[vc_row][vc_column width=”1/3″]Ministarstvo zaštite okoliša i energetike fiksiralo je cijenu plina na 18 lipa za kW do ožujka 2019. godine što znači kako će cijene plina ostati stabilne u tom razdoblju. [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Pohvalilili su to neki analitičari, konzultanti i kolumnisti, rekavši kako je cijena plina socijalna kategorija i kako se cijena niti u budućnosti ne bi trebala mijenjati dok ne porastu plaće i mirovine.
Piše Ivan Brodić [/vc_column][/vc_row]
No, je li tome doista tako? Možemo li jedan tržišni artikl samo tako proglasiti socijalnim, u zemlji liberalizirane trgovine plinom?Je li posao države cijenovno intervenirati na tržištu, radeći štetu tržišnim igračima, ili arbitrarno i fiskalno zaštititi pojedinca?
U ožujku ove godine stupio je na snagu novi Zakon o tržištu plina koji je zadržao prijelaznu regulaciju cijene plina za javnu uslugu kako ne bi došlo do većih oscilacija u cijeni plina. Međutim, Hrvatska je zemlja koje uvozi plin samo za svoje potrebe i nema razvijenu burzu plina. Zbog toga je za hrvatsko tržište plina još uvijek referentna burza plina u Austriji CEGH (Central Eastern European Gas Exchange).
Obzirom na kretanje cijene plina na referentnim europskim tržištima, ova je odluka ministarstva direktan udar na one koji pune državni proračun, gospodarske subjekte koji se bave uvozom i prodajom plina. Naime, na referentnim burzama našoj cijena plina rasla je za do 30 posto i to zbog hladnog travnja koji je ispraznio plinska skladišta, održavanja plinskih polja na sjeveru Europe, rusko ukrajinskog plinskog spora, plinskog pritiska Donalda Trumpa na Njemačku, ali i zbog rasta cijene nafte za koju se veže cijena plina.
Trenutno je pojačana potražnja za punjenjem europskih skladišta plina a budući da smo na pragu nove ogrjevne sezone. Tako je, u odnosu na prošlu godinu, stanje skladišta u Europi manje za oko dvije milijarde kubnih metara plina. Što se cijena tiče, teško je pretpostaviti što će se događati u sljedećoj kalendarskoj godini, jer bude li zima topla moguć je pad cijena. Ipak, budući da analitičari očekuju rast cijena nafte, a cijena plina se veže za cijenu nafte, teško je očekivati značajnije pojeftinjenje.
Pritom valja napomenuti da je cijena plina u Hrvatskoj uvećana za trošak transporta tog istog plina od vanjskih tržišta do krajnjih kupaca u Hrvatskoj, koji je u Hrvatskoj i nekoliko puta skuplji nego li u drugim zemljama. Najbolje se to vidjelo na Primjeru Petrokemije koja plaće nekoliko puta skuplji transport plina nego li je to slučaj prve konkurentne tvornice u Austriji. Zbog svega toga ove se godine na natječaj za veleprodajnog trgovca plinom javilo jedino ono poduzeće koje može izdržati gubitke u svome sustavu jer ne odgovara dionicima i vlasnicima za ostvarivanje dobiti, a to je Hrvatska elektroprivreda. Tako dođosmo do računice u kojoj u cijeni plina značajnije sudjeluju transport plina, pokrivanje gubitaka mreže i javnog veleprodajnog operatera.
Legitimno je pitanje tko će to sve platiti, jer ne postoji takva stvar kao što je besplatni ručak, a država nema svoga novca ukoliko joj ga poreznim društvenim ugovorom ne delegiraju porezni obveznici.
Valja se zapitati isplati li nam se kao sustavu socijalni eksperiment dampinga cijene plina? Plaćamo ekstremno visoke poreze, porezni bazen također pune realni poslovni subjekti poput uvoznika i trgovaca plina, pa zar nije jeftinije dopustiti im da rade svoj posao, a za ljude koji ne mogu platiti tržišnu cijenu, od poreznog novca izdvojiti za pojedinačnu vaučersku intervenciju? Zar nije jeftinije HEP-u omogućiti da se brine o infrastrukturi i ulasku u industriju obnovljivaca, nego mu stvarati gubitke i time siromašiti imovinu poreznih obveznika?
A možda bismo mogli učiniti nešto i sa svetom kravom – Plinacrom? Možda bismo mogli utjecati na regulatora ne bi li Plinacro imao konkurentniji transport, bilo modernizacijom (manjim gubitkom sustava) ili cijenom, svejedno je.
Jer, socijalne smo eksperimente, i aktivnu ulogu države na tržištu, sve isprobali, i tu smo gdje jesmo. Slobodno tržište sa arbitrarnom zaštitom slabijih pojedinaca još nismo probali. Krajnje je vrijeme.
[quote_box name=””]
Europska unija je jedina globalna regija koja očekuje pad potrošnje i pad proizvodnje energije.
Naime, do 204. godine potrošnja energije trebala bi opasti za 11 posto, a proizvodnja za 5 posto. Udio Europske unije u globalnoj potrošnji past je za 4 posto, a sada iznosi 12 posto. Energetski će sektor u EU iznositi 50 posto njene potrošnje.
Udio nafte u energetskom sektor smanjit će se s 51 na 32 posto, udio plina će se povećati s 24 na 27 posto, obnovljivi izvori trebali bi narasti s 9 na 27 posto (poglavito vjetar i sunce), a emisije štetnih plinova do 2040. trebale bi se smanjiti za 50 posto u odnosu na vrijednosti iz 1990. godine.
[/quote_box]
