Geopolitika

“Tehnički problem uočen je na sustavu za lansiranje 56 minuta prije planiranog lansiranja. Kao mjera opreza, lansiranje Chandrayaana 2 je za danas odgođeno”, objavio je ISRO na Twitteru. Novi datum lansiranja bit će objavljen kasnije.

Misija će, ako bude uspješna, ojačati indijske aspiracije da se približi vodećim svjetskim nacijama u svemirskim istraživanjima i na komercijalnom tržištu svemirskih letova. Indija bi uspješnim završetkom misije postala tek četvrta zemlja nakon SAD-a, Rusije i Kine koja je uspjela izvesti “meko”, odnosno kontrolirano slijetanje na Mjesec i staviti rover na površinu Zemljinog prirodnog satelita.

Riječ je o trećem pokušaju slijetanja na Mjesec ove godine, nakon uspješne misije kineske letjelice Chang’e-4, i neuspješne izraelske sonde Beresheet koja se razbila na Mjesečevoj površini. Indijska niskobudžetna misija na Mjesec trebala je početi samo pet dana prije 50. obljetnice prvog slijetanja na Mjesec američkog Apolla 11.

Indijska letjelica Chandrayaan 2 ili Mjesečeva kočija 2, trebala je biti lansirana s tropskog otoka savezne države Andhra Pradesh nakon desetljeća dugog razvoja. Indija je potrošila oko 150 milijuna dolara kako bi razvila Chandrayaan 2 i osposobila ga za let dug 384.400 kilometara iz svemirskog centra Satish Dhawan na Mjesečev južni pol, gdje je trebao sletjeti 6. rujna. SAD je na 15 misija Apolla, uključujući šest koje su sletjele na Mjesec, potrošio oko 100 milijardi dolara u današnjoj vrijednosti novca. Kineska sonda Chang’e-4 sletjela je na Mjesec u ožujku, što je stajalo oko 8,4 milijarde dolara. Rusija, prva zemlja koja je organizirala uspješno slijetanje na Mjesec bez čovjeka 1966., potrošila je, preračunato u današnje vrijednosti, preko 20 milijardi dolara na misije 1960-ih i 1970-ih.

Gotovo svi dijelovi Chandrayaana-2 dizajnirani su i izrađeni u Indiji, a do Mjeseca će ga dovesti najmoćnija indijska raketa GSLV Mk III. ISRO je objavio da je cilj misije tražiti na Mjesecu znakove vode i “fosilne zapise ranog Sunčeva sustava”.

Usprkos relativno malom budžetu, postavlja se pitanje zašto Indija kreće u osvajanje Mjeseca, a zemlja se još uvijek bori s glađu i siromaštvom. No radi se o nacionalnom ponosu: premijer Narendra Modi obećao je poslati ljudsku misiju u svemir do 2022.

Većina stručnjaka kaže da su geostrateški ulozi mali, ali da indijski niskobudžetni model može “osvojiti” sektor komercijalnih svemirskih letova. “Temeljno pitanje koje bi trebali postaviti sebi u ovom kontekstu nije treba li Indija pokrenuti tako ambiciozne svemirske pothvate, već može li si Indija priuštiti njihovo ignoriranje”, rekao je K. Kasturirangan, bivši ravnatelj ISRO-a. Indijska je težnja da bude među liderima u istraživanju svemira, dodao je.

Analitičar Rajeswari Pillai Rajagopalan rekao je kako će Chandrayaan-2 poboljšati indijsku reputaciju “u vremenu kada globalni i pogotovo azijski svemirski programi postaju sve kompetitivniji”.

Višednevna operacija trebala je biti usmjerena na stotine nedavno pristiglih obitelji u desetak gradova kojima je sudac za imigracije naredio deportaciju. Operacije deportacije trebale bi odvratiti val dolaska obitelji iz Srednje Amerike koje bježe od siromaštva i nasilja bandi u svojim matičnim zemljama te traže azil u SAD-u. Useljenici i njihovi odvjetnici bili su spremni za masovna uhićenja, no do nedjelje navečer prijavljene su samo manje akcije u nekoliko gradova.

Mary Bauer iz Pravnog centra za siromašne (SPLC) rekla je kako nema zabilježenih operacija uhićenja u većim južnim gradovima poput Atlante. Američko vijeće za imigracije, čiji odvjetnici pružaju pravnu pomoć u jednom od najvećih obiteljskih izbjegličkih centara u Dilleyu, Teksasu, također nije izvijestilo o slučajevima uhićenja.

Gradonačelnik New Yorka Bill de Blasio rekao je kako su u njegovom gradu u subotu provedene tri operacije ICE-a, no uhićenja nisu zabilježena. Rekao je i kako u nedjelju u New Yorku nije bilo akcija ICE-a.

Glasnogovornica ICE-a odbila je komentirati akcije uhićenja radi sigurnosti osoblja agencije.

