Banac: Kriza demokracije je tiranija, a tiranin mora biti antielitist

Kasna ili visoka demokracija zrela je za tiraniju, a tiranin, kako bi ovladao narodom, nužno mora biti predvodnik u borbi protiv elita i po mogućnosti neprofesionalni političar – amater

Živimo u smutnim vremenima, obično se veli u vremenima krize demokracije, premda bi bolje bilo reći da naše vrijeme, svakako u Hrvatskoj, ponajviše ukazuje na demokratske ekcese. Kod nas je moguće pronaći sukobe interesa u poslovima marketinških agencija, jer po logici etnokomunizma raditi za multinacionalku ravno je izdaji, a tužiti državu posve nezamislivo. Za razliku od naših ograničenja, mjere protiv sasvim realnih terorističkih napada doista ugrožavaju otvorenost etabliranih demokracija. Tako je u veljači španjolska policija uhitila dvojicu lutkara pod optužbom da su promicali terorizam alegoričkom predstavom u kojoj policajac pokušava navuči vješticu u klopku zbog navodnog terorizma. Španjolski ministar unutarnjih poslova Jorge Fernández Díaz misli da je to posve normalno “u trenutku kad međunarodni terorizam ugrožava našu zemlju”. Fernández je osudio i scene vješanja suca i silovanja časne sestre u istoj predstavi (The New York Times, 25. veljače). Kod nas, međutim, u ovoj zastrašujućoj “ustaškoj” državi, Matija Babić i njemu slični slobodno pljuju po katoličkim svetinjama, a lijep broj društveno prominentnih osoba danomice kleveće članove Vlade kao ordinarne probisvjete.

Moglo bi se tvrditi da represivni zapadnoeuropski trendovi nemaju šanse u našim slobodoljubivim goricama. A ipak čitamo da su kod nas “snage reda” u ofenzivi, da je tolerancija na umoru te da Hrvatska nikad i nije bila na demokratskom putu. Možda se od demokracije previše očekuje. U tom smo smislu doista “nekonsolidirana demokracija”, a ne zato što bi nam bila potrebna demokratska kosolidacija. Naime, demokracija pretpostavlja strpljenje i neizbježne kompromise. Nema brzih rješenja. To znači da svi javni akteri, posebno u podijeljenim društvima, moraju odustati od svojih maksimalnih ciljeva i zadovoljiti se polurješenjima. Kod nas, i ne samo kod nas, danas se teško prihvaćaju ograničenja vlastitih interesa. Umjesto toga, vježba se nova antipolitika – amaterski politički narcizam, u parlamentu ili na ulici, koji ne prihvaća drukčije mišljenje i otvara vrata nasilju. Beskompromisni amateri traže nemoguće, shodno tomu ništa i ne postižu te, velikog li čuda, uništavaju vjeru u demokraciju. Rezultat je još jedna demokratska kriza. No, u našem vremenu, razdoblju besprimjernih ekoloških izazova, možda više i nije riječ o krizi, nego o kataklizmi (v. raspravu Timothyja Snydera o novom hitlerovskom razdoblju, The Guardian, 16. rujna 2015.)

Andrew Sullivan, izuzetno utjecajan javni kritičar, koji je često optuživan zbog “zlodjela” nedosljednosti (što samo govori da nadilazi oprečne ciljeve kao što su sloboda i autoritet), konzervativni katolik koji je 1989. doslovno izmislio gay brakove, opet je ulovljen na djelu. Premda i sam živi u gay braku, došao je do zaključka da je Platonovo upozorenje iz VIII. knjige “Države” kako “tiranija ne nastaje iz nekog drugog državnog uređenja nego iz demokracije”, izuzetno relevantno za naše doba. Sustav najveće slobode i jednakosti, u kojem su čak i ljudima podložne domaće životinje posve slobodne, pa konji i magarci udaraju prolaznike ako im se ne uklone s puta, sustav je u kojemu je dopušten svaki životni stil, “kao kakvo šareno odijelo protkano svakojakim cvijećem”.

