Voda

Samo iz dosadašnjeg EU proračuna, 2014.-2020., iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija hrvatska je omotnica bila “teška” ukupno 1,26 milijardi eura ili nešto manje od 10 milijardi kuna. Kako pojašnjavaju iz Hrvatskih voda koje su, ili same investitor ili posredničko tijelo između investitora i EU, sredstva iz Bruxellesa se odnose na nekoliko specifičnih ciljeva poput jačanja sustava upravljanja katastrofama, poboljšanja javnog vodoopskrbnog sustava sa svrhom osiguranja kvalitete i sigurnosti opskrbe vode za piće te razvoja sustava sakupljanja i obrade otpadnih voda.

To konkretno znači da je na području Hrvatske u nekoj fazi stotine većih ili manjih projekata koji su vezani uz gospodarenje vodama. Iz Hrvatskih voda ističu da je najznačajniji projekt sufinanciran po ovoj osnovi, gdje se uglavnom radi o 70% udjela EU te 30% nacionalnih sredstava, vodoopskrbni sustav u Rijeci ukupno težak 2,2 milijarde kuna.

Tu je i projekt Split-Solin vrijedan 1,77 milijardi kuna. U susjedstvu je 1,43 milijarde kuna vrijedan projekt vodoopskrbe Kaštel-Trogir. Jedan od primjera za što se koristi ovaj novac je onaj iz istočnog dijela Zagrebačke županije gdje se od sredine 2019. godine provodi 883,8 milijuna kuna vrijedan projekt gradnje novog ili rekonstrukcije postojećeg vodoopskrbnog sustava.

Projekt Regionalni vodoopskrbni sustav “Zagreb-istok”, obuhvaća gradnju 316,2 km novih cjevovoda, 15 crpnih stanica, pet vodotornjeva, rekonstrukciju 108,1 km vodoopskrbnih cjevovoda i jedne crpne stanice te gotovo 10 tisuća novih, i to besplatnih, kućnih priključaka. Sredinom godine je potpisan i “buket” od osam ugovora vrijednih ukupno 122,5 milijuna kuna za izgradnju javne vodoopskrbe i odvodnje na području 12 gradova i općina u Slavoniji – Ernestinovo, Lovas, Donju Motičinu, Drenovce, Vrbanju, Pleternicu, Đakovo, Satnicu Đakovačku, Vladislavce, Vuku, Erdut i Dalj.

Istovremenu je sličan ugovor, vrijedan 30-ak milijuna kuna, potpisan i u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji za područje Grubišnog Polja, Bereka i Štefanja te u Karlovačkoj i Sisačko-moslavačkoj županiji gdje se radi o šest ugovora vrijednosti 55 milijuna kuna vezanih uz područje Slunja, Cetingrada, Topuskog, Jasenovca i Generalskog stola.

Povodom Dana Hrvatskih voda, koji se obilježava 7. rujna na spomen davne 1876. od kada se osnivanjem Društva za regulaciju rijeke Vuke u Osijeku organizirano upravlja vodnim gospodarstvom na ovim prostorima, Financijska agencija (Fina) je predstavila podatke o tvrtkama koje se ovom djelatnošću danas bave u Hrvatskoj. Tako se ističe da se lani ovim biznisom bavilo 139 tvrtki s ukupno 8103 zaposlenih, što je pad u odnosu na rekordnu 2015. kad je bilo 152 ovakvih poduzetnika i 10.109 njihovih radnika.

U razdoblju 2009.-2019. ukupni prihodi ovog sektora porasli su za 15,5%, s 2,98 milijardi kuna u 2009. na 3,4 milijarde kuna lani. Poduzetnici u djelatnosti skupljanja, pročišćavanja i opskrbe vodom poslovali su pozitivno od 2009. do 2018. godine, a u 2019. su iskazali neto gubitak od 65 mil. kuna, na što su najviše utjecala tri poduzetnika: VSI – Vodovod Butiga iz Buzeta (gubitak 35,4 mil. kuna), Vodoopskrba i odvodnja iz Zagreba (gubitak 18,5 mil. kuna) i Vinkovački vodovod i kanalizacija (gubitak 10,2 mil. kuna).

Najveću dobit u 2019., a iznosila je 3,8 mil. kuna, među poduzetnicima čija je pretežita djelatnost skupljanje, pročišćavanje i opskrba vodom, ostvario je Varkom iz Varaždina, piše Poslovni dnevnik

Značajan napredak postignut je od kraja prošlog stoljeća, pošto je od 2000. 1,8 milijardu ljudi dobilo mogućnost doći pješke u 30 minuta do dostupne pitke vode, navodi se u izvješću UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije. Međutim još uvijek oko 2, 2 milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi, što uključuje 785 milijuna ljudi koji nemaju zaštićen izvor vode na udaljenosti od pola sata, stoji u izvješću.

Nepročišćenu površinsku vodu pije 144 milijuna ljudi. Mnoge bolesti – poput dijareje, kolere, tifusa, hepatitisa A – mogle bi biti eliminirane kad bi širom svijeta bili dostupni pitka voda i zahodi spojeni na kontrolirani kanalizacijski sustav. Širenje crijevnih parazita i očnih bakterijskih infekcija također bi bilo smanjeno.

U izvješću se također navodi da 4,2 milijarde ljudi nema pristup zahodima sa sigurnim odvodom, a 673 milijuna ljudi i dalje obavlja nuždu na otvorenome. U usporedbi s 2000., kad je nuždu na otvorenom obavljalo 21 posto populacije, sada to čini 9 posto.  Međutim u 39 zemalja, broj ljudi bez zahoda zapravo je porastao, prvenstveno u subsaharskoj Africi, gdje je značajan porast stanovništva.

Tri milijarde ljudi i dalje je bez osnovnih higijenskih uvjeta, koji se definiraju kao posjedovanje zahoda koji ne upotrebljava više kućanstava i posjedovanje umivaonika sa sapunom i vodom u kući.

A to, među ostalim, znači da bi se Europljanima trebalo osigurati da vodu iz slavine, sigurnu za konzumaciju, mogu popiti i na gradskim ulicama i u javnim zgradama, kao i da se u restoranima i drugim ugostiteljskim objektima potiče konzumacija vode iz slavine. EU je izračunala da bi građanima Unije u džepovima ostalo 600 milijuna eura godišnje više, a koje sad troše na flaširanu vodu.

Nije zanemariv ni ekološki učinak s desecima milijuna plastičnih boca manje. Zanimljivo je da ovakvu inicijativu u Hrvatskoj javno podržavaju i proizvođači flaširane vode ističući da se radi o komplementarnim sustavima, a ne o konkurenciji. Tako Jasna Čačić, direktorica Gospodarsko interesne udruge proizvođača pića Hrvatske (GIUPPH) ističe da bi u kontekstu povećane učestalosti dijabetesa i pretilosti pristup vodi, bez obzira na to radilo se o vodi iz slavine ili iz boce, treba biti olakšan.