Albence je za Fox News rekao kako će operacije biti usmjerene na obitelji koje su u zemlju ušle ilegalno te se nisu pojavile na sudskom saslušanju za dodjelu azila. Aktivisti za prava useljenika poručili su kako u mnogo slučajeva useljenici ne dobiju pravodobnu obavijest o datumima održavanja sudskog saslušanja.

Operacija je uslijedila nakon što je Trumpova administracija doživjela žestoke kritike zbog smještaja useljenika koji se nalaze u prenapučenim i lošim higijanskim uvjetima, a navodi se i kako američke vlasti razdvajaju djecu od roditelja.

Od Sirije preko Libanona i Iraka do Jemena bjesne krvavi sukobi u kojima se isprepliću brojni interesi, borba za moć, teritorij i nadasve – vjersku prevlast Islama i iranskog ši’izma.

Čini se da je dugogodišnja politika “podijeli pa vladaj” regiji donijela kroničnu nestabilnost iz koje će jako teško pronaći izlaz. Povijest ali i budućnost bliskog istoka su krvave a ono što tek dolazi bit će još gore. Čak i da se sukobi danas završe – ostat će duboke podjele, frustracije i nesnošljivost. Prilično plodno tlo za sve one koji vjeru iskorištavaju za svoje monstruozne planove a takvih je nemali broj na svim stranama.

Razumijevanje uzroka sunitsko-ši’itskog sukoba, ključ je za razumijevanje glavnine bliskoistočnih sukoba, a upravo je taj aspekt vrlo često podcijenjen ili potpuno marginaliziran.

POVIJESNI KONTEKST RASKOLA

Prve naznake raskola u islamskom svijetu nastali su odmah nakon smrti Muhameda zbog činjenice da on nije odredio svog nasljednika koji će nakon njega nastaviti predvoditi ranu muslimansku zajednicu na planovima organiziranja života kroz obredno-vjersko te političko i državno uredjenje.

Upravo po tom pitanju izbora nasljednika, mlada muslimanska zajednica odmah se podijelila na dvije frakcije unatoč činjenici da razmimoilaženje u početku nije bilo izrazito teološki naglašeno kao što je to postalo nešto kasnije.

U tom trenutku to je bila isključivo politička podjela oko nasljednika, koja je nešto kasnije preobličena i u doktrinarnu. Već koncem 7 stoljeća, nakon prvog i drugog građanskog rata te bitke na Kerbeli, profiliraju se različiti teološki pogledi i stavovi kao nepremostiv bedem a koji u konačnici rezultiraju i formalno-teološkim raskolom te izdvajanjem manjinske ši’itske zajednice od većine. Preko 1.400 godina, sve do danas, pripadnici dviju skupna jedni drugima su zakleti neprijatelji!

RAZLOZI RASKOLA

Odmah nakon smrti Muhameda, profilirane su dvije suprostavljene frakcije po pitanju njegova nasljednika.

Prvu frakciju zastupala je apsolutna većina muslimana koja je smatrala da nasljednik Muhameda treba da bude izabran dogovorom i izborom u jednoj vrsti skupštine (princip šure) gdje bi bio izabran najbolji i najbogobojazniji među njima.

S druge strane, manjinska ši’itska frakcija izričito je zastupala stav da nasljednici Muhameda mogu biti samo oni koju su sa njim u krvnom srodstvu, odnosno da njegov zet Ali ibn abi Talib, jedini ima pravo da ga nasljedi. Po njihovom mišljenju, ljudi ne mogu izabrati khalifu niti se to od njih traži već je Muhamed izabrao osobu po Božjoj zapovijedi.

Do sukoba mišljenja ove dvije frakcije pri odlučivanju o nasljedniku nije ni došlo. Na zasjedanju u Medini, skoro jednoglasno je odlučeno da nasljednik i prvi khalifa bude Abu Bakr, iako on to nije želio. Muslimani ga smatraju zakonitim kalifom i prvim od četiri pravedna khalifa. S druge strane, ši’iti vjeruju da je on prekršio Muhamedove zapovijedi te da je izveo državni udar i prisvojio khalifat koji pripada Ali ibn abi Talibu. Nikad nije bio priznat od ši’itske zajednice za vladara međutim kako je i sam Ali ibn abi Talib prihvatio ovakvu odluku, nije došlo do pobune.

Izborom prvog nasljednika, mlada muslimanska država ulazi u vrijeme blagostanja kroz vladavinu četiri pravedne khalife a to su : Abu Bakr, Ummar ibn Khattab, Uthman ibn Affan i Ali ibn abi Talib.

Nakon njih četvorice, svi novi vladari, iako su sebe proglašavali khalifama, nisu birani tradicionalnim putem, dogovorom i izborom (princip šure), već su na vlast dolazili ili silom ili naslijeđivanjem.

RASKOL

Nakon što su urotnici iz Iraka ubili trećeg khalifu i njegova predhodnika, Ali ibn abi Talib je konačno izabran za novog vladara. Kada je postao četvrti khalif, ši’iti su smatrali da je pravda najzad pobjedila te da će ga nasljeđivati samo njegovi potomci, kako je i trebalo biti.

