu bili sretni niti što postoji velika vjerojatnost kako će kineska državna kompanija preuzeti dugove i proizvodnju u najvećim hrvatskim brodogradilištima, koja su od prije nekoliko dana u stečaju. Naravno, Hrvatska se ne može odreći robne razmjene s tako velikom ekonomijom, međutim postavlja se pitanje vjerodostojnosti, jer u slučaju brodogradnje, za razliku od Pelješkog mosta Kinezi nisu izvođači radova, nego li investitori.

A u Hrvatskoj do sada nismo voljeli investicije koje su bile vezane uz državni kapital drugih država. Prisjetimo se samo prigovora MOL-u zbog bliskosti Orbanu, prigovora Sberbanku ili trgovcima ruskim plinom, zbog bliskosti Putinu (zbog čega forsiramo izgradnju LNG terminala). Za razliku od kineske komunističke partije, koja amenuje uprave državnih i velikog dijela kineskih privatnih kompanija, i Orban i Putin imaju demokratsku potvrdu, bez obzira na neke autoritarne karakteristike upravljanja. Postavlja se pitanje kako to da nam sada takve političke konotacije ne smetaju? I kako će se Hrvatska postaviti u tom novom hladnom ratu, s obzirom na ključne geopolitičke saveznike, od kojih nikada nismo imali ekonomske koristi, izuzev obrambene industrije, ali to je druga tema.

Svijet je šokiran, naime, osim tehnološkog prijepora, već neko se vrijeme svijet nalazi u trgovinskom rat, koji se usprkos optimizmu kretanju prema njegovu kraju od prije nekoliko tjedana, ovih dana produbljuje.

Trgovinski rat dugoročno teoretski nije dobar za nikoga jer slabi podršku međunarodno tržišnoj infrastrukturi. A obostranim carinama zapravo gube svi, suglasni su ekonomisti raznih svjetonazora. Čak je i vodeći keynesijanac Krugman u New York Timesu objavio kolumnu u kojoj tvrdi kako protekcionizam ovakve vrste može odvesti u novi svjetski rat.

Liberalno globalističku doktrinu velikih trgovinskih sporazuma napustila, još uvijek nominalno, prva sila svijeta – SAD – i krenula prema stvaranju bilateralnih trgovinskih sporazuma, za što je njen predsjednik dobio podršku čak i pragmatičnijeg dijela libertarijanskog pokreta. Zbog toga, pitanje je može li se trgovinskim ratom suzbiti navala etatističke, jednopartijske, ekonomije koja narušava arhitekturu međunarodne trgovine, postavljenu u drugoj polovini 20. stoljeća?

Iako protekcionističke politike uvijek štete potrošačima i suspendiraju ekonomske slobode pojedinca, pitanje je kako se nositi s kineskim intervencijama i subvencijama koji dovode do potresa u američkoj ekonomiji.

No, Trumpovi argumenti, bez obzira koliku podršku u SAD-u i sve više na Zapadu imao za njih, prema kojima ulazi u trgovinske ratove zbog smanjenja trgovinskog deficita, jednostavno, na načelnoj razini teško mogu izdržati test tržišne logike.

Niti jedna zemlja, pa tako niti SAD nije otok, nemoguće je imati potpuno uravnoteženu trgovinu jer čak i ako SAD ima trgovinski deficit sa zemljom X, vjerojatno ima suficit sa zemljom Y. Znači li to kako svaka zemlja mora svoj deficit suzbijati protekcionističkim politikama i do kakvog globalnog gospodarskog sustava bi to moglo dovesti?

S druge pak strane u tekstu na Ekonomskom labu, jučer, ponudili još jedan argument, a on se tiče nacionalne sigurnosti i ključne infrastrukture budućnosti – 5G tehnologije.

„Riječ je o redizajnu međunarodnog poretka u pogledu upravljanja ključnom infrastrukturom budućnosti koja bi po svojoj važnosti mogla premašiti ranije kritične infrastrukture, od kanala i željeznica do interneta Stoga je ovaj problem pogrešno promatrati u kontekstu nametanja dihotomije država nasuprot tržišta“, piše Ekonomski lab.

Međutim, taj argument ne daje objašnjenje cjelokupne Trumpove politike prema Kini, ali ne odgovara niti na ključno pitanja.

Kako to da zapadnjački privatni sektor nije reagirao tržišno i razvio komercijalnu novu tehnologiju, jer ako prosječni zagovornik protekcionizma u nacionalnoj sigurnosti može predvidjeti kako će nova tehnologija nadmašiti značenje cijele dosadašnje infrastrukture, kako to da nešto takvo nisu predvidjeli u privatnom sektor SAD-a i zaostali toliko da njihovi ulagači danas umjesto fundamenata kompanija proučavaju političke odluke Bijele kuće i kineske državne subvencije privatnim kompanijama?

A kad god se na tržištu počnu voditi politikom, a ne poslovnim pokazateljima, ne moraš biti dr. Doom, pa zabilježiti još jedan izgled na strani predviđanja skore gospodarske krize.