Geopolitika

“Sedamdeset i pet godina nakon oslobađanja preživjelih iz Auschwitza, građani Francuske i drugih država meta su jer su Židovi. Takav povratak mržnje progoni naše današnje doba”, poručio je francuski čelnik u svojoj poruci upućenoj Yad Vashemu, mjestu sjećanja za žrtve holokausta.

“Tu borbu protiv antisemitizma vodim svaki dan, u svojim govorima, ponašanju, na internetu “, dodao je francuski predsjednik pozvavši digitalne platforme, vlasti, civilno društvo i pojedince da “eliminiraju sadržaje pune mržnje”.

“Ako se ne reagira ili okrene pogled, to znači biti suučesnikom”, rekao je Macron u poruci čiji je tekst objavljen u srijedu na hebrejskom i u izraelskim dnevnim novinama Yediot Aharonot. Uoči četvrtka, kada će s oko 40 inozemnih čelnika, uključujući i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, sudjelovati na komemoraciji žrtava holokausta u Yad Vashemu, Macron će tijekom srijede održati diplomatske susrete.

Ujutro se susreo s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, a održat će razgovore i s izraelskim kolegom Reuvenom Rivlinom, kao i čelnikom oporbe Bennyjem Gantzom. Poslijepodne ide u Ramalu gdje će se susresti s palestinskim predsjednikom Mahmudom Abasom. Macron će se obratiti i francuskoj zajednici u Izraelu, zabrinutoj oko rasta antisemitizma u Francuskoj.

Francuska ima najveću židovsku zajednicu u Europi koja broji oko 550 tisuća pripadnika, a učestali su napadi na tu manjinu – samo 2018. bilo ih je više od 500, prenosi Reuters, što je rast od 74 posto u odnosu na godinu prije toga.

Proteklih su se dana ključni međunarodni čimbenici u unutarnjem libijskom sukobu dogovorili o mjerama za ponovnu uspostavu mira u toj sjevernoafričkoj zemlji.

U okviru svoji napora ministri vanjskih poslova članica EU-a u ponedjeljak su odlučili izmijeniti misiju Unije na Sredozemlju kako bi se preusmjerila na sprječavanje dostave oružja sukobljenim stranama u Libiji, odnosno provedbu UN-ovog embarga. n”NATO pruža potporu Operaciji Sofija. A mogli bi dati veću potporu ako to zatraži Europska unija, primjerice u provedbi embarga na oružje za Libiju”, rekao je Stoltenberg.

EU-ova Operacija Sofija pokrenuta je 2015. za zadaćama spriječavanja krijumčarenja ljudi i i provedbe UN-ovog embarga na oružje. Također je spasila tisuće migranata na moru. Operacija Sofija uspostavljena je pod vodstvom Italije no prijašnja talijanska vlada, u kojoj je najjača stranka bila Liga Mattea Salvinija, tražila je obustavu te operacije jer su brodovi iskrcavali migrante u talijanskim lukama.

Na insistiranje Italije u ožujku prošle godine prekinut je nadzor brodovima, a pojačane su mjere nadzora zračnog prostora, čime je operacija bitno oslabljena. Misija još uvijek sudjeluje u obuci libijske obalne straže.

Iako su se pojedine zapadnjačke države povukle u proteklih nekoliko godina, prisutan je sve veći broj intervencija drugih država, kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati, Francuska, Turska, Rusija i Egipat, koje su sve tražile načine da osiguraju svoje interese u eri nakon Gaddafija.

Vlada nacionalnog jedinstva, bazirana u Tripoliju, formirana 2015. sporazumom odobrenim od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, teško se borila da uspostavi kontrolu nad državom. Iako je ona jedino upravno tijelo koje UN priznaje, podriva je strana intervencija. Formalno, Vladu nacionalnog jedinstva podržavaju SAD i Europska unija, ali su joj u proteklih nekoliko godina glavna podrška Italija, Turska i Katar. UAE, Egipat i, do izvjesne mjere, Francuska i Rusija podržavali su odmetničkog vojnog zapovjednika Khalifu Haftara, koji od 2014. pokušava preuzeti vlast u Libiji vojnom silom. Vojna operacija koju je on pokrenuo u travnju 2019. da zauzme Tripoli dodatno je zakomplicirala situaciju.