No, za razliku od prve trojice, njegov izbor nije bio općeprihvaćen. U Damasku u Siriji u to je vrijeme vladao Uhtman-ov rođak iz dinastije Umayyad-a, Muawiya.

Lukavi vladar je nakon Alijeve smrti, sa njegovim najstarijim sinom Hasanom, potpisao mirovni sporazum kojim je Hasan zapravo želio spriječiti dalje krvoproliće među muslimanima. Muavija se u Jeruzalemu proglasio khalifom, te je do smrti vladao u Damasku. Od njegove vladavine vlast u khalifatu postaje nasljednom. Nasljedio ga je njegov sin Jazid ibn Muawiya.

Za razliku od starijeg brata, Husein se nije želio odreći titule khalifa te se naumio suprotstaviti Umayyadama i konačno vratiti vlast Muhamedovu domu. Dok je iz Arabije putovao u Irak, kod Kerbale u današnjem Iraku presreli su ga Jazidovi vojnici, te na zaprepaštenje svih – ubili i njega (Muhamedova unuka) i njegovu pratnju, u kojoj je bila skoro čitava njegova obitelj.

Komemoracija Huseinova mučeništva za mnoge ši’ite nije samo pitanje intelektualnog sjećanja na povijesni događaj nego je prožeta dubokim emocijama i osjećajem neposredne relevantnosti toga čina čak i u današnje vrijeme i aktualne prilike.

Ubojstvo Muhamedova unuka, Huseina, je kap koja je prelila čašu i završni je čin raskola. Od tog trenutka, međusobni sukobi nikad nisu prestajali, kroz razne forme, aktere, načine i stupnjeve sukobljavanja, ali ni do danas, 1.400 godina kasnije, taj sukob nije riješen.

POSLJEDICE RASKOLA – NASTANAK SLJEDBE

Ši’izam je izvorno nastao i širio se prvo među arapima a ne perzijancima. Arapi su zapravo iznjedrili ši’izam, a perzijanci su dali konačnu doktrinarnu formu. Tek poslije Iraka ši’izam se, na krilima fundamentalnog religijskog impulsa od ubojstva Huseina, rapidno počeo širiti i u Iranu.

Kako je vrijeme odmicalo, raskol je pored političkih dobio i druge elemente, popust gospodarskih, socijalnih, kulturnih i nadasve teoloških. U to vrijeme dolazi do široke diversifikacije vjerskih razlika između do tada dvije glavne struje Islama čime ši’izam praktično izlazi iz okvira Islama.

Ši’izam su na početku raskola, prihvaćali svi oni koji su smatrali da izbor vođe muslimana mora bit nasljedan i da ide isključivo krvnom linijom Muhamedove obitelji od Alija, preko njegovih sinova i dalje. To je bio temeljni politički razlog zbog čega su, prvo muslimani arapi, a zatim i drugi narodi prelazili u ši’izam.

Uzroke socijalnog nezadovoljstva nalazim u činjenici da su Ummayad-e bili ekskluzivno arapski khalifat, gdje su ostali novoobraćenici na islam imali manja prava, uključujući i jako rijetka postavljenja na položaje u sustavu državne uprave. Novoobraćenici su izražavali nezadovoljstvo svojim drugorazrednim položajem, iako su bili pripadnici Islama koji propovjeda jednakost među vjernicima. Unatoč činjenici da su prihvatili Islam, jako su teško podnosilli ne ravnopravnost sa arapskim muslimanima.

Za vrijeme vladavine Umayyad-a ši’iti su bili proganjana sekta. Postoje nejasnoće u svezi položaja novoobraćenika i ši’ita. Dok su prvi bili nezadovoljni zato što su gurnuti na razinu drugorazrednih muslimana iako su prešli na islam, ši’iti su smatrani najozbiljnijom opasnošću za dinastiju i državu. Njihovo proganjanje i nepriznavanje za ravnopravne, samo je još jače učvrstilo njihov otpor. Koliko je pritisak prema njima bivao jači, toliko su mržnja i iščekivanje osvete generacijama rasli. Muslimanima nikada nisu oprostili “preotimanje” khalifata, a osobito ubojstvo Huseina.

USPON ŠI’IZMA I IRANSKA REVOLUCIJA

Raskol koji je nastao još oko pitanja nasleđivanja Muhameda, opstao je i preživio dvije najveće islamske dinastije koje su postojale nakon četvorice pravednih khalifa. Prošla su stoljeća, khalifati su pali ali muslimansko-ši’itski odnos poprimio je nove elemente neprijateljstva, s različitim intenzitetom sukobljavanja, fizičkog ali i duhovnog.

Revolucija u Iranu na čelu sa ajatolahom Homeinijem, predstavljala je najveću promjenu na bliskom istoku u 20. stoljeću. U kontekstu proučavanja odnosa muslimana i ši’ita, ona je najznačajniji događaj sa fatalnim posljedicama na njihove odnose. Revolucija iz 1980 godine, nije samo promjenila Iran, izmjenila je odnos države i religije, iznjedrila prvu ši’itsku državu u povijesti, već je i zamiksala jedan posve novi balans snaga u regiji bliskog istoka, u svakoj od zemalja regije u kojima živi ši’itska populacija.

