Klima

Na ambalažu
Porez na nereciklabilnu plastičnu ambalažu jedan je od novih poreza kojima će se financirati otplata dijela kredita od 750 milijardi eura kojima će se financirati izdvajanja za mjere oživljavanja gospodarstava zemalja Europske unije pogođenih koronakrizom.

Taj porez uvest će se 1. siječnja 2021., ugradit će ga sve države članice te će njime otplaćivati zajednički dug. Stopa poreza je 800 eura po toni nereciklabilne plastične ambalaže. Porez, bar ne izravno, neće biti na teret građana. Prihod će ići izravno u blagajnu EU-a, a ne u proračune država članica koje ga prikupljaju.

Europska unija već nekoliko godina pojačava borbu protiv plastičnog otpada. Prije dvije godine, u siječnju 2018., predstavljena je Strategija za upravljanje plastičnim otpadom, s ciljem da se do 2030. sva plastična ambalaža reciklira (na troškovno prihvatljiv način) te ograniči uporaba jednokratne plastike. I tada se pojavila ideja o uvođenju mogućnosti da porez na plastiku postane novi izvor prihoda europskog proračuna.

Gospodarenje plastikom svakako je jedna od kontroverznijih tema, koju ni Europska unija dosad nije uspjela urediti. Bruxelles je zbog različitih interesa zemalja članica tu problematiku dosad prepuštao nacionalnim zakonodavstvima, sve dok nije donesena strategija za plastiku, koja je dio postupka prelaska na više kružno gospodarstvo. Problem s plastikom u Europi upravo je te, 2018., godine postao aktualan jer je Kina tada prestala uvoziti plastični otpad. Kina je svjetski lider u recikliranju otpada, a EU je tamo izvozio 85 posto svoga plastičnog otpada, Sjedinjene Države 51 posto. Prema tadašnjim podatcima Europske komisije, u EU-u se 29 posto plastičnog otpada koristi za proizvodnju energije spaljivanjem, 31 posto završava na odlagalištima, a 30 posto se reciklira. Tako se i rodila ideja da se uvede porez na plastični otpad koji se ne reciklira, koji europski dužnosnici smatraju “najviše obećavajućim” načinom da se osiguraju dodatni izvori prihoda.

Prema aktualnom prijedlogu, zemlje članice plaćale bi 0,80 eura po kilogramu nereciklabilnog plastičnog otpada. No detalji potrebni za implementaciju još nisu razrađeni. Koji će biti kriteriji za određivanje (ne)reciklabilnosti plastične ambalaže? Hoće li se utvrditi zajednička pravila igre ili će svaka država za sebe određivati pravila na koji će način prikupljati porez? Bojazan je kako bi scenarij u kojem bi svaka država određivala nacionalne kriterije o vrstama i količinama nereciklabilne plastične ambalaže mogao imati negativan efekt na zajedničko EU tržište i zakomplicirati poslovanje gospodarstvu Unije.

U svakom slučaju, prijedlog je, primjećuju analitičari, izazvao nervozu siromašnijih zemalja EU-a, i to onih koje nemaju razvijeni sustav recikliranja kao bogatije članice. Zbog toga bi one morale dati veće doprinose na ime novog poreza. Stoga su umirujuće poruke Ursule von der Leyen​, predsjednice Europske komisije, i Charlesa Michela, predsjednika Europskog vijeća, kako će se kreirati “mehanizam da se izbjegne pretjerani regresivni utjecaj na nacionalne doprinose”. Pretpostavka je kako bi se ograničio iznos koji bi plaćale siromašnije države, štiteći ih od financijskog udarca, piše Glas Slavonije.

Za sada su oko te teme, čini se, glasniji kritičari. S jedne strane su oni koji su izrazili zabrinutost u vezi sa smanjivanjem prihoda od poreza – jer što se više plastike reciklira, s vremenom će porezi na plastični otpad nestati. S druge strane je europska industrija plastike, čiji akteri upozoravaju da bi porez mogao imati suprotan učinak. Smatraju kako prihodi od poreza na plastiku nisu namijenjeni ulaganju u infrastrukturu za otpad i recikliranje, pa to neće povećati recikliranje plastičnog otpada u Europi. Poboljšanje recikliranja ambalaže od plastike zahtijeva znatna ulaganja u inovacije, nove strojeve i ekološki dizajn plastične ambalaže. S očekivanim prihodima od 6 do 8 milijardi eura koji bi se ulijevao u opći proračun EU-a, taj novac više ne bi bio dostupan za ulaganje u tranziciju prema kružnom gospodarstvu. Proizvođači upozoravaju da će to dodatno povećati troškove recikliranja plastike i potaknuti prelazak na druge ambalažne materijale s većim utjecajem na okoliš.

Ipak, u Europskoj komisiji stava su kako je to inovativni porez koji bi mogao biti model za neke nove poreze što mijenjaju ponašanje ljudi, pa je tako on predstavljen kao “doprinos proračunu EU-a namijenjen poticanju država članica na povećanje recikliranja plastičnog otpada”.

Analiza Eurostata
Iako se u Hrvatskoj često žalimo da dobrano zaostajemo po pitanju gospodarenja otpadom za većinom ostalih članica Europske unije, najnoviji podaci statističkog ureda EU Eurostata pokazuju da je naša zemlja apsolutni lider po pitanju zbrinjavanja baterija i akumulatora.

Naime, prema Eurostatu, Hrvatska je u zadnje tri godine prikupila za reciklažu čak 96% svih prodanih baterija i akumulatora u našoj zemlji. Prosjek EU u tom pogledu je 48%, a iz Hrvatske su daleko Poljska s 81%, Luksemburg sa 69% te Belgija s 62%. Na začelju, s manje od 40% prikupljenog otpada ove vrste, su Španjolska, Italija, Marla, Slovenija, Grčka, Portugal te na samom kraju su Cipar i Estonija s 30 posto. Tržište baterija i akumulatora u EU je relativno stabilno te je 2010. iznosilo 176.000 tona, a do 2013. je palo na 169.000 tona da bi se u 2018. popelo na 191.000 tona.