Taj sukob razvlači se već devet mjeseci, dinamika međunarodne uključenosti brzo se mijenja, a važni vanjski faktori ulaze u igru. Iako je Haftar obećao da će brzo zaposjesti libijsku prijestonicu, nije to uspio i bio je primoran tražiti dodatnu podršku od saveznika. Nakon posjete Moskvi prošle godine nekoliko stotina ruskih plaćenika, većinom iz privatne vojne kompanije Wagner Group, poslano mu je u pomoć. U proteklih nekoliko mjeseci broj im je narastao na 1.500. Ranije ovog mjeseca ruski predsjednik Vladimir Putin priznao je da su ruski borci u Libiji, ali je tvrdio da ne predstavljaju državu i da ih ne plaća ruska vlada.

Pred drugu ofanzivu na Tripoli Vlada nacionalnog jedinstva zahtijevala je pomoć od svojih pristalica i Turska je odgovorila. U studenom su te dvije države potpisale memorandume o razumijevanju, koji omogućavaju pomorsku i vojnu saradnju između njih. U januaru je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan najavio slanje vojnika u Libiju “da podrže legitimnu vladu i da se izbjegne humanitarna tragedija”.

Izgleda da je administracija predsjednika SAD-a Donalda Trumpa zadovoljna Turskom, koja ima vodeću ulogu, zbog čega je možda SAD manje uključen. Washington je imao ograničenu diplomatsku uključenost posredstvom američkog ambasadora u Libiji, kao i preko zamjenice savjetnika za nacionalnu sigurnost za Bliski istok i sjevernu Afriku Victoriju Coates, koja je održala nekoliko sastanaka s oba kampa u protekla tri mjeseca.

Vojni ulazak Turske u taj sukob vjerovatno neće biti praćen eskalacijom uključenja iz Egipta iako bi to pogoršalo stanje. Neki egipatski analitičari, dok osuđuju tursku intervenciju u Libiji, ukazali su na to da su male šanse da se Egipat vojno usprotivi Turskoj. Libijski susjed Alžir, koji je upravo izabrao novog predsjednika, također je postao glasniji u vezi s uključivanjem u rješavanje tog sukoba, ponavljajući da je Vlada nacionalnog jedinstva legitimna i da je Tripoli crvena linija. Alžir se protivi Haftarovoj kampanji i smatra da je protivteža egipatskom uplivu.

Glavni europski igrači, Italija i Francuska, morali su biti u pozadini u protekloj godini. Italija je izgubila veći dio kredibiliteta i utjecaja u Libiji nakon nedavnog neuspjeha da bude domaćin pregovorima između Haftara i šefa Vlade nacionalnog jedinstva Fayeza al-Sarraja. Italijanski premijer Giuseppe Conte pokušao je 7. siječnja organizirati iznenadni sastanak Haftara i Sarraja u Rimu, ali je Saraj odbio prisustvovati.

Trenutno Turska i Rusija pokušavaju raditi zajedno na rješenju sukoba jer su postale dva ključna međunarodna igrača u Libiji. Uspjele su posredovati u prekidu vatre između Vlade nacionalnog jedinstva i Haftarovih snaga, koje je stupilo na snagu 12. janara. Sutradan su se Sarraj i Haftar sreli u Moskvi da potpišu službeni otvoreni sporazum o prekidu vatre. Haftar se, međutim, odlučio povući iz pregovora.

Usred te nesigurnosti i stalnih tenzija u nedjelju je u Berlinu održana konferencija s ciljem da se mirovni proces u Libiji pokuša pomjeriti naprijed. Konferenciji su prisustvovale dvije zaraćene strane, kao i predstavnici pet stalnih članica Vijeća sigurnorsti UN-a te Italija, Turska, Alžir, Egipat, UAE i Republika Kongo, koja predsjedava specijalnom komisijom Afričke unije za Libiju. Mogu li Italija i Francuska iskoristiti Berlinsku konferenciju da preuzmu inicijativu u libijskom sukobu od Turske i Rusije ostaje da se vidi. Zasad je promjena u dinamici na terenu uspostavila Ankaru i Moskvu kao glavne sile.