“Voda u boci prikladna je za sve one koji žele zdravo piće u odgovarajućem pakovanju i koje mogu ponijeti sa sobom. Vode u boci i vode u slavini se razlikuju po kvaliteti. U Europi 97 posto prodane vode u boci čine prirodne mineralne vode, s udjelom od 84 posto, te prirodne izvorske vode s udjelom 13 posto, koje dolaze iz zaštićenih podzemnih izvora, mikrobiološki su sigurne bez dezinfekcije, pune se na izvoru i ne smiju se kemijski tretirati”, kaže direktorica GIUPPH-a. Dodaje da potrošači cijene prirodnost mineralnih i izvorskih voda te da moraju imati i mogućnost da biraju vode na osnovu okusa i sadržaja minerala koji se u njima prirodno nalaze.

 Neke od mjera koje se pritom sugeriraju su instaliranje vanjske i unutarnje opreme za besplatan pristup vodi na javnim prostorima, pokretanje javnih kampanja kako bi se građane informiralo o kvaliteti takve vode, poticanje javnih zgrada da omoguće pristup tekućoj pitkoj vodi, kao i poticanje restorana, kantina i drugih ugostiteljskih objekata da besplatno toče vodu svojim gostima.

Osim toga, zemlje članice morale bi poboljšati pristup pitkoj vodi posebno za ranjive i marginalizirane skupine u društvu, koje trenutno imaju otežan pristup vodi za piće.

Nova pravila, uvjeren je potpredsjednik Komisije Jyrki Katainen, motivirat će ljude da više koriste vodu iz slavine. »Ovim se prijedlogom olakšava prijelaz na kružno gospodarstvo pomažući državama članicama da upravljaju vodom za piće na resursno učinkovit način. Time se podrazumijeva smanjenje potrošnje energije i nepotrebnog gubitka vode. Zahvaljujući povećanoj transparentnosti time će se osnažiti i potrošači te će ih se potaknuti na održivije odluke, primjerice na uporabu vode iz slavine«, izjavio je Katainen.

Prema priopćenju Komisije, ažuriranim pravilima trebala bi se poboljšati i kvaliteta i sigurnost vode dodavanjem novih tvari na popis kriterija za određivanje sigurnosti vode. Nadalje, građani će moći jednostavno, putem interneta pristupiti informacijama o kvaliteti vode za piće čime će se, smatraju u Bruxellesu, potaknuti povjerenje u vodu iz slavine. U Komisiji računaju i na manju potrošnju vode u bocama što će, procjenjuju, »pomoći kućanstvima u Europi uštedjeti više od 600 milijuna eura godišnje«, a istovremeno smanjiti plastični otpad.

Revizija direktive o vodi za piće, koju je predložila Komisija, posljedica je prve uspješne europske građanske inicijative »Pravo na vodu«. Njome je svojedobno prikupljeno više od 1,6 milijuna potpisa europskih građana kojima su tražili da se poboljša pristup sigurnoj vodi za piće za sve Europljane, piše Novi List.

Više od tri četvrtine stanovnika koji nemaju pristup vodi iz vodovoda živi u ruralnim područjima. Ondje postoji stalna opasnost od bolesti uzrokovanih dijarejom i pothranjenošću, upravo zbog zagađene vode ili nepostojanja sanitarnih čvorova, osobito među djecom kod koje može doći i do zastoja u razvoju. Takav je problem vrlo raširen u Gvatemali, Nigeru, Jemenu i u Bangladešu.

Pothanjenost dugoročno utječe općenito na razvoj djeteta, uključujući i lošiji mentalni razvoj te smanjenu sposobnost za obavljanje bilo kakvog posla, a u konačnici utječe i na gospodarski razvoj jedne zemlje, ističe Svjetska banka.

Neke zemlje ne uspijevaju održavati infrastrukturu. U Nigeriji se, primjerice, 2015. vodom iz vodovoda koristilo manje od 10 posto gradskog stanovništva. Za usporedbu, prije 25 godina pristup vodovodu imalo je 29 posto gradskog stanovništva. “Opskrba vodom i sanitarni čvorovi moraju se značajno poboljšati ili će zdravstvene posljedice biti kobne po stanovništvo”, upozorava direktor Svjetske Banke za Nigeriju, Rachid Benmessaud.

U nekim zemljama postoji vodovod, no voda je lošije kvalitete od one iz nekog potoka ili rječice. Ustanovljeno je da čak 80 posto vode iz bangladeških vodovoda sadrži bakteriju E.coli. Znanstvenici i ostali stručnjaci sastali su se jutros u Stockholmu na godišnjem Svjetskom tjednu vode koji traje od 28. kolovoza do 1. rujna. Ondje će se, među ostali, pokušati usredotočiti na to na koji način smanjiti rasipanje vode u svijetu.

U priopćenju Svjetske banke ističe se da bi se poboljšanja, kada su posrijedi sanitarni čvorovi, trebala povezati sa zdravstvenim programima kako bi se svijet učinkovitije suočio s raznim bolestima i s pothranjenošću.

Na Trgovačkom sudu podesena je pak još jedna, druga dosad žalba na “Lex Agrokor”, no jednako kao i u prvom slučaju, ne zna se tko je njezin podnositelj, niti sadržaj.

Prvi podnositelj naveden je pod inicijalima N.D., a ovaj drugi kao F.Z.Z.O.I.E.U., koji bi mogao biti Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji ima potraživanja prema Jamnici, ali u kojem Novom listu službeno tu informaciju jučer nisu mogli potvrditi.

U 2015. godini Jamnica je na ime koncesije u proračun uplatila ukupno 9,4 milijuna kuna, što u ukupnim troškovima poslovanja s vodom (660,3 milijuna kuna) čini samo 1,43%, dok je ukupni trošak njezinih reklama bio 162,7 milijuna kuna. U 2015. je na 29 važećih koncesija (nekorišteno 8) iscrpljeno 455 milijuna litara vode. Za svu tu vodu u državni je proračun, prema podacima Ministarstva poljoprivrede, uplaćeno samo 13 milijuna kuna.

Plaćanje koncesijske naknade uređeno je Uredbom o uvjetima davanja koncesija za gospodarsko korištenje voda. Godišnja naknada je 30 kuna po m3, odnosno 3 lipe po litri. Prihodi privatnih koncesionara koji flaširaju mineralnu i izvorsku vodu procjenjuju se godišnje na milijardu kuna, dok se u javnoj vodoopskrbi prihodi koji obuhvaćaju i dovod i odvodnju i pročišćavanje voda 1,8 milijardi kuna. Najveći je igrač je Jamnica d.d. u vlasništvu Agrokora koja je u 2015. crpila 314.500 kubnih metara vode.

