Krajem travnja u Londonu je održan sastanak za koji gotovo nitko nije čuo. Na sastanku su sudjelovali predstavnik Somalije, Abdullahi Haider, jedan kanadski posrednik i predstavnici kompanije koja nije poznata gotovo nikome izvan naftne industrije, Schlumberger, piše Guardian, a donosi Telegram.
Somalija je jedna od najvećih, do sad neistraženih, izvora nafte u podmorju, a ako itko može sklopiti ugovore o istraživanju i izvlačenju nafte, zasigurno je to Schlumberger. Ta afrička država je jedna od najnestabilnijih, najmanje sigurnih i najkorumpiranijih država na svijetu i tamo je kompanijama gotovo nemoguće normalno poslovati. Tu na scenu stupa Schlumberger, najveća tvrtka za koju niste vjerojatno čuli. Ovaj naftni gigant je tradicionalno tajnovit i to s dobrim razlogom. Schlumberger zapošljava više od 100.000 ljudi i crpi naftu u 85 zemalja širom svijeta. Prihodi su jednako tako basnoslovni, samo u prošloj godini imali su 48 milijardi dolara prihoda, a dobit je iznosila 7,6 milijardi dolara. Schlumberger ima više zaposlenika od Googlea, veći protok kapitala od Goldman Sachsa i vrijedi više od McDonald’sa.
Schlumberger posluje sa svakom velikom naftnom kompanijom, a i izravno s mnogim državama koje proizvode naftu poput Saudijske Arabije, Libije, Rusije i Turkmenistana. Oni posluju u najtežim područjima; bilo politički, logistički ili tehnološki i čine to kao predvodnik u tehnologiji za eksploataciju nafte. Naime, Schlumberger ima 36.000 patenata vezanih za eksploataciju nafte. Sve ovo su uspjeli postići izbjegavajući pažnju javnosti. To izbjegavanje javnosti bi se moglo promijeniti. Prošli mjesec su postali rekorderi u jednoj nezavidnoj kategoriji; dobili su najveću kaznu za kompaniju koja je kršila sankcije koje je nametnuo SAD. Zločin, koji su priznali, korištenje je američkih zaposlenika za transakcije s Iranom i Sudanom, koji su pod sankcijama SAD-a, i neuspjeli pokušaji skrivanja tih transakcija.
Schlumberger sada mora platiti 155 milijuna dolara kazne i tri godine će biti pod korporativnim nadzorom, ekvivalent uvjetnoj kazni. Za ovu kompaniju, koja je prihodovala skoro 50 milijardi dolara, koja je zaradila 208 milijuna dolara samo 2012. i to samo od Irana, ova kazna je gotovo beznačajna. Na dan kad su priznali svoj zločin, dionice Schlumbergera su porasle 2%, što znači da su čak i investitori svjesni koliko je zapravo blaga kazna. Međutim, zato što su mnogi sudski dokumenti postali javni, moguće je otkriti neke detalje o kompaniji koja crpi naftu diljem svijeta, a ne zna se gotovo ništa o njoj.
Schlumberger nije vlasnik naftnih ili plinskih polja, ali igra ključnu ulogu u eksploataciji nafte pod more, u istraživanju Arktika i surađuje s državnim naftnim kompanijama koje upravljaju s većinom svjetskih rezervi nafte. Druga slična kompanija, Halliburton, je puno više eksponirana, a posebno nakon mnogih kontroverznih ugovora u post-ratnom Iraku. Halliburton je možda i najpoznatiji po bliskim vezama s američkim podpredsjednikom Dickom Cheneyem. Bez obzira što je Halliburton daleko poznatiji, Schlumberger je puno veći; Schlumberger ima oko 30.000 više zaposlenika i vrijednost kompanije je skoro tri puta veća od Halliburtona. Schlumberger su 1926. osnovala dvojica braće u Parizu kao kompaniju koja će istraživati ležišta za eksploataciju i koja će to činiti izvan pažnje javnosti. Dok se Halliburton može pohvaliti donacijama političkim kampanjama, lobiranjem i čak visokim političkim dužnosnicima kao zaposlenicima, Schlumberger se petlja u te poslove. Rezultati su očiti; Halliburton je spomenut u 1.700 članaka u britanskom tisku u posljednjem desetljeću, Schlumberger s druge strane u samo 500 i to većinom u kratkim objavama na poslovnim stranicama.
Jedan od trikova Schlumbergera je to što praktički nema državljanstvo. Iako se pojavljuju na burzama u New Yorku i Londonu i imaju sjedište u Londonu, Parizu, Haagu i Houstonu, njihovo formalno sjedište je u Curacaou, karipskom off-shore raju koji je povezan s Nizozemskom. Kompanija ima iznimno kompleksnu strukturu i redovito provodi poslove kroz mnoštvo tvrtki-kćeri koje su registrirane u Nizozemskoj, Britanskim Djevičanskim otocima i Panami. Jedna od prednosti ovako kompleksne strukture je što su godinama mogli raditi u Iranu i Sudanu, usprkos američkim sankcijama. Ključno je bilo da građani SAD-a i zaposlenici na području SADa- nisu smjeli raditi u provođenju ugovora s tim zemljama. Schlumberger nije uspio dovoljno dobro sakriti tragove kršenje američkih sankcija i zbog toga su kažnjeni. U dokumentima koje je objavilo američko pravosuđe je vidljivo kako je Schlumberger kršio američke sankcije.
Zaposlenici Schlumbergera su o Iranu i Sudanu govorili u šiframa. Tako je Iran postao Sjeverni Zaljev, pri tome se misli na Perzijski zaljev, a Sudan je postao Južni Egipat. Sankcije su zaobilazili i preusmjerenom opremom; opremu za eksploataciju nafte bi poslali u Jordan. Međutim, ta nova oprema nije uopće bila potrebna Jordanu te bi ju poslali u Iran. Iranska naftna kompanija bi platila ugovorenu cijenu te bi tako američka oprema završila u Iranu usprkos američkim sankcijama. Za Schlumberger kažu da je Apple naftne industrije zato što imaju desetke tisuća patenata i zato što koriste najnoviju tehnologiju za eksploataciju nafte. Dok se druge naftne kompanije natječu niskim cijenama, Schlumberger koristi svoju tehnološku stručnost kako bi izvukli najviše nafte. Njihov direktor je, u skladu s filozofijom Schlumbergera, potpuno tajnovit. Paal Kibsgaard ne voli davati intervjue i jako rijetko se pojavljuje u medijima. Dok se o njemu ne zna gotovo ništa, prošle godine je njegova plaća, uključujući dionice tvrtke, iznosila 17 milijuna dolara. To je više od Tima Cooka, šefa Applea, ali i šefova Nikea i Forda. U jednom od rijetkih razgovora za časopis, Kibsgaard je rekao: “Smatram da se ne smijemo fokusirati na to budemo najbolja kompanija u naftnoj industriji. Imamo potencijal da budemo najbolje vođena kompanija na svijetu i to trudimo se to i uraditi.”