[vc_row][vc_column width=”1/3″]Pri susretu Trumpa s Junckerom čulo se i obećanje kako će EU kupovati više američkog ukapljenog plina. Treba li on Europljanima? A makar tu i Hrvatska ima ambicija, gdje bi on bio isporučivan?[/vc_column][vc_column width=”2/3″] Trump je bio pun hvale za američki plin koji će naći put do europskih potrošača: „Oni ga silno žele, a mi ga imamo gomilu”, rekao je Trump. Je li baš tako?
Piše: Jo Bryan Harper/Deutsche Welle
„Junckerovo obećanje da će EU uvoziti više američkog ukapljenog plina nije na njemu da ga uopće daje”, kaže Tim Boersma, stručnjak za energiju na sveučilištu Columbia. „Baš kao što Bijela kuća ne prodaje LNG, tako ga ni Bruxelles ne kupuje. Ali postoji realna šansa da će tržište malo pomoći Junckeru održati obećanje u slijedećim godinama.”
[/vc_column][/vc_row]
Ne samo što ovaj američki predsjednik napada Njemačku zbog gradnje novog plinovoda Sjeverni tok 2, nego su to i razmišljanja Europske unije kako bi se trebala smanjiti ovisnost od plina iz Rusije, jer oko 40% plina u Europi je zapravo ruski plin. Kako to postići gradnjom još jednog plinovoda za plin iz te zemlje?
Ovisnost Europe od ruskog plina je u svakoj krizi postavljeno kao ozbiljno pitanje: jer jasno je tko tu drži ruku na ventilu grijanja Europljana… S druge strane, SAD novim metodama eksploatacije želi postati svjetska velesila u izvozu ukapljenog plina. Već 2017. tamo se crpilo oko 765 milijardi kubičnih metara plina, a do 2050. žele kvotu povećati na bilijun i 210 milijardi kubičnih metara. Već slijedeće godine od toga žele izvesti oko 35 milijardi kubičnih metara, što će ih svrstati na treće mjesto na svijetu po izvozu ukapljenog plina, iza Katara i Australije.
Zapravo, zvuči gotovo nevjerojatno da SAD sve do prije par godina uopće nije imao neku luku gdje bi se mogao ukrcati taj plin. No čitav niz je već gotov, a još četiri luke bi trebale biti završene u slijedeće dvije godine, u Georgiji, Louisiani i dvije u Teksasu. „Mislim da SAD želi povećati izvoz u EU već i zbog toga što se planira izgradnja još luka u skorijoj budućnosti, a njihov tovar će onda tražiti mjesto gdje da bude iskrcan”, misli Boersma. Zapravo je nevjerojatno to što SAD sve do prije par godina uopće nije imao luke za ukrcaj plina. Ali one se užurbano grade i planiraju se još i nove.
Ali gdje u Europi? Osim luka u skandinavskim zemljama, Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Italiji i jedne u Grčkoj, osobito Litva i Poljska žele radikalno proširiti kapacitete prihvata takvog plina. Tu je terminal Świnoujście na samoj granici s Njemačkom, a planira se i ploveći terminal kod Gdanjska koji bi plinom trebao opskrbljivati i Slovačku. Hrvatska je, dok je trajao nogometni zanos, također prihvatila zakon o gradnji LNG terminala ( Važne političke odluke – u sjeni groznice oko Vatrenih), ali kako se čini, američkim partnerima Hrvatska nije osobito zanimljiva kao odredište za njihov plin. Jer u tim količinama se ne radi tek o potrebi jedne zemlje, nego o gradnji plinovoda koji bi taj plin onda dovodio i u zemlje čitave regije.
A tu je onda i ključno pitanje, hoće li Europsku uniju zanimati taj „američki” plin: teoretski, njegova cijena pada i on je već razmjerno jeftin. Američka agencija za izvoz plina Henry Hub standardno koristi prilično bizarnu jedinicu za volumen plina: MMBtu – milijuna britanskih termičkih jedinica što je otprilike 26,4 kubičnih metara plina. No radije ćemo ostati i kod nje kako bi se mogla usporediti cijena.
Sigurnost luka i transporta je kod ukapljenog plina doista golemo pitanje. Teško je i zamisliti što bi učinila eksplozija samo jednog takvog broda… U američkoj luci trenutno se plaća 2,30 eura po MMBtu američkog ukapljenog plina, no on se treba još transportirati i preraditi da bi se mogao koristiti u domaćinstvu. Ako se sve to zbroji, u Europi bi on koštao najmanje 5,15 eura po MMBtu dok Rusi trenutno prodaju svoj plin za otprilike 4,30 eura po toj jedinici.
No tu bi moglo biti i promjena: „Za vladu Rusije, energetika je dio njihove strateške pozicije. Gazprom će zato biti veoma pažljiv kada bude riječi o cijeni ruskog plina i tu će sigurno pokazati fleksibilnost i biti agresivniji na tržištu kako bi zadržao svoje mušterije”, smatra Francis Perrin, predsjednik francuskog instituta za energetsku strategiju i politiku za list Trend.
Trenutno, najviše američkog plina odlazi u samo tri zemlje: u Meksiko, Južnu Koreju i Kinu. Izvoz u Europu raste, ali su to još manje količine. Procjene su – to bi se moglo promijeniti: ne samo Njemačka, nego sad i Francuska razmišlja o zatvaranju svojih atomskih elektrana i svakako će onda nekako trebati zadovoljiti svoje potrebe za energijom. Zapravo je i Njemačka zainteresirana za, ako treba, i američki plin jer se planira gradnja terminala za ukapljeni plin na ušću rijeke Labe. Taj projekt će koštati oko 400 milijuna eura s kapacitetom prihvata 5 milijardi kubičnih metara plina godišnje, piše u analizi DW-a
