Geopolitika

U srijedu, 8. srpnja, kinesko Ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je kako će Kina uvesti vize za građane Sjedinjenih Država zbog „lošeg ponašanja“ u odnosu na kinesku autonomnu regiju Tibet. Glasnogovornik toga ministarstva Zhao Lijian, komentirajući američko uvođenje viza prema kineskim službenicima koji su umješani u „ograničenje pristupa stranaca na Tibet“, izjavio je slijedeće: „Izražavamo odlučni prosvijed s time u svezi. Kao odgovor na takve korake Kina je donijela odluku o viznom ograničenju prema građanima SAD-a, koji omogućuju loše ponašanje u odnosu na Tibet.“

Kina želi dominirati tim prostorom pa je jasno da joj je cilj dugoročno eliminirati američke pomorske i zrakoplovne snage iz Zapadnog Pacifika, tj. iz Južnog i Istočnog kineskog mora. Amerikanci, dakako, žele ostati na tome području i zalažu se za režim slobodne plovidbe. Američki autor Robert D. Kaplan smatra da Kinezi gledaju na Južno kinesko more kao američki stratezi u 19. st. i počekom 20. st. na Karibe: kao na vodenu ekstenziju svoje kontinentalne, kopnene mase, čija bi kontrola omogućila slanje mornaričkih snaga u šire područje Pacifika i Indijskog oceana, uz istovremeno smekšavanje Tajvana.

Treba dodati da su u području Južnokineskoga mora i susjednih grebena i otoka pronađene velike zalihe ugljikovodika i da je, iako Kina svojata cijeli taj prostor, arbitražni sud u Haagu po tužbi Filipina presudio kako nema dokaza da je Kina kroz povijest imala ekskluzivnu kontrolu na tim vodama i bogatstvima. Kina već godinama vodi sporove s više zemalja azijsko-pacifičke regije oko teritorijalne pripadnosti brojnih otoka u Južnokineskome moru.

Sjedinjene Američke Države zalaganjem za slobodnu plovidbu u Južnokineskom moru žele zadržati svoj utjecaj u tome strateški bitnom području i zato se tamo već godinama nalazi američko i kinesko ratno brodovlje. Američki analitičar James Holmes smatra da Južnokinesko more, kao vruća točka u kojoj se nalazi ratno brodovlje obje sile, može predstavljati mjesto promjene smjera globalne moći.

Američki nosač zrakoplova USS Ronald Reagan, stacioniran u Japanu, i prošle je godine plovio Južnim kineskim morem nekoliko dana prije 70. godišnjice Narodne Republike Kine, a ovih dana Amerika je u taj prostor poslala dva nosača zrakoplova, tako da pored „Reagana“ sada tamo plovi i USS Nimitz. Washington ove poteze opravdava podupiranjem slobodne i otvorene plovidbe Indo-pacifičkom regijom, a naravno da ga treba promatrati u kontekstu nedavnih kineskih vojnih vježbi kod otočja Paracel, koje svojataju Kina i Vijetnam.

Slične poteze možemo očekivati i u budućnosti, kao dio nove „velike igre“ za premoć na Pacifiku, ali i u svijetu s obzirom na to da Kina predstavlja najvećega američkog konkurenta za svjetsku dominaciju. Kina je prošle godine pustila u pogon drugi nosač zrakoplova, koji je za razliku od prvoga koji je kupljen od Ukrajine, izradila sama, a jasno je da se nosači zrakoplova rade s točno određenim strateškim ciljevima šireg projiciranja političke i vojne moći. Igre u Južnome kineskom moru zapravo su tek krenule.

Autora možete pratiti na portalu Direktno.hr, u Hrvatskom tjedniku i putem podcasta Geopolitički objektiv na Youtubeu.

 Kina i SAD se međusobno optužuju za povećanje napetosti u tom strateškom plovnom pravcu u vrijeme ionako napetih odnosa oko niza pitanja, od koronavirusa i trgovine do Hong Konga. U Južnokinesko more su uplovili nosači zrakoplova USS Nimitz i USS Ronald Reagan kako bi “podržali slobodan i otvoreni prostor Indijskog oceana i Pacifika”, priopćila je mornarica.