Za razliku od toga, vidljiv je značajan rast količine prikupljenog otpada ove vrste i s 55.000 tona u 2010. godini na 88.000 tona u 2018. To konkretno znači da se udio prikupljenog, a kasnije i zbrinutog otpada akumulatora i baterija popeo s 35 posto u 2010. na 48 posto u 2018. godini, koja je zadnja obrađena u ovoj statistici. Hrvatska ima relativno dobro organiziran sustav prikupljanja ovog vrsta posebnog otpada koji se odvija kroz sedam registriranih tvrtki pri Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU). Tu je svakako najveći igrač zagrebački CIAK, a slijede ga Flora VTC iz Virovitice, Friš iz Križevaca, Metis (Cios grupa) iz Kukuljanova, OS iz Zadra, STR akumulator iz Đurđevca te Univerzal iz Varaždina. Iz Fonda ističu da je u Hrvatskoj sustav prikupljanja i oporabe baterija i akumulatora uspostavljen još 2007. godine.

“Pravna ili fizička osoba koja na hrvatsko tržište stavlja baterije ili akumulatore FZOEU plaća određenu naknadu koja se koristi za organizaciju cjelokupnog sustava prikupljanja i zbrinjavanja takve vrste otpada. Cilj je da se takvim sustavnim pristupom smanji negativan učinak na okoliš”, kažu u Fondu. Pojašnjavaju da i u ostalim sustavima gospodarenja posebnih kategorija otpada Hrvatska bilježi jako dobre rezultate te ima visoke stope sakupljanja. Ovaj sektor će u narednom razdoblju dobiti još više na važnosti zbog nagloga razvoja električnih vozila, a kojima je, pak, baterija ključna sastavnica. Prema procjeni Međunarodne agencije za obnovljive izvore energije, u svijetu danas postoji šest milijuna električnih vozila, a predviđa se da će do 2030. to porasti na 50 milijuna. Vrijednost ovoga novog tržišta procjenjuje se na oko 250 milijardi eura do 2025. na razini EU, dok će tržište svih ostalih baterija do 2027. dostići jedva 10 milijardi eura.

Kako je istaknula direktorica Sektora za energetiku i zaštitu okoliša Hrvatske gospodarske komore Marija Šćulac Domac, ključna niša su električni automobili i litij-ionske baterije, za koje se predviđa godišnji rast 8 do 9 posto. Trenutačno je potražnja za baterijama velika. Panasonic podmiruje japansku potražnju, Samsung korejsku, te i Europa treba pronaći vlastiti izvor. Švedski Northvolt jedini je veliki europski proizvođač s velikom tvornicom u Poljskoj, a Francuska i Njemačka pokreću inicijativu na istraživanju i razvoju akumulatora za električna vozila uz investiciju između pet i šest milijardi eura.

Zagrebačka tvrtka Munja je, barem koliko je poznato, jedini hrvatski proizvođač akumulatora i baterija. Značajan igrač na tržištu je i zagrebački CIAK, no on je primarno generalni uvoznik, zastupnik i distributer za Hrvatsku mnogih svjetskih brendova baterija kao što su Varta, Optima, Trojan, Faam, Miac, Leoch i drugih. Imaju i vlastiti brand CIAK, no nemaju, barem koliko je poznato, proizvodnju u Hrvatskoj te su njihovi CIAK Starter akumulatori dolazili iz tvornice Johnson Controls (Varta, Optima) koja se nalazi u Češkoj. U Hrvatskoj postoje još tvrtke Grom iz Velike Gorice te spomenuti Friš koje imaju svoje brendove baterija i akumulatora, ali koje također vjerojatno dobavljaju od proizvođača iz inozemstva, piše Poslovni dnevnik.

Intervju
Portal Prilagodba klimi je ovih dana objavio intervju s jednom potpisnicom Apela Znanstvenici za klimu, dr. sc. Ankicom Kovač sa Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i okoliš Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.

Ankica Kovač je jedna od naših naijstaknutijih znanstvenica na polju razvoja postrojenja koja se temelje na vodiku. Njen rad je u javnosti najbolje prepoznat po biciklu na vodik, kojeg je predstavila prije 2016. godine, a od tada kontinuirano i vrlo predano radi na razvoju pilot-postrojenja, koja bi služila kao temelj razvoja vodikove infrastrukture.

Ovaj intervju je uglavnom fokusiran na energetiku, a Ankica ističe kako se trenutne klimatske promjene treba promatrati i kao priliku za sveobuhvatnu tranziciju prema održivoj energetici.

Intervju pročitajte ovdje https://prilagodba-klimi.hr/intervju-klimatske-promjene-kao-prilika-za-razvoj-odrzive-energetike/

EU Next Generation
Usvajanje paketa za oporavak u zakonodavnim institucijama Europske unije apsolutni je prioritet kako bi bio spreman do početka sljedeće godine, istaknuli su u srijedu predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, Europskog parlamenta David Sassoli i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Von der Leyen, Sassoli i Merkel, čelnica zemlje koja predsjedava Vijećem EU-a telefonski su razgovarali o sljedećim koracima potrebnim za usvajanje paketa koji uključuje Višegodišnji financijski okvir (VFO) i novi instrument EU sljedeće generacije (NGEU).

Nakon što su se na maratonskom samitu od 17. do 21. srpnja čelnici zemalja članica dogovorili o tom paketu, sada je potrebno dogovor pretočiti u provedbene akte u redovitom zakonodavnom postupku, što je posao Vijeća EU-a i Europskog parlamenta.

– Sudionici sastanka su potvrdili da je brzo postizanje dogovora (o tom paketu) najveći prioritet u idućim tjednima i složili se da nema vremena za gubljenje, priopćila je EK nakon sastanka.

– Složili su se oko metode i kalendara kako bi osigurali da paket oporavka bude na snazi do 1. siječnja 2021. godine, stoji u priopćenju.

Jedna od obveza koja čeka zemlje članice u predstojećem razdoblju jest ratifikacija odluke o podizanju gornje granice proračunskih prihoda EU-a.

