Geopolitika

Piše: dr.sc. Branimir Vidmarović, Sveučilište u Puli

Reakcije vodećih zapadnih zemalja i medija na novu, prijelaznu vladu Talibana uglavnom su bile oštre ili kritične. Na popisu od 33 visoka dužnosnika nije bilo ni jedne žene, člana prošle vlade ili barem šijita; ali je zato dio kabineta na sankcijskim popisima UN-a i SAD-a. Mula Muhamed Hasan Ahund sa sankcijskog UN-a postao je predsjednik vlade dok je dužnost ministar unutarnjih poslova dobio Siradžadin Hakani – tražena osoba i sin osnivača Mreže Hakani koja je u SAD-u proglašena terorističkom grupacijom.

Mediji su novu vladu odmah proglasili opasnom i „tvrdokornom“. Glasnogovornik američkog državnog tajništva iskazao je zabrinutost činjenicom da su u vladi isključivo pripadnici Talibana od kojih neki imaju problematičnu biografiju. Glasnogovornik EU je izjavio da „prijelazna vlada nije inkluzivna i ne odražava bogatu etničku i vjersku raznolikost Afganistana“.

Takvi pogledi i zaključci nažalost ne pružaju dovoljni uvid u logiku formiranja prijelazne vlade Talibana.

  1. Od samog je početka bilo jasno da kao paštunski nacionalistički pokret, Taliban u visokoj politici neće dati puno političkog prostora ni drugim etničkim grupama, ni ženama, ni klasičnim političkim opcijama. Barem ne sada. U razgovoru o Afganistanu na HTV-u (23.08., uz prof. dr.sc. Vlatka Cvrtilu) pojasnio sam da zapad i Taliban potpuno različito tumače pojam „inkluzivnost“. Na Zapadu to je spolna, etnička i manjinska zastupljenost dok je za Taliban to prije svega paštunska dominacija uz nekoliko predstavnika drugih etnosa. U tim okvirima Taliban je na svoj način ispunio obećanje. U dominantnoj paštunskoj prijelaznoj vladi dva su Tadžika te jedan Uzbek. Pri tome ti ljudi nisu dobili manje važne ili dekorativne funkcije. Uzbek Abdul Salam Hanafi postao je drugi zamjenik predsjednika vlade, Tadžik Din Muhamed Hanif postao je ministar ekonomije a Tadžik Kari Fasehudin je novi načelnik glavnog stožera vojske.

    Nadalje, kada govorimo o kompoziciji ove vlade moramo uzeti u obzir unutarnju koheziju i stabilnost Talibana koja se u konačnici odražava na stabilnosti sustava.
  2. Pokret je u razdoblju 2014. – 2015. imao problema s unutarnjom fragmentacijom uslijed pojave različitih političkih i ideoloških neslaganja te jačanja utjecaja drugih država na određene lokalne zapovjednike i njihove snage. Stoga ovu prijelaznu vladu možemo smatrati konzervativnim kompromisom – ili desnim centrom ako želite. Postoji mala ali značajna opasnost da bi bilo kakva masovna inkluzivnost u zapadnom tumačenju mogla smanjiti kredibilitet njegova vrha među zagovornicima radikalnijih ideja. Razočarani lokalni zapovjednici bi u teoriji mogli protumačiti šaroliku vladu Talibana kao slabost te se okrenuti jačanju veza s drugim zemljama (Pakistanom) ili radikalnim terorističkim organizacijama. Taliban je smogao izgraditi impresivnu hijerarhiju koja osigurava unutarnju stabilnost ali ta stabilnost dolazi pod cijenu unutarnjih kompromisa. Zbog toga trenutnu vladu ne treba smatrati čistom talibanskom vladom već Taliban + Hakani.
  3. Inkorporacija lidera Mreže Hakani u prijelaznu vladu je sigurnosni faktor. Prema nekim analizama, snage Hakani čine čak jednu trećinu ukupnih snaga Talibana. Mreža Hakani je moćna i ugledna gerilska snaga koja je imala bliske veze s Osamom bin Ladenom. Trebamo razumjeti da su u islamskom svijetu, posebno u zemljama sa plemenskim/rodnim sustavom, ključni faktori snaga, društveni ugled, čast, iskustvo i godine. Zbog toga Mreža Hakani i njen lider Siradžadin na poziciji ministra unutarnjih poslova mogu odigrati pozitivnu ulogu u kontroli/suzbijanju drugih terorističkih-ekstremističkih pokreta. Institucionalizacija Hakani je daleko bolji izbor od marginalizacije iste jer je signal koji se time šalje namijenjen prvenstveno drugim grupacijama i snagama u Afganistanu i regiji, a ne Zapadu. Pri tome ne treba biti naivan, Mreža Hakani može potencijalno prerasti u nešto poput iranske Hezbole, ali za razoreni Afganistan to trenutno nije primarni problem.
  4. Ovo je prijelazna vlada. U uvjetima nestabilnosti, terorističkih prijetnji i regionalnih izazova ona mora biti čvrsta i konzervativna. Budućnost vladavine Talibana je neizvjesna, stoga je besmisleno špekulirati o tome koliko će ona potrajati. Ako će situacija biti stabilna – možda pola godine do godinu dana. U slučaju unutarnjih problema i duže. Taliban se po svojoj prirodi u ovom trenutku ne razlikuje puno od revolucionara ili vojnih hunti diljem svijeta. Tu su moguće različite opcije: od srastanja revolucionarnog režima sa sustavom i uvođenje de-facto jednostranačja ili pak oporavak, rekonstrukcija i priprema države za višestranačke izbore – naravno u islamskim političkim i kulturološkim okvirima. Veliko je pitanje gdje je, i koju će ulogu igrati lider Talibana Hajbatula Ahunzada. Njegov izostanak na čelnoj poziciji u ulozi emira, duhovnog lidera-ajatole vjerojatno može dodatno potvrditi privremenu narav ove vlade ili pak svjedočiti o unutarnjem preslagivanju Talibana.

I još: čelnike Talibana muči legitimizacija prijelazne vlade. Nedavno je pokret upozorio da odgađanjem priznavanja prijelazne vlade SAD krši sporazum iz Dohe. No, SAD se obvezao (dio I., članak D, E) revidirati sankcijske mjere kada počnu unutarnji afganistanski pregovori. Budući da pregovora nije bilo a Taliban je jednostavno silom i pojavom zauzeo vlast, postavlja se pitanje pravne snage navedenog sporazuma.

Stavovi inzneseni u komentaru ne moraju odvovarati stavu redakcije.