U politiji duginih boja, tvrdi Sullivan, posve u skladu sa Sokratovim opažanjima, onako kako ih prenosi Platon, svaka je povlastica neprihvatljiva, što zacijelo objašnjava inherentnu državnu nestabilnost. Nejednakost je neprihvatljiva: (“Doseljenik se izjednačava s građanima, građanin s doseljenikom, a isto tako i stranac… Opća sloboda… dostiže svoj vrhunac… kad već kupljeni robovi i robinje nisu ništa manje slobodni nego što su oni, njihovi kupci”). Kazna je neprihvatljiva: blagost prema osuđenicima je notorna (“ljudi osuđeni na smrt ili izgnanstvo ipak ostaju i kreću se među ostalima kao da nitko za to ne mari”). Patrijarhat je neprihvatljiv (“skoro sam zaboravio reći kolika ravnopravnost nastaje za žene u njihovom odnosu prema muškarcima i u odnosu muškaraca prema njima”). Obiteljske hijerarhije su neprihvatljive (“otac se navikne na to da bude jednak sinu, a sin se navikne da bude jednak ocu, pa se niti stidi niti boji roditelja samo da bi mogao biti slobodan”). Sve su hijerarhije neprihvatljive (“učitelj se u takvoj državi boji učenika i laska im, učenici podcjenjuju učitelje, i tako isto i pedagoge”). Da nema apsolutne jednakosti znanstveni suradnici i viši predavači bili bi utjecajniji od akademika. I kad demokracija dosegne ovakve razmjere – to je prikladan trenutak za tiranina: “poslije krajnje slobode – najveće i najstrašnije ropstvo”.

Kasna ili visoka demokracija po Sullivanu je zrela za tiraniju, a tiranin, kako bi ovladao narodom, nužno mora biti predvodnik u borbi protiv elita i po mogućnosti neprofesionalni političar – amater. Pogoduje mu još jedna sasvim suvremena okolnost: medijska demokracija koja uništava svaku elitnu umjerenost i kontrolu demokratskog diskursa. Internet je uveo potpunu jednakost u raspodjeli informacija i političkih programa. Mukotrpno političko organiziranje, izgradnja baze i političke stranke pripadaju prošlosti. Web stranice sve to trenutno rješavaju. Agitacija od vrata do vrata više nije ni metafora. Politika je postala zabava, nešto poput športa. Umjesto olimpijade, imamo ankete. Vijest nije ono što je važno, nego ono što povećava gledanost. I, naravno, osjećaj je važniji od empirije, u znanosti ništa manje nego u politici. Svaka je debata osobna i nerješiva. Što duža debata, to bliži Godwinov zakon (po američkom odvjetniku Mikeu Godwinu), tj. netko će prije ili kasnije usporediti svog protivnika s Hitlerom, kod nas s našim velikim diktatorima (znate već kojima).

Sullivanove konačne zaključke, koji su dakako vezani uz američke jesenske izbore, nije korisno prenijeti do konkretnog i dosta predvidljivog kraja. (Oni koji to žele mogu pogledati New York magazine, 2. svibnja). Važno je nešto drugo, zaključak da je višak demokracije pravi sadržaj krize demokracije te da između demagoga i tiranina može stati samo odgovorna elita, stroga prema svakom primjeru vulgarne demagogije. Naši lijevi i desni blogeri, ljudi koji znaju mnogo o ničemu, nisu tako zabavni kako se obično misli. I još nešto. Prava prepreka tiraniji je snažna i učinkovita država. Ne moramo se složiti s najnovijim teorijama da je suština hitlerizma razaranje država (Snyder) i da je holokaust bio najokrutniji tamo gdje su nacisti uništili države. (U Danskoj, primjerice, gdje su i kralj, vlada i parlament nastavili djelovati pod njemačkom okupacijom, velika većina danskih Židova je spašena.) Ali svako potkopavanje hrvatske države u teoriji (“ustašizacija”) i praksi (parlamentarna opstrukcija, korupcija) doista predstavlja korak prema tiraniji, piše Ivo Banac za Jutarnji list.

P.S.: Naravno, postoji i staromodno potkopavanje demokracije putem pritisaka i izravnog ograničavanja. To je kad jedan sporni gradonačelnik (Andro Vlahušić) preporučuje ukidanje jedne kompletne oporbene tendencije (Srđ je Grad) zbog toga što je jedno dvosmisleno izvješće (Report on the UNESCO-ICOMOS Reactive Monitoring Mission to Old City of Dubrovnik, Croatia from 27 October to 1 November 2015) njemu dalo za pravo (Slobodna Dalmacija, 18. svibnja), što baš i nije posve točno. Primjer dvosmislenosti: Izvješće utvrđuje (1) da je “sezona kruzera kratka: 90% posjeta odvija se od svibnja do listopada” i (2) da je posjećenost kruzerskih turista “dosegla vrhunac 2013. godine s brojem 1,086.925” (str. 17-18). Izvješće također preporučuje (3) da dnevni broj turista unutar dubrovačkih zidina “ne smije biti veći od 8000” (str. 18). To znači da se smije doseći vrhunac od 1,540.000 kruzerskih turista godišnje. To se zove neodrživa zaštita.

You may also like