Piše: dr.sc. Branimir Vidmarović, Sveučilište u Puli
Reakcije vodećih zapadnih zemalja i medija na novu, prijelaznu vladu Talibana uglavnom su bile oštre ili kritične. Na popisu od 33 visoka dužnosnika nije bilo ni jedne žene, člana prošle vlade ili barem šijita; ali je zato dio kabineta na sankcijskim popisima UN-a i SAD-a. Mula Muhamed Hasan Ahund sa sankcijskog UN-a postao je predsjednik vlade dok je dužnost ministar unutarnjih poslova dobio Siradžadin Hakani – tražena osoba i sin osnivača Mreže Hakani koja je u SAD-u proglašena terorističkom grupacijom.
Mediji su novu vladu odmah proglasili opasnom i „tvrdokornom“. Glasnogovornik američkog državnog tajništva iskazao je zabrinutost činjenicom da su u vladi isključivo pripadnici Talibana od kojih neki imaju problematičnu biografiju. Glasnogovornik EU je izjavio da „prijelazna vlada nije inkluzivna i ne odražava bogatu etničku i vjersku raznolikost Afganistana“.
Takvi pogledi i zaključci nažalost ne pružaju dovoljni uvid u logiku formiranja prijelazne vlade Talibana.
- Od samog je početka bilo jasno da kao paštunski nacionalistički pokret, Taliban u visokoj politici neće dati puno političkog prostora ni drugim etničkim grupama, ni ženama, ni klasičnim političkim opcijama. Barem ne sada. U razgovoru o Afganistanu na HTV-u (23.08., uz prof. dr.sc. Vlatka Cvrtilu) pojasnio sam da zapad i Taliban potpuno različito tumače pojam „inkluzivnost“. Na Zapadu to je spolna, etnička i manjinska zastupljenost dok je za Taliban to prije svega paštunska dominacija uz nekoliko predstavnika drugih etnosa. U tim okvirima Taliban je na svoj način ispunio obećanje. U dominantnoj paštunskoj prijelaznoj vladi dva su Tadžika te jedan Uzbek. Pri tome ti ljudi nisu dobili manje važne ili dekorativne funkcije. Uzbek Abdul Salam Hanafi postao je drugi zamjenik predsjednika vlade, Tadžik Din Muhamed Hanif postao je ministar ekonomije a Tadžik Kari Fasehudin je novi načelnik glavnog stožera vojske.
Nadalje, kada govorimo o kompoziciji ove vlade moramo uzeti u obzir unutarnju koheziju i stabilnost Talibana koja se u konačnici odražava na stabilnosti sustava. - Pokret je u razdoblju 2014. – 2015. imao problema s unutarnjom fragmentacijom uslijed pojave različitih političkih i ideoloških neslaganja te jačanja utjecaja drugih država na određene lokalne zapovjednike i njihove snage. Stoga ovu prijelaznu vladu možemo smatrati konzervativnim kompromisom – ili desnim centrom ako želite. Postoji mala ali značajna opasnost da bi bilo kakva masovna inkluzivnost u zapadnom tumačenju mogla smanjiti kredibilitet njegova vrha među zagovornicima radikalnijih ideja. Razočarani lokalni zapovjednici bi u teoriji mogli protumačiti šaroliku vladu Talibana kao slabost te se okrenuti jačanju veza s drugim zemljama (Pakistanom) ili radikalnim terorističkim organizacijama. Taliban je smogao izgraditi impresivnu hijerarhiju koja osigurava unutarnju stabilnost ali ta stabilnost dolazi pod cijenu unutarnjih kompromisa. Zbog toga trenutnu vladu ne treba smatrati čistom talibanskom vladom već Taliban + Hakani.
- Inkorporacija lidera Mreže Hakani u prijelaznu vladu je sigurnosni faktor. Prema nekim analizama, snage Hakani čine čak jednu trećinu ukupnih snaga Talibana. Mreža Hakani je moćna i ugledna gerilska snaga koja je imala bliske veze s Osamom bin Ladenom. Trebamo razumjeti da su u islamskom svijetu, posebno u zemljama sa plemenskim/rodnim sustavom, ključni faktori snaga, društveni ugled, čast, iskustvo i godine. Zbog toga Mreža Hakani i njen lider Siradžadin na poziciji ministra unutarnjih poslova mogu odigrati pozitivnu ulogu u kontroli/suzbijanju drugih terorističkih-ekstremističkih pokreta. Institucionalizacija Hakani je daleko bolji izbor od marginalizacije iste jer je signal koji se time šalje namijenjen prvenstveno drugim grupacijama i snagama u Afganistanu i regiji, a ne Zapadu. Pri tome ne treba biti naivan, Mreža Hakani može potencijalno prerasti u nešto poput iranske Hezbole, ali za razoreni Afganistan to trenutno nije primarni problem.
- Ovo je prijelazna vlada. U uvjetima nestabilnosti, terorističkih prijetnji i regionalnih izazova ona mora biti čvrsta i konzervativna. Budućnost vladavine Talibana je neizvjesna, stoga je besmisleno špekulirati o tome koliko će ona potrajati. Ako će situacija biti stabilna – možda pola godine do godinu dana. U slučaju unutarnjih problema i duže. Taliban se po svojoj prirodi u ovom trenutku ne razlikuje puno od revolucionara ili vojnih hunti diljem svijeta. Tu su moguće različite opcije: od srastanja revolucionarnog režima sa sustavom i uvođenje de-facto jednostranačja ili pak oporavak, rekonstrukcija i priprema države za višestranačke izbore – naravno u islamskim političkim i kulturološkim okvirima. Veliko je pitanje gdje je, i koju će ulogu igrati lider Talibana Hajbatula Ahunzada. Njegov izostanak na čelnoj poziciji u ulozi emira, duhovnog lidera-ajatole vjerojatno može dodatno potvrditi privremenu narav ove vlade ili pak svjedočiti o unutarnjem preslagivanju Talibana.
I još: čelnike Talibana muči legitimizacija prijelazne vlade. Nedavno je pokret upozorio da odgađanjem priznavanja prijelazne vlade SAD krši sporazum iz Dohe. No, SAD se obvezao (dio I., članak D, E) revidirati sankcijske mjere kada počnu unutarnji afganistanski pregovori. Budući da pregovora nije bilo a Taliban je jednostavno silom i pojavom zauzeo vlast, postavlja se pitanje pravne snage navedenog sporazuma.
Stavovi inzneseni u komentaru ne moraju odvovarati stavu redakcije.