Dogovor o instrumentu EU sljedeće generacije predviđa da se EK na financijskim tržištima zaduži za 750 milijardi eura. Dio od 390 milijardi će kao bespovratnu pomoć proslijediti zemljama članicama, a 360 milijardi kroz zajmove. Da bi se EK mogla zadužiti, Europsko vijeće mora privremeno podići gornju granicu vlastitih sredstava, odnosno prihoda europskog proračuna. Riječ je o najvišem mogućem iznosu doprinosa koji se može tražiti od zemalja članica za punjenje proračuna.

U praksi je dogovoreni iznos VFO-a uvijek manji od najviše gornje granice. Ta razlika između stvarnog iznosa VFO-a i najviše gornje granice poslužit će kao jamstvo za zaduživanje na financijskim tržištima. Odluku o podizanju gornje granice proračunskih prihoda moraju ratificirati sve zemlje članice u svojim parlamentima do kraja ove godine.

Pregovori o sektorskim programima u okviru VFO-a također trebaju biti dovršeni do kraja godine. Von der Leyen je predložila da se sastanci u tom formatu redovito održavaju od sredine rujna kako bi se osigurao brzi napredak u tom procesu, piše HRT.

Rast gospodarstva eurozone u idućoj godini bit će nešto snažniji nego što se ranije mislilo, pokazala je najnovija anketa Reutersa, provedena nakon što su čelnici Europske unije postigli dogovor o fondu za oporavak gospodarstava pogođenih koronakrizom, vrijednom 750 milijardi eura.

No, ekonomisti koji su sudjelovali u anketi provedenoj od 22. do 28. srpnja također su zaključili da će trebati najmanje dvije godine da se bruto domaći proizvod (BDP) eurozone vrati na razine prije izbijanja pandemije, unatoč tisućama milijardi eura poticaja iz Europske središnje banke (ECB) i od vlada.

Slijedom dogovora o fondu za oporavak EU-a, koji je bio očekivan ali i postignut ranije nego su mnogi analitičari predviđali, EU će se po prvi put na tržištu kapitala zadužiti. Ali ti se poticaji gospodarstvu neće osjetiti prije 2021. godine.

Oko tri četvrtine ekonomista, odnosno njih 29 od 38 koliko ih je sudjelovalo u toj anketi, reklo je da su se njihova očekivanja poboljšala u vezi izgleda za gospodarstvo eurozone od iduće godine pa nadalje, među kojima su trojica rekla da su njihova očekivanja značajno poboljšana. No, zasad su tek blago podigli svoje procjene rasta.

“Dok veličina fonda nije dovoljno velika da bi značajnije promijenila situaciju s makroekonomskog stajališta, zajedničko izdanje duga takvoga iznosa povijesni je korak za Europu i predstavlja ključnu promjenu u načinu na koji EU rješava krize”, rekao je Angel Talavera, čelnik odjela za europsku ekonomiju pri Oxford Economicsu.

Gotovo 70 posto ispitanika reklo je da će trebati najmanje dvije godine da BDP eurozone dosegne razine prije Covida-19. Nijedan ispitanik nije rekao da će za to trebati manje od godine dana. Jedna druga anketa Reutersa, u kojoj je sudjelovalo gotovo 60 ekonomista, pokazala je da će gospodarstvo eurozone u 2020. pasti za osam posto, što bi bila najgora gospodarska izvedba od uvođenja eura. Nakon toga bi u 2021. trebao uslijediti rast od 5,5 posto, kao što je bilo predviđano u prijašnjoj anketi.

Najnovija anketa Reutersa pokazuje i da je BDP u drugom kvartalu pao za 11,8 posto u odnosu na prvi kvartal. Prije tjedan dana ekonomisti su predviđali pad od 12,2 posto. Potom predviđaju da će u ovome kvartalu porasti za 8,1 posto a u idućem za 2,8 posto, čime su pak blago snizili ranije prognoze.

Za 2021. u prvom kvartalu predviđaju rast od 1,4 posto, kao i u prijašnjoj anketi, a potom u iduća tri kvartala rast od 1,1 posto, 0,8 posto te 0,6 posto, što je nešto više nego su predviđali u anketi prije postizanja dogovora o paketu poticaja. Za dva najveća gospodarstva eurozone ekonomisti predviđaju snažniji oporavak u 2021. godini nego su očekivali u travnju.

Hrvatski sabor u četvrtak će raspravljati o potvrdi triju ugovora o zajmovima s međunarodnim financijskim institucijama ukupno vrijednima gotovo 660 milijuna eura, namijenjenima rješavaju krize uzrokovanu pandemijom Covid-19, obnovi nakon potresa i jačanju javnog zdravstva. Potpredsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić rekao je u srijedu da su porezni prihodi od početka godine do sada između 14 i 15 posto niži u odnosu na lani, ocijenivši kako je punjenje proračuna na tragu Vladinih očekivanja i da su stvari pod kontrolom.

Javlja ministarstvo
Prestižna titula Europske zelene prijestolnice svake se godine dodjeljuje jednom od europskih gradova s više od 100.000 stanovnika zbog njegove predanosti okolišnoj, društvenoj i ekonomskoj održivosti.

Također, u pripremi je i dodjela Europske nagrade zeleni list 2022. za manje gradove koji imaju između 20.000 i 99.999 stanovnika. Europska komisija će dodijeliti nagradu u iznosu od 600.000 eura gradu koji će osvojiti titulu Europske zelene prijestolnice 2023. i 200.000 eura za najviše dva grada koja će osvojiti Europsku nagradu zeleni list 2022.

Titula Europske zelene prijestolnice donosi brojne koristi, uključujući veći fokus na ekološke projekte, povećani turizam i strana ulaganja, jačanje lokalne ekonomije i pomoć u stvaranju novih radnih mjesta. Pobjednički gradovi, kao i gradovi koji uđu u uži izbor imaju i pristup Europskoj mreži zelenog kapitala, koja im pruža podršku i platformu za razmjenu znanja i dobre prakse. Uz sve navedeno, prijašnji podnositelji zahtjeva smatraju da se proces prijave pokazao korisnim u procjeni njihovog napretka i planova te uspoređivanjem s ostalim sudionicima.

Objavili na Webu
Apple je na svojim web stranicama objavio da u roku od 10 godina želi smanjiti emisiju ugljičnog dioksida na nulu u cjelokupnom proizvodnom lancu svoje tehnologije i tako postati “ugljično neutralan”.

