Ekonomija

Zdeslav Šantić poručuje
Približavanje plaća onima na Zapadu te jačanje institucija glavni su faktori koji mogu primjetnije smanjiti odlazak stanovništva na rad u inozemstvo, zaključak je istraživanja koje je prošloga tjedna objavio briselski think-tank Centar za ekonomske i političke studije (CEPS).

U istraživanju naslovljenom “Mobilni radnici Europske unije: Izazov za javne financije?” autori Cinzia Alcidi i Daniel Gros razmatraju trenutne trendove u mobilnosti radne snage unutar Europske unije i izazove s kojima se suočavaju države iz kojih radnih snaga odlazi.

Istraživanje navodi kako je u EU u posljednjih 10 godina mobilnost radnika značajno porasla. Dok se 2007. tek 2,5 posto radnika iselilo, 2017. je udjel mobilnog radno aktivnog stanovništva Unije porastao na 3,8%. Povećanje mobilnosti europskih radnika rezultat je dva faktora, navodi CEPS. Prvi je proširenje EU-a na istok u dva vala, a mobilnost se posebno povećala nakon ulaska Rumunjske i Bugarske u članstvo 2007. No, osim u smjeru istok-zapad, posljednjih godina zabilježena je i mobilnost radne snage iz južnih članica Unije prema sjevernima, uslijed dužničke krize i rasta nezaposlenosti.

Posljednji podaci na koje se poziva CEPS pokazuju da Rumunjska, Litva i Hrvatska imaju najveći udjel radne snage koja radi u inozemstvu, daleko iznad europskog prosjeka. Gotovo 20% Rumunja zarađuje u drugim članicama EU-a, u Litvi je taj udjel na 14,8%, a u Hrvatskoj na 13,9 posto. Za domaće ekonomiste ovakvi podaci nisu iznenađenje. “Pojačano iseljavanje posljednjih nekoliko godina bilo je očekivano. Iskustva drugih novih članica EU pokazala su kako se nakon pristupanja EU i otvaranja tržišta rada, snažno povećalo iseljavanje. U slučaju Hrvatske, problem iseljavanja je dodatno potenciran slabim gospodarskim pokazateljima.

Hrvatska je imala jednu od najdužih recesija u Europi, trajala je šest godina. Istovremeno, i nakon početka oporavka, dinamika rasta ostala je nedovoljna da rezultira približavanje Hrvatske prosjeku gospodarskog razvoja EU. Danas je Hrvatska, poslije Bugarske, najnerazvijenija zemlja”, ističe ekonomist OTP banke Zdeslav Šantić. Razlozi razmjerno visokog udjela radno sposobnog stanovništva koji prebiva u ostalim državama članicama, osim recentnih kretanja, imaju svoju povijesnu dimenziju još iz 20 stoljeća, dodaje Zrinka Živković Matijević, direktorica Ekonomskih i financijskih istraživanja Raiffeisen banke.

Zamagljene perspektive
“Ubrzani odljev radno sposobnog stanovništva osobito je izražen s otvaranjem jedinstvenog europskog tržišta od 2013., koji je dodatno pojačan dubokom recesijom u Hrvatskoj. Ipak, s izlaskom iz krize migracije, odnosno emigracija iz Hrvatske osobito radno sposobnog stanovništva nije se smanjila, već dapače ubrzala. Motivi migracija mogu biti različiti – od razlike u visinama dohotka (plaća), preko prilika za zapošljavanje do strukturnih čimbenika”, naglašava Živković Matijević. Strukturni čimbenici predstavljanju kvalitetu institucija i standard koji uključuje zadovoljstvo životom u određenoj državi i očekivanja budućih perspektive (prosperitetna očekivanja), pojašnjava ta analitičarka.

“Upravo potonji čimbenici – slabo institucionalno okruženje i (nepovoljna) očekivanja glede budućeg ekonomskog prosperiteta (kvaliteta obrazovanja, zadovoljstvo i povjerenje u politike, buduće prilike nadolazećih naraštaja) – najčešći su motivi migracija visoko obrazovnih građana određene države. U tom kontekstu ne iznenađuje da su države najviše pogođene emigracijom upravo one s najnižim Indeksom društvenog napretka. Primjetno ja da je za Hrvatsku najkritičniji podindeks Prilika (Oportunity sub-index) koji obuhvaća obrazovanje, osobni izbor, jednakost i uključenost i odgovara na pitanje ‘Postoje li prilike za poboljšanje pozicije pojedinca u društvu?’. S druge strane, visina primanja i socijalne povlastice vrlo često glavni su motiv migranata nižih vještina i nižeg obrazovanja”, naglašava Živković Matijević.

Što se tiče konvergencija plaća, činjenica je da je Hrvatska na samom početku tranzicijskog procesa imala razmjeno visoku bazu odnosno višu usklađenost plaća s EU u odnosu na druge nove članice, slijedeći jedino Sloveniju, ističe analitičarka RBA. “U međuvremenu dinamika rasta plaća i standarda mjerenom paritetom kupovne moći u drugim državama se od 2004. znatno povećala dok se BDP mjeren paritetom kupovne moći u odnosu na prosjek EU 28 zadržava na približno istoj razini (oko 60% prosjeka EU), stagnira odnosno komparativno zaostaje”, naglašava Živković Matijević.