Hrvatsku kakvu sanjamo (Vizija Hrvatske koju želimo(o) ostvariti) je naslov nove kolumne u kojem ćemo pokušati prikazati viziju, razvoj,  i mogućnosti djelovanja, primjene novih i održivih rješenja za neke od ključnih problema hrvatskog društva. Razgovarat ćemo prije svega o novim mogućnostima, inovacijama i mogućim sektorima zapošljavanja u RH kao dodanoj vrijednosti za sve hrvatske građane i društvo. Pratit ćemo kako se razvijaju trendovi u R&D sektoru (Institut  Ruđer Bošković, projekt fizičara Pečnika i jedan zanimljiv projekt koji se odvija na Fakultetu strojarstva i brodogradnje pod nazivom: „Hrvatska energetska tranzicija“), društvene inovacije poput osnivanja Etičke banke, pojave Zelene energetske zadruge, socijalnog poduzetništva. Proučavat ćemo nove termine poput Od-rasta. Jedan od sektora koji je vrlo značajan u Hrvatskoj,  koji je također u transformaciji je sektor voda. Njega ćemo dosta proučavati u narednom razdoblju (kroz upravljanje vodnim gospodarstvom, vodnom sigurnošću i vodom kao temeljnim ljudskim pravom).

 Piše: Igor Grozdanić

Prema istraživanjima UNESCO-a iz 2003., Republika Hrvatska je po dostupnosti i bogatstvu vodenih izvora na vrlo visokom petom mjestu u Europi, te na 42. u svijetu. Obnovljive zalihe podzemnih voda u Hrvatskoj procjenjuju se na oko 9 milijardi prostornih metara godišnje, pri čemu se koristi oko 4,5 posto zaliha, odnosno oko 400 milijuna prostornih metara godišnje. Tih 4,5 % (400 milijuna godišnje) je dosta velika brojka i Hrvatska bi trebala raditi više na mjerama racionalizacije potrošnje i boljim upravljanjem svojim zalihama. Sektor voda je jedan od tih sektora u kojem se događaju značajne promjene u načinu upravljanja i gospodarenja.

Međutim, bez obzira na ovo istraživanje i ohrabrujuće rezultate, trebali bi znati da Hrvatska ima problema sa gospodarenjem voda, i ono što je sasvim svima jasno da ako se ne promjeni odnos prema gospodarenju i upravljanju u tom sektoru, on će u budućnosti imati puno problema!

U RH se trebaju dogoditi promjene paradigme, u promišljanju strategije struke koja ne prati trendove, u načinu organizacije ovog sektora i u prepoznavanju problematike klimatskih promjena.  Značenje i cjelovito vrednovanje voda u Hrvatskoj pa i u svijetu se zanemaruje i nedovoljno valorizira. Razloga je puno, a jedan od je i nedovoljna svijest građana o važnosti tog resursa koji se često smatra beskonačno dostupnim.

Svakog dana prosječno kućanstvo potroši oko 90 litara vode za svoje potrepštine, jedan od šest ljudi na Zemlji nema dnevnih 20 do 50 litara osigurane svježe pitke vode, a svakodnevno od posljedica nedostatka vode umire 3.800 djece, ponavljam svakodnevno! (Izvor: UN izvješće o dostupnosti pitke vode, 2013.) Prema procjenama čak 1,1 milijarda ljudi nema pristup tom resursu, a 2,4 milijarde živi bez osnovnih sanitarnih uvjeta.

Od 1,6 milijuna ljudi koje svake godine umru od dijareje (i kolere), njih 90 % su djeca ispod 5 godina što dodatno naglašava ozbiljnost ovog problema.

Nedostatak vodnih resursa, prvo za poljoprivredu u ratarstvu, a zatim u stočarstvu bile su uzrok migracija u Siriji koji su doveli do ogromnog nezadovoljstva ruralnog stanovništva u pojedinim dijelovima Sirije. To je bio djelomično povod, ali i uzrok ratnih sukoba u toj zemlji koji plamti i dalje.

UN ističe kako je pristup pitkoj vodi i pristup adekvatnoj sanitarnoj infrastrukturi ključna za ljudsko zdravlje, a osim što štedi vrijeme i novac donosi i nematerijalne koristi kao što su očuvanje dostojanstva, dobrobiti, privatnosti i sigurnosti ljudi. U srpnju 2010. Generalna skupština UN-a je tako prepoznala pristup čistoj vodi i odvodnji kao temeljno ljudsko pravo te je potvrdila da ono predstavlja osnovu za ostvarivanje svih ostalih ljudskih prava. Još prošle godine ministar  Dobrović je upozorio: „Postali smo osjetljivi na klimatske promjene, pa u sektoru gospodarenju vodama imamo tri glavna smjera – ne dozvoliti privatizaciju vodoopskrbnog sustava, vodni sektor staviti pod resor zaštite okoliša i pojačati apsorpciju EU sredstava za izgradnju infrastrukture radi bolje zaštite voda i poticanja održivog razvoja”.

Jedan od razloga što nam je situacija nepovoljna u Hrvatskoj, je i loša organizacija i provođenje stare paradigme koja ne uzimaju u obzir problem klimatskih promjena. (Grozdanić, I. (2013.): Vodna sigurnost i klimatske promjene, Opatija).

Razlog formiranja novog ministarstva Zaštite okoliša i energetike u kojem su se prvi puta našli energetika, klimatske promjene i zaštita okoliša (10 mjesec 2016.) je bilo i bolje gospodarenje vodama i traženje učinkovitih rješenja za klimatske promjene.

U mjesecu ožujku svake godine se obilježava Svjetski Dan voda. Cilj Svjetskog dana voda je popularizirati i podsjetiti koliko je voda i njezino gospodarenje važno za čovječanstvo i buduće generacije, kolika je ona blagodat, a za neke i prokletstvo (Grozdanić, I (2012.):. Voda i radna mjesta, Jutarnji list).

U svijetu skoro polovica od 1,5 milijardi radnika na svijetu radi u sektorima povezanima s vodom (izvor: Hrvatske vode, ožujak 2015.), a gotovo sva radna mjesta ovise o vodi i onima koji osiguravaju njezinu sigurnu opskrbu i isporuku (od izvora, infrastrukture do uporabe). U povijesti voda je bila i blagodat, ali i prokletstvo (prokletstvo; zbog mnogobrojnih ratova za njezine izvore i opskrbu).

