Srbija

Politika
Nakon deset godina ponovno se govori o gradnji rafinerije u Smederevu. Riječ je o istoj lokaciji uz Dunav, gde je ranije planirana slična investicija. Tada su naftno postrojenja htjeli graditi Nizozemci, a sada je riječ o Kinezima, piše Politika.

To je potvrđeno krajem prošlog tjedna nakon sastanka s predstavnicima kineskih ulagača u Nacionalnom savjetu za koordinaciju suradnje s Rusijom i Kinom. Kinezi su najavili da su spremni, nakon usaglašavanja svih pitanja s Radnom grupom koju će osnovati vlada Srbije, početi s projektom u travnju, dok bi okvirni rok završetka radova bio četiri godine. Vrijednost investicije procijenjena je na oko 2,6 milijardi dolara.

U proizvodnji opreme sudjelovale bi kompanije iz Njemačke i SAD-a. Kao i prije deset godina, najavljena je najnovija i potpuno čista tehnologija. Tada je američko-nizozemski konzorcij Comico Overseas, odnosno njihova tvrtka kćer u Srbiji Comico Oil, u industrijskoj zoni Smedereva na prostoru od oko 113 hektara uz Dunav, planirao gradnju rafinerije za preradu sirove nafte. Skupština grada na čelu sa DS-om je 2009. godine dala zeleno svjetlo za davanje zemljišta u dugoročni zakup na 99 godina.

No nakon previranja, pregovora, pravnih i imovinskih problema, usklađivanja s propisima, lokalna vlast je 2012. odbila dati suglasnost na ugovor o zakupu jer su ulagači, protivno dogovorenom, htjeli platiti na rate.

Ugovor je kasnije ispravljen, a gradska skupština ga je ipak usvojila. Predviđeno je da se zakupnina od 652 milijuna dinara (oko 5,3 mil. eura) plati jednokratno, najkasnije 60 dana od potpisivanja ugovora, a to je bio preduvjet za knjiženje zemljišta.

Comico Oil se obvezao na zapošljavanje najmanje 542 radnika, pošumljavanje 20 posto površine te konverziju 12 gradskih kotlovnica s mazuta na plin. Izgradnja postrojenja, prema tadašnjim procjenama, stajala bi između 250 i 400 milijuna dolara. Planirani kapacitet rafinerije bio je 100.000 barela, a proizvodio bi se bezolovni benzin, eurodizel, ukapljeni naftni plin i gorivo za zrakoplove, sve po standardima EU, piše Poslovni dnevnik.

Četiri kandidata
Nije svejedno tko će naslijediti fotelju prerano preminulog čelnika Podravke Marina Pucara, piše u ponedjeljak Večernji list navodeći četiri moguća kandidata za tu dužnost.

S obzirom na izvrsne poslovne rezultate i daljnje potencijale te kompanije, a s druge strane i pandemiju koronavirusa te razorne potrese koji su hrvatsko gospodarstvo stavili na dodatnu kušnju, očekivanja su od novog rukovodstva velika.

No, kako bilo, sigurno je da će novi šef ili šefica početi raditi na dobro postavljenim temeljima, komentari su upućenijih gospodarstvenika i političara na činjenicu da bi se već u četvrtak moglo znati tko će preuzeti kormilo koprivničkoga prehrambenog diva.

Dnevnik doznaje kako je premijer Andrej Plenković na tu temu već razgovarao s čelnikom HGK Lukom Burilovićem koji bi, sjedne li na čelo Podravke, u HGK ostao počasni predsjednik. Burilovićevu karijeru obilježio je rad na funkcijama predsjednika uprave Sladorane, danas u većinskom vlasništvu šećerane Viro, te pomoćnika ministra poljoprivrede Petra Čobankovića.