Koliko su konvergencija plaća s jedne, te kolokvijalno rečeno “uređenost države” s druge strane bitni za zaustavljanje iseljavanja govore i primjeri Češke i Slovenije. Svega 1,8 posto čeških građana radi u drugim članicama, kao i tri posto Slovenaca. “Češka ima najvišu stopu zaposlenosti u EU, snažnu konvergenciju plaća i realnog dohotka prema razvijenim starim državama, te jače i kvalitetnije institucionalno okruženje. I prema Indeksu društvenog napretka stoji znatno bolje no Hrvatska”, pojašnjava Zrinka Živković Matijević.

Obrnut smjer
Šantić dodaje kako je dinamičan rast gospodarstva u regiji srednje i istočne Europe posljednjih godina imao za posljedicu da su se migracijski trendovi preokrenuli u pojedinim gospodarstvima i zabilježen je povratak dijela radne snage sa Zapada na Istok. “Naravno, da je dinamičan gospodarski rast te povećanje produktivnosti u promatranim zemljama pratilo i povećanje plaća, odnosno njihovo približavanje razinama u zapadnoj Europi”, kaže Šantić.

Nažalost, kod Hrvatske problem iseljavanja nije posljedica samo trenutnih gospodarskih trendova, dodaje Šantić koji kaže kako visoka percepcija korupcije i nepotizma, neefikasne državne institucije, velik značaj države u ukupnim gospodarskim kretanjima te slaba transparentnost u javnom sektoru dodatno potiču mlade da odu. “Kada govorimo iseljavanju mladih, valja spomenuti faktor izostanka strategije stambenog zbrinjavanja. Još ne postoji uređeno tržište najma, već mladi imaju isključivo mogućnost kupnje nekretnine kroz višegodišnje zaduživanje. I Vladine mjere usmjerene su isključivo prema poticanju kupnje nekretnina kroz zaduženje”, upozorava Šantić.

Zanimljiv detalj u CEPS-ovom istraživanju tiče se udjela fakultetski obrazovanih među mobilnim radnicima. Iako se često provlači teza da je visoko obrazovanima “najlakše otići van”, istraživanje pokazuje da to baš nije tako, posebice u slučaju novih članica kojima pripada i Hrvatska. Dok je na toj ljestvici vodeća Francuska, gdje više od 60% iseljenih čini fakultetski obrazovano stanovništvo, Hrvatska je s 20% pri dnu, ispred Portugala i Rumunjske, a iza Bugarske. Drugim riječima, glavninu iseljenih čini niže obrazovano stanovništvo, piše Poslovni dnevnik.

Sedam ugovora
Hrvatski ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat rekao je u petak da je kineska poslovna strategija komplementarna hrvatskim interesima te da je summit 16+1 povijesno važan za jačanje gospodarskih odnosa Hrvatske i Kine.

Hrvatsko ministarstvo zdravstva, HŽ Infrastruktura, zagrebački građevinski fakultet i još tri hrvatske tvrtke potpisale su u petak u Dubrovniku sporazume o suradnji s kineskim poslovnim partnerima, među kojima su i projekti gradnje stadiona na Kantridi i razvoja željezničke pruge Zagreb-Rijeka.

Dodao je kako je ohrabrujuće što je kineska gospodarska strategija prema srednjoj i istočnoj Europi komplementarna gospodarskim interesima članica inicijative “Kina +16”, a tako i hrvatskim interesima.

Ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković predstavio je na plenarnoj sjednici 9. poslovnog foruma 16+1 hrvatske razvojne projekte, ali i postignuća koja su plod hrvatsko-kineske suradnje.

Napomenuo je kako se dosadašnja suradnja uglavnom odnosi na međusobni interes u prometnoj infrastrukturi pa Hrvatska izniman naglasak stavlja na povezivanje pomorskih luka Ploče, Zadar i Rijeka.

Predsjednik Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović istaknuo je kako je, nakon niza godina pripreme, vrijeme da se sva suradnja, planovi i mogućnosti u području poduzetništva konačno dignu na višu razinu te se pokrenu i ostvare.

Na plenarnoj sjednici poslovnog foruma sudjelovali su i članica Izvršnog odbora i načelnica za Europu i Euroaziju Svjetskog ekonomskog foruma Martina Larkin, direktor Ureda za razvoj trgovine Ministarstva trgovine NR Kine Wu Zhengping te zamjenik gradonačelnika Ningboa Li Guanding.

Poslovni forum otvorila su dvojica premijera Andrej Plenković i Li Keqiang, a nazoči mu rekordnih tisuću gospodarstvenika iz 17 država, 130 velikih tvrtki i više od 360 malih i srednjih poduzeća te preko stotinu sudionika iz financijskog sektora, agencija i start-upova

Kineska tvrtka Top International Engineering Corporation (TIEC) potpisala je danas s hrvatskim partnerima dva ugovora: s tvrtkom Stadion Kantrida o suradnji na projektu izgradnje novog nogometnog stadiona u Rijeci s pratećim sadržajima, hotelom i biznis centrom, te s tvrtkom Eco Consult o suradnji na projektima korištenja obnovljivih izvora energije s ciljem smanjenja emisije štetnih plinova.

TIEC će, pak, pomoći Eco Consultu u implementaciji tehnologija čiste energije na kineskom tržištu, osobito u procesnim industrijama, velikim potrošačima energije koji u velikoj mjeri ispuštaju stakleničke plinove u atmosferu, rekao je direktor Eco Consulta Goran Pavlović.

HŽ Infrastruktura je s partnerima China Railway Eryuan Engineering Group Corporation i China Road and Bridge Corporation uspostavila suradnju u području prometa, točnije na projektu željezničke pruge Rijeka-Zagreb te mediteranskog koridora.

Predsjednik Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović jako je zadovoljan skupom.