Ovaj Dan je važan za podsjećanje koliko je voda i vodni sektor i sve što ga povezuje i prožima važan kao što su upravljanje vodama i zapošljavanje. U posljednjih 20-tak godina mnoga radna mjesta su vrlo povezana i ovisna o vodnim resursima i njezinim gospodarenjem.

Cilj je javnosti predočiti što znači voda i koje ona grane povezuje. Također kako bi se posebno osvijestila problematika vode, period od 2005. do 2010. proglašen je Desetljećem voda, pod porukom: „Voda za život“. Tema ovogodišnjeg  Dana voda su otpadne vode.

Otpadne vode su tekući otpad koji odlazi iz naših domova, gradova, industrije ili poljoprivrede i zatim se vraća u prirodu. Ove vode nisu pročišćene i ne mogu se ponovno iskoristiti, stoga dolazi do zagađenja okoliša i gubitka obnovljivih tvari. Ovogodišnji Svjetski dan voda promovira recikliranje otpadnih voda i sigurno ponovno korištenje. U domovima,  voda se ponovno može koristiti za zalijevanje vrta, a u javnom prostoru već korištenom vodom mogli bismo zalijevati zelene površine (Izvor: Hrvatske vode, ožujak 2017.)

Svjetski dan voda s tematikom otpadnih voda u Hrvatskoj obilježen je nizom aktivnosti od strane Ministarstva zaštite okoliša i energetike kao i Hrvatskih  voda u Vukovaru. Pitanje “vodnog securityja” danas se sve češće spominje. Postoje tri osnovne karakteristike sigurnosti vode: dostupnost (kvantiteta), pristupnost (mogućnost pristupa tom važnom resursu) i kvaliteta.

Današnji trendovi pokazuju da se pokušava monopolizirati vodu, njezine izvore i infrastrukturu, sve više i u velikim gradovima (Španjolska, Italija). Danas se građani udružuju u cooperative (talijanski naziv) ili zadruge na lokalnoj razini poradi potrebe za sprečavanjem monopolizacije vodnog sektora, dostupnosti pitke vode u svakoj obitelji (domu), zapošljavanja i poboljšanja infrastrukture. U Italiji, u kojoj kao i u Švicarskoj postoji dugogodišnja tradicija zadrugarstva, građani se udružuju da bi poboljšali i unaprijedili sustav participativne demokracije i suodlučivanja što sa vodnom infrastrukturom i radnim mjestima.

Np., u Veneciji, su se građani udružili da bi izgradili nasipe i brane povlačenjem sredstava iz EU fondova, a u Palermu da bi imali bolju infrastrukturu vodovoda i kvalitetu vodocrpilišta (izvor: Bloomberg , siječanj 2016.).

U stručnom časopisu Hrvatskih voda “Hrvatska vodoprivreda” ekspert za vode, Ivan Kolovrat ističe kako se kao izvorišta za vodoopskrbu danas iskorištavaju podzemne vode u 86 posto slučajeva. Za osiguranje vode u vodoopskrbi stanovništva i industrije najznačajnije su obnovljive zalihe podzemnih voda, koje se mogu gotovo trajno eksploatirati.

 On smatra kako ukupni kapaciteti zahvata i raspoložive količine vode nisu za sada ograničavajući čimbenik razvitka javne vodoopskrbe a poteškoće proizlaze iz prostorno/vremenskog rasporeda zahvata voda i korisnika, te izrazito velikih potreba u kraćem ljetnom razdoblju u turističkim područjima.

Postojeću razinu priključenosti stanovništva na javne vodoopskrbne sustave od 85 posto predviđa se, kaže, povećati u sljedećem investicijskom ciklusu na 90 do 95 posto, čime bi se približilo europskim standardima. Prema grubim procjenama 15 posto stanovništva Hrvatske koristi se pojedinačnim vodozahvatima i tzv. lokalnim vodovodima, koji bi se trebali postupno priključiti u sustave javne vodoopskrbe.

Kolovrat navodi je smanjenje gubitaka vode izuzetno važna, trajna zadaća u prvom redu komunalnog gospodarstva. Kako bi se povećala održivost postojećih zahvata vode neophodno je, tvrdi, postupno smanjivati gubitke vode sa sadašnjih prosječnih 51 posto na prihvatljivije vrijednosti od 15 do 20 posto, po uzoru na razvijene europske zemlje koje imaju strože kriterije od 7 do 15 posto. Time bi se dobile značajne dodatne količine vode i smanjile potrebe za novim količinama i izvorištima vode.

Klimatske promjene kao nedovoljno shvaćen problem struke pa i znanosti u Hrvatskoj kao i loša organizacija u vodnom sektoru (slučaj Gunje), zastarjelo i neučinkovito gospodarenje vodama,  osnovni su problemi u Hrvatskoj. Dosta se još mora raditi na edukaciji građana i mladih o važnosti ovog resursa, vodi kao temeljnom ljudskom pravu i njegovoj ulozi u modernom društvu.

Samo cjelovita promjena paradigme ponašanja, pa i direktan i dobronamjeran pritisak na sve institucije koje se bave s ovim sektorom pa i samu Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti da svojim djelovanjem u području očuvanja ovog resursa  počne pratiti trendove u svijetu i društvu.

Hrvatska je bogata vodom, ima iskustva i ljude koji su svojim dugogodišnjim radom nešto stvorili, ostaje nam da čuvamo vodu kao temeljno ljudsko pravo i prihvatimo klimatske promjene kao ozbiljnu činjenicu.

Piše: Igor Grozdanić, stipendist Max Planck Instituta,  dobitnik nagrade Hrvoje Požar

Deseci milijuna ljudi u svijetu nemaju pristup čistoj i pitkoj vodi, a više od pola milijarde ih živi u ruralnim područjima, stoji u izvješću međunarodne humanitarne organizacije WaterAid objavljenom u srijedu u povodu obilježavanja Svjetskoga dana voda.

“U svijetu danas 663 milijuna ljudi još uvijek nema pristup čistoj i pitkoj vodi, a velika većina – njih 522 milijuna živi u ruralnim područjima”, stoji u izvješću pod nazivom “Wild Water”. Najpogođenije je stanovništvo Papue Nove Gvineje, Mozambika i Madagaskara. Istodobno su te zemlje među 20 posto svjetskih nacija najpodložnijih klimatskim promjenama i najlošije pripremljenih na prilagodbu, stoji u izvješću.

