Europska unija

 MOL grupa izvijestila je u ponedjeljak da je potpisala kupoprodajni sporazum o preuzimanju njemačke tvrtke Aurora, orijentirane na proizvodnju visokokvalitetnih tehničkih plastičnih spojeva, čime u mađarskoj kompaniji planiraju osnažiti svoju poziciju dobavljača za automobilsku industriju.

“To partnerstvo omogućit će nam rast i pružiti dodatnu vrijednost našem petrokemijskom poslovanju te osnažiti našu poziciju na tržištu dobavljača za automobilsku industriju”, rekao je izvršni potpredsjednik MOL grupe za Rafinerije i marketing Ferenc Horvath.

Tim ulaganjem MOL će biti u mogućnosti ponuditi široki raspon visokokvalitetnog poliamida, polipropilena i drugih spojeva temeljenih na recikliranju, kaže se dalje u priopćenju, u kojem nije navedena vrijednost tog posla. Dodaje se da će MOL, koristeći se prednostima Aurorinog znanja i logističkog sustava petlje, klijentima omogućiti da na učinkovit način povećaju udio recikliranih materijala u svojim krajnjim proizvodima.

„Uvjereni smo da je MOL idealan partner našoj tvrtki u razvoju naših ambicioznih ciljeva u odnosu na održivost i zaštitu okoliša, još intenzivnije nego do sada (…) Naš širok raspon održivo proizvedenih proizvoda i MOL-ovo dugogodišnje iskustvo omogućit će nam da još intenzivnije radimo na zaštiti naših sirovinskih resursa i smanjimo opterećenje na okoliš”, rekao je osnivač i član uprave Aurore Gerhard Schweinle.

Transakciju još moraju odobriti regulatori tržišnog natjecanja. Inače, temeljni element strategije MOL grupe za 2030. je proširenje petrokemijskog lanca vrijednosti tvrtke, a MOL planira u svoje projekte uložiti oko 4,5 milijardi dolara do kraja idućeg desetljeća.

Glavna je skupština prihvatila prijedlog Uprave o raspodjeli dobiti kroz isplatu dividende u iznosu 107 milijardi forinti, što predstavlja značajno povećanje u odnosu na prošlu godinu. Dioničari su odobrili izvješće Odbora direktora o financijama za godinu 2018. i konsolidirana financijska izvješća. Glavna skupština odobrila je rad Odbora direktora tijekom poslovne godine 2018. i dala razrješnice Odboru direktora i njegovim članovima.

Osnovna bi dividenda trebala porasti za 11,8 posto na približno 95 forinti po dionici, u odnosu na lanjskih 85 forinti po dionici, što je nastavak trenda postupnog rasta isplate redovnih dividendi. Osim toga, slično kao i prošle godine, dioničari su odobrili isplatu posebne dividende koju je predložio Odbor direktora, na osnovi snažnog toka novca koji je ostvaren u 2018. godini. S obzirom na to da posebna dividenda predstavlja dodatak od 50 posto od 47,5 forinti po dionici, ukupna dividenda po dionici za financijsku godinu 2018. trebala bi dosegnuti približno 142,5 forinte.

Glavna skupština odobrila je prijedlog Odbora direktora o ponovnom imenovanju dr. Sándora Csányija, dr. Anthonyja Radeva i dr. Jánosa Martonyija te imenovanje g. Talala Al Awfija članovima Odbora direktora. Osim toga, dr. Anett Pandurics imenovana je članicom Nadzornog odbora i Revizorskog odbora.

Godišnju skupštinu komentirao je Zsolt Hernádi, predsjednik Uprave i glavni izvršni direktor MOL Grupe: „Zadovoljstvo mi je što danas zatvaramo financijsku godinu 2018., koja će ostati zapamćena kao uspješna godina, ali i godina prekretnice. Prije godinu dana uložili smo u nove poslove i nove tehnologije koje će postaviti temelje za našu buduću preobrazbu i rast. Odbor direktora i Uprava usmjereni su na dugoročni cilj, transformaciju poslovanja uz nastavak ostvarivanja dobrih operativnih i financijskih rezultata. Htio bih zahvaliti našim dioničarima što su podržali odluke koje je predložio Odbor direktora. U 2019. godini nastavit ćemo transformirati svoje poslovanje, a istovremeno težiti da ostvarimo najbolje investicijske projekte u našoj industriji.“

U 2018. MOL je povećao EBITDA za 10 posto na 2,69 milijardi dolara, što je znatno iznad revidiranog plana. Doprinos Istraživanja i proizvodnje i Usluga kupcima nastavio je značajno rasti, dok su snažni interni rezultati u Rafinerijama i marketingu dijelom nadoknadili okruženje s nižim maržama.

U istraživanju naslovljenom “Mobilni radnici Europske unije: Izazov za javne financije?” autori Cinzia Alcidi i Daniel Gros razmatraju trenutne trendove u mobilnosti radne snage unutar Europske unije i izazove s kojima se suočavaju države iz kojih radnih snaga odlazi.

Istraživanje navodi kako je u EU u posljednjih 10 godina mobilnost radnika značajno porasla. Dok se 2007. tek 2,5 posto radnika iselilo, 2017. je udjel mobilnog radno aktivnog stanovništva Unije porastao na 3,8%. Povećanje mobilnosti europskih radnika rezultat je dva faktora, navodi CEPS. Prvi je proširenje EU-a na istok u dva vala, a mobilnost se posebno povećala nakon ulaska Rumunjske i Bugarske u članstvo 2007. No, osim u smjeru istok-zapad, posljednjih godina zabilježena je i mobilnost radne snage iz južnih članica Unije prema sjevernima, uslijed dužničke krize i rasta nezaposlenosti.