Analiza prošloga tjedna DW
Grčka je postala članica inicijative 16+1, čiji se sastanak na vrhu održao u Dubrovniku. Hrvatska očekivanja od ove inicijative su velika.

Ono o čemu se puno špekuliralo uoči sastanka na vrhu Kine i zemalja srednje i jugoistočne Europe, službeno je potvrđeno u petak (12.4.) u Dubrovniku: Grčka je postala članica inicijative 16+1, čime ona mijenja ime u 17+1. Na samitu inicijative sudjelovao je i grčki premijer Alexis Tsipras. Inače, Kinezi su od 2009. do danas u Grčku uložili više od pet milijardi eura – više nego bilo koja druga država.

Ova inicijativa je utemeljena 2012. sa ciljem poticanja poslovnih i investicijskih odnosa između Kine i zemalja srednje i jugoistočne Europe. Za Kinu su te zemlje od posebne važnosti zbog provedbe njezinog mega-projekta „Jedan pojas, jedan put”, poznatog i kao „Novi put svile”, u okviru kojeg su predviđene milijardske investicije u luke, ceste, pruge, telekomunikacijske mreže i aerodrome.

Kina je u zadnjih deset godina već uložila više milijardi dolara u zemlje na istoku i jugoistoku Europe. Najviše novca je otišlo u Srbiju: više od deset milijardi dolara. Na drugom mjestu je Mađarska (oko 4 milijarde), a na trećem Poljska s oko tri milijarde.

Jesmo li naivni?

Vodeći predstavnici europskog i njemačkog gospodarstva kritizirali su naivnost Europe u odnosima s Kinom te političarima predbacili nedostatak smjernica i vizija glede razvoja europskog gospodarstva, piše u nedjelju dnevnik Bild am Sonntag. Pierre Gattaz, predsjednik lobističke organizacije Business Europe koja u Bruxellesu zastupa interese 40 gospodarskih udruga iz cijele Europe,  ponovio prijašnji zahtjev poduzetnika za izjednačavanje investicijskih uvjeta u Kini i Europskoj uniji i pronalaženje zajedničkih europskih smjernica.

U zajedničkom intervjuu i predsjednik Saveza njemačkih industrijalaca (BDI) Dieter Kempf je upozorio na naivnost u odnosima s Kinom. Oba predstavnika gospodarskih udruga predbacila su političkoj eliti EU-a nedostatak vizija i smjernica kad je u pitanju gospodarstvo.

U Dubrovniku su se okupili najviši predstavnici zemalja članica, među kojima i premijerka Srbije Ana Brnabić, sjevernomakedonski premijer Zoran Zaev, crnogorski premijer Duško Marković i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić. I oni su ovaj skup iskoristili za bilateralne razgovore s predstavnicima kineskih poduzeća i dogovaranje novih poslova, u prvom redu u izgradnji infrastrukture.

Hrvatska je do sada ostvarila relativno skromne kineske investicije u vrijednosti od 0,69 milijardi dolara, ali nakon ovog skupa očekivanja su velika. Hrvatski mediji su već danima u pravoj euforiji zbog visokih gostiju iz Pekinga: pored detaljnih izvještaja o jelovniku na službenim večerama i programu za dame, prenose se i najave velikih kinesko-hrvatskih projekata.

Kroatien China Andrej Plenkovic Li Keqiang (picture-alliance/AP Photo/D. Bandic)
Li Keqiang i Andrej Plenković: velika očekivanja od gostiju iz Pekinga

Stvara se dojam da se u Kinezima vide spasitelji posrnulog domaćeg gospodarstva. Izgradnja Pelješkog mosta i prije zadanog roka? Bez problema. Velike investicije u hrvatske ceste i pruge? Već dogovoreno. Hrvatski poljoprivredni proizvodi na kineskom tržištu? Također potpisano.

A kruna svega je moguće spašavanje brodogradilišta Uljanik. Navodno je, prenose hrvatski mediji, kineski premijer osobno, nakon što je bio upoznat s problemima Uljanika, u srijedu u četiri sata ujutro (!) nazvao vodstvo kineskog brodogradilišta CSIC. Sada se Uljanik može nadati da bi u CSIC-u mogao dobiti novog strateškog partnera. O tome će konkretno biti govora na sastanku predstavnika tih tvrtki u ponedjeljak (16.4.) u Zagrebu.

Ostaje da se vidi koliko će od svega biti ostvareno. Kritičari upozoravaju da dogovoreni poslovi s Kinezima često ne dožive realizaciju te da se ne radi uvijek o direktnim ulaganjima, nego i o kineskim kreditima koje jednog dana treba i vratiti.

Usporedo s političkim sastankom na vrhu u Dubrovniku je održan i poslovni forum na kojem je sudjelovalo oko 1.000 predstavnika tvrtki i banaka iz Kine i Europe. Aktivirana je i nova internetska platforma za koordinaciju kontakata između malih i srednjih poduzeća.

Kao i prethodno na samitu EU-Kina u Bruxellesu, Li Keqiang je i u Dubrovniku obećao veće otvaranje kineskog tržišta za europske proizvode i ulaganja. A da ne bi još više naljutili ionako sumnjičavi Bruxelles, koji strahuje da bi inicijativa 17+1 mogla unijeti razdor u EU, sudionici sastanka u Dubrovniku su najavili da će sve sklopljene ugovore dati najvišim tijelima EU-a na uvid, piše DW

Što je Li rekao u Dubrovniku?

“U Bruxellesu smo postigli konsenzus s europskim čelnicima i došli do zajedničkog priopćenja, a ovaj summit je dodatni korak koji se temelji na tom postignuću”, kazao je Li u Dubrovniku.