Biden danas poslije podne

Američki predsjednik Joe Biden priopćio je da će svijet od talibana tražiti da ispune obećanje da će omogućiti siguran prolaz svima koji budu željeli napustiti Afganistan. Priopćenje je objavljeno nekoliko sati nakon dovršetka američkoga vojnog povlačenja iz Afganistana.

Biden je najavio obraćanje američkome narodu u utorak popodne.

Sjedinjene Države povukle su diplomatsko predstavništvo iz Afganistana i operacije će voditi iz Katara, rekao je državni tajnik Antony Blinken dodavši da će Washington i dalje neumorno pomagati ljudima da napuste Afganistan, unatoč povlačenju američke vojske.

Blinken je izjavu novinarima dao nakon odlaska zadnjega američkoga zrakoplova iz Afganistana, gdje su ostale tisuće Afganistanaca koji su pomagali zapadnim zemljama.

Evakuacija je završena prije krajnjega roka u utorak, koji je odredio američki predsjednik Joe Biden, kojega su zbog načina na koji je pristupio rješavanju situacije u Afganistanu kritizirali i demokrati i republikanci, nakon brzoga napredovanja talibana i njihova preuzimanja Kabula početkom mjeseca.

Blinken je, ignorirajući pitanja novinara, rekao da će Washington afganistansku diplomaciju voditi iz katarskoga glavnoga grada Dohe, uključujući konzularne poslove i pružanje humanitarne pomoći, te da će na čelu diplomatskoga tima biti Ian McCary, zamjenik šefa američke misije u Afganistanu.

‘Počelo je novo poglavlje američkoga angažmana u Afganistanu. U njemu ćemo predvoditi diplomacijom’, rekao je Blinken.

‘Nastavit ćemo neumorno pomagati Amerikancima, stranim državljanima i Afganistancima da napuste Afganistan, ako tako odluče”, dodao je.

Rekao je kako se pretpostavlja da je u Afganistanu ostalo više od stotinu Amerikanaca koji žele napustiti tu zemlju te da Washington pokušava utvrditi njihov točan broj. Evakuirano je više od 6000 Amerikanaca.

Od 14. kolovoza iz Kabula je zrakoplovima evakuirano više od 122.000 ljudi.

Budući da je sudbina kabulske zračne luke, glavnoga izlaza iz Afganistana, nejasna nakon američkoga odlaska i talibanskog preuzimanja, Blinken je rekao da Washington nastoji pronaći načina da pomogne Amerikancima i ostalima koji možda odluče napustiti Afganistan kopnenim putem.

‘Nemamo iluzija da će to biti lako ili brzo’, rekao je.

Analiza DW-a

Za Berlin je Kina najveći trgovinski partner, a Amerika najvažniji globalni saveznik. Može li Njemačka sjediti na obje stolice dok se sukobi između Washingtona i Pekinga zaoštravaju?

Priča o Njemačkoj i Kini je priča o balansiranju između vrijednosti i interesa. Interesi su prije svega ekonomski, jer Kina je od 2015. najvažniji trgovinski partner Njemačke. Burzovni indeks DAX, koji prati 30 velikih njemačkih kompanija, pokazuje da te firme ostvaruju u prosjeku 15 posto svog prometa u Kini. U budućnosti bi kinesko tržište moglo postati još privlačnije – procjene kažu da će se u idućih 10 godina oko 30 posto globalnog rasta dogoditi u Kini.

Političke veze između Njemačke i Kine također su ojačale tijekom 16-godišnje vladavine Angele Merkel, odnosi su dovedeni na razinu „sveobuhvatnog strateškog partnerstva”. Jedan od razloga je i to što se nijedan od velikih problema čovječanstva, kao što su klimatske promjene ili razoružanje, ne može riješiti bez Pekinga. Već deset godina članovi vlada u Berlinu i Pekingu drže i redovite međusobne konzultacije. Posljednji takav sastanak održan je krajem travnja ove godine, doduše virtualno, zbog korone. Atmosfera je bila primjetno hladnija nego ranije, usprkos tome što je Europska unija prošlog prosinca konačno završila višegodišnje pregovore o takozvanom CAI sporazumu o investicijama s Kinom. Taj uspjeh dogodio se dok je Njemačka predsjedala Europskom unijom.

Ali tu su i pitanja o proganjanju Ujgura u Xinjiangu, potiskivanju demokracije u Hongkongu, agresivnost Pekinga u Južnom kineskom moru i prijetnje koje se upućuju Tajvanu. Razloga za sukob ima sve više. U ožujku ove godine Europska unija uvela je sankcije Kini po prvi put od 1989., i to zbog povreda ljudskih prava pripadnika ujgurske manjine. Kina je uzvratila mjerama protiv europskih znanstvenika i članova Europskog parlamenta. A Europski parlament je zatim odgovorio zamrzavanjem ratifikacije sporazuma o investicijama.

Odnos prema privrednom čudu u Kini također se mijenja. U ožujku 2019. Europska komisija opisala je Kinu ne samo kao partnera i konkurenta – u napomenama o strategiji Bruxellesa Kina je doslovce opisana kao sistemski suparnik, ključni globalni igrač i vodeća tehnološka sila.

Na Zapadu se dugo podrazumijevalo da samo demokracije i tržišne ekonomije mogu donijeti prosperitet za većinu stanovništva. Ali u Kini je očito da i komunistička autokracija može prebaciti stotine milijuna ljudi iz apsolutnog siromaštva u srednju klasu.

„Kina je zbog toga vrlo atraktivan model za mnoge države svijeta, za autokrate”, kaže za Deutsche Welle diplomat Heinrich Kreft, bivši njemački veleposlanik u Luksemburg, a trenutno direktor Centra za diplomaciju na Sveučilištu Andrássy u Budimpešti.

Njemačka je svjesna snažne kineske nazočnosti na globalnoj pozornici, uključujući tu i Novi put svile. „Zbog toga načelno svi naši međunarodni odnosi imaju i kineski aspekt“, dodaje Kreft.

Kina se više ne prilagođava zapadnim pravilima igre, kaže politolog i stručnjak za Kinu Eberhard Sandschneider. „Kinezi stvaraju vlastita pravila, Xi Jinping ima odgovornost prema svojoj zemlji i vlastitim političkim ambicijama, ali ne prema očekivanjima Amerikanaca ili Europljana.”

Ipak, diplomat Heinrich Kreft kaže da Kina nije potpuno odbacila postojeći međunarodni poredak.

