Krajem kolovoza Državni će zavod za statistiku objaviti preliminarne procjene rasta brutodomaćeg proizvoda u drugom kvartal ove godine. Povodom toga, na portalu Ekonomski lab, ekonomski analitičar Ivica Brkljača objavio je komentar.
U komentaru ističe dobre pokazatelje hrvatske ekonomije u pogledu rasta industrijske proizvodnje, blagi rast građevinskog sektora u odnosu na prošlu godinu, snažni rast robnog izvoza, rast noćenja i dolazaka u turizmu od 23 posto,umjereno nisku inflaciju i mogućnost HNB-a još uvijek provoditi ekspanzivnu monetarnu politiku, rast zaposlenosti, rast prosječne plaće, stabilizaciju javnih financija (RH svela deficit na 1 posto BDP-a), kao i činjenicu kako je hrvatsko gospodarstvo veće i snažnije od jedne kompanije. Naime, katastrofičari su u ožujku najavljivali novu recesiju zbog Agrokora, što se nije dogodilo.
Brkljača ističe kako gospodarstvo nastavlja s oporavkom te kako najviše ohrabruje drugačija vrsta rasta nego li ona u godinama prije krize: „platna bilanca je u suficitu, inozemni dug se smanjuje, potrošnja raste bez rasta kreditnog zaduživanja, javni dug ne raste i državni proračun je gotovo uravnotežen (s primarnim suficitom od preko 2,5% BDP-a)”.
Ipak, to sve ne znači da je sve u redu, naime, zaključuje Brkljača, teško se oteti dojmu kako se u razdoblju uzleta propušta prilika za ozbiljne reforme.
Više na stranicama Ekonomskog laba.
[quote_box name=””]
Tim je povodom ekonomski analitičar Velimir šonje dao intervju Lideru, u kojem je istakao dobre rezultate hrvatskog gospodarstva, a posebno se osvrnuo na činjenicu kako bi turizam, kao najznačajnija grana hrvatskog gospodarstva, u nadolazećim godinama mogao postati glavni lobist za deprecijaciju kune.
“Postoji samo opasnost od loših politika. Jedna teorija kaže da bi valuta bila realno slabija da nema turizma pa bi niži domaći troškovi omogućili druge vrste izvoza. Što to znači? Izvozili bismo više pletenih košara, ribe i tkanina uz prosječnu plaću od 300 eura? Na Krku, Braču i Hvaru ne bi bilo turizma pa bi ondje mogle nastati tvornice? Čega? Podatkovni centri? Čiji? U Slavoniji nema turizma, ‘inputi’ su jeftiniji nego drugdje, a što se događa, gdje je ta alternativna ekonomska struktura? Ljudi i kapital su mobilni, samo ljudi odu prije nego što kapital dođe. Loša je to teorija, što znači da turizam ništa ne istiskuje. Da nema turizma, Dalmacija bi danas, kao nekada, vjerojatno bila glavni izvor emigracije, i više nego što je danas Slavonija. Druga teorija kaže da radnici i kapital koji bi inače išli u druge aktivnosti previše idu u turizam. Međutim, kapital i rad ne sele se tako lako među djelatnostima. Ako netko želi biti programer, neće odustati od studija i posla jer mu je lakše raditi na recepciji obiteljskog hotela. Treća teorija kaže da je turizam kolebljiva monokultura, stoga, kad se dogodi šok u njemu, patit će cijelo gospodarstvo. To je točno zbog relativne veličine sektora, ali to nije zato što turizam guši druge aktivnosti. To je zbog toga što loše politike guše razvoj u drugim sektorima koji nemaju izrazite komparativne prednosti pa te druge aktivnosti presporo rastu. Osim toga, broj noćenja stranaca se tijekom krize nakon 2008. nije smanjivao više od realnoga robnog izvoza. Dakle, novija iskustva pokazuju da turizam nije kolebljiviji od robnog izvoza jer putovanja su u posljednjih nekoliko desetljeća prešla iz domene luksuza u domenu potrebe, osobito za nove generacije. Nadam se da sam jasan: trebamo jače diverzificiran izvoz i više neturističkog izvoza robe i usluga, no razvoj turizma za sada nije zapreka tom razvoju”, rekao je Šonje.