Li je kazao da će jedni druge tretirati otvoreno, transparentno, zajednički raditi i surađivati na tržišnim načelima s ciljem stvaranja projekata koji će biti na obostranu korist. Zapad strahuje da jačanje kineskog ekonomskog utjecaja dovodi i do osnaživanja političke moći Pekinga nad pojedinim državama. Primjer toga je baš Atena koja je 2017. u Ujedinjenim narodima blokirala europsku kritiku stanja ljudskih prava u Kini, nedugo nakon što je ta azijska država preuzela najveću grčku luku Pirej.

Li je na završnoj konferenciji istaknuo kako Kina “poštuje europske zakone, pravila i standarde kada radi u Europi”, te da isto čini u zemljama 17+1 koje su izvan tog saveza.

“To pokazuje da zajedno radimo za multilateralizam i slobodnu trgovinu”, rekao je kineski premijer i dodao kako “vjeruje da će njihova suradnja pridonijeti uravnoteženom razvoju u Europi”.

Prije dolaska Kineza?
Delegacija kineskog brodogradilišta CSIC-a posjetit će Hrvatsku u idućih desetak dana, no čak i kada bi imali ideju o novom modelu preuzimanja, do konkretnih poteza potrebno je puno koraka i vremena, za što vremena nema. 

Šanse da Uljanik od stečaja izbavi CSIC ni premijer Andrej Plenković ne želi podgrijavati, a ministar gospodarstva Darko Horvat otišao je i korak dalje, kazavši kako će radnici i dobavljači svoja potraživanja moći naplatiti iz stečajne mase.

Već ovaj tjedan, u utorak, očekuje se službena objava rješenja za otvaranje stečaja Uljanik Proizvodnje opreme, tvrtku u Vodnjanu, za koju je sutkinja na trgovačkom sudu u Pazinu zaključila prethodni stečajni postupak.

Idući takav korak moguć je već u srijedu za 3. maj, a idući tjedan za Uljanik Brodogradilište, te početkom svibnja za krovnu tvrtku Uljanik d.d. Makar iz Banskih dvora ostavljaju naznaku da bi mogli uslijediti pregovori s Kinezima, sucima u ovim postupcima iz Vlade su ponovno prebacili odgovornost i odluku o konačnom otvaranju stečaja, za koje su u svim tvrtkama ispunjeni uvjeti, ma koliko se uprave trudile naći nove poslove.

Oni bi, zaključe li se prije otvaranja stečaja, mogli koristiti da se u stečaju nastavi s radom, no kada se otvori stečaj već sada je jasno da će to biti jedan od kompleksnijih procesa, budući da su odnosi među tvrtkama isprepleteni, a za razliku od drugih sektora, velika brodogradnja zahtijeva veliku financijsku podlogu za radove.

Davor Huić za Direktno

“Mi jako malo znamo o najavljenim projektima. Novine pišu kako je Pelješki most najveće kinesko ulaganje, a oni su zapravo došli izgraditi most. Jako je puno ‘šumova u kanalu’ pa je i teško pričati o najavljenim ulaganjima. Priča se također o gradnji stadiona, pa što će nama stadioni od svih stvari? Kako će to doprinijeti razvoju Hrvatske? Ako Kinezi žele graditi stadion, neka ih grade u Kini, ali gdje je tu naš interes, gdje smo mi tu? Tko će graditi te stadione, tko će upravljati njima? Mi ništa ne znamo o tome”, komentirao je Huić za Direktno.

Čelnik udruge poreznih obveznika kaže i kako bi Hrvatska trebala više koristiti europske fondove za strateške projekte, s obzirom na to da već uplaćujemo u proračun Europske unije: “S europskim novcem bi trebali graditi sve što možemo. Hrvatska uplaćuje u proračun Europske unije pa bi i trebala što više novaca ‘povući’. Kinezi nam neće ništa dati besplatno, ne daju nam oni bespovratna sredstva kao što su sredstva iz fondova Europske unije. Oni su Pelješki most dobili kao izvođači radova, a ne kao investitori, a kod nas mediji pišu da se radi o kineskoj investiciji. Svaki od tih projekata treba gledati zasebno”.

“Trebamo se zapitati što mi imamo od najavljenih investicija? Kakve koristi Hrvatska ima što će netko restaurirati komunizam i Tita u Kumrovcu? Postoji velika doza naivnosti u dijelu javnosti oko tih investicija, pogotovo u priči oko Uljanika. Neće Kinezi doći i isplatiti pet milijardi kuna dubioza i dugova u Uljaniku, onaj tko vjeruje u to je jako naivan. Prepuni smo maštarija o nekakvim investicijama. Pljujemo na svakog investitora koji dođe ulagati u Hrvatsku, a sad plješćemo kineskoj državi?!”, zapitao se Huić o medijskoj percepciji najavljenih investicija.

Huić je na kraju rekao kako nije protiv investicija, ali da kineski investitori moraju imati isti položaj na tržištu kao i drugi: “Pelješki most kineska tvrtka gradi jer su bili najbolji na natječaju. Ako će kineske tvrtke dobiti natječaj i na terminalu u Rijeci, Uljaniku, prugama itd,, onda je sve ok, ali ne može se raditi o direktnim pogodbama i dodjeljivanjima poslova. Što bi o tome mislile hrvatske tvrtke? Da poklanjamo kineskim tvrtkama poslove? Uostalom to bi bila i praksa suprotna pravilima Europske unije”, zaključio je za Direktno.hr.

