Voda

Na Trgovačkom sudu podesena je pak još jedna, druga dosad žalba na “Lex Agrokor”, no jednako kao i u prvom slučaju, ne zna se tko je njezin podnositelj, niti sadržaj.

Prvi podnositelj naveden je pod inicijalima N.D., a ovaj drugi kao F.Z.Z.O.I.E.U., koji bi mogao biti Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji ima potraživanja prema Jamnici, ali u kojem Novom listu službeno tu informaciju jučer nisu mogli potvrditi.

U 2015. godini Jamnica je na ime koncesije u proračun uplatila ukupno 9,4 milijuna kuna, što u ukupnim troškovima poslovanja s vodom (660,3 milijuna kuna) čini samo 1,43%, dok je ukupni trošak njezinih reklama bio 162,7 milijuna kuna. U 2015. je na 29 važećih koncesija (nekorišteno 8) iscrpljeno 455 milijuna litara vode. Za svu tu vodu u državni je proračun, prema podacima Ministarstva poljoprivrede, uplaćeno samo 13 milijuna kuna.

Plaćanje koncesijske naknade uređeno je Uredbom o uvjetima davanja koncesija za gospodarsko korištenje voda. Godišnja naknada je 30 kuna po m3, odnosno 3 lipe po litri. Prihodi privatnih koncesionara koji flaširaju mineralnu i izvorsku vodu procjenjuju se godišnje na milijardu kuna, dok se u javnoj vodoopskrbi prihodi koji obuhvaćaju i dovod i odvodnju i pročišćavanje voda 1,8 milijardi kuna. Najveći je igrač je Jamnica d.d. u vlasništvu Agrokora koja je u 2015. crpila 314.500 kubnih metara vode.

Hrvatsku kakvu sanjamo (Vizija Hrvatske koju želimo(o) ostvariti) je naslov nove kolumne u kojem ćemo pokušati prikazati viziju, razvoj,  i mogućnosti djelovanja, primjene novih i održivih rješenja za neke od ključnih problema hrvatskog društva. Razgovarat ćemo prije svega o novim mogućnostima, inovacijama i mogućim sektorima zapošljavanja u RH kao dodanoj vrijednosti za sve hrvatske građane i društvo. Pratit ćemo kako se razvijaju trendovi u R&D sektoru (Institut  Ruđer Bošković, projekt fizičara Pečnika i jedan zanimljiv projekt koji se odvija na Fakultetu strojarstva i brodogradnje pod nazivom: „Hrvatska energetska tranzicija“), društvene inovacije poput osnivanja Etičke banke, pojave Zelene energetske zadruge, socijalnog poduzetništva. Proučavat ćemo nove termine poput Od-rasta. Jedan od sektora koji je vrlo značajan u Hrvatskoj,  koji je također u transformaciji je sektor voda. Njega ćemo dosta proučavati u narednom razdoblju (kroz upravljanje vodnim gospodarstvom, vodnom sigurnošću i vodom kao temeljnim ljudskim pravom).

 Piše: Igor Grozdanić

Prema istraživanjima UNESCO-a iz 2003., Republika Hrvatska je po dostupnosti i bogatstvu vodenih izvora na vrlo visokom petom mjestu u Europi, te na 42. u svijetu. Obnovljive zalihe podzemnih voda u Hrvatskoj procjenjuju se na oko 9 milijardi prostornih metara godišnje, pri čemu se koristi oko 4,5 posto zaliha, odnosno oko 400 milijuna prostornih metara godišnje. Tih 4,5 % (400 milijuna godišnje) je dosta velika brojka i Hrvatska bi trebala raditi više na mjerama racionalizacije potrošnje i boljim upravljanjem svojim zalihama. Sektor voda je jedan od tih sektora u kojem se događaju značajne promjene u načinu upravljanja i gospodarenja.

Međutim, bez obzira na ovo istraživanje i ohrabrujuće rezultate, trebali bi znati da Hrvatska ima problema sa gospodarenjem voda, i ono što je sasvim svima jasno da ako se ne promjeni odnos prema gospodarenju i upravljanju u tom sektoru, on će u budućnosti imati puno problema!

U RH se trebaju dogoditi promjene paradigme, u promišljanju strategije struke koja ne prati trendove, u načinu organizacije ovog sektora i u prepoznavanju problematike klimatskih promjena.  Značenje i cjelovito vrednovanje voda u Hrvatskoj pa i u svijetu se zanemaruje i nedovoljno valorizira. Razloga je puno, a jedan od je i nedovoljna svijest građana o važnosti tog resursa koji se često smatra beskonačno dostupnim.

Svakog dana prosječno kućanstvo potroši oko 90 litara vode za svoje potrepštine, jedan od šest ljudi na Zemlji nema dnevnih 20 do 50 litara osigurane svježe pitke vode, a svakodnevno od posljedica nedostatka vode umire 3.800 djece, ponavljam svakodnevno! (Izvor: UN izvješće o dostupnosti pitke vode, 2013.) Prema procjenama čak 1,1 milijarda ljudi nema pristup tom resursu, a 2,4 milijarde živi bez osnovnih sanitarnih uvjeta.

Od 1,6 milijuna ljudi koje svake godine umru od dijareje (i kolere), njih 90 % su djeca ispod 5 godina što dodatno naglašava ozbiljnost ovog problema.

Nedostatak vodnih resursa, prvo za poljoprivredu u ratarstvu, a zatim u stočarstvu bile su uzrok migracija u Siriji koji su doveli do ogromnog nezadovoljstva ruralnog stanovništva u pojedinim dijelovima Sirije. To je bio djelomično povod, ali i uzrok ratnih sukoba u toj zemlji koji plamti i dalje.

UN ističe kako je pristup pitkoj vodi i pristup adekvatnoj sanitarnoj infrastrukturi ključna za ljudsko zdravlje, a osim što štedi vrijeme i novac donosi i nematerijalne koristi kao što su očuvanje dostojanstva, dobrobiti, privatnosti i sigurnosti ljudi. U srpnju 2010. Generalna skupština UN-a je tako prepoznala pristup čistoj vodi i odvodnji kao temeljno ljudsko pravo te je potvrdila da ono predstavlja osnovu za ostvarivanje svih ostalih ljudskih pravaJoš prošle godine ministar  Dobrović je upozorio: „Postali smo osjetljivi na klimatske promjene, pa u sektoru gospodarenju vodama imamo tri glavna smjera – ne dozvoliti privatizaciju vodoopskrbnog sustava, vodni sektor staviti pod resor zaštite okoliša i pojačati apsorpciju EU sredstava za izgradnju infrastrukture radi bolje zaštite voda i poticanja održivog razvoja”.

Jedan od razloga što nam je situacija nepovoljna u Hrvatskoj, je i loša organizacija i provođenje stare paradigme koja ne uzimaju u obzir problem klimatskih promjena. (Grozdanić, I. (2013.): Vodna sigurnost i klimatske promjene, Opatija).

Razlog formiranja novog ministarstva Zaštite okoliša i energetike u kojem su se prvi puta našli energetika, klimatske promjene i zaštita okoliša (10 mjesec 2016.) je bilo i bolje gospodarenje vodama i traženje učinkovitih rješenja za klimatske promjene.

U mjesecu ožujku svake godine se obilježava Svjetski Dan voda. Cilj Svjetskog dana voda je popularizirati i podsjetiti koliko je voda i njezino gospodarenje važno za čovječanstvo i buduće generacije, kolika je ona blagodat, a za neke i prokletstvo (Grozdanić, I (2012.):. Voda i radna mjesta, Jutarnji list).