U priopćenju se ne navodi gdje su točno održane vježbe u Južnokineskom moru koje se proteže u duljini od 1500 kilometara. Kina, usprkos prosvjedima susjednih zemalja, svojata 90 posto tog mora. “Namjera nam je poslati nedvosmislenu poruku našim partnerima i saveznicima da brinemo o regionalnoj sigurnosti i stabilnosti”, istaknuo je kontradmiral George M. Wikoff. J

Pojasnio je da vježbe nisu odgovor na vojne vježbe koje je održala Kina. Peking je odbacio kritike SAD-a da su njihove vježbe “kontraproduktivne i ne doprinose smanjenju napetosti i održavanju stabilnosti”. SAD također ističe da redovito provodi vježbe u zapadnom Pacifiku, uključujući i u Južnokineskom moru. Kina je 1. srpnja počela petodnevne vojne vježbe kod otočja Paracel koje svojataju Kina i Vijetnam, a kritikama Pekinga su se pridružili i Filipini, Malezija, Brunei i Tajvan. Spomenuti otoci su bogati naftom i plinom. Južnokinesko more je vrlo dinamično trgovinska ruta kojom se godišnje obavi trgovina u vrijednosti tri bilijuna američkih dolara, piše Večernji list.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je rekao da su Indija i Kina na sastanku putem video veze osnažile svoje odnose, kako prenose ruski državni mediji. Indijski i kineski diplomati su pokazali “bliskost pristupa ključnim problemima današnjice”, rekao je Lavrov. On je rekao da Rusija nije planirala posredovati u sporu između te dvije zemlje. Sastanak ministara vanjskih poslova održao se dan nakon što su se indijski i kineski vojni zapovjednici susreli u Moldu na kineskoj strani himalajske granice kako bi ublažili napetost zbog sukoba od 15. lipnja na spornoj točci njihove granice na Himalaji.

U sukobu s kineskim vojnicima na himalajskoj granici poginulo je 20 indijskih vojnika, a iako indijski mediji izvješćuju o poginulima na kineskoj strani Peking to još nije potvrdio. Dvije zemlje se međusobno optužuju za izazivanje sukoba. Prema tvrdnjama indijskih dužnosnika incident je izbio kada su njihovi vojnici napadnuti kamenjem tijekom svađe u udaljenoj dolini Galwan, visoko u planinama gdje indijska regija Lakdah graniči s regijom Aksai Chin koju je Kina zauzela tijekom rata vođenog 1962. godine.

Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Zhao Lijian u Pekingu je medijima rekao da su indijske i kineske pogranične snage postigle “razumijevanje” o potrebnim koracima kako bi se ublažile napetosti. Razgovori na razini zapovjednika u ponedjeljak bili su srdačni i konstruktivni, rekao je izvor iz indijske vojske.

Vojna parada na Crvenom trgu u povodu 75. godišnjice pobjede u Drugom svjetskom ratu tradicionalno se održava 9. svibnja na Dan pobjede, ali ju je Kremlj ove godine odgodio zbog pandemije. Odlučeno da novi datum održavanja bude 24. lipnja, u vrijeme kada su već ublažene mjere protiv širenja novog koronavirusa koji je jako pogodio Rusiju.

S više od 8000 smrtnih slučajeva i oko 580.000 zaraženih, Rusija je na trećem mjestu po broju oboljenja, nakon SAD-a i Brazila. Ovogodišnja vojna parada održava se na datum prve poslijeratne vojne parade u čast pobjede, 24. lipnja 1945.

Samo tjedan dana nakon poslije održava se referendum o ustavnim amandmanima koji bi Putinu omogućili da ‘resetira’ broj predsjedničkih mandata i ostane na vlasti do 2036. Po ustavu, predsjednik može obnašati dva uzastopna mandata, što znači da bi Putin (67) trebao odstupiti s dužnosti po završetku mandata 2024. Međutim, ovi amandmani omogućili bi mu još dva mandata, do 2036. godine, ako se kandidira i pobijedi na izborima.