Recesija?
Danas objavljeni podaci pokazuju kako je dinamika uvoza i izvoza Njemačke znatno smanjena zbog slabljenja potražnje te pojačanih globalnih trgovinskih napetosti i neizvjesnosti oko Brexita.

Tako je izvoz smanjen za 1.3 posto, a uvoz za 1.6 posto čime je trgovinski višak porastao na 18.7 milijardi eura. Čini se kako je kriza u globalnoj ekonomiji previse kako bi se njemački izvozni sector uspješno nosio sa svima njima.

Vodeći ekonomski instituti prošlog su tjedna smanjili prognoze rasta njemačkog gospodarstva u ovoj godini, zaključivši da je dugotrajno razdoblje rasta završilo. Podaci objavljeni prošlog tjedna pokazali su da su njemačke industrijske narudžbe u veljači zabilježile najveći pad u više od dvije godine, očitujući slabljenje inozemne ali i domaće potražnje za njemačkom robom.

Njemačka je već deset godina u rastu gospodarskih aktivnosti, ali je prošle godine za dlaku izbjegla recesiju.  Njemačka vlada objavit će ažurirane prognoze rasta u ovoj godini krajem mjeseca. U siječnju je Berlin priopćio kako očekuje da će gospodarstvo ove godine porasti jedan posto

Analiza RBA
Bruto inozemni dug Hrvatske prošle je godine iznosio 38.8 milijardi eura, što je smanjenje za oko 1.4 milijarde eura, pokazuju podaci HNB-a.

Time se nastavio trend inozemnog razduživanja domaćih sektora, kažu analitičari RBA.

Na mjesečnoj razini, u odnosu na studeni prošle godine, inozemni je dug krajem prosinca bio manji za 620 milijuna eura, ili za 1,6 posto, a rezultat je to smanjenja zaduženosti središnje banke (povećanje međunarodnih pričuva rezultiralo je poboljšanjem inozemne pozicije središnje banke) te smanjenja obveza ostalih domaćih sektora i izravnih ulaganja.

Najviše je tome doprinijelo smanjenje vanjske zaduženosti javnog sektora, dug opće države se, naime, smanjio za 5.6 posto. Nastavak povoljnih fiskalnih kretanja u prošloj godini rezultirali su smanjenjem inozemnog duga opće države te razmjerno većom usmjerenošću države ka financiranju na domaćem tržištu, napominju analitičari.

Razlog smanjenju duga je I nastavak razduživanja ostalih domaćih sektora koji su smanjili svoje obveze za 122 milijuna eura. Ta su kretanja najvećim dijelom rezultat razduživanja u segmentu privatnih poduzeća.

Financijski sektor odnosno banke povećao je, pak, svoj inozemni dug na mjesečnoj i godišnjoj razini. To potvrđuje da je trend razduživanja banaka, koji je na godišnjoj razini neprekidno trajao od svibnja 2012. godine, u prosincu prošle godine zaustavljen, naglašavaju analitičari RBA.

Povećanje inozemnog duga bankarskog sektora rezultiralo je i povećanjem udjela duga tog sektora u ukupnom bruto inozemnom dugu.

Iako je Hrvatska u 2018. smanjila razinu inozemne zaduženosti, analitičari RBA naglašavaju da visina inozemnog duga i dalje jasno upozorava na i dalje prisutnu visoku razinu vanjske ranjivosti, zaključuju iz RBA.

Kineske investicije
 Trst će postati novi Hong Kong i Singapur, slavodobitno je iz Italije poručeno nakon potpisivanja memoranduma o pristupanju Italije novom Putu svile, što su ga prošlog mjeseca u Rimu potpisali kineski predsjednik Xi Jinping i talijanski premijer Giuseppe Conte. 

Kinezi bi, prema bombastičnim najavama, u razvoj koridora za izvoz svojih roba preko tršćanske luke, te uvoz europskih istim putem, trebali uložiti između pet i sedam milijardi dolara, što u samu luku, što u izgradnju željezničke i druge prometne i logističke infrastrukture te ostale prateće projekte. U hrvatskoj i slovenskoj javnosti to je izazvalo popriličnu zabrinutost za daljnji razvoj i konkurentnost glavne hrvatske luke, Rijeke, te slovenske Kopra, koji bi, bace li Kinezi sve karte na Trst, mogli poprilično zaostati, piše Novi list.

No pitanje je je li tome baš tako i kako će se kinesko-talijanski sporazum odraziti na hrvatsku i slovensku luku. Kao prvo, dokument koji su potpisali predstavnici kineske korporacije China Communication Construction Company i lučke vlasti talijanskih sjevernojadranskih luka, a osnažili premijer i predsjednik dviju država, nije obvezujući niti za jednu stranu. Drugo, u Trstu se sigurno neće ponoviti scenarij iz Pireja, jer koliko god talijanska ekonomija muku mučila s nedostatkom novih investicija, neće Kinezima doslovce prodati luku, kao što su učinili Grci u trenucima najgore ekonomske krize. Grčka je tada bila doslovce u stečaju, pa je prodala azijskom divu što je mogla, dok će u slučaju Italije i Trsta biti riječ o partnerskom i recipročnom odnosu. Treće i najvažnije, dovođenje kraka Puta svile na Sjeverni Jadran nipošto nije pitanje ili mi – ili oni, odnosno hoće li se jedna luka razvijati nauštrb ostale dvije, već u cijelosti može funkcionirati samo po principu – i mi, i oni. Uvrštavanje Jadrana, posebno sjevernog dijela, kao točke najbliže tržištima južne Njemačke, Austrije, Mađarske, Slovačke, Češke, Srbije, BiH i ostalih srednjoeuropskih zemalja bila bi dobra vijest za svih pet luka koje čine Udruženje sjevernojadranskih luka – Trst, Kopar, Rijeku, Veneciju i Ravennu, iako ćemo se zadržati na Trstu, Kopru i Rijeci, kao lukama koje se često gleda kao međusobnu konkurenciju, dok u stvarnosti, jedini ozbiljan iskorak mogu učiniti zajedničkim nastupom »prema van«, uz zadržavanje međusobne kompetitivnosti.

