Amerikanizacija energetike i energetska tranzicija

Izborom Donalda Johna Trumpa, poduzetnika i političara škotsko njemačkog podrijetla za predsjednika Sjedinjenih američkih država prošle godine, potaknulo je niz analiza, mogućih scenarija i predviđanja kakva bi mogla biti njegova i američka politika u brojnim područjima; od sigurnosnih politika, međunarodne diplomacije, preko klimatskih promjena do politika u konkretnim područjima gospodarstva i na kraju energetike.

Piše: Igor Grozdanić

Po pitanju energetske politike i energetike u prvim potezima nakon inauguracije prošlog mjeseca (siječanj 2017.), vidljivo je da će Trump i njegova administracija inzistirati na povratku „u život“ fosilne energije i sporijeg prelaska na čistu energiju (tzv. Energetsku tranziciju).

Povodom najavljene promjene smjera energetske politike SAD-a u javnosti i struci se postavlja pitanje, može li Donald Trump zaustaviti energetsku tranziciju i/ili donekle usporiti i oslabiti. Da li isključivo jedan čovjek sa svojom interesnom skupinom može sam kreirati politiku i što je američka politika u energetici (njezina struktura, način formiranja i sam proces kreiranja). Prije tri godine Obama je predložio zakone o klimatskim promjenama i čistoj energiji koje su stručnjaci prozvali „američkom energetskom revolucijom“. SAD su 2014. pravilima za smanjivanje emisija iz fosilnih goriva „okrenuli leđa“ ugljenu i širom otvorili vrata obnovljivima izvorima energije i donekle plinu za kogeneracije i elektrane koje koriste plin. Američki nepotrošeni ugljen imao je u planu tražiti svoj „put“ na europskom tržište. Međutim ni onda Obama nije mogao nešto „narediti“ i „poništiti“. (tada je ponudio saveznim državama izbor, kako su ga neki američki analitičari nazvali tzv. „Jelovnik/Izbornik mjera za uštedu energije“ i prelazak na čistu energiju, mijenjanje energetske paradigme koja nije na snagu stupila odmah već u određenim fazama u godinama koje su dolazile). To samo znači da je proces kreiranja američke politike višestruku složena priča koja ovisi o puno čimbenika.

Determinizam odnosa u infrastrukturno isprepletenoj djelatnosti kao što je energetika, doista nalaže potrebu raščlambe kakve su promjene u američkoj energetskoj politici moguće i koje su od njih realno ostvarive. Prije svega, postavlja se pitanje kakav je doista proces kreiranja energetske politike u SAD-u. Kako on utječe na zemlje u njezinom susjedstvu i na prostoru cijeloga svijeta. Profesor Igor Dekanić s RGNF kaže: “Američka energetska politika i nije klasična politika, već je više skup šire usvojenih prepoznatljivih razmišljanja o problemima energetskih grana ili o sektoru energetike u cjelini. Ona definitivno nije direktivna i država nije nosilac razvoja i glavni investitor u energetici. To je činjenica bez obzira na postojanje ministarstva za energetiku u izvršnoj administraciji, odgovarajućih komiteta u Kongresu SAD, posebne ekipe u Izvršnom uredu Bijele kuće, fondova za istraživanje i razvoj u energetici, kao i na postojanje korespondirajućih organa u saveznim državama. [Dekanić, I.:EGE 5 /16]

U javnosti se stječe dojam da Trump želi poništiti Obaminu politiku i utjecati na globalne svjetske i energetske procese. [Magazin Time, siječanj 17.] Ako Trump krene poticati fosilna goriva, np. skrivenim subvencijama kao što su davanje državnog zemljišta u besplatnu ili vrlo nisku koncesiju/e, ukidanjem obaveza zaštite okoliša i slično! Što će se dogoditi? Moglo bi se dogoditi da takva politika istisne do kraja ugljen s prirodnim plinom, a tržište obnovljivih izvora će ostati stabilno (posebno solarni sektor, vidi u daljnjem tekst o zapošljavanju u solarnom sektoru SAD-a). Osim toga, niska cijena prirodnog plina mogla bi se preliti preko LNG na Europu, pa će Trumpova politika biti dobra i za Europu, jer će Ruska Federacija morati barem malo spustiti cijenu prirodnog plina, te će stradati opet ugljen (što je opet dobro za en.tranziciju).