Parada će biti Putinovo prvo veliko pojavljivanje u javnosti od početka pandemije nakon jednog kraćeg 12. lipnja. On će nadgledati prikaz suvremene vojne moći na Crvenom trgu kojim će u mimohodu proći više od 13.000 vojnika. Dvadesetak komada oružja i tehnike bit će pokazano prvi put, uključujući tenkove T-90M, raketni sustav Buk-M3 i višecijevni rateni bacač Tosočka.

Među vozilima koja će sudjelovati na mirmohodu bit će i primjerci ratnih tenkova T-34, a neki vojnici nosit će uniforme iz Drugog svjetskog rata. Putin, čiji je dvogodišnji brat preminuo za vrijeme nacističke opsada Lenjingrada, današnjeg Sankt Peterburga, ponosan je kao i cijela Rusija na pobjedu u Drugom svjetskom ratu.

Uoči parade kritizirao je Zapad zbog “vrijeđanja Rusije” umanjivanjem uloge SSSR-a u toj pobjedi. I dok Putin insistira na održavanju parade, neki izražavaju zabrinutost zbog rizika od zaraze. Masovni javni događaji i dalje su formalno zabranjeni u Moskvi. Na paradi u središtu ruske prijestolnice sudjelovat će vojnici iz 13 zemalja, uključujući Kinu i Indiju, i više od 200 vojnih vozila.

Neke od ruskih regija i gradova odlučilo je da neće održati parade zbog koronavirusa. Moskovski gradonačelnik Sergej Sobjanjin i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov savjetovali su građanima da gledaju paradu na televiziji. “Zašto ju, dovraga, održavate ako ne preporučujete dolazak?”, upitao je oporbeni političar Aleksej Navaljni u svom blogu.

Vojnici su na probama nosili maske i gumene rukavice, ali na dan parade ih neće imati, rekao je vojni izvor za agenciju AFP. Prednost za sudjelovanje u paradi dobili su vojnici kod kojih su pronađena antitijela na covid-19, priopćilo je ministarstvo obrane. Na tribinama će udaljeni jedni od drugih sjediti veterani koji su bili u karanteni uoči parade, rekao je Putinov glasnogovornik Peskov, piše N1.

Mike Ryan, izvršni direktor WHO-a za hitne programe na pitanje novinara N1 o stanju na Balkanu kaže da je neophodno da se očuvaju dobri rezultati koje je regija do sada postigla po pitanju borbe protiv koronavirusa.

Protekla 24 sata su globalno bila među najgorima jer je zabilježeno više od 183.000 novih slučajeva. “Iz perspektive zapadnog Balkana i zemalja na jugu one su bile manje zahvaćene nego li zemlje u ostatku Europe u ranoj fazi epidemije. Neke su bile veoma uspješne u čuvanju brojeva veoma nisko.

Ali, kako smo to rekli u slučaju nekih azijskih zemalja koje su uspjele smanjiti ili i dalje imaju niske brojke i dalje postoji opasnost povećanja broja slučajeva pogotovo kada se to povezuje s velikim okupljanjima.

To su događaji koji mogu dovesti do super širenja i zaraza može vrlo brzo eksplodirati. Vidjeli smo super širenje u brojnim slučajevima i okruženjima, uglavnom u zatvorenim objektima, kao naprimjer u profesionalnim, stambenim, i sličnim okruženjima. Uvijek postoji rizik“, kaže Ryan.

Iz Ženeve stiže i upozorenje o tome na koji bi se način zemlje u regiji, posebno organizatori velikih okupljanja trebali ponašati. Dio odgovornosti je individualni, dio je kolektivni. “Vrlo je važno da se rezultati koje su zemlje na Balkanu postigle da izbjegnu najgore po pitanju zaraze da to i nastave raditi. Važno je da se nastave primjenjivati ranije mjere. Važno da ljudi budu svjesni, da poštuju higjenske mjere, društvenu distancu, čak i u slučajevima gdje ima malo zaraze da ljudi nose maske i da organizatori događanja vode brigu i da procjenjuju opasnosti koje postoje.