Tursko vojno prisustvo u Libiji značit će da je Vlada nacionalnog jedinstva u mnogo snažnijoj poziciji da preživi Haftarov napad. To će vjerovatno uzrokovati da Egipat i UAE revidiraju svoju strategiju u vezi s Libijom i mogli bi odbaciti svoje nade u nametanje vojnog rješenja posredstvom Haftara. Sporazum postignut između Erdogana i Putina u konačnici znači da će obje strane u Libiji trebati napraviti kompromis i shvatiti da nema načina da bilo koja strana postigne pobjedu vojnim putem. To bi, nadamo se, moglo ubrzati kraj trenutnog sukoba i otvoriti put političkom dijalogu, da se pregovara o dugoročnom političkom rješenju za Libiju, piše Al Jazeera Balkans.

S Robinom Harrisom razgovarali smo o političkoj situaciji u Ujedinjenom Kraljevstvu uoči Brexita. Posebno je želio, kako kaže, razbiti mitove koje se šire u dijelu hrvatske javnosti o navodnim katastrofalnim posljedicama Brexita za tu zemlju.

Boris Johnson svojoj zemlji obećao je ‘rješavanje Brexita’. Na toj temi je premoćno pobijedio na izborima. Sada očekujemo da se ta odluka i finalizira. Važno je istaknuti da to nisu bili obični britanski izbori. To je bio jedinstven slučaj u britanskoj povijesti kada smo zapravo imali izbore i referendum u jednom, drugi referendum o britanskom izlasku iz Europske unije.

‘Rješavanje Brexita’, prekidanje neizvjesnosti, za to su se zalagali i oni koji su možda glasali za ostanak u Europskoj uniji. Razrješavanje problema Brexita koje je bilo nemoguće riješiti bez stabilne većine.

“Britanci nisu protiv svakog oblika imigracije. Britansko gospodarstvo treba kvalitetne imigrante. Ne radi se o nekakvoj ksenofobiji. Britanci su zaista jako otvoreni prema strancima”, objašnjava naš sugovornik.

Naravno, takav ‘drugi referendum’ ne bi bio potreban da je politička klasa odlučila poštovati rezultate prvog referenduma. Zato su mnogi dijelovi Engleske koji tradicionalno glasaju za laburiste ovaj put glasali za konzervativce. Primjerice, sjever zemlje, koji je dobrim dijelom podržao Brexit.

Koja je uloga fenomena masovnih migracija u pitanju Brexita?

Pitanje masovne migracije bilo je važnije za sam referendum nego za zadnje izbore. Važno je istaknuti da je to pitanje 2015 pokrenula Angela Merkel, kada je s nerazboritom odlukom da ‘pozove’ migrante u Europu otvorila granice za migrante iz Afrike i iz Bliskog istoka.

U Velikoj Britaniji je i ranije živio velik broj stranih državljana iz europskih zemalja. Međutim, oni nisu imali veliku ulogu u glasanju za Brexit. Problemi koji dolaze s useljenicima izvan Europe su bili presudni.

Kada dolaze ljudi u velikom broju, koji nemaju ništa zajedničko s lokalnim stanovništvom, to stvara velike društvene i političke probleme.

Osim toga, postoje i ekonomski problemi. Cijene nekretnina su pod konstantnim pritiskom, tako da je mladim parovima gotovo nemoguće kupiti prvu nekretninu. Postoji i pritisak na javne usluge, na zdravstvo. Ljudi se ne osjećaju baš dobro kada su stranci ispred njih na listama čekanja.

Međutim, Britanci nisu protiv svakog oblika imigracije. Britansko gospodarstvo treba kvalitetne imigrante. Ne radi se o nekakvoj ksenofobiji. Britanci su zaista jako otvoreni prema strancima. Mislim da tome svjedoči i činjenica da London više nije etnički britanski grad.

Kako komentirate navode raznih dušobrižnika iz Europske unije, između ostalog i iz Hrvatske, koji prognoziraju krah Ujedinjenog Kraljevstva, čak i raspad te zemlje?