Kada bi se i realizirala sva najavljena kineska ulaganja u Trst i tršćanski prometni pravac, što je još uvijek »na dugom štapu« ta luka nipošto ne bi, a posebno ne preko noći, postala novi Hong Kong ni Singapur, jednako kao što se to ne bi dogodilo ni u slučaju intenzivnih kineskih ulaganja u Kopar ili Rijeku.
Zbog čega? Odgovor je prilično jednostavan, svaka od triju luka za sebe, ni uz velika ulaganja, nije dovoljno velika da niti približno konkurira najvećim i najozbiljnijim lukama sjeverne Europe po pitanju lučke infrastrukture, kao i po pitanju prometne povezanosti i mogućnosti da terete u zadanom vremenu transportira do krajnjih odredišta.

Primjerice, po transportu kontejnera, kojima se transportira najveći dio dobara između Dalekog istoka i europskog tržišta, sve tri luke, Trst, Kopar i Rijeka u prošloj su godini zabilježile rekordne rezultate. Kopar se s 988 tisuća TEU-a približio svom maksimalnom trenutnom kapacitetu, Trst je imao 625 tisuća TEU-a, a Rijeka 227 tisuća. Kada se sve zbroji, međutim, dolazimo do brojke od niti dva milijuna kontejnera ukupno za sve tri luke, što je manje od petine prošlogodišnjeg kontejnerskog prometa samo u Antwerpenu, gdje je prekrcano više od 10 i pol milijuna TEU-a. Ako promatramo u širem kontekstu sjevernih luka pa brojkama iz Antwerpena dodamo one iz Rotterdama, koji je imao promet veći od 11 milijuna TEU-a, Hamburga s desetak milijuna i tako redom, sasvim je jasno da Trst, Kopar i Rijeka zajedno, čak i uz velika ulaganja u sve tri luke, jedva da bi mogle konkurirati bilo kojoj od navedenih sjevernih luka pojedinačno, a pojedinačno ne bi mogle niti približno zadovoljiti potrebe Puta svile.

Trst bi i uz uvjet da se sva ulaganja ostvare, ostao relativno mala luka koja se ni po lučkoj infrastrukturi ni po razvijenosti prometne infrastrukture prema unutrašnjosti, odnosno razini i brzini usluge koju pruža vlasnicima tereta, ne bi mogao mjeriti sa sjevernoeuropskim lukama, kao što ne bi mogao ni »progutati« količine tereta koje Kina može izvesti iz svojih luka. Isto vrijedi i za Kopar i Rijeku.

Svaka od ove tri luke pojedinačno, naime, za početak ne raspolaže s dovoljnom lučkom infrastrukturom, operativnim obalama, dizalicama i tako dalje za ozbiljne količine tereta u odnosu na sjevernoeuropske luke, a čak i kad bi raspolagala njima, nema logističke mogućnosti da terete u dovoljno kratkom roku isporuči prema krajnjim odredištima. Linijski servisi sve su frekventniji pa dok je prije samo tridesetak godina mjesečni linijski servis smatran brzim i čestim, danas već govorimo o tjednim ticanjima brodova u svaku od luka na liniji, a tendencija je da se frekvencija i dalje povećava, pa će u skoroj budućnosti brodovi na liniji između Dalekog istoka i Sjevernog Jadrana u luke uplovljavati praktički na dnevnoj bazi. To pak znači da sav teret, govorimo prvenstveno o kontejnerima, koji je stigao jednim brodom, do dolaska idućeg, već treba željeznicom ili cestom otpraviti prema konačnom odredištu, ukoliko luka želi biti konkurentna na tržištu. Luke Sjevernog jadrana u slučaju ozbiljnog povećanja kontejnerskog i ostalog prometa, do kojeg bi sigurno došlo otvori li se krak Puta svile na Jadranu, teško da bi svaka zasebno, mogle ispuniti ovaj uvjet.

Upravo zbog toga, skretanje dijela najvažnijih kineskih trgovinskih tokova prema Jadranu, trebao bi osigurati razvoj svih luka i svih prometnih pravaca, iz prostog razloga što niti jedna luka sama ne može, niti će to u doglednoj budućnosti moći, servisirati tolike količine tereta. Pri tom Kopar, Trst i Rijeka čak ni ne moraju pretjerano konkurirati jedni drugima, jer ekonomska logika nalaže da je (uz uvjet postojanja odgovarajuće infrastrukture i servisa), nerealno očekivati da će se, kraj Trsta i Kopra, preko Rijeke prevoziti roba između Dalekog Istoka i južne Njemačke ili Austrije, jednako kao što je logično da preko Rijeke ide roba za Mađarsku ili Srbiju.