Sve zemlje imaju svoja pravila i procedure o upravljanju i organizaciji događaja. Ne mogu govoriti o pojedinim zemljama i pravilima, ali organizatori bi morali poštovati ta pravila. Mjere koje su predviđene su jednostavne, praktične i lako primjenjive. Nadamo se da će zemlje u regiji koje su imale velikog uspjeha nastaviti to i raditi ukoliko mjere budu primjenjivane na sistematičan način”, napominje Ryan.

Generalni direktor WHO-a dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus na press konferenciji istaknuo je kako smatra da je neophodno da sve zemlje pojačaju svoje napore u testiranju, lociranju i praćenju potencijalno zaraženih. Također je upozoreno da se mora obratiti pažnja na vraćanje nekih privremeno ili u cijelosti suspendiranih zdravstvenih usluga uz korištenje propisanih mjera kako generalno zdravlje ne bi bilo ugroženo.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel održat će videokonferenciju s premijerom Lijem Keqiangom i predsjednikom Xijem Jinpingom. “Spremni smo raditi s Kinom, ali također očekujemo da Kina peuzme svoju odgovornost kao jedna od najvećih svjetskih ekonomija”, rekao je visoki dužnosnik koji pomaže u pripremi samita. “Pandemija je pojačala neke probleme.”

Nakon samita, koji bi trebao početi u 10 sati po srednjoeuropskom vremenu, ne očekuje se zajednička izjava. Dužnosnici EU-a kažu da je Kina pokušala izvršiti pritisak na europske zemlje koje kritiziraju njezine postupke nakon izbijanja epidemije novog koronavirusa, koristeći društvene mreže za širenje lažnih izvješća o europskom zanemarivanju oboljelih od covida-19. Peking odbacuje te tvrdnje.

Čak i prije pandemije dva trgovinska partnera imala su razlike, među kojima one oko Hong Konga i sporazuma o ulaganju o kojem se pregovara. EU je također bio suočen s američkim pritiskom da zauzme oštriji stav prema Kini. EU se našao između dviju sila, a obje su mu potrebne i ne želi se posvađati ni s jednom od njih. Europske vlade zabrinute su zbog kineskog zakona o nacionalnoj sigurnosti za Hong Kong, za koji demokratski aktivisti i diplomati kažu da će ugroziti njegov poluautonomni status i ulogu globalnog financijskog središta.

EU i Kina potpisnice su iranskog nuklearnog sporazuma 2015. i Bruxelles želi osigurati suradnu s Pekingom glede klimatske politike, ali EU optužuje Kinu da nije otvorila svoje gospodarstvo unatoč sporazumu iz 2019. da će to učiniti. Njemačka je odgodila samit čelnika EU-a s Xijem predviđen za rujan navodeći kao razlog koronavirus. Međutim, diplomati kažu da je jedan od razloga zastoj u pregovorima o ulaganju.

Najava povlačenja dijela američkih vojnih snaga iz Njemačke ne dolazi iznenada. Već unazad godinu dana prijete bivši američki veleposlanik u Njemačkoj Richard Grenell i njegov šef Donald Trump da će “kazniti” Njemačku jer ne izdvaja dovoljno novca za obranu. Njemačka vlada je o tome obaviještena na dan objavljivanja odluke, u ponedjeljak. Drugi NATO-saveznici uopće nisu službeno obaviješteni.

Tri minute, koliko je američki predsjednik na konferenciji za novinare posvetio toj temi, ostavljaju mnoga pitanja otvorenima. Tu su neki odgovori. Predsjednik Trump je rekao da je sada u zemlji stacionirano 52.000 američkih vojnika i da će on taj broj “prepoloviti na 25.000”. No trenutno u Njemačkoj ima 34.500 vojnika SAD-a i oko 17.000 civila koji rade za vojsku. Ukoliko se ostane pri broju od 25.000, onda to znači povlačenje 9.500 vojnika. Stvaran broj Amerikanaca u zemlji međutim ionako stalno varira – neki novi dolaze, drugi odlaze, u zemlji se održavaju manevri.