67 posto seoskog stanovništva pacifičke otočne nacije Papue Nove Gvineje živi u potpunosti bez pristupa čistoj vodi, što znači da 4,4 milijuna ljudi, od ukupno 7,2 milijuna u zemlji nema pristup pitkoj vodi. Na Madagaskaru živi 22 milijuna stanovnika, a 10,2 milijuna ih je nastanjeno u ruralnim područjima i svakodnevno se bore za pronalazak čiste i pitke vode. U Mozambiku od 22, 9 milijuna ukupnog stanovništva, pristup pitkoj i čistoj vodi nema njih čak 11,5 milijuna.

No zemlja s najvećim postotkom seoskog stanovništva koje nema pristup čistoj vodi je Angola – čak 71 posto populacije. Peta najveća afrička ekonomija broji 22,8 milijuna stanovnika, a 12,7 ih živi u ruralnim područjima.

U jednoj od najbrže rastućih svjetskih ekonomija – Indiji, u kojoj živi 17 posto ukupne svjetske populacije ili 1,2 milijarde, 63,4 milijuna nema pristup čistoj vodi. Riječ je o najvećem broju ljudi u jednoj zemlji bez čiste i pitke vode. U najnaseljenijoj zemlji svijeta, Kini, u kojoj živi 1,4 milijarde ljudi, u ruralnim dijelovima bez čiste vode živi 43,7 milijuna stanovništva.

Ekstremni vremenski uvjeti koji rezultiraju klimatskim promjenama – poput ciklona, poplava i dugotrajne suše – još više bi mogli pogoršati stanje i okolnosti u kojima živi najpogođeniji dio stanovništva našeg planeta, zaključuje se u izvješću. To bi moglo utjecati na zdravstveno stanje ljudi, opće životne okolnosti i količinu sredstava za život u najsiromašnijim zemljama svijeta. “Klimatske promjene mogle bi već tešku situaciju učiniti još težom… Predviđa se da će do 2050. godine više od 40 posto svjetske populacije živjeti u područjima bez čiste i pitke vode”, stoji u izvješću.

“Čista voda nije privilegij, to je temeljno ljudsko pravo… i bez obzira na to više od pola milijarde seoskog stanovništva i dalje živi bez pristupa sigurnoj pitkoj vodi”, kazala je izvršna direktorica autralskog ogranka WaterAida, Rosie Wheen. Seosko stanovništvo po njezinu je mišljenju marginalizirano zbog udaljenih lokacija i kontinuiranog izostanka financiranja temeljnih potreba te na svojim leđima nosi najveći teret.

Organizacija od vlada traži da daju prvenstvo financiranju planova i projekata koji će svima omogućiti pristup pitkoj i čistoj vodi te da pomognu siromašnim zemljama u prilagodbi na posljedice klimatskih promjena.

U svijetu postoje sve veći trendovi otvaranja i rasta energetskih tržišta obnovljivom energijom. Jedno od takvih, u konstantnom, ali malom usponu, je i tržište geotermalnom energijom. U članku ćemo prikazati razvoj tržišta, situaciju u svijetu i Hrvatskoj. U Hrvatskoj je počelo 70-tih razvojem naftno-plinskih istražnih polja, a dobilo je okvir nacionalnim programom GEOEN, Energetskog instituta Hrvoje Požar koji je i danas glavni promotor/pokretač iskorištavanja geotermalne energije u RH.

Piše: Igor Grozdanić

Geotermalna energija dobiva sve više na značaju posustajanjem gospodarskog rasta u Aziji i nestabilnim (volatilnim) cijenama nafte na svjetskoj razini. Velike energetske kompanije pored naftnog i plinskog poslovanja okreću se uporabi geotermalnih izvora i ovom vidu poslovanja (u Kini Sinopec, PLN u Indoneziji, multinacionalna kompanija Shell i ENI u Italiji). U posljednjih deset godina u EU i na tržištima pojedinih zemalja događaju se pozitivne promjene u korištenju geotermalne energije, i to prije svega Italije, Portugala i Njemačke na elektroenergetskom tržištu, a Mađarske i Francuske na tržištu toplinske energije. U Europi je nezaobilazni Island sa svojom „pionirskom“ ulogom u razvoju iskorištavanja geotermalnih izvora (prije svega za toplinsku energiju) a u posljednje vrijeme i promicanjem poslovnih modela u Aziji.

Globalni fondovi Svjetske banke i UN-a omogućili su zemljama u razvoju poput Indonezije, Kostarike i Kenije razvoj i učinkovitu uporabu geotermalnih potencijala. Narodna Republika Kina uz pomoć islandskih stručnjaka razvija nove poslovne modele za korištenje geotermalne energije u ruralnim dijelovima na Sjeveru Kine.

Donedavno je vrijedila tvrdnja da je tržište obnovljivih izvora, pa tako i geotermalnom energijom, „specifično tržište koje se razvija u funkciji ostvarivanja politike povećanja korištenja obnovljivih izvora“. U posljednjih šest do osam godina ovaj se trend polako mijenja.
Tijekom 2013. godine instalacije geotermalnih elektrana u svijetu porasle su za 3,3 posto u odnosu na prethodnu godinu (2013. je rekordna po broju instaliranih jedinica snage). Te godine je povećana instalirana snaga na ukupno 11.700 MW (11,7GW). Druge tehnologije iskorištavanja obnovljivih izvora energije su primjenjivane s većim godišnjim porastom. Tehnologija bazirana na energiji vjetra je od 2009. godine rasla za 21 posto godišnje, na solarnoj također, po stopi od 53 posto godišnje.

Međutim, uočljivi su pomaci kod iskorištavanja geotermalne energije (posebno razvoj tržišta električne energije). Razlog relativno sporijeg, ali ipak kontinuiranog rasta geotermalne energije (od 2008. kada je Svjetska banka počela sa svojim programima ulaganja) u usporedbi sa ostalim obnovljivim izvorima nije u manjku izvora. Naprotiv, gornji sloj Zemljine kore, do dubine deset kilometara, sadrži 50 tisuća puta više energije nego svjetske rezerve nafte i plina. Toplinski kapacitet zemlje je ogroman, ali se samo vrlo malen dio može ekonomično iskoristiti.
Za razliku od relativno jednostavnih mjerenja brzine vjetra i sunčevog zračenja, testna bušenja za procjenu dubine toplinskih resursa, koja prethode izgradnji geotermalne elektrane, vrlo su neizvjesna i skupa. Investitor tako može potrošiti i do 15 posto kapitalnih troškova za testna bušenja, bez ikakvih garancija pronalaska adekvatne lokacije.

Jednom izgrađena geotermalna elektrana može proizvoditi energiju 24 sata dnevno uz niske troškove rada i održavanja te nepostojeće troškove za ulazni energent. Iznimno su pouzdane jer ne dolazi do prekida proizvodnje zbog vremenskih neprilika i prirodnih nepogoda koje mogu spriječiti transport ulaznog energenta/goriva. Geotermalne elektrane su tijekom svog životnog vijeka stoga troškovno konkurentne u odnosu na druge izvore energije (obnovljive i fosilne).