Razgovaralo se i s Martinom Dalić, bivšom ministricom gospodarstva i potpredsjednicom prošlog saziva Vlade Andreja Plenkovića, koja je smijenjena na vrhuncu krize u Agrokoru. “Ona ima impresivan životopis, znanje i iskustvo te podršku fondova koji su među moćnijim dionicima uopće u Hrvatskoj”, kazao je konzultant Drago Munjiza, dok neki smatraju kako bi njezino imenovanje na čelo Podravke moglo biti politički uteg Plenkovićevoj Vladi s obzirom na skorašnje lokalne izbore.

Najtvrđi orah u pregovorima navodno je bio Goran Markulin, direktor Cromarisa, koji i u pandemiji ruši rekorde po rastu prihoda i prodaji ribe.

Kao četvrti izgledni kandidat spominje se Davor Doko, sadašnji član uprave za financije i čovjek mirovinskih fondova u Podravci. On bi je, nagađa se, vodio do veljače iduće godine, kad sadašnjoj upravi istječe mandat. Munjiza kaže kako je Markulinova prednost što je iz Koprivnice te što je u jednom je razdoblju već bio član uprave Podravke, a sada ima iskustvo menadžera Adrisa, donosi Večernji list.

Srbijagas
Do sredine 2022. godine Beograd će biti potpuno plinoficiran, najavio je Dušan Bajatović, glavni direktor Srbijagasa.

Rekao je da će to donijeti značajne uštede i smanjiti onečišćenje koje je sada najveće upravo u glavnom gradu Srbije zbog velikog broja individualnih ložišta. Bajatović je dodao da se trenutačno radi na plinofikaciji u Zemunu i Grockoj te da se završava u Rakovici. “Nedavno smo provukli kilometar i pol plinovoda kod spomenika Vječni plamen, u blizini su škole, sportske dvorane, i samo na tom dijelu trošit će se 15.000 tona mazuta manje, a grijanje će biti značajno jeftinije”, objasnio je Bajatović za TV Pink.

On je naveo da je Srbijagas dobio zadatak od vrha države da provede plinofikaciju u cijeloj zemlji, a u to će biti uključena i vlada Srbije. “Često imamo problema s administrativnim preprekama, katastrom, ne znamo vlasnike”, naveo je Bajatović. Prema njegovim riječima, zahvaljujući Balkanskom toku, Srbija će biti dobro opskrbljena plinom, a računa se i na završetak Sjevernog toka 2.

“Budući da će u Europi padati proizvodnja plina sigurno će rasti potreba za ruskim plinom, jer je američki daleko, a i nema ga. U Srbiju ulazi 13,88 milijardi prostornih metara plina godišnje”, rekao je Bajatović.

O cijeni plina tek će se pregovarati. ”Da danas kupujete plin na TTF burzi, platili bi 240 dolara, a cijena na srpsko-bugarskoj granici je 155 dolara za 1000 prostornih metara plina”, objašnjava direktor Srbijagasa. Dodao je da će svi zainteresirani potrošači u Srbiji priključak za plin i opremu dobiti za 780 eura, uz otplatu na tri godine.

Bajatović je istaknuo i da je plinofikacija važan adut za dovođenje stranih ulagača. “Svakog tko hoće ulagati zanima opskrba plinom. U Leskovcu izvanredno radimo za Aptiv gdje 2500 ljudi treba početi s radom. Vojvodina je gotovo cijela plinoficirana, a najviše velikih investicija imamo upravo u toj pokrajini”, naveo je Bajatović.

Balkanski tok
Balkanski tok, novi gasovod u Srbiji koji se u dužini od 403 kilometra proteže od od bugarske do mađarske granice, otvoren je jutros u prisustvu državnih zvaničnika.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić otvorio je jutros, nešto posle šest sati, u Gospođincima kod Žablja, novi gasovod u Srbiji, Balkanski tok, od bugarske do mađarske granice. Vučić je čestitao izvođačima na ogromnom poslu koji je dobro urađen i poželeo srećnu Novu godinu. “Veliko hvala, ovo je za nas od ogromnog značaja za industriju i napredak srpske privrede i za sve stanovnike naše zemlje. Čestitam svima koji su radili. Ovo je važan dan za našu zemlju”, rekao je predsednik.