Autor Willson, jedan od načelnika za energetiku u američkom odjelu ministarstva energetike dijeli s profesorom Dekanićem slično mišljenje o kreiranju politike u SAD-u i smatra da je: „Američka politika splet raznih utjecaja, različitih grupacija u američkoj energetici, osim toga SAD-e su federalna država i svaka država bi mogla „kočiti“ povratak na staro! Energetska tranzicija će pronaći svoje mjesto na energetskom tržištu u SAD-u (posebno industrija obnovljivih izvora koja je se značajno razvila na tržištu i koja je otvorila mnoga radna mjesta)“. (Ibid, strana 26.) Promotrimo li samo saveznu državu Kaliforniju koja je svojim zakonima o „čistoj energiji“ i posebno o „čistom transportu“ (na kojeg su posebno ponosni) koji sežu iz prve polovine 2000-tih sigurno neće gledati „mirno“ na ovaj proces vraćanja unazad. Elektrifikacija automobilske industrije je toliko napredovala da je nemoguće zaustaviti taj proces, proces energetske tranzicije u toj domeni (ovo će se posebno svidjeti domaćem promotoru i „guru-u“ električnih automobila, Saši Cvetojeviću)! Elektrifikacija, je dapače predvodnik energetske tranzicije u SAD-u i Kini. Ne zaboravimo i procese u Kini, koja također ide u elektrifikaciju prometa o kome je autor nedavno pisao. Koja je uz industriju obnovljivih izvora nositelj energetske tranzicije u svijetu i jedan od ključnih „okidača“ za prilagodbu na nove uvjete novog globalnog doba. [magazin Time, 11. 2. 2017.]

U SAD-u ne smijemo zaboraviti prirodni plin kao jedan od energenata koji polako istiskuje ugljen, posebno s elektroenergetskog tržišta gdje su plinske elektrane i OIE izgurale termoelektrane na ugljen koje su 2008. zauzimale skoro 50 %, a danas 28,8 %, s projekcijama ispod 20 % u sljedećih 8 godina. Po svemu sudeći ugljen je bio već „spreman“ za odlazak u povijest, ono što je već 2014. predvidjela Obamina administracija. Međutim, tu se umiješao Donald Trump. To su neka pitanja s kojim će se baviti struka i politika idućih par godina.

Nakon svog imenovanja on je najavio promjene i na svojoj mrežnoj/internetskoj stranici kao i na stranici „Bijele kuće“ objavio je: “Prvi američki energetski plan“, koji bi mogao kako smo već naveli doći u konflikt s politikom njegovog prethodnika Baracka Obame, koji je sa svojom ekipom definirao klimatsku i energetsku politiku koja priznaje utjecaj čovjeka na klimatske promjene. Kako je i najavljivao u predizbornoj kampanji, njegova administracija namjerava oživjeti industriju ugljikovodika i “čistog ugljena”, a energetska dominacija strateški je ekonomski i vanjskopolitički cilj SAD-a.

Trump smatra: “Predugo smo zaostajali zbog energetske regulative. Predano ću raditi na eliminaciji nepotrebnih politika poput klimatskog plana i pravila o čistim vodama. Ukidanje tih restrikcija omogućih će rast plaća radnicima u SAD-u za više od 30 milijardi USD u idućih sedam godina“, stoji u objašnjenju plana. Nova energetska politika oslanja bi se na jačanju istraživanja kako bi se iskoristile rezerve procijenjene na 50.000 milijardi dolara. [energetika-net.com, siječanj 17.]