Američka vojska ima u zemlji veliku zračnu bazu u Ramsteinu. Ona služi prije svega kao baza za akcije na Srednjem istoku, u Afganistanu, Iraku i u Africi. U Landstuhlu se nalazi velika vojna bolnica. U Wiesbadenu i Stuttgartu su komandne centrale za akcije u Africi i Europi. U Grafenwöhru je najveće vojno vježbalište NATO-a. U Rheindahlemu je stacionirana jedna eskadrila borbenih lovaca F-16 Kampfflugzeuge. Te snage su dio NATO-ove obrambene strukture u Europi. Većih borbenih snaga za obranu Njemačke u zemlji ni nema – za razliku od tvrdnji američkog predsjednika. Ove sadašnje baze premjestiti negdje drugdje je po ocjeni američkih vojnih stručnjaka doduše moguće, ali bi to bilo vrlo skupo. Vojno i strateški njihovo slabljene nema smisla.

Prema najavama bi do rujna 9.500 američkih vojnika moglo napustiti Njemačku. To bi imalo velike ekonomske posljedice za male gradove u kojima su američke postrojbe smještene.  Donald Trump označava Njemačku kao “delinquent”, što se može prevesti kao zločinačku ili onu koja ne izvršava svoje obaveze. On ne skriva da se radi o političkoj kaznenoj akciji. “Mi ćemo reducirati na 25.000, a onda vidjeti kakva je reakcija”, rekao je Trump u ponedjeljak. Po njegovom mišljenju Njemačka svojim izvoznim suficitom i kupovinom ruskog plina već desetljećima vara Sjedinjene Države. Očigledno bi Berlin ovim povlačenjem vojnika trebao biti prisiljen promijeniti svoju trgovinsku politiku naspram SAD-a.

U NATO-u vlada načelo da svaka zemlja sama plaća troškove stacioniranja svojih vojnika bilo gdje. Troškovi osoblja svih američkih snaga u Europi su 2019. godine iznosili 30 milijardi dolara. To je malo manje od pet posto svih izdataka Pentagona. Tvrdnja Trumpa da Njemačka SAD-u duguje milijarde za stacioniranje vojnika dakle nije točna. Svatko plaća za sebe – recimo Njemačka snosi troškove boravka svojih vojnika u Afganistanu. Oni se ne plaćaju ni iz kakve NATO-blagajne.

Tvrdnja predsjednika Trumpa da su Njemačka i druge zemlje članice Saveza godinama varale NATO i da mu duguju milijarde nije točna. Svaka zemlja ima sama svoja budžetska izdvajanja za obranu. NATO nije nikakav klub u kojem članice plaćaju članarinu. Sam savez ima relativno skroman zajednički budžet od oko 2,1 milijarde eura godišnje za troškove Glavnog stožera i infrastrukturu. Od sljedeće godine Njemačka za to izdvaja jednako kao i SAD – po 16 posto. Ostatak se po ključu dijeli između drugih 27 zemalja članica.

2014., dakle prije dolaska Trumpa na vlast, je dogovoreno da zemlje članice NATO-a do 2024. svoje izdatke za obranu podignu na razinu dva posto ukupnog nacionalnog proizvoda. Njemačka će taj cilj ostvariti najranije 2031. Trenutno je to postiglo osam članica NATO-a. Utoliko je Trumpov prigovor točan. No kada se pogledaju ukupni izdaci za obranu, Njemačka je na drugom mjestu u NATO-u – iza SAD-a. No to nisu nikakvi “dugovi”. O novcu se unutar NATO-a vode sporovi više-manje od osnivanja Saveza.

Usporedbe izdataka za obranu među pojedinim zemljama Saveza je teško izvesti jer svatko plaća nešto drugo unutar svog budžeta za obranu. I to ne mora nužno imati veze s vojnom spremnošću NATO-a. Grčka i Turska imaju velike izdatke jer se vojno međusobno drže u šahu. Francuska preko budžeta obrane plaća i svoje vatrogasce. U Njemačkoj su tu uključene mirovine bivših zaposlenika Bundeswehra – i vojnih i civilnih.

SAD za vojsku izdvaja 3,42 posto nacionalnog dohotka, ali samo polovica toga je namijenjena trupama stacioniranima širom svijeta – pa dakle i NATO-troškovima u užem smislu. To onda iznosi oko 1,7 posto nacionalnog dohotka. A to nisu dva posto, piše DW.