U svijetu skoro polovica od 1,5 milijardi radnika na svijetu radi u sektorima povezanima s vodom (izvor: Hrvatske vode, ožujak 2015.), a gotovo sva radna mjesta ovise o vodi i onima koji osiguravaju njezinu sigurnu opskrbu i isporuku (od izvora, infrastrukture do uporabe). U povijesti voda je bila i blagodat, ali i prokletstvo (prokletstvo; zbog mnogobrojnih ratova za njezine izvore i opskrbu).

Ovaj Dan je važan za podsjećanje koliko je voda i vodni sektor i sve što ga povezuje i prožima važan kao što su upravljanje vodama i zapošljavanje. U posljednjih 20-tak godina mnoga radna mjesta su vrlo povezana i ovisna o vodnim resursima i njezinim gospodarenjem.

Cilj je javnosti predočiti što znači voda i koje ona grane povezuje. Također kako bi se posebno osvijestila problematika vode, period od 2005. do 2010. proglašen je Desetljećem voda, pod porukom: „Voda za život“. Tema ovogodišnjeg  Dana voda su otpadne vode.

Otpadne vode su tekući otpad koji odlazi iz naših domova, gradova, industrije ili poljoprivrede i zatim se vraća u prirodu. Ove vode nisu pročišćene i ne mogu se ponovno iskoristiti, stoga dolazi do zagađenja okoliša i gubitka obnovljivih tvari. Ovogodišnji Svjetski dan voda promovira recikliranje otpadnih voda i sigurno ponovno korištenje. U domovima,  voda se ponovno može koristiti za zalijevanje vrta, a u javnom prostoru već korištenom vodom mogli bismo zalijevati zelene površine (Izvor: Hrvatske vode, ožujak 2017.)

Svjetski dan voda s tematikom otpadnih voda u Hrvatskoj obilježen je nizom aktivnosti od strane Ministarstva zaštite okoliša i energetike kao i Hrvatskih  voda u Vukovaru. Pitanje “vodnog securityja” danas se sve češće spominje. Postoje tri osnovne karakteristike sigurnosti vode: dostupnost (kvantiteta), pristupnost (mogućnost pristupa tom važnom resursu) i kvaliteta.

Današnji trendovi pokazuju da se pokušava monopolizirati vodu, njezine izvore i infrastrukturu, sve više i u velikim gradovima (Španjolska, Italija). Danas se građani udružuju u cooperative (talijanski naziv) ili zadruge na lokalnoj razini poradi potrebe za sprečavanjem monopolizacije vodnog sektora, dostupnosti pitke vode u svakoj obitelji (domu), zapošljavanja i poboljšanja infrastrukture. U Italiji, u kojoj kao i u Švicarskoj postoji dugogodišnja tradicija zadrugarstva, građani se udružuju da bi poboljšali i unaprijedili sustav participativne demokracije i suodlučivanja što sa vodnom infrastrukturom i radnim mjestima.

Np., u Veneciji, su se građani udružili da bi izgradili nasipe i brane povlačenjem sredstava iz EU fondova, a u Palermu da bi imali bolju infrastrukturu vodovoda i kvalitetu vodocrpilišta (izvor: Bloomberg , siječanj 2016.).

U stručnom časopisu Hrvatskih voda “Hrvatska vodoprivreda” ekspert za vode, Ivan Kolovrat ističe kako se kao izvorišta za vodoopskrbu danas iskorištavaju podzemne vode u 86 posto slučajeva. Za osiguranje vode u vodoopskrbi stanovništva i industrije najznačajnije su obnovljive zalihe podzemnih voda, koje se mogu gotovo trajno eksploatirati.

 On smatra kako ukupni kapaciteti zahvata i raspoložive količine vode nisu za sada ograničavajući čimbenik razvitka javne vodoopskrbe a poteškoće proizlaze iz prostorno/vremenskog rasporeda zahvata voda i korisnika, te izrazito velikih potreba u kraćem ljetnom razdoblju u turističkim područjima.

Postojeću razinu priključenosti stanovništva na javne vodoopskrbne sustave od 85 posto predviđa se, kaže, povećati u sljedećem investicijskom ciklusu na 90 do 95 posto, čime bi se približilo europskim standardima. Prema grubim procjenama 15 posto stanovništva Hrvatske koristi se pojedinačnim vodozahvatima i tzv. lokalnim vodovodima, koji bi se trebali postupno priključiti u sustave javne vodoopskrbe.

Kolovrat navodi je smanjenje gubitaka vode izuzetno važna, trajna zadaća u prvom redu komunalnog gospodarstva. Kako bi se povećala održivost postojećih zahvata vode neophodno je, tvrdi, postupno smanjivati gubitke vode sa sadašnjih prosječnih 51 posto na prihvatljivije vrijednosti od 15 do 20 posto, po uzoru na razvijene europske zemlje koje imaju strože kriterije od 7 do 15 posto. Time bi se dobile značajne dodatne količine vode i smanjile potrebe za novim količinama i izvorištima vode.

Klimatske promjene kao nedovoljno shvaćen problem struke pa i znanosti u Hrvatskoj kao i loša organizacija u vodnom sektoru (slučaj Gunje), zastarjelo i neučinkovito gospodarenje vodama,  osnovni su problemi u Hrvatskoj. Dosta se još mora raditi na edukaciji građana i mladih o važnosti ovog resursa, vodi kao temeljnom ljudskom pravu i njegovoj ulozi u modernom društvu.

Samo cjelovita promjena paradigme ponašanja, pa i direktan i dobronamjeran pritisak na sve institucije koje se bave s ovim sektorom pa i samu Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti da svojim djelovanjem u području očuvanja ovog resursa  počne pratiti trendove u svijetu i društvu.

Hrvatska je bogata vodom, ima iskustva i ljude koji su svojim dugogodišnjim radom nešto stvorili, ostaje nam da čuvamo vodu kao temeljno ljudsko pravo i prihvatimo klimatske promjene kao ozbiljnu činjenicu.

Piše: Igor Grozdanić, stipendist Max Planck Instituta,  dobitnik nagrade Hrvoje Požar

Deseci milijuna ljudi u svijetu nemaju pristup čistoj i pitkoj vodi, a više od pola milijarde ih živi u ruralnim područjima, stoji u izvješću međunarodne humanitarne organizacije WaterAid objavljenom u srijedu u povodu obilježavanja Svjetskoga dana voda.

“U svijetu danas 663 milijuna ljudi još uvijek nema pristup čistoj i pitkoj vodi, a velika većina – njih 522 milijuna živi u ruralnim područjima”, stoji u izvješću pod nazivom “Wild Water”. Najpogođenije je stanovništvo Papue Nove Gvineje, Mozambika i Madagaskara. Istodobno su te zemlje među 20 posto svjetskih nacija najpodložnijih klimatskim promjenama i najlošije pripremljenih na prilagodbu, stoji u izvješću.

67 posto seoskog stanovništva pacifičke otočne nacije Papue Nove Gvineje živi u potpunosti bez pristupa čistoj vodi, što znači da 4,4 milijuna ljudi, od ukupno 7,2 milijuna u zemlji nema pristup pitkoj vodi. Na Madagaskaru živi 22 milijuna stanovnika, a 10,2 milijuna ih je nastanjeno u ruralnim područjima i svakodnevno se bore za pronalazak čiste i pitke vode. U Mozambiku od 22, 9 milijuna ukupnog stanovništva, pristup pitkoj i čistoj vodi nema njih čak 11,5 milijuna.