„Na primjer, Kina pokušava strateški utjecati na izbor funkcionara u međunarodnim organizacijama. Rezultat je da neki od tih funkcionara vrlo rijetko kritiziraju Kinu. A tamo gdje ta strategija ne prolazi, na primjer u Svjetskoj banci ili MMF-u, stvaraju se posebne institucije kao što je Azijska banka infrastrukturnih investicija (AIIB).”

A ovi potezi bi trebali postići ambiciozan cilj koji je formulirao predsjednik Xi Jinping: do stogodišnjice osnivanja moderne kineske republike u 2049. godini Kina bi trebala predstavljati sazrelu, modernu, socijalističku državu sposobnu da uspostavlja i određuje pravila, vodeću ekonomsku i tehnološku silu.

Namjere Pekinga da dospije na vrh svijeta su „naravno u konfliktu s dosadašnjom hegemonijom Amerike”, kaže za Deutsche Welle politolog i sinolog Sebastian Heilmann.

To dobro znaju i u Washingtonu, smatra Wang Jisi, predsjednik Instituta za međunarodne i strateške studije Sveučilišta u Pekingu.

„Sjedinjene Države i Kina su već u nadmetanju koje bi moglo biti i trajnije, šire i intenzivnije nego bilo koje drugo međunarodno nadmetanje u modernoj povijesti, uključujući i Hladni rat“, rekao je Jisi za časopis Foreign Affairs u srpnju.

Berlin je sada pred dilemom: u ringu su najmoćniji njemački saveznik i najveći njemački ekonomski partner, a Njemačka bi se mogla naći u sredini. Prije svega što se tiče tehnologije. „Sjedinjene Države žele po svaku cijenu spriječiti Kinu da pretekne Ameriku u ključnim područjima tehnologije. Amerika je alarmirana i želi spriječiti ekonomsku i vojnu modernizaciju Kine”, kaže stručnjak za SAD Josef Braml u razgovoru za Deutsche Welle.

„Zbog toga provode strategiju ekonomskog razdvajanja, ne razmišljajući koliko će to koštati Europu,” dodaje on.

Berlin se iz ovog sukoba neće moći ispetljati ako vodi politiku kojom pokušava zadovolji obje strane, dodaje Braml.

„U borbi za tehnološko-političke sfere utjecaja Amerika će povećati pritisak na ostale države i natjerati ih da biraju hoće li poslovati s Amerikom ili s Kinom”, predviđa Braml.

Ne tako davno, smatralo se da su ekonomske veze i međunarodna proizvodnja jamac blagostanja i mira. Čini se da je to vrijeme iza nas i da velike sile takvu povezanost sve više vide kao rizik.

Njemačka i njezino veliko gospodarstvo morat će pronaći novi odgovor za ovu situaciju na svjetskoj pozornici, piše DW

Analitičar vrlo skeptičan

Za malo više od 24 sata isteći će rok za evakuaciju američkih vojnika i afganistanskih civila koji imaju za to odobrenje iz kabulske zračne luke koju, kao i vlast prije nekoliko tjedana, drži talibanski režim. Oko 100.000 Afganistanaca uspjelo je pobjeći od novog Islamskog radikalnog režima, no što će biti s milijunima ostalih?


Nakon bombaških napada ISIL-ovih samoubojica postavlja se i pitanje što je veće zlo – talibanski režim ili novi naraštaji ISIL-a koji nisu iskorijenjeni. O Afganistanu, talibanima i teroristima u emisiji Studio 4 HRT-a govorio je prof. dr. sc. Mirko Bilandžić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Čini mi se da je to identičan izazov. I jedan i drugi pokret, ili paravojne formacije ili u određenim intervalima vlasti, ali koji u biti prakticiraju ono što najbolje znaju, a to je terorizam, pripadaju islamističkom korpusu, dakle korpusu političkog islama koji se zalaže za stvaranje islamističkih država. I jedni i drugi imaju u praksi antizapadnjaštvo i mete su im SAD i njihovi saveznici I jedni i drugi su veliki izazov za međunarodnu sigurnost, kao i za sigurnost nacionalnu i regionalnu. Ono što ih razlikuje su strateški ciljevi za ostvarenje cilja. U tom kontekstu događaju se fluidna savezništva , uključivo i sa zapadom. Ako na taj način gledamo da tzv. Islamska država koja je poražena kao paravojna formacija da ta ideologija ima podršku diljem svijeta. Njihov strateški moto je širenje i održavanje i oni su na nizu područja stvorili podružnice. Jedna takva je i ISIS-K na području države Khorasan koja se razlikuje od talibana. ISIS-K talibane smatraju izdajicama islamizma zbog suradnje s Amerikancima, a drugo se razlikuju strateški kako ostvariti kalifat ili emirati. Talibani smatraju da je to nacionalno pitanje, a tzv. Islamska država to smatra kao globaliziranim pitanjem, ne samo sukobom na određenom području nego i sukob sa zapadom, objasnio je Bilandžić.

Amerikanci i saveznici ostavili su milijarde eura vrijednu vojnu opremu talibanima i pripadnicima ISIL-a. Bilandžić smatra da je to ozbiljan poraz, možda najveća vanjskopolitička katastrofa SAD-a. Amerikanci su od veljače prošle godine shvatili da ne mogu skršiti talibanski režim i naoružanje je ostalo u rukama tih formacija.

Njihova moć iz toga jača, iako je diskutabilno imaju li sposobnosti za korištenje svih tih sofisticiranih oružja. To će biti veliki izazov. Najveća opasnost je terorizam, samoubilački terorizam za koji nisu potrebna sofisticirana oružja. Ova dodatna vojna moć sada je dodatni izazov za međunarodnu sigurnost.

Smatra da će se talibani i ISIS-K naći na zajedničkoj niti, u strateškom smislu je to zapad

Talibane treba staviti pod lupu skepse. Imamo naučene lekcije, u Afganistanu je nastala Al-Qaeda, tzv. Islamska država je nastala tamo i to je kontekst u kojem će funkcionirati i talibani, dodao je.

Na pitanje hoće li Afganistan utonuti u građanski rat nakon odlaska Amerikanaca, Bilandžić je rekao kako je Afganistan u kontinuitetu građanskog rata posljednjih 40 godina.

Odlaskom Amerikanaca završio je jedan tip sukoba i nastavit će se drugi, istaknuo je.

Broj civila koji će biti izvučen je respektabilan. To je humani i sigurnosni čin prema suradnicima zapada, no tu treba imati na umu da su ti ljudi u fokusu radikalnih islamističkih grupacija.

