Tribina

Ekonomisti za događaje poput pandemije koronavirusa imaju posebno ime; zovemo ih strukturnim lomovima. Strukturni lom neočekivana je promjena u ekonomiji koja iz temelja mijenja ponašanja građana, poduzeća i države, a koja čini ekonomske modele i prognoze nepouzdanima. Naša mlada država imala je tu sudbinu da je u svojoj relativno kratkoj povijesti doživjela četiri masivna strukturna loma: prijelaz sa socijalističke na tržišnu ekonomiju, Domovinski rat, Veliku financijsku krizu 2008. godine, a sada i pandemiju koronavirusa.

Prelaskom na tržišnu ekonomiju odustali smo od centralnog planiranja i usvojili praksu da je tržište ono koje nudi osiguranje za različite tipove događaja. Pa tako možete kupiti osiguranje i u slučaju bolesti kućnog ljubimca, i u slučaju elementarne nepogode, i u slučaju bankrota zemlje. Međutim tržište ne može ponuditi osiguranje protiv kolektivnih globalnih rizika kao što su učinci klimatskih promjena ili globalna pandemija. Za takve u naravi istinski kolosalne strukturne lomove jedini osiguravatelj koji može ponuditi osiguranje jest država. A država, uz pomoć nama starijima dobro poznatog centralnog planiranja, to osiguranje treba ponuditi što je to moguće brže, učinkovitije i obilnije kako bi se spriječio kompletni ekonomski zastoj koji kao posljedicu može imati i širi društveni kolaps.

Krizu izazvanu ovom pandemijom možemo promatrati i kao indikativan test načina funkcioniranja država i njihovih vlada. Svaka vlada suočava se s istim pitanjima o pandemiji i gospodarskoj krizi koja prati pandemiju, a njihovi odgovori puno nam govore o tome na kakve načine upravljaju državama kojima su na čelu. U tom smislu je i odgovor hrvatske Vlade na duboku recesiju koja nam predstoji vrlo indikativan: naizgled puno mjera da bi se stvorio dojam supstancijalnosti, od čega se većina uz malo političke volje trebala uvesti i bez pojave koronavirusa, svega nekoliko supstancijalnih mjera koje su prebirokratski definirane, a sve popraćeno kaotičnim komuniciranjem koje je unijelo dodatnu nervozu i neizvjesnost u već ionako unezvijerene buduće korisnike tih mjera, kojima su se život i poslovanje iz temelja promijenili u svega nekoliko tjedana. Naravno, valja uzeti u obzir to da nemaju sve vlade na raspolaganju isti arsenal mjera i ne suočavaju se sve vlade s istim skupom ograničenja prilikom definiranja tih mjera (o tome nešto više kasnije), ali ne može se negirati to da naše mjere imaju klasični hrvatski potpis prepropisivanja i nedostatka hrabrosti.

Što je uopće moguće napraviti da se nacionalna gospodarstva, intenzivno globalizirana i ekonomski međuovisna, zaštite od posljedica pandemije koja se događa (nadajmo se) jednom u sto godina? Odnosno kako pomoći u situaciji u kojoj su, da bi umanjile zdravstvene posljedice pandemije, države doslovno prisiljene slomiti nacionalne ekonomije? Država može učiniti dosta, a tržište pak praktički ništa. No prvo treba dijagnosticirati problem i popisati ograničenja s kojima se države suočavaju pri iznalasku rješenja, a tek tada moguće je nuditi adekvatna rješenja.

Krenimo dakle od dijagnoze. Specifičnost ekonomske krize izazvane epidemijom koronavirusa je u tome da se strukturni lom koji nas je zadesio može rastaviti na tri sastavna dijela. Zbog zatvaranja granica i uvođenja karantene poduzeća nisu u stanju nastaviti sa svojim normalnim poslovanjem, što rezultira smanjenjem proizvodnje roba i usluga. To je šok na strani ponude. Potrošači pak ne mogu kupovati proizvode i usluge koje inače kupuju jer ih ili nema (proizvođači ih ne mogu isporučiti) ili zbog karantene ne mogu do njih fizički doći. To zovemo šokom na strani potražnje. Kolektivna psihoza koja nastaje zbog zaokupljenosti vijestima oko pandemije i njezinih posljedica stvara treću vrstu šoka, šok pouzdanja. Ljudi zbog straha od neizvjesne budućnosti gube povjerenje u ekonomiju i prestaju kupovati sve osim nužnih proizvoda, a poduzeća iz istog razloga, čak i ako imaju zalihe likvidnosti, prestaju proizvoditi i investirati.

Sva tri šoka uzrokuju značajan pad ekonomske aktivnosti mjerene bruto domaćim proizvodom, dok je njihov utjecaj na cijene ambivalentan. Šok ponude proizvodi inflaciju, a šokovi potražnje i očekivanja imaju deflacijski učinak, pa je u konačnici izvjesnije kao rezultat ove pandemije (pogotovo ako ona bude kratkog daha) očekivati smanjenje opće razine cijena, odnosno deflaciju. Spomenuti šokovi međusobno se podržavaju i poput grude koja se povećava spuštanjem niz snježnu padinu vrlo brzo šire na cijelo gospodarstvo, zbog čega bi krajnji učinak pandemije na BDP mogao biti doista ogroman.

Nadalje, zbog činjenice da se pandemija praktički razmahala u zemljama G7 i Kini, na koje se odnosi 60 posto svjetskog BDP-a i 65 posto svjetske proizvodnje, jasno je da će tek malobrojne zemlje izbjeći njezine neželjene ekonomske posljedice, čak i ako ih sama epidemija uopće ne dotakne.

U ovom trenutku jako je nezahvalno davati bilo kakve procjene očekivanog pada hrvatskog BDP-a u drugom i trećem tromjesečju ove godine, no ta je procjena nužna jer procijenjena magnituda ekonomske štete uzrokovane epidemijom uvjetuje i neophodnu brzinu i veličinu državne reakcije. Specifičnost strukture hrvatskog gospodarstva pri tome čini negativne ekonomske učinke pandemije potencijalno značajno opasnijima. Naime Hrvatska nema diversificirano gospodarstvo zasnovano na proizvodnim djelatnostima, nego se poluspontano i uz obilatu pomoć porezne politike okrenula turizmu koji je uz prijevoz, ugostiteljstvo i osobne usluge epidemijom najpogođeniji ekonomski sektor. Kako sam turizam generira izravno 11,4 posto BDP-a, a ovogodišnju turističku sezonu možemo proglasiti propalom, godišnji pad BDP-a koji dolazi samo od te djelatnosti bit će vrlo bolan.