Poslovodstvo tvrtke ističe da svi Appleovi uredi i podatkovni centri širom svijeta već rade na uvođenju obnovljive energije. Plan je do 2030. godine potpuno se riješiti emisija ugljičnog dioksida u atmosferu, uključujući proizvodnju i dobavljače dijelova.

Očekuje se da će tvrtka biti u mogućnosti smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 75 posto korištenjem konvencionalnih metoda, uključujući primjenu čiste energije. Kako bi ispunio ciljanih 100 posto, Apple obećava da će razviti posebne “zelene” tehnologije kako bi se riješio ugljičnog dioksida stvorenog u proizvodnji.

Tomislav Ćorić
Među šesnaest ministarstva u novoj Vladi bit će Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja.

Bit će to veliko i važno ministarstvo jer uključuje resore gospodarstva, energetike, klimatskih promjena i zaštite okoliša.

“Razvoj gospodarstva više nije moguć ako se on ne promatra komplementarno s održivim razvojem. On mora biti u temeljima razvoja svake nacionalne ekonomije 21. stoljeća i zato ne treba čuditi da se resor gospodarstva spojio s resorom održivog razvoja”, rekao je Tomislav Ćorić za HRT, koji će biti na čelu tog megaministarstva.

Zeleni su upozoravali da to nije dobro jer će zaštita okoliša pasti u drugi plan, međutim ministar Ćorić je rekao kako su proteklih nekoliko godina jasno dali do znanja da je zaštita okoliša u segmentu Ministarstva zaštite okoliša i energetike itekako važna i da će u budućnosti inzistirati da politike u kontekstu razvoja gospodarstva budu usklađene u smjeru zaštite okoliša i prirode.

Na pitanje koji će mu biti prvi potez, rekao je da ova vremena sama po sebi nose nužnost kontinuirane evaluacije mjera gospodarskog oporavka i da će na tome raditi.

“S druge strane vrijeme je da se hrvatsko gospodarstvo okrene uspješnima. Već 30-ak godina bavimo se problemima i naravno da će to biti bitna preokupacija, međutim postoje segmenti koji u ovim kriznim vremenima daju izvrsne rezultate. Mislim da ova financijska omotnica iz Europske unije daje mogućnost da se na bazi jedne nove paradigme zelenog gospodarstva pomogne resorima koji su već sada uspješni”, rekao je Ćorić te dodao da će njegov fokus biti i na kreiranju radnih mjesta u industrijama koje pokazuju snažnu otpornost i dobre rezultate.

Osvrnuo se na odlaske duhanske industrije i Megglea.

“Na nama je da učinimo sve da poslovno okruženje bude pozitivno. Ovakvi odlasci su nešto što se u ekonomijama događa. Pad gospodarske aktivnosti je nešto što će se odraziti na stanje zaposlenosti, ali 2021. godina je godina oporavka i trebamo gledati prema njoj”, zaključio je.

Sukob interesa?
Pozdravljamo najavu starog – novog predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića da smanji broj ministarstava i time ukaže na potrebu restrukturiranja javne uprave i povećanje njene efikasnosti, što je jedan od većih problema Hrvatske i otežava oporavak gospodarstva koji nam je svima najvažnija zadaća.

Vjerujemo da je veliki uspjeh na parlamentarnim izborima   nomogućio sastavljanje Vlade RH bez pritiska te da će to značiti okupljanje stručnih i kvalitetnih ljudi što će Hrvatskoj u ovim teškim vremenima biti iznimno važno. Usprkos namjeri da se poveća efikasnost javne uprave, spajanje Ministarstva gospodarstva s Ministarstvom zaštite okoliša i energetike dovest će do direktnog sukoba interesa i moguće pristranosti ministra koji će zastupati obje ideje.

Prirodno se resori gospodarstva i zaštite okoliša zalažu za potpuno suprotstavljene interese te je njihova ravnopravnosti nužna kako bi se donosile kompromisne odluke koje omogućuju održivi razvoj: razvoj gospodarstva uz dužnu pažnju na zaštitu okoliša. Postoji opravdana bojazan da bi spajanjem ovih dvaju resora došlo do gubitka neovisnosti i ravnopravnosti u donošenju odluka te da bi resor zaštite okoliša izgubio moć i sposobnost da gospodarstvu nameće nužne standarde za održivi razvoj.

U vremenu klimatskih promjena, gubitka biološke raznolikosti i resursa koji prijete da ugroze opstanak čovjeka za Zemlji, smatramo nužnim da resor zaštite okoliša ostane neovisan i snažan kako bi usmjeravao Republiku Hrvatsku prema održivom razvoju što je temelj razvojnih programa Europske unije te Ujedinjenih naroda. Stoga apeliramo da se odustane od spajanja Ministarstva gospodarstva i Ministarstva zaštite okoliša i energetike kako bi se očuvala neovisnost resora i omogućilo njegovo jačanje.

Isprika
Poznati američki ekološki aktivist i pisac te antropolog Michael Shellenberger podigao je ovih dana veliku prašinu svojim novim tekstom, koji je oblikovao u svojevrsnu ispriku zbog štetnog klimatskog alarmizma, kojem je, kako ističe, kao klimatski aktivist i sam pridonio, prenosi Index.hr.

“Klimatske promjene nisu kraj svijeta, nisu čak ni najveći problem za okoliš”

“U ime svih zaštitara okoliša htio bih se službeno ispričati za klimatološke strahove koje smo stvorili u proteklih 30 godina”, poručio je Shellenberger u konzervativnim novinama The Australian. Članak je prije toga bio objavljen u Forbesu, ali je uklonjen, a potom i na australskom privatnom online portalu Quillette.

“Klimatske promjene se zbivaju. One samo nisu kraj svijeta. Štoviše, one nisu čak ni najveći problem za okoliš”, dodaje Shellenberger u uvodu podužeg osvrta koji je provokativno formuliranim tezama već privukao pozornost, ali i kritike brojnih medija i stručnjaka, pa i njegovih bliskih podržavatelja.