Plan uključuje razvoj industrije hidrauličkog frakturiranja, odnosno proizvodnje nafte i plina iz škriljevca (tu već vidimo problem s lokalnim stanovništvom).Trump nadalje ističe: “Moramo iskoristiti sve zalihe, naročito naftu i plin, koji se nalaze na privatnim posjedima. Novac od proizvodnje energenata iskoristit ćemo za gradnju i obnovu prometnica, škola, dvorana, mostova i ostale javne infrastrukture“. Populistički tvrdi Trump. Jeftinija energija, nastavlja Trump bit će i velik poticaj za razvoj poljoprivrede, i ostalih gospodarskih grana, objašnjava se u energetskom planu. Primarni je cilj zapravo smanjiti „ovisnost SAD-a o OPEC-u i svim nacijama čiji su interesi u suprotnosti s američkima”, ali se napominje da će SAD raditi na energetskoj suradnji sa saveznicima iz Perzijskog zaljeva u sklopu antiterorističke strategije. Na osnovu svega iščitava se i nepoznavanje geopolitičkih odnosa i utjecaja uloge energije (podcjenjivanje saveznika koji se nalaze u OPEC-u). SAD i dalje uvozi 9,4 milijuna barela nafte svakog dana kako bi mogla zadovoljiti svoje potrebe.

Usprkos Trumpu i njegovim planovima i najavama na drugoj strani događaju se zanimljive, progresivne stvari u energetici, događa se Energetska tranzicija.  Na globalnoj razini odvijaju se velike strukturne promjene tranzicijom s linearnog u cirkularno gospodarstvo što znači da se otvaraju nove prilike u granama gospodarstva koje potiču održivost, dok se u granama koje ne mogu napraviti tranziciju mogućnosti znatno smanjuju.

U energetskom sektoru, u Europskoj uniji (kao i u cijeloj Aziji, Australiji te Africi), primjećuje se ubrzani razvoj obnovljivih izvora energije (u daljnjem tekstu OIE), cirkularne ekonomije i zelenih tehnologija, dok u području upotrebe fosilnih goriva dolazi do stagnacije ili smanjenja. Najveći potencijal za razvoj OIE na području biomase, sunčeve i hidroelektrana predviđa se u Indiji.

Energetsku tranziciju potvrđuje autor iz svijeta energetike Justin Worland u članku: „Današnji položaj fosilnih energenata nasuprot OIE“ od prošlog tjedna u magazinu Time, kao i članak autora ovog teksta u Jutarnjem listu pod naslovom: „Budućnost razvoja energetike u Hrvatskoj“ koji pokazuju nastavak kontinuiteta razvoja čistih i obnovljivih izvora energije.

