Ante Žigman: Odgoda reformi ima pokriće u monetarnoj ekspanziji

Analiza – Da bi se obnovili temelji ekonomskog rasta u Europi, potrebno je napraviti puno više od puštanja jeftinog novca u zakrčene ekonomske tokove, piše Ante Žigman u osvrtu na  početak primjene ECB-ova programa proširene kupnje obveznica.
Program proširene kupnje obveznica koje je prije nekoliko dana započeo ECB i nacionalne centralne banke Eurozone ima podvojeni utjecaj na ekonomije Eurozone i Europske unije. Nakon što je tržište shvatilo da će se program ECB-a doista i provesti, zabilježeno je nesvakidašnje slabljenje eura u odnosu na dolar što je mnogim gospodarstvenicima u EU koji izvoze u Ameriku donijelo dugo očekivani ekstra prihod koji će im omogućiti da smanje cijenu svojih proizvoda i povećaju prodaju ili jednostavno isplate profite dioničarima, a radnicima povećaju plaće.

Upravo je to ono o čemu sanja vodstvo ECB-a koje je donijelo i počelo provoditi mjere slične onima koje je Amerika provodila zadnjih šest godina. U posljednjim istupima vodstvo ECB-a unaprijed proglašava program uspješnim i očekuje rast veći od onoga koji je prognoziran prije uvođenja programa proširenog otkupa obveznica.

Zanimljivo je da tržište nije značajnije reagiralo na najave programa, nego je glavna reakcija nastala kada je program uveden. Sreću gospodarstvenika koji izvoze u dolarska područja i zarađuju ekstra prihod ne dijele jedino oni gospodarstvenici koji imaju veliki udio inputa u proizvodima koji se mjere dolarima, kao što je nafta. Tu spadaju uglavnom avioprijevoznici koji očekuju da će povećane troškove pokriti iz rastuće domaće potražnje za njihovim uslugama. Sretne su i države koje se sada mogu vrlo jeftino zaduživati. Italija, Španjolska, Francuska kao velike ekonomije eurozone bilježe značajan pad kamata na svoje obveznice, a da nisu ništa napravile na području strukturnih reformi i strukturno smanjile proračunske rashode. Ovakva mjera ECB-a očito će utjecati na odgodu provođenja strukturnih reformi u zemljama koje bi se mogle uskoro naći pod pojačanim nadzorom Europske komisije jer će novac dolaziti, a za to neće trebati ništa napraviti.

Hrvatska je “svijetli” primjer koji potvrđuje tu tezu. Naime, nedavno “uspješno” izdanje obveznice za kojom je bilo šest puta veća potražnja nego što je bilo najavljeno izdanje pokazuje kreatorima ekonomske politike da se može doći do jeftinih novaca i kada nemate investicijski rejting i kada ne provodite uspješne ekonomske reforme i kada nema značajnog ekonomskog rasta. Isto se odnosi i na puno značajnije zemlje EU-a kao što su maloprije spomenuti Italija, Španjolska i Francuska koje će uskoro imati prinose na svoje obveznice blizu nule, a da za to nisu trebale ništa poduzimati.

Kako svaka priča ima svoj kraj, tako i program proširenog otkupa obveznica ima svoj kraj koji je najavljen za rujan 2016., pa već sada možemo postaviti pitanje što će biti nakon tog datuma. ECB je već najavio da će nastaviti s programom ako ne uspije povećati inflaciju na razinu blizu, ali ispod 2 posto što je formalni cilj ovog programa i cilje monetarne politike ECB. Ako se inflacija poveća uslijed rasta prihoda kompanija koje će profite pretočiti u plaće, potrošnju i investicije, priča o programom će završiti. Odmah potom će započeti ciklus koji je sad prisutan u SAD-u: rast valute, rast prinosa na obveznice, pad cijena obveznica, skuplja zaduženja, zaustavljanje investicija, štednja,… Skuplja zaduženja će ponovno podsjetiti kreatore ekonomske politike da bi trebali provoditi strukturne reforme na koje su malo zaboravili. Poticanje ekonomskog rasta na način kako je započela ECB je vrlo kratkog daha, kao i svaka mjera monetarne politike. Dugoročno se Europa mora uhvatiti u koštac sa strukturnim problemima kao što su starenje populacije, niska produktivnost i nejednakost koje su dovele do smanjenja potražnje u najbogatijoj svjetskoj ekonomiji.

Ekonomski rast u Europi je od financijske krize 2008. bio ispod svoje potencijalne razine, a dužnička kriza 2011. u pojedinim zemljama EU-a je dovela do velikog nepovjerenja u europsku ekonomiju koja je u stagnaciji. Iskustva posljednjih godina pokazuju da recept, koji je počeo provoditi ECB ne daje rezultate, jer niske kamatne stope nisu potakle poduzeća da investiraju i stanovništvo da troši. Sada kada se neodržive državne financije mogu još jeftinije zaduživati, stanovništvo i poduzeća će biti dodatno oprezni jer će očekivati povećanje poreza u budućnosti kako bi se otplatio dug, što smanjuje poticaj da se više troši i investira. Umjesto da dođe do povećanja ekonomskog rasta, negativne kamatne stope i rastući javni dug mogu u dugom roku potaknuti stanovništvo i poduzeća da odgode svoju potrošnju i investicije.

Naime, ako državne financije dođu u neodrživu poziciju, a monetarne mjere ne proizvedu željene efekte, povjerenje u efikasnost ekonomske politike može u potpunosti ispariti. Jedino preostalo rješenje je paralelno provođenje monetarne ekspanzije i strukturnih reformi jer je ekonomski rast u Europi već desetljećima u silaznoj putanji. Zemlje koje su utemeljile EU bilježe pad ekonomskog rasta s prosječnih 4 posto 60-tih godina prošlog stoljeća na prosječnosamo  0,4 posto godišnje u razdoblju 2010-2014. Osnovni razlozi su depopulacija i pad produktivnosti.

Kako bi se povećale investicije i produktivnost potrebno je potaknuti investicijsko okruženje kroz niže poreze i klimu koja će poticati inovacije, što neće biti moguće ako će se za povrat dugova morati povećavati porezi. Irska i Litva su dobar primjer kako se s umjerenom fiskalnom politikom i reformama koje potiču ekonomski rast može povratiti povjerenje i polako potaknuti domaću potražnju. Europa je već primila previše monetarnih i fiskalnih poticaja posljednjih godina koje nisu uspjele obnoviti temelje za ekonomski rast kao što su fleksibilno tržište rada, sustav socijalne sigurnosti koji služi samo najpotrebitijima, poticajno investicijsko i inovativno okruženje i slično. Stoga, da bi se obnovili temelji za ekonomski rast u Europi, potrebno je napraviti puno više od puštanja jeftinog novca u zakrčene ekonomske tokove.

 

0 comments