Rijeka u ovoj priči tekako može naći svoje mjesto. Vrlo uskoro, na summitu 16%2B u Dubrovniku, s Kinezima će se nastaviti pregovori započeti prilikom posjeta Kini hrvatske delegacije na čelu s ministrom pomorstva, prometa i infrastrukture Olegom Butkovićem, kada je kineska strana izrazila ozbiljan interes za zakup novog kontejnerskog terminala na Zagrebačkoj obali, ali i za eventualno financijsko i operativno sudjelovanje u izgradnji nizinske željezničke pruge, odnosno najzahtjevnije dionice od Rijeke do Karlovca, ohrabrena dobivanjem posla na izgradnji Pelješkog mosta. Prvi krug natječaja za koncesionara Zagrebačke obale već je u tijeku, a u drugom, obvezujućem krugu, pokazat će se koliko je taj interes stvaran. Što se željeznice tiče, ona je ozbiljan zalogaj, ne samo za Hrvatsku, nego i za EU, s obzirom na to da predstavlja dio Mediteranskog koridora, jednog od deset najvažnijih prometnih pravaca Europske unije, na čijoj trasi se kao jedna od glavnih točaka nalazi upravo Rijeka. Za nedavnog boravka u Bruxellesu, od čelnih ljudi Glavne uprave za transport Europske komisije, saznali smo kako je Komisija spremna sufinancirati izgradnju pruge s iznosom od čak 85 posto, s obzirom na to da je riječ o jednom od osnovnih pravaca prometne TEN-T mreže. Problem je, međutim, u tome što Hrvatska još nema niti projekt, čak ni odabranu trasu nizinske pruge, iako iz resornog ministarstva najavljuju kako će se ozbiljno prihvatiti tog posla u najkraćem vremenu.

Šansa je, sve u svemu, na stolu. Kina želi jači prodor prema Europi, s obzirom na zasićenost američkog tržišta, kao i nepredvidljivu Trumpovu administraciju, kao i činjenicu da je EU i dalje najbogatije tržište na svijetu, a jedan od pravaca tog prodora mogao bi voditi preko Jadrana. Kažemo mogao bi, jer ništa još nije sasvim definirano, a luke Sjevernog Jadrana, kao i tri države kojima pripadaju morale bi se najozbiljnije uhvatiti posla na njihovom snažnijem međusobnom povezivanju, kako fizičkom, tako i u nastupu prema tržištu, uz ubrzanu izgradnju sve potrebne infrastrukture, posebno željezničke, koju je financijski spremna poduprijeti i Europska unija. Mjesta pri tom može biti za sve, kao što je pokazala povijest, ona nešto dalja, kada su i Venecija i Dubrovnik i Ravenna itekako dobro zarađivali od trgovine s Istokom, kao i bliža, kada su Trst i Rijeka bili glavne luke austrijskog odnosno ugarskog dijela tadašnje monarhije. Pritom treba zadržati zdravu međusobnu konkurenciju, koja će sve tri luke i države tjerati da daju svoj maksimum, ali i uvesti zajednički nastup prema vani, bez figa u džepovima. Jedino na taj način moguće je dovesti ozbiljne količine robe, a s njom i svih pratećih djelatnosti, te barem donekle ublažiti dominaciju sjevernoeuropskih luka u trgovini s Istokom.

Nitko ne može sam »savladati« kinesku ponudu ili, kako je to najbolje opisao kolega Aljoša Fonda iz Primorskog dnevnika, tršćanske novine na slovenskom jeziku »Važno je da svi imaju što jesti«. Pa dobar tek.

Problemi u Trogiru
Krajem ožujka prošle godine pulsko brodogradilište Uljanik objavilo je da je za strateškog partnera odabralo tvrtku Kermas Danka Končara. 

Nakon devet mjeseci raznih natezanja, pisanja strateškog plana, koji je Europska komisija odbila, Uljanik je raskinuo brak s Končarem. U gomili čudnih poslova bilo je pitanje zašto su uopće odabrali njega jer je već tada bilo poznato da je u problemima s Brodotrogirom, koji je u srijedu gurnut u predstečaj

Pokrenut je predstečaj Brodotrogira d. d., krovne tvrtke koja posjeduje udjele u dvanaest poduzeća u koje je raspoređeno 700 radnika, piše u petak Večernji list postavljajući pitanje spašava li vlasnik Danko Končar tvrtku najmom zgrada i parkingom.

U predstečajni postupak ide i tvrtka Hrvatska brodogradnja Trogir d.o.o., preko koje se odvija brodograđevna djelatnosti. Na tu je tvrtku prenesena koncesija na pomorsko dobro, ali i vlasništvo nad zgradama, strojevima i alatima, piše Večernji list.

Obje tvrtke, navodi dnevnik, imaju blokirane račune dulje od 60 dana, a da bi se spasile od stečaja, dale su prijedlog za sklapanje predstečajne nagodbe.

Sustav trogirskog škvera u probleme je upao u prvoj godini poslovanja u kojoj nije bilo isplata iz državnog proračuna vezanih za program restrukturiranja. Time je propalo spašavanje Brodotrogira, u koji je država nizom sanacija od 1992. godine investirala ukupno 4,3 milijarde kuna. Pozitivno je tek da Končarovo brodogradilište nema aktivnih državnih jamstava pa njegova propast neće daljnje osiromašivati džepove građana, ističe Večernji list.

Podsjećaju da je Danko Končar, odnosno njegova Kermas energija, privatizirala još 2013. godine Brodotrogir na temelju plana restrukturiranja koji je odobrila Europska komisija. On je uključivao dotacije države od ukupno 380 milijuna kuna, a za održavanje brodograđevne djelatnosti, s obzirom na to da je plan podrazumijevao diversifikaciju poslovanja tako da brodograđevne djelatnosti donose 60 posto prihoda, a 40 posto prihoda nove djelatnosti poput megamarine, servisne baze i poslovno-turističke zone.