Valja imati na umu to da će epidemija koja direktno udara baš na turističku djelatnost vjerojatno (barem u prvom udaru) najviše naštetiti upravo malim ekonomijama fokusiranima dominantno na turizam, kao što su Hrvatska, Malta i Cipar, nego ekonomijama koje su u ovom trenutku puno pogođenije epidemijom, kao što su Italija i Španjolska, u kojima turizam generira svega nekoliko postotaka BDP-a.

Iako u ovom trenutku nisu dostupni podatci na osnovi kojih bi se procijenio očekivani pad BDP-a, može se očekivati da će Hrvatska u trećem tromjesečju sigurno i službeno ući u recesiju, iako je moguće da u recesiju uđe već i u drugom tromjesečju ako se epidemija suviše odrazi na rezultate za prvo tromjesečje. Pri tome se možemo smatrati sretnima ako stopa pada BDP-a u drugom i trećem tromjesečju bude jednoznamenkast broj.

Zbog oslanjanja na turizam i oporavak Hrvatske od krize vjerojatno će biti drugačiji u odnosu na ekonomije koje se oslanjaju na industriju. Naime, za razliku od proizvodnog sektora u kojem se proizvodnja izgubljena zbog nedostatka repromaterijala ili karantene može djelomično ili u potpunosti nadoknaditi kada prođe epidemija, kod usluga nema takve mogućnosti. Na ljetovanje u 2021. nećete otići dvaput zato što u 2020. niste bili na ljetovanju. To znači da ekonomije koje se zasnivaju na proizvodnim djelatnostima mogu očekivati koronarecesiju u obliku slova V ili U (dakle pad aktivnosti te ili momentalan ili vrlo brz potpun oporavak), dok ekonomije poput naše, koje se zasnivaju na uslugama, mogu očekivati koronarecesiju u obliku slova L (pad aktivnosti i produljeno razdoblje stagnacije).

Recesija je dakle izvjestan rezultat epidemije koronavirusa. Pad BDP-a će po svoj prilici biti veći nego onaj zabilježen tijekom 2008. i 2009., dok garancije za ubrzan oporavak, čak i ako pandemija brzo završi, nažalost nema. Što epidemija dulje traje, to je mogućnost ekonomske depresije sve veća. Depresija je situacija u kojoj je pad BDP-a dugotrajan i popraćen je visokim stopama nezaposlenosti te smanjivanjem cijena proizvoda i usluga.

Stoga odgovor Vlade na ovu situaciju mora biti odlučan, hitar, dobro koordiniran, inovativan i financijski vrlo izdašan. Ovo su izvanredna vremena koja zahtijevaju izvanredne mjere. Mjere koje će barem djelomično povratiti povjerenje i građana i poduzetnika u ekonomiju te koje će ustoličiti hrvatsku državu na mjesto koje joj trenutno pripada – na mjesto osiguravatelja svojih građana i poduzetnika od kolektivnih globalnih rizika.

Potres u Zagrebu u kombinaciji s epidemijom koronavirusa izgleda kao poslovni i privatni mini smak svijetaIzvor: Pixsell / Autor: Borna Filic/PIXSELL
Koji su prioritetni ciljevi tih antikriznih mjera? Kao prvo, osigurati dovoljnu količinu likvidnosti poduzećima i građanima pogođenima ovom krizom kako bi mogli premostiti ovaj privremeni ekonomski poremećaj (i pri tome se nadati da je kratkotrajna epidemija koja je uzrokovala ovaj poremećaj). Bez osiguranja dodatne likvidnosti građanima i poduzećima pogođenima ovom krizom suočit ćemo se s novim valom neplaćenih potraživanja, predstečajnih nagodbi, stečajeva i ovrha.

Specifičnost koronarecesije je to što u dugom roku znamo da će se ekonomija za nekoliko mjeseci, kada prođe pandemija, vratiti u kakvu-takvu normalu, no zato nam ovih nekoliko mjeseci dok traje, u kombinaciji s potresom koji je zadesio Zagreb u nedjelju, izgledaju kao što poslovni, a što privatni mini smak svijeta. Standardne recesije obično su suprotne; kraja im ne vidimo, ali znamo da nekoliko mjeseci sasvim sigurno možemo izgurati bez odustajanja od svog uobičajenog načina života. I baš zato važno je da država omogući poduzećima i građanima da premoste ovu vrlo duboku (ali nadajmo se kratkotrajnu) ekonomsku krizu koja je pred nama. Ako Vlada to propusti napraviti ili što dulje Vlada bude odgađala provedbu potrebnih mjera, povećava se vjerojatnost da će se recesija pretvoriti u ekonomsku depresiju.

Drugi cilj antikriznih mjera je očuvati radna mjesta. Kao i kod prvog cilja, država je ta koja mora napraviti kratkotrajnu premosnicu na tržištu rada kako se nezaposlenost ne bi preko noći masovno povećala i dovela do sekundarnih šokova potražnje.

Treći cilj antikriznih mjera osigurati je dovoljnu količinu devizne likvidnosti kako bi država mogla nastaviti otplaćivati dospjele dugove. Zašto je to važno? Zato što bismo u protivnom mogli imati problema s nalaženjem deviza potrebnih za plaćanje uvoza i servisiranje inozemnih dugova koji dolaze na naplatu do kraja godine. Odnosno, jednostavnije rečeno, zato što bi u protivnom država mogla bankrotirati. Te devize u standardnim vremenima osiguravamo od prihoda od turizma, no kako ovogodišnju sezonu možemo zaboraviti, minus od 10 milijardi eura deviznog priljeva trebat će nekako nadoknaditi. Donekle umiruje činjenica da na raspolaganju imamo 18 milijardi eura deviznih pričuva HNB-a, ali bit će neophodno osigurati još poneki devizni izvor kako bismo spriječili eventualne špekulativne napade na tečaj.