Oni su sada u ovoj fazi sigurni, ali njihova sigurnost će trebati biti realizirana cijelo vrijeme jer je islamizam ozbiljna globalizirana ideologija na različite načine, rekao je.

Ponovno se ponavlja da Amerikanci imaju apsolutnu vojnu nadmoć, mogu ostvariti briljantnu vojnu pobjedu, no to se pretvori u politički poraz, okarakterizirao je situaciju Bilandžić. Dodao je da se zapadni modeli postkonfliktnih izgradnji društava pokazuju neefikasni i postavlja se pitanje jesu li primjenjivi na ta područja.

Kad je riječ o 19 afganistanskih izbjeglica koje je Hrvatska primila, Bilandžić je rekao da je to humani čin.

To je akt savezništva, to treba pozdraviti, to je hvalevrijedan potez, rekao je i dodao što se tiče Afganistana i mogućeg većeg broja izbjeglica, još uvijek neizvjesno za konačnu prognozu, rekao je za HRT.

Analiza DW-a

Islamisti su se vratili na vlast u Afganistanu i odatle neće tako brzo nestati. Svijet se sada suočava s novom realnošću. Što činiti kada dojučerašnji teroristi postanu novi vlastodršci?

Dana 19. kolovoza je Dan neovisnosti Afganistana. Nitko nije mislio da će talibani na taj državni praznik već sjediti u predsjedničkoj palači u Kabulu – možda to ni sami islamisti nisu očekivali. Ono što je kancelarka Angela Merkel okarakterizirala kao „gorko iskustvo“, povlači za sobom pitanje: što činiti kada jučerašnji teroristi postanu današnji vladari?

Njemačka i Zapad imaju interese u Afganistanu. Zašto bi se inače Berlin 20 godina tamo toliko angažirao – vojno, politički, humanitarno? Iako je predsjednik Ašraf Gani pobjegao, ti interesi nisu nestali. A posebno ne želja da Hindukuš bude stabilan i da se spriječi stvaranje novog prostora za islamističke bande koje su aktivne u svijetu. To što su novi moćnici u Kabulu do svoje pozicije stigli i terorističkim napadima, ne čini stvar lakšom.

To je u skladu s upozorenjem ministra vanjskih poslova Heika Maasa od prošlog tjedna: „Ako talibani uspostave kalifat, izolirat će se na međunarodnom planu, takva država neće imati diplomatsko priznanje, i to bi bio kraj međunarodnih programa pomoći.”

Afganistan je dosad bio na prvom mjestu među primateljima njemačke razvojne pomoći. To je sada obustavljeno. Za ovu godinu je bilo planirano 250 milijuna eura, ali od te sume još nije isplaćen ni cent.

S Maasom se ne slaže Markus Kaim, stručnjak za Afganistan iz Zaklade za znanost i politiku, utjecajnog trusta mozgova u Berlinu. U intervjuu za list Handelsblatt Kaim je rekao da će na kraći ili duži rok vladavina talibana morati biti prihvaćena: „U ovom trenutku imamo kod Heika Maasa i drugih prkosnu reakciju tipa: nema priznanja, nema pregovora, nema novca. To je ljudski razumljivo, ali nije strategija za regiju koji je geopolitički tako važna.” Kaim se zalaže za razgovore s talibanima.

I zastupnica SPD-a u Bundestagu Aydan Özoguz stalno se za to zalagala. Ona je članica parlamentarnog Odbora za vanjske poslove. Za DW je rekla: „Talibani na duži rok posve izolirani ne mogu puno postići. Upućeni su na novčanu i humanitarnu pomoć. Ali situacija je trenutno potpuno nepregledna i vrlo zabrinjavajuća. U osnovi se zalažemo za politički dijalog s Afganistanom. Zato moramo pričekati hoće li u Afganistanu biti uspostavljene uređene strukture s vladom koja je u stanju, koja je voljna, razgovarati.”

Vremena nema mnogo: Ured UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (UNOCHA) u svojoj prognozi za ovu godinu navodi da će gotovo polovica od 40 milijuna stanovnika Afganistana biti upućena na humanitarnu pomoć – gotovo dvostruko više nego prošle godine.

Poslije debakla u Afganistanu raste pritisak na njemačku vladu da se izjasni. Kancelarka Angela Merkel i ministar vanjskih poslova Heiko Maas priznali su da su pogrešno procijenili situaciju.

Humanitarna pomoć se zapravo nudi neovisno od političkih odnosa, naglašava za DW Winfried Nachtwei. „Daljnje pogoršavanje katastrofalne humanitarne situacije u Afganistanu ne može biti u interesu Europe i Njemačke“, poručuje ova političar Zelenih i stručnjak za sigurnosna pitanja.

Po njegovom mišljenju, način ophođenja s novom vladom u Kabulu će ovisiti prije svega o tome hoće li pored talibana „u vladi biti zastupljene i druge snage”. Talibani, nastavlja Nachtwei, vidno nastoje ostaviti upravo takav dojam. Jedan od njihovih vođa mula Baradar najavio je „otvorenu, inkluzivnu islamsku vladu” i time nagovijestio da će u vlasti sudjelovati i oni koji ne pripadaju talibanima. A glasnogovornik talibana Muhamad Naim otvorio je vrata međunarodnoj zajednici izjavom da nema namjere vladanja „izoliraanom zemljom”.

Neke zemlje su već prihvatile taj poziv. Kina je, na primjer, neuobičajeno brzo reagirala na smjenu vlasti u Kabulu. „Poštujemo odluku afganistanskog naroda”, obznanila je u ponedjeljak popodne glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova u Pekingu Hua Chinying.

Još prije dva tjedna ministar vanjskih poslova Wang Yi je u Tianjinu, nedaleko od Pekinga, primio jednu devetočlanu delegaciju talibana. Oni su tu susretljivost nagradili obećanjem da se neće miješati u unutarnje stvari Kine. Što znači: neće pružati podršku islamističkim ekstremistima u zapadnoj provinciji Xinjiang.

Turska je izrazila optimizam kada je riječ o talibanima. Poruke islamista poslije preuzimanja vlasti su pozitivne, izjavio je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu. On je dodao da njegova zemlja vodi razgovore sa svim afganistanskim snagama.

U Europi pak Velika Britanija traži pragmatične odnose s novim vlastodršcima u Afganistanu. Ministar vanjskih poslova Dominic Raab rekao je da se sada valja suočiti s novom realnošću, te da je važno izvršiti pozitivan utjecaj na „novi režim”.

