Britanci u četvrtak 23. lipnja glasaju na referendumu o budućnosti svoje zemlje u Europskoj uniji. Premijer David Cameron rekao je da će rezultat biti obvezujući i da neće biti drugog referenduma. Neki su drugi političari, međutim, naznačili da bi mogli tražiti još jedan plebiscit nakon nekoliko godina ako rezultat u četvrtak bude tijesan.
Oko 45 milijuna ljudi ima pravo glasa na “Referendumu o budućnosti Ujedinjenoj Kraljevstva u Europskoj uniji”. Oko tri milijuna stanovnika Britanije, ili pet posto stanovništva, rođeno je u drugim EU zemljama. Državljani Irske, Malte i Cipra s prebivalištem u Britaniji imaju pravo glasa na referendumu, a državljani ostalih zemalja EU nemaju. Irska i Britanija imaju više od 30 godina star bilateralan sporazum koji državljanima jedne zemlje s prebivalištem u drugoj omogućuje da u njoj participiraju na izborima. Ciprani i Maltežani imaju to pravo kao državljani Commonwealtha.
Očekuje se da će odaziv biti između 60 i 80 posto, što znači da će između 27 i 36 milijuna ljudi izaći na birališta. Referendumsko pitanje glasi: “Bi li Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo ostati članicom Europske unije ili napustiti Europsku uniju?”. Britanci su zadnji referendum o svojim odnosima s EU-om održali 1975. kada je 67 posto birača odlučilo da želi ostati u tadašnjem zajedničkom tržištu. Oko 41 tisuće birališta diljem zemlje bit će otvoreno od 7 do 22 sata po srednjoeuropskom vremenu.
Brojanje glasova počinje odmah nakon zatvaranja birališta. Prvi rezultati mogući su oko ponoći. Prve indikacije o tome hoće li Britanija ostati ili napustiti EU moguće su oko 3.30 sati ujutro u petak. Rezultate će prikupljati 12 regionalnih izbornih povjerenstava i slati ih u središnjicu u Manchester. Objava službenih rezultata bit će u tamošnjoj gradskoj vijećnici, vjerojatno u petak ujutro.
Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a doveo bi obje strane u do sada neviđenu situaciju i primorao ih da nakon braka koji je trajao više od 40 godina izgrade nove odnose pune neizvjesnosti. Agencija France Presse analizira glavna pitanja koja će se naći na pregovaračkom stolu ako Britanci na referendumu 23. lipnja glasuju za izlazak iz EU-a, tzv. Brexit.
EU će se odmah pokrenuti. Već u petak ujutro u Bruxellesu će se sastati predsjednik Europske komisije Jean Claude-Juncker, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk i predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz. Sudjelovat će također nizozemski premijer Mark Rutte čija zemlja predsjeda EU-om u ovom polugodištu. U danima koji slijede planirana je i izvanredna sjednica Europskog parlamenta, dok će se sastanak na vrhu EU-a održati 28. i 29. lipnja u Bruxellesu. Moguć je i drugi summit u srpnju.
Procedura izlaska iz EU-a regulirana je europskim ugovorima: riječ je o članku 50., uvedenom Lisabonskim ugovorom 2009. godine. On definira uvjete dobrovoljnog izlaska iz EU-a, na što ima pravo svaka država članica bez ikakvog posebnog opravdanja. Ako tako odluči, London će morati dogovoriti “ugovor o izlasku”, koji će u ime Unije sklopiti Vijeće EU-a (koje okuplja 28 država članica), kvalificiranom većinom, uz pristanak Europskog parlamenta.
Na dan stupanja na snagu “ugovora o izlasku” za Britaniju bi prestali vrijediti svi drugi europski ugovori. Ili dvije godine nakon što London obavijesti EU da izlazi, ako se u međuvremenu ne postigne dogovor. EU i London mogli bi, međutim, i produljiti taj rok za postizanje dogovora. Ugovor ne bi morale ratificirati sve države članice EU-a. No ratifikacija bi bila potrebna za bilo kakve promjene europskih ugovora ili međunarodne ugovore za kojima bi se pojavila potreba u slučaju izlaska, primjerice sporazuma o slobodnoj trgovini.
Europski dužnosnici upozoravaju da će odluka o izlasku iz EU-a biti konačna, odbacujući mogućnost da bi se Londonu time samo otvorio put za pregovore o boljim uvjetima za članstvo u EU-u. I britanski premijer David Cameron rekao je da će, ako Britanci glasuju za Brexit, aktivirati članak 50. “Treba nam biti jasno da ta procedura nije pozivnica za ponovni ulazak. To je procedura za izlazak”, poručio je.
Premda procedura za razdruživanje postoji, ona do sada nikada nije bila aktivirana. Zbog toga se postavljaju mnogobrojna pitanja o tome kako će se definirati novi odnosi u slučaju da pobijede pobornici Brexita, nakon braka koji je trajao više od četiri desetljeća, od 1973. godine. Treba li taj novi odnos urediti već ugovorom o izlasku? Ili će se morati voditi posebni pregovori? Druga opcija čini se vjerojatnijom. London bi morao također promijeniti svoje nacionalno zakonodavstvo kako bi zamijenio mnoge zakone koji proizlaze iz članstva u EU-u, kao na primjer na području financijskih usluga. “To će vjerojatno potrajati dugo, prvo da bi dogovorili izlazak iz EU-a, a potom naše buduće odnose s EU-om te naposljetku naše trgovinske sporazume sa zemljama izvan EU-a“, ističe britanska vlada u jednom istraživanju predstavljenom u britanskom parlamentu u veljači.