Posljednji podaci na koje se poziva CEPS pokazuju da Rumunjska, Litva i Hrvatska imaju najveći udjel radne snage koja radi u inozemstvu, daleko iznad europskog prosjeka. Gotovo 20% Rumunja zarađuje u drugim članicama EU-a, u Litvi je taj udjel na 14,8%, a u Hrvatskoj na 13,9 posto. Za domaće ekonomiste ovakvi podaci nisu iznenađenje. “Pojačano iseljavanje posljednjih nekoliko godina bilo je očekivano. Iskustva drugih novih članica EU pokazala su kako se nakon pristupanja EU i otvaranja tržišta rada, snažno povećalo iseljavanje. U slučaju Hrvatske, problem iseljavanja je dodatno potenciran slabim gospodarskim pokazateljima.

Hrvatska je imala jednu od najdužih recesija u Europi, trajala je šest godina. Istovremeno, i nakon početka oporavka, dinamika rasta ostala je nedovoljna da rezultira približavanje Hrvatske prosjeku gospodarskog razvoja EU. Danas je Hrvatska, poslije Bugarske, najnerazvijenija zemlja”, ističe ekonomist OTP banke Zdeslav Šantić. Razlozi razmjerno visokog udjela radno sposobnog stanovništva koji prebiva u ostalim državama članicama, osim recentnih kretanja, imaju svoju povijesnu dimenziju još iz 20 stoljeća, dodaje Zrinka Živković Matijević, direktorica Ekonomskih i financijskih istraživanja Raiffeisen banke.

Zamagljene perspektive
“Ubrzani odljev radno sposobnog stanovništva osobito je izražen s otvaranjem jedinstvenog europskog tržišta od 2013., koji je dodatno pojačan dubokom recesijom u Hrvatskoj. Ipak, s izlaskom iz krize migracije, odnosno emigracija iz Hrvatske osobito radno sposobnog stanovništva nije se smanjila, već dapače ubrzala. Motivi migracija mogu biti različiti – od razlike u visinama dohotka (plaća), preko prilika za zapošljavanje do strukturnih čimbenika”, naglašava Živković Matijević. Strukturni čimbenici predstavljanju kvalitetu institucija i standard koji uključuje zadovoljstvo životom u određenoj državi i očekivanja budućih perspektive (prosperitetna očekivanja), pojašnjava ta analitičarka.

“Upravo potonji čimbenici – slabo institucionalno okruženje i (nepovoljna) očekivanja glede budućeg ekonomskog prosperiteta (kvaliteta obrazovanja, zadovoljstvo i povjerenje u politike, buduće prilike nadolazećih naraštaja) – najčešći su motivi migracija visoko obrazovnih građana određene države. U tom kontekstu ne iznenađuje da su države najviše pogođene emigracijom upravo one s najnižim Indeksom društvenog napretka. Primjetno ja da je za Hrvatsku najkritičniji podindeks Prilika (Oportunity sub-index) koji obuhvaća obrazovanje, osobni izbor, jednakost i uključenost i odgovara na pitanje ‘Postoje li prilike za poboljšanje pozicije pojedinca u društvu?’. S druge strane, visina primanja i socijalne povlastice vrlo često glavni su motiv migranata nižih vještina i nižeg obrazovanja”, naglašava Živković Matijević.

Što se tiče konvergencija plaća, činjenica je da je Hrvatska na samom početku tranzicijskog procesa imala razmjeno visoku bazu odnosno višu usklađenost plaća s EU u odnosu na druge nove članice, slijedeći jedino Sloveniju, ističe analitičarka RBA. “U međuvremenu dinamika rasta plaća i standarda mjerenom paritetom kupovne moći u drugim državama se od 2004. znatno povećala dok se BDP mjeren paritetom kupovne moći u odnosu na prosjek EU 28 zadržava na približno istoj razini (oko 60% prosjeka EU), stagnira odnosno komparativno zaostaje”, naglašava Živković Matijević.

Koliko su konvergencija plaća s jedne, te kolokvijalno rečeno “uređenost države” s druge strane bitni za zaustavljanje iseljavanja govore i primjeri Češke i Slovenije. Svega 1,8 posto čeških građana radi u drugim članicama, kao i tri posto Slovenaca. “Češka ima najvišu stopu zaposlenosti u EU, snažnu konvergenciju plaća i realnog dohotka prema razvijenim starim državama, te jače i kvalitetnije institucionalno okruženje. I prema Indeksu društvenog napretka stoji znatno bolje no Hrvatska”, pojašnjava Zrinka Živković Matijević.

Obrnut smjer
Šantić dodaje kako je dinamičan rast gospodarstva u regiji srednje i istočne Europe posljednjih godina imao za posljedicu da su se migracijski trendovi preokrenuli u pojedinim gospodarstvima i zabilježen je povratak dijela radne snage sa Zapada na Istok. “Naravno, da je dinamičan gospodarski rast te povećanje produktivnosti u promatranim zemljama pratilo i povećanje plaća, odnosno njihovo približavanje razinama u zapadnoj Europi”, kaže Šantić.