Broj raseljenih dosegao je prošle godine oko jedan posto svjetske populacije, istaknula je UN-ova Agencija za izbjeglice (UNHCR) u Ženevi. Ta je brojka 2019. porasla za 9 milijuna u odnosu na godinu ranije i blizu je toga da postane skoro dvostruko veća u odnosu na 41 milijun raseljenih, zabilježen 2010., unatoč tome što su restrikcije u pandemiji koronavirusa usporile to kretanje, navodi UN-ova agencija.

Sirijci, Venezuelci, Afganistanci, Sudanci na jugu zemlje, Rohindže koje bježe iz Mjanmara na vrhu su liste milijuna izbjeglica, tražitelja azila i raseljenih osoba, stoji u godišnjem izvješću. Tom porastu doprinijele su i krize u Kongu, Jemenu i Siriji, kao i afričkoj regiji Sahel, pogođenoj sukobima i klimatskim promjenama. “Brojka od skoro 80 milijuna – najveća otkako se ova statistika sustavno vodi pri UNHCR-u – razlog je za veliku zabrinutost”, kazao je visoki povjerenik za izbjeglice Filippo Grandi. “To je otprilike1 posto svjetske populacije”, istaknuo je.

Ovo je bio prvi godišnji izvještaj UNHCR-a koji je uključio i 3.6 milijuna građana Venezuele koji su zbog krize od 2015. godine napustili svoju zemlju.

I dok broj raseljenih osoba raste, izbjeglicama je sve teže i teže vratiti se u svoje zemlje, izvijestila je UN-ova agencija. Dok se u prosjeku 1.5 milijuna izbjeglica vraćalo kući svake godine tijekom 90-ih, ovaj broj pao je ispod 400 tisuća tijekom posljednjeg desetljeća. “Ovo je znak postojanosti sukoba, pojave novih sukoba, nemoći međunarodne zajednice, uključujući i institucija poput Vijeća sigurnosti, da se pozabavi ovim sukobima”, rekao je na konferenciji za medije čelnik UNHCR-a.

Oko 73 posto izbjeglica traži azil u susjednoj zemlji, što se razlikuje od raširene predodžbe da većina odlazi na zapad, naveo je Grandi. “To nastavlja biti globalni problem, koji pogađa sve zemlje, no problem koji je najizravniji izazov za siromašnije zemlje, ne za bogate, unatoč retorici”, kazao je visoki povjerenik za izbjeglice.

Restikcije uvedene zbog pandemije Covida-19 općenito su usporile raseljavanje, no Grandi ističe kako ga brine ekonomska kriza koju je izazvao koronavirus. “Nema sumnje da će to povećati selidbu stanovništva, kako u regijama, tako i šire – primjerice prema Europi”, rekao je.

Oko 107.000 izbjeglica useljeno je prošle godine u treće zemlje, naveo je UNHCR. “Ove brojke na žalost padaju. Doseljavanje u SAD je dramatično opalo. Zemlja s najvećim doseljavanjem danas je Kanada”, kazao je visoki povjerenik za izbjeglice. Kanada je primila 31.100 izbjeglica, SAD 27.500, a Australija 18.200, pokazuju brojke UNHCR-a.

Politički gledano, video-konferencija između Borisa Johnsona i vrha Europske unije je bila jedna velika nula. Ursula von der Leyen i predsjednik Vijeća EU-a Charles Michel nemaju uopće ovlasti za pregovore s Britancima niti im smiju nuditi neke “dealove”. S druge strane ni Boris Johnson nije imao nikakvu ponudu u džepu. On i dalje vjeruje da mora povećati pritisak kako bi EU natjerao na ustupke. Jedinstvo između Londona i Bruxellesa se trenutno sastoji samo u činjenici da obje strane uopće žele dalje razgovarati.

Nakon razgovora s predstavnicima EU-a Johnson je u Londonu rekao kako je razgovorima potrebno malo više dinamike ako ih se želi okončati. Govori se o potrebi “novog zaleta” i “nove dinamike”. No otkuda bi ovaj novi zalet trebao doći, to trenutno ne zna nitko. Johnson ipak kaže: “Mislim da ipak nismo do te mjere udaljeni od cilja.”