Izvješće spominje “do deset godina neizvjesnosti” koja bi opterećivala financijska tržišta ili vrijednost funte. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk je također kazao da bi procedura razdruživanja mogla trajati sedam godina. “Sve bi bilo gotovo do kraja 2019.”, smatra pak bivši britanski ministar pravosuđa, euroskeptik Chris Grayling. “Zbog odredbi članka 50 jasno je da bi razdruživanje bilo dugotrajan i složen proces”, kazala je za njemačku agenciju dpa Agata Gostynska-Jakubowska iz Centra za europsku reformu. “Ako Britanci budu glasovali za izlazak iz EU-a, više neće biti povratka”.
Najjednostavnija hipoteza bila bi da se Velika Britanija pridruži Islandu ili Norveškoj kao članica Europskog gospodarskog prostora (EEA), što bi joj osiguralo pristup zajedničkom europskom tržištu. Ali London bi tada morao poštivati pravila tog tržišta, a ne bi mogao sudjelovati u njihovu definiranju i morao bi uplaćivati priličnu svotu novca u zajednički europski proračun. To mu ne bi donijelo niti toliko željenu kontrolu nad imigracijom. Norveška primjenjuje ista pravila o slobodi kretanja ljudi kao i EU, napominje EUobserver.
Drugi scenarij mogao bi biti primjer Švicarske. No “malo je vjerojatno da bi Ujedinjeno Kraljevstvo htjelo krenuti tim putem”, smatra bivši glavni pravnik Vijeća EU-a, Jean-Claude Piris, danas konzultant. U jednom istraživanju o posljedicama Brexita, on ističe da je Švicarska sklopila više od stotinu sektorskih sporazuma s EU-om, izuzevši usluge, i da Unija danas nije time zadovoljna. Pokušaj Švicaraca da na referendumu 2014. ograniče useljavanje iz EU-a, što je protivno slobodi kretanja ljudi, izazvao je kaos. Bruxelles je zauzvrat blokirao pristup švicarskih sveučilišta europskim istraživačkim projektima, a studentima pristup Erasmusu. Restrikcije za radnike iz EU-a još nisu uvedene i rješenje se još traži. “Zajedničko tržište nije švicarski sir”, upozorila je tim povodom potpredsjednica EK Viviane Reding.
EU povezuje zajedničko tržište sa slobodom kretanja ljudi pa bi to Velika Britanija u nekoj mjeri morala prihvatiti. Druge opcije su sklapanje sporazuma o slobodnoj trgovini s EU-om ili carinska unija kao s Turskom. Institut Open Europe upozorava također da bi rješenja po uzoru na Norvešku, Švicarsku i Tursku bila “mnogo nepovoljnija” za Veliku Britaniju u odnosu na prednosti koje sada uživa kao punopravna članica EU-a. Bez dogovora, Ujedinjeno Kraljevstvo “postalo bi jednostavno od datuma izlaska treća država u odnosu na EU, kao SAD ili Kina”, kaže Piris.
Kakav god bio scenarij, London ima samo jednu alternativu, smatra on: postati “svojevrstan satelit EU-a” ili se suočiti s “većim preprekama između svojeg gospodarstva i svojeg glavnog tržišta”. Neki kao mogući presedan navode primjer Grenlanda. Taj danski autonomni teritorij izišao je iz tadašnje Europske ekonomske zajednice (EEZ) 1985. godine. No analitičari upozoravaju da je članak 50 uveden 2009. toliko pravno promijenio situaciju da usporedba s Grenlandom nije moguća. Fabian Zuleeg iz Centra za europsku politiku iz Bruxellesa rekao je za EUobserver da će o drugim državama članicama EU-a ovisiti kakvi će biti pregovori s Velikom Britanijom. “Drugim članicama EU-a nije u političkom interesu da jako popuste Velikoj Britaniji”, rekao je, jer bi to ostavilo dojam da je biranje onoga što vam se sviđa iz europskih politika moguće pa bi i druge države mogle zatražiti isto. “Iako pravni okvir postoji, govorimo o jako političkom procesu”, rekao je.
U slučaju Brexita, prva institucija koja bi se našla na kušnji je Europska središnja banka (ECB). Globalna tržišta pozorno će pratiti prebrojavanje glasova i postoji rizik da bi europskim bankama moglo ponestati likvidnosti. Bankarski sustav pripremao se zadnjih mjeseci za to. “Za svaku banku koja bi mogla osjetiti posljedice, imamo plan“, kazala je Daniele Nouvy, predsjednica Nadzornog odbora Europske središnje banke, na nedavnom saslušanju u Europskom parlamentu.