Valja napomenuti da postoje i ciljevi koji nisu komplementarni trima gore navedenim ciljevima. Prvi je takav cilj uvođenje eura (pri čemu tek treba vidjeti ima li euro uopće, nakon svega što se trenutno događa u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, ikakvu održivu budućnost), a drugi takav cilj dobivanje je sljedećih parlamentarnih izbora (kad god da se oni održali). Ovo je definitivno zlosretno vrijeme da budete političar jer će nam ovako ekstremna kriza vrlo precizno detektirati sve disfunkcionalnosti i državnog aparata i političkog sustava, kao i razdvojiti istinske vođe od onih koji nisu dorasli zadatku obnašanja javne službe.

Temeljno ograničenje s kojim se naša vlada susreće pri donošenju mjera za ispunjenje tri prethodno opisana cilja je – gdje naći sredstva za potrebne mjere? Naime očitih vlastitih zaliha nemamo (o manje očitim zalihama malo kasnije), a istovremeno se sa svakim danom odgađanja smanjuje vjerojatnost da možemo posuditi sredstva na međunarodnim tržištima kapitala.

Nadalje, u idealnom slučaju cjelokupan trošak državnog proračuna potreban za pomoć trebao bi se monetizirati. Država bi dakle trebala izdavati domaće obveznice kako bi posudila novac za potrebne mjere, a te obveznice bi onda direktno ili indirektno otkupljivala Hrvatska narodna banka. Međutim taj idealan slučaj primjeren je i u potpunosti provediv samo u velikim i razvijenim državama jer se one tijekom krize ne suočavaju s bijegom kapitala, već investitori s viškom štednje žele baš u tim državama ‘parkirati’ svoj kapital. Male i nerazvijene ekonomije poput naše se, uz nedostatak vlastitih sredstava za borbu protiv krize, već suočavaju s odljevom stranog kapitala koji može značajno oslabiti tečaj, povećati kunski iznos dospjelih inozemnih dugova i tako dodatno destabilizirati ekonomiju. To u konačnici znači da će ekonomije poput naše u borbi protiv krize morati, figurativno rečeno, plesati monetarni ples po vrlo tankoj žici – s jedne strane moraju ekstravagantnim monetarnim mjerama upumpavati novac u sustav, a s druge strane moraju voditi brigu o tome da te iste mjere ne uzrokuju kolaps tečaja i dodatnu ekonomsku krizu protiv koje se već bore.

Drugi ples po žici, koji je potreban uslijed ograničenja s kojima se suočavamo, fiskalni je ples. On se sastoji od balansiranja između potrebe za vrlo velikim stimulativnim paketom pomoći iz državnog proračuna, što uključuje oprost poreznih davanja koji neće dovesti do toga da državna blagajna potpuno presuši.

Treći ples po žici je ples štednje, a sastoji se od balansiranja između potrebe da se dio sredstava za antikrizne mjere namakne kroz proračunsku štednju, a da se pritom s time ne pretjera kako se ne bi produbio već opisani šok potražnje i kako zemlja doista ne bi završila u dubokoj ekonomskoj depresiji.

Prijeđimo sada na sam prijedlog antikriznih mjera koje bi trebalo donijeti povrh onih koje su trenutno predložene.

Novi vladin paket za pomoć gospodarstvu u krizi zbog koronavirusa, koji bi trebao biti usvojen idući tjedan, po svemu sudeći će pratiti i oslobađanje poslodavaca brojnih obveza iz radnog zakonodavstva u pogledu rezanja plaća i drugih materijalnih prava zaposlenika, za vrijeme trajanja krizne situacije.

Prvi, možda najdrastičniji radni prijedlog planiranih intervencija Vlade kojom bi se suspendirao čitav niz odredbi zakona o radu, “iscurio” je u javnost prije nego je obavljen razgovor o toj temi na razini Gospodarsko-socijalnog vijeća, a koji bi se trebao održati danas.

Za stol će, tako doći sindikati ogorčeni što za informacije o suspenziji prava doznaju iz druge ruke, preko medija, a poslodavci, pak, dolaze s drugim prijedlogom. Iz Hrvatske udruge poslodavaca, koja je, nije tajna, u dosadašnjim razgovorima o ublažavanju posljedica koronakrize zagovarala privremeno stavljanje izvan snage odredbi ZOR-a, u prvi plan sada stavljaju ideju uvođenja nove mjere za očuvanje radnih mjesta, koju nazivaju institut “čekanja na rad”.

Ideja je da se poslodavce koji trpe posljedice za vrijeme trajanja krize maksimalno rastereti, da formalno radnik ostane u radnom odnosu, ali da mu naknadu čija bi osnovica bila istovjetna naknadi za nezaposlene, isplaćuje državni proračun, a poslodavac istodobno bude i rasterećen tijekom trajanja “čekanja na rad” svih uplata poreza na dohodak, te doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

Tom mjerom, pojašnjavaju HUP-ovci, očuvalo bi se radna mjesta, dok takav optimizam nemaju i prema postojećoj mjeri sufinanciranja očuvanja zaposlenosti iz prvog Vladinog paketa, koja se odnosi na isplatu potpore od 3250 kuna po radniku.

Zahtjeve za isplatom minimalne plaće po toj mjeri, koja je na snazi od ponedjeljka, do jučer je podnijelo 29 tisuća poslodavaca za svojih 170 tisuća zaposlenika, no HUP drži kako tom mjerom neće biti postignut zamišljeni cilj.

Smatramo da je u trenutačnim okolnostima oportuno rješenje privremena naknada bez dodatnog opterećenja poslovnog sektora, jer bi državni proračun bio u obvezi ionako isplaćivati navedenu naknadu ukoliko bi radnici postali obveznici naknade za nezaposlene”, ističu iz HUP-a, iz kojeg ponavljaju kako nije namjera ni interes poslodavaca otpustiti radnike, ali će bez pomoći države i svih teško održati poslovanje.