Nažalost, kod Hrvatske problem iseljavanja nije posljedica samo trenutnih gospodarskih trendova, dodaje Šantić koji kaže kako visoka percepcija korupcije i nepotizma, neefikasne državne institucije, velik značaj države u ukupnim gospodarskim kretanjima te slaba transparentnost u javnom sektoru dodatno potiču mlade da odu. “Kada govorimo iseljavanju mladih, valja spomenuti faktor izostanka strategije stambenog zbrinjavanja. Još ne postoji uređeno tržište najma, već mladi imaju isključivo mogućnost kupnje nekretnine kroz višegodišnje zaduživanje. I Vladine mjere usmjerene su isključivo prema poticanju kupnje nekretnina kroz zaduženje”, upozorava Šantić.

Zanimljiv detalj u CEPS-ovom istraživanju tiče se udjela fakultetski obrazovanih među mobilnim radnicima. Iako se često provlači teza da je visoko obrazovanima “najlakše otići van”, istraživanje pokazuje da to baš nije tako, posebice u slučaju novih članica kojima pripada i Hrvatska. Dok je na toj ljestvici vodeća Francuska, gdje više od 60% iseljenih čini fakultetski obrazovano stanovništvo, Hrvatska je s 20% pri dnu, ispred Portugala i Rumunjske, a iza Bugarske. Drugim riječima, glavninu iseljenih čini niže obrazovano stanovništvo, piše Poslovni dnevnik.

Nacionalistička stranka Pravi Finci osvojila je tek nešto manjih 17,6 posto glasova. “Prvi put od 1999. godine mi smo najveća stranka u Finskoj… SDP daje premijera”, rekao je Rinne. Prema projekcijama socijaldemokrati će dobiti 40 mjesat u jednodomnom parlamentu od 200 mjesta, a Pravi Finci samo jedno mjesto manje 39.

Premijer kojemu istječe mandat Juha Sipila priznao je poraz kazavši “Mi smo najveći gubitnici ovih izbora”. Njegova Stranka Centra izgubila je 18 mjesta u odnosu na dosadašnji saziv i pala na četvrto mjesto, iza konzervativne Stranka narodne koalicije s kojom je bila u vladajućoj koaliciji.

Današnjom pobjedom, bivši ministar financija, 56-godišnji Rinne koji je preuzeo stranku 2014., postaje premijer socijaldemokrata koji su zadnji put bili u vodstvu nakon izbora 1999. godine. Nakon toga socijaldemokrati su sudjelovali u nekoliko vlada, ali nisu dobili vodstvo.

Vladajuća koalicija kojoj istječe mandat na vlasti je bila od 2015. i činile su je Stranka centra i Stranka narodne koalicije te euroskeptična Plava reforma. Politikom štednje Sipila i njegova vlada uspjeli su Finsku izvući iz recesije 2016.

Ono o čemu se puno špekuliralo uoči sastanka na vrhu Kine i zemalja srednje i jugoistočne Europe, službeno je potvrđeno u petak (12.4.) u Dubrovniku: Grčka je postala članica inicijative 16+1, čime ona mijenja ime u 17+1. Na samitu inicijative sudjelovao je i grčki premijer Alexis Tsipras. Inače, Kinezi su od 2009. do danas u Grčku uložili više od pet milijardi eura – više nego bilo koja druga država.

Ova inicijativa je utemeljena 2012. sa ciljem poticanja poslovnih i investicijskih odnosa između Kine i zemalja srednje i jugoistočne Europe. Za Kinu su te zemlje od posebne važnosti zbog provedbe njezinog mega-projekta „Jedan pojas, jedan put”, poznatog i kao „Novi put svile”, u okviru kojeg su predviđene milijardske investicije u luke, ceste, pruge, telekomunikacijske mreže i aerodrome.

Kina je u zadnjih deset godina već uložila više milijardi dolara u zemlje na istoku i jugoistoku Europe. Najviše novca je otišlo u Srbiju: više od deset milijardi dolara. Na drugom mjestu je Mađarska (oko 4 milijarde), a na trećem Poljska s oko tri milijarde.

Jesmo li naivni?

Vodeći predstavnici europskog i njemačkog gospodarstva kritizirali su naivnost Europe u odnosima s Kinom te političarima predbacili nedostatak smjernica i vizija glede razvoja europskog gospodarstva, piše u nedjelju dnevnik Bild am Sonntag. Pierre Gattaz, predsjednik lobističke organizacije Business Europe koja u Bruxellesu zastupa interese 40 gospodarskih udruga iz cijele Europe,  ponovio prijašnji zahtjev poduzetnika za izjednačavanje investicijskih uvjeta u Kini i Europskoj uniji i pronalaženje zajedničkih europskih smjernica.

U zajedničkom intervjuu i predsjednik Saveza njemačkih industrijalaca (BDI) Dieter Kempf je upozorio na naivnost u odnosima s Kinom. Oba predstavnika gospodarskih udruga predbacila su političkoj eliti EU-a nedostatak vizija i smjernica kad je u pitanju gospodarstvo.

U Dubrovniku su se okupili najviši predstavnici zemalja članica, među kojima i premijerka Srbije Ana Brnabić, sjevernomakedonski premijer Zoran Zaev, crnogorski premijer Duško Marković i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić. I oni su ovaj skup iskoristili za bilateralne razgovore s predstavnicima kineskih poduzeća i dogovaranje novih poslova, u prvom redu u izgradnji infrastrukture.