Na proteklim izborima konzervativci su ostvarili jako dobar rezultat. Ali dobar rezultat su ostvarili i Škotski nacionalisti, osvojivši gotovo sva zastupnička mjesta u Škotskoj. Ohrabreni tim rezultatom, najavili su drugi referendum o neovisnosti.

Taj referendum neće biti obvezan, kao što nije bio obvezan ni referendum o Brexitu. Britanski zakoni ne priznaju mogućnost obveznih referenduma, ali u slučaju Brexita, Vlada je najavila da će poštovati volju naroda.

“Financijski teret Ujedinjenog Kraljevstva snose Englezi, dok to nikada nije bilo istina za Srbe u Jugoslaviji. Taj teret stajao je na leđima Slovenaca i Hrvata”, rekao je Harris. Odluku o raspisivanju referenduma za nezavisnost Škotske od Velike Britanije donosi Parlament u Londonu. Prema najavama konzervativaca, takva odluka neće biti donesena.

Međutim, u konačnici, ukoliko Škoti zaista budu htjeli nezavisnost, ukoliko se stvori pravi konsenzus, nitko ih neće zaustaviti. Britanska Vlada neće učiniti ono što su Španjolci radili Kataloniji, da ne spominjem ono što se dogodilo u Jugoslaviji. Hladni rat je gotov, te nema bojazni kakva je onda postojala, a to je da će se u Škotskoj pojaviti sovjetske rakete.

Ali kada govorimo o ovoj temi važno je istaknuti neke činjenice. Škotska živi od Engleske pomoći, unatoč tome što ima mnogo izdašnije javne usluge i socijalne davanja. Bez pomoći Engleske njihov javni dug bi brzo postao neodrživ.

Osim toga, Škotska čini osam posto populacije Ujedinjenog Kraljevstva. Mnogi talentirani Škoti rade u Engleskoj. Mislim da mogu biti itekako zadovoljni svojim položajem u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali ako žele uništiti svoju zemlju, imaju to pravo.

Za Englesku će veći problem biti kako zaustaviti priljev škotskih imigranata nakon što nezavisna Škotska postane propala država. Jesu li takvi strahovi opravdani u Sjevernoj Irskoj? Neki čak spominju i povratak terorizma.

Sjeverna Irska je dio Ujedinjenog Kraljevstva upravo zato što je protestantska većina odbijala priključenje katoličkoj Republici Irskoj. I Sjeverna Irska dobiva značajne poticaje iz Engleske, a čini tri posto stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva.

Protestantska većina je sve manja i manja, zbog većeg prirodnog prirasta katoličke populacije. Ujedinjenje Sjeverne Irske s Republikom Irskom je dugoročno vrlo vjerojatno neizbježno. Realno gledano, to bi odmaknulo velik financijski teret s leđa Velike Britanije. Velika Britanija se po pitanju Sjeverne Irske nikada nije vodila sebičnim nacionalističkim interesima.

Kada je 1925. veći dio Irske dobio nezavisnost, šest od tadašnjih trideset okruga odlučilo je ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. To je bilo njihovo demokratsko pravo, i zbog zaštite tog prava je Velika Britanija je godinama pružala otpor republikanskom terorizmu s juga kojim se htjelo ostvariti ujedinjenu Irsku.

Ako bi većina u Sjevernoj Irskoj u određenom trenutku odlučila ujediniti se s jugom Irske, to bi uvelike olakšalo djelovanje Britanskim vladama.

Mnogi Hrvati povlače krive paralele. Ideja da je Velika Britanija nastojala zadržati kontrolu nad Škotskom i Sjevernom Irskom kao što je Srbija pokušala održati nad Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom u Jugoslaviji je besmislica. Financijski teret Ujedinjenog Kraljevstva snose Englezi, dok to nikada nije bilo istina za Srbe u Jugoslaviji. Taj teret stajao je na leđima Slovenaca i Hrvata, rekao je za Otvoreno.hr.