“Neka gas krene i da budemo još uspešniji i želim vam dobro zdravlje, živelo prijateljstvo Srbije i Rusije”, poručio je. Otvaranju prisustvuju direktor Srbijagasa Dušana Bajatović, ambasador Rusije Aleksandar Bocan Harčenko, ministar građevinarstva Tomislav Momirović, bivši ministar energetike Aleksandar Antić i vojvođanski premijer Igor Mirović, kao i predsednik kompanije “Energotehnika Južna Bačka” Dragoljub Zbiljić.

Bajatović je upoznao Vučića sa karakteristikama gasa, navodeći da će danas u Srbiju kroz novi gasovod biti pušteno do šest miliona metara kubnih gasa: “Odavde ćemo početi da snabdevamo Srbiju, snabdevaćemo zemlju sa tri tačke, a to su Paraćin, Pančevo i Gospođinci. Imaćemo manje troskove za sistem i moći ćemo bolje da snadbevamo Srbiju sa te tri tačcke, nemamo dilemu da će kapaciteti biti korišćeni 100 odsto”.

Bajatović je istakao da su u gasovod ugrađeni najsavremeniji uređaji i materijali, kao i oprema. Dužina magistralnog gasovoda u Srbiji je 403 kilometra. U Srbiju ulazi od Zaječara i izlazi od Zajecara do Horgoša. Prva deonica je od bugarske granice do Chuprije, druga od Ćuprije do Dunava, treća od Dunava do Zrenjanina i četvrta od Gospođinaca do Subotice.

Balkanski tok je deo gasovoda “Turski tok”, projekta ruskog “Gasproma” i turskog “Botaša”, koji bi trebalo da obezbedi stabilno snabdevanje gasom Turske, južne i jugoistočne Evrope. Gasovod je dug 930 kilometara sa kapacitetom od 31,5 milijardi kubnih metara gasa godišnje. Prvi krak prolazi kroz Tursku, dok drugi krak ide ka Bugarskoj, Srbiji i Mađarskoj.

Srbija i Bugarska taj deo gasovoda nazivaju “Balkanski tok”. Kapacitet svakog kraka je 15,75 milijardi kubnih metara gasa. Ta količina energije dovoljna je da zadovolji potrebe 15 miliona srednjih domaćinstava.

Igre oko Srbijagasa
Vlada Srbije neočekivano je ovaj tjedan iz parlamenta povukla prijedlog zakona o jamstvu za kredit javnom poduzeću Srbijagasu od 70 milijuna eura, što je otvorilo i ostavilo bez odgovora mnoga politička i gospodarska pitanja te postalo dijelom priče o dovršetku plinovoda Turskog toka kroz Srbiju.

Prijedlog je bio da država Srbijagasu bude jamac za pozajmicu od triju banaka za gradnju kraka plinovoda Turskog toka od granice s Bugarskom do Mađarske i granica s drugim susjednim zemljama. Kredit bi bio upotrijebljen za ulaganje u kapital dioničkog društva South Stream, mješovitu rusko-srpsku tvrtku registriranu u Švicarskoj. Nakon povlačenja jamstva za kredit, nije jasno tko je i zašto na to presudno utjecao pa su u zraku ostala nagađanja koliko u toj odluci ima unutarnje politike, a koliko gospodarskih,  unutarnjopolitičkih te širih geopolitičkih interesa.

