Kada je prije godinu dana Rusija počela svoju intervenciju u Siriji pojedini pro-ruski analitičari su išli toliko daleko da su tvrdili kako će tamošnji građanski rat završiti za par tjedana. Navodilo se kako američki vođena koalicija nakon godinu dana zračnih udara nije postigla nikakav uspjeh. Stoga je preokret u Siriji trebala donijeti ruska intervencija za i uz potporu sirijskog režima Bašara al-Asada.
Piše: Denis Avdagić
Napadi ruskih snaga bili su puno silovitiji i brojniji nego je to činila američki vođena koalicija, a već i zbog snage i brojnosti ti napadi su nanosili i daleko više štete i civilnih žrtava.
Rusija je iskoristila Siriju za testiranje i promoviranje svog oružja, posebno se tu ističe lansiranje krstarećih projektila s Kaspijskog jezera što se dogodilo 7. listopada 2015. Dan kasnije ruske zračne snage izvodile su udare s preko 60 pojedinačnih letova. Međutim, iako je ta zračna moć djelovala protiv suparničkih snaga Bašara al-Asada stanje na terenu se malo mijenjalo. Posebno to treba staviti u okolnost da su i zračni napadi američkih vođenih snaga nastavljeni simultano.
U ožujku ove godine, ruski predsjednik Putin najavio je i povlačenje snaga iz Sirije. Prigodno su prikazane logističke snage koje pakiraju opremu ali napadi su nastavljeni. Pokazalo se kako ruska direktna intervencija nije donijela kritičnu prevagu na terenu. Nažalost ona snosi krivicu i za brojne civilne žrtve i izbjeglički val.
Ruska intervencija na tlu Sirije posve sigurno je započela i ranije od službeno obznanjenog 30. rujna. Snage službene sirijske vojske vjerojatno bi pokleknule već godinu dana prije toga da nisu imale kontinuiranu potporu Moskve.
S druge strane pobunjeničke snage izgubile bi svaku mogućnost za opstankom bez potpore izvana.
Ovih dana gledamo iznimno brutalne i neselektivne napade na grad Alep. To je opravdano izazvalo zgražanje na Zapadu. Međutim radi se o mogućem zadnjem pokušaju uspostavljanja što boljeg položaja prije potencijalnog mirovnog rješenja.
Od samog početka sukoba u Siriji bio sam među onima koji su tvrdili da je rješenje rata na Moskvi. To je tako i dalje. Što više, upravo su vojne aktivnosti Rusije dovele situaciju točno tamo gdje Moskvi odgovara. Od početka rata u Siriji kada su stvorene oporbene snage do danas, gotovo da su u potpunosti iščezle umjerene pobunjeničke snage. Preostali su još samo homogenizirani Kurdi. Upravo je to ono što garantira ostanak Bašara al-Asada na čelu Sirije.
Zapad je pokušavao iz diskretne udaljenosti potpomagati oporbene snage, tu su u početku prednjačili Francuzi koji su i vodili prvotne koalicije potpore oporbi. Pružala se financijska, humanitarna i vojna pomoć. Ali pojavom radikaliziranih islamističkih snaga sve je “palo u vodu”. Američke snage usredotočile su se na suzbijanje ISIL-a, potporu Kurdima i pokušaj stvaranja umjerenih sunitskih vojnih snaga. Potonje je doživjelo potpuni neuspjeh.
Rusija intervencijom nije uspjela završiti rat i zadržati Asada na čelu Sirije ali je na dobrom putu da ono što se nije uspjelo oružjem pokuša postići za pregovaračkim stolom. Ključni problem završetka sukoba je nepostojanje organizirane sunitske oporbe koja u tom slučaju ne može biti niti zastupljena za pregovaračkim stolom, a to znači da “nepravedni” mir može dovesti do novog izbjegličkog egzodusa. Što više, već sad je gotovo sigurno da je budućnost te bliskoistočne države usporediv s Irakom. Trajni nemir i nezadovoljstvo. Terorizam.
Formula mira za BiH stvorena u Daytonu neće se moći primijeniti na Siriju. Stoga će bilo kakav završetak sukoba u korist trenutačnih režimskih snaga uz sponzorstvo Rusije i Irana zahtijevati od istih i dugoročnu prisutnost vojnih snaga.
Rusija je spremna platiti visoku cijenu za vlastito održanje u Siriji. Pitanje je koliku cijenu su spremni platiti oni koji to ne žele. Najvišu cijenu ipak plaćaju sirijski građani. Raseljeno stanovništvo, veliki broj mrtvih te gotovo posve uništeno gospodarstvo je tek početak. Sirija će gotovo sigurno postati poligon još jednog od “nikad završenih ratova”, tinjajućih sukoba koji povremeno planu većim intenzitetom.
Autor je vajnjskopolitički i sigurnosni analitičar