Worland u Time (veljača 17.) napominje: „U 2016. godini, u SAD-u je instalirano 22GW kapaciteta OIE, što je ekvivalent koje daju 11 Hoover brana u energetsku mrežu. Worlandov izvor je USA DOE (američko ministarstvo Energetike). Zatim se u istom tekstu spominje izvješće Bloomberg-ovog „New Energy Finance“ (BNEF) i „Poslovnog savjeta za održivi energije“ (BCSE) gdje se navodi značajno opadanje troškova tehnologija OIE (vjetra i sunčeve energije) zbog napretka u tehnologiji, kao glavnog razloga za brzo razvijanje upotrebe obnovljivih izvora energije. Troškovi izgradnje velikih sunčevih fotonaponskih elektrana smanjili su se za 50 % u samo tri godine. Cijene su ukupno pale čak 7 do 10 puta od 2008. godine, što je iznimno veliki cjenovni napredak (ovisno o zemlji, regiji i tržištu kojeg promatramo). U susjedstvu SAD-a, u Meksiku, odvijaju se zanimljive stvari u sektoru OIE (primjer države koja nije visokorazvijena). Država Meksiko je potpisala ugovore o otkupu električne energije za kapacitet 1,8 GW sunčevih elektrana pri čemu je postignuta prosječna cijena električne energije od 31,70 USD po MWh. Oni su postignuti kao dio druge aukcije za obnovljivu energiju u toj zemlji. Sunčane elektrane su na aukciji postigle već spomenutih 31,70 USD/MWh, što je najniža prosječna cijena postignuta na sjevernoameričkom kontinentu. Cijene za pojedinačne projekte su također dostigle rekordno nisku razinu do sada. Prema tim podacima, za jedan projekt snage 300 MW je ponuđena cijena od 25,99 USD/MWh. Do sada je minimalna postignuta cijena u svijetu bila iznad 29 USD/MWh u Čileu, a trenutno najniža cijena je u Abu Dhabiu 24,20 USD/MWh (Projekt fotonaponske elektrane od 350MW. Prošle godine, prosječna cijena je bila 44,90 USD po MWh. Uočava se trend smanjenja cijena sunčevih elektrana i sustava iz mjeseca u mjesec. Koliko su OIE (posebno sunčeve elektrane) i elektrane na prirodni plin uzele primat na tržištu govori i podatak autora Worlanda da u SAD-u elektrane koje koriste ugljen proizvode samo 28,8 % električne energije u usporedbi s gotovo 50 % iz 2008. godine (tu je i prirodni plin odigrao značajnu ulogu u preuzimanju tržišta od ugljena). Niske cijene prirodnog plina i povećano korištenje obnovljivih izvora energije u konačnici idu u korist potrošačima.

Troškovi električne energije pali su više od 2 % u realnim uvjetima između 2015. i 2016. godine.

PV Market Alliance (PVMA) je objavio službene podatke za instaliranu snagu fotonaponskih sustava u svijetu, tijekom 2016. godine. Uočen je rast od 50 % u odnosu na 2015., na ukupno 75 GW. Podaci PVMA su slični podacima drugih tržišnih analiza koje potvrđuju da je prošle godine instalirano više od 70 GW fotonaponskih sustava, pri čemu je najviše instalirano u Kini, u kojoj je instalirano oko 34,2 GW. U Narodnoj Republici Kini je do sada instalirano oko 77 GW fotonapona. Ovime je u svijetu instalirano više od 300 GW fotonapona.

U Kini, koja je najveći svjetski potrošač ugljena, u 2015. godini je prvi puta došlo do pada potrošnje ugljena u odnosu na prethodnu godinu i to za 8 %. Ako se takav trend nastavi to će značiti da je Kina dosegla vrhunac potrošnje ugljena značajno prije očekivanja jer su projekcije pokazivale kako se to neće dogoditi do 2022. godine. Također, gornji podaci o instaliranim solarima dokazuju da se Kina ozbiljno priprema za niskougljično razdoblje koje će ubrzo doći. Kineski stručnjaci prepoznali su model niskougljičnog razvoja i njihove strategije temeljit će se sve više na OIE (vjetar, solar, hidro). Od 2013. godine, globalno, svake godine novoinstalirani kapacitet OIE u proizvodnji električne energije veći je od novoinstaliranog kapaciteta u postrojenja koja koriste ugljen, naftu i plin zajedno.