Hrvatska je do sada ostvarila relativno skromne kineske investicije u vrijednosti od 0,69 milijardi dolara, ali nakon ovog skupa očekivanja su velika. Hrvatski mediji su već danima u pravoj euforiji zbog visokih gostiju iz Pekinga: pored detaljnih izvještaja o jelovniku na službenim večerama i programu za dame, prenose se i najave velikih kinesko-hrvatskih projekata.

Kroatien China Andrej Plenkovic Li Keqiang (picture-alliance/AP Photo/D. Bandic)
Li Keqiang i Andrej Plenković: velika očekivanja od gostiju iz Pekinga

Stvara se dojam da se u Kinezima vide spasitelji posrnulog domaćeg gospodarstva. Izgradnja Pelješkog mosta i prije zadanog roka? Bez problema. Velike investicije u hrvatske ceste i pruge? Već dogovoreno. Hrvatski poljoprivredni proizvodi na kineskom tržištu? Također potpisano.

A kruna svega je moguće spašavanje brodogradilišta Uljanik. Navodno je, prenose hrvatski mediji, kineski premijer osobno, nakon što je bio upoznat s problemima Uljanika, u srijedu u četiri sata ujutro (!) nazvao vodstvo kineskog brodogradilišta CSIC. Sada se Uljanik može nadati da bi u CSIC-u mogao dobiti novog strateškog partnera. O tome će konkretno biti govora na sastanku predstavnika tih tvrtki u ponedjeljak (16.4.) u Zagrebu.

Ostaje da se vidi koliko će od svega biti ostvareno. Kritičari upozoravaju da dogovoreni poslovi s Kinezima često ne dožive realizaciju te da se ne radi uvijek o direktnim ulaganjima, nego i o kineskim kreditima koje jednog dana treba i vratiti.

Usporedo s političkim sastankom na vrhu u Dubrovniku je održan i poslovni forum na kojem je sudjelovalo oko 1.000 predstavnika tvrtki i banaka iz Kine i Europe. Aktivirana je i nova internetska platforma za koordinaciju kontakata između malih i srednjih poduzeća.

Kao i prethodno na samitu EU-Kina u Bruxellesu, Li Keqiang je i u Dubrovniku obećao veće otvaranje kineskog tržišta za europske proizvode i ulaganja. A da ne bi još više naljutili ionako sumnjičavi Bruxelles, koji strahuje da bi inicijativa 17+1 mogla unijeti razdor u EU, sudionici sastanka u Dubrovniku su najavili da će sve sklopljene ugovore dati najvišim tijelima EU-a na uvid, piše DW

Što je Li rekao u Dubrovniku?

“U Bruxellesu smo postigli konsenzus s europskim čelnicima i došli do zajedničkog priopćenja, a ovaj summit je dodatni korak koji se temelji na tom postignuću”, kazao je Li u Dubrovniku.

Li je kazao da će jedni druge tretirati otvoreno, transparentno, zajednički raditi i surađivati na tržišnim načelima s ciljem stvaranja projekata koji će biti na obostranu korist. Zapad strahuje da jačanje kineskog ekonomskog utjecaja dovodi i do osnaživanja političke moći Pekinga nad pojedinim državama. Primjer toga je baš Atena koja je 2017. u Ujedinjenim narodima blokirala europsku kritiku stanja ljudskih prava u Kini, nedugo nakon što je ta azijska država preuzela najveću grčku luku Pirej.

Li je na završnoj konferenciji istaknuo kako Kina “poštuje europske zakone, pravila i standarde kada radi u Europi”, te da isto čini u zemljama 17+1 koje su izvan tog saveza.

“To pokazuje da zajedno radimo za multilateralizam i slobodnu trgovinu”, rekao je kineski premijer i dodao kako “vjeruje da će njihova suradnja pridonijeti uravnoteženom razvoju u Europi”.

Savjetnik slovenskog premijera za nacionalnu sigurnost, bivši direktor njihove nacionalne sigurnosne agencije SOVA, koji je ujedno i šef slovenskog povjerenstva za provođenje odluke ad hoc arbitražnog sudišta o razgraničenju dviju država, nedavno je najavio obrat u odnosima, vezan uz provođenje arbitražne odluke. Naime, Slovenija insistira na njenom provođenju, ali neke važne elemente odluke ne provodi, na primjer ne povlači svoju vojsku s nedvojbeno hrvatskog teritorija kod Svete Gere na Žumberku, odbija pregovore o tome da se dvije strane bilateralno dogovore o razgraničenju i zahtijeva da Hrvatska povuče jednoglasnu odluku Sabora o tome da Hrvatska rezultat arbitraže smatra ništavnim, zbog dokazanog slovenskog kontaminiranja procedure.

Kad je 29. lipnja 2015. u Večernjem listu objavljen transkript razgovora između slovenske agentice pred ad hoc tribunalom Simone Drenik i jednoga od sudaca u tribunalu, Jerneja Sekolca, u kome agentica objašnjava sucu kako falsificirati dokumente na osnovi kojih sud donosi odluku, a sudac opširno izvještava „šeficu“ što je napravio lobirajući kod drugih sudaca i koje je od sudaca pridobio za „njihovu stvar“, Hrvatska je donijela odluku o povlačenju iz arbitražne procedure. Nažalost, za razliku od Slovenije, čija je diplomacija snažno reagirala na objavljivanje transkripta, hrvatska je ostala neangažirana, i u početku je uspjela prikupljati potporu za nastavak arbitražnog postupka. Sloveniji je čak uspjelo najprije izlobirati kod suca Međunarodnog suda u Haagu (ICJ) Ronny Abrahama, tadašnjeg predsjednika UN-ova sudišta, da preuzme poziciju arbitra imenovanoga od strane Slovenije u sudištu, nakon Sekolčeve ostavke. Abraham je, doduše, vrlo brzo shvatio da je prevaren i povukao se, odnosno nikad stvarno ni nije preuzeo dužnost arbitra.