No zemlja s najvećim postotkom seoskog stanovništva koje nema pristup čistoj vodi je Angola – čak 71 posto populacije. Peta najveća afrička ekonomija broji 22,8 milijuna stanovnika, a 12,7 ih živi u ruralnim područjima.

U jednoj od najbrže rastućih svjetskih ekonomija – Indiji, u kojoj živi 17 posto ukupne svjetske populacije ili 1,2 milijarde, 63,4 milijuna nema pristup čistoj vodi. Riječ je o najvećem broju ljudi u jednoj zemlji bez čiste i pitke vode. U najnaseljenijoj zemlji svijeta, Kini, u kojoj živi 1,4 milijarde ljudi, u ruralnim dijelovima bez čiste vode živi 43,7 milijuna stanovništva.

Ekstremni vremenski uvjeti koji rezultiraju klimatskim promjenama – poput ciklona, poplava i dugotrajne suše – još više bi mogli pogoršati stanje i okolnosti u kojima živi najpogođeniji dio stanovništva našeg planeta, zaključuje se u izvješću. To bi moglo utjecati na zdravstveno stanje ljudi, opće životne okolnosti i količinu sredstava za život u najsiromašnijim zemljama svijeta. “Klimatske promjene mogle bi već tešku situaciju učiniti još težom… Predviđa se da će do 2050. godine više od 40 posto svjetske populacije živjeti u područjima bez čiste i pitke vode”, stoji u izvješću.

“Čista voda nije privilegij, to je temeljno ljudsko pravo… i bez obzira na to više od pola milijarde seoskog stanovništva i dalje živi bez pristupa sigurnoj pitkoj vodi”, kazala je izvršna direktorica autralskog ogranka WaterAida, Rosie Wheen. Seosko stanovništvo po njezinu je mišljenju marginalizirano zbog udaljenih lokacija i kontinuiranog izostanka financiranja temeljnih potreba te na svojim leđima nosi najveći teret.

Organizacija od vlada traži da daju prvenstvo financiranju planova i projekata koji će svima omogućiti pristup pitkoj i čistoj vodi te da pomognu siromašnim zemljama u prilagodbi na posljedice klimatskih promjena.

U svijetu postoje sve veći trendovi otvaranja i rasta energetskih tržišta obnovljivom energijom. Jedno od takvih, u konstantnom, ali malom usponu, je i tržište geotermalnom energijom. U članku ćemo prikazati razvoj tržišta, situaciju u svijetu i Hrvatskoj. U Hrvatskoj je počelo 70-tih razvojem naftno-plinskih istražnih polja, a dobilo je okvir nacionalnim programom GEOEN, Energetskog instituta Hrvoje Požar koji je i danas glavni promotor/pokretač iskorištavanja geotermalne energije u RH.

Piše: Igor Grozdanić

Geotermalna energija dobiva sve više na značaju posustajanjem gospodarskog rasta u Aziji i nestabilnim (volatilnim) cijenama nafte na svjetskoj razini. Velike energetske kompanije pored naftnog i plinskog poslovanja okreću se uporabi geotermalnih izvora i ovom vidu poslovanja (u Kini Sinopec, PLN u Indoneziji, multinacionalna kompanija Shell i ENI u Italiji). U posljednjih deset godina u EU i na tržištima pojedinih zemalja događaju se pozitivne promjene u korištenju geotermalne energije, i to prije svega Italije, Portugala i Njemačke na elektroenergetskom tržištu, a Mađarske i Francuske na tržištu toplinske energije. U Europi je nezaobilazni Island sa svojom „pionirskom“ ulogom u razvoju iskorištavanja geotermalnih izvora (prije svega za toplinsku energiju) a u posljednje vrijeme i promicanjem poslovnih modela u Aziji.

Globalni fondovi Svjetske banke i UN-a omogućili su zemljama u razvoju poput Indonezije, Kostarike i Kenije razvoj i učinkovitu uporabu geotermalnih potencijala. Narodna Republika Kina uz pomoć islandskih stručnjaka razvija nove poslovne modele za korištenje geotermalne energije u ruralnim dijelovima na Sjeveru Kine.

Donedavno je vrijedila tvrdnja da je tržište obnovljivih izvora, pa tako i geotermalnom energijom, „specifično tržište koje se razvija u funkciji ostvarivanja politike povećanja korištenja obnovljivih izvora“. U posljednjih šest do osam godina ovaj se trend polako mijenja.
Tijekom 2013. godine instalacije geotermalnih elektrana u svijetu porasle su za 3,3 posto u odnosu na prethodnu godinu (2013. je rekordna po broju instaliranih jedinica snage). Te godine je povećana instalirana snaga na ukupno 11.700 MW (11,7GW). Druge tehnologije iskorištavanja obnovljivih izvora energije su primjenjivane s većim godišnjim porastom. Tehnologija bazirana na energiji vjetra je od 2009. godine rasla za 21 posto godišnje, na solarnoj također, po stopi od 53 posto godišnje.

Međutim, uočljivi su pomaci kod iskorištavanja geotermalne energije (posebno razvoj tržišta električne energije). Razlog relativno sporijeg, ali ipak kontinuiranog rasta geotermalne energije (od 2008. kada je Svjetska banka počela sa svojim programima ulaganja) u usporedbi sa ostalim obnovljivim izvorima nije u manjku izvora. Naprotiv, gornji sloj Zemljine kore, do dubine deset kilometara, sadrži 50 tisuća puta više energije nego svjetske rezerve nafte i plina. Toplinski kapacitet zemlje je ogroman, ali se samo vrlo malen dio može ekonomično iskoristiti.
Za razliku od relativno jednostavnih mjerenja brzine vjetra i sunčevog zračenja, testna bušenja za procjenu dubine toplinskih resursa, koja prethode izgradnji geotermalne elektrane, vrlo su neizvjesna i skupa. Investitor tako može potrošiti i do 15 posto kapitalnih troškova za testna bušenja, bez ikakvih garancija pronalaska adekvatne lokacije.

Jednom izgrađena geotermalna elektrana može proizvoditi energiju 24 sata dnevno uz niske troškove rada i održavanja te nepostojeće troškove za ulazni energent. Iznimno su pouzdane jer ne dolazi do prekida proizvodnje zbog vremenskih neprilika i prirodnih nepogoda koje mogu spriječiti transport ulaznog energenta/goriva. Geotermalne elektrane su tijekom svog životnog vijeka stoga troškovno konkurentne u odnosu na druge izvore energije (obnovljive i fosilne).

Jedna od prednosti geotermalnih elektrana je ta što zauzimaju puno manje prostora po proizvedenoj jedinici snage (MW), nego ostali tipovi elektrana. Kod geotermalnih instalacija nisu potrebni riječni nasipi, niti sječa šuma, a isto tako nema rudnih tunela ili razlijevanja nafte.
Elektrane ovog tog tipa su uglavnom modularne konstrukcije, s više instaliranih jedinica. One se uključuju kod povećanih potreba za električnom energijom. Njihova je prednost i u tome što smanjuju uvoz tekućih i krutih primarnih goriva, jer se geotermalne elektrane uvijek grade na geotermalnim izvorima. One su dobar pokretač razvoja lokalne zajednice, jer se i toplinska i električna energija mogu koristiti na mjestu potrošnje ili u njenoj neposrednoj blizini. Ujedno, mogu doprinijeti poticanju lokalnog gospodarstva, otvaranju novih radnih mjesta i naseljavanju lokalnog područja.