Nove iranske vlasti su kao jedan od najvažnijih vanjsko-političkih ciljeva postavile izvoz revolucije. Poduzeti su ozbiljni koraci ka promidžbi te nametanju novog iranskog modela cijelom islamskom svijetu. Rezultati su međutim, bili varijabilni i ograničenog dometa. Od potpunog neuspjeha u najvećem dijelu muslimanskih zemalja, preko djelomično zadovoljavajućih rezultata pa čak i do uspjeha u samo jednoj državi – Libanonu gdje su fatalne posljedice iranske revolucije vrlo brzo postale vidljive.

Sukladno Homeinijevim uputama, pripadnici iranske revolucionarne garde, došli su u Libanon kako bi indoktrinirali tamošnje ši’ite koji su stoljećima živjeli u miru sa svojim susjedima muslimanima. Doslovce, preko noći pojavile su se radio postaje koje su promicale ideje iranske revolucije te teološke pravce do tada nepoznate toj zajednici što je za posljedicu imalo munjevito prihvaćanje Homeinijeve doktrine. Već sljedeće godine, zahvaljujući iranskom novcu, oružju te logistici, formirano je i vojno krilo Hezbollaha čime Libanon prvi puta u svojoj povijesti dobiva paravojne postrojbe. Zajednički javno deklariran interes očitovao se u formalno definiranoj odlučnosti borbe protiv Izraela i US. Prijetnje ši’itskih režima o uništenju židovske države slušamo već 50 godina a opet, nije postojao niti jedan pokušaj provedbe tog plana. Nikad! No, zapitajte se koliko su u međuvremenu ši’itski režimi na bliskom istoku ubili židova a koliko muslimana u zadnjih 5 ili 25 godina? Dok su muslimanske zemlje vodile čak pet arapsko-izraelskih ratova, ši’itske zajednice nisu ispalile ni metka ali su međuvremenu dobro zemlju napunili grobovima svojih susjeda muslimana!

Proces umjetnog odvajanja ši’itske od većinske muslimanske zajednice se nastavlja još jačim tempom. Južni dio Beiruta dominantno naseljen ši’itima, prvi puta u povijesti počinje dobivati autentičan izgled Irana sa prenaglašenom ši’itskom vjerskom simbolikom, velikim slikama iranskih vjerskih klerika te muškarcima i ženama obučenim u iransku tradicionalnu odjeću u sred Libanona.

Utjecaj iranske revolucije na ši’itske zajednice u ostalim arapskim zemljama nije bio ni približno tako uspješan kao u Libanonu. Pod utjecajem pogubnih Homeinijevih ideja, u skoro svim arapskim državama od 1979 godine izbijaju ustanci lokalnih ši’itskih zajednica. Ti ustanci i pobune težili su rušenju vladajućih režima što se dovodi u svezu sa indicijama da Iran zlorabi ove zajednice zbog svojih vanjsko-političkih interesa a u nakani destabiliziranja susjednih arapskih režima. Nove vlasti u Teheranu dokazuju da im nije previše stalo do sudbine ši’itskih građana koji trpe najveće posljedice iransko-arapskog sukoba. U tom smislu Teheran podržava određene ekstremne frakcije ši’ita u nekim arapskim zemljama (al Dava i Vrhovni savjet za islamsku revoluciju u Iraku, saudijsku inačicu Hezbullaha, al Wefak u Bahreinu), a čak i sam je osnivao neke kao što je libanonski Hezbollah.

Nemam nikakve dvojbe da Iran sustavno od 1979 nastoji da igra ulogu islamskog lidera u regiji. Stoga smatram da fatalan utjecaj Irana na arapske ši’ite, a samim tim i na države u kojima oni žive, ne prestaje još od pobjede iranske revolucije pa do danas. U međuvremenu mijenjale su se forme tog utjecaja sukladno trenutnim okolnostima dok je bit ostala ista. Smatram i da se vremenom utjecaj Irana na ši’itske zajednice pojačao i da nastavlja da jača.

Imam Homeini je od dolaska na vlast bio uvjeren da će ne samo ši’iti nego i muslimani u regiji rado prigrliti ideje iranske revolucije i stati iza njega kao vrhovnog vođe. Kada se ispostavilo da su to ipak nerealna očekivanja i da je čak kontraproduktivno u najvećem dijelu arapskog susjedstva, forme izvoza iranske revolucije počeli su da se lukavo mijenjaju i prilagođavaju novim uvjetima. Iranska veleposlanstva a osobito diplomatsko-konzularne mreže te brojni kulturni centri u arapskim zemljama aktivno su uključeni na širenju pogubne Homeinijeve doktrine.

U Iraku, Bahreinu, Jemenu, Kuvajtu, Siriji i Libanonu ši’itski element kod arapskih ši’ita, polako ali sigurno prevladava nacionalni. Po prvi puta u povijesti, oni u Iranu vide svog zaštitnika i svoju Domovinu. Takvim pogubnim djelovanjem Irana, arapski režimi s pravom počinju na svoje susjede gledati kao na petu kolonu.