Nastavljaju se sukobi u Libiji, a danas je u Berlinu održana mirovna konferencija s ciljem pronalaska rješenja za sukobe. Stručnjakinja za međunarodnu politiku Jelena Jurišić, međutim, smatra da od pregovora ne možemo puno očekivati. “Bojim se da od pregovora ne možemo puno očekivati, s obzirom na to da je sada u to uključeno jako puno strana i svaka govori svoje”, kazala je Jurišić i dodala: “Državni tajnik Pompeo je na Twitteru napisao kao je vrijeme da Libijci sami odluče o svojoj sudbini, bez uplitanja vanjskih igrača.

Prije toga je posebni ruski predstavnik izjavio da prijedlog o uvođenju međunarodnih snaga mora biti riješena konsenzusom, što traži vlada al-Saraja. Interesi se povećavaju, a pregovori u Moskvi su propali”, istaknula je. “Za sada izgleda da se ne mogu dogovoriti ni oko najbanalnijih stvari, a ustvari se ni ne susreću sukobljene strane.”

Što se tiče prognoza, Jurišić kaže kako ništa ne može prognozirati, budući da je sve apsolutno nepredvidiljvo. “Ne mogu predvidjeti ništa, jer je apsolutno nepredvidivo i informacije s terena su raznolike, ali pritisak međunarodne zajednice da dođe do mira je velik. Slijede nam i vruća zima i vruće proljeće što se tiče Libije.”

Jurišić je komentirala i ovotjedne događaje u Rusiji kada je cijela vlada na čelu s premijeromDmitrijem Medvedevim podnijela ostavku kako bi ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu omogućila da napravi neke važne ustavne promjene u političkom sustavu zemlje. “Za mene je to vrhunac vladavine Putina koji je tim činom – prvo promjenama Ustava – prvenstveno na neki način napravio rekapitulaciju svojih 20 godina rada i pretvorio Rusiju iz nekadašnje super-predsjedničke države u umjerenu predsjedničku državu i ostavio naslijeđe poslije sebe.”

Što se tiče potencijalne destabilizacije zemlje nakon njegova odstupanja, istaknula je sljedeće: “Pa zato su sada i išle te promjene koje govore o tome da je siguran da nasljeđe ostavio dobro, da se država neće raspasti, neće se vratiti u nekakvu destabilizaciju, neće biti jako izložena pritisku sa Zapada, što je za njih jako bitno.”

“I očito ima povjerenje u ono što je napravio i koje će ostaviti za svoje nasljednike”, zaključila je Jurišić.

Uporedo s podizanjem stanja pripravnosti radi pojačavanja kapaciteta odvraćanja, izraelska vojna industrija je obznanila da je razvila sistem laserske protivzračne odbrane s ciljem provođenja strateške promjene u odbrambenim sposobnostima izraelske protivzračne odbrane.

Laserski sistem je specijaliziran za presretanje balističkih projektila, bespilotnih letjelica i borbenih aviona, a u narednim mjesecima će biti podvrgnut testovima kako bi bio aktiviran i pušten u upotrebu u roku od godinu i po dana.

Uprkos vojnim inovacijama, Tel Aviv živi u strahu od mogućeg iranskog napada na izraelske mete u znak odmazde za atentat na Soleimanija koji je izveo SAD, u slučaju da Washington odluči ponovo napasti na iranske ciljeve ili izvršiti nove atentate na vojne komandante iranske ose.

Izraelska strana nije otkrila koji bi se iranski ciljevi mogli naći na meti izraelske avijacije ukoliko Iranska revolucionarna garda ostvari prijetnju da će bombardirati Haifu i Tel Aviv. Također, nije otkrivena ni priroda potencijalnih izraelskih udara i šta znači zastrašujući napad kojim je Netanyahu prijetio.

Međutim, izraelski vojni analitičari i centri za strateška istraživanja i nacionalnu sigurnost slažu se u tome da su iranski nuklearni projekt, precizne rakete libanskog Hezbollaha i iransko prisustvo u Siriji među najvećim izazovima s kojima će se suočavati nacionalna sigurnost u narednim godinama, što ukazuje da će upravo to biti ciljevi Izraela.