U Italiji je izgrađena najstarija geotermalna elektrana na svijetu, gore već spomenuta elektrana Larderello koja je također u početku projektirana i puštena u pogon prvenstveno zbog poticanja razvoja lokalne zajednice. Ona ima ukupnu instaliranu snagu 405 MW. Godine 2005. je proizvodila oko 8 posto ukupne svjetske proizvodnje električne energije iz geotermalnih izvora sa 4 830 GWh godišnje, što iznosi više od četvrtine ukupne godišnje potrošnje električne energije u Hrvatskoj (točnije 27,5 posto, potrošnja u RH iznosila je 17506 GWh u 2014.). Elektrana Larderello je krenula sa pilot postrojenjem 250 KW, i modularno se širila na 1 MW, da bi se onda napravilo više jedinica snage 10 MWel i dostigla današnju instaliranu snagu. Ona je jedan od vrhunskih primjera modularnog korištenja geotermalnih elektrana za elektro-energetsko tržište.

Tri zemlje sa najviše geotermalnih elektrana u svijetu su SAD , Filipini i Indonezija te zajedno zauzimaju više od 50 posto tržišta geotermalne energije. Unatoč činjenici da SAD ima najviše instaliranih geotermalnih elektrana, ova zemlja zadovoljava manje od 1 posto ukupnih potreba za električnom energijom iz ovog izvora. Plan je da se do 2025. taj postotak poveća na 3,5 posto gdje bi se postojeći resursi koji se nalaze do dubina od 6,5 kilometara iskoristili za proizvodnju električne energije primjenom inovativnih dostupnih tehnologija (radi se o novih 3500 bušotina). Plan Obamine administracije iz 2013. pretočen u akcijski plan zakona o „čistoj energiji“ (2014.) je da se na lokalnoj razini počnu kampanje za veću implementaciju geotermalnih tehnologija i razvijanje poslovnih modela.

Najambicioznije ciljeve u sljedećih 8 godina u razvoju tržišta geotermalne energije ima Indonezija. Ova država je treća po redu u svijetu po instaliranim elektroenergetskim kapacitetima i prva prema elektor-energetskim potencijalima. Ona do 2025. godine namjerava izgraditi 10.000 MW kapaciteta geotermalnih elektrana. Dobila je investiciju fonda Svjetske banke: „Global Geothermal Development Plan“ (GGDP) za razvojne projekte zemalja u razvoju. U lipnju prošle godine je započela izgradnja 330 MWel geotermalnog projekta na sjeveru Sumatre, koji bi trebao biti dovršen i početi proizvodnju električne energije sredinom 2018. godine. Također se planira izgradnja dvije geotermalne elektrane ukupne snage 110 MWel krajem 2018., nacionalne kompanije PLN. Cijena ovog projekta iznosila bi 270 milijuna dolara. Vlada potiče nacionalnu energetsku kompaniju (PLN) i nezavisne proizvođače električne energije na ulaganja u „čistu energiju”.

Republika Indonezija je najveća otočna država na svijetu (arhipelag sa više od 17.000 otoka i dosta aktivnih vulkana). Stoga je jedno od najpogodnijih mjesta za iskorištavanje geotermalnih izvora. Ona namjerava nastaviti razvoj elektrana u ovom sektoru, sve kako bi smanjila ovisnosti o elektranama na mazut. Indonezija je jedna od zemalja koje bi mogle doslovno sve svoje energetske potrebe pokriti iz OIE, a veliku većinu iz geotermalnih izvora (posebno njezine ruralne krajeve). Geotermalne elektrane kao distribuirane jedinice u Indoneziji se koriste ujedno za stanovništvo koje nije priključeno na nacionalnu elektroenergetsku mrežu. Energetski sektor u Indoneziji planira uvođenje više različitih metoda proizvodnje energije kako bi se diversificirali izvori, ali i zadovoljila ukupna energetska opskrba stanovništva. Nazir Foead, direktor nacionalne kompanije PLN u Indoneziji, izjavio je: „Indonezija ima najveći svjetski potencijal u geotermalnoj energiji koji iznosi oko 29 GW (električne i toplinske energije). Međutim, mi smo trenutno u mogućnosti iskoristiti samo 1.2 GW (znači samo četiri posto našeg potencijala). Naši susjedi Filipini koriste čak 68 posto svojeg geotermalnog potencijala. Procjenjuje se kako bi porast u korištenju 10.000 MW do 2025. godine smanjio emisije CO2 za 58 milijuna tona”. Geotermalna energija može osigurati električnu energiju za 60 do 65 milijuna ljudi u Indoneziji koji žive u ruralnim područjima i vanjskim otocima.

Osim toga, smatra se kako bi veće korištenje geotermalne energije smanjilo teret troškova vezanih uz fosilna goriva i subvencije za električnu energiju, koji bi prema indonezijskom Ministarstvu energije i mineralnih resursa, u 2016. mogli doseći 10.63 milijarde USD (podaci iz 2015.). Stanovništvo Indonezije očekuje nova radna mjesta u sektoru jer su procjene da bi se izravna, neizravna i inducirana zapošljavanja kretala između 35.000 i 50.000 građana. U roku od narednih pet godina, proizvodnja električne energije u Indoneziji povećati će se 7.23 posto na godišnjoj razini.

U EU, vodeća zemlja po instaliranoj snazi geotermalnih elektrana i proizvedenoj električnoj energiji je Italija (6300 GWh, u 2015.) koja ima dugogodišnju tradiciju u ovom sektoru i podjednako koristi svoje resurse za proizvodnju električne i toplinske energije . Nakon nje slijede Portugal, Njemačka, Francuska i Austrija. U korištenju geotermalnih izvora za proizvodnju toplinske energije možemo pored Italije izdvojiti Mađarsku i Francusku. U razdoblju 2012.-2015., otvoreno je 4 posto više novih radnih mjesta u ovom sektoru nego u sličnom razdoblju 2008.-2011.

Situacija u Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj postoji višestoljetna tradicija uporabe geotermalne energije u medicinske svrhe i za kupanje. Razvitkom naftne industrije i usporednim ispitivanjem pojedinih geotermalnih bušotina stvorena je tehnološka osnova za iskorištavanje geotermalne energije za rekreacijsko-medicinske svrhe, grijanje, u proizvodnji voća i povrća u staklenicima te za naknadnu industrijsku toplinsku obradu tako proizvedenih proizvoda (sušenje, pasterizacija), ali i za proizvodnju električne energije. Energetski institut Hrvoje Požar (EIHP) je predvodnik razvoja te je 1998. godine pripremio Nacionalni program korištenja geotermalne energije u Hrvatskoj, GEOEN.

U RH postoji ukupno 28 geotermalnih polja, od kojih je 18 u uporabi. Za potrebe grijanja prostora instalirano je ukupno 36,7 MW toplinske snage s godišnjom uporabom energije od 189,6 TJ/godišnje. Energetski program GEOEN pokazuje da Hrvatska ima nekoliko srednjetemperaturih geotermalnih izvora s pomoću kojih je moguća proizvodnja električne energije, npr. Lunjkovec-Kutnjak (140°C), Ferdinandovac (125°C), Babina Greda (125°C) i Rečica (120°C). Također u Hrvatskoj postoje dva sedimentna bazena koja pokrivaju gotovo cijelo područje RH; Panonski bazen i Dinaridi. Za razliku od Dinarida, u Panonskom bazenu prosječni geotermalni gradijent i toplinski tok su mnogo viši. Geotermalni gradijent u panonskom bazenu je znatno veći i od europskog prosjeka na ovom području te je moguće očekivati, pored već otkrivenih geotermalnih polja, pronalaženje novih.