No odmah nakon toga je izlistao želje Londona: Sud Europske unije u budućim gospodarskim odnosima Velike Britanije i EU ne bi trebao igrati nikakvu ulogu; nikakva pravila za Otočane i povrh svega “veličanstveni sporazum o ribarenju”. Ova lista Johnsonovih želja međutim pokazuje da se obje strane nalaze tamo gdje su se nalazile na proljeće kada su počeli novi dogovori oko zajedničke budućnosti: naime, na početku. Jer točno po tim pitanjima do sada nije bilo dogovora. Europska unija želi da se Velika Britanija i dalje pridržava pravila kada su u pitanju prava radnika, zaštita okoliša i potrošača. Nitko ne želi da Britanci niskim cijenama, kao posljedica ukidanje svih pravila, poremete zajedničko tržište. To je uvjet za pristup istom tom tržištu i Bruxelles se po tom pitanu neće mnogo pomicati.

Kad je ribarenje u pitanju, glavni pregovarač s EU strane Michel Barnier je već svojim izjavama dao naslutiti da je tu došlo do kakvog-takvog kompromisa. Kad je pravna nadležnost u pitanju tu je sve otvoreno a što se tiče trgovinskih odnosa, teško je vjerovati da će Britanci tu dobiti nešto više nego što je to uobičajeno u ugovorima s tzv. trećim zemljama.

Kao malu gestu dobre volje, London je Bruxellesu dozvolio pristup datotekama policijskih službi. Britanci još uvijek vjeruju da će i u budućnosti biti dio istog sigurnosnog prostora. No to je samo jedno od spornih pitanja koje još treba riješiti. Od Brexita je prošlo pet mjeseci a da se apsolutno ništa nije pomaklo s mjesta.Predsjednica Europske komisije Von der Leyen je sada saznala da Johnson neće tražiti produljenje prijelaznog razdoblja koje ističe krajem godine. Dakle za ugovor o budućim odnosima Londonu i Bruxellesu je ostalo još malo više od pola godine.

Britanski premijer zato sad pokušava povećati pritisak i govori o tome da bi ugovor trebao biti gotov do kraja srpnja. Još do prije par dana u Downing Streetu se govorilo o kolovozu. “Ne vidim zašto to ne bi funkcioniralo”, rekao je britanski premijer. No to je utopija jer bi to značilo da jedna strana bez ikakvih prigovora mora prihvatiti prijedloge druge. A to se sigurno neće dogoditi.

Barnier je prošlog tjedna objavio “vozni red” pregovora koji bi se od kraja ovog mjeseca trebali intenzivirati i trajati do kolovoza. No činjenica je da nikad do sada nije u tako kratkom vremenu igdje bio sklopljen neki trgovinski ugovor, pogotovo ne ovako kompliciran poput ovog između EU-a i Velike Britanije. Tim više što pregovarači zbog jedinstvenosti tematike ne mogu posezati za oglednim primjerima i rješenjima. Sada je dogovoreno da se barem postigne dogovor oko temeljnih pitanja. To je priopćeno nakon sastanka u ponedjeljak. No i taj minimalni konsenzus će biti moguć samo ako obje strane popuste u dobroj mjeri.

Skepsu širi predsjednik EU vijeća Michel. On je nakon razgovora s Johnsonom obavijestio irskog premijera Lea Varadkara i pritom rekao kako Bruxelles nikad neće pristati na dogovor koji šteti interesima Unije ciljajući pritom na obveze koje su Britanci preuzeli a koji se tiču granice sa Sjevernom Irskom. No ni po tom pitanju još ništa nije dogovoreno.

Poruka Michela: EU pod svaku cijenu želi sporazum ali nije spreman na “mačku u vreći”. Europski parlament je tu nedavno još jednom pokazao beskompromisnost kada je u pitanju zajedničko tržište i njegova nepovredivost. Integritet zajedničkog tržišta je i svetinja koju su spremni braniti i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Jedno je sigurno: ni Berlin niti Pariz nisu spremni Britancima dati ono što žele a to je pristup EU tržištu bez uvjeta i prije svega, bez troškova, piše DW