Institutom “čekanja na rad” HUP predlaže da se obuhvati poslodavce u svim sektorima i djelatnostima neovisno o veličini subjekta.

Poslodavci se, naravno, ne protive da se intervenira i fleksibilizira mnoge odredbe zakona kojima bi se pojednostavnilo poslovanje, ne samo u dijelu reguliranja plaća i drugih davanja. Jedno od posebno osjetljivih područja je i pitanje rada od kuće i brojnih zahtjeva koje se postavlja i rad čine gotovo neprovediv. Sada se otvara i mogućnost da se to pitanje zbog brzine djelovanja hitno riješi, a nadaju se i da to ne bi bilo samo privremeno.

Petar Lovrić, predsjednik Udruge nezavisnih poslodavaca i član skupštine HUP-a, smatra da je ministar rada Josip Aladrović već trebao pustiti u hitnu proceduru spomenuti prijedlog stavljanja van snage odredbi ZOR-a jer je to po njemu neminovno, a pregovori sa sindikatima koliko je i sam imao iskustva u proteklim godinama, kaže, samo će odgoditi i otežati proces, što će rezultirati bržim i većim gubljenjem radnih mjesta, piše Poslovni dnevnik.

Stoga bi svijet uskoro mogao ostati bez skladišnih kapaciteta za dodatne količine nafte, javlja The Guardian.

Jer, prema očekivanjima, naftna industrija će nastaviti skladištenje nafte u sljedećim tjednima i mjesecima dok se pandemija koronavirusa širi po svijetu smanjujući potražnju za prirodnim resursima, uključujući naftu.

Konzultantska tvrtka Rystad Energy upozorava kako bi cijena nafte u ovoj godini tako mogla pasti na 10 dolara za barel, stoji između ostaloga u tekstu.

Sveučilište Oxford objavilo je mjerač državnih mjera koji pokazuje kako pojedine zemlje odgovaraju na krizu izazvanu koronavirusom – rangirajući zemlje prema restrikcijama koje donose, stavljajući ih u korelaciju s brojem zaraženih.

Ističu kako istraživanje služi samo u komparativne svrhe. U obzir su uzeli jedanaest kriterija – među kojima su zatvaranje škola, otkazivanje javnih događanja te restrikcije u prometu i poslovanju – koje potom uspoređuju s brojem zaraženih u zemlji.

Hrvatska se našla na samom vrhu po uvedenim restrikcijama prema broju zaraženih koronavirusom. Osim što su zatvorene osnovne i srednje škole, kafići, restorani i trgovine koje prodaju sve što je, kako kažu, neophodno za život, u Hrvatskoj je uvedena zabrana napuštanja mjesta prebivališta, trgovine i ljekarne rade skraćeno do 18 sati, pola otoka Murtera je pod karantenom, a najavljuju se i još strože mjere ako se ustanovi da građani ne poštuju postojeće.

Jedna od mjera koja trenutačno izaziva brojne reakcije je prijedlog zakona prema kojem bi se mogli pratiti mobiteli građana, kako bi se, kažu vladajući, pratilo one koji krše samoizolaciju. Takav zakon danas je usvojila Slovačka.

Nakon eskalacije situacije u Italiji, Hrvatska je veoma brzo reagirala i poduzela brojne mjere kako bi se spriječio talijanski scenarij. U četvrtak je zabilježen manji porast zaraženih u odnosu na prethodni dan. Iza Hrvatske, prema podacima Oxforda, nalaze se Srbija i Sirija. Informacije će redovito ažurirati, piše N1.

Htio sam, dakle, pisati o zakonu o elektroničkom nadzoru građana, o kojem se raspravlja u Saboru, s ciljem kontrole kršitelja karantene i samoizolacije. Motiv je ispravan, jer svaka se zajednica ima pravo braniti od neodgovornih pojedinaca. Međutim, ostavlja se široki prostor zlouporabe, pa i situacije u kojoj bi to postalo normalno stanje, kako je upozorio izraelski povjesničar i filozof Harari u Financial Timesu.

Ako, naime, ne upozorimo vladajuće kako u takav zakon treba ugraditi odredbe o donošenju pojedinačnih mjera arbitrarne vlasti, neku vrstu kontrole i samoukidanje zakona nakon vremena korona krize, osobne slobode bit će na velikoj kušnji. Takva bi mjera, naime, trebala biti incidentna i u domeni arbitrarne odluke, poput zatvora ili mjere prisluškivanja.

No, ja snujem, a pisac dijaloga za hrvatske političare, nipošto netko iz domene klasične književnosti, prije Magnus i Bunker stila, odlučuje.

Tako su, nakon sve sile poniženja na račun poduzetnika i poreznih obveznika koje je izgovorio na RTL-u ministar za prevenciju poduzimanja Darko Horvat, jučer iz vlade poručili kako nema odgode poreza za „one koji su nam dužni više od 200 kn“.

Ne samo što, kako piše Ilija Aščić jučer za Otvoreno.hr, svi uhljebi u vremenima krize od jednom postanu pošteni serviseri temeljnih funkcija države, poput vojnika, liječnika, medicinskih sestara, policajaca i drugih, nego nam sada žele reći kako je porezni novac njihov. Da, upotrijebili su riječ „nama“, sve sukladno mentalitetu prema kojem su to njihova sredstva koja služe isključivo za kupovinu glasova rashodima proračuna.

Kao, to je njihov novac, a ne novac onoga čime oni upravljaju temeljem društvenog ugovora, koji kao i svaki ugovor ima ugovorene strane i ugovorne obveze. Postavlja se pitanje zašto oni u poziciji moći nikada ne razmišljaju o kvaliteti i kvantiteti izvršavanja svojih obveza?

Naimekajje….

Povijest nas uči kako u svakom društvu, bez obzira na stečena prava, temeljena na političkoj filozofiji i teologiji 18. i 19. stoljeća, o jednakosti svih ljudskih bića u pravima pred zakonom, postoje oni koji su bliže tim pravima. U normalnim liberalnim demokracijama i tržišnoj ekonomiji, i u normalnim vremenima, ta se pozicija može izboriti, bez obzira na startnu poziciju, nekom kompetitivnom kvalifikacijom i/ili tržišnim poduzimanjem.