Razmjene informacija u novinarskim krugovima i među poznavateljima energetskih i političkih prilika u Srbiji svode se na najmanje dvije pretpostavke. Jedna je da nova ministrica rudarstva i energetike Zorana Milošević želi, prije nego što zastupnici glasovanjem ovjere jamstvo za kredit, uvesti više reda u energetski sektor i ponovno posložiti direktore javnih i mješovitih poduzeća. Ta se teza vezuje uz njezin nedavni javni sukob s dugogodišnjim direktorom Srbijagasa Dušanom Bajatovićem, koji je kadar SPS-a tj. Ivice Dačića, koji slovi za ruskog igrača, dok nije tajna da ministrica Milošević, u energetskom smislu, više simpatizira američke interese.

Druga je teza da povlačenje jamstva za kredit može imati i dublju, geopolitičku pozadinu. Tako tjednik NIN navodi kako autonomija koju u svojem poslovanju godinama ima Srbijagas i njegov direktor Dušan Bajatović dovodi do zaključka da Bajatovićev gazda ne sjedi ni u Beogradu ni u Srbiji. Taj tjednik piše kako to “podupire tezu da je borba Zorane Mihajlović i Dušana Bajatovića, a ona datira još iz vremena njezina prvog upravljanja resorom energetike, dijelom borba dva ljuta energetska suparnika – Rusije i Sjedinjenih Država”.

List navodi kako, s jedne strane, Srbija trenutačno ovisi o ruskom plinu na temelju energetskog sporazuma koji je s Rusijom potpisala bivša vlast s tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem na čelu te Amerike “koja sve to vrijeme ne gleda blagonaklono” na energetsku ovisnost Srbije o Moskvi i Srbiju “pokušava nagovoriti na diversifikaciju izvora opskrbe plinom… drugim riječima da, osim ruskog, kupuje i još nečiji plin”.

Srbija, čiji se predsjednik Aleksandar Vučić posljednjih mjeseci hvali kako će na kraju godine po ekonomskom rastu biti možda i najuspješnija država u Europi, u svojevrsnom je geopolitičkom i gospodarskom procijepu. U želji da napreduje u procesu eurointegracija, istodobno održavajući dobre političke i gospodarske odnose s Rusijom i Kinom te poboljšavajući ih sa Sjedinjenim Državama, Srbija ne može održati autonomiju vlastite ekonomije bez ustupaka na sve tri strane.

Početkom rujna, potpisivanjem tzv. vašingtonskih sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa s Kosovom, postavilo se pitanje prihvaćanja “energetske diversifikacije” i pristanka Srbije da, osim ruskoga prirodnog plina, kupuje i američki ukapljeni plin (LNG).

Obveza da se kupuje, na tržištu inače skuplji, plin iz SAD-a izbačena je iz sporazuma kao neprihvatljiva za Srbiju, rekao je nakon povratka iz SAD-a predsjednik Vučić. Potpredsjednica vlade i ministrica rudarstva i energetike Zorana Mihajlović izjavila je nakon toga kako je za Srbiju “najvažnije da bude energetski sigurna” te da njezini građani “imaju dovoljno struje i plina”.

Ona je poručila kako je podjednako važna i transportna i energetska infrastruktura te da Srbija treba graditi svoju infrastrukturu, povezivati se s regijom, otvarati tržište i koristiti se energijom iz više izvora da ni o kome ne ovisi.

Blic
Na popisu za privatizaciju državnih poduzeća u Srbiji uskoro bi se, osim Petrohemije, moglo naći još pet kompanija, a to su tvornica namještaja Simpo, tekstilna industrija Yumco, autobusni prijevoznik Lasta, proizvođač guma za automobile Trayal i kemijsko postrojenje MSK iz Kikinde. To znači da bi sljedećih mjeseci gotovo 6000 radnika u tim kompanijama moglo dobiti novog vlasnika, piše Blic.

