The New Statesman nije se proslavio recentnim člankom o Hrvatskoj, u kojemu je autor upoređivao svježe bukete na mirogojskoj “nekropoli” s raspadnutim zgradama u zagrebačkom užem centru te zaključio:
“U Hrvatskoj, čini se, više mare za mrtve nego za žive” (21. svibnja). Ovaj stari engleski tjednik, koji pod uredništvom Kingsleya Martina nije prezao od cenzuriranja antistaljinističkih članaka Georga Orwella, ipak realnost više ne može oblikovati po vlastitom nahođenju. Zato je vrijedno zabilježiti niz intrigantnih tumačenja u njegovu najnovijem broju koji se na kioscima pojavio samo nešto više od dva tjedna prije referenduma o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz EU (Brexit).
Prošle su se jeseni u The New Statesmanu oglasili Brendan Simms, specijalist za vanjsku politiku sa Sveučilišta Cambridge i autor zapažene knjige o ulozi Britanije u ratnom razbijanju BiH (The Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia, 2001.), i Timothy Less, nekoć britanski diplomat i upravitelj ureda britanskog veleposlanstva u Banjoj Luci, a sad analitičar prostora istočne Europe za privatni sektor, trenutno vezan uz koledž Darwin, također na Cambridgeu. Glavna im je postavka bila da Europa nepovratno klizi u raspad (9. studenoga 2015.). Lessov najnoviji članak (The New Statesman, 6. lipnja) nastavlja ovu temu, ali s naglaskom na europsku ranjivost na jugoistoku Europe, gdje su po Lessu sva sidrišta izgubila muringe za siguran privez.
U Lessovu članku ima mnogo loše povijesti, nešto imperijalne zavisti prema SAD-u te osjećaja beznađa prema trenutnim europskim mogućnostima (“proces integracija postao je pretvaranje koje sve zadovoljava”), ali to još ne znači da autoru izmiče velika slika. Less vrlo uvjerljivo dokazuje da je američka strateška prevlast iz kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih došla kraju nakon kosovske nezavisnosti 2008., kad je Washington balkanski prostor povjerio EU sa zadatkom da “nemirne države regije pretvori u prosperitene i stabilne politike”. Umjesto tvrde američke vojne prevlasti, došla je europska meka moć “uvjetovanosti”; drugim riječima, ako zadovoljite uvjete za ulaz u EU, dobit ćete novac, trgovinu i slobodu kretanja i povezivanja u Europi bez granica. Bez obzira na to koliko Less pretjeruje kad tvrdi da su “države zapadnog Balkana”, za razliku od srednjoeuropskih zemalja, bile inferiorne u demokraciji, liberalizmu i tržištu, činjenica je da nakon Grčke i krize eurozone Bruxelles i nije imao što ponuditi niti je ozbiljno razmišljao o širenju EU prema jugoistoku. Less je bliži istini kad osuđuje utjecaj “nostalgije za socijalizmom jugoslavenskog tipa” te privrženost elita “rentijerskom gospodarstvu” i kad zaključuje kako primjer “Grčke ne ulijeva nadu, kao ni onaj Hrvatske, koja se 2013. jedva provukla u EU samo da bi postala novi europski bolesnik”.
Kolikogod neugodna, ova tvrdnja je dobar uvod u razumijevanje naše trenutne državne krize, koja se ne može shvatiti izvan međunarodnog konteksta. Lessu je jasno kako je u međuvremenu Rusija postala “glavnim utjecajem u regiji”, posebno u pravoslavnim zemljama (osim Rumunjske), ali i da se ponajviše upleće u Bosnu: “U proteklih nekoliko godina Rusija je gostila predsjednika RS-a Dodika, štitila bosanske Srbe od optužbi za genocid, tražila kraj međunarodnog nadzora i, ako su točna medijska izvješća, poticala bosanske Srbe na požurivanje svojih traženja za nezavisnošću.”
Ako Zapad pritisne Rusiju u vezi s Ukrajinom, Less predviđa da će Moskva potaknuti ozbiljnu regionalnu krizu “davanjem zelenog svjetla bosanskim Srbima”. Domino efekt lančano bi povukao odcjepljenje kosovskih i crnogorskih Srba, srbijanskih i makedonskih Albanaca, ali i intervencije EU država – Hrvatske u BiH, Bugarske i Grčke u Makedoniji. Ukratko, Less vjeruje da će se gubitak europske prevlasti na Balkanu pretvoriti u novu, potencijalno nasilnu regionalnu krizu. Pridodamo li tomu učinke dodatnog slabljenja EU ako Britanija napusti Uniju (Brexit), a SAD obranu Zapada (Trump), Lessova distropija možda se pokaže neobično dalekovidnom.
