Odnos srbijanskog premijera Aleksandra Vučića prvenstveno prema Hrvatskoj, u zadnje vrijeme je i više nego problematičan. Bivši radikal i Šešeljev pobočnik ne ustručava se držati lekcije Hrvatskoj, naglašavati kako se Srbija nikoga ne boji, upozoravati kako štiti BiH entitet Republiku Srpsku.
Beograd se 2003. proglasio nadležnim za sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Tada je trebalo snažno reagirati ali to se nije dogodilo. Srbija je sebe postavila na razinu mini Haaga, bez da tamošnje pravosuđe za tako što ima i malo kredibiliteta. Najgore od svega, za većinu ratova na tlu bivše Jugoslavije odgovornost u manjem ili većem omjeru ide upravo na Srbiju, pa je takva samoproglašena jurisdikcija velika pljuska žrtvama i povijesti.
Kadija te tuži, kadija te sudi
Dio sudionika Domovinskog rata strahuje od putovanja izvan zemlje, životi su im neugodno ograničeni i to nakon riskiranja vlastitog života kako bi obranili vlastitu zemlju. Branitelji koji su boravili u jednom od srbijanskih logora za zarobljene pripadnike Hrvatske vojske u najtežem su položaju. Nerijetko su potpisivali bianco papire, kasnije nadopisane priznanjima za kreativno smišljena ratna zlodjela. Nakon svega, danas uz noćne more preživljenog logora strahuju još jednom.
Premijer Vučić doduše ne stoji iza tog zakona, koji danas s pravom izaziva srdžbu, napravljeno je to u vrijeme liberalne DS-ove Živkovićeve vlade, u vrijeme dok je Hrvatskom vladala Račanova 3.-siječanjska koalicija. Srbiji se nije ozbiljnije prigovorilo kada se proglasila nadležnom, a šutjelo se i kasnije s godinama. Kao da se prihvatilo “moralno” pravo službenog Beograda da provodi politiku “kadija te tuži, kadija te sudi”.
Moralna vertikala Vučić
Vučić će Hrvatsku rado “nenamjerno” podsjetiti na 200 tisuća Srba koji su se nakon porazne politike i nevješto skrivene službene podrške Beograda našli u zbjegu. Nikada se s druge strane nije prisjetio Hrvata koji su napustili Vojvodinu nakon terora šešeljovaca. Iz gradova i sela u kojima rata nije bilo. Zaboravlja i prijetnje koje je slao za govornicom Skupštine Srbije, u maniri iz vremena fašista Nedića, o ubijanju stotina za svakog poginulog Srbina. Zaboravlja Vučić i svoje posjete srpskim paradržavama u Hrvatskoj i BiH za vrijeme rata, a malo kad ga tko na to sve i podsjeća. Zato često slušamo njegove moralne prodike.
Raporti Pupovca
Jedan od izabranih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj, Milorad Pupovac svakih par mjeseci hodočasti u posjet srbijanskom premijeru. S tih sastanaka posve neobično čestih ne izlaze zanimljive poruke ali jasno je kako se radi o zabrinjavajućem trendu. U Europi nema sličnog primjera o toliko čestim sastancima manjinskih predstavnika jedne s predsjednikom vlade susjedne zemlje. Kada bi kojim slučajem hrvatska predsjednica ili premijer u posjete pozivali predstavnike hrvatske manjine u Srbiji jednako toliko često, Vučić bi na to nesumnjivo prigovorio, s pravom. Međutim, teško je uopće za očekivati da bi se predstavnici manjine izložili takvom bespotrebnom poziranju nauštrb vlastitog položaja u Srbiji. Pupovcu to ne smeta, a srbijanski premijer to očito s posve nediplomatskim užitkom radi. Kao da poziva “na raport” izabrane zastupnike u Hrvatskom saboru, pa osim u pravosuđu, nadležnost drži i nad našim zakonodavnim sustavom…
Naravno, ne treba niti spominjati kako manjinska prava kakva srpska manjina ostvaruje u Hrvatskoj, hrvatska manjina u Srbiji ne može niti sanjati. Oni se uostalom proglašavaju Bunjevcima, a vlada im daje ćirilične udžbenike.
Oružane snage RH po mjeri srbijanskog premijera
Na novinarske spekulacije kako će Oružane snage RH nabaviti višecjevni bacač raketa s balističkom mogućnosti, Vučić je reagirao kao da su procurili planovi o napadu na Srbiju. Upozoravao je kako će se i Srbija naoružati, novinarsku najavu poistovjetio je s ratnim zovom. Iz Hrvatske se tomu pristupilo suzdržano. Beograd ne može susjedima određivati kako će opremati vlastite oružane snage. I ovaj puta se pokazalo kako u Srbiji postoji navika da se proglase nadležnima za pitanja svojih susjeda, kao da iz centrale mogu određivati periferiji što joj je dopušteno.
Hrvatska po prvi puta jasno postavlja uvjete
Od uspostave normalizacije odnosa Hrvatske i Srbije službeni Zagreb izbjegavao je jasno se postaviti prema Beogradu. To se promijenilo s novom hrvatskom vladom. Jasno su postavljeni minimalni uvjeti napretka Beograda prema EU. Poštivanje ljudskih i manjinskih prava, puna suradnja s haaškim tribunalom i reforma pravosuđa, uključujući ukidanje nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, piše Denis Avdagić za Direktno.hr.
Ministar vanjskih poslova Miro Kovač prekinuo je hrvatsku diplomatsku šutnju u odnosima s Beogradom. Postavio je uvjete za srbijanski put prema EU i nije se dao uvlačiti u rasprave. Srpska diplomacija odavno se opustila kada je u pitanju Zagreb. Imali su i zašto, ili su ismijavali Milanovićevu birtijašku diplomaciju ili su mirno prijetili Zagrebu znajući da se Hrvatska u Saboru obvezala ne koristiti bilateralne probleme za blokadu susjeda. No to ne znači da Vučić može diktirati i naređivati. Izborna godina ili ne, pravila igre se moraju znati, Hrvatska je taj put prošla, tako će od sada biti i sa Srbijom.
