Analiza: Kolika je prilika američkog trećeg puta za ulazak u Bijelu kuću?

Kandidatima Zelene i Libertarijanske stranke u prilogu ne idu ni historija, ni vjerovatnoća, kažu analitičari.

Ne tako davno, na izborima prije 16 godina, kandidat Zelene stranke Ralph Nader umiješao se u izbornu utrku za američkog predsjednika. Ispostavilo se da je to bilo na štetu kandidata demokrata – Al Gore je tada malom razlikom izgubio od Georgea W. Busha. I na ovim izborima kandidati malih stranaka mogli bi pomrsiti račune velikima, pa već sad mnogi kalkuliraju koliko bi glasova ključnim kandidatima mogli odnijeti Jill Stein iz Zelene stranke i Gary Johnson, u dva mandata guverner Novog Meksika i kandidat Libertarijanske stranke.

Karta na koju mogu igrati Stein i Johnson jeste nezadovoljstvo demokrata i republikanaca izborom kandidata u osobama Hillary Clinton i Donalda Trumpa. Oni koji ne pripadaju glasačkom stroju jedne od velikih stranaka, svakako bi mogli zaokružiti nekog trećeg. No, postavlja se pitanje kakve su im zapravo šanse u kompliciranom američkom izbornom sustavu.

Al Jazeerini sugovornici, dvojica profesora na katedri političkih znanosti Sveučilišta Florida Richard Scher i Michael Martinez (koji su komentirali i šanse Evana McMullina, kandidata konzervativnih republikanaca) kažu da ni Stein, ni Johnsonu „povijest i vjerojatnoća ne idu u prilog“.

Uz primjedbu da demokrate i republikanci „kontroliraju američko društvo preko banaka, naftnih divova, ratnih profitera, osiguravajućih kuća“, Jill Stein nema pozitivno mišljenje ni o Clinton, ni o Trump. Zalaže se za održivu, zelenu ekonomiju te da se vojni proračun prepolovi, a novac preusmjeri u besplatno visoko obrazovanje, poboljšanje zdravstvenog sustava te suradnju na rješenju pitanja klimatskih promjena u svijetu. Osim zaštite okoliša, zalaže se za suzbijanje nasilja, socijalnu pravdu, jednakost spolova, prava LGBT populacije i borbu protiv rasizma.

I novinar Hrvoje Šimičević primjećuje zanimljivu situaciju s kojom se suočavaju dvije tradicionalne stranke – „oba kandidata su rijetko nepopularna, od kojih je Trump pritom i nekonvencionalan, te izaziva revolt kod dijela birača, dok na drugom polu isto tako ne žele ni Clinton“, pa bi se moglo dogoditi da se poveća količina glasova kod trećih opcija.

Objašnjavajući spomenuti „učinak bacanja glasova“, Scher smatra kako će to biti „samo u svrhu nanošenja štete ili Clinton, ili Trumpu, a to je možda ono što glasači i žele uraditi“. Ukazuje i kako „ljudi često glasaju kako bi povrijedili kandidata, a ne da pomognu“. Na kraju, možda i glasaju zbog savjesti što je, napominje, njihovo pravo jer svaki glasač mora odlučiti za sebe.

Richard Scher ukratko objašnjava tzv. Electoral College, po kojem se glasa u SAD-u i u kojem nije važan ukupan broj glasova koji je kandidat osvojio na državnoj razini. Naprotiv, bitno je u koliko je država svaki kandidat pobijedio.

Svaka država, navodi, ima određeni broj izbornih glasova čiji je broj jednak broju predstavnika u Predstavničkom domu te države plus dva senatora. Kao primjer navodi Floridu u kojoj živi i koja ima 29 elektorskih glasova (27 predstavnika u Predstavničkom domu i dva senatora), te Wyoming, kao drugi primjer, koji ima tri elektorska glasa (jedan predstavnik i dva senatora). Postoji ukupno 538 elektorskih glasova, pa kandidat mora osvojiti najmanje 270 glasova da bi bio izabran za predsjednika. Uz napomenu: kandidat koji pobijedi u određenoj državi, dobiva sve njene elektorske glasove.

Ključni problem američkih „trećih puteva“, osim nedostatka ili znatno manje predizborne infrastrukture na terenu, kao i samog izbornog sustava, primjećuje Šimičević, sastoji se od toga što mainstream pruža medijski i financijski otpor promjenama, pa se najčešće ignorira ili izvrguje ruglu njihove političke prijedloge, zbog čega se njihove poruke ne mogu čuti među biračima, osim preko socijalnih mreža.

Martinez podsjeća na priču s početka teksta, koja datira iz 2000. godine, kad je kandidat Zelenih Ralph Nader bio na glasačkim listićima u Floridi i u drugim državama.

Povijest govori kako su pripadnici tzv. trećih stranaka, dakle oni koji nisu demokrate ili republikanci, zapravo uspješni u osvajanju mandata i obnašanju dužnosti na nižim razinama vlasti. Isto tako, podsjeća Martinez, za većinu Amerikanaca „lojalnost stranci predstavlja i političko sidro i kao okvir kroz koju ljudi gledaju na politiku“.

Predizborna pravila određuju da Jill Stein i Gary Johnson zajedno moraju osvojiti 15 posto glasova podrške u anketama pet odabranih organizacija, čime ostvaruju pravo raspravljanja o svom programu na televiziji s nacionalnom koncesijom s Clinton i Trumpom. Upravo ta brojka dominira na Johnsonovim profilima na društvenim mrežama. Sâm Johnson, kao i njegova Libertarijanska stranka koja predstavlja treću političku snagu u SAD-u, zalažu se za slobodno tržište, građanske slobode i mir, smanjenje poreza i glomaznog državnog aparata.

U tom smislu, budući da su većina Amerikanaca i dalje ili demokrati ili republikanci, još jednom konstatira da treće stranke u utrku kreću s nepovoljne pozicije. Pobjeđuje i neka vrsta logike, jer „većina glasača vidi samo binarni izbor i ne žele da troše svoj glas na kandidata za kojeg smatraju da ne može pobijediti“, dodaje Martinez.

Scher napominje i kako se izbori u SAD-u održavaju po principu „pobjednik nosi sve“ što znači da koji kandidat osvoji većinu glasova – pobjeđuje.

Više pročitajte OVDJE.

0 comments