Slično razmišlja i poznavatelj Afganistana Winfried Nachtwei. Po njegovim riječima, talibane treba promatrati vrlo pažljivo i vrlo diferencirano, „da bi se onda moglo odlučiti: ima li tamo pragmatičnih snaga koje poklanjaju pažnju potrebama afganistanskog stanovništva, ili su to hard-core snage koje samo hoće provesti svoju ideologiju”.

Naredni dani će biti odlučujući, kako u Afganistanu, gdje će se pokazati drže li talibani svoju riječ – posebno na planu ljudskih i ženskih prava, tako i – u svjetskim prijestolnicama, gdje se sada diskutira o tome treba li stupiti u dijalog s talibanima, i, ako se to učini, kako bi taj dijalog trebalo izgledati, piše DW.

Ministarski sastanak

Ministri unutarnjih poslova EU-a u srijedu će se sastati kako bi razmotrili problem migracije u kontekstu krize u Afganistanu, u situaciji kada su neke članice bloka osobito zabrinute mogućnošću masovnog egzodusa ljudi koji bježe od života pod talibanskom vlašću.
Sastanak je sazvan kako bi se razmotrio problem masovnog priljeva ljudi na litavskim granicama, navodno uz pomoć Bjelorusije koja nije članica EU-a.

Ove je godine dosad stiglo više od 4000 ljudi, u usporedbi s manje od 100 u cijeloj prošloj godini, naveo je Vilnius.

Članica bloka Latvija iznijela je slične optužbe protiv Minska.

U prošlosti bjeloruski je predsjednik Aleksandar Lukašenko otvoreno prijetio da će pustiti ljude iz zemalja poput Iraka, Afganistana i Sirije da prijeđu granicu i uđu u blok u znak osvete zbog sankcija EU-a.

Afganistan službeno nije na programu u srijedu. Međutim nakon talibanskog preuzimanja vlasti, neki čelnici EU-a već razmatraju kako spriječiti da se ponovi 2015. i 2016. kad su se stotine tisuća ljudi, mnogi od njih iz Sirije, odlučivale na opasan put kako bi našli zaštitu unutar europskog bloka.

Premda neki političari EU-a, UNHCR-a i raznih skupina za zaštitu ljudskih prava ističu da se moraju zaštititi ugroženi, države poput Francuske, Njemačke, Grčke i Italije upozoravaju da EU mora preduhitriti novi val izbjeglica.

Blok bi trebao pružiti pomoć afganistanskim susjedima da se izbjeglice zadrže u regiji, rekla je ovaj tjedan njemačka kancelarka Angela Merkel.

Glasnogovornik Europske komisije rekao je u utorak da će blok sljedećih dana raditi na zajedničkoj strategiji koja uključuje oba pravna puta za traženje zaštite EU-a i upravljanje “rizicima od ilegalnih migracija”.

Neki su stručnjaci skeptični da će se zbog afganistanske krize ponovo vidjeti scene u Europi kakve su viđene prije pet godina.

Talibani su vladali Afganistanom pet godina, namećući stroge tjelesne kazne i velika ograničenja ženama, prije nego što su ih SAD i zapadni saveznici zbacili 2001.

Mnogi strahuju od povratka tog sustava ili osvete talibana zbog suradnje sa stranim snagama koje su se povukle iz Afganistana.

Odnosi na niskoj točki

Uz međusobne odnose na najnižoj točki zadnjih godina, američki i ruski predsjednik Joe Biden i Vladimir Putin sastaju se u srijedu u Ženevi kako bi razgovarali o “crvenim linijama”, ali i o zajedničkim interesima, u trenutku kada Washington želi resetirati vanjskopolitičke odnose u post-Trumpovoj eri.

Susret praćen velikim očekivanjima dogodit će se u popodnevnim satima i prema očekivanjima obiju strana trajat će najmanje pet sata.

Kremlj i Bijela kuća pokušali su umanjiti očekivanja od susreta, a oba lidera pojavit će se odvojeno pred kamerama nakon susreta, tijekom kojeg nije planirano konzumiranje nikakvog jela.

Do susreta dolazi na kraju Bidenova prvog višednevnog posjeta Europi u svojstvu američkog predsjednika, tijekom kojeg je posljednjih dana imao susrete s čelnicima skupine G7 – najrazvijenijih zemalja svijeta, sa svojim partnerima u NATO-u te s čelnicima Europske unije.

“Jasno ću dati do znanja predsjedniku Putinu da postoje područja na kojima možemo surađivati ako se za to odluči”, rekao je Biden. A za područja u kojima se ne slažu kazao je “da će jasno dati do znanja gdje su crvene linije”.

Biden je također rekao da će izraziti kritike u vezi s pogoršanjem ljudskih prava u Rusiji kao i u vezi s njezinom ulogom u kibernetičkim napadima na američke tvrtke i miješanjem u američke izbore.

Prema tumačenju Kremlja, Putin i Biden žele razjasniti ključna pitanja u bilateralnoj suradnji. Odnosi dvije zemalja su u “nezadovoljavajućem stanju”, kaže Kremlj, a u mnogim područjima uopće više nema kontakata.

Američke sankcije Rusiji uvedene su 96 puta od 2011. godine, uključujući tri puta od dolaska Bidena na dužnost, navodi se u priopćenju Kremlja.

Stručnjaci očekuju od Putina i Bidena da će potencijalno pokrenuti nove pregovore o nuklearnom razoružanju i kontroli naoružanja. Po najavama obiju strana, teme razgovora bit će i sukobi u Afganistanu, Libiji, Siriji te spor oko nuklearnih programa Irana i Sjeverne Koreje.

Bidenov put u Europu bio je prilika za Sjedinjene Države da obnove odnose sa svojim saveznicima nakon narušenih veza u vrijeme mandata njegova prethodnika Donalda Trumpa, kojeg je Putin opisao kao “nadarenog”.

Božo Kovačević i Goran Bandov za HRT

U kojem će se smjeru, dolaskom Joa Bidena, dalje razvijati odnosi Europe i SAD-a? Kakav će biti odnos prema Rusiji, ali i Kini? S kojim se sve izazovima danas suočava Sjevernoatlantski savez te kolika je važnost ubacivanja Daytona u NATO- vu deklaraciju? O tome su emisiji U mreži prvog govorili stručnjaci za međunarodne odnose Božo Kovačević, bivši ministar i bivši veleposlanik i prof. Goran Bandov.