Jedna od prednosti geotermalnih elektrana je ta što zauzimaju puno manje prostora po proizvedenoj jedinici snage (MW), nego ostali tipovi elektrana. Kod geotermalnih instalacija nisu potrebni riječni nasipi, niti sječa šuma, a isto tako nema rudnih tunela ili razlijevanja nafte.
Elektrane ovog tog tipa su uglavnom modularne konstrukcije, s više instaliranih jedinica. One se uključuju kod povećanih potreba za električnom energijom. Njihova je prednost i u tome što smanjuju uvoz tekućih i krutih primarnih goriva, jer se geotermalne elektrane uvijek grade na geotermalnim izvorima. One su dobar pokretač razvoja lokalne zajednice, jer se i toplinska i električna energija mogu koristiti na mjestu potrošnje ili u njenoj neposrednoj blizini. Ujedno, mogu doprinijeti poticanju lokalnog gospodarstva, otvaranju novih radnih mjesta i naseljavanju lokalnog područja.

U Italiji je izgrađena najstarija geotermalna elektrana na svijetu, gore već spomenuta elektrana Larderello koja je također u početku projektirana i puštena u pogon prvenstveno zbog poticanja razvoja lokalne zajednice. Ona ima ukupnu instaliranu snagu 405 MW. Godine 2005. je proizvodila oko 8 posto ukupne svjetske proizvodnje električne energije iz geotermalnih izvora sa 4 830 GWh godišnje, što iznosi više od četvrtine ukupne godišnje potrošnje električne energije u Hrvatskoj (točnije 27,5 posto, potrošnja u RH iznosila je 17506 GWh u 2014.). Elektrana Larderello je krenula sa pilot postrojenjem 250 KW, i modularno se širila na 1 MW, da bi se onda napravilo više jedinica snage 10 MWel i dostigla današnju instaliranu snagu. Ona je jedan od vrhunskih primjera modularnog korištenja geotermalnih elektrana za elektro-energetsko tržište.

Tri zemlje sa najviše geotermalnih elektrana u svijetu su SAD , Filipini i Indonezija te zajedno zauzimaju više od 50 posto tržišta geotermalne energije. Unatoč činjenici da SAD ima najviše instaliranih geotermalnih elektrana, ova zemlja zadovoljava manje od 1 posto ukupnih potreba za električnom energijom iz ovog izvora. Plan je da se do 2025. taj postotak poveća na 3,5 posto gdje bi se postojeći resursi koji se nalaze do dubina od 6,5 kilometara iskoristili za proizvodnju električne energije primjenom inovativnih dostupnih tehnologija (radi se o novih 3500 bušotina). Plan Obamine administracije iz 2013. pretočen u akcijski plan zakona o „čistoj energiji“ (2014.) je da se na lokalnoj razini počnu kampanje za veću implementaciju geotermalnih tehnologija i razvijanje poslovnih modela.

Najambicioznije ciljeve u sljedećih 8 godina u razvoju tržišta geotermalne energije ima Indonezija. Ova država je treća po redu u svijetu po instaliranim elektroenergetskim kapacitetima i prva prema elektor-energetskim potencijalima. Ona do 2025. godine namjerava izgraditi 10.000 MW kapaciteta geotermalnih elektrana. Dobila je investiciju fonda Svjetske banke: „Global Geothermal Development Plan“ (GGDP) za razvojne projekte zemalja u razvoju. U lipnju prošle godine je započela izgradnja 330 MWel geotermalnog projekta na sjeveru Sumatre, koji bi trebao biti dovršen i početi proizvodnju električne energije sredinom 2018. godine. Također se planira izgradnja dvije geotermalne elektrane ukupne snage 110 MWel krajem 2018., nacionalne kompanije PLN. Cijena ovog projekta iznosila bi 270 milijuna dolara. Vlada potiče nacionalnu energetsku kompaniju (PLN) i nezavisne proizvođače električne energije na ulaganja u „čistu energiju”.

Republika Indonezija je najveća otočna država na svijetu (arhipelag sa više od 17.000 otoka i dosta aktivnih vulkana). Stoga je jedno od najpogodnijih mjesta za iskorištavanje geotermalnih izvora. Ona namjerava nastaviti razvoj elektrana u ovom sektoru, sve kako bi smanjila ovisnosti o elektranama na mazut. Indonezija je jedna od zemalja koje bi mogle doslovno sve svoje energetske potrebe pokriti iz OIE, a veliku većinu iz geotermalnih izvora (posebno njezine ruralne krajeve). Geotermalne elektrane kao distribuirane jedinice u Indoneziji se koriste ujedno za stanovništvo koje nije priključeno na nacionalnu elektroenergetsku mrežu. Energetski sektor u Indoneziji planira uvođenje više različitih metoda proizvodnje energije kako bi se diversificirali izvori, ali i zadovoljila ukupna energetska opskrba stanovništva. Nazir Foead, direktor nacionalne kompanije PLN u Indoneziji, izjavio je: „Indonezija ima najveći svjetski potencijal u geotermalnoj energiji koji iznosi oko 29 GW (električne i toplinske energije). Međutim, mi smo trenutno u mogućnosti iskoristiti samo 1.2 GW (znači samo četiri posto našeg potencijala). Naši susjedi Filipini koriste čak 68 posto svojeg geotermalnog potencijala. Procjenjuje se kako bi porast u korištenju 10.000 MW do 2025. godine smanjio emisije CO2 za 58 milijuna tona”. Geotermalna energija može osigurati električnu energiju za 60 do 65 milijuna ljudi u Indoneziji koji žive u ruralnim područjima i vanjskim otocima.

Osim toga, smatra se kako bi veće korištenje geotermalne energije smanjilo teret troškova vezanih uz fosilna goriva i subvencije za električnu energiju, koji bi prema indonezijskom Ministarstvu energije i mineralnih resursa, u 2016. mogli doseći 10.63 milijarde USD (podaci iz 2015.). Stanovništvo Indonezije očekuje nova radna mjesta u sektoru jer su procjene da bi se izravna, neizravna i inducirana zapošljavanja kretala između 35.000 i 50.000 građana. U roku od narednih pet godina, proizvodnja električne energije u Indoneziji povećati će se 7.23 posto na godišnjoj razini.