Međunarodna zajednica tada je nastojala privoljeti Hrvatsku da ostane u arbitražnoj proceduri, jer je time zapravo spašavana institucija međunarodne ad hoc arbitraže, koju je kompromitacijom ovog procesa Slovenija bitno ugrozila.

Sudište je nastavilo djelovati, sada bez arbitara imenovanih od strane Slovenije i Hrvatske, a arbitražnu odluku je donijelo točno dvije godine nakon objavljivanja dokaza o kompromitiranosti procesa – 29. lipnja 2017. Slovenija je tada odluku arbitraže dočekala „dugih obraza“, jer je u svih pet ključnih točaka arbitražnog procesa izgubila. Dobila je tek nešto veći dio akvatorija Piranskog zaljeva, nego što joj pripada po međunarodnom pravu, pravo nesmetanog pristupa koparskoj luci, koje je Hrvatska sve vrijeme garantirala, i razgraničenje na moru koje je Hrvatskoj osiguralo kontakt s talijanskim vodama, što znači da Slovenija ne može proglašavati pojaseve (gospodarski, epikontinentalni) na Jadranu.

Unatoč porazu, slovenska politika nastavila je pritisak i od lipnja 2017. insistira da Hrvatska pristane na provođenje ovakve arbitražne odluke. Prema Črnčecovoj najavi, sad je započela obavještajnu akciju, koja je povezala nekoliko nepovezanih stvari. Naime, unutarnje politički incident u Hrvatskoj, kad je šef kabineta direktora SOA, koji je na tom mjestu bio i pred četiri godine, navodno zaprijetio Mati Radeljiću, savjetniku Predsjednice Republike, koji je bio u proceduri smjenjivanja, i čudnu spletku u Bosni i Hercegovini, vezanu uz regrutiranje bosansko-hercegovačkih državljana, od kojih neki imaju dozvolu boravka u Sloveniji, za nadzor vehabijskog centra u Gornjoj Maoči, od čega je aktualna administracija u BiH (kojoj je istekao mandat i nema više politički legitimitet), odnosno njen dio, ministar nacionalne sigurnosti Dragan Mektić, pokušao konstruirati međudržavni incident. U tom se slučaju spominje „mehaničar Davor“, operativac SOA, za kojeg slovenski obavještajci tvrde da je upravo Davor Franić, a sada tvrde da je upravo Davor Franić, kao tadašnji šef kabineta Dragana Lozančića, vodio operaciju prisluškivanja slovenskih funkcionara, pa među njima i Drenik i Sekolca.

Slovenski mediji već tjedan dana ovu temu drže visoko na slisti prioriteta, a sada se pojavila nova optužba na račun SOA, naime, da je ona prisluškivala slovenske novinare i saznala da će POP TV u svojoj emisiji 24ur objaviti priču, ali i fotografije hrvatskog obavještajnog operativca. Tvrde da nikako drukčije, osim prisluškivanjem, hrvatska stana nije mogla doći do tih podataka, i da se ona sama upecala, jer je od Ivana Tolja, župnika u Bosanskoj Posavini, člana fondacije Styria i operativnog voditelja Styrijinih projekata u Hrvatskoj, tražila da posreduje kako bi POP TV odustala od objavljivanja ovih podataka.

Kad se vode obavještajni ratovi, imena obavještajaca i njihov identitet, ali i imena posrednika, obično se ne objavljuju, jer se te ljude „čuva“ za moguću korist u nekoj drugoj situaciji. Ova spletka koja se sada odvija, vrlo je čudna i neuobičajena, i naliči na ratove što su ih obavještajne službe jugoslavenskih republika međusobno vodile u vrijeme SFRJ.

Činjenica je da je Slovenija računala na to da će uspjeti steći potporu Europske komisije i članica EU, u pritisku na Hrvatsku da provede arbitražnu odluku. Očekivala je, nadalje, da će prvi potpredsjednik Europske komisije zadužen za vladavinu prava, nizozemski socijalist Frans Timmermans nametnuti svoj stav i pridobiti Komisiju da preuzme tužbu Slovenije protiv Hrvatske pred Sudom Europske unije. Kad u tome nije uspjela, a kad je Koen Lenarts, predsjednik Suda Europske unije jasno rekao da je predmet na kojem Slovenija insistira takav da prema Ugovoru o EU Sud o njemu ne može odlučivati na osnovu tužbe jedne strane, nego samo ako bi ga obje strane iznijele suglasno pred sud, postalo je jasno da jedini put koji je Cerarova administracija trasirala kao rješenje problema nije „perspektivan“.