Kako god ocijenili njegov tekst, Shellenberger je uspio u jednoj važnoj stvari – privukao je veliko zanimanje za svoju novu, tek objavljenu knjigu Apokalipsa nikada: Zašto nam ekološki alarmizam svima šteti. Štoviše, tekst i njegova oprema doimaju se kao pametno smišljena reklama za knjigu. Većina klimatologa koji su se osvrnuli na njega tako ga i doživljava.

Na Amazonu se knjiga predstavlja uz sljedeće provokativno tumačenje: “Što zaista stoji iza uzleta u apokaliptičnom pristupu borbi za zaštitu okoliša? Moćni financijski interesi. Želja za statusom i moći. No iznad svega to je želja za transcendencijom među navodno sekularnim ljudima. Taj duhovni impuls može biti prirodan i zdrav. No s propovijedanjem straha bez ljubavi i krivnje bez iskupljenja, ta nova religija ne uspijeva zadovoljiti naše najdublje psihološke i egzistencijalne potrebe.”

Na samom početku teksta u Australianu (i na stranici Environmental Progres) Shellenberger iznosi 12 teza za koje zna da će izazvati kontroverze.

“Evo nekoliko činjenica koje malo ljudi zna:

1) Ljudi ne uzrokuju ‘šesto masovno izumiranje’

2) Amazonske prašume nisu ‘pluća svijeta’

3) Klimatske promjene ne pogoršavaju prirodne katastrofe

4) Požari su se u cijelom svijetu od 2003. godine smanjili za 25 posto

5) Količina zemlje koju koristimo za meso – što je najveća upotreba zemlje za potrebe čovječanstva – smanjila se za područje koje je gotovo veliko kao Aljaska

6) Nagomilavanje zapaljivog drva i povećanje broja kuća u blizini šuma, a ne klimatske promjene, mogu objasniti zašto u Australiji i Kaliforniji ima sve više i sve opasnijih požara

7) Emisije ugljikovog dioksida smanjuju se u većini bogatih zemalja, a u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj smanjuju se još od sredine 1970-ih

8) Nizozemska je postala bogata, a ne siromašna, prilagođavajući se životu ispod razine mora

9) Proizvodimo 25 posto više hrane nego što nam treba, a viškovi hrane nastavit će se povećavati kako svijet postaje sve topliji

10) Gubitak staništa i izravno ubijanje divljih životinja veće su prijetnje vrstama od klimatskih promjena

11) Drvo je kao gorivo za ljude i divlje životinje mnogo gore od fosilnih goriva

12) Sprječavanje budućih pandemija zahtijeva više, a ne manje ‘industrijsku’ poljoprivredu”, piše Shellenberger.

Budući da zna da će dobar dio ovih teza biti crvena krpa za većinu zelenih i lijevih aktivista, kao i za mnoge laike izložene takvom aktivizmu, Shellenberger odmah na samom početku kreće u proaktivno otklanjanje svake sumnje da bi mogao biti neki desničarski, znanstveno dezinformiran poricatelj klimatskih promjena kakvih bi se moglo naći na platnim listama lobija fosilne energije.

U obrani navedenih teza prvo ističe da brojne činjenice koje iznosi u knjizi potvrđuju znanstvene studije koje uvažavaju ugledne svjetske institucije kao što su Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC), UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) i Međunarodni savez za očuvanje prirode.

Na to nadodaje svoju impresivnu karijeru borca za zaštitu socijalne pravde i prirode kakve se ne bi postidjeli ni najveći lijevi ili zeleni aktivisti. Ističe da je živio u Nikaragvi kako bi se solidarizirao sa sandinističkom socijalističkom revolucijom i sa seljacima na rubu Amazonije koji su se borili protiv krčenja prašume, da je pomogao da se razotkrije loše stanje u tvornicama kompanije Nike u Aziji itd.

Tvrdi da je ekološki aktivist postao već sa 16 godina kada je pomogao u prikupljanju sredstava za organizaciju Rainforest Action Network. S 27 je sudjelovao u spašavanju posljednjih šuma sekvoja u Kaliforniji, a tvrdi i da je potaknuo Obaminu administraciju da uloži 90 milijardi dolara u obnovljive izvore energije.

Na samom kraju svojeg ekološko-aktivističkog CV-a Shellenberger se konačno nešto preciznije legitimira dajući jasniju naznaku kojem krilu ekološkog pokreta pripada time što među svojim uspjesima ističe da je u posljednjih nekoliko godina pomogao u sprječavanju da se brojne nuklearke zamijene elektranama na fosilna goriva. Među radikalnijim lijevim zelenima to će se teško doživjeti kao zasluga, dok će kod neupućenih uglavnom izazvati zbunjenost i znatiželju zbog tradicionalno lošeg imidža koji nuklearke imaju u ekološkim pokretima.

No upravo u tom grmu leži zec – Shellenberger se s radikalnijim lijevim zelenima ozbiljno razilazi već 15-ak godina. Ne samo da se razilazi nego ih sustavno i često argumentirano kritizira. Naime, Shellenberger je jedan od utemeljitelja i prominentnih figura tzv. ekomodernizma, filozofije kojoj je temeljna odrednica ideja da rješenje ekoloških problema nije i ne može biti u nastojanjima čovječanstva da se vrati nekom skladnom predindustrijskom suživotu s prirodom, nego u razvoju tehnologija koje će minimizirati ljudski ekološki otisak.

Za ilustraciju, ekomodernisti smatraju da rješenje za problem porasta broja stanovnika i gladi, koji uzrokuju povećanje krčenja šuma i smanjivanje staništa divljih životinja, nije u tzv. odrastu (skupu političkih, ekonomskih i društvenih teorija prema kojima treba raditi na rješenjima protivnima konceptu nužnosti stalnog gospodarskog rasta) kako bi se smanjio teret na globalne resurse te povratku suživotu s prirodom kroz rješenja kao što je primjerice organska poljoprivreda. Naprotiv, ekomodernisti smatraju da je rješenje u intenziviranju i daljnjoj industrijalizaciji poljoprivrede kroz razvoj GMO-a koji će omogućiti veće prinose na manjim površinama uz manje pesticida, što znači više hrane uz manji otisak na planet.