U našoj je javnosti od svih velikih susreta najglasnije odjeknuo ultimatum predsjednika Zorana Milanovića da neće podržati završnu deklaraciju NATO-a ako se u nju ne uvrsti Daytonski sporazum, on je na kraju našao svoje mjesto, kao i izmjene izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini. Koliko je to važno?Za cijeli NATO to nije važno, ali je bilo važno za predsjednika koji je tako postigao neke poene na unutarnjem političkom planu, rekao je Božo Kovačević te dodao: Jasno je da se Daytonski sporazum mora mijenjati, ustav Bosne i Hercegovine koji je djelomično uzrok svih tih problema s kojima se tamo susrećemo, dio je Daytonskog sporazuma. Prema odredbama 14 točaka koje je Europska unija postavila Bosni i Hercegovini da bi ona uopće mogla postati kandidat za članstvo, mora promijeniti ustav, tako da unijeti Daytonski sporazum u dokument NATO-a, ne izrijekom, ali spominje se reforma izbornog zakonodavstva i ustavne promjene, sad kad je jasno da će se to mijenjati nije neko veliko postignuće, ali je na unutarnjem političkom planu odjeknulo, rekao je Kovačević.

Dayton je bitan da ga se spomene, on je na neki način zaustavio rat, odnosno onemogućio da se rat nastavi istim intenzitetom, ali konstantno imamo eskalaciju sukoba u Bosni i Hercegovini. Izmicanje Daytona bez toga da istovremeno imate riješen cijeli niz drugih pitanja, vjerojatno bi dovelo do daljnje eskalacije sukoba u BiH. U ovom trenutku to gledam kao borbu za mir, borbu za stabilnost BiH. Čini mi se da je bilo bitno staviti i pitanje Daytona, pitanje izbornih reformi, ali i sve što može osigurati mir i stabilnost BiH, smatra Goran Bandov.

Komentirajući činjenicu da se Daytonski sporazum od 2004. ne spominje u NATO-vim deklaracijama, Bandov je rekao kako nije bitno da li ga spominjete, nego da li on funkcionira ili ne.

U trenutku kada dolaze inicijative koje ga potpuno negiraju, što je vrlo opasno, jer ako maknete Daytonski sporazum, a trenutačno nemate drugo rješenje, cjelokupna situacija u BiH dovodi se na opasan rub. Da imamo neki novi okvirni dokument, onda bismo mogli Dayton staviti sa strane, no dok to nismo napravili, BiH živi u daytonskom vremenu, kaže Bandov.

Osobni sukobi nedvojbeno imaju utjecaj u politici, ali državni poslovi bi trebali političke dužnosnike natjerati da prevladaju osobne animozitete, rekao je Kovačević. Nedavna razmjena neugodnih izjava i činjenica da je ministar vanjskih poslova odbio ići s predsjednikom na summit, govori da se Hrvatska nalazi na rubu ustavne krize, smatra Kovačević.

Ustav određuje da vanjsku politiku sukreiraju vlada i predsjednik republike, što znači da kada je riječ o pripremi tako važnih dokumenata i sastanaka kakav je summit NATO pakta, trebaju surađivati, a očito je da nisu surađivali i da nastavljaju s praksom nesuradnje. Sabor bi trebao upozoriti i Vladu RH i predsjednika da izvršavaju svoje ustavne obveze, pojasnio je Kovačević.

Bandov je rekao kako je ključno da li postoji jedna vanjska politika Republike Hrvatske ili više njih.

Vidimo da se radi o jednoj vanjskoj politici i to je najbitnije. Kako netko komunicira, to će ocijeniti građani u trenutku kada će izaći na izbore, ali naglasio je da je bitno da Hrvatska ima jednu vanjsku politiku. Kada govorimo o EU-u, NATO-u, susjednim državama, uključujući i BiH, mi govorimo jednim glasom i to je najbitnije, smatra Bandov.

Novo poglavlje se može promatrati isključivo zbog toga što smo do sada imali predsjednika Donalda Trumpa koji je stvarno imao jedan “novi trag”. Predsjednik Joe Biden provodi vanjsku politiku Sjedinjenih Država kakva je zasnovana još od Henryja Kissingera, što se nastavlja na tradiciju svih prethodnih predsjednika iz koje je jedino iskakao Donald Trump svojim izolacionizmom. Predsjednik Biden će napraviti značajne iskorake u odnosu na Trumpa, rekao je Bandov.

Sumnjam da će se odnosi između Sjedinjenih Država i Europe baš moći vratiti na staro, Europljani poučeni iskustvom s predsjednikom Trumpom, sad su nešto rezerviraniji prema Sjedinjenim Državama, a glavna je zadaća Joea Bidena sanirati štete koje je ugledu Sjedinjenih Država nanio predsjednik Trump i definirati glavne suparnike Sjedinjenih Država kao globalne suparnike cijelog zapadnog svijeta, što Americi omogućuje da preuzme ulogu lidera koju je u vrijeme predsjednika Trumpa izgubila, rekao je Kovačević te je istaknuo kako se uspostavlja scenografija novog hladnog rata, donosi HRT

Analiza

Uoči susreta s američkim predsjednikom Bidenom u Ženevi, ruski predsjednik Putin govori o vrlo lošim odnosima dviju velesila. Pa ipak se u Moskvi gaji nada da bi se to moglo promijeniti.

Ruski mediji već tjednima ne poznaju niti jednu drugu vanjskopolitičku temu osim ovotjednog susreta ruskog predsjednika Vladimira Putina sa svojim američkim kolegom Joeom Bidenom. Na svim kanalima se marljivo analizira oko toga čime bi susret u srijedu (16.6.) mogao rezultirati. Čak se naširoko i nadugačko govori o mjestu susreta, jednoj vili iz 18. stoljeća kao da se radi o kraljevskom primanju.

Službeno Kremlj umanjuje očekivanja od ovog susreta: pozitivnog proboja u odnosu dviju zemalja neće biti. No istodobno predsjednik je posijao i tračak nade. „Činjenica da dolazi do susreta sama po sebi nije loša“, rekao je Putin početkom lipnja u jednom intervjuu i dodao: „Ja polazim od pozitivnog ishoda susreta.”

Prema Putinu bi pozitivni ishod značio da se dvije sile dogovore oko daljnjih kontakata koji bi vodili „normalizaciji rusko-američkih odnosa“. No istodobno je u jednom intervjuu za američku postaju NBC Putin rekao kako odnose Rusije i SAD-a vidi na „najnižoj točki posljednjih godina“. Krivnju za to, kako je rekao Putin, snose unutarnjopolitičke prilike u SAD-u.