U EU, vodeća zemlja po instaliranoj snazi geotermalnih elektrana i proizvedenoj električnoj energiji je Italija (6300 GWh, u 2015.) koja ima dugogodišnju tradiciju u ovom sektoru i podjednako koristi svoje resurse za proizvodnju električne i toplinske energije . Nakon nje slijede Portugal, Njemačka, Francuska i Austrija. U korištenju geotermalnih izvora za proizvodnju toplinske energije možemo pored Italije izdvojiti Mađarsku i Francusku. U razdoblju 2012.-2015., otvoreno je 4 posto više novih radnih mjesta u ovom sektoru nego u sličnom razdoblju 2008.-2011.

Situacija u Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj postoji višestoljetna tradicija uporabe geotermalne energije u medicinske svrhe i za kupanje. Razvitkom naftne industrije i usporednim ispitivanjem pojedinih geotermalnih bušotina stvorena je tehnološka osnova za iskorištavanje geotermalne energije za rekreacijsko-medicinske svrhe, grijanje, u proizvodnji voća i povrća u staklenicima te za naknadnu industrijsku toplinsku obradu tako proizvedenih proizvoda (sušenje, pasterizacija), ali i za proizvodnju električne energije. Energetski institut Hrvoje Požar (EIHP) je predvodnik razvoja te je 1998. godine pripremio Nacionalni program korištenja geotermalne energije u Hrvatskoj, GEOEN.

U RH postoji ukupno 28 geotermalnih polja, od kojih je 18 u uporabi. Za potrebe grijanja prostora instalirano je ukupno 36,7 MW toplinske snage s godišnjom uporabom energije od 189,6 TJ/godišnje. Energetski program GEOEN pokazuje da Hrvatska ima nekoliko srednjetemperaturih geotermalnih izvora s pomoću kojih je moguća proizvodnja električne energije, npr. Lunjkovec-Kutnjak (140°C), Ferdinandovac (125°C), Babina Greda (125°C) i Rečica (120°C). Također u Hrvatskoj postoje dva sedimentna bazena koja pokrivaju gotovo cijelo područje RH; Panonski bazen i Dinaridi. Za razliku od Dinarida, u Panonskom bazenu prosječni geotermalni gradijent i toplinski tok su mnogo viši. Geotermalni gradijent u panonskom bazenu je znatno veći i od europskog prosjeka na ovom području te je moguće očekivati, pored već otkrivenih geotermalnih polja, pronalaženje novih.

Geotermalni potencijali u Republici Hrvatskoj mogu se podijeliti u tri skupine – srednjetemperaturni izvori 100 – 200°C, niskotempraturni izvori 65 do 100°C i geotermalni izvori s temperaturom vode ispod 65°C. Procjenjuje se da je ukupna toplinska snaga geotermalnih energetskih potencijala Republike Hrvatske iz već izrađenih bušotina 203,47 MW (do 50 °C) odnosno 319,21 MW (do 25 °C). Uz potpunu razradu polja 839,14 MW (do 50 °C) odnosno 1169,97 MW (do 25°C). Također se pretpostavlja da je moguća snaga proizvodnje električne energije iz srednjetemperaturnih izvora iz već izrađenih bušotina 10,95 MW, a u uz potpunu razradu ležišta 47,88 MW.

EIHP danas osim što je pokrenuo nacionalni program GEOEN u okviru programa PROHES je i nositelj projekta „Korištenje potencijala geotermalne energije u Republici Hrvatskoj – terenski i studijski posjet“ u okviru Bilateralnog fonda iz Financijskih mehanizama Kraljevine Norveške i EGP-a. Jedna od mnogobrojnih aktivnosti tog projekta je izrada studije: „Geotermalni potencijal Hrvatske sa studijom izvodljivosti projekta daljinskog grijanja na odabranoj lokaciji“. Energetski institut Hrvoje Požar (EIHP) je glavni promotor razvoja geotermalne energije u RH i nacionalna točka za sva pitanja u vezi tog sektora.

U Hrvatskoj se sve više razvija tržište geotermalne energije. Jedan od projekata koji se razvija već neko vrijeme je projekt tvrtke GEOEN d.o.o., turskog investitora MB Holding. On se nalazi na lokaciji Velika Ciglena pored Bjelovara. Na lokaciji su utvrđene geotermalne rezerve koje su potvrđene od strane Nacionalnog povjerenstva za utvrđivanje rezervi. U prvoj fazi razvoja planirana je elektrana od 4,71 MWel, a u drugoj fazi planira se izgradnja toplane i 8 ha staklenika kako bi se što učinkovitije iskoristila toplinska energija. U trećoj fazi planira se izgradnja postrojenja snage 10 MWel. Mnogobrojne studije su odavno već potvrdile da geotermalno polje u Velikoj Cigleni ima odličan potencijal za proizvodnju električne i toplinske energije (među ostalima, visoka temperatura, 172°C, i odličan geotermalni gradijent koji je visoko iznad EU prosjeka za ovu vrstu postrojenja).

Drugi primjer koji bi naveli nalazi se u Međimurju. U proljeće 2018. vrlo pouzdanim se čini dovršetak prve faze izgradnje geotermalne elektrane nove generacije švicarskog grupe CloZEd Loop Energy i njegove hrvatske tvrtke AAT Geothermae. Riječ je o inovativnom projektu kojeg je Europska komisija nagradila s 14,7 milijuna eura iz NER300 programa namijenjenog borbi protiv klimatskih promjena. Vlada RH je uvrstila projekt u kolovozu 2016. na listu strateških investicijskih projekata Republike Hrvatske. Geotermalna elektrana nove generacije u Draškovcu (Općina Prelog, 16 kilometara od Čakovca) pridobivati će geotermalnu vodu, ali i sve ukapljene plinove (radi se uglavnom o metanu). Ona će koristiti toplinu vode i spomenute plinove za proizvodnju energije dok se ugljikov dioksid koji nastaje u procesu proizvodnje neće, kako je to uobičajeno, ispuštati u atmosferu nego vraćati natrag u ležišta iz kojih se eksploatira. Na taj se način neće onečišćavati okoliš, a geotermalna elektrana pomoći će u regeneriranju geotermalnog izvora kojim se koristi za proizvodnju energije. Ukupna kapitalna vrijednost elektrane procijenjena je na 75 milijuna eura. Ona bi u prvoj fazi već sljedeće godine trebala proizvoditi 3,6 MW, a u konačnoj fazi 18,6 MW električne energije od kojih će se ukupno 10 MW električne energije plasirati u elektroenergetsku mrežu. Elektrana će također proizvoditi i više od 40 MW toplinske energije koja će potaknuti razvoj lokalnog područja. Planira se izgradnja vodeno-lječilišnog parka „Hortus Croatiae“ odnosno „Vrt Hrvatske“ koji je zajedno s energanom procijenjen na vrijednosti 170 milijuna eura. On uključuje izgradnju holističkog wellness lječilišta, hotela, stambenog naselja s apartmanima kao i punionicu mineralne vode. Planira se otvaranje 350 do 400 novih radnih mjesta.
Nezaposlenost u Međimurskoj županiji se kreće u posljednjih 6 do 9 mjeseci oko 11 %, (u veljači 2017. je zabilježeno 2473 nezaposlene osobe). Nova radna mjesta će biti zanimljiva prilika da stopa nezaposlenosti padne ispod 9 %, kao i za otvaranje novih prilika u lokalnom gospodarstvu.