Na sličan način ekomodernisti smatraju da rješenje za probleme energije nije u okretanju kotača tehnološkog razvoja unazad – u povratku grijanju na drva – nego u izvorima energije velike koncentracije kao što su nuklearke koje proizvode goleme količine energije na vrlo maloj površini iz vrlo malenih količina materijala, čime se minimizira ugroza za prirodna staništa a da se pritom ne emitiraju staklenički plinovi.

Da stvari budu još jasnije, Shellenberger je jedna od prominentnih figura ekomodernizma, koji ima brojne pristaše u znanstvenim krugovima širom svijeta. Jedan je od autora Manifesta ekomodernizma i pokretača instituta Breakthrough te utemeljitelj ekološke organizacije Environmental Progress. I manifest i institut i organizacija promiču razvoj tehnoloških rješenja za probleme zaštite okoliša. Između ostalog, zalažu se za povećanje javnog financiranja znanstvenih i tehnoloških istraživanja koja bi to mogla omogućiti.

U svojoj novoj knjizi Shellenberger ekomodernistički koncept očuvanja prirode ilustrira kroz poglavlje koje je posvetio povijesnoj priči o opstanku kitova. Njegovo tumačenje je da te inteligentne životinje od istrebljenja nisu spasile organizacije poput Greenpeacea, nego ljudska pohlepa. Drugim riječima, ljudska neutaživa žeđ za energijom, uz razvoj tehnologije, dovela je do razvoja hidrocentrala i elektrana na razna efikasna goriva, što je pak učinilo da je lov na kitove radi ulja postao besmislen.

Kada je riječ o klimatskim promjenama, ekomodernisti načelno podržavaju tehnološki razvoj obnovljivih izvora kao što su solarne elektrane i vjetroturbine, osobito u kombinaciji s nuklearkama. Takvu ideju borbe protiv klimatskih promjena kombiniranjem različitih vrsta čistih izvora podržale su brojne znanstvene organizacije, uključujući i UN-ov IPCC.

Shellenberger je vrlo kritičan prema golemim novcima koji se izdvajaju za subvencioniranje obnovljivih izvora što se danas pretvorilo u vrlo unosan biznis s moćnim pripadajućim lobijima. U više navrata ukazao je i na činjenicu da je električna energija u zemljama koje su u većoj mjeri prihvatile obnovljive izvore, kao što je Njemačka, postala skuplja umjesto jeftinija te da su neke države zatvaranje nuklearki pod pritiskom zelenih morale kompenzirati povećanjem korištenja fosilnih goriva kao što je ugljen.

“Da je Njemačka uložila 580 milijardi dolara u nuklearke, umjesto u obnovljive izvore energije, već bi dobivala 100% svoje energije za struju i transport iz čistih izvora s nula emisija. To je prilično izvanredan podatak kada razmislite koliko naše energije – oko jednu trećinu – koristimo za prijevoz”, upozorio je Shellenberger 2019. u osvrtu za Forbes.

Kako vrijeme prolazi, Shellenberger u svojim kritikama tradicionalnih zelenih postaje sve oštriji. U više tekstova i intervjua pokazao je razočaranje sporošću kojom se obnovljivi izvori razvijaju, njihovom neučinkovitošću (u smislu da su za male količine energije potrebne goleme površine zemlje), njihovom nepouzdanošću (u smislu da stvaraju viškove u opskrbi strujom kada sunce sja ili vjetar puše, a manjkove kada nema sunca i vjetra) i nemogućnošću skladištenja golemih količina obnovljive energije (što danas često podrazumijeva da se viškovi plasiraju u druge sustave obližnjih regija uz niske ili čak negativne cijene kako mreže ne bi bile preopterećene, a manjkovi kompenziraju iz drugih izvora, najčešće problematičnih fosilnih goriva).

U svojim tekstovima i nastupima također je upozorio na brojne negativne utjecaje koje obnovljivi izvori imaju na okoliš, a koji se u ekološkim pokretima rijetko adresiraju, između ostalog na činjenicu da solarne elektrane i vjetroturbine predstavljaju prijetnju za brojne životinje, osobito rijetke ptice, te da istovremeno uzrokuju onečišćenje jer se u njihovoj proizvodnji koriste brojni toksični materijali poput olova, žive i kadmija, a teško ih je reciklirati.

U svojem novom osvrtu posebno ističe da su vodeći svjetski ekolozi u posljednje vrijeme pretjerali s apokaliptičnim vizijama u nastojanju da upozore na prijetnju koju predstavljaju klimatske promjene:

“No onda su prošle godine stvari izmakle kontroli. Alexandria Ocasio-Cortez je rekla: ‘Svijet će skončati kroz 12 godina ako ne adresirano klimatske promjene.’ Britanska najeminentnija ekološka grupacija izjavila je da ‘klimatske promjene ubijaju djecu’. Bill McKibben, najutjecajniji zeleni novinar svijeta, klimatske promjene nazvao je ‘najvećim izazovom s kojim su se ljudi ikada suočili’ i rekao da će to ‘izbrisati civilizacije’. Mainstream novinari su u više navrata pisali da Amazonija predstavlja ‘pluća svijeta’ te da je krčenje šuma poput eksplozije nuklearne bombe. Rezultat toga je da je polovica ispitanih ljudi širom svijeta prošle godine izjavila kako misli da će čovječanstvo izumrijeti zbog klimatskih promjena. A u siječnju je svako peto britansko dijete u anketama izjavilo da ima noćne more o klimatskim promjenama”, piše Shellenberger.

Na udaru njegovih kritika ovaj su se put našle čak i ugledne svjetske organizacije poput WHO-a i IPCC-ja. “Pandemija koronavirusa aktualna je kriza koja klimatsku ‘krizu’ stavlja u perspektivu. Čak i ako mislite da smo pretjerano reagirali, covid-19 je već dosad ubio gotovo 500.000 ljudi i uništio ekonomije širom svijeta. Znanstvene institucije, uključujući WHO i IPCC, potkopale su vlastitu vjerodostojnost opetovanim politiziranjem znanosti. Njihovo buduće postojanje i važnost ovise o novom vodstvu i ozbiljnoj reformi”, poručio je.