SIGURNOST ZEMALJA REGIJE U KONEKSTU MUSLIMANSKO-ŠI’ITSKOG SUKOBA

Raskol između muslimana i ši’ita ekstremno je pojačan od 1979 godine, kada je na čelo Irana došao imam Homeini. To je bilo doba previranja u regiji bliskog istoka, promjene balansa snaga među regionalnim i međunarodnim akterima koji sudjeluju u dešavanja na bliskom istoku. Eskalacija u muslimansko-ši’itskim odnosima od 1979 godine, dobiva novu dimenziju zbog talasanja koje je Islamska revolucija izazvala u svim dijelovima regije u kojima žive ši’itske zajednice. Od tog vremena, odnosi između Saudijske Arabije kao dominantne muslimanske zemlje i Irana kao ši’itske države, predstavljaju paradigmu muslimansko-ši’itskog sukoba na bliskom istoku.

U suvremenoj povijesti, nekoliko događaja dalo je jak impuls saudijsko-iranskim odnosima. Smatram da su četiri najvažnija :

1. Dolazak imama Homeinija na vlast u Iranu 1979 godine,
2. Američka okupacija Iraka i pad Sadama Huseina, 2003 godine,
3. Arapsko proljeće 2010 godine (zabrana javne objave),
4. Američko povlačenje iz Iraka 2011 godine.

Povlačenje Sjedinjenih Država iz Iraka, gdje su u jednom trenutku imale čak 150.000 ljudi, okončano je prosinca 2011 godine, nakon 8,5 godina okupacije. Poginulo je oko 4.500 američkih vojnika, a rat je stajao preko jednog triliona dolara. Odlaskom iz devastiranog Iraka, Amerikanci su ostavili i brojna pitanja i nedoumice te svojevrsni vakuum koji je čekao da bude popunjen. US povlačenje iz Iraka i danas je predmetom velikog spora u pogledu sigurnosti zemalja regije. Unatoč činjenici da je srušen režim Sadama Huseina koji je doista predstavljao sigurnosnu prijetnju zemljama regije, ocjena sigurnosne situacije u Zaljevu je najblaže rečeno katastrofalna.

Odlaskom američkih trupa iz Iraka, otvoren prostor za neometano delovanje Irana preko velikog broja ekstremnih ši’itskih milicija (Moqtada al-Sadr), ali i isto tako raznih muslimanskih terorističkih grupa (Abu Musab al-Zarqawi), koje su iskoristile vojnu i sigurnosnu prazninu nastalu razaranjem iračke vojske i odlaskom američkih vojnika te tihim prebacivanjem fokusa globalnog javnog mnijenja na zbivanja u zemljama u kojima je počelo arapsko proljeće koje je opet dodatno potaklo novu muslimansko-ši’itsku bojišnicu, ovog puta u Jemenu.

Riječ je o jednoj od najsiromašnijih država svijeta gdje ljudi doslovce nemaju što jesti ali zato imaju dronove, moderne antitenkovske sustave i balističke rakete, na čemu bi im pozavidjele i mnoge europske vojske koje to naoružanje nemaju.

Kao što je već više puta naglašeno, saudijsko-iranski odnosi su ključ i riješenje svih muslimansko-ši’itskih odnosa na bliskom istoku. Eho tih odnosa ima jak utjecaj na sigurnost zemalja regije. Sve do pobjede iranske revolucije, odnosi Teherana i Riyadha su bili stabilni. Američka vanjska politika u regiji se oslanjala na obje zemlje, tako da je bilo isključena mogućnost da se dva američka saveznika međusobno spore ili bar da se spore oko nekih ozbiljnijih pitanja. Međutim, promjenom režima u Teheranu 1979 godine, ove zemlje su postale zakleti neprijatelji i glavni takmaci za poziciju lidera u regiji.

Razlike među njima uslovljene su i različitim etničkim elementom, ali i unutarnjim državnim ustrojstvom. U tom smislu religijski faktor ima presudnu ulogu iako su obje zemlje utemeljene na vjeri, razlika je toliko teološki fundamentalna da možemo govoriti o dvije posve različite vjere.

Polje sukoba i rivaliteta između Saudijske Arabije i Irana nije samo arapski zaljev već šira regija bliskog istoka. Najvažnije točke međusobnog sukoba interesa i lomljenja koplja i borbe za moć, teritorij i nadasve – vjersku prevlast Islama i iranskog ši’izma, su tradicionalno Irak, Libanon, Palestina, Jemen i Sirija.

Postavlja se logično pitanje zašto je Sirija toliko važna u saudijsko-iranskim odnosima?