Končar u nagodbi predlaže da se dug PBZ-u od 92,4 milijuna kuna isplati u cijelosti, ali da se reprogramira na rok od deset godina. Drugi je najveći vjerovnik sam Končar, koji potražuje pozajmicu od gotovo 92 milijuna kuna. On predlaže da se 70 posto duga otpiše, a 30 posto vrati u roku od osam godina. Isto predlaže i svim ostalim dobavljačima kojima je ostao dužan. Radnicima bi njihovih 900 tisuća kuna isplatio u cijelosti. Plan predviđa i mjere operativnog restrukturiranja, pri čemu se izdvajaju i nove usluge – naplata parkirališta, kao i novi najmovi poslovnih prostora, alata, opreme, navodi Večernji list.

Dodaju da je iz plana vidljivo da se ostvaruje prvotni plan o gašenju brodogradnje na području Trogira. Prijedlog nagodbe vjerovnika Hrvatske brodogradnje nije prihvaćen pa nije ni objavljen jer je sud tražio njegovu dopunu, piše Večernji list.

Donosi Večernji list
Prijenos koncesija nad zemljištem sa starih kompanija Agrokora na zrcalne kompanije Fortenove pokazuje se ozbiljnijim pitanjem nego što su Vlada i izvanredna uprava spremni priznati, piše Večernji list u broju od četvrtka, dodajući da je Fortenova od ponedjeljka startala s poslom, a prijenos koncesija i dalje nije riješen.

“Iako je potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić novinarima u srijedu rekao da će se problem riješiti ubrzo te da će 25 od 28 lokalnih šerifa taj ugovor potpisati, na terenu tvrde da nema šanse da će potpisati prijenos ugovora pod istim uvjetima. Neslužbeno doznajemo da se problem namjerava premostiti novim pravilnikom, koji se u Ministarstvu poljoprivrede izrađuje, a kojim bi se zaobišli načelnici. U koncernu tvrde da su problem s prijenosom koncesija za poljoprivredno zemljište riješili, preciznije ostalo je prebaciti koncesije za samo nekoliko posto ukupnog zemljišta”, navodi dnevnik.

Podsjećaju da Agrokor, odnosno sada Fortenova, koriste 32,8 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta pod koncesijama, a najviše zemljišta koristi Belje koje raspolaže s 19 tisuća hektara. Slijedi ga Vupik sa 6,5 tisuća hektara i PIK Vinkovci s 4500 hektara. Belje je u 2016. imalo obvezu platiti 6 milijuna kuna naknade za 13 tisuća hektara zemlje, što je zanemarivi iznos njegovih prihoda.

Ističu da načelnik Darde, u kojoj Belje ima sjedište, Anto Vukoje ne namjerava potpisati prijenos koncesije pod postojećim uvjetima jer Agrokor zemlju plaća 300 kuna po hektaru, a svaki mali poljoprivrednik između 1500 i 1800 kuna pa drži da se cijene moraju izjednačiti.

Njegovo mišljenje, dodaju, dijeli i gradonačelnik Belog Manastira Tomislav Rob, neformalni zastupnik lokalnih čelnika, koji se bune protiv prijenosa koncesija pod istim uvjetima. Zanimljivo je da su oba ta čelnika HDZ-ovi članovi pa zapravo istupaju protiv čelništva svoje stranke, piše Večernji.

Lovro Kuščević, HDZ-ov ministar uprave, rekao je da jedinice lokalne samouprave imaju autonomiju u donošenju odluka. Druga je stvar, dodao je, jesu li Fortenovine tvrtke pravne sljednice Agrokorovih tvrtki i trebaju li im, sukladno zakonima, biti produljeni ugovori za koncesije. “U taj dio ne ulazim, ali autonomiju jedinica lokalne samouprave moramo poštovati”, rekao je Kuščević, koji je i politički tajnik HDZ-a. “Pravo je na strani Fortenove i Vlade jer je DORH dao mišljenje po kojem su zrcalne tvrtke pravne sljednice Agrokorovih tvrtki pa bi se koncesijski ugovori trebali automatski produljiti”, prenosi Večernji list.

Izvješće Markita
Mjesečno izvješće o londonske tvrtke Markit, o aktivnostima u gospodarstvu eurozone, pokazuju stagnaciju rasta zbog pada u proizvodnom sektoru.

Indeks menadžera nabave bio je u privatnom sektoru nepromijenjen, a konačni PMI potvrđuje slabašan završetak prvog tromjesečja. To se dogodilo u protekle četiri godine samo krajem prošle I početkom ove. Na to su utjecali problem u automobilskoj industriji zbog novih regulative glede emisija štetnih plinova te prosvjedi žutih prsluka u Francuskoj.

U Markitu pritom ističu veliku razliku u rezultatima proizvodnog i uslužnog sektora. Pad je rezultat slabljenja domaće i inozemne potražnje, tumače u londonskoj tvrtki, ističući najveći pad novih narudžbi u industriji u ožujku od kraja 2012. godine.

Industrijska potražnja snažno je pala I u njemačkom gospodarstvu. Podaci pokazuju potonuće od 4.2 posto u odnosu na prošlu godinu što je najslabiji rezultat u gotovo šest godina. Ovo se podudara s prepolovljenim prognozama za njemačko gospodarstvo što su danas objavili IFO institut, IWH institut I DIW institut. Prognoza rasta sada iznosi manje od 1 posto BDP-a.

Najlošiji je rezultat u istraživanju ipak zabilježila Francuska čiji PMI pokazuje pad aktivnosti u prošlom mjesecu, nakon blagog rasta u veljači. U Španjolskoj i Italiji aktivnosti su pak porasle najsnažnijim tempom u šest odnosno deset mjeseci, napominju u Markitu.