U skladu s tim, Amir Rapaport, izraelski vojni analitičar, smatra da se od Izraela traži da spriječi i osujeti iranski plan da dođe do nuklearne bombe i oružja za masovno uništenje. Rapaport kaže da je također neophodno uništiti projekat preciznih raketa koje posjeduje libanski Hezbollah, te suzbiti iransko vojno širenje u Siriji.

Ovaj izraelski analitičar smatra da će sprečavanje Irana da okonča nuklearni program, kao što se desilo u posljednjoj dekadi, ostati prvi egzistencijalni izazov za Izrael u narednim godinama. To vezuje za iransku ustrajnost da napravi nuklearnu bombu i stalne prijetnje te države da će uništiti Izrael, skrećući pažnju na to da američko povlačenje iz nuklearnoga sporazuma i ponovno nametanje ekonomskih sankcija nisu odvratili Iran od sna o nuklearnoj bombi.

Prema Rapaportu, projekat preciznih raketa u Siriji predstavlja drugi sigurnosni izazov za Izrael, jer se vezuje za Iran čiji je cilj uspostaviti bazu na sirijskom tlu, te instalirati raketni sistem s preciznim sistemom navođenja.

Naglasio je da je Izrael odlučniji više nego ikad prije da spriječi takav razvoj događaja, stoga s vremena na vrijeme napada iranske baze i proiranske milicije u Siriji, u pokušaju da zaustavi naoružavanje Hezbollaha raketama koje su od strateškog značaja. Smatra vjerovatnim da bi precizni projektil mogli biti glavni faktor koji će dovesti do regionalnog rata.

Kada su u pitanju uzajamne prijetnje Irana i Izraela nakon iranskih raketnih napada na dvije američke baze u Iraku, Eli Ben-Yishai, vojni analitičar web portala izraelskog lista Yedioth Ahronoth, isključuje mogućnost sukoba između dvije strane u ovoj fazi, istaknuvši da međusobne prijetnje dolaze u cilju odvraćanja i izbjegavanja rata.

Ben-Yishai smatra da je razmjena prijetnji između Tel Aviva i Teherana poput jačanja međusobnog odvraćanja. Prijetnje Iranske revolucionarne garde vidi kao poruku Izraelu da se ne miješa i da ga spriječi da se pridruži Americi u slučaju rata. Netanyahu, pak, želi poručiti Irancima da je “Izrael van igre, ali da može nanijeti žestok udarac”.

Amos Harel, vojni analitičar lista Haaretz, smatra da postoje neke sličnosti između eskalacije Irana i Amerike u Iraku i napetosti između Izraela i Hezbollaha početkom septembra prošle godine zbog izraelskih napada dronovima na ciljeve u južnom predgrađu Bejruta.

Harel je rekao da je u to vrijeme odgovor Hezbollaha bio ograničen, po nalogu Irana, kada je uništena izraelska vojna enklava bez nanošenja žrtava, dok je generalni sekretar Hezbollaha Hassan Nasrallah zaprijetio bombardiranjem Haife i Tel Aviva.

Pored scenarija i mogućnosti konfrontacije između izraelske vojske i proiranskih snaga na sjevernom frontu, u Tel Avivu postoje bojazni da će Rusija spriječiti izraelske zračne snage da pokrenu napade na iranske ciljeve u Siriji, izjavio je vojni dopisnik izraelskog portala Walla Amir Bouhbout.

Bouhbout procjenjuje, pozivajući se na izraelske sigurnosne izvore, da će ruski predsjednik Vladimir Putin, koji će posjetiti Izrael krajem ovog mjeseca, zatražiti od Netanyahua da ograniči izraelske napade na iransko vojno prisustvo u Siriji u kontekstu regionalnih tenzija nakon ubistva Soleimanija, piše Al Jazeera Balkans

Za CBS-ovu emisiju “Face the Nation” Esper je rekao da se slaže s ocjenom svog predsjednika Donalda Trumpa da su napadi na američka veleposlanstva izgledni, ali je rekao da se ta ocjena ne temelji na nekim specifičnim dokazima. Na novinarsko inzistiranje je li vidio konkretne obavještajne dokaze Esper je odgovorio “Nisam vidio dokaze u vezi s četiri veleposlanstva”.