Geotermalni potencijali u Republici Hrvatskoj mogu se podijeliti u tri skupine – srednjetemperaturni izvori 100 – 200°C, niskotempraturni izvori 65 do 100°C i geotermalni izvori s temperaturom vode ispod 65°C. Procjenjuje se da je ukupna toplinska snaga geotermalnih energetskih potencijala Republike Hrvatske iz već izrađenih bušotina 203,47 MW (do 50 °C) odnosno 319,21 MW (do 25 °C). Uz potpunu razradu polja 839,14 MW (do 50 °C) odnosno 1169,97 MW (do 25°C). Također se pretpostavlja da je moguća snaga proizvodnje električne energije iz srednjetemperaturnih izvora iz već izrađenih bušotina 10,95 MW, a u uz potpunu razradu ležišta 47,88 MW.

EIHP danas osim što je pokrenuo nacionalni program GEOEN u okviru programa PROHES je i nositelj projekta „Korištenje potencijala geotermalne energije u Republici Hrvatskoj – terenski i studijski posjet“ u okviru Bilateralnog fonda iz Financijskih mehanizama Kraljevine Norveške i EGP-a. Jedna od mnogobrojnih aktivnosti tog projekta je izrada studije: „Geotermalni potencijal Hrvatske sa studijom izvodljivosti projekta daljinskog grijanja na odabranoj lokaciji“. Energetski institut Hrvoje Požar (EIHP) je glavni promotor razvoja geotermalne energije u RH i nacionalna točka za sva pitanja u vezi tog sektora.

U Hrvatskoj se sve više razvija tržište geotermalne energije. Jedan od projekata koji se razvija već neko vrijeme je projekt tvrtke GEOEN d.o.o., turskog investitora MB Holding. On se nalazi na lokaciji Velika Ciglena pored Bjelovara. Na lokaciji su utvrđene geotermalne rezerve koje su potvrđene od strane Nacionalnog povjerenstva za utvrđivanje rezervi. U prvoj fazi razvoja planirana je elektrana od 4,71 MWel, a u drugoj fazi planira se izgradnja toplane i 8 ha staklenika kako bi se što učinkovitije iskoristila toplinska energija. U trećoj fazi planira se izgradnja postrojenja snage 10 MWel. Mnogobrojne studije su odavno već potvrdile da geotermalno polje u Velikoj Cigleni ima odličan potencijal za proizvodnju električne i toplinske energije (među ostalima, visoka temperatura, 172°C, i odličan geotermalni gradijent koji je visoko iznad EU prosjeka za ovu vrstu postrojenja).

Drugi primjer koji bi naveli nalazi se u Međimurju. U proljeće 2018. vrlo pouzdanim se čini dovršetak prve faze izgradnje geotermalne elektrane nove generacije švicarskog grupe CloZEd Loop Energy i njegove hrvatske tvrtke AAT Geothermae. Riječ je o inovativnom projektu kojeg je Europska komisija nagradila s 14,7 milijuna eura iz NER300 programa namijenjenog borbi protiv klimatskih promjena. Vlada RH je uvrstila projekt u kolovozu 2016. na listu strateških investicijskih projekata Republike Hrvatske. Geotermalna elektrana nove generacije u Draškovcu (Općina Prelog, 16 kilometara od Čakovca) pridobivati će geotermalnu vodu, ali i sve ukapljene plinove (radi se uglavnom o metanu). Ona će koristiti toplinu vode i spomenute plinove za proizvodnju energije dok se ugljikov dioksid koji nastaje u procesu proizvodnje neće, kako je to uobičajeno, ispuštati u atmosferu nego vraćati natrag u ležišta iz kojih se eksploatira. Na taj se način neće onečišćavati okoliš, a geotermalna elektrana pomoći će u regeneriranju geotermalnog izvora kojim se koristi za proizvodnju energije. Ukupna kapitalna vrijednost elektrane procijenjena je na 75 milijuna eura. Ona bi u prvoj fazi već sljedeće godine trebala proizvoditi 3,6 MW, a u konačnoj fazi 18,6 MW električne energije od kojih će se ukupno 10 MW električne energije plasirati u elektroenergetsku mrežu. Elektrana će također proizvoditi i više od 40 MW toplinske energije koja će potaknuti razvoj lokalnog područja. Planira se izgradnja vodeno-lječilišnog parka „Hortus Croatiae“ odnosno „Vrt Hrvatske“ koji je zajedno s energanom procijenjen na vrijednosti 170 milijuna eura. On uključuje izgradnju holističkog wellness lječilišta, hotela, stambenog naselja s apartmanima kao i punionicu mineralne vode. Planira se otvaranje 350 do 400 novih radnih mjesta.
Nezaposlenost u Međimurskoj županiji se kreće u posljednjih 6 do 9 mjeseci oko 11 %, (u veljači 2017. je zabilježeno 2473 nezaposlene osobe). Nova radna mjesta će biti zanimljiva prilika da stopa nezaposlenosti padne ispod 9 %, kao i za otvaranje novih prilika u lokalnom gospodarstvu.

Također se planira i realizacija mreže daljinskog grijanja područja Grada Preloga kao staklenički proizvodni kompleksi. Ovaj projekt također će, uz navedeni razvoj lokalnog područja, ostvariti i niz dodatnih ekonomsko-društvenih doprinosa lokalnoj zajednici i Hrvatskoj. Treba istaknuti da će energana doprinijeti energetskoj neovisnosti Republike Hrvatske primjenom stabilnih energetskih kapaciteta iz obnovljivih izvora energije, a posebice u području najnovije generacije obnovljivih tehnologija. Ona će doprinijeti razvoju znanja i konkurentnosti u području OIE (izvozni proizvodi u budućnosti).

Važno je napomenuti da cjelokupne poslove pri dovođenju geotermalnih izvora na hrvatskim poljima proizvodnji (kao i u prethodnom projektu i u većini drugih) izvršile ili imaju u planu izvršiti hrvatske tvrtke. Projektiranje i instalaciju nadzemne opreme za iskorištavanje geotermalne energije (dolazni i utisni cjevovodi, izmjenjivači topline, toplinske crpke i sustavi za automatsko upravljanje) su također djelo domaćih tvrtki. Za potencijal i širenje na sektor geotermalne energije tijekom prošle godine su se raspitivale velike tvrtke, kao što je Agrokor, i pojedine austrijske tvrtke koje bi također u svom portfelju rado vidjele i ovaj izvor energije.

Geotermalna tržišta u svijetu polagano rastu i razvijaju se (postoje samo tržišta na razini pojedinih država). Za geotermalnu energiju i tržište/a, sve više su zainteresirane velike kompanije, ali zbog mnoštva razvojnih fondova Svjetske banke i UN-a, ova tržišta se šire i u zemljama u razvoju.

U Hrvatskoj pod vodstvom instituta EIHP-a, koji je predvodnik razvoja, otvara se i širi tržište na ovom području. Elektrana „Larderello“ modularnog je tipa i jedna je od pokazatelja načina razvoja (od male elektrane 250 KW koja je razvijana sa lokalnom zajednicom do ukupno instaliranog kapaciteta 405 MW). Ona je primjer modularne implementacije i promišljenog, postupnog uspješnog razvoja.