Sada, postoje samo dva, nazovimo ih omiljenom riječi Zlatka Canjuge, staleža. Prvi su porezni obveznici, uplatitelji u proračun, i njihov servis na rashodovnoj strani proračuna, koji predano i pošteno rade na temeljnim funkcijama države. Drugi su korisnici proračuna bez osobitih zasluga, interesne grupe birača sviju svjetonazorskih provenijencija, a s astronomskim apetitima na proračunski novac, jer glas, pobogu, košta.

No, vratimo se mi na slučaj čovjeka koji ne zna pa ga treba smijeniti ili je bezobrazan pa ga treba smijeniti, i njegovu komunikaciju, koja je komunikacija Vlade, pa je treba na izborima kazniti (samo koga izabrati, a da nije i gori?) ili je to komunikacija ministra, pa ga treba smijeniti.

Pripremljeno ili ne, danas su se javili krajnji predstavnici interesnih grupacija, veleuvaženi veleekonomist Ribić i gospodin Novosel. Kažu, nikako ne treba smanjivati plaće jer ljudi koji dobiju te plaće će trošiti kod poduzetnika pa će poduzetnici moći preživjeti. Za njih je ekonomija igra nulte sume ili perpetum mobile.

Ta, još su prije dvije godine premijer i ministar financija rekli „moramo brižljivo čuvati rashode proračuna“. To što su sve druge mogućnosti na političkom tržištu, barem za sada, destruktivnije i još razornije po poduzetništvo i proračun, slaba nam je utjeha, jer da nismo brižljivo čuvali rashode mogli smo se pripremiti za ovu krizu, no to je tema o kojoj smo već pisali.

Dakle, „nema odgode“ za one koji su im dužni, ta valja osigurati plaće koje će se u toj, samo u njihovim glavama nultoj sumi, isporučivati javnoj službi pa će oni hraniti poduzetnike koji će onda plaćati porez. Platiš desetke, stotine i tisuće kuna poreza, ali ostaneš dužan 200 kuna, u problemu si. Mentalitet kamatara, da te Bog dragi sačuva. Uhljebum mobile, rekao je jedan poznati poduzetnik, ne poznaje aktivnu solidarnost, pa će tako realni sektor ponovno podnijeti sav teret nadolazeće krize, jer, povod ove krize je korona, s njom nema pregovora kao s interesnim skupinama, barem ne do pronalaska cjepiva. Neće korona prestati paralizirati državu ako joj zadovoljiš proračunske apetite.

Mentalitet kamatara neviđen još od devedesetih godina prošlog stoljeća i prvobitne akumulacije kapitala kvartovskih gulamfera s iskaznicama SZUP-a. Neki su poduzetnici dužni, pa ćemo ih mi još malo zadužiti.

Ekonomija je zbog stanja na burzama i cjenovnog rat na tržištu nafte, s okidačem u korona pandemiji stala? Ništa zato, bjelosvjetski i sveeuropski pikettyevac se dosjetio. Nemaš novca? Mi ćemo ti ga dati. Tako je Unija dopustila zaduživanje, državnu intervenciju, pa i tiskanje novca „koliko god i dok god je potrebno“.

Ponudu novca su zadovoljili, no imamo problem, ovo nije samo kriza ponude, nego i potražnje. Kako nju namjeravaju ubiti novim zaduženjima kod države, nesolidarizacijom javnog sektora, odbijanjem racionalizacije rashoda proračuna, još samo čekamo, kako je rekao jedan poznati liberalni vloger danas da man dekretom zabrane da propadnemo i zagasimo tvrtke.
Jer, kad god se baca novac iz zrakomlata, nije pitanje tko će platiti jednu od funkcija novca, njegovu vrijednost. To je jasno, građani, manjom platežnom moći, osiromašenom štednjom i osiromašenom vrijednošću vlasništva. Pitanje je, tko će platiti zrakomlat?

No, za to su se pobrinuli Piketty i njegovi učenici, savjetnici Elizabeth Warren, Emmanuel Saez i Gabriel Zucman, kojima se oduševljava globalni birokrat, sve kako bi sačuvao svoju povlaštenu poziciju korisnika proračuna, a koji predlažu da to plate poduzetnici. Zato će nam i zabraniti zatvoriti firme i pobjeći iz zemlje, očekujemo mi pesimisti. Samo kuda?

Sve te eksperimente, s rezultatom već viđenog fijaska i s protuustavnim arbitrarnim epilogom (poput američkog New Deala), platit će, dakle, oni koji su punili proračun i ranije, koji su financirali rashode proračuna, koji su upozoravali na potrebu racionalizacije i pripremanja za krizu, a ni do sada im korisnici rashoda proračuna nisu davali daha. Realni sektor.

Predlažu pikettyevci, dakle, da se nakon krize poveća porezna presija na realni sektor, jer on to može izdržati, ta svaki od poduzetnika, valjda, još ima prostora dati za rashode proračuna još i svoju plaću, još i svoju dobit. Ekstraprofit je to, gospodo.

A kako biste konačno postali svjesni koji je stalež ovdje u poziciji moći, platit ćete tako da lokomotive ekonomije plate više, one koje moraju povući manje tvrtke u stvaranju onoga što je tako strano ljudima koji su navikli živjeti od tuđega, poput spomenutog ministra i interesnih skupina, dodane vrijednosti.

Ako vam to nije dovoljna konkluzija, zapitajte se što bi povijesno gledano, kada poduzimamo ovakve mjere u vremenima gospodarske krize i slušamo ovakve prijedloge, moglo poći u krivo? I zato sad očekujemo drugi rezultat?

Ludilo, da te Bog dragi sačuva.

On ili ne zna, pa ga treba smijeniti, ili je bezobrazan, pa ga treba smijeniti

U Italiji je već sve spremno za podržavljenje zrakoplovne kompanije Alitalia, koja se već i bez korona-krize nalazila u velikim financijskim problemima. U Francuskoj je ministar financija Bruno Le Maire najavio mogućnost podržavljenja firmi koje se nalaze pred slomom. No za razliku od Italije i Francuske, gdje vlasništvo države u automobilskoj industriji ili na polju energetike nije neuobičajeno, njemački političari i ekonomisti su vrlo oprezni kada je riječ o uplivu države u privatnom gospodarstvu.