London bi morao pregovarati o statusu svojih gotovo dva milijuna državljana koji žive ili rade u EU-u. Njihova prava na mirovinu ili pristup zdravstvenim uslugama u 27 država članica EU-a bila bi dovedena u pitanje. “Britanski državljani koji žive u inozemstvu, uključujući umirovljenike u Španjolskoj, ne bi mogli očekivati da će im ta prava biti zajamčena”, napominje britanska vlada u svojem istraživanju. A svako pravo koje bi se dogovorilo za Britance u drugim državama članicama EU-a bilo bi uvjetovano reciprocitetom za građane EU-a u Ujedinjenom Kraljevstvu, upozorava.
Imigracija, gospodarstvo i politički suverenitet neki su od glavnih argumenata pobornika izlaska Velike Britanije iz EU-a, tzv. Brexita, kao i onih žele ostati u EU-u, prenosi France Presse.
Za Brexit: Pobornici izlaska Velike Britanije iz EU-a smatraju da bi zemlja trebala povratiti kontrolu nad svojim granicama kako bi mogla ograničiti useljavanje iz EU-a, u cilju smanjenja troškova za socijalna davanja, rasterećenja javnih usluga i očuvanja radnih mjesta za Britance. Zemlja je 2015. zabilježila rekordan priljev imigranata, čak 336.000, od čega ih je 180.000 bilo iz drugih država članica EU-a. U razdoblju od 2004. do 2015. u Veliku Britaniju uselilo je tri milijuna ljudi, po Opservatoriju za migracije. To je povezano s ulaskom Poljske, Rumunjske i Mađarske u EU, kao i s gospodarskom krizom u Italiji i Španjolskoj koja je primorala njihove građane da potraže sreću na britanskim obalama. Ministar pravosuđa Michael Gove, pobornik Brexita, smatra da bi u zemlju za 15 godina moglo useliti još više od pet milijuna ljudi ako ostane u Europskoj uniji i ona se proširi na nove članice.
Za EU: Pobornici ostanka Velike Britanije u EU-u ističu, dokazujući to istraživanjima, da imigranti više pridonose zemlji u poreznom smislu nego što je stoje, ponajprije zato što je riječ o mladoj populaciji. Migranti iz drugih država članica EU-a uplaćuju tako 34 posto više u proračun nego što iz njega dobivaju, po istraživanju Centra za istraživanja i analize migracija iz 2013. godine.
Za Brexit: Izlazak iz EU-a značio bi da Velika Britanija više ne mora uplaćivati u europski proračun. Velika Britanija treći je neto uplatitelj u EU proračun nakon Njemačke i Francuske. U razdoblju od 2010. do 2014. svake je godine u europsku blagajnu uplaćivala prosječno 9,23 milijarda eura više nego je primala. No, s druge strane ima pravo na rabat, koji je 1984. izborila Margaret Thatcher. Bez tog povrata, London bi 2015., umjesto 12,9 milijarda funti koliko je uplatio u europski proračun, morao uplatiti 17,8 milijarda, po procjenama britanskog parlamenta. Zauzvrat je pak dobio gotovo šest milijarda funti subvencija. Brexit bi omogućio povećanje britanskog BDP-a od 0,6 do 1,6 posto do 2030., po najoptimističnijim prognozama instituta Open Europe. Velika Britanija mogla bi sačuvati svoje trgovačke odnose s EU-om putem sporazuma o slobodnoj trgovini, poput Švicarske i Norveške.
Za EU: EU je prvi gospodarski partner Velike Britanije s kojim je 2015. ostvarila 44 posto svojeg izvoza i 53 posto uvoza. Po Centru za europsku reformu, pristup EU-u povećao je britanski izvoz za 55 posto. Vlada ističe da je tri milijuna radnih mjesta povezano s trgovinom s EU-om. Po institutu Open Europe, Brexit bi mogao izazvati pad BDP-a od 0,8 do 2,2 posto. Bez pristupa zajedničkom europskom tržištu, Velika Britanija izgubila bi dio izravnih stranih ulaganja, koja velikim dijelom (48 posto) dolaze iz EU-a (496 milijardi funti 2014.). A da bi sačuvala pristup zajedničkom tržištu, pod istim uvjetima kao Švicarska i Norveška, Velika Britanija morala bi pridonositi financiranju različitih europskih programa.
Za Brexit: Bruxelles nameće previše propisa i birokracije, što gospodarstvo puno košta. Po istraživanju instituta Open Europe, trošak 100 najproblematičnijih propisa iznosi 33,3 milijarda funti na godinu.
Za EU: Budući da bi joj EU i dalje bio glavni ekonomski partner, Velika Britanija morala bi nastaviti poštivati europske propise, a ne bi imala pravo sudjelovati u procesu donošenju odluka.
Za Brexit: Velika Britanija ostala bi utjecajna zemlja, nuklearna sila, članica NATO-a i Vijeća sigurnosti UN-a.
Za EU: Zbog izlaska iz EU-a Velika Britanija izgubila bi utjecaj u svijetu, a povećali bi se i izgledi za novi referendum o neovisnosti u Škotskoj, koja želi ostati u EU-u.