“Središnja banka može kratkoročno utjecati na nominalni tečaj domaće valute. Međutim, ta banka ne utječe na cijene i plaće, njih određuje tržište. Dakle, bude li za tri mjeseca euro stajao devet ili deset kuna jer se neki genij na Trgu burze toga sjetio, problem nastupa jer taj genij ne može odrediti koliko će za tri ili dvanaest mjeseci stajati struja, plin, nafta i deseci tisuća drugih proizvoda, a posebno ne može reći kako će se formirati svjetske cijene i kako bi se radnici trebali postaviti u pregovorima s poslodavcima o plaćama. Dakle, nije važan nominalni tečaj, nego realni, koji uključuje učinke cijena i troškova, a on već u srednjem roku ovisi o mnogo drugih stvari nad kojima HNB opet nema kontrolu: o otvorenosti zemlje, tehnološkim promjenama, kvalitetnim institucijama, poslovnoj klimi, odnosu između sklonosti štednji i ulaganjima, sposobnosti tržišta kapitala i rada da reagiraju na nove prigode, odnosima cijena na svjetskim tržištima te još mnogo toga. Te strukturne stvari toliko su dominantne i toliko se brzo mijenjaju da su ove naše rasprave na razini plus-minus dva posto godišnjih promjena tečaja posve nevažne. Ozbiljne kompanije, mislim i na naše, koje rade na svjetskim tržištima svake se godine suoče s mnogo većim varijacijama cijena ‘inputa’ i ‘outputa’ ili tečaja drugih valuta prema euru ili plaćaju velike troškove hedžiranja. Na svijetu nema središnje banke koja može otkloniti te rizike promjena odnosa cijena u otvorenim, međunarodno integriranim ekonomijama. Zbog toga je stabilnost tečaja domaće valute faktor smanjenja rizika, barem njegova dijela. Ni veće zemlje koje ciljaju inflaciju, poput Švedske, Poljske ili Češke, i koje dopuštaju veće fluktuacije tečaja ne mogu dugoročno upravljati realnim tečajem. Hajdemo to gledati kroz turizam koji spominjete. Zbog rasta potražnje od kraja 2012. do kraja 2016., dakle prije promjene PDV-a, cijene ugostiteljskih i restoranskih usluga narasle su za više od pet posto u vrijeme deflacije drugih cijena. Bismo li sada trebali zbog toga za toliko rušiti kunu? Neka snize cijene ili se restrukturiraju ako im padne potražnja kad su se već cijenama poravnali sa svijetom. Ali to ćete vidjeti tek kad udari prva sljedeća kriza, turistički sektor pretvorit će se u najjačeg lobista za deprecijaciju. Mi koji dulje pamtimo sjećamo se kako je bilo prije dvadeset godina. Iako, treba reći, tada je pritiske amortizirala stalna deprecijacija jer se priljev inozemnoga kapitala prema kraju 90-ih zbog niza razloga bio zaustavio. I ljudi koji su svjedoci tog vremena ne vjeruju mi kad govorim da je kuna u odnosu na njemačku marku pala za 12 posto od ožujka 1998. do ožujka 2000. Približno toliko pao je i realni tečaj, pa što se dogodilo s izvozom? Ništa. Mnogo je istraživanja provedeno i uglavnom se pokazalo – ništa. Sva sreća da statistike pamte dulje od ljudi. Moramo shvatiti da bilo što što je središnja banka radila s tečajem 1999. nema veze s realnim tečajem 2005. kao i što bilo što što danas radi nema veze s time koliki će biti realni tečaj 2023., a i mnogo kraće. Ako izvozite, morate živjeti s time, upravljati robnim i valutnim rizicima”, kaže Šonje.
[/quote_box]