Na primjer Lufthansa. Najveća njemačka zrakoplovna kompanija je zbog korona-krize faktički prisiljena obustaviti letove. No zasada su poduzete ili najavljene mjere – poput tzv. plaćanja troškova skraćenog radnog vremena (Kurzarbeitergeld), pružanja pomoći za prevladavanje problema likvidnosti ili mogućnosti odgode plaćanja poreza – dostatne, smatra vladin koordinator za zračni promet Thomas Jarzombek. Kasnije će se odlučiti je li potrebna i dodatna pomoć. “Podržavljenje kompanije nije naš cilj”, izjavio je on.

Ni Achim Wambach, šef Centra za europsku ekonomiju ZEW iz Mannheima, nije sklon državnom sudjelovanju u vlasništvu privatnih kompanija – u normalnim okolnostima. “Nama se sada ne postavlja načelno pitanje treba li država, koja određuje pravila ponašanja na tržištu, biti jedan od aktera na tom istom tržištu. Sada se radi o kriznom menadžmentu”, kaže on u razgovoru za DW.

“Država mora poduzećima pomoći u vrijeme krize. Pogodan instrument za to bi moglo biti oživljavanje gospodarskog fonda”, smatra Wambach. 2009. i 2010. je Njemačka poduzećima koja su se našla u problemima zbog svjetske financijske krize stavila na raspolaganje više od 100 milijardi eura posredstvom državne banke za obnovu i razvoj KfW. To je desecima tisuća poduzeća pomoglo da krizu prebrode i spasilo je milijune radnih mjesta.

To rješenje je značilo da firme dobivaju na raspolaganje strani kapital – uz jamstva države. Klasično podržavljenje, dakle direktno sudjelovanje države u vlasništvu neke firme – kao što je to primjerice praksa u Francuskoj – Wambach ne smatra dobrom opcijom.

No ni on nije siguran hoće li 100 milijardi eura biti dostatno u sadašnjoj situaciji. “To trenutno nije moguće reći. Zato bi bilo potrebno da se uz taj prvi paket drži otvorenom i opcija njegova proširenja.”

Već prošlog tjedna su vodeći njemački ekonomski stručnjaci naveli mogućnost osnivanja jednog “fonda za spas poduzeća kao posljednjeg sredstva”. Oni su zatražili i da se Vlada odmakne od dogme očuvanja izbalansiranog državnog budžeta, takozvane “crne nule”, po svaku cijenu. Uz to su predložili da se razmotri mogućnost sniženja poreza. Jedan dio njihovih prijedloga je u međuvremenu više-manje prihvaćen: savezni ministar financija Olaf Scholz je već najavio da će za prevladavanje krize biti korištena “sva potrebna sredstva”, te će se, ako se pokaže potrebnim, ući u nova zaduživanja.

Ovi stručnjaci u svojoj studiji kažu da bi u slučaju potrebe, trebalo omogućiti i direktan udjel države u poduzećima. “Ukoliko se ne uspije ograničiti širenje kriznog vala u gospodarstvu i nastane opasnost velikog broja stečajeva, kao posljednje sredstvo bi se moglo razmisliti i o ulasku državnog kapitala u pojedine firme.”

Kao primjer navodi se financijska kriza 2008. i 2009. godine: tada je država svojim novcem spašavala banke u okviru tzv. zaštitnog kišobrana SoFFin. Sve do danas, više od 10 godina kasnije, njemačka država još uvijek ima udjel u većinski privatnoj banci Commerzbank od oko 15 %.

Država doduše ima vlasnički udio i u telekomunikacijskom divu Deutsche Telekom, ali iz drugih razloga – to je posljedica nedovršene potpune privatizacije nekoć državne pošte. Mada vodeći njemački ekonomski stručnjaci nisu jedinstvenog mišljenja o tome koliki bi obim taj državni krizni fond trebao imati – da će do njega doći, vrlo je vjerojatno. Pitanje je samo kada, piše DW.

Rezultati HGK-ove ankete u kojoj je sudjelovalo više od 2.700 tvrtki pokazali su da čak 95 anketiranih tvrtki prijavljuje pad prometa, s tim da ih 28 posto ima pad od 100 posto. Tri četvrtine ili 74 posto tvrtki prijavilo je pad proizvodnje, od čega petina, odnosno njih 21 posto, ima stopostotni pad. Ništa bolje stanje, kako navode iz Komore, nije ni u opskrbi sirovinama i lancima opskrbe gdje probleme ima 69, odnosno 61 posto tvrtki.

Pad izvoza bilježi 45 posto poduzeća, a pad uvoza njih 41 posto. Stoga ne čudi da u takvoj situaciji 42 posto ispitanih razmišlja o otpuštanju radnika, a čak 37 posto o zatvaranju tvrtke, navode iz HGK.  “Ove brojke pokazuju da kriza s koronavirusom neće poštedjeti nikoga i stoga hitno moramo pomoći pogođenim dijelovima gospodarstva oslobađanjem plaćanja svih davanja, sufinanciranjem plaća i moratorijima na kredite. Moramo djelovati proaktivno i preventivno, a ne samo pasivno reagirati na ovo što nam se događa“, istaknuo je predsjednik HGK Luka Burilović.

Što se nedostatka radnika tiče, prema rezultatima ankete on još uvijek nije toliko izražen. Dvije trećine tvrtki u ovom trenutku nema poteškoća s manjkom radne snage, dok ih 27 posto ima probleme uzrokovane bolovanjima i samoizolacijom.

Anketa je ispitala i interes poduzetnika za Vladine mjere pomoći gospodarstvu. Između 63 ponuđene mjere najviše poduzetnika je zainteresirano za odgodu plaćanja javnih davanja (56 posto tvrtki) i potpore za očuvanje radnih mjesta u pogođenim sektorima (50 posto).