Naša zemlja bi se već sljedeće godine mogla naći u društvu nekolicine zemalja u svijetu, koje imaju funkcionalne geotermalne elektrane, a posebno raduju projekti u Međimurju i u Velikoj Cigleni.

Igor Grozdanić je stipendist Max Planck Instituta i dobitnik nagrade Hrvoje Požar

U povodu Svjetskog dana voda, 22. ožujka, ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović istaknuo je kako je Hrvatska u samom europskom vrhu i među najbogatijim zemljama svijeta po bogatstvu pitke vode te poručio kako je to bogatstvo naša velika prednost, no i velika odgovornost da ga očuvamo.

Danas gotovo 1,8 milijardi stanovnika na svijetu pije kontaminiranu vodu, a njih više od 660 milijuna uopće nema siguran pristup vodi u blizini svoga doma. Prema procjenama, do 2030. godine će globalne potrebe za vodom porasti za 50 posto. To zahtijeva, poručio je Dobrović, novi pristup u gospodarenju vodama. “Potrebno je učiniti zaokret i vodnim bogatstvom upravljati na principima kružnog gospodarstva. Znači, učinkovito upravljati vodnim resursima od izvora, njene potrošnje, kao i upravljanja otpadnim vodama koje, umjesto da se ispuštaju u rijeke ili more i onečišćuju okoliš, treba odgovarajuće obraditi kako bi se mogle koristiti za, primjerice, poljoprivredu, industriju, zalijevanje vrtova ili pranje ulica”, istaknuo je ministar Dobrović u izjavi za Hinu povodom Svjetskog dana voda.

Glavna tema ovogodišnjeg Svjetskog dana voda su “Otpadne vode” s ciljem podizanja svijesti o važnosti recikliranja otpadnih voda. Otpadne vode koje nisu pročišćene završavaju u prirodi i onečišćuju okoliš, a ako se obrade, mogu se sigurno ponovno koristiti u razne svrhe. Njihovim korištenjem, ujedno, štedjeli bismo dragocjenu pitku vodu.

Ministar Dobrović istaknuo je kako za izgradnju sustava javne vodoopskrbe i odvodnje Hrvatska do 2020. godine ima na raspolaganju nešto više od milijardu eura u EU fondovima, kroz Operativni program “Konkurentnost i kohezija”. Do sada su potpisani ugovori o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte Petrinja, ukupne vrijednosti 56,7 milijuna eura i Rovinj, ukupne vrijednosti 36,8 milijuna eura. U tijeku je pregled velikog projekta Krk, ukupne vrijednosti 84,03 milijuna eura. U visokom stupnju pripreme je 30-tak projekata čije odobrenje se očekuje tijekom ove godine.

Kada se govori o vodnoj infrastrukturi, Dobrović kaže kako je potrebno naglasiti da se upravo u Vukovaru, u kojemu se ove godine obilježava Svjetski dan voda, realiziraju dva velika projekta iz vodnog sektora i to više od 360 milijuna kuna vrijedan projekt izgradnje sustava vodoopskrbe i odvodnje te uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, kao i 18 milijuna kuna vrijedna rekonstrukcija obaloutvrde i obalnog pojasa rijeke Dunav.

I iz Hrvatskih voda pozvali su u Vukovar na svečanost obilježavanje Svjetskog dana voda koji se 25. godinu za redom obilježava 22. ožujka čime se ukazuje na važnost pitke vode i održivog upravljanja vodnim resursima.

U Vukovaru će se u zgradi Vukovarsko-srijemske županije u 11,30 sati održati radni sastanak radi izgradnje Regionalnog vodoopskrbnog sustava istočne Slavonije te problema s vodoopskrbom naselja Komletinci, a u 13 sati počet će svečani program obilježavanja Svjetskog dana voda u dvorcu Eltz. Nakon toga, u 14 sati bit će svečano otvorena prva dionica rekonstruirane obaloutvrde i obalnog pojasa rijeke Dunav od ušća Vuke do luke Vukovar čiji su dijelovi oštećeni tijekom Domovinskog rata.

Jablaničko jezero u Bosni i Hercegovini u cijelosti je nestalo nakon što je Elektroprivreda BiH maksimalno iskoristila zalihe vode koje su tamo bile akumulirane kako bi proizvela što više električne energije tijekom hladnih dana siječnja, a takva odluka vjerojatno će imati dugoročne i katastrofalne ekološke posljedice, tvrde ekološke udruge, dok iz Elektroprivrede BiH te optužbe odlučno odbacuju.

U dolini Neretve, između mjesta Konjic i Jablanica u Hercegovini, koju obično prekriva jezerska voda duboka do 80 metara, od kraja siječnja vidljivo je samo muljevito tlo, a na nekim lokacijama ponovo se mogu opaziti nadgrobni spomenici potopljeni 50-ih godina prošlog stoljeća, kada je nastalo akumulacijsko jezero kao dio projekta gradnje brana i hidroelektrana na Neretvi.

Jezero je uobičajeno dugo do 30 kilomeara i zauzima više 1400 hektara površine te ga nastanjuje bogati riblji fond, uključujući pastrvu i šarana.

Ekolozi i organizacije zadužene za zaštitu ribljeg fonda i ribolov tvrde kako je ispuštanjem gotovo cjelokupnog kapaciteta jezera sve to uništeno.

“Ovo je potpuna katastrofa, uništeno je više od dva milijuna ribljih jedinki i to nisu paušalne ocjene već podaci s terena, izravno povezani s aktualnim studijama koje su rađene o flori i fauni u jezeru, a izradile su ih dvije znanstvene institucije – Prirodnomatematički fakultet i Poljoprivredni fakultet iz Sarajeva”, izjavio je za portal Klix Mirsad Trešnjo, tajnik Organizacije sportskih robolovaca Konjic, koja je zakonski upravitelj ribolovnog područja Konjica što ga čine rijeka Neretva sa pritokama te Boračko i Jablaničko jezero.

Direktor Hidroelektrane Jablanica Ramiz Zahirović potvrdio je kako su zbog sušnog razdoblja i velike potražnje za električnom energijom tijekom siječnja bili prisiljeni maksimalno eksploatirati zalihe vode u akumulacijskom jezeru, ali dodaje kako je sve to urađeno uz potrebno planiranje u koje je bila uključena i Agencija za vodno područje Jadranskog mora.

U izjavi za “Dnevni avaz” istaknuo je kako ovo nije prva takva situacija jer se nešto slično dogodilo i 2005. godine.

Njegovo je stajalište kako ekolozi pretjeruju u ocjenama o pričinjenoj šteti.

“Nije da nema štete, ali pričati o tome da je nastala ekološka katastrofa mislim de je definitivno preuveličano”, tvrdi direktor hidroelektrane koji ima teoriju po kojoj riblji fond “nije nestao nego je migrirao”.

Najavio je kako će stoga Elektroprivreda BiH, sukladno svojim obvezama, obaviti poribljavanje Jablaničkog jezera čim se razina jezera normalizira.

Profesor zoologije i ekologije na sveučilištu “Džemal Bijedić” u Mostaru Sanel Riđanović drži pak kako stvari nisu ni iz bliza tako jednostavne te da je pričinjena šteta zapravo nepopravljiva, posebice po riblji fond koji se udomaćio otkako je nastalo Jablaničko jezero 1953. godine.