Kombinacija obavještajnog i diplomatskog rata, lobiranje protiv Hrvatske u međunarodnim institucijama, sklapanje koalicija s članicama i nečlanicama EU protiv Hrvatske, administracija Marjana Šarca i njegov savjetnik Črnčec, ocijenili su kao jedini put u borbi za ostvarivanje njihova cilja. Sve što se sada događa posve je providno, i Hrvatska samo ne smije na to reagirati nervozno, niti „uzvraćati istom mjerom“. A što se prisluškivanja tiče, još je u vrijeme kad je Slovenija bila članica EU, a Hrvatska tek na početku pristupnih pregovora, daleke 2004. godine, tadašnji slovenski premijer Tone Rop prostodušno objavio kako je njihova SOVA prisluškivala razgovore hrvatskog premijera Ive Sanadera i šefa slovenske opozicije Janeza Janše, u kojima su se navodno dogovarali o intenzitetu incidenata na granici (slavni slučaj Joras i bacanje u Dragonju, što je tada bio ključna točka sporenja, a danas Slovenija nastoji zaboraviti Jorasovu kuću kao mjesto gdje je „tudi tukaj Slovenija“).

Povlačenje slovenske ambasadorice, koja je pred istekom mandata, nije iznenađenje, a već je ranije bilo najava da će Slovenija ostaviti veleposlanstvo u Zagrebu s otpravnikom poslova, kako bi se pokazalo da su odnosi među državama „na nuli“.

Tako je izvoz smanjen za 1.3 posto, a uvoz za 1.6 posto čime je trgovinski višak porastao na 18.7 milijardi eura. Čini se kako je kriza u globalnoj ekonomiji previse kako bi se njemački izvozni sector uspješno nosio sa svima njima.

Vodeći ekonomski instituti prošlog su tjedna smanjili prognoze rasta njemačkog gospodarstva u ovoj godini, zaključivši da je dugotrajno razdoblje rasta završilo. Podaci objavljeni prošlog tjedna pokazali su da su njemačke industrijske narudžbe u veljači zabilježile najveći pad u više od dvije godine, očitujući slabljenje inozemne ali i domaće potražnje za njemačkom robom.

Njemačka je već deset godina u rastu gospodarskih aktivnosti, ali je prošle godine za dlaku izbjegla recesiju.  Njemačka vlada objavit će ažurirane prognoze rasta u ovoj godini krajem mjeseca. U siječnju je Berlin priopćio kako očekuje da će gospodarstvo ove godine porasti jedan posto

Kao da bi svi htjeli da Britanci što prije odu, ali nitko ne želi biti odgovoran za eventualni kaos. U nedjelju poslijepodne je Theresa May, nogometnim žargonom govoreći, prikupila snagu i prešla u presing na protivničkoj polovini. Na seoskom imanju Chequers, gdje je sjedište britanskih premijera, sjela je u sofu i pokušala narodu objasniti trenutni kaos.

Podsjetila je na to da je parlament tri puta odbio sporazum o izlasku iz EU koji je njena vlada dogovorila s Bruxellesom. I priznala da taj dil više nema šanse: „Kako stvari stoje, ne vidim kako bi oni (poslanici) mogli prihvatiti taj plan.” To ukazuje da Theresa May neće i po četvrti put izlaziti pred parlament s istim papirom.

U govoru sa sofe je britanska premijerka branila svoju nakanu da složi jedan nadstranački plan zajedno s opozicionim Laburistima. Rekla je da birači na kraju krajeva i nisu na osnovi stranačke pripadnosti glasali za ili protiv Brexita.

Osim toga postoje neke točke oko kojih se Laburisti i Torijevci slažu: oni žele ukinuti mogućnost neograničenog slobodnog kretanja za građane EU, žele zaštititi radna mjesta unutar Velike Britanije i žele građanima isporučiti onakav Brexit, za koji su glasali.

Ovim nastupom May u osnovi slijedi dvostruki cilj: s jedne strane ona na neki način moli građane za razumjevanje što natezanje toliko traje i krivicu prebacuje na parlament. Jer parlament je, kako je podsjetila, zabranio i izlazak iz EU bez sporazuma. U ponedjeljak bi ta odluka čak trebala prerasti u zakon, i tako vezati ruke Vladi. „Theresa May će možda ući u udžbenike kao premijerka koja je sve pokušala, ništa nije postigla, a na kraju je izgubila i ono što je imala“, piše njemački tisak o nastavku sage oko Brexita. London ponovo traži odgodu.

S druge strane May pokušava uvuči Laburiste u cijelu priču, jer i oni su jednako podjeljeni oko svih mogućih rešenja kao i njeni Torijevci. Ako u srijedu premijerka ode u Bruxelles sasvim praznih ruku – a parlament je do sada znao što neće, ali nikada što hoće – onda dio krivice treba rasporediti i na tuđa pleća.

Premijerka je s tijesnom podrškom parlamenta zatražila da se Brexit prolongira do kraja lipnja, premda je aktualni datum „razvoda” u petak (12. travanj). Krajem ožujka su joj u Europskoj uniji rekli da do tada mora doći s blagoslovom parlamenta za sporazum koji je upravo proglasila mrtvim. Da bi Bruxelles ipak pristao na produženje roka, Britanci bi morali imati jasan plan kao i pristati na sudjelovanje u izborima za europski parlament krajem svibnja.

Međutim ni ta se opcija ne sviđa svima u Bruxellesu. Jedan tweet konzervativnog tvrdolinijaša Jacoba Rees-Mogga to dokazuje – on je napisao da se „preostala moć” u Bruxellesu mora koristiti kako bi London bio „težak” partner, ukoliko Velika Britanija bude prisiljena ipak duže ostati unutar EU. Isti čovjek je inače hvalio svog stranačkog kolegu Borisa Johnsona, koji se nada da će uspjeti izgurati Theresu May s čela stranke i vlade.