Slijedi odobrenje novih kredita za likvidnost (35 posto) i uvođenje moratorija na postojeće kreditne obveze (32 posto). Prema djelatnostima, u anketiranom uzorku su najzastupljenije prerađivačka industrija i uslužne djelatnosti, zatim trgovina, prijevoz i građevinarstvo pa turizam (hoteli, restorani i putničke agencije).

Više od četvrtine ispitanih tvrtki (22 posto) je s područja grada Zagreba, slijedi Splitsko-dalmatinska županija (12 posto), a na trećem mjestu su Zagrebačka i Primorsko-goranska županija (po 9 posto), navode iz HGK.

Nastojeći objasniti ignoriranje upozorenja na opasnost od novog koronavirusa i to “tjeranje po starom”, psiholozi s kojima je razgovarao CNN nalaze niz objašnjenja koja se većinom svode na ljudsku prirodu.

Gordon Asmundson, profesor psihologije na Sveučilištu Regina u Saskatchewanu, proučavajući tu društvenu pojavu podijelio je ljude u tri grupe na osnovu odgovora na pandemiju: “prekomjerno poslušni”, “nedovoljno poslušni” i “oni između”.

“Prekomjerno poslušni” su panični kupci koji su odjednom nagomilali zalihe namirnica za više mjeseci. Oni se boje, te im zaliha, čak i samo gomila toalet papira, ublažava strah.

“Oni između” rade bez panike ono što se od njih traži i ne ponašaju se lakomisleno, što je tijekom pandemije blagotvorna “zlatna sredina”.

“Nedovoljno poslušni” su oni koji se ne pridržavaju uputstava zdravstvenih vlasti, smatrajući sebe neranjivim, ne drže se na propisanoj udaljenost od drugih jer vjeruju da se neće razboljeti, mada im se govori da udaljensot može spriječiti širenje zaraze.

Ti “nedovoljno poslušni” zato mogu biti krivi ako se virus nastavi širiti još mjesecima. Poput paničnih kupaca koji gomilaju toalet papir, i “nedovoljno poslušni” se u stvari osjećaju nemoćnim, ali oni time što ne paničare, već “prkose”, stvaraju sebi osjećaj da je rizik od virusa manji nego što jest, rekla je direktorica Kliničkih istraživanja Američkog psihološkog udruženja Vaile Wright,.

“Jedna od teškoća sa neizvjesnošću uopće je to što nas ona podsjeća na stvari koje su van naše kontrole”, rekla je ona.

“Mislim da oni koji prkose time pokušavaju povratiti kontrolu”, dodala je. Nekima se čini da je Covid-19 udaljen problem koji imaju stanovnici dalekih prenaseljenih gradova i drugih zemalja, te to, “mada tužno, je tamo njihova briga”.

Ljudi u zajednicama gdje infekcija nije rasprostranjena ili gdje vlasti nisu uvele ograničenje kretanja, manje su voljni distancirati se od drugih, rekao je Steven Taylor, klinički psiholog i autor knjige “Psihologija pandemije” – povijesnog pogleda na ljude u takvoj krizi.

Uz to, koronavirus, rekao je on za CNN, stvara “info-demiju”: u medijima, na društvenim mrežama i u razgovorima s drugima toliko je priče o virusu, da ljudi “jednostavno otupe” na tu temu. Preopterećenje informacijama doprinosi i nastanku zbunjujućih poruka.

“Recimo: više puta je rečeno da je rizik od zaraze niži među mlađim ljudima, te oni postaju skloni tome da se ne boje virusa. To nije samo generacijski problem jer zapadni svijet, a posebno SAD, već dugo cijene individualne slobode, ponekad čak i više nego dobrobit zajednice, a tijekom pandemije takav stav može biti poguban za najugroženije, rekao je Taylor.

Zato zdravstveni radnici, poznate osobe i drugi pozivaju građane da ostanu kod kuće ne samo radi sebe, već i radi svih drugih ljudi.

“Zajednički, društveni napor je jedini način upravljanja” pandemijom, rekao je Taylor, “svako mora uzeti u obzir više, ne samo samog sebe”.

Sva tri psihologa se slažu da ljudi žude za društvenim vezama i da ih boli ako im se to uskrati na duže vrijeme. To može biti posebno teško starijima koji su već izloženi većem riziku od smrtnosti, depresije i usamljenosti, a manje spremni da za komunikaciju koriste digitalna sredstva.

“Mi smo društvena bića”, rekao je Asmundson, “imamo i niz sloboda, te je u to teško unijeti promjene koje se od nas traže”.

Asmundson posebno proučava mogu li se ipak ljudi uvjeriti da ne izlaze van. On smatra da poruke kojima to službenici zahtjevaju treba preoblikovati oslanjajući se na psihološke faktore koji utječu na odaziv pojedinaca, bilo da su to oni koji pretjeruju ili oni koji se ne obaziru na zahtjeve. Psiholozi kažu da je prenošenje takvih poruka teško, prenosi N1.

Neki smatraju da ljude treba uplašiti da bi ostali kod kuće. Drugi, međutim, tvrde da upotreba straha može uzvratiti udarac, jer uplašeni ljudi ne donose odluke zasnovane na logici – otuda i panično kupovanje velikih količina namirnica. Asmundson je rekao da je teško postići jednak odaziv i “prekomjerno poslušnih” i “nedovoljno poslušnih”.

Ali u jednom se on i ostali stručnjaci slažu: ostajanje kod kuće je najbolje sredstvo protiv pandemije, zaključio je CNN.

To je jedna od novosti u odnosu na dosad rečeno kad je riječ o državnim mjerama za pomoć gospodarstvu koje su počele od ponedjeljka.

Najveći interes tvrtke su pokazale za državnu potporu za isplatu plaća koju je za dan i pol zatražilo oko 14 000 tvrtki za 71 tisuću radnika. Pritisnuti kritikama iz poduzetničkih krugova, predsjednik Vlade i njegov najuži gospodarski tim još su jednom pred televizijskim kamerama ponovili što je Vlada pripremila kako bi pomogla tvrtkama, a premijer kaže da je to tek početak te da će se mjere dorađivati ovisno o razmjerima ekonomske krize i duljini blokada. Premijer kaže da uz domaće izvore za potrebe likvidnosti države stiže i 240 milijuna eura, odnosno 1,8 milijardi kuna iz EU.
Dvije ključne mjere – odgoda plaćanja poreza i isplata minimalnih plaća – zasad su donesene na razdoblje od tri mjeseca, s mogućnošću dodatnog tromjesečnog moratorija na plaćanje davanja. Privatni poduzetnici, pa čak i HUP i Hrvatska gospodarska komora koje su od početka uključene u kreiranje mjera, sada traže oslobađanje od plaćanja svih obaveza, a ne odgodu plaćanja, piše Večernji list.