Svi se slažu oko toga da se budućnost bliskog istoka djelomično oblikuje u Siriji. Smatram da će budućnost Sirije nakon rata značajno odrediti i balans snaga između SAD i Rusije ali i regionalnih takmaca Irana i Saudijske Arabije. Ulog svih involviranih strana prilično je velik. Upravo na primjeru Sirije najbolje se vidi prenaglašena činjenica – za razliku od šii’tskog, ne postoji jedinstveni i organizirani muslimanski front, koji će, nakon rata, gotovo sigurno postati predmetom velikog interesiranja koje će ići u pravcu homogenizacije muslimanskog stanovništa a to će na izbornim ciklusima postupno dokidati posljedice rata. U konačnici, Sirija je oduvijek bila većinski muslimanska.

Regija bliskog istoka na povijesnoj je prekretnici. Muslimansko-ši’itski raskol postao je najvažniji civilizacijski sukob u regiji bliskog istoka. Iranska revolucija, okupacija Iraka te arapsko proljeće trenutačno su promijenili balans snaga između većinskih muslimana i manjinskih ši’ita te presudno utjecali na rast ekstremizma i terorizma. Zahvaljujući ovim zbivanjima odnosi u regiji između bloka muslimanskih zemalja i ši’itske države, najgori su u modernoj povijesti.

Rani muslimansko-ši’itski raskol, revolucija u Iranu, američkom intervencijom u Iraku i arapskim proljećem, bliski istok je konačno uveden u novu i najopasniju fazu. To više nije samo regionalni konflikt. Na dijelu su procesi koji intezitetom vrlo lako mogu nadrasti regiju i u vjerskom, političkom, kulturološkom, gospodarskom i vojnom pogledu dobiti elemente globalnog sukoba civilizacija. U političkim i diplomatskim akcijama trenutno ne vidimo mnogo elemenata za optimistične prognoze smirivanja konfikta i njegovo rješenje!

Izvor https://bloggereuropa.wordpress.com/2019/07/03/islamski-raskol-i-utjecaj-na-regiju-bliskog-istoka/

Prema zadnjem izvješću Ministarstva gospodarstva za odobrene izvozne dozvole, vojna industrija Lijepe naše je u 2018. godini izvezla rekordnih 150 milijuna eura, što čini tri četvrtine ukupne proizvodnje u toj industriji. Kako navode u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK), perjanice hrvatskog gospodarstva koje zapošljavaju preko 3000 ljudi najviše izvoze u SAD, EU, zemlje Arapskog poluotoka, Kolumbiju, Čile i Peru. Međutim, posebno zanimljiv je način na koji način se podijelilo izvozno tržište.

Stockholmski Institut za mirovna istraživanja procjenjuje da 61 posto hrvatskog vojnog izvoza čine pištolji i puške, 14 posto čini streljivo, a devet posto su kacige. Preostalih 16 posto podijeljeno je na specijalizirane proizvode za vojne svrhe i civilnu zaštitu (obuća, odjeća, mehanizacija, IT, prehrana…). Najveći i najuspješniji hrvatski proizvođač lakšeg naoružanja HS Produkt je, sudeći po podacima Instituta, postao uvjerljivi nositelj više od polovice izvoza hrvatske vojne industrije.

Karlovačka tvrtka i nedavna dobitnica Zlatne kune FINA-e, prema podacima Poslovne Hrvatske za 2018. godinu, zapošljava više od pola radnika hrvatske vojne industrije (1530 zaposlenika) te je uprihodila više od 714 milijuna kuna, što čini gotovo pola ukupne vrijednosti proizvodnje u cijelom sektoru, odnosno dvije trećine ukupnog izvoza vojne industrije. Također, treba napomenuti i da je 2018. bila druga najbolja poslovna godina u povijesti tvrtke te nije apstraktno zamisliti da karlovački stručnjaci u budućnosti dođu i do milijarde kuna prihoda.

Nakon vodećeg proizvođača pištolja i jurišnih puški, čiji proizvodi su ostvarili međunarodni ugled, zanimljivo je da čak devet posto ‘vojnog izvoza’ čine kacige. Jasno je da je za tako velik postotak zaslužna tvrtka Šestan-Busch iz Preloga. Svjetski priznate kacige došle su od SAD-a sve do Bliskog Istoka, a kad se uzme u obzira da tvrtka u Hrvatskoj ima svega 50 zaposlenika, činjenica da su prošle godine uprihodili više od 74 milijuna kuna postaje još impresivnija.

Lepeza proizvoda zanimljiva i drugim sektorima
Također, indikativno je da je više od šestine izvoza vojne industrije otišlo na ‘ostale proizvode’, što jasno pokazuje da i manji proizvođači pronalaze svoj dio kolača. Mnogi proizvodi naše vojne industrije nisu samo primjenjivi u vojnoj službi, već i drugim granama civilne zaštite, policijskog i vatrogasnog djelovanja.

Zanimljiv primjer je tvrtka KROKO proizvodnja i razvoj koja nudi vrlo kvalitetna tehnološka rješenja za ruksake, prsluke, taktičke opasače, futrole za pištolje… U prošloj godini je zagrebačka tvrtka uprihodila gotovo 70 milijuna kuna, a njihovi proizvodi zadovoljavaju i najviše standarde NATO-a.