Također se planira i realizacija mreže daljinskog grijanja područja Grada Preloga kao staklenički proizvodni kompleksi. Ovaj projekt također će, uz navedeni razvoj lokalnog područja, ostvariti i niz dodatnih ekonomsko-društvenih doprinosa lokalnoj zajednici i Hrvatskoj. Treba istaknuti da će energana doprinijeti energetskoj neovisnosti Republike Hrvatske primjenom stabilnih energetskih kapaciteta iz obnovljivih izvora energije, a posebice u području najnovije generacije obnovljivih tehnologija. Ona će doprinijeti razvoju znanja i konkurentnosti u području OIE (izvozni proizvodi u budućnosti).

Važno je napomenuti da cjelokupne poslove pri dovođenju geotermalnih izvora na hrvatskim poljima proizvodnji (kao i u prethodnom projektu i u većini drugih) izvršile ili imaju u planu izvršiti hrvatske tvrtke. Projektiranje i instalaciju nadzemne opreme za iskorištavanje geotermalne energije (dolazni i utisni cjevovodi, izmjenjivači topline, toplinske crpke i sustavi za automatsko upravljanje) su također djelo domaćih tvrtki. Za potencijal i širenje na sektor geotermalne energije tijekom prošle godine su se raspitivale velike tvrtke, kao što je Agrokor, i pojedine austrijske tvrtke koje bi također u svom portfelju rado vidjele i ovaj izvor energije.

Geotermalna tržišta u svijetu polagano rastu i razvijaju se (postoje samo tržišta na razini pojedinih država). Za geotermalnu energiju i tržište/a, sve više su zainteresirane velike kompanije, ali zbog mnoštva razvojnih fondova Svjetske banke i UN-a, ova tržišta se šire i u zemljama u razvoju.

U Hrvatskoj pod vodstvom instituta EIHP-a, koji je predvodnik razvoja, otvara se i širi tržište na ovom području. Elektrana „Larderello“ modularnog je tipa i jedna je od pokazatelja načina razvoja (od male elektrane 250 KW koja je razvijana sa lokalnom zajednicom do ukupno instaliranog kapaciteta 405 MW). Ona je primjer modularne implementacije i promišljenog, postupnog uspješnog razvoja.

Naša zemlja bi se već sljedeće godine mogla naći u društvu nekolicine zemalja u svijetu, koje imaju funkcionalne geotermalne elektrane, a posebno raduju projekti u Međimurju i u Velikoj Cigleni.

Igor Grozdanić je stipendist Max Planck Instituta i dobitnik nagrade Hrvoje Požar

U povodu Svjetskog dana voda, 22. ožujka, ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović istaknuo je kako je Hrvatska u samom europskom vrhu i među najbogatijim zemljama svijeta po bogatstvu pitke vode te poručio kako je to bogatstvo naša velika prednost, no i velika odgovornost da ga očuvamo.

Danas gotovo 1,8 milijardi stanovnika na svijetu pije kontaminiranu vodu, a njih više od 660 milijuna uopće nema siguran pristup vodi u blizini svoga doma. Prema procjenama, do 2030. godine će globalne potrebe za vodom porasti za 50 posto. To zahtijeva, poručio je Dobrović, novi pristup u gospodarenju vodama. “Potrebno je učiniti zaokret i vodnim bogatstvom upravljati na principima kružnog gospodarstva. Znači, učinkovito upravljati vodnim resursima od izvora, njene potrošnje, kao i upravljanja otpadnim vodama koje, umjesto da se ispuštaju u rijeke ili more i onečišćuju okoliš, treba odgovarajuće obraditi kako bi se mogle koristiti za, primjerice, poljoprivredu, industriju, zalijevanje vrtova ili pranje ulica”, istaknuo je ministar Dobrović u izjavi za Hinu povodom Svjetskog dana voda.

Glavna tema ovogodišnjeg Svjetskog dana voda su “Otpadne vode” s ciljem podizanja svijesti o važnosti recikliranja otpadnih voda. Otpadne vode koje nisu pročišćene završavaju u prirodi i onečišćuju okoliš, a ako se obrade, mogu se sigurno ponovno koristiti u razne svrhe. Njihovim korištenjem, ujedno, štedjeli bismo dragocjenu pitku vodu.

Ministar Dobrović istaknuo je kako za izgradnju sustava javne vodoopskrbe i odvodnje Hrvatska do 2020. godine ima na raspolaganju nešto više od milijardu eura u EU fondovima, kroz Operativni program “Konkurentnost i kohezija”. Do sada su potpisani ugovori o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte Petrinja, ukupne vrijednosti 56,7 milijuna eura i Rovinj, ukupne vrijednosti 36,8 milijuna eura. U tijeku je pregled velikog projekta Krk, ukupne vrijednosti 84,03 milijuna eura. U visokom stupnju pripreme je 30-tak projekata čije odobrenje se očekuje tijekom ove godine.

Kada se govori o vodnoj infrastrukturi, Dobrović kaže kako je potrebno naglasiti da se upravo u Vukovaru, u kojemu se ove godine obilježava Svjetski dan voda, realiziraju dva velika projekta iz vodnog sektora i to više od 360 milijuna kuna vrijedan projekt izgradnje sustava vodoopskrbe i odvodnje te uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, kao i 18 milijuna kuna vrijedna rekonstrukcija obaloutvrde i obalnog pojasa rijeke Dunav.

I iz Hrvatskih voda pozvali su u Vukovar na svečanost obilježavanje Svjetskog dana voda koji se 25. godinu za redom obilježava 22. ožujka čime se ukazuje na važnost pitke vode i održivog upravljanja vodnim resursima.

U Vukovaru će se u zgradi Vukovarsko-srijemske županije u 11,30 sati održati radni sastanak radi izgradnje Regionalnog vodoopskrbnog sustava istočne Slavonije te problema s vodoopskrbom naselja Komletinci, a u 13 sati počet će svečani program obilježavanja Svjetskog dana voda u dvorcu Eltz. Nakon toga, u 14 sati bit će svečano otvorena prva dionica rekonstruirane obaloutvrde i obalnog pojasa rijeke Dunav od ušća Vuke do luke Vukovar čiji su dijelovi oštećeni tijekom Domovinskog rata.