Za nas je posebno važna Lessova ocjena o Hrvatskoj kao novom europskom bolesniku. Riječ je u prvom redu o patologiji dominantnog elitnog sloja što vuče svoj društveni položaj na nedemokratskim stečevinama jugoslavenstva i titoizma. Kao i u Titovo vrijeme, taj sloj je zapadna rješenja prihvaćao u onoj mjeri koliko ona nisu ugrožavala njegovu kastinsku prevlast. Zato i ne čudi što Less miješa demokratski deficit sa zemljopisom. Prava ironija nije u tomu što je kod nas više rezidualnog sovjetskog mentaliteta nego u Estoniji i Latviji, već u činjenici da ovdašnja “djeca komunizma” svoje stečevine brane izvještačenim slobodarstvom. Za radničku i seljačku djecu, koja se zbog neuspjeha reforme ponovno masovno iseljavaju, jednako onako kao i u visokom titoizmu (od 1965.), nije bitno da Marina Škrabalo brani status quo dizanjem uzbune na “klerikalni pokret [koji] je zapravo jedan uvozni projekt, iskušan u Americi, a sada cilja na zemlje članice EU” (Nacional, 7. lipnja). Naime, “promjene politike reproduktivnih prava i stava prema seksualnim manjinama na razini EU” neće stabilizirati ovaj prostor. To može samo raspad titoističkih elita, demokratska reforma i tržišni kapitalizam, ali i obrana od prodora ruskih interesa. Kad rumunjski predsjednik Klaus Ioannis kritizira Europsku komisiju zato što svoja rješenja pretpostavlja onima poljske vlade po pitanjima nužnih uvjeta za vladavinu prava, te naglašava da Komisija zapravo potkopava srpanjski NATO-ov sastanak na vrhu u Varšavi (www.politico.eu, 5. lipnja), onda se ni on, kao ni niz državnika što traže odgovore temeljnim pitanjima sigurnosti na istočnom limesu baš ne uklapaju u “antifašističke vrijednosti” naše principesse civilnog sektora.
Upravo zbog mogućeg Brexita, što bi zacijelo ojačalo ruski utjecaj u Europi, već se naziru pukotine u europskoj politici prema Kremlju. Njemačka već razvija planove za ublažavanje sankcija protiv Rusije, koji po nekim izvorima mogu početi još ove godine (Der Spiegel, 30. svibnja), a većinsko javno mijenje u ovoj ključnoj zemlji nije za obranu Poljske i baltičkih država u slučaju ruskog napada. Štoviše, 31 posto Nijemaca ne bi u tom slučaju primijenilo čl. 5 NATO ugovora, po kojemu je napad na jednu članicu napad na sve (www.carnegieeurope.eu, 28. travnja). Na takvim raspoloženjima lideri starih komunističkih elita hvataju dah. Oni, poput njihova predvodnika Stjepana Mesića, doista ne žele “usmjerenost Hrvatske samo prema Washingtonu i Bruxellesu” (www.energypress.net, 14. travnja). Zato je važno preduhitriti preuzimanje stateške državne imovine pod njihovim utjecajem od strane ruskog kapitala.
Još važnija za Hrvatsku, ali i za cijeli jagelonski pojas, preko Mađarske, Slovačke i Poljske do Litve, jest energetska neovisnost od Rusije. Izgradnja LNG-a na Krku, koju je Vlada konačno prihvatila u četvrtak (potpora izgradnji prve faze plutajućeg terminala), stoga je od presudne važnosti. Sama činjenica da je ova odluka tako kasnila pravi je uvid u uzroke trenutne političke krize. Ruski veleposlanik može priželjkivati “kupnju kontrolnog paketa Ina-MOL, ulazak u [naš] energetski sektor i sudjelovanje u privatizaciji HEP-a”, pa čak hiniti da mu ne smeta gradnja LNG-a (Jutarnji list, 8. lipnja), ali od četvrtka Gazprom i Rosnjeft sve su manje u igri – kod nas, a uskoro i na cijelom potezu do Baltika. Zato je važno da ova Vlada opstane i da Hrvatska već jednom prestane biti europski bolesnik.
Autor teksta je politički analitičar i sveučilišni profesor dr. sc. Ivo Banac. Tekst je objavljen kao njegova redovita kolumna u Jutarnjem listu.