No promatrači poput Tatjane Stanovaje iz moskovskog ogranka Carnegie Centra vide „jako pozitivno raspoloženje“ uoči susreta. Tako je utjecajni šef sigurnosnog vijeća Nikolaj Petrušev, u neočekivano pozitivnom tonu opisao svoj susret s američkim kolegom Jakeom Sullivanom tijekom priprema za susret u Ženevi. „Rusi nisu očekivali da će Amerikanci biti otvoreni za ruske ideje“, kaže Stanovaja.

Kako ova politologinja dalje objašnjava, Kremlj si od raspada Sovjetskog Saveza priželjkuje razgovore s Washingtonom na istoj razini. „U Moskvi drže da, iako je Rusija gospodarski slabija od SAD-a, posjeduje istu količinu nuklearnog naoružanja, a to je, prema Kremlju, jedino što se računa“, kaže Stanovaja.

Sličnog je mišljenja i Hans-Henning Schröder iz Zaklade za znanost i politiku iz Berlina. „Rusija jednostavno treba priznanje kao velesila“, kaže on. Ogromno zanimanje ruskih medija uoči susreta ukazuje ne to da ruska strana ovom sastanku pridaje veću važnost nego američka. No neki ruski analitičari istodobno ukazuju i na to da je Biden bio taj koji je inicirao susret.

Još od ruske aneksije Krima pogoršani odnosi Rusije i SAD-a su posljednjih mjeseci doživjeli dodatne udarce. U jednom intervjuu u ožujku Biden je Putina nazvao ubojicom. Rusija je predložila javnu raspravu dvojice predsjednika što je Washington odbacio. Bijela kuća je dodatno pooštrila sankcije protiv Rusije, između ostalog i zbog miješanja u predsjedničke izbore 2020. u SAD-u, što u Moskvi odlučno opovrgavaju. Zemlje su međusobno protjerale diplomate, od tada vlada prekid komunikacija. I to usprkos masovnom pomicanju ruskih postrojbi uz ukrajinsku granicu. Zato je, kako se vjeruje, Biden u travnju i predložio ovaj samit.

Andrej Kortunov, direktor Ruskog vijeća za vanjsku politiku (RSMD) smatra da su vremena kada su sovjetsko-američki samiti svijet držali bez daha, stvar prošlosti. No on je uvjeren da će od ovog samita više koristi imati Rusija nego SAD.

„Ovakvi susreti naše dvije zemlje stavljaju na istu razinu. To je važno za status i položaj Rusije u globalnoj politici”, kaže Kortunov.

I Tatjana Stanovaja govori o „asimetričnom pristupu“. „Za Rusiju je ovaj samit sve a za Bidena samo jedan korak na putu ka rješavanju problema s Kinom“, kaže Stanovaja. Za SAD je, kako kaže, odnos s glavnim rivalom Kinom trenutno važniji.

Ova razlika u pristupu je vidljiva i iz načina na koji se dvije zemlje pripremaju na samit. Moskva je još od sovjetskog razdoblja težila opširnim i sveobuhvatnim rekapitulacijama odnosa dok je Washington, kako kaže Kortunov, uvijek težio manjim, pragmatičnim koracima.

Usprkos tomu tema za razgovor u srijedu dvojici državnika neće manjkati. Sa stanovišta Moskve „strategijska stabilnost“ je najvažnija tema. Sličnog je mišljenja i Hans-Henning Schröder: „Rusi žele sporazum o atomskom naoružanju“, kaže on. Sjedinjene Države su istupile iz nekoliko sporazuma o naoružanju s Rusijom, a taj trend je u siječnju nakon dolaska na vlast prekinuo sam Biden i najavio nove korake u smjeru povratka sporazumima.

S tim u Ženevi računa Moskva. Pritom se ne govori samo o tradicionalnom atomskom naoružanju nego i o kibernetičkim napadima, naoružanju u svemiru ili ratovima dronovima. Rusija, kako nastavlja Kortunov, teži i okončanju diplomatskih konfrontacija.

No kad su u pitanju teme poput Ukrajine ili ljudska prava u Rusiji stručnjaci ne vide prostora za približavanje.Moskva je jedino spremna prihvatiti Bidenovu kritiku kao neku vrstu „nužnog zla“, kako kaže Stanovaja. Ruske nade u novi početak su vrlo nestabilne, a propast razgovora u Ženevi bi mogla rezultirati još agresivnijim ponašanjem naspram Zapada, ali i na unutarnjopolitičkom planu.

Prva želje Moskve je međutim već ispunjena: Rusija je dobila samit. No medijska platforma za Putina je ugrožena činjenicom da je Biden odbacio zajedničku konferenciju za tisak, piše DW

Vlodimir Zelenski, ukrajinski predsjednik, objavio je kako je NATO “potvrdio” da je Ukrajina na putu prema članstvu te kako će biti uključena u NATO-ov MAP program (Akcijski plan za članstvo). “Ukrajina zaslužuje to članstvo zbog svoje uloge u euro-atlantskoj sigurnosti”, rekao je ukrajinski predsjednik.

SAD im pak poručuje da prvo moraju postati “demokratskiji, slobodniji i stabilniji”…Ukrajina se žali da ih se ne zove na NATO summit te se pitaju što je s procesom pristupanja članstvu? SAD im pak poručuje da prvo moraju postati “demokratskiji, slobodniji i stabilniji”…

No, glavni glas NATO-a, američki predsjednik Joe Biden, opovrgnuo je njegove navode te je poručio kako će se “tek vidjeti hoće li se Ukrajina kvalificirati”. Neposredno nakon izjave Zelenskog, Biden je u razgovoru s medijima istaknuo kako Ukrajina mora zadovoljiti određene kriterije prije no što bude uključena u MAP program. “Moraju učiniti više”, rekao je Biden.

Podsjetimo, ovo nije prvi put da Biden opovrgva ukrajinskog predsjednika. Nedavno su iz Kijeva poručili kako je Biden dao potporu za ukrajinsko članstvo u NATO-u nakon telefonskog razgovora Biden-Zelenski. Po tom pitanju se oglasila Bijela kuća ističući kako to nije točno.

Prethodno ovom komentaru Zelenski je dao zajednički intervju za tri vodeće novinske agencije – Reuters, AP i AFP – ističući pritom kako bi Ukrajina “jako htjela” imati konkretan “da ili ne” odgovor od Bidena kada je riječ o NATO članstvu. “Moraju nam se dati jasni datumi i vjerojatnost priključenja Ukrajine NATO-u”, naglasio je Zelenski.