Uspjeh izvoza, ali i jamstvo kvalitete proizvoda hrvatske vojne industrije djelomično se može zahvaliti članstvu u NATO-u, što su nedavno komentirali i čelnici tvrtke KROKO. Kako su pojasnili, članstvo je hrvatskoj vojnoj industriji donijelo zapadne standarde te otvorilo vrata svjetskom tržištu.

Naime, strani natječaji izvan NATO-a i EU uglavnom uključuju uvjet da je proizvođač osvojio jedan ili više natječaja u članici Saveza. Kao primjer može se uzeti jurišna puška VHS-2 s NATO-ovim kalibrom 5,56×45 mm koju proizvodi HS Produkt i o kojoj priča cijeli svijet.

Na početku, ministar obrane Damir Krstičević, osvrnuo se na taj proces.

– Proces nabave višenamjenskog borbenog aviona vrlo je složen projekt i samo uz zajedništvo i potporu svih institucija naše domovine možemo realizirati ovaj projekt. U obzir dolaze samo ozbiljne ponude. Kupnja mora biti dugoročno strateška odluka. Tu nije riječ o običnoj trgovini i zato trebaju biti na djelu samo ozbiljni dogovori i ugovori. Dakle, to je jedan cijeli ekosistem, rekao je Krstičević.

Ministar dodaje da paralelno s traženjem najbolje opcije za nabavu višenamjenskog borbenog aviona treba voditi računa i o obuci pilota.

– Mlade pilote trebamo slati vani na obuku, jer mladi piloti danas malo lete i to je veliki problem.

Turski predsjednik je izjavio novinarima kako mu je predsjednik SAD-a rekao da se njegova država neće suočiti s američkim sankcijama zbog kupovine ruskog protuzračnog sistema S-400. Erdogan je, također, kazao da bi prve pošiljke trebale stići u roku od deset dana, piše FT u uvodniku pod naslovom “Turska i Amerika idu prema ozbiljnoj krizi, Erdogan ne bi trebao podrivati NATO ruskim protuzračnim sistemima”.

Prema FT-u, ovaj dogovor bi mogao predstavljati usporeni negativni proces između Turske i SAD-a, koji bi na kraju mogao dovesti do velikog sudara, pošto se američki Kongres vjerovatno neće složiti s Trumpovim stavom o sankcijama. Washington je u više navrata jasno stavljao do znanja da Turska ne može kupiti i američke borbene avione F-35 i ruski odbrambeni raketni sistem S-400, upozorivši da će Turska, kao članica NATO saveza, biti pogođena Zakonom o suzbijanju američkih protivnika putem sankcija – CAATSA ako stane na stranu Rusije.

Sjedinjene Američke Države već su obustavile obuku turskih pilota na avionima F-35, pored toga što su zaustavile i prijevremenu isporuku stotinjak borbenih aviona ovog modela. Sporazum o kupovini raketnog sistema S-400 bio je diplomatski trijumf ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove kampanje “potkopavanja zapadne kohezije”, piše FT.

Ako se ove raketne baterije razmjeste po Turskoj, to će omogućiti Rusiji da dobije informacije o avionima F-35, koji će postati glavni borbeni avion Saveza. Turska, kao i svaka suverena država, ima pravo donositi vlastite odluke o nabavci odbrambenog oružja, ali kao članica NATO saveza, nema pravo praviti jaz u solidarnosti i sigurnosti unutar Saveza.

Pored toga, Trump mora pokazati neku vrstu poštivanja ovog principa, umjesto da se fokusira na prodaju američkog oružja. Nedavno je SAD ponudio Turskoj proturaketni sistem Patriot, kao alternativu za ruski S-400, ali je Moskva ponudila Ankari udio u razvijanju sljedeće generacije ovog sistema, S-500.  U tekstu se zaključuje da se Erdogan, zbog krize u Siriji i rata protiv Kurda, počeo osjećati kao dužnik svom ruskom kolegi, uvlačeći svoju državu u klimavi savez s Rusijom i Iranom u Siriji.

Ako Erdogan napusti svog ruskog kolegu u ovom sporazumu o kupovini sistema S-400, Putin bi mogao pojačati svoju ofanzivu na posljednje pobunjeničke enklave su Siriji u Idlibu, gdje Turska ima desetak vojnih položaja. Prema tome, tursko prisustvo na ovom području ovisi o ruskom odobrenju.

Ako se Erdogan zaista želi suprotstaviti Washingtonu, neće biti dovedena u pitanje samo nabavka aviona F-35, nego i članstvo njegove zemlje u NATO savezu. Prema tome, Erdogan bi trebao prestati vjerovati Trumpovim prevrtljivim izjavama, zaključuje se u tekstu Financial Timesa.

Prosvjedi su kulminirali u ponedjeljak, na 22. godišnjicu predaje grada iz britanskih u kineske ruke, kad su skupine većinom mladih ljudi upale u zgradu regionalnog parlamenta i razbile prozore.  Kina smatra kako druge države koriste ljudska prava kao lažni izgovor za miješanje u njezina i unutarnja pitanja Hong Konga, pa je pozvala strane vlade da “odmah zaustave svoja pogrešna djela i izjave”.