U navedenim poduzećima aktivnosti oko privatizacije najviše su odmakle, te bi se za neke od njih do kraja ove godine ili početkom sljedeće mogao pokrenuti postupak promjene vlasnika.Kako je najavljeno, država će pokušati prodati neku od 78 tvrtki, koje su, od gotovo 600, još ostale u njenom vlasništvu. Za neke od njih bit će raspisani javni pozivi, dok će se za druge tražiti strateški partner. Prema projekcijama Ministarstva gospodarstva, osim šest navedenih kompanija, u proces privatizacije moglo bi otići još oko 30 tvrtki, dok će će se za preostalih 40 najvjerojatnije tražiti kupac iz stečaja, objašnjava beogradski list.

U tim kompanijama smatraju da je njihova prodaja nužna, ali podsjećaju da bi se u procesu privatizacije osim o cijeni moralo voditi računa i o sudbini radnika, što je u Ministarstvu gospodarstva do sada i uvažavano.

Zaposleni u navedenim kompanijama zato se nadaju da će takav pristup biti primijenjen i sada jer je riječ o velikim sustavima s nemalim brojem radnika. Naime, u Petrohemiji je zaposleno 1320 osoba, u Simpu 1418, Yumcu 2040, Lasti 1995, Trayalu 1108, a u MSK 538 radnika.

Blic prenosi da cijena neće biti jedini parametar za donošenje odluke o prodaji, te da će biti potrebno utvrditi i status velikog broja zaposlenih i vrijednost investicija koju bi kupci ponudili, jer ove kompanije imaju programe proizvodnje potrebne za neke druge industrije. Kako je naveo izvor Blica iz vlade Srbije, i za Simpo, Yumco, Lastu, Trayal i MSK također postoji zanimanje. Većina njih posluje prema tzv. unaprijed pripremljenom planu reorganizacije i izmiruju svoje obveze prema tom dokumentu iako su gubitaši, ali nakon objavljivanja javnog poziva vidjet će se tko je primamljiv za kupce, a tko nije. Državi je važno da se barem u tim velikim sustavima završi proces privatizacije, što traži i Međunarodni monetarni fond (MMF), posebno kada je riječ o Lasti i MSK, rekao je izvor Blica.

Inače, konzultantska kuća BDO Srbija procijenila je u travnju 2019. godine da Lasta vrijedi između 16 i 23 milijuna eura. Očekivalo se da će privatizacija biti raspisana do lipnja te godine, ali je odgođena. Kasnije te iste godine Lasta je nabavila još 30 novih autobusa od turskog proizvođača Temsa.

Večernje novosti
Naftna industrija Srbije (NIS), u ruskom vlasništvu, najvjerovatnije će uložiti u izgradnju nove tvornicu za proizvodnju polipropilena i preko tog ulaganja, kroz dokapitalizaciju, postat će većinski vlasnik Petrohemije, doznaju Večernje novosti.

Vrijednost tvornice iznosi između 100 i 150 mil. eura.

Prema riječima stručnjaka koji je upoznat s problematikom srpskog kemijskog pogona, NIS, koji je dioničar u Petrohemiji, na taj bi je način dokapitalizirao, čime bi imao većinski udio u upravljačkoj strukturi.

“Izgradnja tvornice polipropilena od interesa je za Petrohemiju, jer će tržišno bolje revalorizirati propilen”, objašnjava sugovornik beogradskog lista. Propilen se dosad, uz dosta muka, kao sirovina prodavao u inozemstvu, a izgradnjom tvornice prerađivao bi se u polipropilen, čija je cijena daleko veća, kao i potražnja za njim. Time bi Petrohemija ostvarila još bolji poslovni rezultat i imala veću zastupljenost na inozemnim tržištima polimera.

Privatizacija Petrohemije važna je i NIS-u. Prema riječima stručnjaka, Rafinerija nafte Pančevo također će imati veće količine propilena za preradu u budućoj tvornici polipropilena. Inače, Petrohemija koristi primarni benzin iz te rafinerije. “Otkad su Rusi došli u NIS, nije baš bilo jasno zanima li ih Petrohemija, ali je činjenica da je to ekonomski isplativa investicija”, kaže sugovornik Večernjih novosti.