Neposredno pred sastanak s američkim predsjednikom Joeom Bidenom ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je kako je Rusija spremna predati SAD-u tražene cyber-kriminalce pod uvjetom da i SAD učini isto kad Moskva to traži.

Putin je izjavu dao u sklopu intervjua za državnu televiziju u kojem se primarno osvrnuo na predstojeći sastanak i aktualno stanje odnosa između Rusije i SAD-a. Naglasio je kako se ključne teme tiču strateške stabilnosti, primjerice u Libiji, Siriji, ali i kad je riječ o okolišu.

Pohvalio je Bidena i njegovu “profesionalnost” zbog činjenice da je dogovorena obnova sporazuma Novi START (riječ je o sporazumu o kontroli nuklearnog naoružanja).

Iz Bijele kuće poručuju kako će Biden s Putinom razgovarati o ransomware napadima i cyber-kriminalnim skupinama koje pokreću napade s prostora Rusije. Putin pak navodi kako je izručenje osumnjičenih moguće samo ako se postigne recipročni sporazum. To se, dakako, teško može očekivati kao i scenarij u kojem SAD nekog, čak i cyber-kriminalca, izručuje Rusiji (imajući u vidu do koje mjere se ističe rusko kršenje ljudskih prava). Dakle, ukratko – od izručenja neće biti ništa, kako iz Rusije prema SAD-u tako i obrnuto.

Komentar

Na poticaj SAD-a, zemlje G7 žele izgraditi alternativu kineskoj globalnoj investicijskoj politici. Pokušava li to Washington formirati veliku zapadnu “antikinesku koaliciju”?

Na prvi pogled G7, samit najvažnijih industrijaliziranih zemalja zapadnog svijeta i EU u primorskom ljetovalištu Carbis Bay u Cornwallu odaju skladnu sliku. Svi su oduševljeni zbog toga što je novi američki predsjednik Joe Biden napokon ponovno uspostavio normalne razgovore i nadaju se obnovi transatlantske suradnje.

No dok šefovi država i vlada zajedno sjede u malim skupinama ili se šetaju šetalištem na plaži, SAD radi na tome da G7 zaoštri stav prema Kini. Američki predsjednik Joe Biden smatra da je težnja Kine da postane najjača ekonomska sila na svijetu najveći izazov s kojim se demokracije suočavaju u ovom stoljeću.

Anthony Gardener, bivši američki veleposlanik pri EU u Bruxellesu, kaže da Biden ovdje mora biti uspješan kako bi Trumpove pristaše kod kuće držao pod kontrolom. Gardener smatra da bi europskim državama bilo pametno podržati Bidena po ovom pitanju ako žele spriječiti Donalda Trumpa da se vrati na mjesto predsjednika.

U načelu Nijemci se s tim slažu. Potrebno je osuditi kršenja ljudskih prava protiv Ujgura, suzbijanje demokratskog pokreta u Hong Kongu ili pritisak na disidente u Kini.

Međutim, a to ističe i EU u Carbis Bayu, Kina nije samo sistemski suparnik i gospodarski konkurent, već i neophodan partner u nekim pitanjima. Kancelarka Angela Merkel rekla je da bez Kine stvarni napredak u klimatskoj politici nije moguć. Kina je najveći emiter klimatskih plinova i ne želi postati klimatski neutralna do 2060. godine. EU želi postići taj cilj već 2050. godine.

No, SAD su više od Europljana zabrinute vojnim provokacijama i prijetnjom Kine u Južnokineskom moru. O tome bi summit NATO-a trebao razgovarati sljedeći ponedjeljak.


„Važnost Kine na istoku i jugoistoku Europe raste. Peking šalje cjepivo, investira i posuđuje novac. Tako nastaje nova ovisnost“, upozorava u svom današnjem izdanju njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung.


Doduše su i SAD i EU uvele sankcije Kini zbog kršenja ljudskih prava, ali je EU je prije toga parafirala i trgovinski sporazum s Kinom, na što Washington gleda kritično.

Ovaj “sveobuhvatni sporazum o ulaganju” (CAI) trenutno je na ledu jer se EU parlament ne želi njime baviti sve dok Peking održava sankcije protiv nepopularnih europskih parlamentaraca.

Kao novi element u politici naspram Kine, skupina sedam najvažnijih demokracija dogovorila se o “investicijskoj inicijativi” s globalnim dosegom. Ovu “izgradimo bolje” inicijativu predložio je predsjednik Biden, a u Cornwall je on došao s čvrstom namjerom provedbe tog plana.

Međutim, kako bi točno ta “investicijska inicijativa” trebala funkcionirati, još uvijek nije jasno.

Jasno je samo da se treba postaviti kao svojevrsna alternativa inicijativi “Pojas i put”, novom kineskom putu svile. Kina je već uspostavila gospodarsku suradnju s desecima siromašnijih zemalja Afrike, Azije, Latinske Amerike i Istočne Europe od 2013. godine. U nju se dosada navodno slilo oko 3,4 bilijuna američkih dolara.

Kina svoje partnere mami jeftinim kreditima i velikim ulaganjima, prije svega u infrastrukturu: mostove, ceste, željeznice, luke. No ta suradnja nije samo ekonomska – Kina njome povećava i svoj politički utjecaj.

Kritičari novog Puta svile kažu da se prilikom dodjele sredstava ne postavljaju pitanja o dobrom upravljanju, izbjegavanju korupcije i ljudskim pravima. 15 zemalja članica EU, uključujući Grčku, Mađarsku i Italiju, već su se pridružile projektima na kineskom Putu svile.

Očekuje se da će nova alternativa G7 inicijativi “Pojas i put” mobilizirati milijarde dolara i eura. No, odakle bi taj novac trebao doći, to još nije jasno. SAD se tu nada i većem angažmanu privatnog kapitala.

U redovima EU-a su međutim oprezni. Unija je u nekoliko navrata upozoravala da nije dobro sve snage uložiti u kovanja “protukineske koalicije” pod vodstvom SAD-a. “S gledišta SAD-a, posebno je Njemačka kamen spoticanja”, kaže stručnjak za vanjsku politiku njemačkih Zelenih u Europskom parlamentu Reinhard Bütikofer.

Budući da Njemačka ima snažne ekonomske interese na izvoznom tržištu Kine, Angela Merkel je prilično skeptična prema Bidenovoj oštroj kineskoj politici, kaže Bütikofer. Njih dvoje će o svemu na miru moći porazgovarati uskoro: 15. srpnja Merkel će kao prva europska političarka posjetiti Washington, piše DW