Velika Britanija je pak u utorak optužila Kinu da će biti velikih posljedica ako Peking neće poštovati kinesko-britansku deklaraciju o Hong Kongu, prenosi Reuters.  Britanija je “1984. potpisala međunarodni pravno obvezujući sporazum koji čuva vladavinu po principu jedna država dva sustava i čuva temeljne slobode stanovnika Hong Konga”, poručio je ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt za BBC, dodavši kako London čvrsto stoji iza tog sporazuma.

Kina je dan ranije poručila Britancima da više nisu odgovorni za Hong Kong, svoju bivšu koloniju, te da se stoga trebaju prestati miješati u njegova unutarnja pitanja.  Kina je prije dvije godine objavila da zajedničku deklaraciju, kojom je iznesen nacrt o upravljanju tim gradom nakon povratka pod kinesku vlast, smatra povijesnim dokumentom koji više nema nikakvog praktičnog značaja.

Britanija pak smatra da deklaracija i dalje vrijedi i da je ona pravno obvezujući sporazum kojem ostaje predana. Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Geng Shuang je u ponedjeljak u Pekingu poručio kako su britanska prava i obaveze iz deklaracije istekle. Kina je Hong Kong službeno predala Britancima 1842. sporazumom iz Nankinga, nakon što su izgubili prvi Opijumski rat.

Pokazivanje oružja je samo jedan od novih elemenata u ovogodišnjem obilježavanju američkog Dana neovisnosti koji će se razlikovati od dosadašnjih nestranačkih, domoljubnih programa koji svake godine privuku stotine tisuća ljudi u Washington. Prošli predsjednici su 4. srpnja ostajali u sjeni, no Trump planira održati govor u Lincoln Memorialu. Na programu su i vatromet i prelet Air Force Ona, Boeinga 747 koji koriste američki predsjednici, kao i eskadrile Plavih anđela američke mornarice.

Demokrati u Kongresu optužuju Trumpa da si je prisvojio proslavu kako bi si poboljšao šanse na izborima 2020. godine. Oporba se pita i koliko će koštati organizacija takvog događaja. Trump zagovara vojnu paradu u Washingtonu otkad je sudjelovao na proslavi Dana Bastilje u Parizu 2017. godine. Njegova vlada odgodila je paradu zakazanu za Dan veterana u studenom 2018. nakon što su predviđeni troškovi prešli 90 milijuna dolara, trostruko više nego što je procijenjeno na početku.

Američki predsjednik je otkrio da će u centar Washingtona stići tenkovi M1 Abrams i dva Shermana iz doba Drugog svjetskog rata. Gradske vlasti upozoravaju da bi oni mogli oštetiti ulice. Antiratna skupina Code Pink otkrila je kako je dobila dozvolu da tijekom predsjednikovog govora dođe s balonom u obliku bebe Trumpa u pelenama.

Američki predsjednik Donald Trump najavio je da će povodom američkog Dana neovisnosti u središtu Washingtona izložiti tenkove, na proslavi koja će uključivati i prelete borbenih zrakoplova i druge prikaze vojne moći.

Sjevernokorejski medij je u ponedjeljak nazvao povijesni susret sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una i američkog predsjednika Donalda Trumpa u demilitariziranoj zoni “nevjerojatnim događajem”.

Ostovar, docent na američkoj Mornaričkoj postdiplomskoj školi, smatra da SAD i Iran svakim danom sve dublje ulaze u sukob. Dodaje kako dvije države još uvijek nisu počele rat, ali da se mogućnost oružanog sukoba povećava sa svakom dodatnom provokacijom, bilo da je riječ o napadu na naftni tanker ili drugom krugu sankcija.

Autor smatra da su obje države krive zbog svojih strategija “sve ili ništa”. Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa provodi politiku “maksimalnog pritiska”, izgrađenu na žestokim ekonomskim sankcijama protiv Irana i zabrani izvoza nafte i plina.

Iran, s druge strane, provodi politiku maksimalnog otpora, koja je eskalirala u napade na naftne tankere, kako se navodi u tekstu, te obaranje američke bespilotne letjelice u Omanskom zaljevu. Autor navodi kako je Iran odbacio sve prilike za pregovore za smirivanje napetosti sa SAD-om. Budući da nijedna od ove dvije države ne želi popustiti, situacija se pogoršava i nastavlja ići prema ratu, kazao je, naglašavajući da su se odnosi između dviju zemalja značajno pogoršali.

“Čini se da su sankcije jedino sredstvo s kojim se američka administracija osjeća ugodno”, kazao je Ostovar, dodajući kako je retorika s obje strane prošle sedmice došla na razinu sarkazma. Iranski predsjednik Hassan Rouhani oštro je izjavio da “akcije Bijele kuće znače da su tamo mentalno retardirani”. Smatra kako je Trump pooštrio retoriku na svom službenom profilu na Twitteru, rekavši: “Na bilo kakav napad Irana na bilo šta američko odgovorit ćemo velikom silom.”