“Neke endemske vrste kada jednom nestanu, nikad se više neće vratiti. Možda će trebati dvadeset, pedeset ili sto godina za povratak na neko ranije stanje, ali to nitko sa sigurnošću ne može govoriti. U načelu, jednom kad narušiš vodeni ekosustav on se doista nikada ne može vratiti na ranije stanje”, kazao je Riđanović.

(Agencije)

Kada želiš upravljati ljudima, najučinkovitiji način je utjerati im strah u kosti. Upri prstom u neprijatelja koji im želi zlo i ljudi koji su do jučer bili dobri susjedi se trgaju kao strvinari iznad lešine. I ovih dana se pojavila inicijativa koja implicitno plaši ljude idejom da ćemo ostati bez vode ako ju ne proglasimo ljudskim pravom i zaštitimo ustavom. Tu nastaje dužnost uzeti moć dogmaticima otkrivanjem istine o strahovima koje siju.

Piše: Ivan Bertović

Krenimo redom:

Voda je nužna za ljudski život i kao takva je preosjetljiva da bi se prepustila u ruke pojedinaca. Apsolutno se slažem da je voda nužna. Bez nje života nema. No, zar nije i hrana? Ruku na srce, danas se mnogi izvori hrane subvencioniraju, ali njihov napredak je usprkos tome, ne zahvaljujući. Tko mi ne vjeruje neka samo pogleda naše teško subvencionirane poljoprivrednike, koji su nekonkurentni, tehnološki nerazvijeni i poduzetnički uskraćeni.

Razmislimo također, može li čovjek danas postojati, a da nema odjeću? Pa odjeća nije ljudsko pravo, a opet vidimo da su svi ljudi odjeveni. Neki bolje, neki lošije, ali nitko nije prisiljen hodati gol jer, eto, zli i/ili nesposobni pojedinci nisu opskrbili narod s prikladno spojenom tkaninom. Može li mi netko reći da u današnje vrijeme čovjek može biti konkurentan bez, barem osnovnih, znanja rada na računalu? Nije ljudsko pravo, a sve više ljudi to zna. Je li danas radnik konkurentan ako nema mobitel? Pa ne vidim “komunikacijsku krizu” zbog nevještog upravljanja komunikacijskim resursima.

Nije državna birokracija ta koja štiti od nesposobnosti. Ekonomija raste usprkos nesposobnosti prilagođavanja te državne birokracije. Parafrazirajući jedno velikana: “Da država upravlja pješčanim resursima u Sahari, kroz 5 godina bi tamo bila nestašica pijeska.” Stavite vodu pod toliku upravu birokracije i dobiti ćete ono što se dogodilo u Venezueli: zemlja s najbogatijim naftnim resursima je prisiljena uvoziti naftu.

Stranci će pokupovati sve izvore, stvoriti monopol, dok na kraju nećemo vodu plaćati suhim zlatom.

Problem monopola je taj što on postoji samo kada je pod blagoslovom središnje vlasti. Poštovani čitatelju, nemojte mi vjerovati na riječ. Dok mrkim pogledom prelazite preko mojih tvrdnji, otvorite novi prozor vašeg preglednika i pokušajte naći samo jedan monopol ili oligopol koji je postojao bez državnog blagoslova. Tražiti ćete do početka pisane povijesti, ali sve što ćete naći su neravnoteže tržišta koje su bile kratkog vijeka i nikakvog utjecaja. Dovođenjem sile monopol je upravo ono što ćete dobiti. Samo nemojte misliti da ćete vi biti korisnici tog monopola.

Ljudi imaju pravo na život. Voda je potrebna za život. Stoga ljudi moraju imati pravo na vodu.

Čovjek ima pravo na svoj život, ali ne i na tuđi. Isto tako nema pravo na plodove tuđeg rada (ili ne bi trebao imati). Mislite da je pitka voda zlatna guska? Da se izvor vode na mora čuvati i održavati? To su isto tvrdili za oceane i mora do pred koje desetljeće. Pa danas vidimo da i oni mogu “presušiti” ribom. Svako vlasništvo zahtjeva veliku brigu i rad. Dovoljna je samo usporedba s javnim i privatnim WC-om. Na koji biste radije otišli kada vas stisne? Naravno, osim onih koji se grade u našem glavnom gradu po cijeni od 11,6 tisuća eura po kvadratu. Zapamtite, imati pravo na nešto znači da bi sutra netko mogao doći do vas i uzeti vam tu stvar jer, eto, on ima pravo na to.

Voda je zaštićena. To se zove zaštita vlasništva. I dok je čovjeka, voda će biti potrebna. A dok je potražnje, postojat će i ponuda. Kada vam govore da će ona biti „pravo“ onda u stvari govore da oni žele biti ti koji njom upravljaju, a ne vi, pojedinac. A na mudre političare smo se uvijek mogli osloniti da će raditi u našu korist i za naš račun.

Bilo bi krajnje vrijeme da HSLS izbaci ono “L” iz imena. Nakon inicijative za obaveznim kutama u svim državnim školama, ova je stranka sad pokrenula još jednu antiliberalnu inicijativu, ovaj put s još manje smisla i više populizma.

Piše: Mario Nakić

Izletjela mi je jutros na Facebooku sponzorirana objava HSLS-a u kojoj se hvale inicijativom da se u Hrvatskoj voda proglasi osnovnim ljudskim pravom i kao takva unese u Ustav. To je tipično ljevičarsko ismijavanje iz instituta ljudskih prava kao osnovnih prava građana koja im nitko ne smije zanijekati.

Koja su prirodna ljudska prava, ona s kojima smo rođeni? Prema Fredericu Bastiatu, ocu klasičnog liberalizma, to su život, sloboda i privatno vlasništvo. “Građanin nema pravo na život, slobodu i privatno vlasništvo zato što je država tako odredila zakonom. Baš naprotiv, život, sloboda i privatno vlasništvo postojali su prije države i zakona, oni su omogućili čovjeku da stvori državu i donosi zakone”, objasnio je Bastiat.

U čemu je onda problem kad ljevičari silom pokušavaju nametnuti i neke svoje fiks ideje kao “osnovna ljudska prava”? U tome što “pravo na dobru plaću”, “pravo na hranu”, “pravo na vodu”, “pravo na edukaciju”, “pravo na zdravlje” itd. NISU prava s kojima smo rođeni, već ih netko treba osigurati. Dakle, rođenjem smo dobili život i slobodu da biramo kako ćemo živjeti i da donosimo vlastite odluke. Rođenjem smo dobili tijelo koje je naša privatna imovina, a ako smo naslijedili nešto ili kroz život stvorili, to je imovina koja nam ne smije biti silom oduzeta. To su osnovna ljudska prava.

Ali nitko od nas se nije rodio s pravom da dobiva hranu koju netko drugi mora proizvesti. Nitko od nas se nije rodio s pravom da pije vodu koju mu netko drugi mora donijeti. I hrana i voda i odjeća su prijeko potrebni za život, ali ih netko mora proizvesti. Taj netko treba raditi za plaću jer i on mora od nečega živjeti i prehraniti svoju obitelj. Pali li se lampica u glavama “socijal-liberala”? Ista stvar je i kod edukacije i zdravstva. Ništa od toga nije “ljudsko pravo” jer nitko nije rođen s “pravom” na tuđi rad, inače bismo živjeli u robovlasništvu.