U Bruxellesu je pak jedan sastanak ambasadora 27 zemalja članica EU pokazao kolika je suzdržanost naspram novog produženja roka. Čulo se to prije svega od Francuza, Belgijanaca i Španjolaca. Ako Britanci ne predstave plan, „onda su se odlučili za neuređeni Brexit”, rekla je i nova francuska ministrica za europska pitanja Amélie de Monchalin. čak i inače Britancima skloni Nizozemci smatraju da bi produljenje roka za Brexit moglo otvoriti neka nova neugodna pitanja.

U Berlinu pak traže nova objašnjenja britanske strane, kancelarka Angela Merkel želi izbjaći tvrdi Brexit koji bi sa sobom nosio brojne rizike za privredu. Na sličnoj liniji je Varšava, a što tek reći za Dublin? Irski premijer Leo Varadkar je rekao da „ne bi nikada oprostio” nekoj članici EU koja bi eventualno stavila veto na produžetak pregovora o Brexitu. I predsjednik Savjeta EU Donald Tusk poziva na strpljenje i predlaže da se pregovara još godinu dana kako bi se na kraju ipak došlo do tzv. uređenog Brexita.

Europska unija je u dilemi. Ona se boji razornih efekata Brexita i po ishod europskih izbora, i po vlastitu budućnost. Većina bi voljela da Britanci što prije odu i za sobom zatvore vrata – ali nitko ne želi biti kriv za eventualni kaos. Phillipe Lamberts, belgijski zastupnik Zelenih u Europskom parlamentu, filozofski zaključuje: „Sve dok ne odu, još su tu.”, stoji u analizi DW-a.

“Rusija ima napredne nuklearne reaktore u usporedbi s ostalim proizvođačima“, istaknuo je Yeo u intervjuu za saudijsko online izdanje Sabq, a prenosi RIA Novosti. “Rusija je vodeći izvoznik svojih nuklearnih tehnologija i zauzima preko 50% svjetskog tržišta“, dodao je.

Yeo je istaknuo da poslije velikih problema u sferi izgradnje nuklearnih elektrana s kojima su se suočile Francuska i SAD postoje tri glavna kandidata “na koja se može računati u ovom sektoru” – to su Rusija, Kina i Južna Koreja.

“Sve tri zemlje nude dobre i napredne tehnologije. Pri tome je neophodno uzeti u obzir niz aspekata po kojima se njihove tehnologije međusobno razlikuju“, dodao je stručnjak.

“Što se tiče ruskih tehnologija, one su pouzdanije i provjerenije, ali mogu biti skuplje od istočnoazijskih tehnologija. Kinezi mogu ponuditi privlačnije sporazume s ekonomskog gledišta. Rusi će vjerojatno razvijati mogućnosti lokalizacije u isporukama čitave linije proizvoda i stavit će kupcu na raspolaganje kompletan program obuke za lokalne radnike i operatere. Ostali izvoznici ne mogu ponuditi bazni paket usluga sličan ruskom“, rekao je Yeo.

U Rusiji je 2016. godine pokrenut energetski blok br. 1 Novovoronješke nuklearne elektrane 2 s reaktorom VVER-1200 koji odgovara najsuvremenijim zahtjevima vezanim za učinkovitost i sigurnost, a 2018. godine je počeo s radom prvi blok Lenjingradske nuklearne elektrane 2, također s reaktorom VVER-1200. Isti reaktor je pokrenut u ožujku ove godine na bloku br. 2 Novovoronješke nuklearne elektrane 2.

Sada portfolio stranih projekata holdinga “Rosatom” obuhvaća 36 blokova nuklearnih elektrana u različitim zemljama svijeta, dok se 6 blokova gradi u Rusiji. “Rosatom” je jedina atomska tvrtka na svijetu koja je kompetentna u svim pravcima primjene nuklearne energije i u svim fazama životnog ciklusa nuklearnih objekata.

Kompleksna ponuda “Rosatoma” svojim stranim naručiteljima sastoji se u tome što je ova državna korporacija spremna u konkretnim zemljama stvoriti čitave grane nuklearne industrije i realizirati projekte izgradnje i opsluživanja istraživačkih reaktora i energetskih blokova nuklearnih elektrana, ali i zajedničke znanstveno-istraživačke projekte, a također i pomagati dotičnoj zemlji u pripremanju nacionalnih kadrova za nuklearnu energetiku, da pruža doprinos u sektoru nuklearne i radijacijske sigurnosti, kao i u stvaranju neophodne baze normativno-pravnih dokumenata.

U ekskluzivnom razgovoru za DW govori o trenutnim odnosima, obnovljivoj energiji i greškama Gazproma. „Tokom moje karijere, odnosi Rusije i Europske unije nikada nisu bili gori nego danas”, kaže na početku razgovora za DW ruski preduzetnik Fares Nikadovič Kilzie koji već desetljećima posreduje između njemačkih kompanija i ruskog energetskog sektora.

„Ali moram dodati da te loše odnose uglavnom osjećamo u Bruxellesu, a i u Berlinu. Rusija i Njemačka i dalje imaju vrlo konstruktivan dijalog”, kaže ovaj osnivač Creon Grupe, nezavisne asocijacije koja se fokusira na petrokemijsku industriju u Rusiji i regiji.