Petrohemija više od pola svoje proizvodnje izvozi. Prošle godine je od 29,2 milijarde dinara prihoda (oko 240 mil. eura), od kupaca iz inozemstva stiglo 17,7 milijardi dinara.

Politika
 Savjet Ruske Federacije, gornji dom ruskog parlamenta, ratificirao je prošlog tjedna Sporazum o zoni slobodne trgovine između Euroazijske ekonomske unije (EAEU) i Srbije, ali to još ne znači da je taj sporazum na snazi. Njega još nisu potvrdile ostale potpisnice sporazuma, a u Ministarstvu trgovine Srbije očekuju da bi ga do kraja godine mogle potvrditi i ostale članice EAEU-a, piše Politika.

Novi sporazum u odnosu na dosadašnji koji se primjenjuje obuhvaća još dvije zemlje, Armeniju i Kirgistan. I novi sporazum predviđa visok stupanj liberalizacije međusobne trgovine i omogućit će da se carine ne naplaćuju na gotovo 99 posto proizvoda.

Osim Rusije, kako je rečeno Tanjugu iz srpskog Ministarstva trgovine, sporazum je ratificirala i Bjelorusija. Ministarstvo očekuje da Kazahstan, Armenija i Kirgistan do kraja ove godine također završe unutrašnje procedure nužne da bi sporazum stupio na snagu. Skupština Srbije ratificirala je taj sporazum u veljači ove godine.

Primjena će početi dva mjeseca nakon što ga ratificira i posljednja članica EAEU-a, odnosno nakon obavijesti da su završene sve unutrašnje procedure nužne za stupanje sporazuma na snagu, objašnjava beogradski list.

U ministarstvu navode da nema neriješenih pitanja u vezi sa sporazumom i da je zaključen jedan suvremeni tekst, u duhu i u skladu s pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Kao početna osnova za njegovo zaključivanje uzeti su važeći bilateralni sporazumi o slobodnoj trgovini koje Srbija ima s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom.

Srpsko Ministarstvo trgovine navodi da je u sporazumu zadržan visok stupanj liberalizacije trgovine koji se primjenjuje prema važećim sporazumima o slobodnoj trgovini Srbije s Rusijom, Belorusijom i Kazahstanom. Navode da će sporazum biti proširen na nove članice EAEU-a Armeniju i Kirgistan.

Srbija je u odnosu na sadašnji sporazum dobila dodatne pogodnosti za izvoz u zemlje EAEU-a. Bez carina na to veliko tržište od preko 180 milijuna stanovnika Srbija može godišnje izvesti 2000 tona cigareta, 35.000 litara čistog alkohola (što je oko 90.000 litara vinjaka), 400 tona polutvrdog i tvrdog kravljeg sira, što znači da su ti proizvodi u režimu kvota. Sve članice EAEU-a, osim Rusije s kojom je liberalizacija za poljoprivredno-prehrambene proizvode već sada najveća moguća, dobile su godišnju kvotu od 2000 tona cigareta, 50.000 litara čistog alkohola i 100 tona topljenog sira. Srbija može izvesti neograničene količine kozjeg i ovčjeg sira i neograničene količine voćnih rakija.

U ministarstvu kažu da će te pogodnosti donekle smanjiti nesrazmjer u liberalizaciji poljoprivrivrednih proizvoda koja sada postoji u sporazumu o slobodnoj trgovini Srbije s Rusijom. I Srbija i zemlje EAEU-a zadržale su carine za nekoliko proizvoda. Prilikom uvoza u Srbiju iz EAEU-a, to se odnosi na bijeli šećer, etilni alkohol, cigarete preko kvote od 2000 tona, korištena motorna vozila i gume, nove traktore i putničke automobile (samo iz Rusije). Također, Rusiji će biti omogućeno da nastavi izvoz u Srbiju bez naplate carina za sve poljoprivredno-prehrambene proizvode, što je i do sada imala kao povlasticu. Prilikom izvoza iz Srbije u ostale zemlje EAEU-a, zadržane su carine za nekoliko proizvoda, i to meso peradi, neke vrste sireva, bijeli šećer, pjenušavo vino, etilni alkohol, cigarete preko kvote od 2000 tona, pamučne tkanine i prediva, kompresore za rashladne uređaje, putničke automobile, traktore, korištena motorna vozila i gume.

