Andrea Feldman: Ostao bi filozof da je šutio

Nedavna studija znanstvenika sa Sveučilišta Harvard i Columbia dokazuje kako sarkazam povećava kreativnost kod ljudi koji su mu izloženi (i koji ga razumiju),  no, sigurni smo da sarkazam, baš kao ni ironija ne funkcioniraju u politici. Ako se ljudima koji su vam neskloni vjerovati obratite na sarkastičan ili ironičan način, izazvat ćete konflikt, a ne zadobiti poštovanje. Sarkazam i ironija u kombinaciji s instinktivnim rasizmom i šovinizmom za političara u demokratskoj utakmici predstavlja smrtonosnu dozu.

Razina javnog govora u ovogodišnjoj izbornoj kampanji dodirnula je samo dno od kako pratimo izborna natjecanja, a najodgovorniji za tu bijednu razinu komunikacije je Zoran Milanović. Izuzetno sklon eskapadama tijekom cijelog mandata kao premijer nije propuštao priliku uvrijediti cijele skupine građana, od profesionalaca poput liječnika do profesora engleskog, do povjesničara i stanovnika Špičkovine i Vukovine.

Milanović je mandat započeo s podrškom javnosti, koju je prije njega imao malo koji stranački prvak. Hvalile su se njegove komunikacijske i diplomatske  vještine, isticali se njegovi rani akademski uspjesi, ali i za prosječnog hrvatskog političara široko humanističko obrazovanje i urbani životni stil u koji su se savršeno uklapala skijanja u Austriji i The Economist pokraj uzglavlja. Sve će te lijepe osobine ishlapiti tijekom mandata u kojem će od Milanovićevog vodstva ostati samo nepodnošljiv svađalački ton i nekoliko agresivnih medijskih izjava.

Završnica kampanje, baš kao ni obično neznanje nije izlika za vrijeđanje i prostakluk. Javnost Milanoviću ne bi zamjerila što ne zna tko su Cincari. Nepoznata je povijest tog malog naroda, heleniziranih Vlaha, ostataka drevnog rimskog/ilirskog stanovništva, koji sami sebe nazivaju Aromunima ili Armanima,  i kojih se većina slavenizirala u dugim stoljećima kontakata sa Slavenima, iako su neki preživjeli u izoliranim područjima Balkana, pa sve do Istre. Nakon uništenja grada Moskopolja, koji je bio njihov najvažniji grad u današnjoj Albaniji krajem 18. stoljeća, uglavnom su se integrirali kao poliglotski trgovci u urbanim središtima Grčke i Makedonije pa sve do Srbije i dalje u Austro-Ugarsku.  U Hrvatskoj su najpoznatiji istaknuti izdanci tog naroda Ilirac Dimitrije Demetar, šurjak Ivana Mažuranića i imućni trgovac, i nezaobilazan kazalištarac Branko Gavella, ali zato je u Srbiji besmrtan lik Branislava Nušića i notornog Nikole Pašića, ali i Koče Popovića i Mihajla Pupina. Koji je razlog predrasudama koje vladaju o Cincarima, a koje je očigledno, makar i podsvjesno, preuzeo i Milanović? Budući da su se uglavnom bavili trgovinom i obrtima, zanimanjima često preziranim u dominantno ruralnom okruženju koje je iznad svega cijenilo zemljišni posjed, te su predrasude vezane uz njihovu navodnu financijsku moć. Optuživani za lihvarstvo i škrtost, ovi su urbani stanovnici među prvima promicali obrazovanje žena na širem balkanskom prostoru, osnivali su ženske škole i prve visokoobrazovane žene u Srbiji, liječnice i arhitektice potječu upravo iz cincarskih obitelji.

Nije to morao znati Zoran Milanović i nitko mu ne bi zamjerio neznanje. No, javnost mu je zamjerila prostakluk i aroganciju, uličarsko bahaćenje i šaranje rasističkih viceva koje mogu imponirati samo njegovim stranačkim ulizicama. Da je samo ostao kod jezikolomnih latinskih sentenci. Si tacuisses, philosophus mansisses. (Da si šutio ostao bi filozof).

*Autorica komentara je Andrea Feldman, povjesničarka i profesorica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu

You may also like

0 comments