Shellenbergerov tekst očekivano je naišao na oduševljenje poricatelja ljudskog utjecaja na klimatske promjene, osobito urednika i čitatelja konzervativnih novina u državi koja je jedan od najvećih izvoznika fosilnih goriva na svijetu.

No među ozbiljnim klimatološkim znanstvenicima uslijedile su nešto kritičnije reakcije, a zanimljivo je da su čak i njegovi bliski suradnici izrazili određene rezerve.

Primjerice, ugledni klimatolog s MIT-ja Kerry Emanuel. koji je jedan od znanstvenih savjetnika u Shellenbergerovoj organizaciji Environmental Progress, za australski je The Guardian izjavio da je “vrlo zabrinut” zbog novog članka te da se konzultira s drugim članovima savjetodavne skupine prije nego što odluči hoće li ostati u tom tijelu.

Istaknuo je da se think-tanku pridružio prije nekoliko godina, “budući da je to tada bio glas za racionalan pristup u suočavanju s klimatskim promjenama jer je naglašavao potrebu za nuklearnom energijom kao dijelom rješenja“, sa čime se i dalje jako slaže.

No komentirajući tekst je rekao: “Prije svega, nitko nema pravo govoriti u ime cijelog ekološkog pokreta.”

Pojasnio je da je Shellenberger u pravu što proziva ekstremne izjave nekih ekoloških aktivista, no dodao je da je neke činjenice ipak pogrešno shvatio.

Pokret za zaštitu okoliša, rekao je Emanuel, “dosljedno je i destruktivno prenaglašavao rizike i troškove nuklearne energije”, istodobno gurajući “fantaziju o 100% obnovljivih izvora energije, zanemarujući loše ekološke rezultate tih izvora”. No ništa se ne može postići “prihvaćanjem dezinformacija s druge strane… Na primjer, on kaže da klimatske promjene ne pogoršavaju prirodne katastrofe mada ima dosta dokaza da to čine”, rekao je Emanuel.

Poznati klimatolog Michael Tobis u svojem je osvrtu objavljenom na stranici Real Climate podrobno analizirao 12 Shellenbergerovih teza. U većini njih našao je nekih temelja, ali i ozbiljnih problema i pogrešnog adresiranja jer one uopće nisu ključne agende klimatologa.

Pojednostavljeno i ukratko njegove bi se reakcije mogle interpretirati u obliku 12 sljedećih odgovora:

Istina je da se ne nalazimo doslovno usred masovnog izumiranja, međutim nalazimo se na njegovom rubu. To u biti nije agenda u fokusu “klimatskog zastrašivanja”, ali predstavlja povezan i enorman problem. Čini se bizarnim da netko tko tvrdi da “govori u ime boraca za očuvanje okoliša” minimizira takav problem.

Činjenica je da je pretjerano nazivati Amazoniju plućima svijeta (autor usput podsjeća da pluća troše kisik) jer ona nije ključna za održavanje razina kisika u atmosferi. No ona je stanište goleme bioraznolikosti koja je ugrožena. Kada bi bila uništena, to bi imalo značajan utjecaj na klimu. Njezino očuvanje vrlo je važna tema, no ne zbog kisika.

Postoje brojni znaci da neke vrste ekstremnih vremenskih događaja (osobito toplinski valovi, suše i obilne oborine) postaju sve češće i žešće.

Ako se gledaju isključivo opožarene površine posljednjih desetljeća, uistinu postoji trend njihovog smanjenja, ali jedan od ključnih razloga za to je činjenica da je sve više tla pod usjevima i ljudskom kontrolom. Šumski požari su u porastu kako po učestalosti tako i po žestini. To ne čudi ako se uzme u obzir da su šume sada izložene toplijem vremenu od onoga u kojem su bile evoluirale, što znači da su više sklone sušenju.

Teza da se površine pod usjevima za uzgoj stoke smanjuju stoji. Međutim, to smanjenje uglavnom se odvija u sušnim regijama u kojima su pašnjaci bili korišteni za ispašu niskog intenziteta te u regijama u kojima su pašnjaci uništeni pretjeranom ispašom, kao što je primjerice Teksas. S druge strane, dolazi do širenja takvih površina u tropskim područjima u kojima su razmjeri razaranja okoliša golemi, kao što je primjerice Amazonija.

Tvrdnja da češće i intenzivnije šumske požare uzrokuje gradnja bliže šumama je kriva. Nekim pojavama može pridonositi više čimbenika, što znači da požari doista mogu biti češći i žešći te da istovremeno ljudi mogu biti više izloženi jer grade sve bliže šumama.

Istina je da se emisije stakleničkih plinova smanjuju u razvijenim zemljama, no to ima razne uzroke, među kojima je i to što se industrijska proizvodnja seli u zemlje poput Kine. Osim toga, još smo jako daleko od rješenja, a skroman napredak u nekoliko bogatih zemalja nije neka velika utjeha.

Primjer Nizozemske kao zemlje koja se odlično nosi s razinama mora nije osobito uvjerljiv. Naime, opet je riječ o bogatoj zemlji, a teško je reći da je postala bogata zahvaljujući tome što se neki njezini veliki dijelovi nalaze ispod razine mora. Osim toga, teško je zamisliti da bi siromašne zemlje poput Bangladeša mogle učiniti išta slično. Također, podizanje brana može ozbiljno ugroziti delte rijeka prodiranjem slane vode. Konačno, čak su i Nizozemci u strahu da bi porast razina mora mogao biti preveliki da bi mu se mogli prilagoditi jer svakim decimetrom visine brana cijena sustava postaje sve skuplja.

Istina je da u toplijem svijetu globalna proizvodnja dovoljnih količina hrane ne bi trebala biti problem. No to neće značiti puno za neke siromašnije zemlje koje se već sada bore sa sušama. Tu će veliki problem biti u pravednoj distribuciji hrane, a to može podrazumijevati migracije golemih razmjera.

Argument da klimatske promjene ne prijete masovnim izumiranjem životinja, nego da to čini gubitak staništa, problematičan je jer je upravo zatopljenje jedan od važnih uzroka nestajanja staništa.