Energetska tranzicija donosi i nova radna mjesta u gospodarstvu. Njemačka je 2010. imala najviše zelenih radnih mjesta (OIE) u energetskom sektoru, danas ju polako dostižu Velika Britanija, Italija i Španjolska. Samo u sektoru sunčeve energije smatra se da će je Italija dostići u 2018. godini. U sektoru biomase u Velikoj Britaniji prema neslužbenim podacima otvoreno je 22 % novih radnih mjesta više nego u 2015. godini. Zeleno radno mjesto definira se kao svaka profesionalna aktivnost koja pomaže u zaštiti okoliša i borbi protiv klimatskih promjena. Prepoznaje se u štednji energije, sirovina i resursa, promicanju obnovljive energije, smanjivanju otpada i zagađenja te zaštiti bioraznolikosti i ekosustava. Razvoj obrazaca održive proizvodnje i potrošnje omogućuje stvaranje novih radnih mjesta ili pak pretvaranje postojećih radnih mjesta u visokokvalitetna zelena radna mjesta. To je posebno izraženo u novim sektorima visokih tehnologija vezanih uz obnovljivu energiju. Tako npr. prema najnovijem godišnjem izvješću izdanom od strane ministarstva Energetike u SAD-u (USA DOE), sektor sunčeve (solarne) energije je osigurao više radnih mjesta od sektora ugljena i nafte zajedno. U energetskoj industriji SAD-a trenutno ima 6.4 milijuna zaposlenih, što je za 300,000, odnosno 14 % više u odnosu na 2015. godinu. Sektor sunčeve energije imao je i u 2015. godine najviše zaposlenih, te se taj trend nastavio i dalje, uz povećanje od 25% novih radnih mjesta u 2016. godini. Trenutno je u sektoru zaposleno nešto manje od 374,000 radnika, odnosno 39 % zaposlenika cijelog energetskog sektora. Sektor energije vjetra zabilježio je značajniji rast, povećanje radnih mjesta za 32 % u odnosu na 2015. godinu, te sa 102,000 radnih mjesta zauzima treće mjesto u energetskom sektoru SAD-a.

Energetska tranzicija je zahvatila sve kontinente i regije te sve manje ovisi o poticajima razvoju tehnologija koje koriste obnovljive izvore energije. Tranzicija ovisi sve manje o odlukama velikih energetskih kompanija, a sve više o demokratizaciji i uključivanju građana u razvoj projekata u energetici. Ovdje govorimo o lokalnoj zajednici i udruživanju na lokalnoj razini. Kao posljedica događaju se iznimno dinamične promjene na tržištu električne energije i ostalim tržištima energije koje donose velike prednosti i koristi svim državama i lokalnim zajednicama koje se proaktivno uključe u takav razvoj.

Za razliku od tradicionalnog shvaćanja da se razvoj energetskog sektora događa kroz razvoj velikih industrija i centralizirane energetske infrastrukture koju isključivo predvode velike korporacije poput nacionalnih elektroprivreda i naftnih industrija, iskustva iz zemalja u kojima je postignuta “zelena transformacija” govore upravo suprotno. Razvoj energetskog sektora događa se kroz razvoj manjih sustava koji će doprinijeti diversifikaciji lokalnih energetskih izvora uz zadržavanje najmanjeg utjecaja na okoliš. Nosioci takvog razvoja su male i srednje tvrtke i pojedinci, građani; on prati njihov razvoj i predstavlja model postizanja energetske samoodrživosti na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Najvažniji primjer dolaze iz Danske i Njemačke. U sljedećem članku ćemo malo više o stanju u Hrvatskoj, energetskoj tranziciji kod nas i primjeru Siska, kao mogućeg primjera grada „zelene reindustrijalizacije“.

Ono što je važno naglasiti, energetska tranzicija se ne događa samo “odozgo prema dolje” kao do sada s ključnom ulogom države ili velikih kompanija, nego prvenstveno “odozdo prema gore”, kombinirajući ta dva pristupa, čime se maksimizira održivost cijelog sustava u korist krajnjeg potrošača, građana. Građani sve više sudjeluju ili samostalno ili se udružuju da bi došli do energije (ili čak prodaju svoju proizvedenu energiju lokalnom distributeru).

Nova radna mjesta će biti jedan ključnih motiva za ulazak u tranziciju zemalja koje do sada to nisu napravile i otvaranje novih zelenih radnih mjesta (i to ne samo direktno povezanih s obnovljivim izvorima energije nego i s cirkularnom ekonomijom i ostalim zelenim granama industrije). Trump kao što vidimo neće moći zaustaviti energetsku tranziciju (ona je izuzetno stabilna na tržištu) niti će je oslabiti, on je možda može samo malo usporiti, ali i to je pitanje.

You may also like