Dio te rasprave se preslikava na Sjeverni tok 2, drugi plinovod koji bi trebao direktno povezati Rusiju i Njemačku, a koji je najoštrije osporavan iz Sjedinjenih Država, ali i iz Poljske te baltičkih i drugih zemalja EU. Kako je ranije pisao DW, protivljenje Washingtona ovom plinovodu ide paralelno s pokušajima SAD da se etabliraju kao velika izvoznica ukapljenog plina u Europu.

Ovog tjedna je američki potpredsjednik Mike Pence ponovio da je pogrešno to što Njemačka povećava zavisnost od ruskih energenata. „Ne možemo osigurati obranu Zapada kada naši saveznici postaju zavisni od Rusije”, rekao je on vrlo direktno. Novi plinovod će, dodao je Pence, učiniti Njemačku „doslovno zarobljenikom Rusije”.

Fares Kilzie pak kaže da je „projekat vrlo važan za kemijsku industriju u Njemačkoj. Dijelovi te industrije već napuštaju zemlju jer tamo povremeno nema dovoljno resursa za industriju. Kako biste stvorili nove proizvode i radna mjesta, trebaju vam ogromne količine plina po sigurnoj i stabilnoj cijeni – i to vam treba odmah, a ne za pet ili deset godina.”

Tu mogućnost nudi Rusija, dodaje Kilzie, i to već od sljedeće godine kada bi mogao Sjeverni tok 2 mogao ući u pogom. On će, kao i prvi Sjeverni tok, imati godišnji kapacitet od 55 milijardi kubičnih metara plina. Prema procjenama Europske komisije će potražnja EU za plinom u narednih pet godina ostati stabilna na 480 milijardi kubičnih metara godišnje, a potom će početi padati zbog sve većeg korištenja obnovljivih izvora energije.

„Imati ćemo mnogo više električnih automobila u budućnosti, više vjetroparkova i postrojenja za solarnu energiju. Ali sada je njemački problem s energentima to što niti vjetar niti solarna energija ne mogu zamijeniti ugljikovodik kako bi se primjerice proizveo etilen”, kaže Kilzie u intervjuu za DW. „Nekoliko milijuna radnih mjesta je pogođeno, direktno ili indirektno, jer govorimo o kemikalijama za građevinarstvo, za proizvodnju boja, kemikalije za automobilsku industriju i tako dalje.”

Kilzie spada u ljude koji dobro poznaju potrebe njemačke petrokemijske industrije. On je od početka devedesetih savjetovao kompanije poput Bayera kako da osiguraju snabdjevanje iz Rusije. Od 2001. u Rusiji vodi svoju konsultantsku kuću Creon.

Što se tiče ruske strane u poslu sa Njemačkom, Kilzie kaže da spada u poznate kritičare Gazproma koji se sasvim koncentrirao na to da upravlja plinovodima. „Mnogi vide Gazprom kao svetu kravu u Rusiji, jer generira veliki dio prihoda u zemlji, pa izgleda kao da je nedodirljiv”, kaže on. „Mi smo u ruskim medijima uvijek govorili da je Gazprom neefikasan, da ne koristi najnoviju tehnologiju i da vrlo sporo prelazi na posao prerade plina.”

„Moje osobno mišljenje je da su napravili pogrešnu odluku kada su pokušali uvjeriti ruskog predsednika da će čitava priča s plinom iz uljanih škriljaca u SAD uskoro biti gotova – neće. Naprotiv, to mijenja priču na geopolitičkom nivou. U drugom kvartalu ove godine očekujemo ujednačenost cijene klasičnog plina iz plinovoda i tečnog plina – a to je vrlo dobro za tržište”, zaključuje Kilzie za DW.

“U ovom trenutku ostvareno je 37 % projekta plinovoda “Sjeverni tok 2”, odnosno po dnu Baltičkog mora postavljeno je 915 kilometara cjevovoda. Izgradnja morske dionice plinovoda odvija se uz strogo poštivanje predviđenog plana rada” , navodi se u priopćenju “Gazproma”.

Projekt “Sjeverni tok 2” podrazumijeva gradnju dva kraka plinovoda ukupnog kapaciteta 55 milijardi kubnih metara plina godišnje kojim će se ovaj energent transportirati od obale Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke. Izgradnja novog plinovoda bi trebala biti završena ove godine, a prolazit će kroz teritorijalne ili ekskluzivne ekonomske zone zemalja koje se nalaze duž obale Baltičkog mora, Ruske Federacije, Finske, Švedske, Danske i Njemačke. Od spomenutih zemalja kompanija Nord Stream 2 AG treba dobiti dozovlu za gradnju još samo od Danske.

Jedini dioničar tvrtke “Nord Stream 2 AG” je “Gazprom”. europski partneri Shell, OMV, Engie, Uniper i Wintershall obvezali su se da će financirati “Sjeverni tok 2” u ukupnoj vrijednosti od 50 %, odnosno po 950 milijuna eura. Gazprom će osigurati drugu polovicu sredstava ili 4,75 milijardi eura. S tim što sudionici u projektu planiraju 70 % investicija osigurati privlačenjem projektnog financiranja.

Ukupna vrijednost projekta procijenjena je na 9,5 milijardi eura. Protiv projekta aktivno nastupa Ukrajina, koja se boji gubitka prihoda od tranzita ruskog plina, kao i nekoliko europskih zemalja, među kojima su Poljska, Latvija i Litva, kao i SAD koji u europskoj uniji forsira svoj prirodni tekući plin.