Korištenje drva za ogrjev u domaćinstvima zaista jest nezdrava praksa, ali ono je neutralno što se tiče emisija CO2 – drveće tijekom rasta konzumira CO2 koji se potom ispušta izgaranjem. U tom smislu korištenje drva za energiju čak je bolje rješenje nego da se pusti da trune, ispušta stakleničke plinove i pritom ničemu ne koristi. Korištenje biomase je složena tema, no sađenje drva zbog ogrjeva ipak nije najbolja ideja.

Tvrdnja da će nas industrijska proizvodnja mesa u kojoj životinje ne dobivaju prostora za šetnju zaštititi od zoonotskih bolesti vrlo je dvojbena i slabo argumentirana. Između ostalog, poznato je da se upravo u takvoj proizvodnji koriste goleme količine antibiotika, što pogoduje stvaranju rezistencije i razvoju opasnih superbakterija.

Hrvatski klimatolog Ivan Güttler, koji prati rad Shellenbergera, smatra da njegov novi tekst u Australianu treba prvenstveno shvatiti kao reklamu za njegovu novu knjigu.

“Pratim ga na Twitteru, a pročitao sam i njegov novi tekst. Također sam pročitao neke kritičke osvrte na RealClimate.orgu”, rekao je Güttler.

“Ondje su klimatolozi analizirali njegovih 12 izjava i pokazali da neke stoje, neke tek djelomično, a neke ne. Jedan od njih je NASA-in klimatolog Gavin Schmidt, dakle to nisu neki radikalni zeleni aktivisti. U tim kritikama posebno mu se zamjera što negira da s klimatskim promjenama rastu ekstremni vremenski događaji poput toplinskih valova i suša. S druge strane stručnjaci se slažu s njime da rizik u proizvodnji hrane nije toliki koliko se ponekad naglašava u medijima. Naravno, to vrijedi ukoliko gledamo svijet globalno i ukoliko lanci opskrbe budu funkcionirali. To podrazumijeva svijet koji komunicira. U njemu ćemo i dalje u budućnosti imati dovoljno hrane i kalorija za nahraniti stanovništvo. No s druge strane neki dijelovi svijeta zbog klimatskih promjena već godinama imaju problema s proizvodnjom hrane. Dakle, klimatske promjene regionalno mogu uzrokovati probleme u proizvodnji hrane, ali uz odgovarajuću opskrbu generalno ne bi trebalo biti problema s gladi”, tumači Güttler.

“Također, znanstvenici se slažu da klimatske promjene ne vode u budućnost u kojoj će zemlja biti spaljena pustinja. Ne idemo u svijet koji je beživotan, međutim, činjenica je da neke vrste sisavaca, osobito složenijih, izumiru stotinjak puta većom brzinom nego što bi se to zbivalo bez utjecaja čovjeka. Ti utjecaji podrazumijevaju krčenje šuma, razna onečišćenja i izlov životinja za prehranu, ali i klimu. Procjenjuje se da je doprinos klimatskih promjena smanjenju bioraznolikosti oko 20%. Ako imamo jako vruća i suha ljeta, za očekivati je da će ona u određenim regijama uzrokovati izumiranja životinja koje se ne uspijevaju prilagoditi”, kaže naš klimatolog.

Što se požara tiče, kaže da sve ovisi na koju se varijablu ljudi pozivaju. “Ako se gledaju samo opožarene površine, tu nema porasta, međutim broj i trajanje požara definitivno su u porastu, osobito kada se prate trendovi, a ne statistike od godine do godine. Poznato je da je jedno od tumačenja zašto nema sve više požara u načinu na koji koristimo zemlju. Naime, područja pod šumama sve se više smanjuju, a pod usjevima i kontrolom ljudi sve više povećavaju, pa je za očekivati da će se opožarene površine smanjivati jer je sve manje toga što može gorjeti. Tu treba istaknuti da tek posljednjih 20-ak godina na globalnoj razini imamo alate koji su nam potrebni za praćenje svih površina, ne samo onih uz koje žive ljudi. Dakle, tek posljednjih godina u poziciji smo da možemo išta pametno govoriti o globalnim razmjerima požara. Zanimljivo u vezi sa Schellenbergerom je i to što on kritizira tzv. Green Deal, paket američkih zakona koji bi trebali omogućiti ublažavanje klimatskih promjena, zbog toga što u njemu navodno nije ostavljeno mjesto za nuklearke. No uz malo potrage relativno lako se doznaje da i Joe Biden i Bernie Sanders, pa čak i Alexandria Ocasio-Cortez, u svojim rješenjima za klimu imaju nuklearke”, ističe Güttler.

Kako god bilo, zaključuje naš klimatolog, Schellenbergerova knjiga bit će zanimljivo štivo. Osobito za upućenije jer će je ipak trebati čitati sa zrnom soli, prenosi Index.

Termoelektrane
Termoelektrane na ugljen u Njemačkoj i Poljskoj ispustile su 2019. godine najviše ugljičnog dioksida u Europskoj uniji, a među 10 najvećih zagađivača našao se i irski avioprijevoznik Ryanair, pokazuju podaci iz EU-a.

Prvo je mjesto na ljestvici 10 kompanija koje su prošle godine ispustile najviše ugljičnog dioksida zauzela poljska elektrana Belčatov, pokazuje izvješće savjetodavne tvrtke Transport & Environment (T&E). Elektrane zauzimaju osam od 10 mjesta na ljestvici, njih čak šest iz Njemačke i dvije iz Poljske. Preostala su dva mjesta zauzeli brodar Mediterranean Shipping Company (MSC) i irski avioprijevoznik Ryanair, na sedmom i osmom mjestu.

Trenutno samo elektrane, tvornice i zrakoplovne tvrtke plaćaju naknadu za zagađenje kupnjom dozvola za emisiju štetnih plinova u sklopu sustava ETS, podsjeća Reuters. Sustav je uspostavljen kako bi zagađenje smanjilo a Europska komisija planira iduće godine u njega uključiti i brodarske tvrtke. Brodari trenutno ne plaćaju za ispuštanje CO2 a čak i kada bi kupovali dozvole, plaćali bi za zagađenje sedam puta manje nego kamioni, preko znatno većih nameta na gorivo.