Više američkih dužnosnika opravdalo je likvidaciju iranskoga generala Kasima Sulejmanija izjavom da su američkim diplomatima i službenicima u Iraku i regiji prijetili neposredni napadi koje je pripremao Sulejmani.

Trump je u petak rekao da je Iran vjerojatno ciljao američko veleposlanstvo u Bagdadu kao i da je Iran planirao napade na četiri veleposlanstva. Sulejmani je ubijen američkom bespilotnom letjelicom 3. siječnja.

Demokrati i nekoliko republikanaca u Kongresu propitivali su opravdanost američkog napada i rekli da nisu o tome bili primjereno i podrobno obaviješteni. Esper je u intervjuu ustvrdio da je Washington i dalje spremna pregovarati s Iranom bez preduvjeta.

Zapovjednik Čuvara revolucije, iranske ideološke vojske, izjavio je u nedjelju da svrha napada 8. siječnja na američke ciljeve u Iraku nije bila ubiti neprijateljske vojnike.

General Salami je bio pozvan svjedočiti u parlamentu nakon što su iranske oružane snage u subotu priznale da su greškom srušile ukrajinski civilni zrakoplov u srijedu, samo nekoliko sati nakon iranskih raketiranja baza u Iraku.

Zapovjednik zrakoplovnih snaga Čuvara revolucije preuzeo je “punu odgovornost” za rušenje ukrajinskog aviona objasnivši da je vojnik avion zamijenio za krstareću raketu i tako izazvao pad ukrajinskog Boeinga 737 pri čemu je poginulo svih 176 osoba.

Iran je pozvao strane stručnjake, posebice iz Kanade, Sjedinjenih Država, Ukrajine i Francuske na sudjelovanje u istrazi.

Američki predsjednik Donald Trump rekao je u nedjelju da ga “uopće ne zanima” hoće li Iran pristati na pregovore sa Sjedinjenim Državama, nakon što je njegov savjetnik sugerirao da će Teheran morati pristati na razgovore jer neće imati drugog izbora.

Savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert O’Brien rekao je za Fox News Sunday da “kampanja maksimalnog pritiska” na Teheran koju provodi Washington djeluje. U objavi na Twitteru u kojoj je citirao O’Brienov intervju, Trump je napisao: “Zapravo, uopće me ne zanima hoće li oni pristati na pregovore. To će u potpunosti ovisiti o njima. Odustanite od nuklearnog oružja i prestanite ubijati svoje prosvjednike”.

Iran je u priopćenju poručio da više neće ograničavati svoje kapacitete za obogaćivanje urana, razine obogaćivanja urana, zalihe obogaćenog materijala ili njegova istraživanja i razvoja.

Iranski ministar oštro odgovorio na Trumpove prijetnje: “On je terorist u odijelu. Poput IS-a, Hitlera i Džingisa mrzi druge kulture” Priopćenje je stiglo nakon sastanka iranskog kabineta u Teheranu, prenosi BBC.

Odluka isto tako dolazi nakon izrazito velikih napetosti nastalih nakon što je američki dron u Bagdadu likvidirao iranskog generala Kasema Sulejmanija.

Irački parlamet donio je rezoluciju po kojoj se američki vojnici trajno izbacuju iz te zemlje, javlja BBC, a prenosi Index.hr.

Do odluke je došlo nakon što su američke snage ubile iranskog generala u bagdadskoj zračnoj luci. U priopćenju Parlamenta se također navodi da je iračka vlada obvezna da provede spomenutu odluku. Šijitski zastupnici u iračkom parlamentu su poslije glasovanja uzvikivali slogane “Stop SAD-u” i “Okupatore, gubi se”.

Podsjetimo, nakon likvidacije jednog od najutjecajnijih Iranaca, generala Sulejmanija, i eskalacije napetosti između Washingtona i Teherana, Trump je zaprijetio da će odgovoriti Iranu ako napadne američke ciljeve. Zbog otvorenih iranskih prijetnji odmazdom za ubojstvo generala Sulejmanija, SAD je poslao još 3.000 vojnika na Bliski istok.