Kolika je za Srbiju važnost bescarinske trgovine sa zemljama Euroazijske ekonomske unije, posebno u usporedbi s Europskom unijom? Prema mišljenju Borisa Varge, srpskog vanjskopolitičkog analitičara, iluzija je smatrati da je Euroazijska ekonomska unija, koju predvodi Rusija, alternativa Europskoj uniji. “Riječ je dijelu političkog marketinga onih snaga u Srbiji koje žele pridobiti birače nezadovoljne dugoročnom, iscrpnom i često neučinkovitom tranzicijom, nefunkcionalnom demokracijom, dvoličnošću Zapada i vodećih EU država“, rekao je Varga za Al Jazeeru.

A Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba, smatra da je unija bivših sovjetskih republika jedinstveno tržište zaostalih i siromašnih ekonomija, piše Poslovni dnevnik.

Poručila ministrica
Potpredsjednica vlade i ministrica rudarstva i energetike u novoj Vladi Srbije Zorana Mihajlović kaže da Srbija ima sve uvjete da bude energetsko čvorište i tranzitni koridor u regiji.

Mihajlović je rekla da će jedan od fokusa rada ovog resora u novoj Vladi Srbije biti ubrzana realizacija projekata i regionalne veze. “Srbija ima sve uvjete da bude važan koridor i središte za energiju i izvore energije u ovom dijelu Europe. Mnogo je projekata koji su započeti prethodnih godina, a koje treba dovršiti ili ubrzati”, rekla je Mihajlović.

Kao što je i najavljeno, Mihajlović kaže da gospodarski rast i razvoj Srbije, kao i položaj u regiji, ovise o energetskoj stabilnosti, dovoljnoj količini električne energije, plina, nafte i naftnih derivata. Istaknula je da to ne znači samo puštanje u promet plinovoda Turskog toka, već i izgradnju plinske interkonekcije s Bugarskom, koja je važna za diverzifikaciju izvora opskrbe plinom, te proširenje podzemnog skladišta plina u Banatskom Dvoru. Dodala je da se to odnosi i na izgradnju transbalkanskog koridora, ulaganja u naftovode i proizvodne cjevovode, kao i jačanje distribucijske mreže za električnu energiju i plin.

“Uz sve što smo učinili u segmentu prometa, za vraćanje tranzitnog prometa u Srbiju, radi olakšavanja investicija, pokazali smo koliko je prometna infrastruktura važna za razvoj Srbije”, rekla je Mihajlović. Ista je situacija s energetskom infrastrukturom, kaže, jer kao što nema ulaganja tamo gdje nema cesta, nema ulaganja bez sigurne opskrbe energijom ili kada nije dovoljno kvalitetna, objavio je Tanjug.

Radio Slobodna Europa
Nova državna uredba kojom se nalaže štednja javnim poduzećima u Srbiji populistički je potez koji neće dati rezultate, ocjenjuje ekonomist Ljubomir Madžar za Radio Slobodna Europa (RSE).

Naime, želeći smanjiti troškove vlada Srbije sredinom listopada ove godine usvojila je podzakonski akt kojim se javna poduzeća obvezuju da u planiranju poslovanja za sljedeće tri godine poštuju državne ekonomske i fiskalne smjernice, kao i da polažu račune o zapošljavanju i rashodima, od investicija, preko nabavki, do reprezentacije.