Voda je prirodni resurs, ali da bi dobio pitku vodu koja ti izlazi iz slavine u stanu, netko mora izgraditi vodovod, mora postojati cijela infrastruktura od izvora do tvoga stana. Netko se mora brinuti o tome da voda bude čista i pitka, netko mora voditi brigu oko izvora i oko cijevi…Sve to iziskuje tuđe vrijeme, rad i trud, a to košta. Inicijative za proglašavanje vode ljudskim pravom nisu ništa drugo nego pokušaji etatista da zacementiraju poslove s vodovodom i odvodnjom kao državne poslove u kojima će država imati apsolutni monopol. To opet ide na ruku stranačkim uhljebima jer država će uvijek zapošljavati više nego što treba i onda naplaćivati korisnicima više nego što bi usluga inače koštala, piše Nakić za Liberal.hr.

Drugim riječima nikakvo “pravo na vodu” vam neće osigurati besplatnu vodu u vašem domu jer takvo što je nemoguće. Ovo je još jedna socijalistička inicijativa u borbi protiv tržišne ekonomije. Očekivao bih to od Živog zida, ne od stranke koja ima ono “L” u imenu…

Darko Znaor, neovisni agrarni analitičar, stručnjak za ekološku i održivu poljoprivredu i gostujući predavač na Sveučilištu Wageningen u Nizozemskoj u intervjuu za Večernji list otkrio je zašto je uvoz tako visok.

Komentiravši uporabu pesticida, Znaor je rekao da su hrvatski proizvođači sve do prije godinu – dvije mogli kupovati pesticida koliko su mogli i primjenjivati ih bez ikakva znanja. ” Danas oni koji ih upotrebljavaju u komercijalne svrhe moraju položiti nekakav ispit, ali on uopće nije dovoljno rigorozan da bi većina poljoprivrednika shvatila dubinu problema. Pesticidima se previše vjeruje i nikad se ne razmišlja unaprijed o nekim preventivnim mjerama koje bi smanjile njihovu uporabu”, rekao je Znaor za Večernji list.

Objasnio je i zašto je uvozna hrana jeftinija od domaće. “Gospodarstva su nam mala i rascjepkana i zakonom o nasljeđivanju sve se više cjepkaju, a tako ne mogu biti konkurentna velikoj proizvodnji. S druge strane, proizvođači u razvijenim zemljama su učinkovitiji. Dok kod nas većina poljoprivrednika nerazumno baca pesticide i mineralna gnojiva uokolo, bez ikakve preporuke, po vlastitom filingu, vani je tako da onaj tko zna gleda trebaju li uopće i kako će baciti 100 nečega, a da mu to donese 200 nečega drugoga. Mit je kako drugi imaju veće potpore. Hrvatska po hektaru ima veće potpore od prosjeka EU. K tome, malo ljudi zna da i drugi europski poljoprivrednici posluju s gubitkom. Ovih je dana jako puno povika o uvoznom mesu. Danska je među najjačim uzgajivačima svinja u Europi. Ima oko 40.000 poljoprivrednika, a mi 100 tisuća aktivnih. Po broju stanovnika tu smo negdje, oni imaju 5,5 milijuna, no dug danskih poljoprivrednika iznosi oko 50 milijardi eura, svaki u prosjeku 1,2 milijuna, a kako ih banke stišću, primorani su meso prodavati ispod proizvodne cijene samo da bi mogli otplatiti sljedeću ratu bankama. Njih 40 tisuća dužno je koliko cijela danska država. A i tamo poljoprivrednik dobiva 10-15% cijene koju potrošač plaća na policama, dok ostatak beru prerađivači i trgovci, kao i u Hrvatskoj”, rekao je Znaor.

Smatra da su dosadašnji kreatori agrarne politike najveći kočničari hrvatske poljoprivrede. Oni su, smatra Znaor, zbog interesa ili političkoga uvjerenja išli na ruku velikim proizvođačima, pa danas u poljoprivrednom sektoru imamo gotovo polufeudalni sustav.

Ipak, za ministra Tomislava Tolušića drži da “ima petlju”. “Osobno držim da konačno imamo ministra koji ima petlju. Pozdravljam Tolušićev dinamičniji pristup, no prekratko je vrijeme da bismo ocijenili je li to samo neki politički marketing ili iza toga stvarno postoji neka politička volja. Bit će dobro vidjeti i jesu li te akcije usmjerene k tome da na kraju ostane samo jedan mali krug dobavljača, kriteriji koje će moći zadovoljiti samo jedna mala skupina trgovaca, jer onda nismo ništa napravili”, rekao je Znaor.

Smatra da je ključno vratiti plodnost zemlje i spriječiti onečišćenje voda. “I naša najplodnija tla u istočnoj, zapravo čitavoj Slavoniji kisela su, žedna i jalova! Prekomjernim korištenjem mineralnih gnojiva (među najvećim smo potrošačima u EU po ha) i nerazumnom poljoprivredom mi smo sagorjeli svoje nacionalno blago – humus. U nekim tlima sada imamo tri puta manje humusa nego prije 100 godina. Humus u tlu djeluje kao svojevrsna spužva i ključan je za probleme sa sušom i s poplavama. Naša su tla i jako kisela, a tomu osim mineralnih gnojiva doprinose i enormne emisije zakiseljujućih tvari koje nam stižu iz termoelektrana iz BiH i Srbije, a koje padaju na naša tla. Jedna ozbiljna vlada kojoj je stalo do svog naroda i te kako bi se morala pozabaviti time. Jer, ako ovako nastavimo, po mojoj procjeni, ostalo nam je kapaciteta za svega 60 do 100 žetvi. Nakon toga naša tla će bit posve jalova i neće nas moći prehraniti”, rekao je Znaor , piše Večernji list.

Zastupnici slovenskog parlamenta u četvrtak su izglasovali promjenu ustava kojem je građanima zajamčeno pravo na pitku vodu kao javno dobro.

Odluku koju su zastupnici izglasovali potrebnom dvotrećinskom većinom pozdravio je premijer Miro Cerar, rekavši da je slovenska voda zdrava i pitka, izvori i zalihe vode su veliki, što je važno budući da to postaje sve dragocjeniji prirodni resurs.

Njena će zaštita u ustavu onemogućiti eventualne pritiske za komercijalizaciju vodoopskrbe kojima bi zemlja mogla biti izložena od stranih država ili multinacionalnih kompanija, rekao je Cerar. “Naša je poruka da želimo da nam djeca i unuci žive i čistom okolišu i piju zdravu slovensku vodu koja će ostati naša”, kazao je Cerar.

Za prvu ustavnu promjenu od dolaska Cerarove vlade na vlast prije dvije godine glasovalo je 64 zastupnika, troje više od potrebne minimalne većine, no dio oporbe izjavio je kako je sve predstava za javnost i da parlament ima i važnijih stvari za odlučivanje.

Ustavnom članku o zaštiti vode, za koju se navodi da je javno dobro kojim će upravljati država preko lokalnih zajednica, sada će se prilagoditi i niz zakonskih rješenja i propisa, kako bi dopuna postala operativna. U prihvaćenom ustavnom amandmanu navodi se da svatko ima pravo na pitku vodu, da svim resursima vode upravlja država, te da izvori vode nisu roba podložna tržištu nego namijenjeni održivoj vodoopskrbi i domaćinstvima.

Pravo građana na pitku zdravu vodu od sada osigurava država, i to na neprofitnoj osnovi preko lokalnih zajednica i ovlaštenih komunalnih službi.