Iran je Trumpa proglasio “teroristom u odijelu” nakon što je zaprijetio da će napasti iranske mete u slučaju iranskih napada. Istodobno, deseci tisuća ljudi okupili su se u iranskom gradu Ahvazu kako bi dočekali tijelo iranskog vojnog zapovjednika. Sulejmani, arhitekt Teheranovih vojnih i tajnih misija u inozemstvu i zapovjednik postrojba Kuds Revolucionarne garde, ubijen je u petak u američkom napadu dronom, u blizini bagdadske zračne luke. Mnogi su zabrinuti kako bi njegova smrt mogla odvesti državu u rat sa supersilom. U

Teheranu se priprema velik, trodnevni sprovod. Vlasti će kasnije u nedjelju prenijeti tijelo generala u Mašhad, grad na drugom kraju Irana. Nakon toga će stići u Teheran i Kom, a bit će pokopan u utorak u rodnom gradu Kermanu. Ispraćaju će nazočiti iransko državno i vjersko vodstvo. “Iran će kazniti Amerikance gdje god budu u njegovu dosegu zbog ubojstva iranskog generala Kasema Sulejmanija”, zaprijetio je visoki zapovjednik Iranske revolucionarne garde, general Golamali Abuhamzeh.

Gambija, mala zapadnoafrička zemlja, pokrenula je slučaj protiv Mjanmara pred ICJ-om, najvišim sudom UN-a, tvrdeći da je ta zemlja kršila Konvenciju o genocidu iz 1948.

Zasad Gambija u svojoj tužbi traži od suda da odmah nametne ‘privremene mjere’ kako bi se zaštitile Rohindže od daljnjeg nasilja. Takva bi odluka bila pravno obvezujuća. Mjanmarska čelnica i dobitnica Nobelove nagrade za mir Suu Kyi priznala je da je moguće da je vojska koristila nesrazmjernu silu, ali je rekla da je sukob ‘kompleksan i nije lako u njega proniknuti’. Ipak, istaknula je da će se vojnicima suditi ako se utvrdi da su počinili ratne zločine.

Problemi u državi Rakhine, domu Rohindža, ‘stari su stoljećima’, rekla je Suu Kyi, a Gambija, koja je sudu tužila Mjanmar, ocrtala je ‘necjelovitu i zavaravajuću sliku činjeničnog stanja u državi Rakhine u Mjanmaru’.

Više od 730.000 Rohindža pobjeglo je iz Mjanmara nakon što je vojska pokrenula akciju u državi zapadni Rakhine u kolovozu 2017. Mjanmar, u kojem većinom žive budisti, smatra Rohindže ilegalnim imigrantima i niječe im državljanstvo. Većina protjeranih danas živi u napučenim izbjegličkim kampovima u Bangladešu. Suu Kyi je na početku obraćanja sudu također istaknula da neki masovni progoni ljudi početkom ratova na Balkanu iz 90-tih nisu ocijenjeni kao genocid.

Proces pred ICJ-om vodi se protiv Mjanmara, a ne protiv Aung San Suu Kyi jer taj sud ne može suditi pojedincima. Ipak, u određenoj je mjeri njime i ona obuhvaćena, poglavito kao osoba koja je dobila Nobelovu nagradu za mir, ocjenjuje BBC.

 Lavrov je ponovio ponudu Moskve da se produlji postojeći američko-ruski sporazum o kontroli oružja Novi START, dok je Trump naglasio svoju želju da se pokrenu strateški razgovori koji bi osim SAD-a i Rusije uključili i Kinu. Kina, koja posjeduje znatno manje nuklearnog oružja od SAD-a i Rusije, odbacila je trilateralne razgovore.

Sporazum Novi START, koji je potpisan 2011. godine, predviđa da obje strane smanje broj komada nuklearnog oružja na 1550. Sporazum istječe u veljači 2021. godine, ali može biti produljen za još pet godina ako obje strane pristanu na to.

Procjenjuje se da Kina posjeduje oko 290 nuklearnih projektila. Tijekom posjeta Lavrova Bijeloj kući također se postavilo pitanje miješanja Rusije u predsjedničke izbore 2016. na kojima je Trump iznenađujuće pobijedio. Rusija je opovrgla miješanje u bilo koje izbore u inozemstvu.