– Pred nama je bitka za održavanje proizvodnje i radnih mjesta. Prepoznajemo napore zdravstvenih radnika, carinika, policajaca i vojnika. Ova će kriza potrajati dulje od nekoliko mjeseci. Prilagođavat ćemo odluke situaciji. To ćemo činiti i u gospodarstvu. Svjedoci smo simetričnog šoka, kada padaju potražnja i ponuda, a takvo što nije zabilježeno u modernoj povijesti, a dogodio nam se i potres kao dodatan šok – rekao je premijer Plenković.

Vlada tvrdi da je vrijednost prvog paketa mjera 30 milijardi kuna. Uz pritisak na Vladu da država u potpunosti oslobodi poduzetnike plaćanja javnih davanja iduća tri mjeseca, česti su, a ponekad i zluradi zahtjevi da se i zaposlenima u javnom sektoru i državnoj upravi isplate minimalci. Tako se nalazimo u prilično shizofrenoj situaciji da jedni pozivaju da se ljudima koji se nose s epidemijom virusa i potresima najbolje što znaju i mogu plješće s balkona, dok drugi i ovo teško razdoblje koriste za politiziranje i pozivanje na rezanje proračunskih plaća kao da bi to nešto promijenilo!

Plenković je jučer kazao da će se rezati svi troškovi koji u proračunu nisu nužni. Plaće nisu spomenute. Reagirao je i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izjavom da će umirovljenici na vrijeme dobiti mirovine u travnju nakon što su počele kružiti vijesti da će biti problema s isplatom. Vlada je pak odlučila donirati mjesečnu plaću ministara u fond za saniranje šteta od potresa u Zagrebu, a slične objave stižu i od političara s lokalnih razina.

– Kamo sreće da će ovo što smo predložili biti dovoljno – kazao je Marić te ponovio da u ovom trenutku fiskus i brojke nisu na prvom mjestu, ali da je bitno zadržati financijsku stabilnost.

Ministarstvo financija objavilo je pravilnik s uvjetima za odgodu plaćanja poreznih obaveza, a Marić kaže da odgodu mogu zatražiti svi poduzetnici kojima su prihodi pali 20 i više posto, a postojeći porezni dug nije im veći od 200 kuna. Također je pozvao da se maksimalno koristi internet i e-porezna. Plaćanje poreza odgađa se na tri mjeseca, a dug će se moći vraćati na rate u iduće dvije godine.

Ministar financija procjenjuje učinak odgode plaćanja javnih davanja za poduzetnike, odnosno poreza na dohodak i dobit te doprinosa, na četiri milijarde kuna mjesečno, te kaže da se očekuje kako će poslodavci u poteškoćama tražiti od države isplatu minimalne plaće za 600 tisuća radnika. Prema ranijim procjenama govorilo se o 400 tisuća radnika.

Ministar rada Josip Aladrović najavljuje da će prvi novac prema tvrtkama za isplatu minimalca krenuti već u četvrtak i petak te jamči da će sve plaće biti isplaćene do 15. u mjesecu za prethodni mjesec. Vlada je za takav oblik čuvanja radnih mjesta pripremila 5 milijardi kuna, a premijer Plenković kaže da smo jedna od nekoliko europskih zemalja u kojima je država preuzela na sebe financiranje plaća. Porezna će za sve za koje zna da su zaustavili poslovanje automatski ići u smanjenje predujma poreza. Povrat poreza bit će u lipnju.

Drugi set mjera odnosi se na reprogram kredita te HBOR i HAMAG-BICRO koji će osigurati kapital za kreditiranje mikro i malih poduzetnika. Marić je u svoj prezentaciji otkrio i da su neki zaposlenici Hrvatske banke za obnovu i razvitak pozitivni na koronavirus, no rade unatoč bolesti i samoizolaciji.
Ministar gospodarstva Darko Horvat rekao je da njegovo ministarstvo ima osam mjera, od kojih je šest već u funkciji i stiglo je prvih 50-ak zahtjeva. Cilj je mjera osiguravanje likvidnosti za male i srednje poduzetnike kroz moratorij na otplatu kredita HAMAGA, nove kreditne linije, veća jamstva… Ministrica poljoprivrede Marija Vučković najavljuje potpore za mikropoduzeća i obiteljska poljoprivredna gospodarstva, a očekuje i 120 milijuna kuna iz EU za dohotke poljoprivrednika.

Ministar EU fondova Marko Pavić poručio je da će se ubrzati isplata sredstava za europske projekte dva mjeseca unaprijed, čime će se osigurati dodatna likvidnost od 600 milijuna kuna. Pavić kaže da je Hrvatska ugovorila 89% sredstava iz sadašnjeg financijskog razdoblja, povučena je trećina, a preostalih 7,2 milijarde eura povlačit će se do kraja 2023., što će popraviti likvidnost u zemlji.

Zrakoplovne kompanije diljem svijeta prizemljile su većinu svojih flota kako bi sačuvale gotovinu zbog sve većih ograničenja putovanja namijenjenih usporavanju širenja epidemije. Situacija je utjecala na likvidnost zrakoplovnih tvrtki, među kojima se polovina suočava s mogućim bankrotom u narednim tjednima, osim ako se nešto ne poduzme kako bi se podržalo industriju, priopćila je IATA.

De Juniac, bivši direktor Air France-KLM-a, odbacio je sve žešću raspravu o tome trebaju li uz olakšice za zrakoplovne kompanije doći i uvjeti, poput novih obveza vezanih uz klimatske ciljeve. No, dodao je kako će zrakoplovna industrija nastaviti sa suzbijanjem emisija nakon što se kriza povuče.