Direktori javnih poduzeća, kako se navodi u tom dokumentu, imaju obvezu da vladi polože račun o trošenju novca iz proračuna, službenim putovanjima i sponzorstvima, kao i da prikažu kako su trošili kredite i dobit od 2014. do 2019. godine. “Ova uredba je očajnički pokušaj da se popravi nešto što se nije moglo postići na drugi način”, navodi Ljubomir Madžar.

Javna poduzeća u Srbiji zabilježila su 2019. ukupan gubitak od gotovo pet milijuna eura, i to uz 244 milijuna eura državnih subvencija, pokazuju podaci Agencije za privredne registre (APR). Prema analizi APR-a, gubitak je zabilježilo 134 od ukupno 549 javnih poduzeća, u kojima je zaposleno 115.500 osoba. Dok ih država ne reformira, kaže Petar Đukić, profesor Tehnološko-metalurškog fakulteta u Beogradu, ona će propadati.

Između ostalog, uredbom se traže precizni ciljevi za razdoblje od 2021. do 2023., planovi za ostvarivanje dobiti, informacije o slobodnim radnim mjestima, strukturi zaposlenih, zahtjevima za nova radna mjesta i planovima za zapošljavanje novih ljudi. Također, uredbom se predviđaju sredstva za službena putovanja, kao i honorare i stručna usavršavanja, ali najviše do razine iz ove godine.

Ljubomir Madžar kaže kako se čini kao da vlada, koja postavlja direktore državnih poduzeća, sama od sebe traži štednju. “Bilo bi logično da pozovu svoje ljude na vodećim mjestima, kažu im što se od njih traži i zaprijete ako ne budu poslušni. Ali uredba vjerovatno samo ima za cilj da se vlada u javnosti predstavi kao ona koja brine o državnom i društvenom dobru”, objašnjava Madžar.

Prema konsolidiranom izvješću, Grupa Elektroprivreda Srbije (EPS), sa 25.761 radnika, 2019. godinu završila je s gubitkom od 33 milijuna eura. Godinu ranije, na drugom mjestu popisa najvećih srpskih gubitaša našao se Srbijagas (950.000 eura), na petom JP Putevi Srbije (550.000 eura) i na sedmom mjestu restrukturirane Željeznice Srbije s gubitkom od 500.000 eura. “Sve to ide preko leđa građana jer država reprogramira i oprašta dugove. Tako da je zbog loše državne i poslovne politike cijelo društvo na gubitku“, kaže Petar Đukić.

A Ljubomir Madžar smatra da je jedino rješenje privatizacija i kao loš primjer navodi Srbijagas. Vlada Srbije je 2019. godine otpisala cjelokupan dug Srbijagasa prema državi u ukupnom iznosu od 1,2 milijarde eura. Dug tog javnog poduzeća gomilao se godinama, a gotovo 80 posto (933,8 milijuna eura) nastalo je aktivacijom bankarskih jamstava koje je država dala za dugoročne bankarske kredite Srbijagasa. Vlada je zato potraživanje prema Srbijagasu pretvorila u vlasnički udjel. “To su neučinkovita poduzeća jer u njima nema organizacije koja bi bila oslonjena na zdravu vlasničku osnovu. Tako da su javna poduzeća u Srbiji još veći problem nego drugdje“, objašnjava Madžar.

Prema riječima Milorada Filipovića, profesor Ekonomskog fakulteta, 2,2 posto BDP-a Srbije odlazi na subvencije javnim poduzećima, čija je poslovna imovina procijenjena na 22 milijarde eura, a njihov neto gubitak čini osam posto gubitka cijelog gospodarstva. Prema izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda, za rad javnih poduzeća ključan je dobar okvir za korporativno upravljanje, ali je Srbija po tom parametru od 20 zemalja srednje i istočne Europe tek na 15 mjestu, piše Poslovni dnevnik.